https://bnzh.

hr/2021/06/16/ismet-kurtovic-na-svoj-nacin/

INTERVJU , KULTURA

Ismet Kurtović na svoj način

Date: 16 lipnja, 2021Author: Bosiljko Domazet0 Comments

Fotografije: Nikola Šolić, Srećko Brdovčak Mac

Ilustracije: Igor Kordej, strip i omotnica albuma „Nepočin“

Puno je priča o Ismetu Kurtoviću, ali i puno krivih informacija, no, evo jedne životne.
Ona se sastoji i od sjećanja u koja pažljiviji čitatelj može proniknuti ako dobace do
njegovih vlastitih sjećanja, ponekad krhkih, lomnih. Naime, sjećanja katkad na osobiti
način dobace do današnjeg doba, pa ih mjerimo metrom sadašnjosti umjesto da uronimo
u proteklo vrijeme kada su ona bila stvarnost.

Pokušali smo, u nekoliko dana razgovora, prostrti sjećanja na pažljivo odabranu sofru i
onda odabrati neka od njih.

Nazivamo se međusobno, kad započinjemo razgovor, dostu moj. Onako kako mi je Ismet,
obradovan što sam mu se tako obratio, otkrio da je tako pravim prijateljima govorio
njegov otac Mehmed. Riječ je izvorno perzijska, njome se častilo prijatelja kad mu
ukazuješ osobitu pažnju, možda za nijansu veću od onog kad mu veliš ahbab, ili habib.
Onda smo počeli od onih dana kad rastemo i još uvijek nam je buduće vrijeme i ono čime
ćemo se baviti iza niza zastora, u maglici očekivanja i snova.
Vrijeme odrastanja

U to smo vrijeme, sredinom šezdesetih kao klinci slušali sličnu muziku, zanimljiv nam je
bio San Remo, gdje si mogao čuti nešto drugačije, sjedili smo kod onih koji su imali
televizor i gledali sve što se tamo prikazuje, osim kad su bile vijest i beskrajni monolozi
mudrog rukovodstva. Tada nas je spopadao smijeh ili smo počeli brbljati, pa je netko od
starijih znao podviknuti na nas.

Gledali smo u taj široki svijet, nama nedokučiv i zapravo nepoznat, govori Ismet, a
događalo se da nas dvadesetak sjedi kod nekog od malobrojnih susjeda koji su imali
televizor. Da ne govorim o tome da su samo dobrostojeći izvana donosili ploče, a
malotko je i imao gramofon.

Već tada, kao balavac, s 14, 15 godina, kazuje Ismet, znao sam da ću biti muzičar i to
onaj koji nikada neće nastupati u prostoru gdje ‘zvecka escajg’, drugim riječima, u
kafani.

Ono što jest zanimljivo, u tim malim mjestima poput Sanskog Mosta ili Prijedora, kaže,
sviralo se zanimljivo i dobro. U mojem vremenu odrastanja u Sani je postojao tamburaški
orkestar, pa i sastav koji je već onda naginjao jazzu, primjerice jedan Krešo Kralj koji je
fenomenalno svirao gitaru.

Prije nego što će odlučiti doći u Zagreb, Ismet se druži s Ivicom Čavlovićem, kasnije
rektorom Muzičke akademije u Sarajevu, koji je u kući imao klavir i niz instrumenata –
tako je počelo ozbiljnije razmišljanje o osnivanju muzičke grupe.

Vikendom se išlo na plesnjak u Prijedor gdje je svirala grupa Faraoni, putovalo se

‘ćirom’ iz Sanskog Mosta, a u Sani je postojao bend Boemi u kojem je bubnjeve odlično
svirao Mladen Orlovac.

Naravno, muzički odgoj većine išao je preko radio Luxemburga, a moja

sestra Nisveta imala je odličnu memoriju, kaže Ismet, pa je pamtila te pjesme na radiju,
pa smo zapisivali muzičke teme.

Međutim, iako se godinama ponavljala ona priča aktera tadašnjih bendova i rock and
rolla, o utjecaju radio Luxemburga, kao lajtmotiv tog vremena, Ismet dodaje i nešto
drugo.

