Giuseppe Verdi (1813., Le Roncole - 1901.

, Milano)

Dok se u prvoj polovini 19. st. razvoj talijanske i francuske opere prepliće zbog boravka
talijanskih opernih kompozitora u Parizu, u drugoj polovini talijanska opera nalazi vlastiti put
te ostaje centrom muzičkog života u Italiji. Njen najznačajniji predstavnik je Giuseppe Verdi,
Wagnerov vršnjak, koji je stvarao više od pola stoljeća. Napisao je skoro 30 opera, ne
računajući prerade ranijih djela.
Iako su rođeni iste godine, Verdi i Wagner su p ripadali potpuno različitim svjetovima.
Dok je Wagner bio revolucionar te stvorio i razvio muzičku dramu, Verdi je tradiciju bel canta
podigao do neslućenih ljepota. Bio je predstavnik najviših estetskih vrijednosti i humanosti,
nasuprot Wagnerovoj rastrošnosti. Svoj put do uspjeha je stvarao sam svojim trudom, uz puno
muke. Rođen je 1813.g. u selu Le Roncole blizu Busetta. Iako je veoma rano pokazivao
smisao za muziku, nije imao mogućnost da se upiše na konzervatorij radi nedovoljnog
znanja klavira i starosne dobi. Muzičko obrazovanje je stekao privatnim časovima u Milanu.
Verdiju kao mladom kompozitoru rani uzori su bili Rossini, Bellini i Donizetti.
Prve dvije opere su Oberto i Lažni Stanislav – neuspjela komična opera radi smrti prve
žene i njihovo dvoje djece u roku od tri godine, a sve u procesu pisanja (1838. -1840.).
Nakon toga ne piše komičnu operu narednih 50 g.
Prva opera koja mu je donijela uspjeh je Nabucco (1842.) koja svojim sadržajem budi
kod talijanskog naroda veću volju ka borbi za slobodu od austrijske vlasti.
Imao je veoma istančan ukus pri odabiru djela pa se koristio djelima Shakespearea, Schillera,
Hugoa i dr. Također, imao je izvrsne libretiste sa sobom poput Piavea i Boita. Tako u tom
periodu nastaju opere Ernani, Macbeth, Atilla i dr.
Odbija da koristi mitske i historijske likove, već koristi obične ljude iz svakodnevnog
života i različitih slojeva, a najčešće ljude koji pate. Ovim razvija operni realizam kojem
pripadaju opere njegove Latinske tragedije, Bal pod maskama, Bizetova Carmen i Boris
Godunov Mussorgskog. Zajedno s verizmom, operni realizam čini muzički ekvivalent
književnom realizmu.
U Latinsku tragediju spadaju Rigoletto (1851.), Trubadur i Traviata (1853.).
Drugi vrhunac stvaralaštva predstavlja Aida koja je izvedena u Kairu 1869. povodom
otvaranja Sueckog kanala. U njoj uvodi leitmotive i po prvi put balet. U tom periodu značajne
su još i opere Moć sudbine, Don Carlos, Simone Boccanegro , Sicilijanske večeri i Bal pod
maskama.
Pošto mu je Shakespeare bio najveći literarni u zor, nekako je i za očekivati da će
posljednje dvije opere biti napisane prema njegovim dramama: Otello i komedija Falstaff
(prema komediji Vesele žene Windsorske). U njima, po uzoru na Wagnera, ukida brojeve te
operu dijeli na prizore, usavršava orkestar te smanjuje razliku između arija i recitativa –
nastaje arioso koji za razliku od recitativa ima ispjevanije linije i pravilniju građu.
Iako orkestar odlikuje bogatstvo boja, ne susreće se grandiozna vagnerovska
simfonizacija radi davanja težišta vokalima. Njegovo glavno izražajno sredstvo je arija.
Također, u horu otkriva važan konstruktivni element – simbol hrabrosti i snage širokih
narodnih masa. Bogato znanje harmonije vrlo rano dovodi do stvaranja sopstvenog
harmonijskog jezika, čak i sopstvene skale ( enigmatska skala iz Četiri duhovna komada za
hor).
 Najčešću strukturu njegovih opera čine arije, recitativi, ansambli te nastupi horova koji
su povezani u muzičke scene pomoću formi poput cantabile, cabalette, romance.
Od ostalih djela ističu se Requiem (1874.) u čast godišnjice smrti Alessandra Manzonija,
Četiri duhovna komada za hor te Gudački kvartet u e-molu.
Umro je u Milanu 1901. godine, a njegovoj sahrani je prisustvovalo oko 200.000 ljudi.