Amuš Šuma

Petrana Sabolek Amuš šuma
Online prozna zbirka za djecu Amuš šuma pohranjena je

u Hrvatskom arhivu weba u izvornom obliku, bez lekture
i korekture, s pristupom putem portala digitalna.nsk.hr.
Korištenje ovog djela dopušteno je uz obvezno

pridržavanje propisa o zaštiti autorstva, a kopiranje,
umnožavanje, dijeljenje, objavljivanje, prikazivanje i
izvođenje uz suglasnost autorice.
1
GDJE JE ŠTO
AMUŠ ŠUMA
Amuš šuma 4
Helikopterko i ptičistan 10
Ekipa u opsadi 18
Lopta u koprivama 26
Najveći crnac među hljebovima 31
Odbjegla mašta 38
Džidža grad 46
PRIČE S PTIČJEG DLANA
Priča s ptičjeg dlana 56

Hitriji od hitrijega 61
Društvo s brijega 66
Sunce na odmoru 70
Lijeni snijeg 79
Krampus i Djed Mraz 82
LJUBAVNE NEZGODACIJE
Gumbić i Valentinovo 87
Valentinin božićno-valentinski bor 90
Pernica sa suhim zlatom 95
2
amu uma
3
AMUŠ - ŠUMA
Nije bila tajna da Jura za školu nije mario. Znalo

se da mu je učenje posljednja briga jer je u školskoj torbi
nosio i kamenje, i češere, i guštere, i cvijeće, a knjige i
bilježnice kao posve nepotreban teret ostavljao sve
posvuda. Stoga ih je posvuda i tražio, i to svakodnevno,
redovito u posljednji čas, tik pred nastavu, kada se u
potragu za izgubljenim školskim stvarčicama morala
uključiti cijela obitelj.
Tražeći njegove olovke, bilježnice, knjige, bojice,

risanke ili što mu je već trebalo preturali bi po ladicama,
ormarima, policama, zagledavali ispod stolova, stolica,
kreveta, njuškali iza komoda i ormara te po dvorištu i
vrtu, čak i po smrdljivoj štenari ljubljenog psića Žućka.
Jurina nebriga za školu bila je tolika da je

njegova Pisanka-Risanka bila najtužnija pisanka na
svijetu. Svakodnevno se crvenjela od stida od korice do
korice budući da je učiteljičina crvena olovka u njoj uvijek
imala pune ruke posla.
4
I tko zna kako bi ta priča završila da se Juri nije

dogodila nezgodacija zvana: Amuš šuma. A dogodila se
bez veze, onog dana kad je ponad najljepše šume na
stranicama svoje Pisanke-Risanke velikim pijanim
slovima naškrabao riječ: AMUŠ.
- Tako, naslov sam napisao još samo da malo
obojim i zadaća je gotova! Obojit ću samo jedno drvo i
samo jedan cvijet, možda i jednu travku, za šumu je i to
dovoljno. - zafićukao je veselo i krenuo tražiti bojice.
No kako je i traženje bojica potrajalo pa je već i
noć pala kad ih je Jura konačno pronašao, vrativši se,
nije mogao vjerovati da gleda u to što ga je ispod
naslova dočekalo.
- Što je ovo? Kakva je ovo zbrkana, naopaka
šuma? - promucao je s čuđenjem gledajući u sliku što je
nekim čudom zasjela na mjesto s kojeg mu se, prije
nego je otišao tražiti bojice smiješila slika prelijepe
proljetne šume u cvatu.
- To je tvoja šuma. Zar nisi takvu tražio? - uzvrati
mu Pisanka-Risanka.
- Nisam ja ništa tražio, tražila je učiteljica! Rekla
je neka ju obojimo, pa sam ja već i naslov napisao! -
ljutito je uzvratio. - Evo, pogledaj... am... uš... šum...
hm... - pokušao je protusloviti čak je pokušao i pročitati
5
napisano, no nije išlo. Uočivši pogrešku nevoljko se

počeša iza uha i reče: - Naslov bi sada trebalo čitati
naopako jer sam ga ja naopako napisao. Pisao sam s
desna na lijevo, umjesto s lijeva nadesno, zato je i ispalo
AMUŠ umjesto ŠUMA.
- Pravila su pravila pa naopak naslov naopaka i
šuma. - kratko će Pisanka-Risanka.
- I što ću sada? - ojađeno će Jura. - Na toj je slici
samo debelo blatnjavo korijenje starog drveća i mreža
bljedunjavih korjenčića cvijeća i trave. Ništa od toga ne
da se bojati pa će čak i Mirna, ako to vidi pomisliti da
sam ja, Jura, šuplja glava koja ne zna ni kako izgleda
najobičnija šuma u proljeće. - žalopojkom je mrsio sam
sebi u bradu.
- Pokušaj ispraviti naslov, pa ćemo vidjeti što se
da napraviti. - pomirljivije će Pisanka-Risanka vidjevši
iskreno ojađeno Jurino lice.
Naravno da je Jura poslušao. Odmah je pažljivo
obrisao riječ AMUŠ te je na isto mjesto, još pažljivije,
pravim krasopisom, ispisao riječ ŠUMA. Zadovoljan
učinjenim otišao je u kuhinju popiti malo vode, a kada se
vratio, osmijeh na licu razvukao mu se od uha do uha. Iz
njegove Pisanke-Risanke sada mu se opet smiješila ona
prelijepo razlistana šuma u proljetnom cvatu.
6
Presretan, a i poučen iskustvom, u strahu da mu

se opet ne potkrade nekakva greška, krenuo je Jura
bojati sliku. Redom, kako treba, pa ne samo da je
pobojao sva stabla na slici već je obojio i sve rascvjetale
krošnje, s granjem, lišćem i cvjetovima, čitavo nebo i sve
ptice ponad drveća. Nije, zapravo, prestajao bojati dok
nije obojio i posljednju vlat trave.
- Jako lijepo, moram priznati! - iskreno ga je
pohvalila Pisanka-Risanka. - a sjećaš se što si rekao kad
si se spremao bojati, da ćeš obojiti samo jedno drvo i
samo jedan cvijet, možda čak i jednu pticu jer da je za
šumu i to dovoljno!?
- Da, rekao sam, no sada vidim da sam se
prevario - to ne bi bilo dovoljno. - priznao je Jura i sam
zadivljeno promatrajući svoju, uistinu prelijepu sliku
rascvjetale proljetne šume.
- Znaš, Jura, ja sam uvjerena da bi ti, kada bi
učio na greškama, učas postao najbolji učenik u razredu.
- najedenom će Pisanka - Risanka.
"Učiti na greškama i biti najbolji u razredu?!" -
ponovio je Jura još nebrojeno puta prije nego je zaspao.
A zaspati nije mogao. Zvonilo mu je u glavi i ono,
Mirnino: "Znaš, Jura, da uopće nije fora imati toliko loših
ocjena?! A i nije problem ispraviti ih. Problem je samo u
7
tome što si ti užasno neodgovoran! Ili si možda još uvijek

toliko djetinjast da te zanima samo igra, a ne i kakav ćeš
biti učenik?!"
"U pravu su obje, i Pisanka-Risanka, i Mirna, a i
ne želim da Mirna misli da sam djetinjast." - rekao je sam
sebi već sutradan kad se ljepoti njegove šume divio čitav
razred. Osobito Mirna. Čak mu se i nasmiješila, nekako
ponosno, kada je učiteljica i u njegovu Pisanku-Risanku
konačno upisala jednu veliku peticu.
Prvu peticu u Jurinom životu s kojom se stoga
morao čim prije pohvaliti i svom najboljem prijatelju,
ljubljenom psiću Žućku. Odmah nakon nastave odjurio je
k njegovoj štenari i gurnuvši mu pred njušku sliku svoje
šume, s najvećom peticom u razredu, ozbiljno mu se
obratio.
- Slušaj, Žućko, zbog ove petice, vidiš je, velike
kao vrata, od danas ćeš i ti morati podnositi teret učenja.
- Vau, vau! - zalajao je Žućko i veselo zamahao
repom.
- Natjeravanje po livadi, od danas, dolazi na
drugo mjesto. Tek nakon što završim sa zadaćom.
- Vau, vau! - ponovio je Žućko.
8
- I mislio sam da ćeš se složiti sa mnom, zato mi i

jesi najbolji prijatelj. - uzvrati mu Jura pa pojuri za njim u
prvo zasluženo natjeravanje livadom.
9
HELIKOPTERKO I PTIČISTAN
- Prestani divljati, Vedrane, zar želiš dobiti još

jedan flaster? - svako malo bi povikala Paula za mlađim
bratom s povećim flasterom na lijevom koljenu. Iako je
već krenuo u školu, doduše u prvi razred, još uvijek je
bio jako razigran. Nesvjestan opasnosti neprekidno ga je
morala imati na oku. Srećom da ga dobro poznaje, a i
izvještila se s vremenom kako mu doskočiti, stoga će i
današnji dan ubrojiti u one uspješne, kojima se s pravom
ponosila.
- Ne divljam, lovim ptice, a ni koljeno me više ne
boli pa mi ni ovaj flaster više ne treba. - uzvraćao je
Vedran mašući neobičnom spravom po zraku. Mrežicu
za lov leptira privezao je uz dugi štap kako bi služila za
lov na ptice. No fijukanje po zraku trajalo je samo dok
nije “zalovio” pretešku knjigu u Paulinoj ruci.
- Ulovio si mi knjigu, Vedrane.
- Oprosti, nije bilo namjerno. Nisam kriv što je
ptica bila točno iznad tvoje glave. No, nažalost, ni nje
više nema, kao ni moje sprave. Pogledaj, totalno se
10
raspala. Ostao mi je samo štap, a mrežica je završila

kao i ptica, tko zna na kojoj strani svijeta.
- Ne brini, mrežica nije daleko, no zašto si uopće
lovio pticu?
- Nisam lovio pticu, nego ptice, ali kao što vidiš,
još nisam ulovio nijednu.
- A da jesi, što bi s njom?
- To je tajna.
- U redu, ne moraš mi ju odati, zanima me samo
kud bi s pticom.
- Ne bi išla u našu sobu, ako te to brine, smjestio
bih je u ptičistan.
- Misliš u kućicu za ptice?
- Ne. Ptičistan je puno više od toga. Nešto kao
zoo za ptice.
- Ali ptice vole slobodu i zašto bi ih zatvarao u
zoo?
- Pa rekao sam ti da je to tajna, no otkrit ću ti
samo toliko da ja od danas više ne idem u školu.
Napuštam ju zauvijek. Ne želim više gubiti vrijeme na
učenje stvari koje me ne zanimaju.
- Opa, pa tako reci! - Paula će, naoko s
divljenjem. S malim tvrdoglavkom će morati puno
opreznije, neće moći tek tako odvratiti ga od izrečenog
11
nauma, prođe joj kroz glavu, zato oprezno upita: - A što

bi to trebalo učiti u školi što bi i tebe zanimalo?
- Pa recimo sve ovo o pticama. Kako uspijevaju
tako jednostavno obići svijet: polete, slete, pogledaju što
ih zanima i odlepršaju dalje.
- Stvar je u krilima.
- Znam, no krila imaju i avioni, a oni mi nisu fora.
Ogromni su, prepuni ljudi, a i aerodromi su gnjavaža.
Znaš da sam se vozio avionom.
- Znam, no koja je fora s ptičistanom?
- Škola letenja. U njemu bih pratio ptice od
trenutka kad se izlegnu i tako iz prve ruke naučio kako
se leti.
- Oh, pa to si jako lijepo smislio, no ne čini li ti se
da bi i to učenje bilo uzaludno budući da nemaš krila?
- Krila si mogu i sam napraviti! - nabusito će
Vedran. - I elisu. Napravio bih si zapravo helikopter za
samostalni let.
- I onda bi s pticama u društvu krenuo oko
svijeta?
- Tako je.
- Spavao bi, dakle, sklupčan u krošnji visokog
drveća, a ujutro za doručak umjesto palačinki sa
džemom od marelica pred tobom debeli crvići i zelena
12
salata. I to friško izniklo iz zemlje na koju ste ti i tvoje

ptičje društvo svu noć lijepo i piš-piš, i kak-kak iz krošnje,
iz zraka?!
- Nije smiješno, a i ne bi bilo baš tako. - ljutito će
Vedran. - Osim toga, fuj crvi, fuj zelena salata - znam ša
to ne volim
- Ptice se ne bi složile, za njih bi tvoj džem bio fuj.
- Nije važno, osim toga, helikopterom se ionako
ne može u krošnju što znači da bih ja spavao u njemu,
na zemlji.
- O, pa to je već puno bolje. U tom slučaju bih
mogla i ja s tobom. S kompasom u ruci drugo i ne bih
pitala osim: “Kamo sada, Helikopterko?”
- A ja bih prvo uzviknuo: pravac New York! -
veselo, kao iz topa, ispali Vedran i pojasni: - Znaš, New
York ima najveće nebodere na svijetu.
- Oh, pa ne bih baš rekla. U svijetu ima puno više
gradova s neboderima daleko višim od njujorških.
- Da? - s nevjericom će Vedran, to mu je bio novi
podatak. Vjerovao je Pauli, stoga, nastavi pomirljivije: -
Pa dobro, pustimo nebodere. Onda biram Veneciju. Jako
me zanima kako je to voziti se gondolom umjesto
tramvajem.
13
- Hm, gondole su stvarno super stvar, no kažu da

su samo za turiste. Domaći svijet se po gradu vozi baš
kao i mi, i autima, i tramvajima, i autobusima.
- Da?! - gotovo ljutito je prekinu Vedran. - Pa
dobro, ako je i u Veneciji jednako dosadno kao i kod nas
onda idemo na Sjeverni pol. Idemo vidjeti polarne lisice i
polarni medvjede.
- Može, ako nam u helikopteru ne bude
prehladno. - sa zadrškom će Paula. - Za elisu nisam
sigurna da nam se ne bi zaledila u zraku, što bi se
dogodilo i pticama koje zato i ne kreću u tom pravcu.
Nalete orkanskih vjetrova, neću ni spominjati. Obično
stižu nenajavljeno, no i kad bi ih se najavljivalo bilo bi
bez koristi - u helikopter sigurno ne bi mogao ugurati još
i televizor za prognozu vremena.
- Da, s televizorom ne bi išlo, ali imam mobitel.
Na njemu i mama gleda vrijeme.
- Gleda, ali zaboravljaš da svaki put jednako
poludi. Prognoze stižu iz različitih izvora, a svaka ima
svoje tumačenje remena pa su i prognoze različite. -
Paula će povjerljivo, ispod glasa.
- Istina je, i baš dobro da si mi sve ovo rekla, još
sam se mogao i smrznuti u zraku.
14
- Vidiš, radi toga se ide u školu! - nastavi Paula i

