Professional Documents
Culture Documents
Dug samoće
Glas Tomaža Pengova čuo si u kasno ljeto 1980. s kasete koju ti je snimio jedan
danas bezimeni rođak. Bio je to album “Odpotovanja”, objavljen 1973, kao
izdanje ljubljanskoga Študentskog kulturnog centra. Rođak ga je presnimio
kod nekog prijatelja, tako što je uz gramofonski zvučnik prislonio mikrofon
svoga kasetofona, pa se povremeno između i preko pjesama mogao čuti njihov
šapat, zvuk automobilske sirene s ulice, šum života koji se odvijao u dnevnoj
sobi… Album “Odpotovanja”, snimljen je u mono tehnici, u domu Tomaža
Pengova, u njegovoj kupaonici, jer je tamo bilo tiho i akustično. Snimatelj Aco
Razbornik je, kaže legenda, snimao sjedeći na zaklopljenoj zahodskoj školjci.
Pengov nije htio drukčije raditi. Imao je tada dvadeset i četiri godine.
Godinama, bila je to najrjeđa, a onda i najtraženija long plej ploča
jugoslavenske muzike. Kada se krajem sedamdesetih u nas pojavio punk, a
zatim i novi val, Pengov je postao kultna, ali posve nevidljiva figura, poput
duha ili holografskog prikaza bestjelesne duše. On nije bio punker, niti su
njegove pjesme imale utjecaja na slovensku punk scenu. Pjesme Tomaža
Pengova nikada ni na što nisu utjecale. Tada, kao ni tridesetak godina kasnije,
nitko nije mogao opisati, a ni usporediti njegovu umjetnost. U eseju “Pisac i
novac”, što ga je diktirao dva dana uoči smrti, Witold Gombrowicz govori:
“Kada na ulici sretnem umjetnika, prelazim na drugu stranu, jer je umjetnik
dužan biti sam.” Tomaž Pengov je dosljedno bio taj Gombrowiczev umjetnik.
Njegova umjetnost bila je privatna stvar. Nikoga u tim pjesmama i oko njih
nije bilo osim njega koji svira i pjeva, i tebe koji slušaš. Već treći je proizvodio
veliku, pretjeranu gužvu, uvredljivu po umjetnika i lošu za umjetnost.
Tomaž Pengov bio je jedan od najvećih slovenskih pjesnika svoga doba. Star i
drevan kao Alojz Gradnik, zauvijek mlad poput Boštjana Seliškara. Za razliku
od srpske i hrvatske poezije koje su, i jedna i druga, a potom i zajedno,
združene iskustvom zajedničkog jezika, bile opržene, katkad i spržene ranim
avangardističkim težnjama i potrebom mijenjanja svijeta prije nego što smo
ga i upoznali, za razliku od njih koje su uvijek više držale do vlastite
suvremenosti nego do ljepote, slovenski su se pjesnici, još od Kosovela,
avangardom koristili da bi spašavali i produžavali svoju lirsku temu.
Pengovljeva lirika djelovala je kao sinteza slovenskoga pjesništva dvadesetog
stoljeća. Nije to bila njegova nakana – a i kako bi, zaboga, bila? – nego
posljedica pjesničkog postupka. Pengov je pisao pjesme koje će i otpjevati, ali
ih nikada nije modelirao na način rock poezije, niti je pokušavao pjevati
nepjevljivo, kao što su to činili mnogi naši šansonjeri i kantautori. Bio je
sasvim izvan slovenske kantautorske tradicije, od Andreja Šifrera i Tomaža
Domicelja do ludog Janija Kovačiča, Marka Brecelja, Vlade Kreslina… Bliži
slovenskoj pjesničkoj tradiciji, ili sasvim integriran u nju (premda se ni u
Sloveniji o Pengovu na taj način nije pisalo…), čak i ako toga nije bio svjestan,
niti ga je bilo briga, nego alternativnoj glazbenoj sceni koja ga je prihvatila i
slavila, i koja ga je godinama i desetljećima pokušavala adoptirati i nagovoriti
na sudjelovanje u njezinoj socijalnoj i kreativnoj dinamici. Ali ga nisu
nagovorili. Ostao je sam, kao da su svi prelazili na drugu stranu ulice kad bi
naišao.
Prethodni tekstovi
Arhiva