„Sinulo mi je to kao neka nova, a zapravo stara i temeljna spoznaja, jer s Ivicom
Čavlovićem sam tada i došao u Zagreb iz Sanskog Mosta. Naime, ti muzički počeci nisu
samo vezani uz radio. Družio sam se s Ivicom, dolazio kod njega doma i vrlo često smo
svirali i slušali glazbu. Sviđao nam se jedan album grupe Family i njihov pjevač Roger
Chapman, ali slušao sam kod Ivice jako puno klasike, bili smo opčinjeni
Mendelssohnom, uključujući i Smetanu, u onom melodijskom smislu. Tek kasnije
postajem svjestan da mi je to nekako ušlo u uho i moj kasniji izbor za komponiranjem. I
sjećam se da mi je upravo Ivica preporučio flautu kao instrument.“

Muzičko odrastanje bilo je uz gitaru, otac mu je dugo obećavao kupiti, ali nikad nije bilo
dovoljno novca. Onda je s prijateljem počeo smišljati kako da zarade pa su počeli vaditi
onaj fini pijesak iz Sane, vrlo težak posao.

„Počnemo vaditi taj fini pijesak, žut kao zlato i kako smo bili blesavi ostavimo ga na
obali preko noći, a drugi dan ga nema. Onda smo se zainatili i počeli zarađivati na prodaji
pijeska. Tako sam kupio svoju prvu gitaru i nekako počeo komponirati i prije nego sam je
i naučio svirati. Sjećam se da mi prijatelji nisu vjerovali kad sam im pokazivao svoje prve
kompozicije.“

Danas, kada se sjeti tog doba, kaže da su Ivica Čavlović i Gojko Bjelac, dvojica iz
Sanskog Mosta, imali nevjerojatan utjecaj na njega. Iako stariji od njega dvije godine, a
tada je to bilo puno, postali su istinski prijatelji. Ivica je bio sjajan kompozitor, ali i
vrhunski teoretičar glazbe, a Gojko Bjelac je bio tako veliki Bosanac da ne znam većeg
od njega, kaže Ismet.
San o muzičkoj školi

Potkraj šezdesetih Ismet već ima školski bend, ali trudi se da propadne razred u gimnaziji
kako bi mogao otići u Zagreb da upiše muzičku školu. Tada su ga u gimnaziji zvali „šiz“,
bio je trn u oku nastavnicima.

Jedino što me tada zanimalo, manje nego svirka u bendu, jest želja da propadnem prvi
razred u sanskoj gimnaziji i da ‘zbrišem’ u Zagreb upisati muzičku školu, govori Ismet i
danas procjenjujući da su to bili nevjerojatno ishitreni potezi.

Kad uspijeva pasti u školi, odlazi u Zagreb, bez znanja roditelja i upisuje muzičku školu u
Gundulićevoj. Umjesto da se isti dan vrati kući, odlazi u Studentski centar i tamo
sreće Mirzu Karabega, tada vječnog studenta i on mu nalazi stan u Vrbiku, u jednoj
privatnoj kući. Kaže, bio sam u prvoj sobi koja je bila prolazna i svi drugi, osim jednog
studenta, bili su ‘šljakeri’ – i sad im ja uletim s flautom i vježbam, a oni dolaze umorni s
posla. Mislim da me je onaj student spasio da me ovi radnici ne izmlate kad počnem
svirati flautu.
U ta dva dana izbivanja, upisa i iznajmljivanja sobe, sestra se mučila objasniti roditeljima
zašto Ismeta nema kod kuće.

Ipak, vratio sam se reći im kako stoje stvari i naravno, nije bilo lako – otac željezničar,
majka domaćica, živimo u gradu i nemamo zemlje, a odijevali smo se od prepravljenih
odora željezničara, veli Ismet.

U to je doba, 1968/69. godine muzički zanimljivo ono čime se bave Indexi, ali, kako
kaže, tada je naviše utjecaja na njegov ukus imao Drago Mlinarec.