dalje naoko nehajno. - I ako baš želiš znati ja ću ove
godine učiti i o brzini kretanja, i o kilometrima, i ostalim
razmacima, dakle o stvarima bez kojih se ne možemo
zaputiti ni u naš voćnjak na brijegu, a kamoli dalje. Znaš
da stalno zapitkujemo kad ćemo stići.
- Da. To je istina, a ti hoćeš reći da kada to
naučiš više nećeš zapitkivati.
- Tako je.
- Mogu li vidjeti gdje to piše? - Vedran će sa
zanimanjem, ali i s dozom nepovjerenja.
- Pa dobro, Helikopterko, izvoli poslušati recimo,
ovaj zadatak iz matematičke vježbenice koji glasi ovako:
"Ako ptica u jednom satu preleti 5 kilometara, koliko će
joj sati trebati da preleti 30 kilometara?"
- Uh! I ti vjeruješ da bih to mogao i ja izračunati?
- Naravno, ali danas sigurno ne. Moraš prvo
naučiti formulu za izračun. Formula se, međutim, uči tu
višim razredima do kojih pak se nikako ne može
zaobilazno. Čak ni prvi razred se ne može preskočiti.
- Da, shvaćam... - promrsi Vedran pa će s
uzdahom. - Ali ako nastavim sa školom morat ću
odustati od ptičistana.
15
- Odustati? Otkud ti to? Ma napravit ćemo ga

zajedno! - živo će Paula. - Zamisli u dnu vrta veliku
hranilicu za ptice sa puno mrvica i svježe vode odakle će
ptičice cvrkutati da će ih se čak i zimi čuti čak do neba.
- E, sad si se odala da ni ti ne znaš sve. Kako bi
ptice mogle pjevati zimi kad već najesen odlaze na jug?
- E pa nisam se prevarila, zapravo smo u pravu
oboje. Razlika je samo u tome što si ti mislio na ptice
selice, a ja govorim o pticama stanaricama.
- Ptice stanarice? Je li to neka nova vrsta?
- Nije, tako se naziva one koje i zimi ostaju kod
kuće. No ta je ptičja priča vrlo povjerljiva stvar.
- Hoćeš reći da je to tajna?
- Najveća među pticama. - povjerljivo će Paula.
- A ti i nju znaš?
- Naravno, zato, ako odmah krenemo u školu do
tamo ju stignem i tebi povjeriti.
- Povjerit ćeš ju i meni?
- A zašto ne? Pa i ti voliš ptice i nema razloga
skrivati ju pred tobom.
- Čekaj, ni riječi više, jurim po torbe, a ti ćeš mi
pričati putem. - ushićeno će Vedran pa odjuri u kuću po
Paulinu i svoju školsku torbu. Već su bile spremljene i
čekale su ih u hodniku. A ušavši u hodnik nije primijetio
mudri smiješak na Paulinom licu: helikopterko i ptičistan
16
više neće bili smetnja njegovom daljnjem

bespogovornom odlasku u školu.
17
EKIPA U OPSADI
Zoe, Darko i Fran su ekipa. Stanuju u istoj ulici,

idu u isti razred i svakog dana idu zajedno u školu. No
toga jutra Darko je neuobičajeno kasnio.
- Možda je bolestan. - Fran će.
- Ne vjerujem, jučer je bio zdrav. - uzvratila je
Zoe.
- A što ako je zaspao?
- Onda je krajnje vrijeme da ga netko probudi.
- Ok. Onda ga idemo probuditi. Zato smo ekipa.
- Tako je.
I tako su Zoe i Fran došli i do Darkovih vrata.
Nisu bila zaključana, zapravo, bila su odškrinuta taman
za onoliko koliko je trebalo da se provuku u hodnik. A
provukavši se s čuđenjem su zastali. Darko je čučao
sred razbacanih knjiga i bilježnica, uz još uvijek praznu
školsku torbu.
- Što radiš, Darko? Zašto si razbacao knjige? - s
čuđenjem će Fran.
- I zašto nisi zaključao vrata? - upitala je Zoe.
18
- Knjige su se razbacale same, a vrata sam

namjerno ostavio otvorena da možete ući. Znao sam da
ćete doći pogledati zašto me nema. - uzvratio je Darko.
- Dobro, a zašto te nema? - opet će Zoe.
- Zbog njih! - ljutito će Darko pokazavši na
razbacane knjige. - Poludjele su. I knjige, i bilježnice.
Kako koju uzmem u ruku ona i mene preraste i nema
šanse da ju uguram u torbu. Zato se pakiram već pola
sata, a torba mi je još uvijek prazna.
- Ne žele ući u torbu? - s nevjericom će Fran, a
složila se i Zoe da je to nemoguće. No kad im je Darko
pružio prvu knjigu koju je dohvatio, a ova počela rasti
brzinom da im je skoro ispala iz ruku zastali su
zaprepašteno.
- E, čovječe, ovo nije za vjerovati! - čudili su se
uglas.
- A da pokušam ja, sama? - najednom će Zoe . -
Nije isključeno, Darko, da su tvoje knjige i bilježnice ljute
na tebe zbog ocjena. Jučer se baš nisi proslavio - tri
jedinice zaredom.
- Oh, pa one su krive i za njih! - planu ovaj ljutito.
- Zar niste čuli učiteljicu? "Matematika, hrvatski i priroda,
nemaš ni knjigu ni bilježnicu, sjedi - jedan!" - završio je u
stilu učiteljice.
19
- Hoćeš reći da si ti već jučer došao u školu s

praznom torbom? - s nevjericom zapita Fran.
- Nije bila prazna, a da ne bi bila sumnjiva ugurao
sam u nju stare patike.
- Pa mogao si nam reći što je na stvari! Mogli
smo ti pomoći. - Fran će.
- Da? Pa pomozite sada! Naravno, ako znate
kako. - obrecnu se Darko.
- Oprosti... priznajem da ja ne bih znao. - rekao je
Fran, a priznala je Zoe. No ona je dodala da bi bilo
najbolje otići do učiteljice i ispričati joj što se s Darkovim
knjigama i bilježnicama događa. Međutim, još nije ni
završila, a iz torbi na njenim i Franovim leđima iskočile
su i njihove knjige i bilježnice i priskočile k Darkovima.
Prazne školske torbe same su im skliznule s leđa.
Ekipa se zaledi. Razrogačenih očiju nijemo su
promatrali kako udružene knjige i bilježnice rastu. A one
su rasle i rasle sve dok rastom nisu ispunile čitavu kuću.
U cijelosti su joj progutale unutrašnjost sabivši Darka,
Zoe i Frana u kut odakle su ovi, izvirivali poput
ustrašenih mišića.
- Ljudi, ovo je pobuna! - šapatom će Fran! - Naše
su se knjige i bilježnice urotile protiv nas.
20
- Još gore, ekipo! Ovo je opsada! Vidite li da nam

ne dopuštaju ni mrdnuti? - došapnu Zoe.
- Istina je. A i vrata su se za vama zatvorila čim
ste ušli. - ustvrdio je Darko.
- Što??? - ustrašeno kriknuše i Fran, i Zoe, no
baš toga časa na tim istim vratima oglasi se zvono.
- Možda je poštar. - reče Darko i skoči k ulazu;
knjige i bilježnice bile su dovoljno mudre da se maknu
ustranu i dopuste mu da dođe do vrata i otvori ih.
- Ovo je za tvoju mamu, Darko. Obećala sam joj
prve đurđice iz mog vrta, no da ne bi uvenule moraš ih
odmah staviti u vodu. - rekla je susjeda i nestala brzinom
da Darko nije stigao ni zahvaliti.
No da je i zahvalio ne bi ga čula. Na riječ
“đurđice” njihove knjige i bilježnice poskakale su uvis i
ludo skandirajući: "Đurđice, đurđice, đurđice!" krenule
kolonom kroz kuću.
- Narode, ima li netko ideju što one zapravo žele?
- šapatom će Darko prema Franu i Zoe što su poput
njega sablažnjivo piljili u divljanje njihovih knjiga i
bilježnica pred sobom.
- O, pa baš dobro da ste se sjetili pitati! Već smo
mislile da nikada i nećete! - ustoboči se povikom NAŠ
JEZIK, najveća knjiga s čela kolone prekinuvši daljnje
21
divljanje. Isprsila se ispred ustrašenog trojca i objasnila. -

Vi ste ekipa, no i mi smo ekipa. Nas trideset slova složne
braće ABECEDE bez kojih ne može ni jedna riječ, a
kamoli rečenica, da ne kažem priča ili roman. Zato
redovito zbijemo glave kad se neko slovo nađe u
problemu.
- Slovo u problemu? - glupo će uglas trojac u
opsadi.
- Da. Ovoga puta je u pitanju slovo Đ.
- Slovo Đ? - promrsiše Darko i Fran dok Zoe
krenu preslišavajući se. - To je jedno od onih kojim
počinje jako mali broj riječi, poput riječi đak, jer obično
kažemo učenik, odnosno, đurđice, kakve je Darko
upravo spremio u vodu za svoju mamu. Znam i za riječ
đikati, što zapravo znači naglo izrasti uvis, kao što su
izrasle, da ne kažem, izđikale i ove naše knjige i
bilježnice. - nastavila bi Zoe i dalje, no NAŠ JEZIK ju
prekinu.
- Bravo, Zoe, jako dobro poznaješ slova Đ. - reče
i nastavi. - No kako si i sama rekla čak i primjerom
pokazala te se riječi koriste sve rjeđe. A ako se nađe
zamjena i za ostale, u kojima ga se tek ponekad sretne,
moglo bi nestati zauvijek.
22
- O pa to baš ne bi bilo zgodno. - Fran će. -

ABECEDA tada više ne bi bila lijepa, okrugla. Spala bi
na krnjih dvadeset i devet slova.
- Tako je. - povikom su se složile i knjige, i
bilježnice.
- I meni je draža ABECEDA sa okruglim brojem
slova. - rekao je i Darko.
- Dobro, ako svi želimo "okruglu" ABECEDU, a i
ja ju želim, onda i mi moramo pomoći. - isprsi se
poduzetna Zoe s netom nađenim rješenjem. - Nas troje,
Darko, Fran i ja odsad smo ekipa s nadimcima Đis, Đas,
Đez čime ćemo povećati broj riječi koje počinju sa
slovom đ makar samo za tri.
- Đis, Đas, Đez?! - sa zanimanjem će Fran, no
Darko ga žustro prekinu. - Ma daj, Zoe, ne budali, a i ti
Fran. Pa smijat će nam se cijela škola. Što ćemo reći,
zašto smo si nadjenuli tako čudne nadimke?
- Zbog okrugle ABECEDE. - bespogovorno će
Zoe i nastavi: - A još kad čuju i ovu našu priču, i sami će
si, u strahu od opsade, dodijeliti slične.
- Zoe je u pravu, a možda baš to i bude fora koja
puno više pomogne ABECEDI - ushićeno će Fran i
objasni: - Zamislite kad u školskom dvorištu za vrijeme
velikog odmora krenemo loptom ili natjeravajući se pa sa
23
svih strana poput kiše zapljušti: Đan, Đas, Đes, Đav,

Đek, Điz, Đuz, Đez, Đik, Đuk, Đak, Đer, Đir, Đur…
- Ne brzaj, Fran. - prekinu ga sada i Zoe. - Prvo
moramo čuti knjige i bilježnice. Možda one imaju bolju
ideju.
- Ne, ne, ne! To je to! Bravo, Zoe, bravo Fran,
odličan prijedlog! - zapljuštalo je najednom i s druge
strane. Knjige i bilježnice nisu skrivale oduševljenje.
- E pa, dobro, ako se svi slažemo - ubrza Zoe -
onda ćete se vi, naše knjige i bilježnice, odmah, sada,
spustiti na svoju pravu veličinu i bez ikakvog daljnjeg
prigovora vratiti se na svoje mjesto, svaka u svoju torbu!
- reče gotovo naredbodavno.
- Može, opsada se obustavlja! - viknu i NAŠ
JEZIK pa dok si pljesnuo dlanom o dlan sve knjige i
bilježnice uredno su se našle svaka u svojoj torbi. Đipivši
istom u zrak, uredno spremljene školske torbe, u hipu su
se našle na leđima nove Đis, Đas, Đez ekipe.
A kad pak se zakratko horda đaka razletjela
školskim dvorištem zakotrljano slovo Đ zazvonilo je tako
snažno da je Zoe skočila iz krevetu kao oparena.
- Zar ti ne misliš, Zoe, danas u školu? - ozbiljno
će Darko kad je otvorila vrata na čije se zvono bio
zalegao Fran.
24
- Što? Zar je već toliko sati? I kako je moguće da

sam tako čvrsto zapala da ste morali doći i probuditi
me?... - krenula je pitanjima Zoe jureći usput po kući
kako bi se čim prije spremila za školu.
- Ne brini, Zoe, nećeš zakasniti! Ne bismo to
dopustili! Ne bismo te ostavili! Pa zato smo ekipa, ne? -
naizmjenično su se uključivali Fran i Darko.
- Đis, Đas, Đez ekipa?! - sa smijehom im uzvrati
Zoe.
- O čemu to ona? - Fran će Darku, s obrvom u
zraku.
- Ma nije važno, radije krenimo, stići će nas. -
odgovori Darko. - A i znaš, Zoe - sigurno je opet sanjala
nešto jako, jako važno što će nam morati ispričati putem.
- Hej, ekipo, čekajte! - vikala je za njima Zoe,
trčeći, kako bi ih dostigla. - Nećete mi vjerovati što sam
sanjala! Zato sam i zaspala. a bilo je tako važno da vam
odmah moram ispričati!
25
LOPTA U KOPRIVAMA
Vrijeme je doista bilo čudno. Ni toplo ni hladno, ni

suho, ni kišno, čas je puhao mrzli sjeverac, a čas bi bez
vjetra bivalo prevruće. Varljivo vrijeme, govorili su
odrasli, tužeći se da ih boli i ovo i ono, a tužili se i na
djecu, da se ponašaju kao i vrijeme, prevrtljivo i
neprimjereno.
I bili su u pravu. Društvo iz ulice nekad bi se
igralo uz smijeh i ciku, veselo trčkarajući za loptom, a
nekad bi osorno uzvraćali jedno drugom, svađali se,
naguravali, podmetali si nogu, a u par navrata se čak i
potukli. Stoga je Igorova jakna ostala s otrgnutim
džepom, Alen je cijeli tjedan šepao zbog bolnog udarca
u potkoljenicu, a Sarin palac lijeve šake već peti dan je
bio zaštićen bolničkom longetom. I čak ni danas nije bilo
bolje.
Postalo je "gusto" već nakon deset minuta
jurnjave za loptom. Damir je zbog pregrube igre završio
u grmu kopriva, a Iva u suzama zbog potrganog
zatvarača na najnovijoj trenirci. I budući da se krivca i
26
opet nije moglo naći družba je počela međusobno se

častiti toliko grubim i neprimjerenim riječima da ih ja
naprosto ne želim ponoviti.
A onda je najednom nastao muk, tajac, tišina.
Svađu, kao da si prerezao; družbi kao da su riječi zapele
u grlu baš kao što im je zapeo i pogled. Zastao, naime,
na onom istom grmu kopriva u kojem je nakon Damira
zapela i njihova lopta. Iako ničim potaknuta, nenadano
se izgubila duboko u njem.
- Lopta je poludjela! - rekao je Borna. - Sama je
skočila uvis i direkt u koprive!
- Nije poludjela, nego je pametnija od nas. Morala
nam je prekinuti igru kako bi prekinula našu svađu. -
prokomentirala je Iva, pa ostali pokunjeno spustiše
glave.
- I što sad? - zapita Davor.
- A ja se pitam otkud se najednom stvorio toliki
grm? Jučer ga uopće nisam primijetio. - opet će Borna.
- Nisam ni ja. - složila se i Ena, i dodala da
kopriva raste brzo, navodno nikne već preko noći.
- Onda je možda i ova tako izrasla. - primijetio je i
Damir. - Listovi joj izgledaju jako mlado.
27
- A znate li vi kako mlada kopriva žari? - Iva će. -

