631 - 10. svibnja 2018.

POP SCRIPTUM: 40. godina Prljavog kazališta

Od otpadnika do heroja ulice
Denis Leskovar
Malo je koji sastav zagrebački spleen tako vješto uspio pretvoriti u artikuliranu rock and roll-priču –
barem na onim albumima koji su im, osim u srcu masovne publike, osigurali mjesto i u kritičarskim
antologijama domaćeg punka i (nešto poslije) mainstream-rocka, kao Prljavo kazalište

Svoj okrugli, četrdeseti (!) rođendan Prljavo kazalište slavi radno, ali u retrospektivnome duhu, bez
novosnimljene glazbe. Niz koncertnih nastupa (započet u veljači u susjednoj Sloveniji) nastavio se u
Australiji, a nakon Sjeverne Amerike slijedi kulminacija ondje gdje je najvažnije. Posljednjega dana
svibnja, na Dan grada Zagreba, grupa će nastupiti u stadionskom ugođaju Kranjčevićeve ulice.
Doista, podvuče li se crta, malo je koji sastav zagrebački spleen tako vješto uspio pretvoriti u artikuliranu
rock and roll-priču – barem na onim albumima koji su im, osim u srcu masovne publike, osigurali mjesto
i u kritičarskim antologijama domaćeg punka i (nešto poslije) mainstream-rocka. U čemu je ključ njihove
dugovječnosti? Vjerojatno u načinu na koji su postigli ravnotežu između vlastitih ambicija i slušateljskih
preferencija; između „bolje prošlosti“ i grube poslovne sadašnjosti. Kao i u slučaju Rolling Stonesa i
Springsteena (njihovih velikih uzora) opstati ne znači odustati od vlastitog mita, nego ga – neprekidnim
aktivnostima, na sceni ili u studiju – držati pod kontrolom.
Od samih početaka Prljavo kazalište (inspiracija za ime pronađena je u jednoj epizodi Alana Forda) bilo
je u dosluhu sa svjetskim zbivanjima. Punk? Kada se sredinom 1970-ih pojavio, punk je – kao što
naglašava jedan od njegovih najvjerodostojnijih kroničara i teoretičara, Jon Savage – „bio internacionalna
autsajderska estetika: mračna, plemenska, otuđena, prepuna crnog humora“. Proširivši se iz Sjedinjenih
Država kroz Veliku Britaniju do većeg dijela Europe, pa tako i urbanih središta bivše države, ona je
iscrtala novu supkulturnu klimu koja je pogodovala i dotad marginaliziranim pripadnicima društva. Tako
su se, nastavlja Savage, stvorili preduvjeti za novi život svima onima koji su se iz bilo kojeg razloga
osjećali odbačenima: zbog pripadnosti određenoj klasi, vlastite seksualnosti ili načina na koji općenito
doživljavaju svijet.

Prljavo kazalište na stadionu u Kranjčevićevoj u Zagrebu 31. svibnja proslavit će 40 godina karijere