Nije bilo kompleksa takozvane provincije, kaže Ismet, jer možeš biti odličan muzičar i
tamo, ali ako provincijski ostaneš u glavi, onda ništa od tebe.

U Zagrebu sam slušao ove čagerske bendove i malo sam se razočarao, nisu se mogli
mjeriti s nekim bendovima kod nas, uključujući i sanske Boeme, jer u tim malim
mjestima imali smo neki progresivniji muzički izraz, reći će. Zanimljivo je kako veliki
centri gutaju sve, na primjer i tadašnja muzička štampa, Pop express, kasnije Džuboks,
nisu imali pretjeranog sluha za bendove u manjim mjestima.

Zavičaj i sjećanje

Zavičaj je neizbrisiv u sjećanju, čak i ono negativno u vrijeme kada sam htio samo otići
otamo, sve ostane nekako u dobrom, kaže Ismet.

Bio sam tipično gradsko dijete, tamo je moj otac godinama čekao na stan, jer smo u
Sanskom Mostu živjeli kao podstanari, došljaci iz obližnje Srnetice.

Kao djeca, mi se nikada nismo svađali, bili smo podrška međusobna i vrijeme djetinjstva
pamtim kao izuzetno vedro i pozitivno.
U Zagrebu od 1968/69 školske godine

„Kad sam već bio u u Zagrebu, jednoga dana dođu Adonis Dokuzović, Branko
Požgajec i Halil Mekić pred muzičku školu u Gundulićevoj i pozovu me da osnujemo
bend. U to sam vrijeme, kraj je je šezdesetih godina, više bio okrenut kazalištu, motao
sam se oko teatra &TD i upao kao statist u antologijsku predstavu „Rosenkrantz i
Guildenstern su mrtvi“. Tu je igrao i Enes Kišević, sudjelovao sam gotovo dvije godine,
putovao u Dubrovnik na Ljetne igre, lijepo je bilo.

No, eto taj novo osnovani bend započinje kao Novi akordi, neko vrijeme sam morao biti
gitarist iako me komponiranje više zanimalo. Trajali smo od 1972. do 1974. godine,
objavili dvije ili tri singlice“.

Novi akordi započeli su i ljetne svirke u Ferijalnom odmaralištu Grič u Trpnju na

Pelješcu, što će se kasnije pokazati kao ključno mjesto za muzički rast, a zagrebački
nastupi u Big Benu, kasnije već kao grupa Drugi način, bili su redovito puni publike.

Naime, te 1974. godine Novi akordi postaju Drugi način, nastavljaju svirati za ljetnih
mjeseci u Trpnju, a prvi album uslijedio je godinu dana kasnije, uz ponešto nevolja s
tadašnjim moćnim izdavačima ploča.

U to vrijeme hrpa bendova imala je isti problem, naći neki dogovor s izdavačkim
kućama, govori Ismet, jer riječ je i o prijelomnom razdoblju i napetosti između dežurnih
kompozitora koji su još vladali i bili nezamjenjivi i novih bendova koji su tražili svoju
šansu.
Ferijalni kamp „Grič“, Trpanj, Pelješac

Već tada jako popularnom bendu Drugi način nije smetalo svake večeri zabavljati
omladinu u ferijalnom kampu „Grič“ i tako provesti cijelo ljeto i brusiti svoje skladbe.

„Kad se prisjetim toga razdoblja, nekako se čini da smo i medijski mogli napraviti bilo
što, ostvariti bilo koju ideju, za razliku od ovoga vremena danas“, kaže Ismet i dodaje da
su te godine prštale kreativnom energijom, „svi smo bili nekako otvoreniji i više spremni
primati novosti u muzici“.

Neki su uspjeli zabilježiti to stvaralaštvo na vinilu, ali mnogi nisu. Nama su, siguran sam,
životno pomogle te ljetne svirke u ferijalnom kampu, govori, malo bendova ima to
iskustvo.