Žari jače i od ognja zato je pitanje kako ćemo ponovo
doći do lopte.
- S ognjem ili bez njega, loptu moramo izvući. -
zaključio je Damir, a što i ostali bez dvojbe prihvatiše.
Nastala je tišina i nije bio spora da je družba
ponovno stavila glave skupa. Silom prilika jer bi u
protivnom opet morati u kupovinu nove lopte. Već treći
put u godinu dana morali bi žrtvovati ionako mizeran
džeparac kako bi za pravi nogomet nabavili pravu,
nogometašku loptu. A upravo takva je bila i ta, u
koprivama. Zajednička, mijenjali su joj se samo čuvari,
svake noći bi prespavala kod nekog drugog.
- Ja ću je izvući! - ponudio se Davor. - Danas
ionako ide k meni za čuvanje, a osim toga ja imam i
rukavice.
- Da, imaš golmanske, a one ti neće zaštititi i lice.
Grm je predubok.- reče mu Ena.
- Hm, to mi uopće nije palo na pamet. - uzvratio
je.
- Trebala bi nam neka duga i čvrsta grana kojom
bismo je izgurali odande. - promišljeno će Sara.
- Na livadi je nećemo naći. Znaš da ju stalno
čistimo kako bismo nesmetano igrali. - primijetio je i
28
šutljivi Alen. - Jedini način je uzverati se na neko drvo i

izlomiti neku, malo čvršću.
- Nema šanse, a ni potrebe. Treba nam metla,
obična, s dugom drvenom drškom, a koju ću ja odmah
donijeti! - poletno će Iva pa pojuri k svojoj kući u
najbližem susjedstvu.
- Tako je! Bravo, Iva, bravo što si se toga sjetila! -
vikala je družba za njom čekajući da se vrati, a što je
zapravo trajalo tek par časaka.
Sasvim dovoljno, naime, da ih po Ivinom dolasku
dočeka novo iznenađenje. Metla je bila nepotrebna -
lopta je stajala ispred grma, zagledana u družbu.
- Kao da se netko poigrava s nama, a ja nikoga
ne vidim. Zar se ponovo sama otkotrljala iz grma? - opet
se prvi zapita Bruno.
- Ili se uplašila metle. - uzvrati Davor.
- Ništa od toga - ozbiljno će Iva. - Mislim da je
pametnija od nas i da su joj dozlogrdile naše svađe s
kojima mi, ruku na srce, ponekad stvarno pretjeramo.
- Ima smisla. - složi se i Igor pa kradom od lopte
pojasni: - Svi smo vidjeli da je učinila nemoguće, stoga,
ako je svemoguća, kakvom se pokazala, mogla bi nam
prirediti još tko zna kakvo iznenađenje.
29
- Da. - promrsiše i ostali, suglasni da bi

iznenađenje moglo biti i puno neugodnije.
- Zato je pravo pitanje što nam je za činiti. - reče
Sara, gotovo šapatom.
- Oh pa to barem jasno. Zauzdati se u svađi
maksimalno ili što je najviše moguće. - Ena će.
- S tim se svi slažemo, no svaki se mora sam
zauzdati. - ustvrdio je Bruno.
- Ma i to je razumljivo, no što će biti - upita Igor -
ako se nekom ipak omakne, jednostavno se ne uspije
zauzdati?
- Toga ćemo upozoriti. - reče Davor.
- Da! Tako je! Pametno! Upozori ćemo ga! -
složno je doprlo sa svih strana.
- Smislit ćemo neku lozinku... - krenuo je pojasniti
Davor, no prije nego je završilo prolomilo se gotovo
jednoglasno.
- Lopta u koprivama!
- Jest, baš to! Jupi! Hura! Bravo svima! Lopta u
koprivama! - nastavilo je društvo veselim povicima dok
su složno grabili s loptom u rukama prema Ivinoj kući.
Vratit će metlu na mjesto i usput za okrepu popiti topli čaj
što ga je Ivina mama već skuhala za cijelu družbu.
30
NAJVEĆI CRNAC MEĐU

HLJEBOVIMA
Još uvijek je bila noć i grad je jš uvijek mirno

spavao. I iako se činilo da još nitko nije ni oko otvorio u
pekari je već vrvjelo kao u košnici. Pekar i njegovi
pomoćnici, opasani dugim bijelim pregačama već su
užurbano spravljali raznorazne pekarske slastice. Čim
sunce jutrom izroni pekara mora biti spremna za
najgladnije gradske rano ranioce. Zato su i toga jutra iz
vrelih krušnih peći već izlazile prepune tepsije netom
pečenog hljeba, a smiješili se i podbuhli pereci, kifli,
zemičke i ostalo. Slasni oblici punili su police a zamamni
mirisi ispunjali zrak.
Stanje u pekari najbolje je njušio najjači miris,
miris crnoga kruha. Zrak u pekari već mu se činio
previše skučen pa čim je izašao iz pećnice išuljao se
kroz ključanicu na vratima i neopaženo izmigoljio iz
pekare.
31
Točno je znao kome je još potrebna njegova

pomoć zato se bez razmišljanja zaputio ravno preko
dvorišta, ravno u prvu trokatnicu, ravno na prvi kat, ravno
u Draženovu sobu i ravno usnulom Draženu pod nos.
Osjetio ga je Dražen gotovo istog časa. Miris
svježeg kruha u trenu mu je zagolicao nosnice, no kako
je san bio još uvijek dovoljno moćan ostao je vrpoljiti se
u krevetu još neko vrijeme boreći se i sa snom, i s tim
krušnim mirisom.
Ali kada mu se sunce zapiljeno kroz prozor
unijelo zrakom u lice otvorio je oči, iskočio iz kreveta, na
brzinu se umio i obukao, i sa svojim biciklom krenuo za
mirisom kruha.
Put mu je bio poznat, vodio je u pekaru, no
svejedno je dotamo uporno njuhom provjeravao ide li u
dobrom pravcu.
A u pekari, pekar i njegovi pomoćnici, nakon prve
jutarnje gužve, već su naveliko pospremali pekaru.
Dražena su, međutim, opazili čim se pojavio iza ugla.
Kroz prozor pekare kradom su i opet promatrali kako
nesretni dječak nespretno gura pokraj sebe svoju novu
biciklu.
- Žao mi je tog dječarca. - oglasi se prvi pekarov
pomoćnik, inače ogromna mišićava ljudina. - Lijepo je
32
odgojen, no debeljuškast je i nespretan pa se ne može

na biciklu ni uzverati, a kamoli da bi jurio na njoj s
ostatkom društva.
- Zato će i danas ostati na vrhu ulice, u oblaku
prašine što će je jureći biciklistički odred njegovih
prijatelja podići i ostaviti za sobom. - doda drugi
pomoćnik, jednako žilav i mišićav.
- Sve je to zato što se nezdravo hrani. - oglasi se
i pekar, jači i žilaviji od obojice svojih pomoćnika. - Kad
bi umjesto bijeloga kruha jeo crni imao bi snage
napretek.
- Trebalo bi ga na to upozoriti. - opet će prvi
pomoćnik.
- Mislim da ne bi vrijedilo. Uporno jede samo bijeli
kruh. Uvijek samo njega kupi. - uzvrati drugi.
- A da svejedno pokušamo? - pekar će. - crni je
kruh već učinio prvi korak. Mirisom ga je dovukao do
pekare pa možda neće biti tako teško konačno ga
odvratiti od bijelog kruha. - bio je uporan pekar pa očito
smislivši plan žurno krenu za svojom idejom. Za njim iz
pekare požuriše i oba njegova pomoćnika.
- Dobro jutro! - uljudno pozdravi Dražen, ušavši u
pekaru. Odaziva međutim nije bilo, pekara je bila prazna.
Nastavio je zato povikom prema pokrajnjem hodniku, u
33
kojem se, kao i svakog jutra morao nalaziti barem jedan

pekarov pomoćnik. - Imate li još kruha ili ste već sve
prodali?
- Još sam samo ja ostao. - najednom dopre do
njega jasno i razgovijetno.
- Molim? - lecnu se Dražen s čuđenjem. - Tko to
govori, pekara je prazna?!
- To se tebi samo tako čini. Pogledaj prema
najvišoj polici. - naloži isti glas.
- A što bi na njoj trebalo biti? - uzvrati Dražen
gotovo osorno. Ipak bacivši usput pogled i k najvišoj
polici doda: - Pa na njoj je samo jedna štruca
neuglednog crnog kruha.
- E, pa, upravo s tom štrucom i razgovaraš. -
uzvrati glas.
- Ma, daj, otkud ti to? Pa kruh ne može govoriti! -
gotovo će posprdno, Dražen.
- Ne tvrdim za druge, no, ja, kao što vidiš, mogu.
Osim toga, moraš priznati da drugih sugovornika u
pekari nemaš.
Dražen ne uzvrati. Glas je bio u pravu. U pekari
su se toga časa uistinu nalazili samo on i ta štruca crnog
kruha na najvišoj polici.
34
- A kako to da ti možeš govoriti? - upita stoga

nešto pomirljivije.
- Ja imam snagu.
- Snagu? Kakvu snagu?
- Upravo onakvu kakva bi i tebi trebala da se
možeš uzverati na biciklu i juriti s prijateljima.
- Otkuda znaš da se ja ne mogu uzverati na
biciklu i otkuda kruhovima snaga?
S najviše police vidim sve što se na cesti
događa, a snagu imam zahvaljujući crnom pšeničnom
zrnu.
- Zar i takvo postoji?
- Naravno, no ti za njega ne znaš jer jedeš samo
bijeli kruh.
- A otkud to znaš? Ja doista jedem samo bijeli
kruh, no po čemu se to vidi? - konačno će Dražen sa
zanimanjem.
- Pa bljedunjav si i podbuhli baš kao i onaj moj
nesretni bijeli brat što nema snage niti za sebe, a kamoli
da bi je imao još i za sve druge koji se njime hrane.
- Pa rekao sam ti. Tajna je u pšeničnom zrnu, i,
to, cjelovitom, s vanjskom crnom ovojnicom ili
neuglednim slojem kojim se diči samo crni kruh. Da bi se
35
dobio lijepi, bijeli, kakvog i ti voliš, pšenično zrno se mora

oljuštiti. Mora se riješiti crnog neuglednog sloja.
- Hm, da. A snaga? Kažeš da je u crnom sloju pa
ako se zrno oljušti... - Dražen će, zastavši.
Dobro ti ide, slobodno reci naglas - odlazi sa
crnim slojem kantu za smeće.
- U kantu za smeće?!
- Da, da, zato, ako mene pitaš, ja bih, da sam na
tvom mjestu, iz ovih stopa zamijenio bijeli kruh crnim. I to
najcrnjim koji postoji. Onim za kojega u šali kažu da je
najveći crnac među hljebovima. - glasio je detaljniji
odgovor.
- Hi, hi, hi, hi... najveći crnac među hljebovima,
baš zgodno - nasmija se Dražen, no za lavinu pitanja što
su mu toga časa navrla odgovora više nije bilo. Crni kruh
je najednom zašutio, činilo se zauvijek.
S pravom, morao se složiti i Dražen. O svojoj
snazi crni kruh mu je rekao dovoljno i prepustio mu da o
svojoj snazi odluči sam.
- Pošteno. - promrsio je naglas i istom odlučio da
mora barem pokušati. Za početak, dakle, kupit će baš tu
crnu, neuglednu štrucu kruha.
I kupio ju je. No što se dalje događalo može se
samo pretpostaviti, sudeći osobito prema promjenama
36
na samom Draženu. Nastavio je inače jesti samo crni

kruh, a što se snage tiče s vremenom je postajao sve
čvršći i vižlastiji, toliko spretan da se već mogao sam i na
biciklu uzverati, a potom i juriti na njem, juriti čak toliko
brzo da su ga prijatelji već jedva sustizali
O svojoj snazi, osobito prijateljstvu s crnim
kruhom što se spomenutom zgodom rodilo među njima,
Dražen, međutim, nije govorio. U takvo što teško bi tko
povjerovao pa bi ga prijatelji možda i zadirkivali, a to mu
nije trebalo. Bilo mu je dovoljno što ga crni kruh nije
iznevjerio.
A njihovo prijateljstvo i danas traje. Dok jutrom
juri svojom biciklom pokraj pekare Dražen i danas
neizostavno dobaci u njenom pravcu: "Ne daj da te
prodaju Crnče, dolazim po tebe čim napravim krug, zato
me čekaj, kao i obično, na najvišoj polici!"
37
ODBJEGLA MAŠTA
Iako se čini nemogućim, Mašta je na tri-četri bila

spremna za odlazak. Njeni su koferi već bili spakirani,
trebala je još samo dočekati kraj razgovora što se vodio
oko šutljive Priče. Obasula su je djeca pitanjima na koja
Priča nije odgovarala.
- Kakva si ti Priča kad samo šutiš?!
- Ja više i ne vjeruje u tu tvoju moć kad dosad
nisi progovorila ni riječ.
- Reci barem o čemu ćeš nam pričati - lakše
ćemo čekati!
- Nemate što čekati, ja i ne znam o čemu bih
pričala. - konačno se oglasi Priča duboko uzdahnuvši.
- Nemaš o čemu? - stiže uglas sa svih strana.
- Da, nemam o čemu. Nemam ideju.
- Nemaš ideju? Pa upotrijebi maštu.
- Nema je više, napustila me je.
- Mašta te je napustila?! - dobaci netko s
nevjericom u glasu.
38
- Da. Spakirala je kofere i rekla: "Odlazim." -

glasio je odgovor.
- Pa nekakav je razlog morao postojati?! - Ela će.
- Rekla je samo da ide potražiti svijet u kojem
nema kompjutora.
- A zašto joj kompjutori smetaju? - ustoboči se
Darko.
Veliki ljubitelj kompjutora i voditelj informatičke
sekcije u školi morao je ustati u zaštitu svojih sklonosti.
- I kakve uopće veze imaju mašta i kompjutori? -
zapita.
- Čula je da kompjutor zna sve, čak i pričati priče,
pa kako je ocijenila da je time postala nevažna i
bespotrebna spakirala se i otišla.
- Čula je gluposti! - opet će Darko. - Kompjutor
uistinu može pričati priče, ali samo one što ih ima u
programu. Nema maštu i ne može izmišljati, čista
reprodukcija pohranjenog.
- Nisi u pravu. Moj tata na našem kompjutoru
pronađe odgovor na svako pitanje. - usprotivi se Bruno.
- A naš kompjutor zna čak i računati. - ustvrdila je
Nina.
- Naravno da zna - ima odgovarajući program. -
opet će Darko.
39
- Dosta svađe, idemo to provjeriti, i to odmah,

