Aristotel (grčki Ἀριστοτέλης, Aristotélēs), grčki filozof, znanstvenik i polihistor (Stagira u

Traciji, 384. pr. Kr. – Halkida, 322. pr. Kr.). Presudno odredio europsku filozofiju i znanost
sve do danas. Rođen u visokoobrazovanoj liječničkoj obitelji, stupio je u Platonovu akademiju
kao osamnaestogodišnji mladić i u njoj ostao dvadeset godina. Makedonski kralj Filip pozvao
ga je da bude odgojiteljem njegovu sinu Aleksandru, a kada je ovaj stupio na prijestolje i
započeo svoj pohod na Aziju, Aristotel se 335. pr. Kr. vratio u Atenu i na
vježbalištu (γυμνάσıον) u gaju, posvećenome Apolonu Likiju, osnovao vlastitu filozofsku školu
Likej (Λύϰεıον), koju su nazvali i peripatetičkom (jer se nastava obavljala u šetnji
– περίπατος unaokolo po vježbalištu), a njezine učenike i sljedbenike peripateticima. Tu je
školu vodio sve do 323. pr. Kr. kada je nakon Aleksandrove smrti, u ozračju antimakedonskog
raspoloženja, optužen za bezboštvo i prognan iz Atene te se povukao u Halkidu na otoku Eubeji,
gdje je godinu dana poslije i umro.
Tijekom vremena Aristotelovo je značenje sve više raslo, tako da ga arapski i kršćanski mislioci
srednjega vijeka nazivaju jednostavno Filozofom. Njegov misaoni genij enciklopedijskoga
značaja obuhvaća sveukupno znanje onoga doba, raščlanjujući ga u pojedine discipline, tako
da znanosti očituju svoj temelj u filozofiji i bivaju razumljive samo u toj cjelini s pomoću
najmanjeg broja temeljnih pojmova i počela (elemenata). Spekulativna sinteza na jednoj strani,
na drugoj se dopunjuje majstorskim poznavanjem fenomena prirode i ljudske zajednice,
suptilnost analize i argumentacije kulminira u nepristranu sudu.
Aristotel je dugi niz godina bio Platonovim učenikom, pa zato i njegovo mišljenje otkriva tu
pozadinu: premda je svojega učitelja visoko cijenio, još je više cijenio istinu i postupno se
oslobađao platonizma, da bi ga napokon prevladao i izborio vlastitu perspektivu mišljenja.
Središnje mjesto pritom pripada ontološkoj teoriji idejâ. Za Platona ideje su opće strukture
bitka, odvojene i izdvojene s one strane pojedinačnoga bića, i zato posjeduju bitak za sebe. Za
Aristotela pak, obratno, sve su opće strukture prisutne u zbiljskome pojedinačnom biću i nemaju
bitka za sebe. Odatle zacijelo proizlaze i neizbježne posljedice različnoga shvaćanja svih ostalih
problema i područja – prirode, ljudske zajednice i umjetnosti.
Znanosti se dijele u tri skupine ovisno o stavu čovjeka prema svijetu i osebujnosti traženja istine
koja u njima dolazi do riječi: teorijske ili promatrajuće,
praktične ili djelujuće i poietičke ili proizvodne. Svaka se od tih skupina opet dijeli na tri vrste:
teorijska znanost obuhvaća prvu filozofiju ili metafiziku, fiziku (anorganska i organska bića, ili
današnju biologiju) i matematiku; praktična znanost uključuje ekonomiju (gospodarstvo), etiku
i politiku, a proizvodna se tiče raznih umijeća i umjetnosti riječi, retorike i poetike. Prema svojoj
biti ili samoj stvari, na prvom su mjestu i na najvišoj cijeni teorijske znanosti.