Kamp Grič okupljao je mlade koji su imali potrebu za r’n’r, dolazili su iz svih krajeva
Jugoslavije – mi smo svirali rock standarde, ali i svoj repertoar, a Ferijalni savez koji je
organizirao i vodio kamp bio je izuzetno naklonjen nama kao bendu – da se
našalim, ferijalni dolazi od riječi ‘fer’, govori.
„Na kraju smo se Gordana i ja vjenčali u Zarebu, a upoznali se u Trpnju jer je ona
porijeklom otuda. I danas poznajem neke od tadašnjih ferijalaca kojima je ljetni boravak
tamo promijenio život, neki se i oženili poput mene i dan danas su zajedno“.
Lijep je i nostalgičan podatak da kći vlasnice parcele, na kojoj je bio smješten kamp,
danas ima hotel kojemu je dala ime „Grič“ po nekadašnjem ferijalnom kampu.
Drugi način i prvi album

Šest skladbi na prvom albumu grupe „Drugi način“ snimljeno je u ukupno 22 sata
studijskog rada 1975. godine u ljubljanskom studiju „Akademik“. I dan danas, 46 godina
kasnije, izaziva pažnju i zanimanje suvremenika.

Danas, Ismet Kurtović, kompozitor, pjevač, flautist, gitarist i producent, kaže, vidiš,
danas su te pjesme odavno nadživjele svakog od članova prve postave Drugog načina.
Autor koncepta albuma bio je Boris Turina, a Ismet je službeno autor pjesama „Stari
grad“, Lile su kiše“, „Na mom dlanu“ i „Carstvo samoće“.

Naime, u to se vrijeme malo znalo o autorskim pravima, govori i kaže da su Halil Mekić
– Sos i on najviše radili na tom albumu. Osim imena članova benda, jedino je još točno
naveden Danijel Popović, autor fotografija i dizajna albuma, inače dugogodišnji dizajner
u Vjesnikovoj kući. „Ne, nije to onaj pjevač“, smije se Ismet.

Najzad i kompozitor se u to doba rjeđe spominje, a upravo je Ismet Kurtović kao takav i
dobio status slobodnog umjetnika te danas kaže da mu to i jest najvažnije.

Na albumu, dvije rečenice na omotu, “Opet carstvo samoće na mom dlanu” i “Lile su
kiše na žuti list i stari grad”, zapravo čine nazive tih šest skladbi.

Ostalo je legenda i priča koja traje do danas.

Mnogi će po pojavi toga albuma isticati njegov koncept kao nešto posve drugačije za
tadašnje standarde rock glazbe. U jednom će zapisu Ismeta Kurtovića i njegov
nevjerojatni glas, uz još četiri izvođača toga doba, proglasiti „vitezom magije yu
rock scene“, a album opisati: „simbioza stihova, muzike i fotografija… kojom je grupa
pokušala tretirati fenomen samoće… u tim je godinama nekima došla kao melem na
ranu.“
Prva postava grupe: Ismet Kurtović, vokal, flauta, gitara, akustična gitara; Branko
Požgajec, vokal, orgulje, flauta; Halil Mekić, vokal, gitara; Željko Mikulčić, vokal, bas
gitara; Boris Turina, vokal, bubnjevi, udaraljke.

Kasnije su kroz grupu prošli i nastupali: Branko Bogunović (gitara), Nikola Gečević
Koce (gitara), Robert Krkač (gitara), Miroslav Budanko (bubnjevi), Božo Ilić (bas
gitara), Danijel Veličan (gitara), Davor Senčar (gitara), Dražen Kovač (bubnjevi), Ernest
Vinković (gitara), Branko Bardun (klavijaure).