ovdje, na ovom, Darkovom kompjutoru. - predložila je
Ela.
- A kako ćeš to učiniti? - provokativno će Bruno.
- Jednostavno je, Ela ima pravo. - opet će Darko.
- Zato, Ela, izvoli, sjedni za kompjutor i zadaj mu riječi o
kojima želiš da nam ispriča priču. Nije riječ o
Crvenkapici i Ivici i Marici, kompjutor mora osmisliti priču,
zato i ti upotrijebi maštu, dakle, zadaj mu nešto krajnje
neobično. - uputi je Darko i ustupi Eli svoje mjesto za
kompjutorom.
- Oh, ovo je baš zanimljivo! - pljesnu rukama Ela
pa smjestivši se za kompjutor poče pisati.
Načičkale su se istog časa oko njene glave i sve
ostale, prateći Elinu "maštu" što je istom počela izranjati
pred njima, na monitoru kompjutora: majmun, kokoš,
ljubav, priča... molim priču... ispričaj priču... izmisli
priču...
Mijenjala je Ela prema Darkovim savjetima, a i
savjetima ostalih i brojne druge kompjutorske naloge,
pritiskala tipke OK, odnosno, ENTER, sve propisno, što
je i sama znala, ali, sve je bilo uzalud, kompjutor je na
svaki nalog uzvraćao istom porukom: "Naredba je
nerazumljiva, ponovi naredbu".
40
- Baš je glup! - izgubila je živce i Ela i

demonstrativno napustila mjesto za kompjutorom.
- Nije on glup, nego ti nemaš pojma! - ljutito joj se
obrecnu Bruno. - I kakva ti je to priča o majmunu, kokoši
i ljubavi? Gdje si uopće čula takvu glupost?
- Nisam ja ništa čula, nego ti nisi čuo Darka koji
je rekao da treba izmisliti nešto neobično, upotrijebiti
maštu, mnogo mašte, dragi moj, kako bi se dokazalo to
što smo htjeli.
- A što smo to zapravo htjeli? - podsmješljivo će
Nina. - Pa Ela ne može izmisliti priču niti o otiraču za
cipele, a kamoli o svemu ovome što je nadrobila na
monitoru!
- Ponavljam da smo htjeli dokazati da kompjutor
nema maštu, a što je po meni već i dokazao. Da je
mogao smisliti priču već bi je ispisao na ekranu. -
objasnio je Darko,
- U redu - pakosno će Nina - složit ću se sa
svime što si rekao, čak i bez provjere ukoliko nam Ela
sada sama ispriča ovu svoju priču.
- Slažem se sa Ninom. I ja ću prihvatiti njenu
maštu, umjesto kompjutorske. - dodao je i Bruno.
41
- Doista tako mislite? - najednom se diže prema

oboma neprepoznatljiva Ela. - E, pa, dragi moji, ako baš
želite čuti, udobno se smjestite, priča upravo počinje!
Svi je pogledaše, dakako, u čudu te bez riječi
posjedaše. Takvu, odrješitu, nisu je još vidjeli, a
doslovce umuknuše kad je započela, kao u kazalištu,
jasno i glasno, kako se priču i priča, bez zamuckivanja i
zastajkivanja, kao da čita iz knjige:
"Dakle, živio jednom u jednoj šumi jedan
majmun, nestašan preko svake mjere budući da sa
drveća gotovo da i nije silazio! Kretao se šumom
preskačući s jednog stabla na drugo sve dok jednog
dana nije stigao i do posljednje grane posljednjeg drveta
u šumi. A njišući se na njoj s nevjericom se zagleda
prema seoskom dvorištu onkraj šume, smještenom
gotovo podno drveta na kojem je visio. Dvorište je bilo
veliko i prepuno zanimljivosti pa ushićeni majmun nije
znao na koju bi stranu prije okrenuo glavu: prema barici
prljave vode, u kojoj se praćakalo par bijelih guščica i
crno-žutih patkica ili prema crnom kuštravom psu, što je
bjesomučno natjeravao po dvorištu malu, bijelu, ali
doista brzu mačkicu, odnosno, prema prekrasnom
paunovom repu kojim se ovaj šepirio, šušureći ga sred
dvorišta. No unatoč spomenutim zanimljivostima najveću
42
majmunovu pozornost izazvala je kokoš: obična, riđa,

očerupana, krajnje neugledna, reklo bi se, što je
kokodačući izjurila iz štaglja. Ugledavši je majmun je
istoga časa skočio s drveta te odjurio k štaglju provjeriti
je li u pravu. Posumnjao je, naime, da se u štaglju nalazi
gnijezdo s jajima. Kokino kokodakanje silno ga je
podsjetilo na kočoperenje ptica što je viđao gotovo
svakodnevno po krošnjama drveća. Sjedile bi na jajima i
svojim ih tijelom strpljivo grijale dok se mali ptići ne
izlegu. Ustajale bi samo nakratko, protegnuti noge, a što
je vjerojatno učinila i ta, riđa kokoš. Bilo kako bilo tek
ugledavši u štaglju ogoljena jaja u gnijezdu majmun je
bez razmišljanja sjeo na njih. Malo prisilnog mira ne će
mu škoditi, rekao je sam sebi, a i koki će koristiti malo
poduži odmor, pomislio je, no riđa se kokoš vratila učas,
zapravo, trenutak kasnije nego je ispod majmuna
zapijukalo netom izvaljeno pile! Crnog perja, crnjeg i od
majmunove dlake, malo je pilence istog časa odredilo
majmunovu daljnju sudbinu: precijenivši svoj doprinos u
stvaranju malog bića dograbio je majmun i pile, i kokoš
pa presretan zaplesavši s njima po dvorištu ushićeno
povikao u pravcu šume: "Hej, šumo, čuješ li me?! Ovo je
moje dijete, moje i kokino! Moj mali pilić i moja kokica
moja su nova obitelj, zato me više čekaj! Ne vraćam se,
43
ostajem s njima u ovom dvorištu, zauvijek!" I tako su

otad majmun, kokoš i pilić živjeli sretno i zadovoljno do
kraja života!"
Završila je Ela priču a tišina što je uslijedila
zazvonila je jače nego aplauz što se nakon toga
prolomio. Pljeskali su svi, a povici Bravo, Ela! dolazili su
sa svih strana. Eli je čestitala čak i Nina, i ispričala joj se
na neukusnom komentaru.
- Ne ispričavaj se. - uzvratila je miroljubiva Ela. -
Nemam pojma otkud mi sve to. Riječi su nekim čudom
izvirale same od sebe i tekle poput bujice. Očito mi je
mašta bila u pomoć.
- I ja ti čestitam, Ela. Stvarno ne kužim kako si
uspjela izmisliti ovakvu priču. - dodao je i Bruno, također
u vidu isprike.
- Čekajte, govorite li vi to o mašti kao mašti ili
Mašti koja je napustila Priču? - upita najednom Darko.
- Dobro pitanje. - uključila se konačno i Priča. -
Nije isključeno da se Mašta predomislila i vratila. Idem
pogledati, a ako je tako ona vam svima puno hvala.
Osobito, tebi Ela. Kroz tvoju priču je možda shvatila da
joj kompjutor i nije neka konkurencija.
44
- Ma, vratila se, ljudi. - kliknu Darko sa

smiješkom. - Vidim kofere ispod trijema. Čitava ih je
gomila, čovječe!
- A čemu se čudiš? - Priča će. - Pa pravoj mašti
za pravu priču uvijek milijun svakojakih sitnica treba.
45
DŽIDŽA GRAD
Ugledao je Vedran jednog jutra na svom jastuku

sitnu smežuranu biljku. O kakvoj se biljčici radilo nije
imao pojma, no budući da se činilo kako će svakog
trenutka uvenuti Vedran nije razmišljao ni sekunde.
Učinio je isto što bi učinila i njegova mama - odjurio je s
biljčicom u vrt i posadio je.
Iskopao je u zemlji omanju rupu, spustio u nju
korijen biljčice, zagrnuo ga zemljom i utabao nogom te
potom zemlju obilno zalio vodom i gnojivom. Gledao je
mamu kako sadi svoje biljke pa je točno znao kako i ovu
posaditi.
A i nastavio je brinuti o biljčici. Redovito ju je
zalijevao, redovito dohranjivao, jednom ju je čak i
okopao, no biljka svejedno uopće nije rasla. Nije doduše
ni venula pa je najtočnije bilo da je uporno ostajala kakva
je i bila - sitna i smežurana.
Naravno da je takvo stanje s vremenom dojadilo
i Vedranu. No taman kad je odlučio da i on digne ruke od
nje - biljčica je najednom počela rasti.
46
Rasla pak je naočigled. I to brzinom da se okupio

svijet, Vedran je dojurio među prvima te je poput ostalih
ne trepćući pratio kako se nejaka stabljika biljčice
pretvara u čvrsto spiralno stepenište. Ljubičastim sagom
stremilo je k nebu pa nitko nije ni zucnuo sve dok se
ljubičasti vrh nije izgubio u nebeskim visinama. Većina
se tek tada osokoli i krenu k čudesnoj biljci.
Oprezno su je obilazili, zagledali je sa svih
strana, još opreznije je opipavali. Neki su se pokušali čak
i uzverati na "stepenište", no kako je ono bilo nekakvo
jogunasto to je svaka noga završila na zemlji prije nego li
je i kročila na ljubičasti sag. I tek kad su se svi izredali,
kada je još samo Vedran ostao, koji se bojao visine pa
se nije kanio ni okušavati već je čitavu stvar radije
promatrao iz prikrajka, neobično se "stepenište"
najednom pokrenulo i začudnom lakoćom uputilo ravno k
njemu. Poklonilo se pred Vedranom pa i on osupnut od
iznenađenja zanijemi poput ostalih. No nemajući kud,
stisnuo je zube i bez riječi krenuo put ljubičastog saga
kamo ga je "stepenište" usmjerilo.
Naravno da ga je bilo strah, bile su mu pune
gaće, što no se kaže, no ipak je grabio naprijed, penjao
se sve više i više, sve visočije i visočije, sve dok nije
47
stigao i do nakraj puta, na visočje gdje se osokoli i oči

otvoriti.
A tad pak, kad ih je konačno i otvorio, zaboravio
je i na visinu, i na strah, zapiljen pogledom u dva gotovo
jednaka, jednako minijaturna grada pred sobom.
Prvi, daleko pod njim, na zemlji, u podnožju
biljke, bio je njegov grad. Iz nebeskog ugla gotovo
neprepoznatljiv. Ljudi su nalikovali mnoštvu užurbanih
mravaca, kuće su podsjećale na načičkane kutije šibica,
a široka gradska rijeka, inače, nebo-plave boje otuda je,
nalikvala dugoj bljedunjavoj kišnoj glisti.
Drugi grad, pak, nalazio se tik pred Vedranovim
nosom. Toliko blizu da mu je Vedran mogao dohvatio i
gradski portal, i most, i školu, i bolnicu, i crkvu, i
vijećnicu, i tržnicu, i parkove, i trgove, i drvorede, i nizove
kuća, i cestu, čak i sva vozila što su se po njoj kretala.
Kažem, mogao je, ali nije. Još uvijek je stajao jednako
ukopan u mjestu i s neskrivenim čuđenjem nijemo
promatrao začudnu gradsku minijaturu.
- Mi se veoma radujemo tvom dolasku, Vedrane!
Zlatni portal Džidža Grada, širom ti otvara svoja vrata! -
dopre najednom sa svih strana, poput dobrodošlice.
- Džidža Grad?! - upitno uzvrati Vedran. Za takav
grad dotad nije čuo.
48
- Da, grad igračaka, nakita i ostalih lijepih stvarca,

ako ti se tako više sviđa. - pojasni nepoznati glas.
- Naravno da mi se sviđa. Ime je zapravo jako
neobično ali dobro zvuči. - uzvratio je iskreno.
- Nadamo se da ga želiš pobliže upoznati. -
zapita drugi, jednako nepoznati glas.
- Svakako! - uzvratio je Vedran priznavši istom da
je grad toliko sićušan da se ne usuđuje ni prstom mrdnuti
kako ne bi nešto polomio.
- Oh, pa taj ćemo problem odmah riješiti. - javio
se još jedan nepoznati glas nakon kojeg je Džidža Grad
najednom počeo rasti.
- Jako ljubazno od vas, ali ja ne znam ni tko ste
to vi, a i nikoga ne vidim pa nemam pojma s kim zapravo
razgovaram. - osokolio se primijetiti Vedran.
- Sa stvarima razgovaraš, Vedrane. Trenutno sa
mnom, Crvenim fordom, parkiranim ispred škole. -
objasni mu Crveni ford i nastavi: - Stanovnici Džidža
Grada su zapravo stvari, sve koje se u njemu nalaze, a
ima ih bezbroj. Osobite su stoga što baš svaka umije i
govoriti, i misliti, čak i čitati misli, poput mene, kojeg
inače silno zanima kako ti se sviđa moj najnoviji auto-
imidž?
49
- Polako, Crveni forde, polako! - ubacio se

najednom Zlatni portal. - Izgled čitavog grada daleko je
važniji od pojedinačnog izgleda i zato i jest prvo pitanje
za Vedrana je li Džidža Grad, kao cjelina, dovoljno lijep
da se može pokazati i ostalom svijetu.
- Oh, pa to sam i ja htio reći i istom predložiti da
Vedranov obilazak grada započne upravo sa mnom. -
uzvrati Crveni ford.
- Oprostite, no moram upitati - s nevjericom će
iznenađeni Vedran - zar ću o izgledu Džidža Grada
samo ja odlučivati?
- A zašto ne? Pa mi upravo to i želimo!
Stanovnicima Džidža Grada dovoljno je samo tvoje
mišljenje zato smo samo tebi i dopustili da staneš na
ljubičasti sag. - odgovori Gradski Park. - Moraš znati da
u tvoj sud u Džidža Gradu nitko ne sumnja.
- Ti voliš igračke, znaš ih čuvati, čak ih i
popravljati znadeš, a što je najvažnije Džidža Grad je i
tvojih ruku djelo. Ti si bio taj koji je posadio onu biljku od
koje je zapravo sve i krenulo. - dodala je i Crkva.
- Oh, pa to je bila sitnica, to bi učinio svatko. -
skromno je uzvratio Vedran.
50
- A, ne, varaš se! Silno bi se iznenadio kad bi

znao u koliko smo kuća završili u kanti za smeće. -
dobacila je i Škola.
I budući da je Džidža Grad u međuvremenu
narastao do visine koja je dopuštala Vedranu da se
nesputano kreće to je Vedran konačno krenuo u
najavljeni obilazak.
Počeo je, naravno, od Crvenog forda. Osmotrivši
ga podrobno, kako izvana tako i iznutra, od komandne
ploče do prtljažnika, od kotača i felgi do ostalih
automobilskih sitnica s neskrivenim je divljenjem ustvrdio
da je Crveni ford - savršen.
A savršeni su bili i zlatni portal grada, urešen
dragim kamenjem svih mogućih boja; savršene su bile i
trgovine i kuće, te dvorišta i ulice; osobito viseći most,
začudnih lukova; kao i podzemna željeznica neslućene
brzine kojom se Vedran čak i provozao.
Uživao je usput i u vratolomijama zabavnog
parka Džidža Grada, u slasnom okusu hot-doga sa
senfom, osobito u sladoledu s kokosom, a odoljeti nije
mogao ni pješčaniku sa zlatnim pijeskom u kojem je, za
spomen na svoj posjet nevjerojatnom gradu, napravio
minijaturu zlatnog portala Džidža Grada.
51
I kako je time obilazak bio završen došao je red

na Vedrana da izrekne svoj sud. Očekujući taj važni
trenutak sve stvari u Džidža Grad ukipljeno su naćulile
uha.
- Nemam reći ništa novo - krenuo je Vedran -
mogu samo ponoviti ono što sam priznavao na svakom
koraku, a to je da je Džidža Grad savršen. Ima sve što
jedan grad mora imati. Ima i školu, i bolnicu, i tržnicu, i
vijećnicu, i crkvu, i ulice, i kuće, i kazalište, štoviše,
posjeduje čak i stvari što ih nerijetko ni brojni pravi
gradovi nemaju, poput ležećih policajaca i urednih kanti
za smeće. Jednako je važno i što je svaka stvarca
iznimno lijepa. Most, na primjer, ima najljepše lukove na
svijetu, slapovi vodoskoka rastaču se u bojama što ih ni
u duginom spektru nema, a gradski vatromet pršti u
zraku najšarolikijim slikama kaleidoskopa.
- Bravo, bravo!!! - zaori se istom sa svih strana,
no Vedran znakovitom kretnjom ruke učas ušutka
razgaljene stanovnike Džidža Grada.
- Jednom riječju Džidža Grad je toliko lijep da je
prava šteta što nema nikog tko bi tu ljepotu mogao
gledati, diviti joj se, uživati u njoj.
- Što??? - zgledaše se najednom s čuđenjem
složni stanovnici neobičnog grada.
52
- U gradu, naime, nema ljudi. - pojasni Vedran.

