Medianali 15 2018

E-ISSN 1849-0719
15 / 2018.
broj
MEDIA NALI
MEDIANALI
Međunarodni znanstveni časopis za medije,

novinarstvo, masovno komuniciranje, odnose s
javnostima i kulturu društva
Godište 12, broj 15 , ožujak 2018.

Međunarodni znanstveni časopis za medije, novinarstvo, masovno komuniciranje, odnose
s javnostima i kulturu društva
International scientific journal of media, journalism, mass communication, public relations, culture and
society
MEDIANALI
E-ISSN 1849-0719
UDK 316.77
070
659.4
Izdavač / Publisher: Sveučilište u Dubrovniku / University of Dubrovnik

Glavni urednik / Editor in Chief: doc. dr. sc. Đorđe Obradović /PhD
Uredništvo / Editorship:
prof. dr. sc. Damir Boras, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu; doc. dr. sc. Mato Brautović, Sveučilište
u Dubrovniku; doc. dr. sc. Danijel Labaš, Hrvatski studiji, Sveučilište u Zagrebu; doc. dr. sc. Đorđe
Obradović, Sveučilište u Dubrovniku; prof.. dr. sc. Pero Maldini, Sveučilište u Dubrovniku; prof. dr. sc.
Zlatko Miliša, Sveučilište u Zadru; doc. dr. sc. Božo Skoko, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u
Zagrebu; prof. dr. sc. Maja Žitinski, Sveučilište u Dubrovniku.
Međunarodno uredništvo / International Editorial Board:
prof. dr. sc. Thomas Bauer, Sveučilište u Beču, Austrija; prof. dr. sc. Inoslav Bešker, Sveučilište u
Bologni, Italija; prof. dr. sc. Anne Gregory, Sveučilište Leeds Metropolitan, Velika Britanija, prof. dr. sc.
Michael Kunczik, Sveučilište u Mainzu, Njemačka; prof. dr. sc. Najil Kurtić, Sveučilište u Tuzli, Bosna i
Hercegovina; doc. dr. sc. Marko Milosavljevič, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija; Bill Mitchell, editor,
Poynter Institute Faculty, SAD; prof. dr. sc. David Ostroff, Sveučilište Florida, SAD; prof. dr. sc. Lee
Anne Peck, Sveučilište Northern Colorado, USA; prof. dr. sc. Sherry Ricchiardi, Sveučilište Indiana,
SAD; prof. dr. sc. Orlin Spassov, Sveučilište u Sofiji, Bugarska; prof. dr. sc. Zoran Tomić, Sveučilište u
Mostaru, Bosna i Hercegovina.
Tajnica uredništva / Editorial Board Secretary: Davorka Turčinović
Grafička obrada / Graphic design: Katarina Banović, Sveučilište u Dubrovniku
Lektura / Language editor: Nikolina Kuraica
Prijevod sažetaka / Translation into English: Draženka Franić
Stručna klasifikacija članaka / UDK Clasification: Sveučilište u Dubrovniku
Adresa uredništva / Address:
MEDIANALI, Sveučilište u Dubrovniku, Branitelja Dubrovnika 41, 20000 Dubrovnik,
Hrvatska
Tel. (385)20 446 017, E-mail: medianali@unidu.hr
Časopis izlazi periodično i objavljuje se na www.unidu.hr/izdavastvo/medianali i u
bazama podataka EBSCO (http://www.ebscohost.com/titleLists/ufh-coverage.htm) i
Hrčak (http://hrcak.srce.hr/medianali).
MEDIANALI
Međunarodni znanstveni časopis za medije,
novinarstvo, masovno komuniciranje,
odnose s javnostima i kulturu društva
godište 12, broj 15, ožujak, 2018.

SADRŽAJ
broj 15, ožujak 2018.
MEDIJI / MEDIA
Danijel Labaš, Petra Marinčić
Mediji kao sredstvo zabave u očima djece
Media as a source of entertainment in the eyes of children 1
Franceska Vlašić
Radio i konvergencija medija: komparativna analiza HR Radio
Dubrovnika i Central Coast Public radija KUSP
Radio and media convergence: comparative analysis of public radio Radio
Dubrovnik and Central Coast Public Radio KUSP 33
Irena Oroz Štancl
Prikaz profesionalnih zanimanja na najgledanijim hrvatskim
televizijskim postajama – odraz stvarnosti ili iluzija?
Professional occupations in Croatian prime television stations - a reflection of
reality or illusion? 49
ODNOSI S JAVNOSTIMA / PUBLIC RELATIONS

Ariana Violić Koprivec, Jelena Dubčić
Facebook kao obrazovni alat u nastavi stranih jezika
Facebook as an educational tool in foreign language classes 69
Bogdan Ivaşcu
Revolucije društvenih medija: Usporedba između egipatskih i
moldavijskih online društvenih pokreta
Social media revolutions: A comparison between Egypt and Moldova’s
online social movements 85
DRUŠTVO / SOCIETY
Anuška Fjorović
Etičnost studenata: percepcija nastavnika Sveučilišta u Dubrovniku
Ethics of students: University of Dubrovnik's teachers perception 105
Silvija Batoš, Perica Domijan
Interkulturno komunciranje europskih dijalekata
Iner-cultural Communication of European Dialects 123
1
MEDIJI
Izvorni znanstveni članak
UDK 316.77:379.82
Primljeno: 12. 10. 2016.
Danijel Labaš i Petra Marinčić
Mediji kao sredstvo zabave u očima

djece
Sažetak
Masovni mediji informiraju, odgajaju, obrazuju i zabavljaju, ali i manipuliraju,
oblikuju mišljenja, nameću određene dnevne teme te su jednostavno sastavni dio života.
Što je s djecom i kako se ona snalaze u svijetu tradicionalnih i novih medija u kojem su
izložena različitim medijskim sadržajima i ponudama ispitano je anketom na uzorku od
184 učenika sedmog razreda dviju zaprešićkih osnovnih škola. Autori su anketom željeli
ispitati koriste li djeca medije najviše u zabavne svrhe. Rezultati su pokazali da mediji
zauzimaju značajno mjesto u njihovom životu te da djeca najviše koriste medije u
zabavne, a potom u informativne i na samom kraju u odgojno-obrazovne svrhe.
Ključne riječi: masovni mediji, djeca, tradicionalni i novi mediji, medijski

sadržaji i ponude, anketa, zabavne, informativne, odgojno-obrazovne svrhe

Autor Danijel Labaš izvanredni je profesor na Odjelu za komunikologiju Hrvatskih studija
Sveučilišta u Zagrebu (dlabas@hrstud.hr). Petra Marinčić diplomirala je povijest i komunikologiju
na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i glavna je urednica Televizije Zapad
(petra.marincic@zapad.tv).
Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

2 MEDIJI / MEDIA
MEDIA
Original scientific paper
UDK 316.77:379.82
Received: 12. 6. 2016.
Danijel Labaš i Petra Marinčić
Media as a source of entertainment

in the eyes of children
Summary
Mass media informs, educates and entertains, but also manipulates, forms
opinions and imposes certain daily topics; it is simply a part of life. A survey was
conducted on a sample of 184 students of two elementary schools in Zaprešić, Croatia
in order to find out how children cope in today's world of traditional and new media
which exposes them to a wide range of content and offerings. The authors wanted to
test the hypothesis that children use media primarily for entertainment purposes. The
results concluded that media is an important part of children's lives, and the hypothesis
was confirmed: it was found that entertainment was the main use of media among
children, followed by information, with educational purposes coming on third place.
Key words: mass media, children, traditional and new media, media content
and offers, survey, entertainment, information, educational purposes

Author Danijel Labaš has PhD and he is associate professor at Department of Communication
Studies, Centre for Croatian Studies, University of Zagreb, e-mail:dlabas@hrstud.hr. Petra Marinčić
holds MA degree in Communication Studies and History, Centre for Croatian Studies, University of
Zagreb, e-mail: pmarincic@hrstud.hr

D. Labaš, P. Marinčić: Mediji kao sredstvo... 3
Informativna, odgojno-obrazovna i zabavna uloga

medija
Suvremeni svijet nezamisliv bez masovnih medija bez obzira na

rasu, obrazovanje ili imovno stanje pojedinca. Upravo u tom svijetu postoji
bezbroj informacija koje se stvaraju, mijenjaju, prenose, kupuju i prodaju
(Malović, 2007). Zvali ih četvrtom vlašću, našom svakodnevnom pojavom
ili „čovjekovim produžecima“ kako ih naziva Marshall McLuhan (Labaš,
Vizler, 2011), masovni mediji neosporno utječu na pojedinca i njegova
razmišljanja, ideje i stavove.
Čitatelji novina, slušatelji radijskih postaja, gledatelji televizije ili
korisnici interneta svakodnevno primaju ogromnu količinu informacija.
Sva zbivanja putem medija publici prenose novinari koji su „oči i uši
milijuna primatelja masovnih medija“ (Malović, 2005). Novinar ostvaruje
informativnu ulogu medija, jer ubrzava protok informacija, selektira ih i
utječe na njihovo širenje, no mora voditi računa o kulturi dijaloga koji se
uspostavlja u medijima i društvu u cjelini. Na prvome mjestu, mediji
moraju promatrati okolinu jer nam jedino oni mogu pružiti potpuno
izvješće o onom što se oko nas događa. Njihova je uloga „dobiti
informaciju, pročistiti je i protumačiti pa pustiti u optjecaj“ (Bertrand,
2007: 17). Mediji moraju osigurati društvenu komunikaciju jer su forum na
kojem se odvijaju rasprave, povezati pojedince s grupom koje dalje
ujedinjuju u naciju i tako pridonose međunarodnoj suradnji.
„Mediji su, naime, istodobno i industrija, i javna usluga i politička
institucija. Tradicija im priznaje povlastice koje ih stavljaju u rang javnih
usluga. Tim se zakonskim ili običajnim pravom mediji služe u ime
građana“ (Bertrand, 2007: 28). Upravo zato što služe građanima, mediji
imaju određeni utjecaj na njih. Ovisno o sadržajima, mediji imaju dobre i
loše učinke. Maja Žitinski tvrdi da je upravo pogled na svijet i vlastiti način
života uvelike određen medijima, odnosno onime što vidimo na vijestima
ili pročitamo u novinama. Unatoč tomu, svakodnevno se izmijeni „tisuću
potencijalno vrijednih događaja o kojima na vijestima ne čujemo ništa“
(Žitinski, 2009: 234). O tome što će utjecati na određenu temu da postane
dio medija, pisali su Johan Galtung i Marie Holmboe Ruge u studiji „The
Structure of Foreign News“ (1965), kao i Sherry Ricchiardi koja je navela
da su relevantnost, korisnost i zanimljivost osnovni kriteriji za određivanje
vijesti, a unutar toga postoje važni elementi koje treba sadržavati svaki

4 MEDIJI / MEDIA
događaj: utjecaj, sukob, neobičnost, važnost, blizina, pravovremenost i

publika (Malović, Ricchiardi, 1996: 4-5).
Mediji su sredstvo prenošenja informacija i komuniciranja, a kada
se upotrebljavaju kroz neku didaktičku funkciju, tada postaju nositelji i
posrednici informacija u nastavi. Odabir odgovarajućeg medija može
djelovati na učenike izrazito poticajno, probuditi interes i emocije, a
upotreba medija u odgojno-obrazovnom procesu pridonosi boljoj obradi i
pamćenju sadržaja. Prilikom primjene određenog medija, nastavnik mora
biti svjestan „zlatnog pravila“ Jana Amosa Komenskog, koji je još u 16.
stoljeću govorio da „u nastavi valja težiti tomu da se maksimalno angažira
što veći broj učenikovih osjetila“ (Rodek, 2007: 169).
Tena Martinić izdvaja šest funkcija masovnih medija:
informacijsku, selekcijsku, eksplikacijsku, pedagošku, zabavnu i estetsku
(Miliša, Vertovšek, prema Miliša, Tolić, Vertovšek, 2009: 14). Upravo ova
zabavna podrazumijeva korištenje medija za odmor, opuštanje, razonodu.
Djeca u dokoličarenju bježe od stvarnosti i organiziranog rada, pasivno se
prepuštaju ponuđenim medijskim sadržajima te traže sadržaje koji će ih
opustiti, zabaviti, rasteretiti od svakodnevnih problema i briga. Djeca su
izložena sadržajima i emisijama stranog podrijetla, a pregledom sadržaja na
internetu, radiju, televiziji i tisku, uočavamo da smo okruženi vijestima o
skandalima u svijetu glazbene, modne i filmske industrije. Često se
serviraju senzacionalne vijesti kojima je cilj privući korisnike kako bi mediji
ostvarili profit i ojačali konzumerizam kod potrošača, odnosno korisnika
medijskih sadržaja.
Masovni mediji danas su također sredstvo prenošenja izričaja
popularne kulture. Masovni mediji „omogućuju višestruko konzumiranje
istih oblika popularne kulture – novine i časopisi mogu se čitati uvijek
iznova, isti glazbeni spotovi na glazbenim se programima emitiraju više
puta dnevno, televizijske kuće repriziraju popularne serije i filmove,
odnosno upotrebom masovnih medija širi se i popularna kultura“ (Labaš,
Mihovilović, 2011: 107). Upravo su glazbeni programi, serije, filmovi,
novine, časopisi samo neki od dijelova popularne kulture koji zabavljaju
mnogu djecu tijekom njihovog slobodnog vremena.
Mediji koji plasiraju zabavne i manipulativne sadržaje pridobivaju
mlađu publiku, ali opuštanje nude i odraslima. Mladi i odrasli prepušteni su
medijima te ne traže kritičke tekstove, a urednici govore da je sve više
lakših i opuštajućih sadržaja jer su to tako tražili njihovi čitatelji, slušatelji,
gledatelji. Zlatko Miliša, Mirela Tolić i Nenad Vertovšek ističu