Ismet ovdje naglašava da su Miroslav Budanko – Ajzić, sjajan bubnjar i Davor Senčar
– Senči, gitarist, zaslužili puno više od pukog navođenja njihovih imena, jer utkali su
svoja imena u priču Drugog načina.
Razlaz na prvi i na drugi način

„S Požgajcem sam se razišao iz nekog ljudskog razloga, zajedno smo svirali sve do 1991.
godine, a on mi je kao vjenčani kum tvrdio da nije sudjelovao u prijevari s imenom Drugi
način. Ali, puno kasnije došao mi se ispričati Boris Turina, rekavši da je Požgajec još za
boravka u vojsci poslao pismo u kojemu smišlja tu spačku s imenom benda. Dakle, mi 11
godina sviramo i Branko mi to nije rekao, sve dok smo se trebali ponovno okupiti da
budemo predgrupa Animalsima na Šalati. Tražio sam da prizna i vrati ime ekipi i to prvoj
postavi: Halil Mekić, Boris Turina, Željko Mikulčić i nas dvojica, jer samo ta postava iz
1975. godine ima pravo na to ime, ali nije to napravio pravdajući se savjetom
odvjetnika.“

Bio sam onaj koji je inzistirao na radu benda, redovnim probama i skladanju novih
kompozicija, – tu smo se već nekako počeli razilaziti, govori Ismet.

Nedostajalo nam je marketinga, tvrdi, iako smo jako puno svirali, možda i najviše od
bendova tada, ali očito nismo znali voditi taj posao.

„Tu počinje priča Nepočin, iako toga tada nisam bio svjestan. Jesi li čuo pjesmu „Stopa
za stopom“: stopa za stopom/sve veća parada/od šašave želje/do ljudskoga pada/od
naivna momka/do ekstra junaka – tada su kroz tekstove doista bila postavljana duboka i
ozbiljna pitanja.“
Uvod u spomenutu prevaru je presavijeni papir na koji su, tada još okupljeni u grupi
Drugi način trebali staviti svoje potpise, kao autograme nekoj curi, a iznad su kasnije bez
Ismetova znanja dopisali tekst otprilike: „mi dolje potpisani odričemo se imena Drugi
način u korist Branka Požgajca“, i tako dalje.
Poslije prijave za zaštitu intelektualnog vlasništva uslijedio je kompromis te je Ismet
dobio rješenje po kojemu ima pravo na ime Drugi način, osim za nastupe uživo. Od
Požgajca niti ispriku.

Ipak nešto lijepo valja reći – bili smo jedinstven duet, Branko i ja, radili smo to stvarno
dobro, nisu nam bile potrebne probe, u svakom slučaju publika je to cijenila, kaže Ismet.

Radi svih tih nevolja s imenom, 1977. godine, album koji Ismet snima pod imenom Drugi
način biva objavljen pod nazivom „Nepočin“. Tada je Ismet radio predstavu na stihove
Vaska Pope „Nepočin polje“ i to se svidjelo uredniku PGP RTB koji i objavljuje album
pod tim imenom.

Ne samo album, već jedinstven je i omot koji je napravio Igor Kordej, tada već vrlo
poznati autor stripova i član skupine Novi kvadrat. Posebno je i vrlo rijetko i to što je u
omotu albuma umetnuta cijela priča s tekstovima pjesama u stripu, također djelo Igora
Kordeja.

Ismet Kurtović, godine 1997. ima grupu Oko s kojom objavljuje albuma „Sakrij se u
mene“, po stihovima Enesa Kiševića i solo album pod nazivom Moje najljepše pjesme.
Na njemu se nalaze skladbe Drugog načina, kao i dvije verzije nove skladbe “Mojoj
dragoj BIH”.

Iskustvo sa snimanja spota „Mojoj dragoj BiH“

Snimanje pjesme „Mojoj dragoj BiH“, bilo je to u proljeće 1992. godine, bila je odluka
donesena u pravo vrijeme, jer znamo što je bilo kasnije s obzirom na sukobe koji su
uslijedili, tvrdi Ismet.
„Sve se odvijalo kod Mirze Serdarevića, taj prvi test bio je kod njega. Rekao sam bratu
Fikretu da imam pjesmu još nedovršenu i rekoh mu idemo raditi BiH band aid. Kasnije
dolazi skup „BiH svoja i naša“, kod Doma sportova u Zagrebu, koji sam organizirao. Tu
bih svakako izdvojio nemjerljiv doprinos koji je dao Fahrudin Kulenović koji je tada
bio direktor kina Studentski centar“, govori.
Taj prvi test nove pjesme, za koju je Ismetov brat Fikret vrlo brzo napravio tekst, bila je
kod Mirze doma – bilo je tu još nekoliko ljudi, kaže Ismet, mi odsviramo i otpjevamo, na
kraju dignem glavu od gitare – a oni svi plaču.