- Nema ljudi?! - ote se uglas zapanjenom
mnoštvu čiji se žamor nevjerice već nakon par časaka
pretvori u neugodnu tišinu. Prvi ju naruši glas Zlatnoga
Portala.
- Vedran je u pravu, ljude smo zaboravili. - s
uzdahom je priznao nevjerojatnu pogrešku.
- Ne mogu vjerovati. - s nevjericom će naglas i
Podzemna Željeznica. - A dok smo stvarali grad o
drugome i nismo govorili nego o tome kako će zbog
njegove ljepote u Džidža Grad dolaziti čitav svijet?!
- Molim? - sada se nevjericom oglasi i sam
Vedran. - Zar ste vi uistinu mislili dovlačiti ovamo čitav
svijet? Vući ga otamo, iz onog, njegovog, stvarnog
svijeta u ovaj, vaš, uistinu prekrasan, no ipak nestvarni
svijet mašte?
I tu je priči kraj. Vedran na svoje pitanje nije dobio
odgovor jer se baš toga časa između njega i Džidža
Grada prekinula svaka veza.
No usprkos tome on je uvjeren da se Džidža
Grad na kraju ipak predomislio. Promijenio odluku pa
umjesto da k sebi dovlači čitav svijet, odlučio je svijetu
darovati cijelog sebe, svu svoju ljepotu: dio po dio,
komadićak po komadićak.
53
Zato ju i nalazim posvuda, tvrdi Vedran: u dječjim

igračkama, imitacijama nakita i brojnim drugim sitnim
ukrasnim stvarcama, takozvanim džidžicama. U tom
smislu osobito ističe onu prekrasnu minijaturu zlatnog
portala Džidža Grada što ju je u tamošnjem zlatnom
pješčaniku bio osobno napravio i mada ju je ostavio u
njem, na spomen svom posjedu začudnom gradu,
minijatura je ipak jednoga dana osvanula u njegovoj
sobi.
I to je bio dio odluke Džidža Grada, stiče Vedran:
smjestiti ju na policu nasuprot Vedranovog uzglavlja
otkuda mu i danas mu bljeskavim zlatnim sjajem svake
večeri namigne za laku noć.
54
priče
s ptičjeg
dlana
55
PRIČA S PTIČJEG DLANA
- Bok, ćao, zbogom, doviđenja, izaberite po želji,

ja vas ovoga časa napuštam zauvijek. - preko ramena će
Kapljica Kiše svojim prijateljicama pa ne čekajući što će
uzvratiti skliznu s oblaka. Prijateljice u oblaku međutim
nisu uzvratile . Pospane, kroz maglu oblaka nisu ju ni
čule, još manje vidjele da je nestala. Ali, pojavu Kapljice
Kiše u zraku, opazila je Lastavica.
- Hej, Kapljice, zar će kiša? - zapita je.
- Neće, ne moraš brinuti. Kišu ne čini jedna kap,
a samo sam ja u zraku. - odgovori Kapljica.
- A zašto si sama?
- Zato što je mojim prijateljicama ljepše čučati na
oblaku nego letjeti zrakom.
- Ali ti ne letiš, ti padaš!
- Da, nažalost, padam. Nemam krila.
- Oh, pa možeš sa mnom! Ja ću te rado povesti u
čarobno prelijetanje uokolo. - ponudi se Lastavica.
- Hvala, Lastavice, no to ne bi išlo. Ti nemaš ruke
pa me ne možeš držati što znači da bih ja i opet završila
u zraku i nastavila padati. - s uzdahom će Kapljica.
56
- Olako zaključuješ, Kapljice. - bila je uporna

Lastavica. - Očito ne znaš za malu udubinu između
ptičjih krila dovoljno prostranu da se u njoj udobno
smjestiš i budeš čuvana u letu kao malo vode na dlanu.
- Hoćeš reći da i ptice imaju dlan? - s čuđenjem
će Kišna Kap.
- Možeš to i tako nazvati. U svakom slučaju sa
mnom možeš mirne duše u ptičje prelijetanje zrakom. -
uzvrati Lastavica.
- Hvala, draga ptičice, lijepo je što mi želiš
pomoći, no ima još jedna stvar: ja sam za tebe stranac, a
sa strancima se ne kruži uokolo.
- Ma, kakav stranac, Kapljice? Pa ti si voda!
Biserna kaplja za kojom vapi čitav svijet!
- Pretjeruješ, Lastavice. Ja znam da sam kao
voda potrebna svima, no da se baš toliko vapi za njom,
ne bih rekla.
- Eto, vidiš, razlog više da krenemo zajedno i
uvjeriš se da nisi u pravu. - uzvratila je Lastavica pa
spustivši se ispod Kapljice i prihvativši je na svoj "ptičji
dlan" zamaha krilima put nepoznatih krajeva.
Smještena kao na kraljevskom tronu promatrala
je Kapljica s čuđenjem zemlju ponad koje su letjele.
57
Svakog trena izgledala je drugačije pa Kapljica nije

mogla vjerovati kako se mijenja.
Nadolazeći krajolici imali su sve manje šuma i
zelenih polja, potom i sve manje ostalog raslinja dok
najednom pod njima više nije bilo ničeg, osim pijeska.
- Sad smo iznad pustinje! - objasnila je Lastavica
Kapljici, no Kapljica nije rekla ni riječ. Nije joj se svidio
prizor u kojem se pustinjski vjetar ludo zabavljao
bacajući vreli pustinjski pijesak po šačici nedužnog
svijeta. Tko zna otkad su stajali sred pješčanih dina i
vapeći za kišom molećivo dizali ruke k nebu.
- Stani, Lastavice! - najednom će uzrujano,
Kapljica. - Ovo je strašno, ovo je nepravda kakve nema!
Ocean se razbacuje vodom, moje prijateljice na oblaku
zijevaju od dosade, a ovaj svijet u pustinji umire bez
vode! Bahat ocean, bahate moje prijateljice, no tako više
neće biti - pa valjda i ja imam nekakvu moć?! - ljuto će
Kapljica i istom odrješito povika k nebu.
- Hej, Kišni Vjetre, čuješ li me? Razvij jedra i
odmah kreni prema meni! Donesi kiše koliko najviše
možeš i spusti je put mojega glasa - ponad čitave
pustinje! Jesi li me razumio?
Odgovora nije bilo, no učas će Lastavica, s
nevjericom.
58
- Oh, pa ti uistinu imaš moć, Kapljice! - rekla je ne

skrivajući čuđenje. Veliki crni oblaci kiše već su se
opasno rojili pustinjskim nebom.
- Kiša će! Kiša, kiša! Ljudi, gledajte, počinje
padati! - povikao je presretan pustinjski narod,
razdragano kličući kiši što se istom sručila s neba.
- Čestitam, Kapljice, učinila si krasnu stvar! - s
divljenjem će Lastavica.
- Oh, učinile smo to skupa. Da nije bilo tebe ja
nikad ne bih doznala za sušne krajeve poput ove
pustinje.
- A ja ne bih znala za tvoju moć kakvu upravo
treba moj potok. Često presuši, a tada ni jedna ptičica
neće ni zastaviti pokraj, a kamoli da bi mu zapjevala kao
što pjevaju kad im pod nožicama žubori voda.
- Oh, pa onda više nemamo što čekati - krenimo
k potoku.
- Krasno! U istom je pravcu kamo i ja žurim.
- A kamo žuriš?
- Žurim u krajeve u kojima sam se već odavna
morala pojaviti. Ja sam vjesnik proljeća i zato me uvijek
čekaju s velikim nestrpljenjem. Dozivaju Lastavicu kao
što pustinjski narod doziva kišu.
59
- Ne brini, Lastavice, upravo sam naručila vjetar,

na čijim ćemo krilima stići dok lupiš dlanom o dlan.
- Da? - s nevjericom će Lastavica, no još se nije
ni snašla, a već je morala napustiti vjetrova krila. - Zar
smo već stigli? veselo je kliknula.
- Naravno, točno smo ponad mojeg potoka.
- Odlično, onda ja ovdje silazim. - uzvrati Kapljica
pa dok je Lastavica žurno nastavila k svojem lastavičjem
gnijezdu, kako bi pokazala svijetu da dolazi proljeće,
dotle je Kapljica iz svojih skrivenih kišnih rezervoara
ispunila potok vodom.
A žubor potoka učas je dozvao na pojilo jato
ptica, među kojima i Lastavicu.
- Oh, kakva čudesna galama. To je sigurno tvoja
zasluga, Kapljice.- veselo je kliknula umjesto pozdrava.
- Samo mali znak pažnje za moje prvo čarobno
prelijetanje zrakom na ptičjem dlanu.
- Bila mi je čast, Kapljice, čekaj me u potoku pa
sutra nastavljamo dalje. Tko zna tko nas još sve željno
očekuje.
- U pravu si. Nastavljamo sutra.
60
HITRIJI OD HITRIJEGA
- Hej, Vjeverice, probudi se, vani je proljeće,

idemo se utrkivati! - dozivao je Zec prijateljicu Vjevericu.
- Dobro, neka ti bude, dolazim iako sam još jako,
jako pospana. - uzvratila je Vjeverica zijevajući. - A do
kud ćemo se utrkivati? Može li do vrha bora?
- Može. - složio se Zec pa uskliknuvši uglas: je’n,
dva, tri, kreći, složni su prijatelji pojurili hitrije od hitrijega.
Jureći tako zakratko su stigli i do cilja. No dok se
Vjeverica zaustavila na vrhu bora, izraslog na vrhu
brijega, dotle je Zec zastao uz vrh sjene tog istog bora
što ju je jutarnje sunce već bilo razvuklo čitavom dolinom
podno brijega.
Ne sluteći nesporazum složni su prijatelji svaki na
svom mjestu nastavili čekati jedno drugo.
- Znam zašto ne dolazi - mrmljala je Vjeverica. -
Zečevi nemaju oštre pandže i zato je pitanje može li se
Zec uopće uzverati uz drvo. No ja ću ga svejedno i dalje
čekati, čekajući drjemuckati budući da sam još uvijek
toliko pospana da mi se oči same sklapaju.
61
- Znao sam da je brza i spretna, ali da bi mogla

prestići čak i mene, hitronogog Zeca, i to čak za toliko da
je dospjela čak i zaspati, e, tomu se uistinu nisam nadao!
- govorio je naglas Zec kad se na padini uz vrh sjene
bora svila i sjena usnule Vjeverice. - I ne mogu vjerovati
da je zaspala tako čvrsto da je uopće ne uspijevam
probuditi. A morao bih. Želim joj prvi čestitati na pobjedi.
- govorio je i dalje Zec i "budio" vjevericu uporno dirajući
borovom granom u njenu sjenu.
No kako se sjena uopće nije micala to se i Zec
umiri. Čestitat će joj kasnije, kad se konačno probudi, a
dokad će i sam, svijen uz «nju», još malo odrijemati,
odlučio je.
Svjedok ovom događaju bilo je sunce. Utrku je
promatralo tek usput dok je kao i svakog jutra hitalo k
najvišoj točki na nebu vukući usput za sobom brojne
sjene.
Svakodnevno su ga na tom nebeskom putu
pratile u stopu pa kad je i toga dana stiglo na cilj, a one
se konačno stopile sa svojim stvarnim likom, oglasilo se i
obližnje crkveno zvono. Najavljujući podne zazvonilo je
tako gromoglasno da su se i Zec i Vjeverica, nenadano
se trgnuvši iz sna, istodobno dali u suludi trk.
62
Vjeverica, netom probuđena, ugledavši da na

boru još uvijek nema Zeca, stuštila se niz stablo
ustrašeno zdvajajući:
- Ja ću biti kriva ako je Zec pao sa stabla i slomio
nogu ili se skotrljao niz brijeg i opasno se ugruvao! -
govorila je kroz suze. - Ja, i nitko drugi, jer sam ja
predložila da cilj bude vrh bora iako sam znala da zečevi
nemaju pandže kojima bi se držali, verući se uz stablo!
Jednako je bilo i sa Zecom. Jureći k vrhu brijega
uspaničeno je mrmljao:
- Ja ću biti kriv ako se Vjeverici dogodilo nešto
ružno! Ja, i nitko drugi, jer sam ja bio taj koji ju je prerano
probudio i predložio utrku što ju je toliko izmorila da je i
usred dana zaspala! A čak sam i ja zaspao pa umjesto
da je čuvam dok spava stvorio sam od nje lagani šumski
plijen!
Nošeni takvim mislima obezglavljeni Zec i
Vjeverica umalo se nisu još i sudarili, i to točno na
mjestu ispod bora, odakle su toga jutra i krenuli u utrku.
- Hej, Zec, zar se ti i ja nismo danas utkivali? -
upitala je sumnjičavo Vjeverica kad je opet ugledala
Zeca, srećom živog i zdravog.
- Jesmo! - ustvrdio je Zec pa presretan što opet
vidi svoju prijateljicu pojasni. - Naravno da smo se
63
utrkivali i ti si pobijedila! Htio sam ti i čestitati, no nije išlo,