najznačajnije medijske manipulacije: „Površnost je lakša od dubine

sadržaja, kraće teme je lakše prenijeti nego dublje i složene informacije,
bizarno privlači više pozornosti od običnog, posredstvom medija šalju se
poruke o potrošnji kao primarnoj ljudskoj potrebi“ (Miliša, Vertovšek,
prema Miliša, Tolić, Vertovšek, 2010: 40).
Stvarajući zabavne i manipulativne sadržaje mediji negativno utječu
na djecu u njihovom svakodnevnom životu, primjerice putem oglašavanja i
širenja konzumerizma, tabloidizacije, senzacionalizma te ostalih trendova,
izloženosti nasilju te dječje pornografije.
Istraživanja o ulozi medija, svrhama korištenja te

utjecaju medija u svakodnevnom životu djece
Razna hrvatska i inozemna istraživanja bavila su se ulogom medija,

svrhama te učincima njihova korištenja. U Hrvatskoj su veliko istraživanje
o ulozi medija u svakodnevnom životu djece još 2001. proveli Vlasta Ilišin,
Ankica Marinović Bobinac i Furio Radin. Ispitali su koliko djeca koriste
tisak, radio, televiziju i kompjutor, koje sadržaje preferiraju te koliko to
ovisi o karakteristikama medija. Ovo veliko istraživanje na uzorku od 1.000
učenika od 5. do 8. razreda pokazalo je da djeca najviše koriste televiziju,
radio, tisak za mlade te na kraju kompjutor. Informiranje, zabava,
edukacija, savjeti, razvijanje socijalnih odnosa, bijeg iz stvarnosti samo su
neki od privlačnih razloga čitanja časopisa. Djeca medije najčešće koriste
za zabavu jer čitaju teme iz svijeta poznatih i slavnih (glazba i film), te
savjete o prijateljstvu, što je potvrdilo i istraživanje Vlaste Ilišin i suradnika
iz 2013.
Istraživanjem „Utjecaj medija na hrvatsku obitelj“ od listopada
2003. do prosinca 2006. provedena je analiza sadržaja hrvatskog tiska i
programa hrvatskih televizijskih postaja o objavama vezanim uz obiteljsku
tematiku, a provedenom anketom nastojalo se ispitati medijske navike
hrvatskih građana. Rezultati istraživanja pokazali su da hrvatski građani
gledaju televizijski program najviše od 2 do 3 sata dnevno, od toga najviše
informativne emisije, filmski program i serije. Pred televizijskim ekranima
najčešće su stariji od 60 godina i mladi do 29 godina. Žene prate serije jer
prikazuju drugačiji život od njihovog, pronalaze nove načine rješavanja
problema, obrasce ponašanja i reakcije u kriznim situacijama. Čak 78,20 %

6 MEDIJI / MEDIA
ispitanika od 18 do 59 godina reklo je da o muško-ženskim odnosima,

bračnom i obiteljskom životu saznaju s televizije (Peran, 2010: 451).
Važna istraživanja provela je i Poliklinika za zaštitu djece grada
Zagreba u suradnji s Hrabrim telefonom. Bavili su se nasiljem među
djecom 2003., a rezultati istraživanja pokazali su da 27 % djece
svakodnevno ili gotovo svakodnevno doživljava verbalno ili tjelesno nasilje
u školi, dok se 16 % djece svakodnevno nasilno ponaša prema drugoj
djeci. Ostala istraživanja nastojala su utvrditi koliko su djeca izložena
zlostavljanju putem interneta (2004.) te koliko je raširena upotreba
interneta, mobitela i drugih tehnologija među djecom (2008.).
Rezultati istraživanja Zaklade Kaiser Family provedenog u listopadu
2006. na uzorku od 1.008 roditelja djece između 2 i 17 godina putem šest
fokus grupa unutar šest različitih pokrajina Sjedinjenih Američki Država:
Irvine, California, Dallas, Texas, Chicago, Illinois su pokazali da je većina
roditelja veoma zabrinuta zbog količine seksualnih (55 %) i nasilnih
sadržaja (43 %) koji se pojavljuju u medijima. Mnogi vjeruju da takav
sadržaj ima konkretan utjecaj na ponašanje mladih. Kada je u pitanju
oglašavanje, 36 % roditelja zabrinuto je zbog prevelike količine reklama
koje se prikazuju na televizijskim programima i povezane su sa seksualnim
ili nasilnim sadržajima, dok 11 % roditelja nije uopće zabrinuto zbog
reklama. Oni koji su zabrinuti zbog oglašavanja proizvoda, smatraju da se
najviše oglašavaju igračke (18 %), videoigre (17 %), odjeća (13 %),
alkohol/pivo (11 %), hrana (10 %), filmovi (7 %), glazba (7 %). Jedna od
ispitanih majki rekla je: „Moja petogodišnja kći odlazi u svoju sobu i izlazi
odjevena u kratku suknju i čizme. Kada ju upitam zašto je tako odjevena,
odgovara mi da je to vidjela na televiziji“ (Rideout, 2007: 8).
U istraživanju „Iskustva i stavovi djece, roditelja i učitelja prema
elektroničkim medijima“ koje je u Hrvatskoj proveo UNICEF 2010. u
sklopu programa prevencije elektroničkog nasilja „Prekini lanac“,
sudjelovalo je 5.215 učenika od 5. do 8. razreda, 2.484 roditelja i 759
učitelja. Istraživanje je pokazalo da 96 % djece ima vlastiti mobitel, 95 %
djece ima računalo kod kuće, od čega njih 85 % ima pristup internetu od
kuće. Zanimljiv je podatak da djeca svakodnevno pristupaju internetu, a
koriste ga češće od svojih roditelja. Dječaci (50,45 %) značajno češće od
djevojčica (45,91 %) pristupaju internetu svaki dan. Svrha korištenja
interneta uglavnom je traženje zabavnih sadržaja te pristup društvenim
mrežama za komunikaciju s prijateljima. Da korištenje interneta ima i
negativne posljedice, poput elektroničkog zlostavljanja, pokazuje 5 %

učenika koji su doživjeli zlostavljanje, njih 29 % povremeno, a 66 % djece

nikada nije iskusilo elektroničko zlostavljanje. Djeca su uglavnom bila
zlostavljanja putem Facebooka ili neke druge društvene mreže (40 %) ili
putem SMS poruka (30 %). Posljedice zlostavljanja uglavnom su problemi
sa spavanjem, prehranom, glavoboljom, trboboljom te djeca na kraju
izbjegavaju internet. Slijede zabrinutost, ljutnja i smanjena koncentracija.
Djevojčice jače reagiraju na stres i imaju izraženije simptome zbog
zlostavljanja, no one se i češće povjeravaju nekome, ne posjećuju stranicu
na kojoj su bile izložene zlostavljanju ili službeno prijavljuju nasilje.1
Hrabri telefon i Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba proveli
su ove 2013. godine istraživanje o iskustvima i ponašanju djece na
internetu i na društvenoj mreži Facebook, na uzorku od 1489 djece u
Hrvatskoj, u dobi od 11 do 18 godina, u školama u ruralnim i u urbanim
sredinama. Među djecom iz navedenoga uzorka, njih 12,1 % je doživjelo
nasilje na Facebooku, a 9,6 % njih ponašalo se nasilno. Analizom skupine
djece koja su na bilo koji način uključena u nasilje na Facebooku dobiven
je postotak od 44,4 % njih koji doživljavaju nasilje, 29,7 % koji se ponašaju
nasilno te 25,9 % djece koji i doživljavaju i čine nasilje na Facebooku.
Bivši polaznici Komunikološke škole u suradnji s Odjelom za
medije Matice hrvatske i Uredom pravobraniteljice za djecu na čelu s
Milom Jelavić, proveli su 2010. prvo istraživanje u Hrvatskoj pod nazivom
„Djeca u dnevnim novinama“. Uzorak su činila 3.454 novinska priloga iz
sedam hrvatskih dnevnih novina2, a rezultati su potvrdili da mediji o djeci
najčešće izvještavaju u negativnom kontekstu. Teme koje dominiraju su
nasilje i zlostavljanje među djecom i nad djecom, seksualna zlostavljanja,
kriminalne i prekršajne aktivnosti koje su počinila djeca. Uz izvještaj o
samoubojstvu djece, mediji često donose oproštajna pisma, informacije o
mjestu i načinu izvršavanja samoubojstva te otkrivaju identitet djece.
Mediji nedovoljno promiču dječja prava, o čemu svjedoči 5,5 % priloga.
Dnevne novine često su otkrivale identitet djece, ona su rijetko izvori
informacija u člancima, a prilozi o djeci najčešće nisu objavljeni na
naslovnoj stranici. Kada izvještavaju o djeci s teškoćama u razvoju, mediji
posvećuju pozornost njihovim zdravstvenim problemima, a manje
njihovim postignućima i uključivanju u svakodnevni život. Ovi rezultati
ukazuju da novinari nužno moraju promijeniti pristup u izvještavanju o
1http://www.unicef.hr/upload/file/353/176706/FILENAME/Izvjestaj__Iskustva_i_stavovi_djec
e_roditelja_i_ucitelja_prema_elektronickim_medijima.pdf, 25. srpnja 2013.

2 U istraživanju su korištene sljedeće dnevne novine: Večernji list (1.020), Slobodna Dalmacija (526),
Novi list (504), Jutarnji list (390), 24 sata (352), Glas Slavonije (345) te Vjesnik (316).

8 MEDIJI / MEDIA
djeci te posvetiti pozornost pozitivnim događajima u kojima se spominju

djeca. To nužno uključuje „češće promovirati dječja prava, smanjiti broj
slučajeva u kojima se otkriva identitet djece u kojima bi trebao biti zaštićen
te smanjiti senzacionalistički pristup izvještavanju o djeci“ (Ciboci,
Jakopović, Opačak, Raguž, Skelin, prema Ciboci, Kanižaj, Labaš, 2011:
165). Kako ističe Lana Ciboci to je „do današnjih dana ostalo najopsežnije
istraživanje o djeci u hrvatskim medijima“ (Ciboci, 2014: 95), a prvo
istraživanje o mišljenju javnosti o medijskom odgoju u Hrvatskoj u lipnju
2013. proveli su agencija Ipsos Puls i Društvo za komunikacijsku i
medijsku kulturu. Ono je pokazalo da 62 % ispitanih građana smatra kako
medijski odgoj treba uvesti u hrvatski odgojno-obrazovni sustav (Ciboci,
Kanižaj, Labaš, 2015: 173).
Zlatko Miliša sa svojim je suradnicima prvi puta proveo stručni
projekt „Deset dana bez ekrana“ u hrvatskim školama u listopadu 2008.
godine. Cilj je bio da učenici osmih razreda na deset dana ugase tri ekrana:
mobitel, računalo i televizor. Zadaci ovoga projekta usmjereni su na
smanjenje vremena uz ekrane kako bi se poboljšala komunikacija između
djece i roditelja, kako bi se putem osmišljenih radionica stekle
kompetencije za razvijanje kritičkog stava prema pojedinim medijskim
sadržajima, te kako bi se kvalitetnije osmislilo slobodno vrijeme. Miliša
tvrdi da su porazni podaci prema kojima šest posto predškolaca u
Brodsko-posavskoj županiji ima svoj Facebook profil, a smatra da
„kupovina tablet računala djeci za bolje praćenje nastave nema smisla jer
šest posto škola u Hrvatskoj još uvijek radi u tri smjene, a na učenike
padaju stropovi ili nemaju dvorane za tjelesni odgoj. Zato, djeci treba
odgoj za medije pa je tako i sam projekt ponovljen svake godine, pri čemu
se proširio na desetak škola u Hrvatskoj.“3 Rezultati su pokazali da
desetodnevna apstinencija od svih medijskih sadržaja, osobito onih koji
nisu obrazovnog karaktera, omogućuje povratak komunikacije u obitelj i u
školu (Miliša, prema Miliša, Tolić, Vertovšek, 2009: 205-206).
Mrežna informacijska kompanija Alexa objavila je u travnju 2008.
listu najposjećenijih mrežnih stranica u svijetu (Gavranović, 2009: 97). Na
prvom mjestu nalazi se Yahoo, a slijede YouTube, Windows Live, Google,
MySpace, Facebook, MSN /Microsoft Network/, Hi5, Wikipedia te Orkut
(društvena mreža Googlea). Kada se provjere podaci koji su nam bili
dostupni na mrežnoj stranici Alexe 18. srpnja 2013., Facebook je u odnosu
3 http://www.novilist.hr/Sci-Tech/Tehnologija/E-skola-moze-biti-opasna-boli-glava-od-tableta,
13. kolovoza 2013.

