Glazbena umjetnost

Lektira

Obrađena glazbena djela:

Dora Pejačević, “Život cvijeća op. 19: Ruža”
Blagoje Bersa, “Sunčana polja”
Jakov Gotovac, “Simfonijsko kolo”
Josip Štolcer Slavenski, “Voda zvira”

Zdravi i osvježavajući sok može doći i iz drugih izvora, npr. iz pučkog melosa. Kako - već
čujemo prigovor - pa zar nije u stanovitom smislu anakronizam obraćati se danas -- u eri snažnog
razvoja tehnike- pučkoj primitivi? U redu, to je veoma važna tekovina razdoblja glazbene
romantike, ali danas…?
Prekinimo na tren naše mudrovanje i prizovimo sjećanja na vlastito djetinjstvo. Možda negdje
duboko u nečijoj svijesti leži zapretana ova narodna melodija iz Međimurja, jednostavna i čista
kao izvor vode u ranom jutarnjem satu:

Jednom je zanijela svojom neposrednošću i običnog pekarskog pomoćnika Čakovčanina JOSIPA

STOLCERA - SLAVENSKOGA. Dugo je on u sebi nosio taj doživljaj; kada je - uporan kakav je
bio -- završio glazbene nauke u Pešti, prenio ga je u snagu i izražajnost mješovitog zbora. A
nježna i čeznutljiva narodna melodija pretvorila se pod genijalnim perom skladateljevim u pravu
rijeku: njezin izvor šiknuo je za- zaprepašćujućom snagom i zapljusnuo nas da bi nam daljnji
tijek povratio dah i raznježio nas tihim žuborenjem koje nestaje u najtišem mrmorenju dubokih
glasova.
Zar sve to ne izbija neslućenim izrazom za vrijeme slušanja skladbe Voda svira? A zar se doima
tako -- na primjer - neka obradba narodne melodije otprije stotinjak (ili nešto manje) godina? Što
je učinilo skladbu bliskom shvaćanju i zahtjevima današnjeg čovjeka?
Odgovor ne treba tražiti dugo - sam skladatelj nam ga je dao. Možda nekim posebnim
objašnjenjem - zanimat ćete se. Pa možemo i tako shvatiti sasvim suvremeno glazbeno ruho
kojim je melodiju odjenuo, sasvim izvorno (dotad neuobičajeno) prilaženje njoj, sasvim posebne
zvučne kombinacije u kojima ona traje prostorom. A možemo posegnuti i za onim stvarnijim: dat
će nam ga ne samo naš Slavenski nego i Madžar BELA BARTOK -- u ime velikog broja svih
ostalih skladatelja jednaka gledanja otprilike ovim riječima:
1) u romantici su se vrednote i značajke pučkog melosa shvaćale više intuitivno i instinktivno,
dok se danas taj problem može rješavati realnije i zrelije, osobito unutar većih i kompleksnih
cjelina;
2) svršetak prvog svjetskog rata i propast Austro-Ugarske Monarhije značili su za mnoge male
zemlje početak njihove političke i kulturne renesanse: dobivanjem teritorijalne nezavisnosti
stečena je prilika da se takve -- dotad gotovo nepoznate -- zemlje svrstaju i na glazbenom
području u europsku (kozmopolitsku) legiju jednakopravnih članova, kako na stvaralačkom tako i
na konzumentskom planu;
3) uspjeti u tome da se u glazbeno veoma kultiviranoj Europi uopće zapazi glas skladatelja takvih
zemalja značilo je »osupnuti« Europu
nečim posebnim, za nju novim; to novo mogla su donositi jedino djela stvorena na temelju
nečega što idejno i estetski od u d ara od situacije, stvorene djelovanjem Debussyja, Schönberga,
Berga ili Hábe;
4) »odudaranje« moglo se postići jedino tako da se u djelima iznose melodijsko-ritmičke
značajke dotične zemlje, u najvećoj mjeri nove za ostali glazbeni svijet;
5) shvaćanje takvog rada kao isključivo citiranje narodnih melodija te njihovo manje ili više
spretnije harmoniziranje predstavlja krajnju neupućenost, jer stvaranje u duhu neonacionalističkih
smjernica zahtijeva od skladatelja:
a) višegodišnje sabiranje i proučavanje pučkih melodija;
b) otkrivanje specifičnih zakonitosti njihova melodijskog oblikovanja;
c) pronalaženje rješenja za suvremeno korištenje takve grade u oblikovanju različitih
skladateljskih oblika;
234
d) nadživljavanje s pučkim melosom u tolikoj mjeri da se na njegovim melodijsko-ritmičko-
harmonijskim značajkama mogu graditi nova djela:
e) suvereno ovladavanje suvremenom skladateljskom tehnikom.