No prije tih znanosti dolazi priprema spoznaje, propedeutika koju Aristotel zove analitika, a
danas se naziva logika, spisi koji su u kasnoj antici prozvani Organon (Ὄργανον) (oruđe). To
umijeće ili vještina opisuje uvjete koji se moraju poštovati u svakome mišljenju i govoru
kojemu je svrha postizanje istine, a znanost u pravom smislu dokazana je spoznaja uzroka stvari
ili njihova razloga. Takva se spoznaja odvija u oblicima koji se zovu pojam, sud i zaključak, a
njihovu je valjanost prvi put istražio Aristotel odredbom demonstrativne spoznaje ili silogizma,
u kojem se iz dviju premisa izvodi zaključak, kako to propisuju pojedine silogističke figure i
njihovi modusi. Napokon, zaključivanje ili znanstveno dokazivanje razlikuje se od običnoga
svakidašnjega govora i rečenice time što kopula jest, povezujući subjekt i predikat, nešto kao
nužno izriče ili niječe, tvrdi ili opovrgava. To je izjavni govor (λόγος ἀποϕαντιϰός), koji se
razlikuje od drugih vrsta govora gdje je ta veza između subjekta i predikata samo više ili manje
vjerojatna. Pritom se očituje neraskidiv odnos između riječi i stvari, logike i ontologije, što
počiva na najvišem načelu protuslovlja: »Nemoguće je da isto istomu i prema istomu istodobno
pripada i ne pripada«, odnosno jest i nije, što također služi kao temelj Aristotelovoj teoriji istine
kao sukladnosti (istosti, podudarnosti, slaganja, adaequatio): spoznaja je slična stvari poput
odslika.
Karakteristično je da većina tumača Aristotelove logike veću pozornost poklanja deduktivnomu
zaključivanju u analitici, a manju najopsežnijemu dijelu Organona – Topici (Τοπıϰά), nauku o
»dijalektičkom« zaključivanju, gdje izričaji (iskazi) nisu nužno istiniti nego vjerojatni. Njihova
je najveća korist u traženju onih mjesta koja su za ispravan sud nezaobilazna, kao i u
pronalaženju i utvrđivanju prvih počela znanosti.
Velik dio Aristotelovih spisa posvećen je prirodi, anorganskoj i organskoj, čime se bave
rasprave o fizici i kozmologiji, te problemima organizma. Od svih je njih najznamenitija Fizika
(Φνσıϰά), filozofski i istodobno znanstveni spis antičke znanosti kao
teorijskoga kvalitativnog opisa počela i uzroka prirode (naravi), svih osjetnina i pokretnih
stvari. Taj se posao obavlja raščlambom (analizom) ustroja prirodnih bića kao jednog roda bića
i zato se može označiti kao ontologija (prirode). Određujući pak mjesto fizike među teorijskim
znanostima, Aristotel ju, nasuprot Platonu, stavlja iznad matematike i iza »prve filozofije«, i
tako je označuje kao »drugu filozofiju«.
Kada je priroda (narav) već navedena kao jedan rod bića, potrebno je pobliže odrediti njezin
pojam jer ona obuhvaća sva živa i neživa tijela – biljke, životinje, pa i samog čovjeka. No kao
što se sve ono što se određuje time nužno razgraničava prema onomu što ono nije, tako se i sam
pojam prirode (naravne) određuje najopćenitije s obzirom na sve ostalo. Naime, sve prirodne
(naravne) stvari imaju u sebi uzrok ili počelo kretanja (ϰίνησις, motus) naspram onih koje to
nemaju, koje ne nastaju same po sebi nego po drugome. To su umjetna bića ili tehničke stvari,
koje svoj bitak duguju umijeću ili tehnici, one ne mogu nastati po sebi niti se kretati. U najužoj
vezi s tom odredbom prirode nalazi se i Aristotelov čuveni nauk o sklopu uzroka kretanja ili
promjene: tvarni uzrok (causa materialis), oblikovni uzrok (causa formalis), tvorni
uzrok (causa efficiens) i svršni uzrok (causa finalis). Valja napomenuti da se sam pojam uzroka
u novome vijeku sužava i svodi samo na tvorni uzrok, dok su preostala tri značenja »pala u
zaborav« kao neprikladna za pojam prirode novovjekovne matematičke prirodne znanosti. Za
Aristotela pak sklad među uzrocima u prirodninama uspostavlja sama priroda, dok u umjetnim
bićima to čini tvoritelj svojom tvorbom u tvorevini. Sve što se zbiva u prirodi nalazi se u
stalnom pokretu, tako da pokretnost čini dominantnu ontološku značajku ne samo prirode nego
i bitka uopće.