„Nazovem Bebeka i on odmah pristane i tako se razvije cijela priča, od niza ljudi,
redatelja Zorana Sudara, Denisa Mujadžića kao snimatelja, Branka Starca, vlasnika
studija, neke ljude iz Jadran filma nazovem i pitam usluge za spot, kaže čovjek evo dajem
kamion od 3,5 tone i dva čovjeka za opremu i kran za snimanje, na kameri Goran
Mećava, i od televizije dobijemo kameru za snimanje – snimano je u staroj cementari u
Podsusedu, svi su mislili da je to u Bosni snimljeno. Zadovoljstvo je ogromno, jer je
ustvari tako mali broj ljudi napravio

to čudo.“

Moj brat kao autor tekstova – dvije pjesme koje je napisao već žive dugo Piši mi i Mojoj
dragoj BiH, ali i onaj Noćas si strašno sama njegov je sjajan tekst – naglašava.
Okolnosti u vrijeme stvaranja pjesme Mojoj dragoj BiH kasnije se ponešto mijenjaju i
zbog ratnih zbivanja u BiH i u Hrvatskoj, odnosi među narodima se tada mijenjaju.
„Ali isto tako je jedan musliman, da ne kažem Bosanac ili Bošnjak, tamo u BiH napisao
„šta, onaj Kurtović, pobjegao iz Sarajeva u Zagreb i piše nam pjesme“ i sad vidi tu zloću
prema meni koji samo imam rodbinu u Sarajevu i što sam tamo svirao milijun puta i
uopće taj nema pojma da sam u Zagreb došao iz Sanskog Mosta još 1968. godine. Još
gore je to što ovu zloću objavi tamošnji tiražni list“, kaže Ismet.

Ima tu i sudjelovanja, kako se kaže, u džaba projektima, poput manifestacije „BiH, svoja
i naša“. Snimao se video cijelog skupa, koji je trajao oko osam sati – tako priča završi i
onda Ismet ustanovi da nema nigdje nikoga, nigdje ni novaca i podrške koju su mnogi
obećavali. Da nije bilo već spomenutog Fahre Kulenovića, koji je sredio da se barem
pokriju osnovni troškovi, tko zna kako bi to završilo, reći će.
Etno, world muzika

Na neki sam način preteča tog koncepta etno, najprije u radu sa zborom Arabeske, iako
su tada neki i sevdalinke nekako bacali u koš narodnjaka, kasnije sa zborom Bulbuli,
govori i nastavlja o tom vremenu:.

Kod rada zbora Arabeske, obaveza nam je bila ilahije i kaside, za potrebe džamije, ali u
startu smo radili rock balade i sevdalinke, imali smo u repertoaru i Kemala Montena i
Indexe, Drugi način i neke autentične sevdalinke – istraživali smo taj etno izričaj i
Arabeske su vrlo brzo izašle na koncerte.

Kasnije sam izašao iz toga, a dosta godina poslije projekt šadrvan, predložio sam kod
šedrvana kao naziv i tada se i to nekako raspalo – bend Zabranjeno pušenje je to preuzeo
– a istodobno imao sam problema s ovima u džamiji. Taj je prijekt Ismet trebao raditi
zajedn s grupom Zabranjeno pušenje i nekoliko članica Arabeski. No, istovremeno se
događaju nesuglasice s džamijskim rukovodstvom i Ismet se, u dogovoru sa šefom
Zabranjenog pušenja, povlači iz projekta.
Bio sam isključio vezan za Mirsada Srebrenikovića koji je tada drmao, tu se
akumuliralo neko žestoko nezadovoljstvo prema meni. U početku sam imao njegovu
podršku, ali postalo je sve problematično, iako ovo ne bi trebalo posebno isticati, ali on se
počeo miješati u moj rad.
U isto vrijeme radim sa ženskim zborom Bulbuli, ali iako je i tamo bilo niz problema,
ispalo je bolje iskustvo, jer one su više razumjele te svari.