Sada je sve jasno: prigovor, postavljen na početku poglavlja, dobio je i slušno i razumsko
objašnjenje. Zaista nije ni anomalija ni apsurd govoriti kroz vlastite skladbe danas, u XX stoljeću
- glazbenim jezikom svoje zemlje. Zar bi se Europa mogla toliko prevariti u ocjeni djela Bartóka,
Kodályja, Janáčeka, Slavenskog, Sirole, Gotovca (da navedemo najpoznatije skladatelje) te
njihova djela uvrštavati u programe mnogih svojih festivala suvremene glazbe između dva rata
samo tako? Na primjer, u ocjeni Bartókova Divertimenta za gudački orkestar, prihvaćenog kao
značajno ostvarenje suvremene glazbene misli, gdje već u prvom stavku kao da nalazimo izrazito
uspjelu zvučnu primjenu većine iznesenih navoda?
A dvojica skladatelja koje smo uzeli kao najznačajnije predstavnike glazbenog neonacionalizma,
prošla su tešku životnu školu. Bartók (1881 1945), nekada više slavljen kao izvrsni glasovirač
svršio je zbog svog antifašističkog stava u SAD, da bi tamo - iako proglašen čak za počasnog
doktora glazbe na Columbia univerzitetu - umro u skromnim životnim prilikama. Slavenski (1896
1955) je - živeći u našoj predratnoj sredini ličio na plivača kome su ostali kupači tek povremeno
»dozvoljavali da digne glavu iznad vode kako bi -- udahnuvši stanovitu količinu zraka mogao
izdržati sljedeću rundu ronjenja. A kad su priznanja počela stizati (nakon oslobođenja), bilo je
prema riječima samog skladatelja, već dobrano nagrizena bolešću - »suviše kasno«. Zemlja, za
čiju se slobodu borio cijelog života rijetko borbenim i beskompromisnim držanjem, ispratila ga je
u dubokoj tuzi na vječni odmor jednog prosinačkog dana 1955. god. uz zvukove njegove
najomiljenije pjesme Voda svira. Deset godina prije njega u njujorškoj bolnici ugasio se njegov
prijatelj, suborac i drug Béla Bartók, predavši poput Slavenskoga zastavu svojih ideala novim
promicateljima ljepota pučke melodije.
Stvaralački opus obojice bogat je i raznovrstan, ali navoditi sva njihova djela na ovom mjestu
zaista nije moguće. Međutim, ne možemo završiti poglavlje, a da ne upozorimo bar na neka: na
velebnu Simfoniju Orijenta u sedam stavaka (za soliste, zbor i orkestar), suptilne Pjesme moje
majke (za alt i gudački kvartet) i popularne plesove s Balkana Balkanofoniju (za orkestar)
Slavenskoga; na majstorski Koncert za violinu i orkestar i Treći koncert za glasovir te na
neobično poznat Allegro barbaro (za glasovir) Bartóka. Ta će djela izvan svake sumnje još dugo
vremena pričati čovječanstvu o ljubavi i privrženosti njihovih stvaralaca prema ljepotama pučkog
melosa te svjedočiti o još jednoj pozitivnoj mogućnosti približavanja glazbe ljudima XX stoljeća.