nisam te uspio probuditi.
- Zar si ti bio na vrhu bora?
- Ma, ne, nisam rekao da sam bio na boru, rekao
da sam samo da sam te budio. A i zbog čega ići na bor
kad si spavala u dolini, pokraj mene, svinuta uz vrh
bora?!
- Probudi se, Zeko, to nisam bila ja! - veselo će
Vjeverica. - Priznajem da sam zaspala, baš tako kako si
rekao, svijena uz vrh bora, no to je bilo gore, visoko na
boru, na vrhu brijega!
- Dobro, a koga sam onda ja budio u dolini?
- Budio si moju sjenu zato ne priznajem ni
buđenje, ni utrku, ni pobjedu.
- Oh, pa zar ćemo dan provesti bez utrke?
- Nećemo, i meni bi nedostajala, zato bi možda
bilo najbolje ponoviti je.
- Može, sve prihvaćam, a gdje će biti cilj?
- Ispred Medvjedove jazbine. Medvjedu je ionako
već vrijeme za probuditi se, a usput može odluči i o
pobjedniku.
- Može, može! - oduševljeno će Zec. - Baš će biti
zabavno čuti ga kako u jazbini brunda: "Tko to tamo
mene budi iz zimskog sna?"
64
- A mi ćemo mu odgovoriti da mu to proljeće kuca

na vrata! Hi, hi, hi, hi!!! - smijuljeći se uzvrati Vjeverica -
I tako, nerazdvojni prijatelji uz smijeh ponovo
uskliknuvši: "Je’n, dva, tri, kreći!" i ponovo pojuriše u još
jednu uzbudljivu utrku - hitriji od hitrijega.
65
DRUŠTVO S BRIJEGA
- Hej, Brijegu, uskoro odlazimo! - kliknule su

veselo uglas dozrele Kruške, Jabuke, Šljive i Breskve. -
Stigla je jesen pa selimo u staklenke. Postati ćemo
kompot, pekmez, džem...
- I ja odlazim. - Grožđe će. - Pretvorit ću se u vino
zato me ubuduće možete naći u vinskom podrumu, u
velikim i malim bačvama.
- A mene izvolite potražiti na adresi: silos ili
kukuružnjak! Tamo ostajem dok me ne samelju u brašno
ili krupicu od kojih će zimi mijesiti kruh ili kuhati palentu. -
zašušta Kukuruz.
- Oh, kako sam nesretan. - istom će žalopojkom
suhi List ispod stabla starog kestena. - Svi nekud odlaze
samo ja nemam kud. Samo mene nitko ne treba!
- Nije istina, Listiću, ja te trebam. - oglasio se Jež.
- Hvala Ježiću. No ti me samo tješiš. Što bi ti
zapravo sa mnom? - s nevjericom uzvrati List.
- Stavio bih te u svoj zimski ležaj kako bi me zimi
grijao.
66
- Jež je u pravu. Zapravo te i ja te trebam, za istu

stvar. I moj zimski ležaj pravi se od suhog lišća. - oglasi
se i Jazavac.
- Ju-pi! Onda i ja odlazim! Idem se odmah
spremiti za put. - sretno će osušeni list.
- A baš si mogao i ostati, Listiću. Čak te i ja
trebam. - dobacio je i Brijeg. - Grijao bi me za suhe zime,
kad stisne mraz, dok snijeg ne napada.
- Baš mi je žao, prijatelji, nisam znao da me svi
trebate, a sad mi je jako teško odlučiti kamo ću. No
pamtit ću to za drugu zimu, sad ipak idem k Ježu ipak se
on prvi oglasio.
I tako se društvo s brijega zakratko razišlo.
Svatko je otišao na svoju stranu, a nad opustjelim
brijegom zagospodario je ljuti sjeverac. Puhao je kako
mu se htjelo pa je vrh brijega učas opasno zabijelio
snijegom. A tada, pak, u klijeti na brijegu skupilo se
društvo pa ih i baka i djedo nutkaju:
- Evo, ponudite se, sve je na stolu i sve je
domaće! - baka će. - I džem, i pekmez, i pravi domaći
kukuruzni kruh!
- A tu je i vino pa možemo nazdraviti. Iz našeg je
vinograda, s ovog brijega. - nutkao je i djedo.
67
- Hm, ima li ovdje još nekog osim nas? -

sumnjičavo će jedan od gostiju, ozbiljno naćulivši uha.
- Nema, samo smo mi ovdje. Zašto pitaš? -
uzvratiše pitanjem začuđeni baka i djed.
- Zato što mi se čini kao da još nekoga čujem.
Kao da još netko razgovara i smijulji se. - pojasni gost, a
djed, baka i ostali gosti pogledaše ga s čuđenjem.
- Hi, hi, hi, hi, ovaj gost uistinu dobro čuje! -
ponovo se zakikotaše Jabuke, Kruške, Šljive i Breskve u
miješanom džemu u staklenki na stolu.
- I ja mislim, hik!, da dobro čuje, hik!, no nisam
siguran da zna i koga točno čuje, hik! štucalo je Grožđe
pijanim glasom iz vina u vrču.
- Nije važno, ionako ne bi vjerovao da smo to mi,
staro društvo s brijega! - oglasi se i Kukuruz iz zlatno-
žutog, netom ispečenog kukuruznog kruha u tepsiji.
- Bok, društvo, zar ste već svi ovdje? - zašuštao
je i suhi List s kojim se vjetar poigrao pa ga iz Ježeve
kućice dovijao čak do navrh brijega i tu ubacio u dimnjak
klijeti otkud je skliznuo ravno pod noge onom gostu
odlična sluha.
- Tiše, prijatelji! - šaptom se najednom oglasi i
Brijeg, nečujno pokucavši po oknu klijeti. - Toliko ste
bučni da ste i mene probudili. No, ne zamjeram,
68
naprotiv, presretan sam što vas opet vidim na okupu,

staro društvo s brijega.
69
SUNCE NA ODMORU
Svatko je sretan kada mu se ostvare snovi. Ispuni

želja i slično. A i nema čovjeka koji nešto ne želi, ne
sanja o nečemu, zato i ne čudi što je snova i želja milijun
puta više nego ljudi. Želje, navodno, imaju i ostala živa
bića. Biljke i životinje, navodno, dobro znaju što im
odgovara, a što ne pa ostvarenje njihovih želja treba
gledati u skladu s tim.
I samo stvari ne mogu imati želje. Što su stvari
opće je poznato no kamo kad su u pitanju želje svrstati
Sunce nitko živ ne zna. A riječ je o našem Suncu,
Suncu, bez kojega nam na Zemlji nema života a kojega
se sjetimo samo kada ljeti opasno pripeče ili zimi kada
jednako opasno skrije svoje tople zrake.
Naviknuti, osim toga, da nikad ništa ne traži, da
nikad ne zanovijeta, da ne cvili, ne diže ton, još manje
ruku, naravno, da je čitava Zemlja pala na tjeme kada je
jednoga dana pozvalo k sebi Mjesec i poneseno
neobičnom željom reklo mu:
70
- Slušaj, Mjeseče, nebo je odsad tvoje.

Prepuštam ti ga u cijelosti pa radi s njim što znaš. Ja
odlazim na odmor, želim bar malo spavati u miru.
- Spavati u miru? - bilo je sve što je zbunjeni
Mjesec uspio promucati. Nije zapravo stigao pravo ni
zatreptati očima, a Sunce se već izgubilo iza oblaka.
A što neka bi mu i rekao? Pa Sunce njemu nikad
nije prigovorilo što radi i za njega. Nikad mu nije
spočitnulo što mu svake noći daruje svjetlost kojom se
za vedrih noći razlijeva s neba pa mu je čudesni sjaj
opjevan više i od sunčevog.
Sada je, dakle, bio na njemu red da vrati uslugu
Suncu zato je Mjesec bespogovorno prihvatio odraditi i
Sunčev dio posla.
Ali, avaj! On o Sunčevom poslu nije imao pojma.
Znao jest za smjenjivanje dana i noći, ali nije znao kako
se to radi, još manje gdje se nalaze nebeske luči, i kako
ih se i kada, pali, i gasi.
Računao je, inače, s nekakvom uputom, što mu
je Sunce svakako moralo ostaviti, no dok ju ne pronađe i
malo se ne snađe odlučio je ništa ne mijenjati. Sve će
ostaviti kako jest, a to je značilo da će nebeske luči do
daljnjega ostati otvorene.
71
I ne gubeći vrijeme dok je s neba svijetlilo

preturao je po nebeskim ladicama tražeći spomenute
upute, prekidače ili baterije za nebeske luči. Traženje je
bilo ravno traženju igle u plastu sijena, no Mjesec nije
prigovarao a ni odustajao. Samo je duboko uzdahnuo
kada ni u posljednjem nebeskom kutku nije našao ništa
od onog što je tražio.
A budući da s neba nije prestajalo svijetliti te se
ni noć nije pojavljivala to su neispavane životinje
počinjale sve glasnije njištati, graktati, kokodakati,
mukati, njakati, mijaukati i lajati, a djeca sve silovitije
plakati. Suncokreti u polju već su jedva držali u zraku
svoje velike žute cvjetne glave, a i sav ostali svijet sve
glasnije je prosvjedovao k nebu.
Znao je Mjesec da su prosvjedi opravdani, a i
Zvijezde su mu došapnule da svjetlost predugo traje.
Međutim, bio je nemoćan. Voljno ugasiti nebeske luči još
uvijek nije uspijevao i zato je bio presretan kada su se
nakon nekoliko dana nekim slučajem najednom same
pogasile. Svi nezadovoljnici istom su se primirili i
pozaspali pa je načas mogao i sam odahnuti. Kažem
načas jer je nakon par dana sa zemlje krenuo novi val
nezadovoljstva.
72
- Što se to događa na nebu? Što radi Sunce? I

zbog čega se dan i noć ne smjenjuju po nebeskoj uri
nego sad i noć traje do beskraja?! Zar nitko tamo gore
ne zna da se po mraku ne može ići na posao, u školu, u
vrtić, da se u mraku ne može prati, kuhati, rediti kuću,
raditi u polju? - prosvjedovao je narod.
- Mrak i pčelama smeta! - oglasile su se i pčele u
košnicama . - Bez sunca brojni cvjetovi ne mogu otvoriti
latice, a kako neka pčela uz zatvorene latice dođe do
cvjetnog praha i napravi med?
- Meni pak se vrat i opet ukočio! - oglasi se
ponovo onaj isti suncokret u polju. - Dok je Sunca i
svjetla moram gledati u nebo, dok je noć, moram piljiti u
zemlju, a kako i jedno i drugo predugo traje to je
razumljivo što ja neprekidno ostajem s ukočenim vratom!
I čak ni crkveni zvon više nije mogao šutjeti.
- Meni pak se sav raspored poremetio. - rekao je.
- Evo, kazaljka na satu pokazuje da je sada podne što
znači da bi moja zvona sada morala zvoniti, ali budući da
je vani mrak ona moraju šutjeti da ih se ni pipnuti ne
smije.
- Tama predugo traje, pokušaj pravilnije
odvagnuti dan i noć. - opet su Mjesecu došapnule
Zvijezde.
73
- Rado, drage moje, ali kako? - uzvratio im je. -

Ja nemam pojma kako se to radi, a Sunce mi o tome nije
reklo ni riječ niti mi je ostavilo bilo kakvu uputu! - zdvojno
je priznao Mjesec.
- Pa onda ga idemo pitati! - predložile se
Zvijezde.
- Nema šanse, ne znam gdje je. - priznao je
Mjesec.
- Zar ga ne možemo potražiti? - ustrajale su.
- Teško. Moje bi se baterije mogle putem
isprazniti, a što bez njih? Za potragu bi nam trebao
lučonoša druge vrste. - ustvrdio je Mjesec slomljena
glasa.
- Ja ću pomoći, ja ću svijetliti putem. - priskočila
je najednom sićušna Krijesnica.
- Ti, malena Krijesnice?! Zar si ti uistinu toliko
odvažna da nudiš takvu pomoć? - upita Krijesnicu
presretni Mjesec.
- Možda i nisam odvažna, ali i ja volim i Sunce, i
Mjesec, i sve ostalo na Zemlji, i ne mogu biti sretna dok
su svi oni nesretni.
- Nisu nesretni samo žele da se dan i noć opet
smjenjuju po starom. - rekla je zvijezda Danica.
74
- Shvaćam. - uzvratila je Krijesnica. - Imaju želju

koju treba ostvariti, a ako je to zajednička želja, a i ja
mogu pomoći, onda, evo me, bez dvojbe se stavljam na
čelo kolone.
- Hej, narode, imamo svjetlost! Krijesnica će biti
lučonoša! Zato svi žurno u kolonu, krećemo za njom u
potragu za Suncem. - dozivao je Mjesec i veselo prvi
stao iza Krijesnice. Za Mjesecom su se poredale
Zvijezde, pa ljudi, za njima životinje, čak i ribe, i ptice.
Htjelo je krenuti i drveće, i cvijeće, no kako bi se time
pokrenula čitava planeta Zemlja, odlučeno je da biljke
ipak ostanu na svom mjestu.
I budući da je sve bilo spremno za pokret, kolona
je konačno krenula.
Prvo će obići zemljinu površinu, odlučili su, i
istom se razmiljeli po njoj. Prešpartali su je uzduž i
poprijeko, okrenuli naopako i sve mravinjake, vulkane i
krtičnjake, no Sunca na zemlji nije bilo.
Kolona se stoga uputila k nebu. I na njem su sve

živo pretražili. Prevrnuli su i sve živuće, i sve ugasle
zvijezde i planete, no Suncu ni na nebu nije bilo ni traga.
Sišavši, stoga, s neba kolona se istom spusti u

more. U njemu pak su pregledali i sve koraljne sprudove,
75
i sve podmorske zatone i uvale, okrenuli su na morskom

dnu i posljednju algu, školjku i zrnce pijeska, no Suncu ni
u njem ni traga ni glasa.
- Gospode, pa zar je u zemlju propalo? - zdvajao

je Mjesec.
No taman kad su se spremili ući i u zemljinu
utrobu, kroz neki ugasli vulkan, najednom se morskim
prostranstvom proli zasljepljujući bljesak.
Jedan je morski biser tko zna kojim slučajem baš
tog časa ispao iz svoje biserne školjke i nekim čudom
upao u nevidljivu morsku spilju u kojoj je skriveno Sunce
mirno spavalo. Bliski susret dvaju iskri nije mogao proći
običnim bljeskom, osobito se to nije moglo dogoditi
bljesku u kojem su Zvijezde odmah prepoznale sunčev
sjaj.
- Tu je! Našli smo ga! Našli smo Sunce! - kliknule
su uglas, u kom smislu se klikom oglasi čitava kolona iza
njih i istom se spusti pred onu špilju.
- Hej, Sunce, probudi se! - povikaše svi uglas.
- Dosta je bilo odmora, svijet će bez tebe
propasti! - dobacio je Mjesec.
- Sunce, Sunce, otvori oči! - vikale su i Zvijezde, i
ljudi i svi ostali no od Sunca i dalje ni glasa.
76
Bezuspješno su se okušali i brojni drugi