na svoje šesto mjesto iz 2008. preuzeo vodeće mjesto.4 Slijede Google,

YouTube, Yahoo, Amazon.com, Baidu.com, Wikipedia, Windows Live, QQ. COM
te Taobao.com, a nakon toga Twitter (na 12. mjestu), LinkedIn (na 14. mjestu)
i eBay (na 21. mjestu). Što se tiče popularnosti društvenih mreža u
Hrvatskoj, podaci iz 2011. govore da je broj Facebook korisnika iznosio
1.431.1205, što je smjestilo Hrvatsku na 66. mjesto u svijetu i 27. mjesto u
Europi po broju registriranih korisnika. Na prvom mjestu po broju
korisnika nalaze se Sjedinjene Američke Države, a slijede Indija, Indonezija
i Velika Britanija.6
Agencija Gfk provela je istraživanje „Youth on line 2011“ na
dobnoj skupini od 15 do 30 godina u proljeće 2011. godine. Rezultati su
pokazali da najviše ispitanika vjeruje internetu (48 %), odnosno televiziji
(29 %), dnevnim novinama (12 %), radiju (6 %) te ostalim masovnim
medijima (5 %). Mlađa skupina od 15 do 24 godine nešto više vjeruje
internetu (49%) od starije od 25 do 30 godina koja mu u 46 % slučajeva
vjeruje. Kada su u pitanju uobičajene dnevne aktivnosti, mladi najviše
vremena (između 5 i 8 sati) provode u školi ili na poslu, s obitelji oko 3
sata, odnosno 5 sati vikendom, slušajući glazbu (gotovo 3 sata), surfajući
internetom (preko 2,5 sati), gledajući televiziju (gotovo 1,5 sati, vikendom
oko 2 sata). Gotovo 70 % ima laptop/notebook u vlastitom kućanstvu,
odnosno 60 % klasičan desktop ili manje od 10 % ima pocket PC/netbook. Svi
koriste internet kod kuće (96 %), a čak 50 % njih putem mobilnog
interneta. Više od polovice ispitanih mladih na internetu provode između 1
i 4 sata dnevno, a oko četvrtine preko 4 sata dnevno. Mladi vrijeme na
internetu najčešće provode komunicirajući (preko 70 % putem društvenih
mreža), prikupljajući informacije ili prateći novosti (preko 80 %), gledajući
video klipove ili baveći se nekim oblicima učenja (preko 50 %). Što se tiče
društvenih mreža, tek 20 % ne koristi nijednu društvenu mrežu. Najviše
ispitanika koristi Facebook (80 %), a manjina još i Twitter i LinkedIn. Kada je
riječ o učestalosti korištenja društvenih mreža, više od 90 % korisnika to
čini barem jednom ili čak nekoliko puta dnevno, dok je više od 70% u
srpnju 2013. posjetilo neku društvenu mrežu. Uz korištenje društvenih
4http://www.alexa.com/topsites/global, 18. srpnja 2013.

5 Muškarci čine 51 %, a žene 49 % od ukupnog broja registriranih Facebook korisnika u Hrvatskoj.
Što se tiče populacije, mladi od 18 do 24 čine 31 % Facebook korisnika. Oni od 18 do 34 godine čine
čak dvije trećine Facebook korisnika u Hrvatskoj. (http://manjgura.hr/vijesti/broj-facebook-
korisnika-u-hrvatskoj-i-regiji-statistike/,
9. kolovoza 2013.)
6 http://manjgura.hr/vijesti/broj-facebook-korisnika-u-hrvatskoj-i-regiji-statistike/, 9. kolovoza
2013.

10 MEDIJI / MEDIA
mreža, rezultati su pokazali da se svi ispitanici služe mobitelima, a

mijenjaju ga nakon dvije godine.7
Još od osamdesetih godina 20. stoljeća kada je uslijedila masovna
upotreba videoigara, istraživači pokušavaju utvrditi koji su pozitivni, a koji
negativni učinci igranja. Nessia Laniado i Gianfilippo Pietra (2005)
istaknuli su da računalne i videoigre poboljšavaju brzinu, koncentraciju,
usredotočenost, potiču misaone procese, pospješuju koordinaciju pokreta.
Ostali istraživači (Gibb, Bailey, Lambirth, Wilson, 1983.; Green, Bavelier,
2003.; Reisenhuber, 2004.; Satyen, 2005.) dodali su da igre pospješuju
usklađivanje osjetila i motorike, oštrinu vida, prostornu orijentaciju pa čak i
inteligenciju. Unatoč pozitivnim učincima igranja videoigri, važno je uočiti
i one negativne. Na prvom je mjestu velika količina agresije koja je prisutna
u igrama, jer čak 89 % igara ima nasilni sadržaj. Istraživanja (Gentile,
Lynch, Walsh, 2002.) su pokazala da djeca mogu imitirati akcije i postupke
likova iz igara u kretnjama, izrazima i karakteru. Prikupljanje bodova u igri
može privući igrače te takve igre poručuju igračima da moraju ubijati
protivnike kako bi skupili bodove, odnosno pobijedili i napredovali. Takve
poruke utječu na stavove igrača, pa nasilna ponašanja i rješenja
opravdavaju i primjenjuju u svakodnevnom životu, jer vide da su takvi
obrasci ponašanja efikasni i postižu rezultate. Naravno, ako dijete igra
računalne ili videoigre, to nužno ne znači da će biti agresivno prema svojim
vršnjacima, ono može osjetiti adrenalin za vrijeme igranja koji obično
prestaje završetkom igranja. Nema dokaza da igranje dovodi do agresivnog
ponašanja, no ono ga može poticati.8 Igranje karakterizira i nefizička
aktivnost i osamljenost, a oni koji neumjereno igraju socijalno se izoliraju
te stvarne prijatelje zamjenjuju virtualnima. Treći negativni učinak igranja
video igara odnosi se na produživanje vremena igranja, povećane vezanosti
uz igre, a može dovesti sve do patološke uporabe. Ako su igrači
zaokupljeni igrama, možemo zaključiti da igre koriste prekomjerno te
zanemaruju školske i druge obveze zbog želje i potrebe za igranjem.
Patološki igrači povećavaju količinu igranja, a ako ne igraju osjećaju nemir,
7 http://www.gfk.hr/public_relations/press/press_articles/008744/index.hr.html, 9. kolovoza 2013.

8 Srednjoškolac Eric Harris jedan je od počinitelja masakra u školi Columbine 1999. godine. Ubijeno
je 15-ero, a ranjeno 23oje ljudi. Harris je bio ovisnik o videoigri DOOM, a prije masakra na svojoj
mrežnoj stranici objavio je da će „učiniti DOOM stvarnom“. Uz Harrisa, četrnaestogodišnji
Michael Carneal iz Kentuckyja ubio je troje i ranio petero učenika. Bio je ovisan o videoigricama.
Zanimljivo je kako ni Harris ni Carneal prije masakra nikada nisu držali pištolj u ruci (Bilić, Gjukić,
Kirinić, 2010: 202).

razdražljivost ili jednostavno ne mogu prestati igrati (Bilić, Gjukić, Kirinić,

2010: 204).
S obzirom na to da su djeca sve više i više okružena medijima, ne
možemo zanemariti njihov utjecaj na ponašanje i djelovanje te djece.
Važno je uočiti da su djeca svjesno izložena medijima, slušaju radijske
postaje, čitaju novine ili časopise, slušaju glazbu, gledaju televizijske serije,
odnosno djeca su aktivni korisnici masovnih medija te ih konzumiraju
kako bi zadovoljili svoje potrebe za zabavom, informiranjem, razvijanjem
socijalnih odnosa), no oni medijske sadržaje interpretiraju i vrednuju,
pripisuju im značenja (Labaš, Vizler, 2005). To nam sve govori da su djeca
aktivni primatelji sadržaja, stoga trebaju biti medijski pismena kako bi znala
pravilno koristiti medije, informirati se o temama iz medija, shvatiti
važnost medija u njihovom svakodnevnom životu pa samim time i u
obrazovnom sustavu.
Važnost medijske pismenosti očituje se u tome da je korisnik
sposoban vrednovati, analizirati, procijeniti i razmijeniti informacije u svim
svojim oblicima (Žitinski, 2009, prema Hybels i Weaver, 2000).
Vrednovanje je važno za medijsku pismenost zbog uloge medija koju
imaju u našem svakodnevnom životu. Korisnici su izloženi medijskim
sadržajima te moraju biti medijski pismeni kako bi prosudili i vrednovali
ulogu medija koju imaju u njihovom životu, medijski pismena osoba može
svjesno koristiti medije te procijeniti kakve poruke mediji nose te kako su
one prikazane (Žitinski, 2009). Kada govorimo o medijskoj komptenciji,
mislimo na sve one sposobnosti koje pojedincu pomažu u kritičkoj
refleksiji u današnjem društvu. Dieter Baacke je prvi objasnio pojam
medijska kompetencija te je rekao kako za komunikaciju nije dovoljno
imati samo jezičnu kompetenciju, nego pojedinac mora biti sposoban da
ono što vidi i čuje sam producira i stvori novu sadržajnu formu. Stjecanje
medijskih kompetencija preko medijskoga odgoja koji dovodi do medijske
pismenosti u Hrvatskoj snažno promiče projekt „Djeca medija“ Društva
za komunikacijsku i medijsku kulturu u čijem su središtu djeca i mladi,
roditelji, nastavnici i stručni suradnici u školama „kojima se želi pomoći da
postanu ne samo svjesni i kritični u odabiru i korištenju medija, nego im se
– posebno na području novih digitalnih medija – želi pomoći kako bi
postali sigurni i odgovorni korisnici, ali i stvaratelji medijskih sadržaja“
(Labaš, 2015: 105).
Nazočnost medija u nastavi ili podučavanje učenika o medijima i
odgoju za medije, nužno pretpostavlja da bi učitelji ili medijski pedagozi u

12 MEDIJI / MEDIA
svom medijskom obrazovanju trebali proći tri područja, a prema

Pötingeru, Schillu i Thieleu riječ je o područjima opće medijske
kompetencije, medijsko didaktičke kompetencije i kompetencije u
području medijskog odgoja (Tolić, prema Miliša, Tolić, Vertovšek, 2010:
170-172).
Uloga medija u svakodnevnom životu djece
Metoda istraživanja i odabir uzorka
Kako bismo ispitali koliko djeca koriste medije u informativne,

odgojno-obrazovne i zabavne svrhe, odabrali smo kvantitativnu metodu
anketu, jednu od najomiljenijih i najrasprostranjenijih metoda u socijalnoj
psihologiji i srodnim znanostima (Zvonarević, 1985). Istražili smo i koje
medije najčešće koriste, zašto koriste medije, kako provode slobodno
vrijeme, koliko vremena općenito provode koristeći masovne medije, jesu
li svjesna učinaka korištenja medija, koliko o medijskim sadržajima
razgovaraju s odraslim osobama te na kojoj je razini njihovo poznavanje
pojmova medijski odgoj, medijska kompetencija i medijska pismenost.
Prije ispitivanja postavili smo glavnu hipotezu:
Djeca medije najviše koriste u zabavne svrhe u svakodnevnom životu.
Ostale specifične hipoteze bile su:
1. Mobilni telefoni najkorišteniji su medij u svakodnevnom životu
djece. Slijedi računalo i televizija.
2. Tisak ne čita više od polovice ispitane djece.
3. Djeca najčešće koriste medije zbog informacija.
4. Djeca svakodnevno provedu više vremena koristeći masovne
medije nego tijekom jedne jutarnje ili popodnevne smjene u školi.
5. Najučestalija aktivnost kod djece u slobodno vrijeme je upotreba
medija.
6. Djeca su svjesna potencijalnih negativnih učinaka korištenja medija,
poput oglašavanja, izloženosti nasilju i pornografije.
7. Djeca rijetko razgovaraju o medijskim sadržajima koje gledaju sa
svojim roditeljima i nastavnicima.

8. Djeca ne poznaju pojmove: medijski odgoj, medijska kompetencija

i medijska pismenost.
Anketa je provedena tijekom svibnja i lipnja 2013. u dvije osnovne
škole: Osnovnoj školi Ljudevita Gaja i Osnovnoj školi Antuna
Augustinčića u Zaprešiću. Uzorak ankete činilo je 184 učenika i učenica.
Anketu je činilo 44 uglavnom zatvorenih pitanja, ali i otvorenih te pitanja s
mogućnošću više odgovora. Provedena je pismenim putem u školama
tijekom svibnja i lipnja 2013. godine.
Rezultati ispitivanja
Metodom ankete ispitali smo 184 učenika i učenica dviju

zaprešićkih osnovnih škola, a sudjelovalo je 76 učenika Osnovne škole
Ljudevita Gaja i 108 učenika Osnovne škole Antuna Augustinčića. Anketu
je ispunilo 50 % učenika i 50 % učenica u dobi od 13 (72,6 %) i 14 (27,4
%) godina.
Tabela 1: Koliko djeca koriste medije u informativne, odgojno-obrazovne i

zabavne svrhe?
Odgojno- Odgojno-
Informativna obrazovna obrazovna Zabavna
(škola) (kod kuće)
vrlo često 19,60 % 2,20 % 2,70 % 63,40 %
često 35,90 % 13,80 % 24,60 % 27,30 %
ponekad 35,90 % 33,10 % 41,50 % 4,90 %
rijetko 8,70 % 14,90 % 22,40 % 4,40 %
nikada 0,00 % 0% 8,70 % 0,00 %
Izvor: samostalna izrada
Djeca koriste medije u zabavne svrhe vrlo često (63,40 %), u

informativne svrhe često (35, 90 %), dok u odgojno-obrazovne svrhe (kod
kuće) nikada ne koriste medije. Kada je u pitanju korištenje medija u
informativne svrhe, djeca često, odnosno ponekad koriste medije (35,9 %).