25 godina Bulbula

S njima sam krenuo samo sa sevdalinkama, bilo je to u vrijeme Ibrahima Kajana. Nisam
ni mogao predvidjeti što će biti s time, jer u to je vrijeme bilo i dosta zavisti, pa se niej
događalo da netko iz Arabeski pjeva u Bulbulima.

Ali tek dolaskom Senada Nanića to pretvaram u studijski projekt i objavljujemo prvi
album naziva Bulbuli, za koji je omot uradio Igor Kordej. Kasnije objavljujemo i drugi
album Bulbula pod nazivom „Hasanagin sevdah“.

Osim svih članica zbora i doista nemjerljiva njihova doprinosa, Ismet ističe
harmoniku Edina Džaferagića, vrsnog muzičara s kojim je svih tih godina odlično
surađivao.

A danas, zahvaljujući Ervinu Jahiću i nekima oko njega, nemamo gdje vježbati, jer je on
još u prosincu 2019. godine promijenio bravu na ulaznim vratima KDBH Preporod.
Ustvari, on je veliki meštar za poremetiti međuljudske odnose, on je to tako maestralno
radio, počevši od prvih sukoba sa Seadom Begovićem, Senadom Nanićem, Senom
Kulenović, sve do zaključavanja vrata Preporoda i promjene brave. Iako je sam njegov
dolazak bio vrlo optimističan, svi su ga lijepo primili, nije on došao na zatvorena vrata
kao što je on na kraju napravio.

Doista veliki je majstor koji je rabucao međuljudske odnose Bošnjaka koji su godinama
građeni. Stvarno, pitam se što se dogodilo tom čovjeku, zaključuje Ismet i naglašava kako
usprkos svemu zbor Bulbuli nastavlja svoj rad.

Primjeri diskriminacije

„Bilo je telefonskih poziva, vrijeđanja. Osjetio sam to kada sam snimio album s bendom
Oko, za razliku od svih otvorenih vrata u vrijeme snimanja Mojoj dragoj BiH. Ispostavilo
se da je neko drugačije vrijeme došlo.“

Neki povratak na scenu uslijedio je 1996. godine, najprije ide album „Moje najljepše
pjesme“, album na kojem se prvi put pojavljuje Mojoj dragoj BiH i ostale moje poznate
pjesme, izašao je i na CD i na kaseti – to je bilo vrijeme prijelaza tehnologija. Na tom je
albumu „Sakrij se u mene“ Enesa Kiševića i također njegova „Tijelom mi povij rane“.

I naravno, taj koji je bio izdavač, kao i za novi album benda OKO – ništa nije platio.

Za pjesmu „Kad si blizu“ mogao bih reći da je u BiH pravi hit, ali tamo, kao i ovdje,
postoji problem naplate tantijema, kaže Ismet i nastavlja: „Spomenuo bih zbor Pahuljice i
moj produkcijski rad. Ivančica Matković Kezele vodila je zbor „Pahuljice“ i onda smo
počeli surađivati, tako da sam i pjevao s njima, napravljena su dva albuma „Kako živi
Antun Tun“ i „Junaci crtani“. Za oba albuma bio sam nominiran za Porina, onda u
jednom slučaju dobijem informaciju da smo dobili, ali na žalost nije se obistinilo, tu mi
se čini da je to bilo zbog mog imena“.

Obitelj

Otac je izdržao u Sani, uz sva maltretiranja sve do 1995. godine, prije same Oluje, majku
su čak istukli zbog kasete Arabeski koju je netko tamo čuo.

Onda su krenule te osvete i on je u toj grobnici, misli da njih ima tamo oko 75, u mezarju
u Šehovcima. Moj je otac tamo najstariji, a od Talića jedan mladić od 18 godina.