dobrovoljci, spremni svaki na svoj način pomoći. Tako ga
je morski krastavac škakljao Sunce po stopalima, lignje i
hobotnice prolile su mu ispred očiju čitavu tonu morskog
crnila, ptice su zaorile pjevom u koru što bi i gluhog
digao iz sna, ali Sunce niti da trepne.
- Ako neće milom, onda će silom. - promrsio je na
kraju i stari morski jež te se pružio bodljom prema
Sunčevoj stražnjici. Piknuo ga je najduljom u nju tako
silovito da je Sunce istoga trena otvorilo oči i skočilo uvis
kao da si ga šilom uboo.
- Što je ovo? - zapitalo je s čuđenjem ugledavši
pokraj sebe u moru čitav svijet.
- Došli smo po tebe. - doprlo je sa svih strana.
- Zašto? Pa ostavio sam zamjenu. Mjesecu sam
dao posve odriješene ruke?!
- Da, ali bez punjača nebeskih baterija i upute o
smjenjivanju dana i noći. - uvrijeđeno ga presiječe
Mjesec.
- Oh, pa ako je samo to u pitanju onda nema
problema. Evo, punjač ti dajem odmah, zaboravio sam
ga u džepu, a što se uputa tiče mislim da se jedna još
uvijek nalazi u onoj, mojoj, skrivenoj ladici na nebu. Evo,
tu je i ključ od ladice samo pazi da ga ne izgubiš. -
77
pokušalo je Sunce produljiti ugodan odmor, no Morski

jež iskorači da je i Mjesec morao ustuknuti. Isprsio se
ispred Sunca još dužom i oštrijom bodljom od prethodne.
- Žao mi je, Sunce, ali neće moći! - reče, a
Sunce, pak, ugledavši pred sobom već poznatu oštru
bodlju iskoči iz špilje i opet krenu k nebu, putem na
kojem ga je s Morskim ježom na čelu pratio i sav ostali
svijet.
78
LIJENI SNIJEG
Drijemao je Snijeg u svojoj sobi, da ga ne bi

uznemiravali zaključao je vrata i dobro zabravio veliki
prozor.
- Dođi, Snijegu, bez tebe ne mogu praviti vijavicu!
- dozivao ga je vjetar.
- Dođi, Snijegu, bez tebe nisam lijepa i nitko mi
se ne raduje! - dozivala ga je zima.
- Dođi, Snijegu, bez tebe se ne možemo sanjkati,
grudati se, ni praviti snješka! - dozivala su ga djeca, no
Snijeg niti da trepne.
- Gdje je i zašto ne pada? Pod njim bi nam bilo
puno toplije. - uzalud se pitale i promrzle grane.
- Bojim se da je bolestan. - promišljao je zec.
- Ili se možda izgubio?! Nestao negdje na drugoj
strani svijeta kamo ga je ljuti sjeverac otpuhao? -
razglabale su zabrinute ptice.
- Snijeg je najobičnije lijenčina! - oglasi se
najednom povikom veliki Prozor u Snijegovoj sobi. - Svi
79
ga dozivaju, svi pitaju za njega, a, on, evo, samo zijeva u

ovoj sobi i lijeno se proteže!
- Imaš pravo, jako se je ulijenio. - rekla je sićušna
Pahuljica. - No, sada je i nama Pahuljicama već lagano
dosta i zato ću ga ja odmah dići na noge.
- Što? Ti ćeš ga dići na noge? - s nevjericom će
Prozor. - Ma, na koje noge ćeš ga podići, ti, tako
majušna? Pa ti za takvo što nemaš snage!
- I ne treba mi, sad ćeš vidjeti! - uzvrati mu
Pahuljica i stade kliziti niz okno.
- Što je ovo?! Zar je moguće da se okno orosilo?
- upitno će Snijeg, s lijevom obrvom u zraku. - Pahuljica
klizi niz okno, a to je loš znak. - reče s uzdahom te se
nevoljko diže iz kreveta. Morao je otići k prozoru vidjeti o
čemu se radi.
- Da, okno se orosilo jer je u sobi prevruće! - ljuto
mu odgovori Pahuljica s okna.
- Pa onda se brzo makni, otopit ćeš se! -
zabrinuto će Snijeg.
- Pa što ako se otopim? - opet će ljutito Pahuljica.
- Ako se otopiš pretvorit ćeš se u vodu i više
nećeš biti lijepa Pahuljica! - Snijeg će.
80
- A što mi uopće vrijedi biti lijepa Pahuljica kad

samo čamim u ovoj sobi? Ako postanem voda možda će
mi biti manje dosadno. - uzvrati Pahuljica.
- Imaš pravo, Pahuljice, idem se i ja otopiti. -
doviknu s gomile snijega druga Pahuljica.
- Stižem i ja! - kliknu i treća.
- I ja!
- I ja!
- I ja!
Zapljušta najednom sa svih strana, s ogromne
gomile snijega u Snjegovoj sobi. Protestom su se
oglasile sve pahuljice i istom složno pohitale k oknu.
Lijeni Snijeg više nije imao izbora: u paničnom strahu da
mu se ne sve ne otope pa s njima i sam voda žurno je
otvorio prozor te se stuštio s neba onako kako snijegu
zimi i priliči: da pada, pada, pada.
81
KRAMPUS I DJED MRAZ
- E sada mi je već stvarno dosta! - opet krenu

žalopojkom nesretni Krampus. - Dosta mi je i kozjih
nogu, i đavoljeg repa, ne želim više biti opasni Krampus!
Svi me se boje pa svi bježe preda mnom i zato sam
uvijek sam. A pogledaj Djeda Mraza - nastavi
promatrajući kroz prozor veselu ciku nebrojene djece što
se sjatila oko dobrodušnog djedice u crvenom plaštu. -
Oko njega je uvijek gomila svijeta! Djeca mu se raduju,
trče za njim, pišu mu pisma, roditelji su sretni jer su
djeca sretna pa mu se i oni smiješe i svi ga na svakom
koraku dočekuju s veseljem.
Bila je to inače poznata priča što si ju je Krampus
ponavljao godinama, sve do te, jedne, kada je konačno
odlučio da i sam postane Djed Mraz.
- Trebam samo nabaviti crveni ogrtač Djeda
Mraza, pripremiti darove, staviti ih u vreću i s vrećom
krenuti gradom. - mrmljao je u sebi dok je pripremao sve
što mu je trebalo. A kad pak je bilo sve gotovo, kad je
82
konačno i vreću s darovima stavio na pleća, krenuo je

gradom veselo pjevajući:
Sad sam i ja Djedo Mraz i darove dijelim

zbog toga sam radostan, zato se veselim!
U vreći mi krasne šibe: debele i tanje
u bojama zlata veće, u bojama srebra - manje.
Hodao je tako neko vrijeme kad najednom

odjeknu gradom važno upozorenje:
"Oprez, djeco, u gradu je Krampus! Prerušen je u
Djeda Mraza, no straha nema. S lakoćom ćete ga
prepoznati po kozjim nogama i dugom đavoljem repu što
mu izviruju ispod Djed Mrazovog ogrtača. I ne
nasjedajte njegovoj pjesmi, pjesmom vas želi samo
namamiti, a osobito ne nasjedajte vreći s darovima - u
njoj samo šibe: veće-manje, deblje-tanje!"
Čuvši to ustrašena su se djeca odmah
razbježala, odjurila svako svojoj kući, razišli se i roditelji
pa je rastuženi Krampus, opet ostavši sam, sjeo na
snijegom prekrivenu klupu u parku i tužno zaplakao.
Opazio to Djed Mraz pa mu priđe.
- Rijetko se viđa da Krampus plače. - obrati mu
se.
83
- I ti bi plakao da si na mom mjestu! Htio sam da

djeca i mene vole kao što vole tebe pa sam i ja krenuo
darivati ih. Ali kako nemam darova narezao sam u šumi
šibe i obojio ih. Mislio sam da će se tako obojene svidjeti
djeci te da neće zamjeriti što je dar zapravo šiba. -
ispričao je kroz suze Krampus.
- Oh, ne budi tužan, Krampus! Nisi učinio ništa
loše. Naprotiv, pokazao si da si dobar, a ne zao, štoviše,
željom za darivanjem pokazao si i plemenitost, pri čemu,
kao što si i sam primijetio, dar i nije važan.
- Ne vjerujem, ti si dobar i samo me želiš utješiti. -
kroz suze će Krampus.
- Nije istina, a to ću ti odmah i dokazati. Budući
da već imaš moj ogrtač, to ja, ovoga časa, i tebe
proglašavam svojim pomoćnikom. Pa ako to doista želiš
biti, prestani plakati i kreni na posao. - ozbiljno će Djed
Mraz.
- Naravno da želim! - poletno će Krampus, no još
nije ni suze obrisao, a već ponovo zarida: - Oh, ne, ni to,
nažalost neće proći!
- A zašto ne bi prošlo? - s čuđenjem će Djed
Mraz. - Pa djeca znaju da ja imam pomoćnike i da ih
svaku godinu trebam sve više.
84
- Da, znaju, ali znaju i da nemaš nijednoga s

kozjim nogama i đavoljim repom!
- Oh pa noge i rep su najmanji problem! To ćemo
odmah riješiti! - veselo uzvrati Djed Mraz i već slijedećeg
trenutka na nogama Krampusa stvorile su se prekrasne
crvene čizmice, visokih sara do preko koljena. Posve su
sakrile Krampusove kozje noge, a i rep se nekako
čudesno izgubio negdje ispod Djed Mrazovog crvenog
ogrtača. Sada je uistinu bilo teško dokučiti krije li se
ispod Djed Mrazove odjeće Krampus, ili neki drugi drugi
Djedov pomoćnik.
Krampus od sreće nije znao što bi rekao. Dobio
je i Djedovu vreću s pravim darovima pa hitnuvši ju na
pleća ponosno je uhitio gradom. Sad mu se više nije
imalo što prigovoriti zato je svoju pjesmu pjevao još
glasnije nego prije.
Vesela tonaa prihvatili su je i ostali stoga je učas
čitav grad grabio za tim, najnovijim, raspjevanim Djed
Mrazovim pomoćnikom uglas s Krampusom pjevajućii:
Sad sam i ja Djedo Mraz i darove dijelim

zbog toga sam radostan, zato se veselim!
Svaki dar je po izboru, prepun ih je i moj stan
a srce od sreće šapće - ostvaren je i moj san!
85
ljubavne
nezgodacije
86
GUMBIĆ I VALENTINOVO
- Hej, Gumbiću, razvedri se, danas je Valentinovo

i svi su veseli! - doviknuo je Vjetar trećem Gumbu na
Majinom kaputu. Neveseo, otužno je visio s kaputa.
- Znam, danas je dan zaljubljenih, no ja nisam
zaljubljen.
- I ne moraš biti; važno je da bar nekoga voliš,
svoje prijatelje, na primjer.
- Ja nemam prijatelja, uvijek sam sam.
- A što je s tvojom najboljom prijateljicom, trećom
Rupicom na Majinom kaputu?
- Ja nju i ne viđam. Maja nikad ne zakopčava
kaput.
- Oh, pa to onda znači da se vi, Majini gumbići i
rupice, uopće ne poznajete?!
- Ne baš, sreli smo se jednom, ali bolje da nismo.
Maja nas je krivo zakopčala pa smo stajali na kaputu
poput pijane braće. Rugala nam se zbog toga čitava
ulica.
87
- Nisu se rugali vama, nego Maji. Ona vas je

zakopčala. - pokušao je Vjetar oraspoložiti Gumbića, no
Gumbić se nije dao odobrovoljiti. I dalje je tužno piljio u
zemlju.
Riječi nisu dovoljne, treba smisliti nešto drugo,
pomislio je prijateljski naklonjen Vjetar te se povukao u
prostranu krošnju visokog jablana u kojoj su oduvijek
drijemale pametne misli. Nadao se da će u tim
krošnjama naći rješenje i za Gumbićev slučaj.
I našao ga je. Valjalo je još samo pričekati da
Maja izađe na ulicu, a što također nije potrajalo. Izletjevši
iz kuće, zalupila je vratima i pojurila na obližnje dječje
igralište. Pojurio je istog časa i Vjetar i zapuhao takvom
gomilom hladnoga zraka u Maju da je Maji zastao dah.
- Brrrr - zacvokotala je zubima! - Otkud li se samo
stvorio taj vjetar, toliko hladan, a uopće nisam vidjela da
puše?! Sva je sreća što imam sve gumbe na kaputu, što
nijednog nisam izgubila prije nego ih je mama ponovo
pričvrstila. Sada ću ih zbog tog vjetra morati i
zakopčati...- mrmljala je Maja dok je užurbano
zakopčavala kaput.
- Tako - rekla je naglas kad je zakopčala i
posljednji gumb.
- Tako - ponovio je za njom i dobri Vjetar.
88
- Tako - prozborili su na kraju uglas i svi gumbići i

sve rupice na Majinom kaputu. Bili su sretni što su
konačno zakopčani kako treba pa stoje baš onako kako
gumbastoj braći i dolikuje: poredani uredno, poput
vojnika!
- Maja ima novi kaput! - klicale su prijateljice
izdaleka.
- Nije nov samo je zakopčan. - uzvraćala je Maja.
- Zakopčan izgleda puno ljepše nego otkopčan. -
komentirale su cure.
- Čuješ li što govore? Dive se kaputu, a ja mislim
da je to zbog nas. Ti i ja smo uistinu prekrasan par. -
šapnula je treća Rupica trećem Gumbiću na uho.
- I ja tako mislim. - uzvratio je sa smiješkom i
presretni Gumbić. Više nije bio sam, sada konačno i on
ima prijateljicu.
- Sreća je da je Maja zakopčala kaput pa smo se
mogli upoznati!
- To je Vjetrova zasluga. Da nije zapuhao od
zakopčavanja i opet ne bi bilo ništa.
No dok su se okrenuli, kako bi zahvalili Vjetru
njega više nije bilo. S prevrtljivom veljačom pod rukom
već je otpuhao dalje, još nekome darovati ljubav, barem
u dan zaljubljenih, dok je još trajao.
89
VALENTININ
BOŽIĆNO-VALENTINSKI BOR
"14. veljače!, Valentinovo!, Dan Svetog