14 MEDIJI / MEDIA
Djeca vrlo često koriste medije, dok 8,7 % djece rijetko koristi medije u
informativne svrhe.
Tabela 2: Koji medij najčešće koristiš u informativne svrhe?
računalo 66,70 %
televizija 24 %
radio 1,60 %
tisak 2,20 %
mobilni telefon 19,10 %
tablet računala 9,80 %
Čak 66,7 % djece informira se putem računala. Slijede televizija i

mobilni telefoni s daleko nižim postotcima. U porastu je informiranje
putem tablet računala koja koristi 9,8 % djece, dok se manjina služi radijem
i tiskom. Djeca su davala višestruke odgovore što govori o tome da djeca
kombiniraju različite medije kako bi se informirala.
Mediji odgajaju i obrazuju, ali 35,9 % rijetko, odnosno 33,1 % djece
ponekad koristi medije u tu svrhu u školi tijekom nastave. Slijede ona djeca
koja nikada (14,9 %), često (13,8 %) ili vrlo često (2,2 %) koriste medije. S
druge strane, rezultati su pokazali da se djeca puno više služe medijima u
odgojno-obrazovnu svrhu kada su kod kuće. Iz rezultata je vidljivo da
41,50 % djece koristi medije ponekad, 24,60 % često, a rijetko 22,40 %.
Manjina je rekla da vrlo često (2,70 %) ili nikada (8,70 %) ne koristi medije
u odgojno-obrazovnu svrhu.
Tabela 3: Koji medij najčešće koristiš prilikom pisanja domaćih zadaća, seminara
i ostalih zadataka za školu?
računalo 19,70 %
Wikipedia 43,70 %
udžbenik, radna bilježnica 47,50 %
nešto drugo 2,20 %
Za pisanje domaćih zadaća, seminara i ostalih zadataka za školu

djeca najčešće koriste udžbenik i radnu bilježnicu (47,5 %). S obzirom na

to da su djeca davala višestruke odgovore, pretpostavljamo da kombiniraju

udžbenik i radnu bilježnicu s Wikipedijom, računalom (19,7 %) ili nečim
drugom, no djeca nisu navodila što još koriste za pisanje domaćih zadaća i
ostalih zadataka za školu.
Tabela 4: Koji medij najčešće koristiš u odgojno-obrazovne svrhe?
računalo 64,30 %
televizija 21,40 %
radio 0,50 %
tisak 2,70 %
Djeca najčešće koriste računalo kada je u pitanju odgoj i

obrazovanje. Slijede televizija, mobilni telefoni i tablet računala. Gotovo
zanemariv je podatak da u spomenutu svrhu samo 2,70 % djece koristi
tisak ili 0,50 % radio.
Djeca vrlo često (63,40 %) koriste medije u zabavne svrhe, dok
27,3 % to čini često.
Tabela 5: Koji medij najčešće koristiš u zabavne svrhe?
računalo 60 %
televizija 22,20 %
radio 2,20 %
Računalo je najkorišteniji medij u zabavne svrhe (60 %). Djeca

često pronalaze zabavne sadržaje na mobilnom telefonu9 ili televiziji.
Manjina u zabavne svrhe koristi tablet računala i radio. Za razliku od
9 Podatke da 19,10 % djece koristi mobilni telefon u informativne, odnosno 12,10 % u odgojno-
obrazovne ili 33,30 % u zabavne svrhe, možemo protumačiti kao pretpostavku da djeca koriste
mogućnosti tzv. pametnih telefona (smartphone). Čak 20,2 % ispitane djece koristi 500 MB, 1GB ili
više za korištenje interneta.

16 MEDIJI / MEDIA
prethodnih rezultata gdje je manjina za informiranje, odnosno odgoj i

obrazovanje koristila i tisak, on je medij za koji djeca smatraju da ih ne
može zabaviti. Djeca su u ovom pitanju davala višestruke odgovore.
Kada smo ispitali djecu u koje svrhe najčešće koriste medije te koje
medije koriste kada to čine, uslijedila su pitanja o razlozima korištenja
određenih medija.
Kada je u pitanju računalo, čak 89,7 % djece koristi društvene
mreže, naposjećenija je Facebook, a slijede i ostale: Twitter i Skype. Djeci su
društvene mreže zanimljive zbog jeftine komunikacije jer ne moraju trošiti
novac na poruke i pozive putem mobitela (69,5 %). Na drugom je mjestu
razmjena informacija za školu i školske/izvanškolske aktivnosti (46,3 %), a
slijedi gledanje fotografija svojih prijatelja (13,4 %). Društvene mreže
koriste najmanje kako bi na njima bili „ono što stvarno jesu“ (6,1 %). U
ovom pitanju djeca su davala višestruke odgovore. Zabrinjavajući je
podatak da čak 63 % djece smatra da podaci koje objavljuju na društvenoj
mreži nisu zaštićeni.
Rezultati ispitivanja pokazali su da čak 74,5 % djece igra računalne
ili videoigre. Prednjače dječaci, no primjetno je da ih igraju i djevojčice.
Sklonost zaprešićke djece slična je sklonostima njemačke djece o kojoj smo
govorili u dijelu o istraživanjima najučestalijih igrica muškog i ženskog
spola. S obzirom na to da je većina ovih igrica usmjerena na brzinu,
pucanje, nasilje, postizanje velikog broja bodova, zanimljivi su odgovori
djece o karakteristikama računalnih igri.
Tabela 8: Računalne igre
zbog računalnih igrica

12,20 %
zanemarujem obveze u školi
stvaraju nemir u meni ako igram 4,40 %
potiču ovisnost 25,40 %
potiču agresiju, nasilje i strah 7,20 %
korisne su 8,30 %
zabavljaju 84,50 %
Računalne igre zabavljaju više od polovice ispitane djece (84,5 %),

dok najmanje djece primjećuje da računalne igre stvaraju nemir u njima ako
ne igraju (4,4 %). Zanimljiv je podatak da su djeca prepoznala da računalne
igre potiču ovisnost, a čak 12,20 % zbog njih zanemaruje svoje obveze u

školi. Manjina smatra da su računalne igre korisne, odnosno da potiču

agresiju, nasilje i strah.
Tabela 7: Radio – tisak – tv
Radio Tisak Tv
DA 54,30 % 56,50 % 82,60 %
NE 44,60 % 42,40 % 13 %
Kada su u pitanju tradicionalni mediji, radio, tisak i televizija, djeca

najčešće gledaju televiziju (82,60 %). Zanimljiv je podatak da više od
polovice ispitane djece sluša radio i čita tisak.
Najslušanija radijska postaja je Antena Zagreb, a slijede HIT FM,
Narodni radio, Hrvatski radio – prvi program. S obzirom na to da je riječ o
zaprešićkim učenicima, djeca su izdvojila Radio Zaprešić.
Najčitaniji časopis je OK!, a odmah iza njega tabloid 24 sata. OK! je
bio najčitaniji časopis među djecom 2001. kada su istraživanje proveli
Ilišin, Marinović Bobinac i Radin.
U pogledu televizije, prevladavaju humoristične serije10, a
najgledanije su Teorija velikog praska, Dva i pol muškarca, Svi vole Raymonda,
Puna kuća. Od informativnih emisija djeca su izdvojila Dnevnik, Vijesti, RTL
danas. Najzastupljeniji su zabavni sadržaji, poput emisija Galileo, Ninja
ratnici, InMagazin, Exkluziv tabloid, serija Naša mala klinika, Lud, zbunjen,
normalan, Larin izbor, Ruža vjetrova, Sila, Sulejman Veličanstveni, Pod istim
krovom, Malcom u sredini, Princ iz Bel-Aira, Prijatelji, Kako sam upoznao vašu
majku. Manjina djece gleda Školski sat, te magazin Lige prvaka. Samo je
jedan ispitanik istaknuo da gleda kviz Tog se nitko nije sjetio i emisiju Dobro
jutro, Hrvatska.
Rezultati o sadržajima koje djeca gledaju, odnosno humoristične
serije i serije domaće i inozemne produkcije, poklapaju se s rezultatima
istraživanja „Utjecaj medija na hrvatsku obitelj“ koje je pokazalo da je
televizija vrlo korišten medij među svim populacijama, te da većina
10 Američke serije samo su jedan od izričaja popularne kulture o kojoj je bilo riječi u teorijskom
dijelu. Mladi su vjerojatno emocionalno povezani s određenom skupinom likova serije, serije su
dostupne svima, omogućuje običnom čovjeku da uživa u seriji, nisu rezervirane i namijenjene
društvenoj eliti, pružaju zadovoljstvo onima koje ih konzumiraju (Labaš, Mihovilović, 2011).

18 MEDIJI / MEDIA
ispitanika gleda serije jer iz njih saznaje o muško-ženskim odnosima,

bračnom i obiteljskom životu.
Tabela 9: Gledaš li najčešće?

CMC 10,50 %
SPORTSKA TV 12,20 %
DOMA TV 10,50 %
RTL 2 61,90 %
NOVA TV 36,50 %
RTL 2 53,60 %
HRT 3,30 %
U skladu s najzastupljenijim sadržajima koje djeca gledaju, a riječ je

o humorističnim serijama, nije iznenadio podatak da djeca najčešće gledaju
RTL 2 televiziju. Riječ je o specijaliziranom kanalu koji tijekom cijeloga dana
prikazuje humoristične serije, poput Teorija velikog praska, Dva i pol muškarca,
Svi vole Raymonda. Na ovom kanalu nema nijedne emisije koja izravno
informira, odgaja ili obrazuje djecu. Slijedi RTL televizija, komercijalna
televizija koja je prvenstveno usmjerena na zabavne sadržaje uz poneke
informativne emisije, primjerice RTL danas koju su i sama djeca izdvojila ili
zabavno-obrazovnu emisiju Galileo koja donosi različite znanstvene vijesti i
priče. Na trećem je mjestu Nova TV, još jedna komercijalna televizija koja
prikazuje većinu emisija i serija koju su djeca izdvojila, primjerice Sila,
Sulejman Veličanstveni, Ninja ratnici, InMagazin.
Razočaravajući, no ne i iznenađujući podatak je 3,30 % djece koja
prate HRT, jedinu hrvatsku javnu televiziju koja pokriva trostruku ulogu
medija, informativnu, odgojno-obrazovnu i zabavnu. Primjerice, Školski sat
i Dobro jutro, Hrvatska dvije su emisije koje se prikazuju u jutarnjem terminu
pa pretpostavljamo da ih djeca gledaju prije polaska u školu ili za vrijeme
pisanja zadaća kada su u popodnevnoj smjeni u školi.
Da je televizija tradicionalan medij koji djeca najviše koriste govori
i rezultat da 74,9 % djece gleda filmove na televiziji. S obzirom na
dostupnost računala u kućanstvima i pristup internetu, ne čudi da 25,1 %
djece gleda filmove na računalu ili putem interneta. Filmovi na DVD-u su
zanimljivi 11 % djece, dok odlazak u kino preferira samo 8 % djece. Djeca

su na ovo pitanje davala višestruke odgovore, pa ukupan postotak prelazi

100 %.
Što se tiče korištenja medija u nastavi, djeca najviše koriste
računalo (57 %). Zanimljivo je da nastavnici i dalje upotrebljavaju radio
(23,2 %) putem kojega reproduciraju kazete ili puštaju cd s obrazovnim
sadržajem. Film koristi tek 18,5 % nastavnika, a samo 4 % ih koristi
novine, pri čemu možemo zaključiti da se novine uglavnom koriste na
satovima hrvatskog jezika.
Tabela 10: Zašto najčešće koristiš medije?
zbog informacija 21,80 %

zbog zabave 68,70 %
zbog učenja 8,40 %
zbog komunikacije s
35,20 %
prijateljima
Djeca najčešće koriste medije zbog zabave (68,70 %), a taj nas
podatak nije nimalo iznenadio. Manje od polovice ispitane djece koristi
medije zbog komunikacije s prijateljima, dok manjina koristi medije kao
sredstvo informiranja ili učenja (8,40 %). Djeca su u ovom pitanju davala
višestruke odgovore pa postotak prelazi 100 %.
Tabela 11: Koliko su mediji od 1 do 5 značajni u tvom životu?
ocjena 1 2,20 %
ocjena 2 6,70 %
ocjena 3 29,80 %
ocjena 4 40,40 %
ocjena 5 21,30 %
Čak 40,4 % djece ocijenilo je medije vrlo važnima u svom životu,

što govori da mediji zauzimaju značajno mjesto u svakodnevnom životu
djece. Slijede djeca kojima su mediji važni, dok je manjina rekla da im
mediji uopće ili nisu važni. Čak 21,3 % djece smatra da su mediji jako
važni u njihovom životu.