U tom se poretku stvari i samo kretanje, kao složen pojam, shvaća u skladu s
dvodimenzionalnom strukturom bića kao bića, naime kao mogućnosti i zbiljnosti (δύναμις-
ἐνέργεια, odn. ἐντελέχεια), tj. kao prijelaz jednoga u drugo. No kretanje tu označava i
svaku promjenu pa se pobliže razlikuje prema oblicima kategorija, pri čemu se u prvome redu
javlja kao premještanje ili micanje, a od njega je najsavršenije kružno kretanje nebeskih tijela,
što zacijelo upozorava na paradigmu Aristotelove kozmologije. U neposrednoj vezi s pojmom
kretanja stoje pojmovi neprekidnoga, beskonačnoga, mjesta (prostora), praznine i vremena, pri
čemu se rasprava o vremenu ubraja među središnja poglavlja razumijevanja prirode: ono je
vječno kao i samo biće kao biće. »Vrijeme je broj kretanja naprama ’prije’ i ’poslije’«, tako
glasi čuvena Aristotelova odredba, otklanjajući svako shvaćanje vremena kao beskonačnog
niza diskretnih točaka »sada«, pa i poznate Zenonove aporije protiv kretanja.
Odredba »broj kretanja« odnosi se na mjeru ili trajanje pokreta, a brojiti prema svojoj naravi,
ističe Aristotel, ne može ništa osim duše (ψυχή), ili točnije uma (νοῦς) u duši, pa je prema tome
opravdan i zaključak: ne bude li duše, neće moći biti »brojenja« ni vremena. To dovodi pred
novu veliku temu Aristotelova mišljenja, raspravu O duši (Περì ψυχῆς). Već sama činjenica da
se ona nadovezuje na Fiziku jasno pokazuje obzor njezina razumijevanja: kao i sve prirodno,
ona je nerazdvojno vezana uz organizam, tjelesnost, vremenskost pa prema tome i konačnost,
nije odvojiva od tijela, ali nije ni isto što i tijelo. Ona je »počelo života«, razlikuje se prema
funkcijama što ih obavlja u živim bićima; u biljaka je vegetativna i odlikuje ju hranidba, rast i
razmnožavanje, budući da sva živa bića stvaraju potomstvo »kako bi imala udjela u vječnosti i
božanskome«. Viši je oblik životinjska duša, koja ima moć kretanja, žudnje i osjetilnog
zamjećivanja, i napokon čovječja ili razumska, koja ima moć spoznaje. Navedeni stupnjevi
duše u svojoj različnosti i jedinstvu bivaju jasniji u svjetlu poznate Aristotelove odredbe: »Duša
je prva ostvarenost (ἐντελέχεια) prirodnoga organskog tijela«, u supstancijalnom jedinstvu s
njim i nerazdvojiva od njega. Po tome se vidi koliko je to shvaćanje suprotno Platonovu
vjerovanju u besmrtnost i neprolaznost duše, i daleko od npr. novovjekovnoga »psihofizičkog
paralelizma« R. Descartesa.
U sažetku, ontološku relevantnost fenomena duše iskazuje Aristotel stavkom: ako je duša moć
spoznaje, ona je u mišljenju »na neki način sveukupno biće«, ili jezikom suvremene filozofije
– način čovječjeg bitka u svijetu. No, kao što u prirodi postoji razlika tvornog i (s)tvorenog,
tako se i u samoj duši jedan njezin dio kreće opažajući i razmišljajući, to je trpni um (νοῦς
παϑητιϰός), ili diskurzivni razum, a drugi je pak um odvojen, netrpan, po svojoj biti čista
djelatnost – tvorni um (νοῦς ποιητιϰός), i na taj način besmrtan i vječan. No, ako je tako
neovisan o svim drugim dijelovima duše pa i tijela, onda Aristotel tvorbenom umu daje poseban
položaj, koji nije baš posve u skladu sa središnjim postavkama njegova nauka o duši.
Takav izniman položaj djelatnoga (teorijskoga, spekulativnog) uma, međutim, tvori prijelaz i
most k njegovoj »prvoj filozofiji« ili metafizici, kojoj je tema teorija ili čisto motrenje
bitka. Metafizika (Τὰμετὰ τὰ φυσϰά) je Aristotelovo najslavnije djelo i ona je današnji naslov
dobila poslije, dok je prema samoj stvari prva filozofija: ona je ontologija i u isti
mah teologija (ϑεολογιϰή), najviša teorijska znanost. Razmatrajući biće kao biće i sve što mu
pripada po sebi, prva počela i uzroke, biće kao takvo i u cjelini, ona nužno prerasta u pitanje o
najvišem i najbićevnijem biću, onom božanskom, ili o Bogu.