Valentina!, Dan zaljubljenih!" - redala je Valentina naglas
što sve stiže 14. veljače, na njen imendan. Nije joj se
sviđao što i opet dolazi uz veliku pompu.
Čak dva tjedna prije tog datuma već je sve bilo
u znaku ljubavi. Crveno srdašce ovdje, crveno srdašce
tamo, bili su ih puni izlozi pa je i svaki dar, bombon,
čokolada, pismo, ili čestitka bio ukrašeni istim ljubavnim
simbolima: crvenom mašnicom ili srcem.
Bilo je to lijepo, nije poricala, no ona, nažalost,
ni ovog Valentinova nije imala razloga za slavlje. Ranko
je i ove godine sjedio na mjestu na kojem joj je tijekom
čitave nastave bio okrenut leđima, a iz svog vrta, koji
inače graniči s njenim, i dalje bi nestajao čim bi se ona
pojavila iza živice. Osim toga, kako Valentinovo nije bio
blagdan poput Božića da bi svi ukućani bili kod kuće nije
mogla računati niti sa zajedničkim ručkom, još manje s
čarima darivanja kakvim se kiti Božić.
90
- A što bi ti željela ispod tog, božićno-

valentinskog bora, kad bi ga bilo? - upitala ju je mama
dok je spremala svoje specijalne kolačiće, takozvane
"valentinske ftičeke".
- Ne znam, ništa osobito. - uzvratila je Valentina,
a što je u neku ruku i bilo istina budući da si ni sama nije
uspijevala predočiti Ranka upakiranog u kutiju s crvenim
srcima i povezanu crvenom mašnom.
No ostavši i tog jutra sama, još neumivena i u
pidžami, Valentina je s uzdahom zasjela pred zdjelu s
maminim "valentinskim ftičekima". Bili su jednako lijepi
kao i lani pa se i opet morala diviti maminoj spretnosti.
Spravljeni od dizanog tijesta, slasni, rumeni i jednako
podbuhlih tjelašca, s jednako ljupkim kljunovima i repom
te sićušnim okcima što ih je mama dobivala od zrnca
crnog bibera smiješili su se Valentini da su joj čak i
osmijeh izmamili.
I kojeg sada pojesti, krizmala je, no kada je
konačno posegnula rukom prema odabranom, najednom
je zastala: nedopustivo je da takva ljepota završi u tmini
mog trbuha, pomislila je, pa zaključivši kako bi mamine
"ftičeke" barem jednom trebalo pokazati i pravim
ptičicama na brzinu se uredila i dala na posao. Od široke
baršunaste crvene vrpce izradila je velike mašne i njima
91
privezala "mamine ftičeke" za grančice najljepšeg bora u

svom vrtu.
Besprijekornog rasporeda grana, s dugim gustim
zelenim iglicama i urešen čudesnim maminim ftičekima
što su se ovješeni o crvene mašne zanosno ljuljuškali na
prohladnom povjetarcu veljače, Valentinin bor je
najednom bljesnuo neočekivanom ljepotom.
- Čestitam, Valentina, tvoj bor je pravi užitak za
oko! - neočekivano dopre iza živice uz koju se Ranko
naglas divio ljepoti Valentininog valentinskog bora.
- To je zbog maminih valentinskih "ftičeka". -
promucala je Valentina ne znajući što bi rekla. - Htjela
sam da ih vide i prave ptičice. - dodala je.
- Ma, super ideja, a pogledaj kako su ih odmah
skužile! - veselo nastavi Ranko. - Sjatilo ih se k boru iz
cijele okolice! Čuješ li kako veselo cvrkuću uokolo?
- Čujem, i baš mi je žao što ih ne mogu poslikati
kako bi ih i mama vidjela, jedne uz druge. Ne znam gdje
je tata ostavio naš foto-aparat. - Valentina će s uzdahom
kad ju Ranko prekinu.
- Nemaš brige, Valentina, ja sam to već učinio! -
ushićeno dobaci, preskočivši istom preko živice kako bi
pokazao Valentini sliku njenog bora u svom mobitelu.
92
- Baš ti hvala, Ranko, super da si se sjetio! -

uskliknula je Valentina iskreno oduševljena.
- Drago mi je da ti se sviđa. Bojao sam se da ćeš
mi zamjeriti pa sam to učio kradom. Znaš ja jako volim
slikati zato neprekidno fotografiram a onda prema
fotografiji slikam ono što mi se sviđa.
- Slikaš? - pitanjem će Valentina. - Krasan hobi. I
ja volim crtati. Zapravo mislim da svi vole crtati.
- Ne bih rekao, u svakom slučaju sretan sam što
sam ti mogao povjeriti tu svoju tajnu. Prijatelji bi me
zadirkivali kad bi znali da više volim crtati nego gledati
utakmice i pohoditi teretane zato uglavnom crtam krišom
i maknem se uvijek čim se netko pojavi.
- Oh, pa onda se više ne moraš skrivati! Ako
netko naleti na tebe dok crtaš ti lijepo reci da je to moj
rad, a da mi ti samo pomažeš, kad te zamolim.
- Super ideja, Valentina, a dozvoljavaš li da
nacrtam i tvoj "Valentinin valentinski bor", tako bi se,
recimo, slika mogla zvati. Što se tehnike tiče, ti odluči.
Želiš olovku, tuš, grafiku, ulje na platnu…
- Hoćeš reći da ti to sve znaš raditi?
- Manje ili više da, jer me sve jednako zanima.
No nikako ne uspijevam napraviti redoslijed kojim bi
93
svoje slike naslikao. Previše je mjesta u okolici koja su

mi već odavno zapela za oko.
- Ako trebaš pomoć, samo reci. Rekla sam ti da i
ja volim crtati.
- Onda mi stvarno možeš pomoći. Prošeći sa
mnom i pomogni mi odabrati još neke motive prirode. Do
početka nastave imamo dovoljno vremena pa nećemo
zakasniti u školu.
Naravno da je Valentina pristala i učas shvatila
da će spisak biti jako dug. Duži i od vijugave ceste
uokolo brijega kojom su krenuli, a uz koju je priroda već
plijenila izgledom prevrtljive veljače. A tek kad se u
proljeće iskaže svojom uobičajeno raskošnom cvjetnom
ljepotom tada će svakodnevno morati ponovo istim
putem vrebajući trenutak kad slika bude najljepša,
ustvrdiše oboje, veselo se držeći za ruke kao što i
pristaje, na Valentinovo.
94
PERNICA SA SUHIM ZLATOM
- Požuri, Davide, zakasnit ćeš u školu! - povisila

je mama ton, ovo mu je bilo već treće upozorenje.
- Ne mogu, još nisam pronašao pernicu.
- Zaboravi pernicu i bez nje imaš sve što ti treba.
Tu su i olovke i gumica…
- Ne zanimaju me, mama, ni olovke ni gumica, ja
želim svoju pernicu. - prekinuo je David mamu i nastavio
dalje s traženjem.
- Ma, što je s tom vražjom pernicom? Uporno je
tražiš iako dobro znaš da je nema! Pa cijelu smo kuću
prevrnuli tražeći je, zato me radije poslušaj i kreni u
školu a putem razmišljaj gdje si je ostavio.
- Ostavio sam je ovdje, u ovoj sobi, na ovom
stolu, a budući da pernica ne može dobiti noge, onda to
može značiti samo jedno, da je ona još uvijek ovdje, u
ovoj kući. Vjerojatno dobro skrivena, zato ja, dok je ne
pronađem, ne idem nikuda. - ljutito je uzvratio i nastavio
s traženjem.
- Zar ne misliš u školu?
95
- Ne, dok je ne pronađem.

- I hoćeš reći da ju je uzeo netko od nas troje?!
Ja, tata ili Vlatka? A što bismo mi s tvojom pernicom?
- E, vidiš, mama, to ti i mene zanima. - uzvrati.
- Ne budali više, zapeo si s tom pernicom kao da
je u njoj suho zlato.
- A tko kaže da nije? - vragolasto je dobacila
Vlatka, Davidova mlađa sestra.
- A što ti o tome znaš? - ošinu ju David
pogledom.
- Jeste li vas dvoje poludjeli? Ne zanima me što
je u toj pernici nego kako ti, Davide, misliš opravdati u
školi današnji izostanak?
- Pa uvijek može reći da je bolestan, to uvijek
pali. - opet se oglasila Vlatka, prestrojivši se k Davidu.
- A tko je tebe što pitao? - presiječe ju mama i
nastavi prema Davidu: - A tko će ti dati ispričnicu?
Doktoricu se ne može prevariti, a ni učiteljicu.
- Oh, pa bez ispričnice me mogu samo izbaciti iz
škole. - bez uzrujavanja će David.
- Odlično! Super start za budućnost! Ako želiš
mesti ulice onda ne moraš ni sutra u školu. - odbrusila
mu je mama i brzinom propuha napustila sobu. Vrata su
se za njom sama zatvorila.
96
- Davide, može li dogovor? - snuždeno se oglasi

Vlatka, kad su ostali sami. - Ja ne bih htjela da baš ti
čistiš ulice.
- Pa ne bih ni ja, ali ako mi je tako suđeno...
- A možda ti i nije suđeno, možda ti se samo
trenutno čini da se tvoja sudbina nalazi u tuđim rukama.
- Prevedi ili još bolje, vraćaj pernicu da ne
napravim još veću gužvu. - zaprijetio je, opasno se
unijevši kažiprstom Vlatki u lice.
- U redu, priznajem da je pernica kod mene, no
nikako ne isključivo mojom krivicom.
- Ma, nije nego?! - podrugljivo će David. - Bit će
da sam to ja tražio da je sakriješ od mene?!
- Nisam to rekla, ali priznajem da me je zanimalo
suho zlato o kojem si govorio. Rekao si da je u njoj i da
ga se ne smije ni pogledati, a kamoli dodirnuti. -
pokušala se opravdati Vlatka, no opravdanja nije bilo, a i
David je bio neumoljiv.
- Rekao sam to zato što znam koliko voliš
zabadati nos u tuđe stvari! No ovog puta imaš sreće,
nemam vremena za svađu, školsko zvono samo što se
nije oglasilo, zato "gibaj", i da si ovdje s pernicom prije
ovdje nego na mjestu gdje si je sakrila! - naredio je
David.
97
I Vlatka je poslušala. Donijela je pernicu iste

sekunde, i pružajući mu je, rekla: - Kunem se da ju
nisam ni otvorila!
Govorila je istinu - već i letimičan pogled na
unutrašnjost pernice uvjerio je Davida da po njoj nitko
nije prčkao. Bez riječi ju je stoga gurnuo u školsku torbu i
pojurio u školu.
A u čemu je zapravo bila stvar doznalo se još
istoga dana kad se David vratio iz škole i gotovo bez
daha uletio u Vlatkinu sobu. Njegova se sudbina toga
dana već po drugi put našla u njenim rukama.
Ozbiljno mu je gorjelo pod petama jer je morao u
roku ODMAH odlučiti i što će obući, i kako će se
počešljati, i koji će od tatinih losiona upotrijebiti, osobito
koju će ružu iz maminog vrta ubrati i pokloniti je Mirni za
rođendan, to jest, za Valentinovo, zapravo i za jedno i za
drugo. U Mirninom slučaju, naime, padali su u isti dan, i
to u ovaj, današnji, u kojem je Mirna, odmah nakon škole
spremala malu rođendansku žurku, na koju je pozvala i
Davida, i to onom skrivenom porukom iz pernice, a koju
je on, zbog poznatih peripetija s pernicom, uspio pročitati
tek kad je onako mahnit dojurio u školu.
Sjedio je stoga do kraja nastave kao na iglama,
beznadno kombinirajući što će i kako će. Vrpoljio se
98
zapravo tako dugo dok se nije opet sjetio Vlatke. Vlatka

je spas, rekao je naglas, jer ona je uistinu imala dar za
stvari koje su mu sada, najednom, postale najvažnije na
svijetu. Morao se svidjeti Mirni, a u čemu mu je Vlatka
mogla najbolje pomoći.
I naravno da mu je pomogla! I to s osobitim
zadovoljstvom, ponajprije kako bi se iskupila za onu
nepodopštinu s pernicom, a i voli ga. Pa David je njen
jedini brat stoga je na Mirnin rođendan morao doći kao
da je izašao iz izloga. Vlatka ga je, naime, upravo tako
uredila, kako je prokomentirala i Mirna, ugledavši ga.
U ispeglanim trapericama i majici, uredno
istuširan i mirisav, s frizurom učvršćenom maminim
najjačim lakom za kosu te s prekrasnom crvenom ružom
u rukama umotanom u zlatni papir i privezanom zlatnom
mašnom sada je ukipljeno stajao pred Mirnom, ne
znajući što bi rekao.
- Prekrasno izgledaš, David - zacrvenjela se i
Mirna te bez pitanja uzela ružu iz njegovih ruku.
- Za tebe je. - promucao je. - Znaš, imam najbolju
sestru na svijetu. Rekla je da ti ne smijem zaboraviti
čestitati i Valentinovo.
- Oh, već jesi - dovoljno je da si se pojavio.
99
Kraj
100

Amuš Šuma

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Amuš Šuma

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Petrana Sabolek Amuš šuma

Online prozna zbirka za djecu Amuš šuma pohranjena je

Korištenje ovog djela dopušteno je uz obvezno

PRIČE S PTIČJEG DLANA

Priča s ptičjeg dlana 56

Nije bila tajna da Jura za školu nije mario. Znalo

Tražeći njegove olovke, bilježnice, knjige, bojice,

Jurina nebriga za školu bila je tolika da je

I tko zna kako bi ta priča završila da se Juri nije

napisano, no nije išlo. Uočivši pogrešku nevoljko se

Presretan, a i poučen iskustvom, u strahu da mu

tome što si ti užasno neodgovoran! Ili si možda još uvijek

- I mislio sam da ćeš se složiti sa mnom, zato mi i

- Prestani divljati, Vedrane, zar želiš dobiti još

raspala. Ostao mi je samo štap, a mrežica je završila

nauma, prođe joj kroz glavu, zato oprezno upita: - A što

salata. I to friško izniklo iz zemlje na koju ste ti i tvoje

- Hm, gondole su stvarno super stvar, no kažu da

- Vidiš, radi toga se ide u školu! - nastavi Paula i

- Odustati? Otkud ti to? Ma napravit ćemo ga

više neće bili smetnja njegovom daljnjem

Zoe, Darko i Fran su ekipa. Stanuju u istoj ulici,

- Knjige su se razbacale same, a vrata sam

- Hoćeš reći da si ti već jučer došao u školu s

- Još gore, ekipo! Ovo je opsada! Vidite li da nam

divljanje. Isprsila se ispred ustrašenog trojca i objasnila. -

- O pa to baš ne bi bilo zgodno. - Fran će. -

svih strana poput kiše zapljušti: Đan, Đas, Đes, Đav,

- Što? Zar je već toliko sati? I kako je moguće da

Vrijeme je doista bilo čudno. Ni toplo ni hladno, ni

opet nije moglo naći družba je počela međusobno se

- A znate li vi kako mlada kopriva žari? - Iva će. -

šutljivi Alen. - Jedini način je uzverati se na neko drvo i

- Da. - promrsiše i ostali, suglasni da bi

NAJVEĆI CRNAC MEĐU

Još uvijek je bila noć i grad je jš uvijek mirno

Točno je znao kome je još potrebna njegova

odgojen, no debeljuškast je i nespretan pa se ne može

kojem se, kao i svakog jutra morao nalaziti barem jedan

- A kako to da ti možeš govoriti? - upita stoga

dobio lijepi, bijeli, kakvog i ti voliš, pšenično zrno se mora

na samom Draženu. Nastavio je inače jesti samo crni

Iako se čini nemogućim, Mašta je na tri-četri bila

- Da. Spakirala je kofere i rekla: "Odlazim." -

- Dosta svađe, idemo to provjeriti, i to odmah,

- Baš je glup! - izgubila je živce i Ela i

- Doista tako mislite? - najednom se diže prema

majmunovu pozornost izazvala je kokoš: obična, riđa,

ostajem s njima u ovom dvorištu, zauvijek!" I tako su

- Ma, vratila se, ljudi. - kliknu Darko sa

Ugledao je Vedran jednog jutra na svom jastuku

Rasla pak je naočigled. I to brzinom da se okupio

stigao i do nakraj puta, na visočje gdje se osokoli i oči

- Da, grad igračaka, nakita i ostalih lijepih stvarca,

- Polako, Crveni forde, polako! - ubacio se

- A, ne, varaš se! Silno bi se iznenadio kad bi

I kako je time obilazak bio završen došao je red

- U gradu, naime, nema ljudi. - pojasni Vedran.

Zato ju i nalazim posvuda, tvrdi Vedran: u dječjim

PRIČA S PTIČJEG DLANA

- Bok, ćao, zbogom, doviđenja, izaberite po želji,

- Olako zaključuješ, Kapljice. - bila je uporna

Svakog trena izgledala je drugačije pa Kapljica nije