20 MEDIJI / MEDIA
Tabela 12: Najvažnije karakteristike medija
smanjuju kreativnost 12 %
potiču agresiju i strah 5,50 %
nameću svoja stajališta 10,40 %
manipuliraju 13,10 %
zabavljaju 86,90 %
informiraju 72,10 %
obrazuju i odgajaju 27,90 %
Djeca smatraju da mediji najčešće zabavljaju (86,90 %), zatim

informiraju te na samom kraju, obrazuju i odgajaju. Trostruka uloga medija
poznata je i dje ci. Manjina djece primjećuje da mediji ujedno i
manipuliraju, smanjuju kreativnost, nameću svoja stajališta te potiču
agresiju i strah (5,50 %). U ovom je pitanju dana mogućnost više odgovora
pa ukupan postotak prelazi 100%.
Tabela 13: Koliko vremena svakodnevno provedeš koristeći medije?
između 1 do 2 sata 38,90 %

od 2 do 3 sata 40,60 %
od 4 do 6 sati 15 %
više od 6 sati 5,60 %
Djeca svakodnevno provedu od 2 do 3 sata (40,60 %), uz medije, a

slijede djeca koja koriste medije između 1 do 2 sata. Najmanje djece koristi
medije više od 6 sati svakodnevno.
Tabela 14: Koliko prosječno vremena provodiš uz medije vikendom?
između 1 do 2 sata 13,40 %

od 2 do 3 sata 43,60 %
od 4 do 6 sati 29,10 %
više od 6 sati 14,50 %

Odgovori djece iznenadili su s obzirom na to da najveći broj

ispitane djece, njih 43,60 %, koristi medije od 2 do 3 sata vikendom, što
znači da djeca jednako koriste medije svakodnevno i vikendom. Slijede
djeca koja koriste medije od 4 do 6 sati. Vrlo je iznenađujući podatak da
djeca češće koriste medije više od 6 sati od one djece koja to čine između 1
do 2 sata. Rezultati su pokazali da čak 8,90 % djece koristi medije više od 6
sati vikendom u odnosu na svakodnevno korištenje medija.
Tabela 15: Način korištenja slobodnog vremena
Druženje s obitelji 37,40 %

Druženje s vršnjacima 56,60 %
Korištenje medija 32,40 %
Kreativne grupe 3,30 %
Zbor u školi/izvan škole 4,40 %
sport 67 %
Sport je najuobičajenija aktivnost kojom se u slobodno vrijeme

bavi čak 67 % djece.11 Slijedi druženje s vršnjacima, korištenje medija pa
druženje s obitelji. Djeca slobodno vrijeme najmanje provode pjevajući u
školskom ili nekom drugom zboru ili u kreativnim grupama. Rezultat
prema kojem mali broj djece sudjeluje u zborskim aktivnostima ili nekim
kreativnim grupama unutar centra za mlade, veliki je izazov lokalnoj
zajednici (u ovom slučaju Gradu Zaprešiću) koja bi trebala osigurati niz
kvalitetnih sadržaja kojima će djeca ostvariti svoja prava i potrebe za
odgojno-obrazovnim, kulturnim, socijalnim i razvojnim vrijednostima. Uz
to, važno je sportske i kulturne sadržaje učiniti jednako dostupnima svima,
te na taj način poticati djecu na kvalitetno ispunjavanje slobodnog vremena
(Reić Kukoč, Pezo, prema Flego, 2010).
11 Bavljenje sportom sigurno je dobar odabir korištenja slobodnog vremena. Dijete se sportom
izražava, zadovoljava svoje potrebe, istražuje, komunicira, raspolaže vremenom, određuje prioritete,
nosi se s neugodom, pogreškama, izazovima i posljedicama loših odluka. Iz tih pozitivnih razloga,
„poticanje djeteta na tjelesnu aktivnost kao stil života i stvaranje uvjeta za bavljenje sportom i
rekreacijom odgovornost je roditelja, škole, lokalne zajednice i države, pri čemu djetetove
sposobnosti, afiniteti i potrebe trebaju biti polazište za odluku o tome kojom će se aktivnošću i
koliko intenzivno dijete baviti u području sporta i rekreacije“ (Gabelica Šupljika, prema Flego, 2010:
54).

22 MEDIJI / MEDIA
S obzirom na visok postotak djece koja se u slobodno vrijeme

druže s vršnjacima, zanimao nas je način na koji djeca najčešće
komuniciraju međusobno. Čak 49,2 % djece govori da podjednako
komunicira sa svojim prijateljima u školi i putem društvenih mreža. Njih
6,1 % reklo je da češće razgovara sa svojim vršnjacima putem društvenih
mreža. Ovi rezultati ne iznenađuju jer se upravo „na mnogim društvenim
mrežama korisnici ne 'umrežavaju', nego komuniciraju s osobama koje su
već dio njihove društvene mreže, tj. s njima se druže i u stvarnosti“ (Labaš,
prema Labaš, Polegubić, 2012: 68). Djeca su u ovom pitanju davala
višestruke odgovore.
Tabela 16: Negativni učinci medija
Ima li korištenje Jesi li svjestan/svjesna

medija negativne negativnih učinaka
učinke? korištenja medija?
DA 68,30 % 79,30 %
NE 31,70 % 19 %
Korištenje medija ima negativne učinke prema mišljenju 68,30 %

djece. Više od polovice ispitanih (79,30 %) odgovorilo je da je svjesno
negativnih učinka, dok je manjina (19 %) rekla kako toga nije svjesna.
Tabela 17: Koji su najveći problemi upotrebe medija?
Izloženost nasilju 51,10 %

konzumerizam 20,70 %
pornografski sadržaji 36,80 %
oglašavanje 9,80 %
Izloženost nasilju (51,10 %) najveći je problem upotrebe medija.

Slijede pornografski sadržaji, konzumerizam i oglašavanje (9,80 %). Djeca
su u ovom pitanju davala više odgovora pa ukupni postotak prelazi 100%.
Kada je u pitanju izloženost nasilju, vrijedni su podaci koje su djeca dala u

nastavku ankete. Čak 68,5 % gleda crtiće, a njih 46,40 % istaknulo je da su

crtići i filmovi koje gledaju nasilni.12
Prevladavaju odgovori djece koja su rekla da sadržaji (filmovi, crtići)
koje gledaju nisu nasilni (53,60 %). Već smo spomenuli da 74,5 % djece igra
računalne ili videoigre, no samo 7,20 % primjećuje da računalne igre potiču
agresiju, nasilje i strah. Ovakvi rezultati koji pokazuju da 53,60 % djece smatra
da crtići koje gledaju nisu nasilni, podudaraju se s rezultatima brojnih
istraživanja13. Iako djeca gledaju crtiće koji sadrže nasilje u sebi, primjerice Tom
& Jerry, Dragon Ball, Pokemoni, publika nije toga svjesna pa ih ne doživljava kao
nasilne. Takvo shvaćanje može dovesti do „desenzibiliziranja medijskih
korisnika koji nasilje mogu početi doživljavati kao normalnu stvar, te
posljedično ne shvaćaju bol koja se nasiljem uzrokuje kod drugih osoba, što
može dovesti do povećanja agresivnog ponašanja tih korisnika. Ujedno je riječ o
teoriji o navikavanju14, prema kojoj korisnici doživljavaju nasilje kao normalno,
svakodnevno ponašanje, povećaju toleranciju prema nasilju i smanjuju prag
sputanosti da sami budu nasilni“ (Ciboci, Kanižaj, prema Ciboci, Kanižaj,
Labaš, 2011: 16-17).
Tabela 18: Razgovaraš li sa svojim roditeljima ili nastavnicima o korištenju medija

i medijskim sadržajima?
DA 49,50 %
NE 49,50 %
Ovo je pitanje pokazalo da djeca podjednako razgovaraju i ne

razgovaraju s roditeljima ili nastavnicima o korištenju medija i medijskim
sadržajima, dok 1 % ispitanika nije odgovorilo. Nerazumijevanje odraslih
(47,5 %) najčešći je razlog nekomunikacije između roditelja ili nastavnika i
12 Djeca su izdvojila da gledaju sljedeće crtiće: Tom & Jerry, Štrumfovi, Teletubbiesi, Pokemoni, Ben 10,
Medvjedići dobrog srca, Garfield, Madagaskar, Nemo, Power Rangers, Dragon Ball, Spužva Bob, Ledeno doba,
Digimoni, Oggy i žohari.
13 U popisu literature donosimo listu korištenih radova, a ovdje izdvajamo dva teksta iz 2015. i
2000. godine kako bi se uočio nastavak i napredak u istraživanjima: Ciboci, L., Kanižaj, I., Labaš, D.
(2015), Public Opinion Research as a Prerequisite for Media Education Strategies and Policies, u:
Kotilainen, S., Kupiainen, R. (ur.), Reflections on Media Education Futures, Göteborg: Nordicom –
University of Gothenburg, 171-182; Erjavec, K., Zgrabljić Rotar, N. (2000). Odgoj za medije u
školama u svijetu: hrvatski model medijskoga odgoja, Medijska istraživanja, 6(1): 89-107.
14 Uz teoriju o navikavanju, razvile su se različite teorije koje objašnjavaju nasilje u medijima – teorija o
katarzi, kultivacijske teorije, teorija o socijalnom učenju, prijenos stanja uzbuđenosti, priming teorija, skript teorija
(Ciboci, Kanižaj, prema Ciboci, Kanižaj, Labaš, 2011: 17–19).

24 MEDIJI / MEDIA
djece. Slijede nedostatak vremena (25,3 %), nešto drugo (21,2 %) te strah (8,1
%). Kada je u pitanju nešto drugo, djeca su najčešće navela sljedeće razloge:
„nisam razmišljao o tome“, „nemam potrebu“, „nemam vremena“, „jer me
gnjave“, „ne da mi se“, „imam pametnijeg posla“, „jer ih nije briga“, „osjećam
se glupo“, „mislim da nije potrebno“, „zbog srama“.
Takve rezultate možemo potkrijepiti razmišljanjem Davida
Buckinghama koji smatra da se smanjio broj tradicionalnih obitelji, da
dolazi do sve više razvoda pa sve više djece često živi s jednim roditeljem,
da je mnogo obitelji bez stalnih primanja što dovodi do razlika između
siromašnih i obitelji. Takvo stanje mijenja odnose unutar obitelji, roditelji i
djeca ne komuniciraju dovoljno niti dovoljno kvalitetno, roditelji sve duže
rade, a djeca su prepuštena različitim ustanovama (Uldrijan, prema Labaš,
2011) i na kraju, svojim vršnjacima. Unatoč ovim razmišljanjima, vrijedi
uzeti u obzir i druga stajališta. Mataušić smatra da su roditelji danas
zbunjeni i ne znaju općenito kako odgajati djecu. Ta zbunjenost proteže se
i na medije, roditelji nisu dovoljno pripremljeni, ne razumiju dovoljno
zakonitosti medija da bi mogli kontrolirati djecu i objašnjavati im, a s druge
strane, ne mogu kontrolirati djecu koja ostaju sama kod kuće dok roditelji
rade (Rimić, 2007: 9).
Tabela 19: Razgovaraš li sa svojim vršnjacima o medijskim sadržajima?
DA 82,60 %
NE 15,20 %
Djeca najčešće razgovaraju o medijima i medijskim sadržajima sa

svojim vršnjacima, a 2,20 % ispitanika nije odgovorilo na pitanje. Ovakvi
rezultati poklapaju se sa istraživanjima Ilišin, Marinović Bobinac i Radina
koji su utvrdili da djeca imaju potrebu dijeliti s drugima svoje dojmove i
razmišljanja o onome što su čitala, slušala ili gledala, a o tome najviše
razgovaraju s vršnjacima.
S obzirom na to da 82,60 % djece razgovara s vršnjacima, a 49,50
% s roditeljima ili nastavnicima, zabrinjavajuće je da roditelji propuštaju
razgovor sa svojom djecom te „dopuštaju da mimo njih prolaze iskustva
njihove djece s paralelnim medijskim svijetom u koji su svakodnevno više
ili manje uključena, kao što propuštaju i gotovo idealnu prigodu za
nenametljivu dodatnu edukaciju i vrijednosno umjeravanje djece“ (Ilišin,
Marinović Bobinac, Radin, 2001: 152). Takvi rezultati govore o laissez faire

odgoju u kojem roditelji ne razgovaraju sa svojom djecom te ih prepuštaju

većem utjecaju vršnjaka i šire okoline (Ilišin, Marinović Bobinac, Radin,
2001), a upravo na više razgovora zbog nedostatka medijskoga odgoja
potiču Ciboci, Kanižaj i Labaš (2014).
Tabela 20: Skupina pitanja (41.-43.)
predmet knjige,
pojam
u školi enciklopedije
DA 16,80 % 67,90 % 7,10 %
NE 78,90 % 29,40 % 91,30 %
Više od polovice ispitane djece nije čulo za medijski odgoj,

medijsku kompetenciju i medijsku pismenost. Dok 4,3 % ispitanih nije
odgovorilo na pitanje, njih je 16,8 % čulo za pojmove, najčešće su navodili
pojam medijski odgoj, a zatim slijedi medijska pismenost. Samo je jedan
ispitanik odgovorio da je čuo za sva tri pojma. Kada se djecu upitalo bi li
htjela imati predmet u školi koji se bavi medijima i odgojem za medije, njih
67,90 % odgovorilo je potvrdno, dok 2,70 % djece nije odgovorilo na
pitanje. Razočaravajući je podatak da djeca, koja su okružena medijima i
izložena medijskim sadržajima, ne čitaju knjige ili enciklopedije o medijima
koje koriste. Manjina je pročitala takve knjige, a najčešće se radilo o
korištenju interneta, o korištenju Facebooka za tinejdžere ili o tehnologiji, dok
1,60 % djece nije odgovorilo na pitanje.
Zaključak
Masovni mediji danas igraju veliku ulogu u svakodnevnom životu.

