istraživački seminar 1 : arhitektura datum

set 1
Modernism – An Incomplete Project
[*Virilio, Paul, "Osvjetljeni grad", La ville surexposée, Ars Electronica 94: Intelligente ambiente. PVS verleger,
1994. (prevedeno u Život Umjetnosti 61-62, Institut za povijest umjetnosti, 1994, str. 138-148;
*Koolhaas, Rem, "Whatever happened to urbanism? ", SMLXL. The Monacelli Press, 1995., 959.-971.;
*Allen, Stan, "Infrastructural Urbanism", Points + Lines. Princeton Architectural Press, 1999., 138.-148.;
*Sassen, Saskia, "The Global City: Strategic Site, New Frontier", American Studies. 41(2-3), Globalization,
Transnationalism, and The End of the American Century, 2000, 79.-95.]

modernost, antimodernost, avangarda, neokonzervativizam, postmoderna, umjetnost i društvo

"I think that instead of giving up on modernity and its project as a lost cause, we
should learn from the mistakes of those extravagant programs which have tried to
negate modernity."
"The disillusionment with the very failures of these programs that called for the
negation of art and philosophy has come to serve as a pretense for conservative
positions."

Ime i prezime
Počnimo od bijenala; od samog početka sudjelovanja arhitekata na Venecijanskoj izložbi,
tekuća je kriza bila očita. Dojam je razočaravajući, čini se da avangardna fronta gleda
unatrag, čini se da se tradicija moderne žrtvuje za novi historicizam. Postmoderna se
predstavlja kao anti-moderna, pišu kritičari. Habermas tu počinje razmišljanje o modernosti
kao nedovršenom projektu. Kako se već najavljuje kraj modernosti kad kao takva do kraja
nikad nije ni provedena?

Općenito se pojam modernosti zapravo dugo provlači kroz povijest. Od samog početka
upotrebe pojma (još od 5. stoljeća) moderno se neizbježno postavlja u opreku prema
prošlosti, kao rezultat tranzicije u strog u novo. Do vremena prosvjetiteljstva modernost se
okreće prema očekivanju beskonačnog napretka, i dalje planiranog, i dalje referentnog
prema kontekstu prošlosti. I to uskoro završava; i možda se upravo tu, u začetku moderne
modernosti, projekt modernosti gubi. Ideja modernosti otuđene od ičega prošloga, koja je
raskinula svaki kontakt s dotadašnjim, nastaje u 19. Stoljeću. Novo postaje glavna odrednica,
i projekt modernosti razvija svoju prvu veliku otuđenost. Cilj više nije idealizirana budućnost,
avangardni pokreti koji slijede nastoje kročiti u sasvim nepoznati teritorij. Paradoksalno,
raskidanjem odnosa s prošlosti stupa se u idealizaciju sadašnjosti. Slavljene dinamizma i
prolaznosti, destrukcija bilo čega dotadašnjeg poriv je koji upravlja avangardama prošlog
stoljeća. Sama sadašnjost doživljava se kao trenutak otkrivenja, povijest je zaboravljena i
ostavljena u post-historijstičkom stavu (Benjamin). No avangarda kao takva ostaje osuđena
na repeticiju, i još opasnije od toga, naglašava glavni problem projekta modernosti.

Posljedica svega ovoga je odvajanje kulture i društva. Tu nastupa niz reakcija koje i
dominiraju vremenom u kojem Habermas piše. Moderna kultura smatra se posve
izgubljenom i nekompatibilnom s racionalnom svakodnevnicom. Moderni porivi smatraju se
istrošenima, avangarda nekreativnom. Čovjek vapi za jasno određenim identitetom koji mu
modernost ne može pružiti. Uvjerenja (i autoriteti) nisu nešto što modernost može tek tako
pružiti. Je li povratak religije rješenje?

Problem ove jake reakcije, Habermas tvrdi, je raskorak, ili tek razdvojeno promatranje
kulturne modernosti i modernizacije društva. Brojne negativne pojave kritičaji pripisuju
domeni kulture. Ta snažna reakcija u stvari nastoji napasti društvenu modernizaciju. Prema
Habermasu, neopopulistički prosvjedi protiv modernosti ironično polaze ne od komunitativne
racionalnosti kao procesa kulturnog kontinuiteta, već straha od negativnih aspekata
modernosti sasvim nesvojstvenom temeljnim procesima neokonzervativizma.

Vračajući se s reakcije na trenutne probleme u početak raskoraka, bitno je obratiti pažnju na

bitan proces projekta modernosti, a to je specijalizacija kulturne domene (Weber). Od naivne
prosvjetiteljske želje u kojoj umjetnost u srži ima funkciju uzdizanja društva, njeno
razdvajanje od morala i znanosti ima za posljedicu veliku odvojenost od stvarnog društva.
Povijest moderne umjetnosti uvijek je težnja za sve većom i većom autonomijom. Rezultat
potpune autonomije uklanja bilo koji kriterij unutar same umjetnosti, te sve u njenoj domeni
prestaje biti moguće definirati. Umjetnost kao kritičko zrcalo rasvjetljuje nepomirljivost
estetskog i društvenog u modernom dobu. Ta nepomirljivost onemogućuje komunikaciju
unutar društva i kroz vrijeme. Prema Habremasu, za komunikaciju je potrebna kulturna
tradicija kroz sve aspekte društva, ne tek kroz jedan. Razdvajanje ovih grana negira kulturu
samu, što je jednako bizarno kao i negirati modernost.

Umjesto negiranja modernosti (što je nemoguće), potrebno je naučiti iz neuspjeha provedbe

njenog projekta. Navodi se primjer samoukih radnika koji uspijevaju nadrasti naizgled
nepremostivu dihotomiju laičkog i kritičkog odnosa prema umjetnosti. Povratak moderne
kulture u svakodnevnu praksu moguć je i nužan.

Osim borbe s kritičarima, ostaje jedan možda zaista nepremostiv problem, a to je pojava
ekonomskog i administrativnog sistema gotovo potpuno autonomnog od smislenog
društvenog razvoja. Habermas nije nimalo optimističan oko mogućnosti nadrastanja ovog
problema. Razočaranje ovom situacijom samo daje vjetar u krila novim konzervativcima. Tu
Habermas razlikuje dvije skupine – mlade konzervativce, koji na temelju modernističkih
stavova raskida s prošlošću zagovaraju nepomirljivi antimodernizam – i stare konzervativce,
koji se naprosto žele vratiti natrag, u vrijeme prije modernističkog načina razmišljanja. Obje
grupe kulturni modernizam nastoje sanirati i, paradoksalno, odvojiti od praktičnog života u
sličnom raskoraku kakav je modernizam napravio među raznim sferama kulture. Čak i
politika i znanost ostaju u zasebnim svjetovima, prva smatrana autonomnom, a druga
nerelevantnom za svakodnevicu. Ostaje samo tradicija, imuna na zahtjeve opravdavanja.
Takvi su stavovi privlačni avangardi u trenutku u kojem Habermas piše. Antimodernisti i
pred-modernisti sklapaju savez i odbacuju projekt koji je prema njemu daleko od završetka.
Pitanje je jesmo li danas i dalje u istoj situaciji.