Okupivši pod svoju zastavu sve one koji su se osjećali nedostojno, beskorisno ili posramljeno, punk je
zahvatio i rubna područja nekapitalističkoga svijeta, a u tom smislu Jasenku Houri, Davorinu Bogoviću i
suradnicima nije bilo teško artikulirati adolescentsku frustraciju i ugođaj tamnih, zapuštenih strana
zagrebačkih ulica. Kazalište je u početku bilo sve što mora biti punk-rock sastav koji s jedne strane uzore
prepoznaje u suvremenim pojavama kao što su The Clash i The Jam, a s druge u boemskim utjecajima
stare škole. U početku su nastojali zvučati kao Rolling Stonesi, priznat će glavni autor u nekom intervjuu,
ali to nije trebao ni naglašavati: vizualno idejno rješenje Mirka Ilića s isječenim isplaženim jezikom
Stonesa (ali i dodanom zihericom kao punk-simbolom) nedvosmisleno je sugerirao sadržaj.
Ako je Houra disciplinirani, promućurni autorski motor grupe koji je razmišljao dugoročno, Bogović je
bio njihovo spontano, razbarušeno, nedisciplinirano lice, ogledalo rock-undergrounda iz zagrebačke
Dubrave. Na prvom singlu, Televizori, snimljenu u produkciji Vedrana Božića, ali i na debi-albumu,
svirali su šlampavo, ali šarmantno, s autentičnim stavom koji je kompenzirao manjak virtuoznosti. Bili su
cinični i otresiti, sarkastično progovarajući o „ratnim filmovima u boji i čestim tučnjavama u školi“, o
oporoj svakodnevici i o društvenim tabuima svih vrsta. Tematiziranje homoseksualnosti u pjesmi Neki
dječaci stajalo ih je notorne etikete za šund, ali u njihovu je slučaju to bio dodatni poticaj.
Kad su na albumu Crno bijeli svijet nihilizam punka zamijenili urednijim postnovovalnim formama, a
elemente ska-glazbe pomiješali s melodioznim power-popom i tradicionalnom šlageristikom Ive Robića i
Driftersa, bio je to očiti znak da publika i kritika ima posla s potencijalno trajnom pojavom, a ne s
fenomenom kratka daha. Houra je uvijek osluškivao i citirao globalne trendove, katkada je činio strateške
ustupke i koji put kliznuo na rub kiča, ali nikada nije ostavljao dojam neautentičnosti. Album Heroj
ulice otpjevao je on sâm, jer je Bogović, umjesto u studio na snimanje „otišao na more“, no bila je to
važna i emotivna ploča, svojevrsna kulminacija dotadašnjega rada. Od albuma Zlatne godine Bogovićevo
mjesto popunio je nekadašnji član Patrole Mladen Bodalec, i u tom je trenutku dovršen proces
transformacije Kazališta iz postnovovalne u pop-rock-postavu srednje struje pod jakim, katkad i
doslovnim utjecajem U2-a, Dire Straitsa, Springsteena i drugih žanrovskih kolega sa svjetske scene.
Čak i u kasnijim stvaralačkim etapama (Radio Dubrava) Houra je pokušao balansirati između dva
temeljno suprotna, gotovo nepomirljiva impulsa. Prvi izvire iz autentične početne subverzivnosti u
odnosu na „elitu“, na društveni establišment, bez obzira na to unutar kojeg se društvenog ili političkog
konteksta establišment formirao. Drugi se naprosto odnosi na činjenicu da je riječ o inteligentnom autoru
koji je još kao mlada, dvadesetogodišnja rock-zvijezda shvatio da se – želi li živjeti od umjetnosti – mora
prilagoditi zadanoj dinamici stvarnosti i pronaći srednji put kojim će biti zadovoljan ne samo on nego i
njegova publika.
Primjer elegične teme Mojoj majci, napisane za album Zaustavite zemlju, a nadahnute majčinom smrću,
svjedoči o tome da se Hourina tajna krije u umijeću da osobnim, posve intimnim temama (u sviračkoj
kemiji i u komunikaciji s publikom) osigura univerzalni naboj. Stoga će mnoge njegove skladbe, izvorno
posve ispovjednog karaktera, postati znak prepoznavanja ne jedne, nego nekoliko slušateljskih generacija.
Iako mnogi kritičari smatraju da Kazalište najbolje funkcionira kada nije opterećeno ulogom nacionalnih
pop-tribuna i kad ostane samo sa sobom, u funkciji običnoga rock-benda koji svira obične rock-pjesme,
granica između osobnog i općeg u njihovim se pjesmama ionako jedva nazire: sve što je osobno postaje
dio svima razumljivog, pučkog jezika. Jezika svojevrsnih neformalnih himni.
U izmijenjenom kulturnom kontekstu u kojemu je rock odavno prestao biti glazba mladih, u eri u kojoj
popularna glazba zastaje u beskrajnoj retrospekciji, Prljavom kazalištu nije teško održavati poziciju
neupitnoga hrvatskog rock brenda okrenuta nostalgiji. U posljednjih desetak godina objavili su samo dva
albuma: dvostruki Tajno ime i Možda dogodine, a oba sadržavaju nekoliko energičnih i nadahnutih
ilustracija njihova dugog evolucijskog puta. Danas se njihova interpretacija novog vala, zajedno sa svim
revolucionarnim ranim dosezima te nastupima u rupama gdje (kako kažu stihovi u pjesmi Da mogu
ispočetka „još nitko sviro nije“) čine poput duljih ili kraćih kadrova iz kakva romantičnoga filma o
vlastitom sazrijevanju.