Oni osim što informiraju, odgajaju i obrazuju te zabavljaju, sve češće
manipuliraju, nameću svoja stajališta, potiču agresiju, nasilje i strah. Mediji
postaju toliko neizbježni da se moramo braniti od njih i njihovog utjecaja
na naše ponašanje, ideje, stavove i razmišljanja. U tome nam može pomoći
dodatna edukacija, stjecanje medijske kompetencije i pismenosti kako
bismo postali samostalni korisnici koji mogu prepoznati kvalitetan medijski
sadržaj, vrednovati ga, te kritički pristupati medijima i biti oprezan
prilikom njihovog korištenja. Sve nas ovo navodi na zaključak da je

26 MEDIJI / MEDIA
potrebno ispitati kako se djeca u svom svakodnevnom životu snalaze uz

medije kojima su izloženi sve više i više.
Zbog toga smo i proveli anketno ispitivanje tijekom svibnja i lipnja
2013. godine u dvije zaprešićke osnovne škole, Osnovnoj školi Ljudevita
Gaja i Osnovnoj školi Antuna Augustinčića. Uzorak je činilo 184 učenika i
učenica u dobi od 13 i 14 godina.
Glavna je hipoteza koju smo postavili prilikom ovog ispitivanja,
Djeca najviše koriste medije u zabavne svrhe u svakodnevnom životu, potvrđena. To
su pokazali odgovori djece koja su rekla da vrlo često koriste medije u
zabavne svrhe (63,40 %) u odnosu na informativne svrhe (19,60 %). Kada
je u pitanju često korištenje medija, 27,3 % djece ih koristi u zabavne
svrhe, a 35,9 % u informativne svrhe.
Prva specifična hipoteza, Mobilni telefoni najkorišteniji su medij u
svakodnevnom životu djece. Slijedi računalo i televizija, djelomično je potvrđena.
Zaista je riječ o tri najkorištenija medija među djecom, no računalo je
najkorišteniji medij u svakodnevnom životu, o čemu nam govore podaci o
korištenju tog medija u informativne (66,7 %), odgojno-obrazovne (64,3
%) te zabavne svrhe (60 %). Kada su u pitanju zabavne svrhe, čak 89,7 %
koristi društvene mreže, a 74,5 % igra računalne igre. Na drugom je mjestu
televizija koju djeca koriste 24 % za informiranje, 21,4 % za odgoj i
obrazovanje te 22,3 % za zabavu. Korištenje mobilnih telefona je u
porastu jer se koristi 19,1 % u informativne svrhe, 12,1 % u odgojno-
obrazovne svrhe, no 33,3 % u zabavne svrhe.
Druga je specifična hipoteza, Tisak ne čita više od polovice ispitane djece,
opovrgnuta. Iznenađujući je podatak da 56,50 % djece čita tisak, a
najčitaniji časopisi su OK!, tabloid 24 sata, slijede dnevne novine Večernji
list, Jutarnji list i časopis Teen te Sportske novosti. Manjina djece je izdvojila da
čita sljedeće časopise: Science, National Geographic, Reboot, Gloria, Košarka,
Plavi oglasnik, Modru lastu, dok više od ovih navedenih časopisa djeca čitaju
Playboy.
Treća je specifična hipoteza, Djeca najčešće koriste medije zbog
informacija, opovrgnuta. Djeca najčešće koriste medije zbog zabave, čak njih
68,70 %, u odnosu na 21,80 % djece koja koriste medije zbog informacija.
Rezultati su pokazali da djeca u prosjeku provedu 6 sati tijekom
jutarnje ili popodnevne smjene u školi, dok s druge strane, djeca
svakodnevno koriste medije od 2 do 3 sata, pri čemu je četvrta specifična
hipoteza Djeca svakodnevno provedu više vremena koristeći masovne medije nego
tijekom jedne jutarnje ili popodnevne smjene opovrgnuta.

Čak 67 % djece bavi se sportom, pri čemu je sport najučestalija

aktivnost kod djece u slobodno vrijeme, te je opovrgnuta i peta specifična
hipoteza Najučestalija aktivnost kod djece u slobodno vrijeme je upotreba medija.
Upotreba medija je na trećem mjestu (32,40 %), a više od toga, djeca se
druže s vršnjacima (56,60 %), a zatim s obitelji (37,40 %).
Da korištenje medija ima negativne učinke smatra 68,30 %, dok je
79,30 % djece svjesno potencijalnih negativnih učinaka korištenja medija
poput oglašavanja, izloženosti nasilju i pornografije. Time je potvrđena
šesta specifična hipoteza: Djeca su svjesna potencijalnih negativnih učinaka
korištenja medija, poput oglašavanja, izloženosti nasilju i pornografije. Najveći
problem upotrebe medija je izloženost nasilju prema mišljenju 51,10 %
djece. Na drugom mjestu su pornografski sadržaji (36,80 %). Zanimljivo je
kako samo 9,80 % djece uočava oglašavanje kao problem upotrebe medija.
Sedma specifična hipoteza Djeca rijetko razgovaraju o medijskim
sadržajima koje gledaju sa svojim roditeljima i nastavnicima opovrgnuta je, jer
rezultati pokazuju da 49,50 % djece razgovara s roditeljima ili
nastavnicima, a isti je postotak za djecu koja ne razgovaraju. Djeca najčešće
ne razgovaraju zbog nerazumijevanja odraslih, zatim zbog straha i
nedostatka vremena. Znatno se ističu rezultati prema kojima 82,60 % djece
razgovara o medijskim sadržajima s vršnjacima.
Prije posljednje hipoteze, važno je uočiti podatke koje su djeca dala
u anketi. Čak 40,4 % djece ocijenilo je medije vrlo važnim u svom životu,
što govori da mediji zauzimaju značajno mjesto u svakodnevnom životu
djece. Slijede djeca kojima su mediji važni, dok je manjina rekla da im
mediji uopće ili nisu važni. Čak 21,3 % djece smatra da su mediji jako
važni u njihovom životu. Kada su trebala odabrati više karakteristika
medija, djeca su najčešće rekla da mediji zabavljaju (86,90 %), informiraju
(72,10 %) te na samom kraju, odgajaju i obrazuju (27,90 %). Primjetno je
da su mediji sastavni dio života djece te su ona izložena različitim
medijskim sadržajima. Postavlja se pitanje kako se štite od različitih
neprimjerenih sadržaja jer smo potvrdili osmu specifičnu hipotezu: Djeca ne
poznaju pojmove medijski odgoj, medijska kompetencija, medijska pismenost. Čak
78,90 % djece nikada nije čulo za te pojmove, no ohrabruje činjenica da bi
67,90 % djece htjelo imati predmet koji bi se bavio medijima i odgojem za
medije.
Ovi posljednji rezultati mogu poslužiti nastavnicima i roditeljima
kao putokaz kako postupati s djecom kada su u pitanju mediji. Nastavnici i
roditelji trebali bi odvojiti vrijeme za djecu te razgovarati s njima o

28 MEDIJI / MEDIA
medijima, njihovom korištenju i mogućnostima, te ukazati na opasnosti

kojima su djeca izložena. Kako bi spriječili da mediji postanu najvažniji
socijalizacijski agens u životima djece, roditelji bi se trebali sami informirati
o medijima koje koriste njihova djeca. Nakon informiranja, djecu bi trebalo
podučiti kako se kritički odnositi prema medijima kojima su izloženi da bi
se oslobodili različitih medijskih manipulacija. S obzirom na to da su
rezultati ispitivanja pokazali da djeca najviše koriste medije zbog zabave,
nastavnici i roditelji trebali bi osvijestiti djeci da mediji mogu biti jednako
korisni kao sredstvo informiranja i stjecanja novih znanja. Dijete na taj
način može razvijati vještine pisanja, čitanja, slušanja, govorenja, kritičkog
mišljenja, odvajanja bitnih od nebitnih činjenica. Kao i djeca, roditelji i
nastavnici bi također trebali biti sposobni razumjeti medijski sadržaj,
vrednovati njegov vizualni izgled kao i uspješno poznavati računalo i
služenje internetom. Roditelji i nastavnici su najodgovorniji kada je u
pitanju osmišljavanje slobodnog vremena djece. Ako je dijete prepušteno
samom sebi jer roditelji rade, roditelji bi mogli kvalitetnije osmisliti njegovo
slobodno vrijeme, naravno, uz dogovor s djetetom jer je važno da roditelji
ne postavljaju različite uvjete i zabrane koje neće pridonijeti dječjem
razvoju. Primjerice dijete može sudjelovati u filmskim radionicama,
novinarskoj grupi uređujući školski list, vodeći radijsku emisiju ako škola
to omogućuje.
Ovo su samo neke od osnovnih smjernica koje bi djeci, roditeljima
i nastavnicima mogle pomoći u daljnjem korištenju i razumijevanju medija.
Također, preporuča se čitanje literature o navedenoj tematici te
posjećivanje različitih mrežnih stranica koje mogu pomoći u informiranju
djece, roditelja i nastavnika. U Hrvatskoj je više takvih stranica, a posebno
želimo skrenuti pozornost na mediji.hr i ucitelji.hr, kao i na portalu
www.djecamedija.org koji služi kao „sustavna edukacija o medijima,
prvenstveno onima u Hrvatskoj“, te za „poticanje razvoja osviještenih
korisnika koji s razumijevanjem i kritičkim odmakom konzumiraju
medijske sadržaje koje sami odabiru“.15 Portal je koristan ne samo djeci,
već i nastavnicima i roditeljima jer se na jednom mjestu mogu pronaći
pozitivni i negativni primjeri iz medijske svakodnevice, pregled hrvatskih i
inozemnih publikacija koje govore o medijima, korištenju medija, njihovoj
ulozi i utjecaju medija na pojedince, pravni propisi, kodeksi i smjernice te
ostali podaci o korisnim stranicama, igrama za djecu itd.
15 http://www.djecamedija.org/?page_id=8, 11. kolovoza 2013.

Literatura
Bilić, V., Gjukić, D., Kirinić, G. (2010). Mogući učinci igranja računalnih
igrica i videoigara na djecu i adolescente. Napredak 151 (2), 195-213.
Bilić, V., Ljubin Golub, T. (2011). Patološko igranje videoigara: uloga
spola, samopoštovanja i edukacijske sredine. Hrvatska revija za
rehabilitacijska istraživanja 47 (2), 1-13.
Bertrand, C-J. (2007). Deontologija medija. Zagreb: Sveučilišna knjižara.
Ciboci, L., Jakopović, H., Opačak, S., Raguž, A. (2011). Djeca u dnevnim
novinama. Analiza izvještavanja o djeci u 2010., 103-167, u: Ciboci, L.,
Kanižaj, I., Labaš, D. (ur.) Djeca medija: od marginalizacije do senzacije. Zagreb:
Matica hrvatska.
Ciboci, L., Kanižaj. I. (2011). Kako je nasilje preko medija ušlo u naše
domove. Utjecaji, učinci i posljedice nasilja na djecu i mlade, 11-34, u:
Ciboci, L., Kanižaj, I., Labaš, D. (ur.) Djeca medija: od marginalizacije do
senzacije. Zagreb: Matica hrvatska.
Ciboci, L., Kanižaj, I., Labaš, D. (2014). Media education from the
perspective of parents of preschool children: challenges and trends in free
time media use, Medijska istraživanja, 20(2): 53-67.
Ciboci, L., Kanižaj, I., Labaš, D. (2015). Public Opinion Research as a
Prerequisite for Media Education Strategies and Policies, u: Kotilainen, S.,
Kupiainen, R. (ur.), Reflections on Media Education Futures, Göteborg:
Nordicom – University of Gothenburg, 171-182.
Ciboci, L., Kanižaj, I., Labaš, D. (2013). The Efficiency of Regulation and
Self-regulation: Croatian Media’s Protection of Children’s Rights (2008 –
2012). CM – Časopis za upravljanje komuniciranjem – Communication Management
Quarterly, 8(29):147-170.
Ciboci, L., Labaš, D. (2015). Utjecaj medija na igru djece predškolske dobi
(s Lanom Ciboci), u: Smajić, D. i Majdenić, V., Dijete i jezik danas. Dijete i
mediji. Children and language today. Children and media, Osijek: Sveučilište
Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku – Fakultet za odgojne i obrazovne
znanosti, 363-388.
Ciboci, L., Osmančević, L. (2015). Kompetentnost nastavnika hrvatskoga
jezika za provođenje medijske kulture u hrvatskim osnovnim školama, u:
Car, V., Turčilo, L., Matović, M. (ur.), Medijska pismenost – preduvjet za