U tom sklopu otvara se niz posebnih tema, jer »biće se kazuje mnogovrsno« (τὸ ὂν λέγεται
πολλαχῶς): prema prigotku, prema shemi priroka ili kategorija, prema mogućnosti i zbiljnosti
te prema istinitom i lažnom. Kategorija ima deset: s jedne strane to je bivstvo(οὐσία) o kojem
se sve pririče, s druge strane pak ono što mu se pririče i prigodno ga određuje (τὸ
συμβεβηϰός) kao kakvoća, kolikoća, mjesto, vrijeme, odnos, položaj, svojstvo, tvorba i trpnja
– na taj se način biće artikulira i strukturira. U nauku o bivstvu razlikuje se »prvo« i »drugo«
bivstvo: prvo je samo pojedinačno biće, drugo je vrsta ili rod, te njegova odredba ili definicija
označava bit s pomoću najbližega roda i vrsne razlike. Nadalje, biće se u obzoru vremena kreće
i mijenja, pa prema tome i bitkuje kao mogućnost i zbiljnost ili ostvarenost, i odatle je jasno da
su kretanje i vrijeme vječni. No, budući da potraga za početkom kretanja ne može ići u
beskonačnost, očigledno mora bivati jedan prvi pokretač kao čista djelatnost. To je ona najviša
i najpotpunija zbiljnost koja sve omogućuje tako da netvarno, bestjelesno i nepokretno u prirodi
i čovjeku vječno pokreće – to je ono žudljivo, ljubljeno, božansko biće kao čisti oblik. Njegova
je bit mišljenje, um sama sebe umuje i ta je najviša umska djelatnost što pokreće i održava
svemir umsko motrenje (ϑεωρὢα): Bog je živ, vječan i najbolji, a čovjek je s njime povezan
upravo svojim sudioništvom u toj djelatnosti – teorijom ili spekulativnim mišljenjem, uvidom
u bit bitka. Arapski, a zatim i kršćanski aristotelizam u srednjem vijeku prigrlio je tu metafiziku
i prilagodio je svojim potrebama, o čemu djelomice svjedoči i povijest znanosti – matematika,
astronomija i medicina.
No filozofija nije samo ljubav prema znanju kao najdubljoj spoznaji i mudrosti, niti se iscrpljuje
tek u svojoj teorijskoj funkciji. Ona je podjednako i praktična djelatnost, težnja prema
najboljemu životu i volja čovjeka da u najvećoj mjeri ostvari svoju čovječnost. Za razliku pak
od teorijske djelatnosti spoznaje, u kojoj sudjeluje samo razumski dio duše, u praktičnom životu
sudjeluje i nerazumski dio, žudnja (ὄρεξις), bez koje bi volja ostala nemoćna i nikada ne bi
prerasla u ćudoredno djelovanje. Tomu odgovara i osebujno
znanje, razboritost (φρόνησις), koje odlikuje nastojanje i izbjegavanje, vodi ga promišljaj i
izbor odnoseći se na ono što još nije, naime na ono buduće i zato je ćudoredna činidba
prospektivna. Ta je spoznaja svagda ovisna o konkretnoj situaciji te kao razboritost postiže
istinu samo u ocrtu kako to nalaže narav ćudorednih stvari koje su nestalne i promjenljive.
U Nikomahovoj etici (Ἠϑıϰὰ Νıϰομάχεıα) (i drugim etičkim spisima) Aristotel razmatra tu
čovječju težnju prema višem dobru i određuje ga kao blaženstvo(εὐδαιμονία) – svrhu svih
čovječjih djelatnosti. Tako je djelatni život druga strana misaonoga života, što se ostvaruje u
sklopu etičkih krjeposti kao slobodan izbor prema srednosti između dvaju ekstrema u
ontološkome smislu, dok u ćudorednome tvori vrhunac. Među krjepostima u skladu sa životom
polisa ističu se hrabrost, umjerenost, darežljivost i velikodušnost, ali na prvome mjestu
stoji pravednost (διϰαιοσύνη). Osim etičkih, Aristotel razmatra i dianoetičke (spoznajne)
krjeposti u svojevrsnom redoslijedu stupnjeva postizanja istine, od umijeća, znanosti i
razboritosti do mudrosti i umnosti kao uvida u prapočela i moći, što u sebi ujedinjuje sve ostale
oblike spoznaje i odgovarajuće znanosti teorije, prakse i proizvodnje.