Sva priča o tome svodi se na to: Fikret je čuo za jednog lika, došli su autom po njih, onda
se jedan predomislio i izbacio moju majku iz auta, a otac nije nikad viđen poslije, to su
učinili tamošnji domaći ljudi.

Jedan sanski ribar je pronašao tu grobnicu, a da ne spominjemo i ostale grobnice diljem

tog područja od Sane prema Prijedoru i Biljana kod Ključa.

Mi nismo, ni brat ni ja, bili u stanju ući unutra na prepoznavanje. Onda je naša
mati Sena rekla idem ja unutra, znam u čemu je otišao od kuće i na identifikaciji
prepoznala ga po džemperu, završava Ismet bolnu priču.
Zefir

„Počeli smo Enes Kišević, Sead Alić i ja surađivati u nečemu što smo nazvali Zefir,
počeli smo praviti muziku, uspjeli smo snimiti tri songa. Sama zamisao je sjajna, veza
poezije i autorske pjesme, čini se da ljudi nekako bježe od takvih tema, nekako kao da im
je važnije imati one jednostavne verzije pjesme koja traje u izvedbi do tri minute. Idealno
bi bilo da napravimo muzičko poetski program kao stabilan bend Zefir i tu nam treba
suradnja s još nekoliko muzičara.“

„Što znači biti roker koji ništa ne govori, čini mi se da su strašno zakazali u ovom ratu, na
angažiranoj pjesmi, onoj za opće ljudsko dobro, nedostajao je angažman u prilog
autorstvu i bavljenju ozbiljnim temama. Onda je trebalo govoriti, a ne biti mirotvorac s
pomakom od desetak i više godina – krajnosti su uvijek besmislene, ali mislim da su
muzičari, branša, mogli više sudjelovati svojim stvaralaštvom.“

„Primjerice, Bonton ton na HTV – radimo to i 1991. i stalno provlačimo pozitivne stvari,
dok ostali program vrvi od rata i ratnih tema. Svaki tjedan smo radili i snimili jedan song,
to je bila takva produkcija, bili smo dobili mogući ugovor za sljedeću godinu, ali su onda
na televiziju došli oni koji nas ne vole, čini se da smo smetali ja i Gojko Bjelac, koji je
kasnije otišao u Pariz.“
Danas i ostalo

Raduje me što nakon toliko godina ima toliko ljudi na koje sam utjecao i to je
nevjerojatna i novo otkrivena bliskost. To vidim posljednjih godina, što kažu pod stare
dane, od njihovih pisama, kontakata s nekima koje nisam čuo desetljećima. Sad je to
moguće i jednostavno, barem neka korist od novih tehnologija, govori Ismet.

I ovo vrijeme zadnjih tridesetak godina, vrijeme je čistog muzičkog siromaštva, nekakvo
podilaženje, nastupio je marketinški plan, gdje mega autori štancaju iste stvari, koje u
komercijalnom smislu i nisu tako loše, ali opet nedostaje kreativnosti.
Sada razgovaramo u eri korone, kaže, sad je i to malo druženja na svirkama posve zamrlo
i pitanje je kakve ćemo posljedice imati i ostaviti trag na generacijama koje dolaze – bili
smo uvjereni kako će to proći vrlo brzo, a sad smo već u drugoj godini ove korona krize i
tko zna što sve još može biti.

Zaključujemo druženje Ismetovom najavom: „Ponovno slažem bend za studijski posao i

za novi album. Upoznao sam sjajnog mladog gitaristu i počinjem okupljati bend. Jedini
ću ja među njima biti metuzalem. Cilj je objaviti album, možda ću ga posvetiti Gordani.
Isto tako Boris Turina i ja puno smo pisali posljednjih 20 godina i namjera nam je bila
napraviti album „In spe“ (U nadi). Prvi song koji radim je tog naslova, univerzalna tema
koja nam treba svakodnevno i stalno se nadi obraćamo. Stalno se nadaš kao čovjek,
ostaneš na tom da se i zavaravaš, jer možda ne možeš ništa napraviti. No, možeš se baviti
lijepim stvarima u ovom kratkom bivanju na zemlji zar ne?“