30 MEDIJI / MEDIA
odgovorne medije, Sarajevo: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu,

121-138.
Erjavec, K., Zgrabljić Rotar, N. (2000). Odgoj za medije u školama u svijetu:
hrvatski model medijskoga odgoja, Medijska istraživanja, 6(1): 89-107.
Frau-Meigs, D. (2012). Transliteracy as the New Research Horizon for
Media and Information Literacy, Medijske studije, 3(6): 14-27.
Gabelica Šupljika, M. (2010). Sport i rekreacija u slobodno vrijeme djece –
za sve ili samo za odabrane?, 47-54, u: Flego, M. (ur.) Dječja prava i slobodno
vrijeme. Zagreb: Pravobranitelj za djecu
Gavranović, A. (2009). Mediji: mitovi i stvarnost. Zagreb: Sveučilišna knjižara.
Ilišin, V., (2003). Mediji u slobodnom vremenu djece i komunikacija o
medijskim sadržajima, Medijska istraživanja, 9(2): 9-34.
Ilišin, V. (2012). Roditelji kao medijski odgajatelji: komunikacija djece i
roditelja o medijskim sadržajima, u: Zgrabljić Rotar, N. (ur.) Medijska
pismenost i civilno društvo, Sarajevo: Media Centar, 131-152.
Ilišin, V., Marinović Bobinac, A., Radin, F. (2001). Djeca i mediji: uloga medija
u svakodnevnom životu djece. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji,
materinstva i mladeži.
Kunczik, M. (2014). Masovni mediji i njihov utjecaj na društvo, u: Malović,
S., Maletić, F., Vilović, G., Kurtić, N. (ur.), Masovno komuniciranje, Zagreb:
Golden maketing-Tehnička knjiga – Sveučilište Sjever, 15-39.
Labaš, D. (2015). „Djeca medija“ – mladi obrazuju mlade, u: Car, V.,
Turčilo, L., Matović, M. (ur.), Medijska pismenost – preduvjet za odgovorne
medije, Sarajevo: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, 109-121.
Labaš, D. (2015). Komunikacija odgaja – odgoj komunicira. Prijedlozi i
smjernice za medijski odgoj, u: Brusić, R. i dr. (ur.) Komunikacija odgaja –
odgoj komunicira. Emocionalna i medijska pismenost, Zagreb: Pragma, 61-68.
Labaš, D. (2012). Komunikacija (u) novim medijima. Facebook – nova
(župna) zajednica?, 59-81, u: Labaš, D., Polegubić, A. (ur.) Mediji i nova
evangelizacija. Frankfurt am Main: Hrvatski dušobrižnički ured.
Labaš, D., Mihovilović, M. (2011). Masovni mediji i semiotika popularne
kulture. Kroatologija 2 (1), 95-122.
Labaš, D., Vizler, A. (2005). Odgovornost primatelja u svjetlu medijske
etike. Nova prisutnost 3 (2), 277-296.

Maletić, F. (2014). Medijska pismenost, u: Malović, S., Maletić, F., Vilović,

G., Kurtić, N. (ur.), Masovno komuniciranje, Zagreb: Golden maketing-
Tehnička knjiga – Sveučilište Sjever, 135-213.
Malović, S. (2007). Mediji i društvo. Zagreb: Sveučilišna knjižara.
Malović, S. (2005). Osnove novinarstva. Zagreb: Golden marketing –
Tehnička knjiga.
Masterman, L. (1985). Teaching the media, London – New York: Routledge.
Mikić, K., (2002). Uloga medija u životu djeteta do desete godine starosti,
Zbornik Učiteljske akademije u Zagrebu, 4(1): 151-162.
Miliša, Z., Tolić, M., Vertovšek, N. (2009). Mediji i mladi – prevencija ovisnosti
o medijskoj manipulaciji. Sveučilišna knjižara. Zagreb.
Miliša, Z., Tolić, M., Vertovšek, N. (2010). Mladi – odgoj za medije. M.E.P.
d.o.o. Zagreb.
Peran, S. (2010). Sapunice, telenovele i slika obitelji. Nova prisutnost 10 (3),
443-457.
Potter, W. J. (2014). Guidelines for Media Literacy Interventions in the
Digital Age, Medijska istraživanja, (20)2: 5-29.
Reić Kukoč, B., Pezo, A. (2010). Uloga lokalne zajednice u ostvarivanju
prava djece na kvalitetno slobodno vrijeme, 29-34, u: Flego, M. (ur.) Dječja
prava i slobodno vrijeme. Zagreb: Pravobranitelj za djecu.
Ricchiardi, S., Malović, S. (1996). Uvod u novinarstvo. Zagreb: Izvori.
Rodek, S. (2007). Novi mediji i učinkovitost učenja i nastave. Školski vjesnik
56 (1-2), 165-170.
Rimić, R. (2007). Mediji ne smiju zaboraviti odgojnu ulogu. Glas koncila 46
(20), 8-9.
Rideout, V. (2007). Parents, children & media: a Kaiser Family Foundation survey.
California: The Henry J. Kaiser Family Foundation.
Špiranec, S., Banek Zorica, M. (2008). Informacijska pismenost: teorijski okvir i
polazišta, Zagreb: Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske
znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Tolić, M. (2009). Temeljni pojmovi suvremene medijske pedagogije, Život i
škola, 55 (22): 97-103.
Uldrijan, I. (2011). Zašto odgajati za medije? Mediji kao „odgojitelji“ u
doba odgojno krize, 173-

32 MEDIJI / MEDIA
192, u: Labaš, D. (ur.) Komunikacija i mediji u krizi, Zagreb: Hrvatski studiji

Sveučilišta u Zagrebu.
Zgrabljić Rotar, N. (2011). Digitalno doba. Masovni mediji i digitalna kultura,
Zadar: Sveučilište u Zadru i Naklada medijska istraživanja d.o.o.
Zvonarević, M. (1985). Socijalna psihologija. Zagreb: Školska knjiga.
Žitinski, M. (2009). Što je medijska pismenost? Obnovljeni život, 64 (2), 233-
246.
Mrežni izvori
http://www.alexa.com/topsites/global, 18. srpnja 2013.
http://www.djecamedija.org/?page_id=8, 11. kolovoza 2013.
http://www.gfk.hr/public_relations/press/press_articles/008744/index.h
r.html, 9. kolovoza 2013.
http://manjgura.hr/vijesti/broj-facebook-korisnika-u-hrvatskoj-i-regiji-
statistike/, 9. kolovoza 2013.
http://www.novilist.hr/Sci-Tech/Tehnologija/E-skola-moze-biti-opasna-
boli-glava-od-tableta, 13. kolovoza 2013.
http://www.poliklinika-djeca.hr/istrazivanja/, 10. kolovoza 2013.
http://www.unicef.hr/upload/file/353/176706/FILENAME/Izvjestaj__
Iskustva_i_stavovi_djece_roditelja_i_ucitelja_prema_elektronickim_mediji
ma.pdf, 25. srpnja 2013.

33
Pregledni rad
UDK 316.77:659.14
Primljeno: 7. 9. 2016.
Franceska Vlašić
Radio i konvergencija medija:

komparativna analiza HR Radio
Dubrovnika i Central Coast Public
radija KUSP
Sažetak
Rad donosi zbir podataka iz postojeće literature i relevantnih internetskih
izvora, kao i istraživanje i usporedbu javnog radija Radio Dubrovnika i radija „zajednice“
Central Coast Public radija KUSP iz Monterey Baya u Sjedinjenim Američkim
Državama.
Community radio ili radio zajednice relativno je nepoznat i nedovoljno
obrađen pojam u hrvatskoj literaturi, vjerojatno ponajviše zato što na ovom području i
ne postoji. Iako spada u javni radio, u Hrvatskoj bi se, zbog načina financiranja i
funkcioniranja, možda najbolje mogao usporediti s konceptom studentskog radija.
Ključne riječi: radio, javni radio, community radio, konvergencija

Autorica Franceska Vlašić je magistra javnih medija i studentica doktorskog studija Sveučilišta
J.J.Strossmayera, Osijek, e-mail: vlasicfranceska@yahoo.com

34 MEDIJI / MEDIA
Review article
UDK 316.77:659.14
Received: 7. 9. 2016.
Franceska Vlašić
Radio and media convergence:

comparative analysis of public radio
Radio Dubrovnik and Central Coast
Public Radio KUSP
Summary
The work presents the summary of data from existing literature and relevant
Internet sources, as well as research and comparison of public radio Radio Dubrovnik
and community radio Central Coast Public Radio from Monterey Bay in the United
States.
Community radio is relatively unknown and undertreated term in Croatian
literature, probably largely because it doesn't exist in this area. Although it is a kind of
public radio, in Croatia it could be, due to its funding and functioning, best compared to
the concept of student radio.
Key Words: radio, public radio, community radio, convergence

Author Franceska Vlašić holds Master in Public Media degree and she is PhD student at
University J.J.Strossmayer in Osijek, e-mail: vlasicfranceska@yahoo.com

F. Vlašić: Radio i konvergencija... 35
Uvod
U suvremenim zahtjevima od javnog radija se očekuje da zadovolji

interese različitih javnosti te osigura medijski prostor za javnu raspravu i
slobodno izražavanje. Rasprava o načelima i definiciji modela javnih
medija traje i danas, a vezuje se za pojmove kao što su javna korist, javna
sfera, pretplata, zajedništvo, profesionalizam itd. Rad se bavi i fenomenom
community radija, koji je vrlo popularan u svijetu, posebno u Americi, dok u
Hrvatskoj nije zaživio. Obraća se posebna pozornost na način
funkcioniranja i uređivanja programa javnog radija. Komparativna analiza
radi se u lipnju 2012. na primjerima Radio Dubrovnika i Central Coast
Public radija iz Monterey Baya u Sjedinjenim Američkim Državama (Radio
KUSP).
Radi se o lokalnim, javnim medijima - Radio Dubrovniku, kao
jednom od lokalnih centara Hrvatskog radija koji predstavlja javni medij na
lokalnoj razini te Central Coast Public radiju KUSP iz Monterey Baya, koji
je community radio na tom području.
Cilj istraživanja je nakon analiziranja programskih shema i
internetskih portala doći do konstruktivnih prijedloga za promjenu i
nadopunu postojeće programske sheme kao i izgleda portala Radio
Dubrovnika. Inače, Monterey i Dubrovnik su gradovi prijatelji od 2007.
godine, što je jedan od razloga biranja upravo Central Coast Public radija
KUSP za usporedbu s Radio Dubrovnikom.
Radio
Svrha radija je obavještavanje slušateljske populacije, ali i

zadovoljavanje njezinih kulturnih, zabavnih i drugih potreba. McLuhanovo
antropološko razumijevanje radija blisko je shvaćanju radija kao
zajedništva. Radio naziva „bubnjem plemena“, upućujući tom metaforom
na njegovu sposobnost da u trenu „individualizam pretvara u
kolektivizam“, okuplja i umiruje osjećajem pripadnosti grupi i anticipira
ritualno vrijeme, vrijeme koje znači „prelazak iz subjektivnog,
kronološkog, profanog vremena u društveno, sakralno vrijeme“. Taj
prelazak iz profanog u sakralno vrijeme na ravni radnje zahtijeva ritual,
ističe Leach istražujući kulturu komunikacije kroz povezivanje simbola u