Kao što je Aristotelova teorijska filozofija veoma produktivno djelovala na suvremeno
mišljenje, navlastito svojom inspiracijom fenomenologije i njezina nauka
o intencionalnosti, tako je i njegova praktična filozofija još snažnije djelovala svojom
»metodikom«. Naime, narav područja ćudoređa i prakse uopće zahtijeva također specifičan
način spoznaje koji se znatno razlikuje od apodiktičke metode teorijskih disciplina. To je ona
»alternativa« što je Topika određuje kao vjerojatne sudove i »ugledne stavove« (ἔνδοξα) na
koje se pojedinac ugleda u svagdašnjem životu. U toj je perspektivi praktična filozofija u
suvremenome mišljenju shvaćena kao uzoran obrazac hermeneutike.
Za razliku od novovjekovnoga rascjepa između etike i politike (kako to primjerice zastupaju N.
Machiavelli i Th. Hobbes), Aristotelova se etika nastavlja i postiže svoju punu svrhu tek u
sklopu s politikom. U svojoj Politici Aristotel razmatra život polisa s pomoću topike i uzorom
na praksu odgoja (παιδεíα) i pravosuđa. Zato država nije nikakva idealna utopija ni »odslik
duše« u njezinoj vječnosti, kako to zamišlja Platon, nego konkretan poredak Dobra u svojoj
posebnosti i promjenljivosti, kako to potvrđuje i Aristotelova komparativna analiza ustavnog
poretka mnogobrojnih zbiljskih grčkih gradodržava. U takvu poretku, zajednica prethodi
pojedincu i kao pravedna vladavina slobodnih građana teži općemu dobru pravednom
razdiobom bogatstva s razmjerno najvećim brojem srednjoimućna sloja. Građani su državljani
po tome što slobodno odlučuju o svim poslovima zajednice na raznovrsne načine, glasovanjem
i ždrijebom u vijećima, ostvarujući tako svoju građansku krjepost – prava i dužnosti. Već prema
tome kako se odlučuje i koliko ih odlučuje, Aristotel pravi svoju poznatu razdiobu oblika
vladavine razlikujući monarhiju, aristokraciju i umjerenu demokraciju (politiju) kao krjeposne
i pravedne oblike, od njihovih zastrana – tiranije, oligarhije i ohlokracije. Sama se pak
pravednost ostvaruje na dva temeljna načina: kao izjednačujuća (iustitia commutativa) i
kao diobena(iustitia distributiva), i dok prva sve građane izjednačuje u temeljnim pravima,
druga ih razlikuje prema načelu svakomu prema zasluzi! Prijeporno pitanje o »prvenstvu«
prirodnog i zakonskog (pozitivnog) prava pojavljuje se također u novom svjetlu: oboje je
promjenljivo, ali svako na svoj način. Svoje razumijevanje čovjeka u sklopu praktične
djelatnosti Aristotel iskazuje svojim poznatim odredbama da je čovjek političko biće (ζῶον
πολιτιϰόν) i ne može kao građanin živjeti bez države, a jednako je tako i govorno biće (ζῶον
λόγον ἔχον), što se može pojmiti samo u svojem međudjelovanju; te odredbe i danas potiču na
filozofsku raspravu. Naime, iskonska zajednica ljudi kao politički život ne može se svesti na
neki socijalni amalgam, a još manje promatrati samo kao izvanjski skup po sebi neovisnih
pojedinaca. Ako je najviši etički i politički imperativ prijateljstvo, onda to među građanima
znači solidarnost – način iskustva svijeta i odnosa prema drugima. Nadalje, ontološki pojam
čovjeka kao govornog bića dobiva svoju političku relevantnost u tome što se
političke rasprave vode u vijećima potkrijepljenima govorima, bez kojih se ne mogu donijeti
valjane odluke.
To dovodi do razmatranja uvjerljiva govora, o čemu raspravlja Aristotelova Retorika
(‛Ρητορıϰή), taj stoljetni uzor škole govornika. Govorništvo je umijeće javno izgovorene
usmene riječi kojim se nekoga može uvjeriti i pridobiti za pravednu stvar, i pritom se služi
posebnom vrstom zaključivanja – retoričkim silogizmom (ἐνϑύμημα), koji poput onoga
praktičnog istinu postiže kao vjerojatnost. Govori se dijele na sudbene, političke (savjetodavne)
i pohvalne (epideiktičke), no u svakome, osim potkrjepe vlastitih stavova golemu ulogu igra
pobuđivanje čuvstava – apel na srce slušatelja. Pohvala i pokuda pak ravnaju se pozivanjem na
primjere krjeposna i dolična života uglednih pojedinaca te osudom poročnoga i nedoličnoga.
Teorija govorničkog stila također navodi slična sredstva kojima se služi i pjesništvo – metaforu
i druge trope, uglađenost, jasnoću i ljepotu izraza kako bi se slušači uvjerili i pridobili za vlastitu
stvar.
Govor i riječ, međutim, javljaju se također na pisani način i o tome raspravlja poetika u spisu O
pjesničkoj umjetnosti (Περì ποιητιϰῆς) – koji je ostao uzornim obrascem razumijevanja
pjesničke riječi do danas. Pjesništvo je prema svojoj biti sačinjanje(ποίησις), ali takvo da teži
nasljedovanju ljudskoga djelovanja (μíμησις τῆς πράξεως) a to se obavlja glasom, ritmom i
harmonijom, i njegove su glavne vrste ep, tragedija i komedija. Imajući pred sobom kao uzore
djela velikih tragičara Eshila, Sofokla i Euripida, Aristotel je zaključio da je od svih pjesničkih
vrsta najizvrsnija tragedija. Njezino ishodište tvori neka zgoda koja mora biti oblikovana na
doličan način, mora imati skladan odnos dijelova, jedinstvo mjesta, vremena i radnje, zaplet i
rasplet. U tom sklopu valja razumjeti i Aristotelovu odredbu njezine svrhe, naime da »sućuti i
strahom postiže očišćenje takvih čuvstava«, pri čemu se to očišćenje (ϰάϑαρσις) zbiva kao
duševna identifikacija naše sudbine sa sudbinom tragičnog junaka. Prikazujući pak ljudsku
sudbinu u njezinim krajnjim mogućnostima – života i smrti, smatra Aristotel, pjesništvo je
»mudrije i vrjednije od povijesti«, jer dok ova govori o onome što se dogodilo i o
pojedinačnome, pjesništvo je »filozofskije« zato što govori o onome što se moglo dogoditi i o
općem. Nasuprot Platonovoj metafizici lijepog, Aristotel je time položio temelje sveukupnoj
kasnijoj poetici i teoriji umjetnosti.
Aristotelovu su filozofsku školu u antici nastavili njegovi učenici Teofrast, Eudem s Roda i
Straton iz Lampsaka, a oko 50. pr. Kr. Andronik s Roda sredio je i izdao njegove spise. S
vremenom se razvio tzv. aristotelizam, donoseći mnogobrojne komentare učiteljevim spisima.
U XIX. st. dolazi do određene »renesanse« aristotelizma u A. Trendelenburga i F. Brentana, a
na posve drugi način u sustavu G. W. F. Hegela. Suvremen pristup Aristotelu u duhu misaonih
nastojanja našega doba došao je do izražaja u prvome redu u fenomenologiji, egzistencijalnoj
ontologiji i hermeneutici od E. Husserla i N. Hartmanna do M. Heideggera i H. G. Gadamera.
Bogato i opsežno Aristotelovo djelo sastoji se od mnogih pojedinačnih spisa i danas se obično
dijeli i navodi prema poretku u mjerodavnom izdanju I. Bekkera (Berlin, 1831). Na prvom su
mjestu logički spisi pod zajedničkim naslovom Organon; zatim prirodnofilozofski Fizika, O
nebu, Parva naturalia i O duši; potom slijedi Metafizika i rasprave o etici i
politici: Nikomahova etika i Politika, te Retorika i Poetika. Jedan dio spisa svakako potječe od
samog učitelja, dok je velik dio nastao od učeničkih zabilježaka s predavanja (slično kao što se
to mnogo poslije dogodilo s Hegelovim djelima), o čemu je dragocjena svjedočanstva podastrla
današnja tekstologija i golema literatura o Aristotelu na mnogim svjetskim jezicima.
Najranija recepcija Aristotelovih djela u Hrvatskoj odvijala se uglavnom u okvirima teoloških
rasprava. Naročit procvat Aristotelova filozofija doživljava u doba renesanse, kojoj veliki
prinos daju hrvatski renesansni mislioci F. Petrić, M. Frkić, F. Grisogono, P. Skalić i dr. U
XVIII. st. u Aristotelovu duhu svoju filozofiju razvijaju posebice M. Vanino i R. Bošković.
Razvoj neoskolastike u Hrvatskoj s kraja XIX. i poč. XX. st. pokazuje dosljedno vraćanje Tomi
Akvinskom i Aristotelu (J. Stadler, A. Bauer, S. Zimmermann, A. Bazala, F. Šanc i dr.).