36 MEDIJI / MEDIA
međusobno udaljenim sustavima i razdobljima. Mnogi teoretičari istražuju

veze između mita i medija, rituala i medija, osvjetljavajući simbolične
dimenzije medija i uloge medija u svakodnevnom ljudskom djelovanju.
Vrijeme vijesti ili nekih drugih emisija u medijima ima tako odlike
sakralnog vremena. Prelasci iz profanog u sakralno vrijeme često su
obilježeni elementima ritualnog, podložni su tabuima medija i medijskih
ličnosti, puni simbolike i mnogoznačnosti. Komunikacija u masovnim
medijima ima mnoga obilježja ritualnosti i „zajedništva“ i stoga je jedan od
pravaca u proučavanju masovnih medija. (Zgrabljić-Rotar, 2007: 85)
Upravo u tom shvaćanju radija kao „bubnja plemena“ mogu se naći
uporišta za javni, a posebice community radio.
U razumijevanju medijske prakse razlikuju se četiri osnovna
koncepta emitiranja: državni, javni, komercijalni i community medijski
model. S obzirom na javnost i javnu prirodu radija kao institucije kao i s
obzirom na društvenu odgovornost medija, podložni su regulaciji, nadzoru
i kontroli. Ponekad nadzor provodi javnost, što je slučaj kod javnih
medija, ponekad to čini država ili vladajuća politika (državni radio), a
ponekad interesne skupine na komercijalnoj osnovi (komercijalni radio).
Osim toga, u nekim slučajevima nadzor mogu obavljati određene
zainteresirane skupine društvene zajednice (community radio). (Zgrabljić-
Rotar, 2007: 85)
Javni radio
Plaćanjem RTV pristojbe građani Republike Hrvatske omogućuju

postojanje javnog RTV servisa, koji za razliku od komercijalnih radijskih ili
televizijskih postaja ima prema njima posebne, zakonom precizno
definirane obveze. Javni RTV servisi su danas u Europi potrebni više nego
ikada kao jamci slobodnog formiranja javnog mišljenja u svim važnim
dijelovima društva, jer ne moraju voditi brigu o interesima dioničara, već
pružiti uslugu građanima. Sve vlade i države moraju imati dovoljno
povjerenja same u sebe, kao i u zrelost svojih demokracija, kako bi izgradili
samostalan javni RTV servis u službi svojih građana, koji ima mehanizme
kontrole i ispravljanja pogrešaka, ali i slobodu i odgovornost kako bi radio
objektivno, korektno i nepristrano. (www.hrt.hr)
Javni radio treba biti prostor političkih rasprava i usuglašavanja te
slušatelje promatrati kao javnost, a ne kao konzumente. „Osnovna
definicija javne radiotelevizije, pa tako i Hrvatske radiotelevizije, jest u

njezinoj službi građanima, a ne vlasti. Iako javni mediji u svijetu nisu

jednaki, jer različita društva nude različite modele, u traganju za
zajedničkim apstraktnim konceptom Dennis McQuail smatra kako je
nekoliko stvari ipak zajedničko – univerzalnost, politička neutralnost,
kontrola javnosti, demokratska odgovornost i kvaliteta sadržaja – što bi
trebalo značiti da su javni mediji dostupni i služe svima, neovisni o
vladajućoj politici, gospodarskim ili nekim drugim interesima, da se brinu o
manje aktivnim ili gospodarski manje važnim društvenim skupinama i
manjinama i da stalno teže kvaliteti i nastoje zadovoljiti sve potrebe
različitih skupina građana – kulturne, znanstvene, zabavne i sve ostale.“
(Tomašić, 2012: 37)
Javni radio i javna televizija moraju dakle ispunjavati jasan i točan
zahtjev: biti televizija ili radio za sve, odnosno za svakog građanina zemlje
u kojoj djeluju.
Radio zajednice (Community radio)
U znanstvenim teorijskim pristupima, pojam community medija

može se primijeniti na tiskane medije, elektroničke medije i elektroničke
mreže. Taj je koncept vrlo popularan u svijetu, ali u Hrvatskoj nije zaživio
pa zbog toga nema ni službenog hrvatskog naziva za tu vrstu radija, a
jedan od termina koji se koristi je „radio zajednice“. Naziva ga se i
komunskim, alternativnim, aktivističkim, radikalnim pa i građanskim. Pri
definiranju community radija obično se koriste pojmovi poput društvena
korist, društveni ciljevi i društvena dobit. Community radio drukčije se
razvijao na različitim područjima, pa stoga postoje i ponešto drukčija
shvaćanja takvog radija. Uloga radija zajednice jest obogatiti, oživiti i
uzdignuti lokalnu zajednicu ili grupu, vodeći računa o zaštiti njezina
identiteta. Cilj mu je zastupati interese i olakšati pristup eteru običnim
građanima, različitim nacionalnim, etničkim, kulturnim, dobnim ili
političkim skupinama, koje su dio manjine s podzastupljenim društvenim
pravima. (Zgrabljić-Rotar, 2007: 31)
Krovna organizacija, Državni savez community radija (National

Federation for Community Broadcaster ili kraće NFCB), osnovana je
1975. godine. NFCB je programski usmjeren prema zajednici na čijem
području emitira. Uz obveznih pet zaposlenika, koliko ih prema zakonu

38 MEDIJI / MEDIA
mora imati svaka javna lokalna postaja, većinu programa osmišljavaju i

provode volonteri. (Mučalo, 2010: 276) Community radijske postaje zbog
velikog broja volontera imaju niže proračune od ostalih javnih postaja, pa
većinu novca prikupljaju izravno od slušatelja ili ad hoc donacija s različitih
lokalnih događaja kao što su festivali, koncerti, sajmovi, kazališne
predstave i slične dobrotvorne priredbe.
Hrvatski radio Radio Dubrovnik
Radio Dubrovnik jedan je od osam regionalnih centara Hrvatskog

Radija, uz Split, Zadar, Rijeku, Pulu, Osijek, Sljeme i Knin. Kao javni
radio, ispunjava sve predviđene zadaće, te se u izvještavanju poštuju
profesionalne norme i Etički kodeks HRT-a. Radio Dubrovnik ove godine
slavi obljetnicu 70 godina postojanja, povodom čega je izdana i
monografija „Radio Dubrovnik 70 godina - dokument jednog vremena,
jednog grada i jednog radija“.
Radio Dubrovnik zapošljava 32 djelatnika – novinare, tonske
snimatelje i realizatore programa, spikere, glazbene urednike i djelatnike
općih poslova, te emitira program 24 sata na dan. „Za ukupni doprinos
javnom životu Grada uz sedamdesetu obljetnicu osnutka, uz Dan grada
Dubrovnika i blagdan svetog Vlaha, na svečanoj sjednici Gradskog vijeća,
3. veljače 2012., Hrvatski Radio – Radiopostaja Dubrovnik dobio je
Nagradu Dubrovnika za uspješno promicanje Dubrovnika.“ (Tomašić,
2012: 39)
Američka radiofonija
Radio kao javni servis nije zaživio u Americi sve do šezdesetih

godina. Na samom početku uspostave američke radiofonije, kad se još nije
moglo znati hoće li i koliko biti isplativa, javljale su se ideje o društveno
odgovornijoj ulozi radija od pukog emitiranja glazbe i oglašavanja roba i
usluga. Međutim, ubrzo nakon što se pokazao „zlatnim rudnikom“, velike
su ga korporacije počele razvijati na komercijalnoj osnovi. Zbog njihova
snažna utjecaja na ondašnju aktualnu političku vlast ni prvi zakoni kao ni
prva nadzorna tijela nisu se jače angažirali oko uspostave drukčijih pravila.

Komercijalni se radio već od kraja dvadesetih godina počeo

ugrađivati u proces koji danas znamo kao američku društvenu i političku
tradiciju. (Mučalo, 2010: 273) Nakon mnogih neuspješnih pokušaja
afirmacije ideje javnog servisa američki je Kongres 1967. godine usvojio
Zakon o javnom emitiranju (Public Broadcasting Act) i osnovao
Korporaciju za javno emitiranje (Corporation for Public Broadcasting ili
CPB). Osnovni joj je cilj bio unaprijediti javni interes, što se prema FCC-
ovim pravilima definiralo kao poznavanje i sudjelovanje u rješavanju
problema regionalnih i lokalnih sredina. Činilo se da će se nova
Korporacija uspješno pozicionirati ondje kamo nije stizao interes
komercijalnih broadcastera. CPB je 1969. utemeljio Državni javni servis
(Public Broadcasting Service ili PBS) i Državni javni radio (National Public
Radio ili NPR). Međutim, došlo je znatnih promjena u zamišljenom
modelu financiranja tih javnih službi. Odustalo se od zamišljenog
europskog modela da se glavni izvor novca pronađe u postotku od
prodanih uređaja, čime bi se osigurala svakovrsna nezavisnost. (Mučalo,
2010: 274)
Suradnjom s nacionalnim i globalnim pružateljima informacijskih
usluga kao što su NPR i BBC, postavljaju se uvjeti kvalitete i
profesionalizma, što je pravi izazov članovima zajednice koji rade s njima.
Upravo zbog toga, česte su rasprave o tome trebaju li biti izbirljiviji kod
primanja suradnika, ali je veće i ulaganje u razvijanje njihovog znanja i
vještina. Pomaže postojanje drugih community medija u neposrednoj blizini,
tako da se publici nudi više razina suradnje i uključivanja. Tu su i dva
četverogodišnja studija koji imaju medijske programe, otvorene i za
članove zajednice, što njima puno znači.
Radio i novi mediji
„Digitalizacija je radiju priskrbila status „starog“ ili „klasičnog“

medija i teško je reći kakav će biti ishod te tehnološke revolucije. Zasad, na
početku 21. stoljeća, radijski se medij uspješno prilagođava promjenama,
ponovno poprimajući nove oblike poput internetskog radija ili radija na
poziv. Nova mu tehnologija odgovara jer mu nosi, između ostalog,
dodatno omasovljenje podjednako kao što su mu digitalni nosači zvuka
dali novu audiokvalitetu.“ (Mučalo, 2010: 103)

40 MEDIJI / MEDIA
Stuart Allan zastupa gledište da je konvergencija medija pomogla u

preživljavanju starim medijima. Oni ne samo da nisu „mrtvi“, nego prema
njegovu mišljenju, nastavljaju živjeti u novom digitalnom okružju s posve
prepoznatljivim značajkama. Allan ističe da potpuna konvergencija u sebi
nosi i divergenciju medija, njihovo razilaženje i odvajanje koje im ostavlja
prepoznatljivost u digitalnom okružju, a to dokazuje primjerima mrežnog
izvještavanja o nekom događaju kad primatelj poruka bira koliko od
ponuđenog medijskog sadržaja želi preuzeti. Ako samo pročita vijest, ili
izvještaj o zbivanju, koristi mrežno glasilo kao tiskane medije s
uobičajenim prilozima agencijskog i novinskoga izvješćivanja. Ukoliko ga
zanima i audio zapis, onda se pretvara u slušatelja radija, a ako gleda video
zapis, u televizijskoga gledatelja. (Obradović, 2010: 77)
Program i portal Radio Dubrovnika
Hrvatski radio Radiopostaja Dubrovnik emitira program 24 sata

dnevno. Govorni dio programa započinje Jutarnjom kronikom u 7 sati,
nakon čega slijedi jutarnji program Radio Dubrovnika, pa poslijepodnevni i
večernji, a od ponoći preuzima Drugi program Hrvatskoga radija. Radio
Dubrovnik ima svoje mjesto na službenoj internetskoj stranici (portalu)
Hrvatske radiotelevizije, skupa s ostalim programima i regionalnim
centrima. Uz programsku ponudu i live stream, nudi se servis Radio na
zahtjev te tri zasebna programska kanala pod nazivom „Internetski
programi HRA“. Sve radijske stranice imaju zajednička grafička rješenja
odnosno dijele prepoznatljiv i tipiziran dizajn radiotelevizijskog portala.
Servis „Radio na zahtjev“ nalazi se na naslovnici portala i nudi izbor
emisija svih programa, Glasa Hrvatske te regionalnih studija u Puli,
Osijeku, Rijeci i Zagrebu.
Program i portal Central Coast Public radija KUSP
Kako se navodi na internetskoj stranici, Radio KUSP je neovisan,

neprofitni, interaktivni medij, okrenut zajednici, čiji glas predstavlja, u široj
regiji Montereya. Njihova misija je informirati, uključiti i zabaviti zajednicu

u kojoj djeluju, nudeći joj pažljivo osmišljeni miks vijesti, ponajviše pitanja
od javnog interesa, umjetnosti i glazbe. Radio je osnovan 1972. i od tada se
mnogo razlikuje od ostalih medija. (www.kusp.org)
Program radija mijenjao se i evoluirao tijekom godina, reflektirajući
promjene u zajednici kojoj se objavljuje program, ali i slijedeći promjene u
medijskom okruženju. 1984. KUSP se pridružio National Public Radiju,
2003. Pacifica Radio Affiliates' udruženju i postao partner BBC-u i
Marketplaceu 2008. godine. Od 1995. počeo se emitirati online i među
prvima ponudio slušateljima mogućnost praćenja preko live streama. Kao
svoju misiju KUSP ističe informiranje, angažiranje i zabavljanje zajednice u
kojoj djeluje. To je neovisan, zajednici okrenut, interaktivni radio koji teži
biti eminentan glas regije Monterey. Kako ističe glavni urednik Terry
Green struktura KUSP radija je neobična jer se sastoji od volontera i
povremenih neovisnih suradnika s kojima surađuju preko ugovora.
Internetska stranica i društveni mediji su im jako važni i trenutno rade na
aplikacijama za mobilne uređaje. KUSP radio ima račun na Twitteru i
stranicu na Facebooku, te stranicu na Wordpressu. Green kaže da na
KUSP-u duboko vjeruju u ideju community radija, okrenutog zajednici, ali i
da je ponekad teško naći ravnotežu između onoga što nude zajednici u
programskom smislu i ostajanje dijelom zajednice u kojoj žive i rade.
KUSP se većinski financira iz sponzorstava i donacija slušatelja i lokalnih
poslovnih subjekata, a 10% financijskih sredstava dobiva od Korporacije
za javno emitiranje (Corporation for Public Broadcasting). Vrlo ima je
važna potpora kalifornijskog Sveučilišta Santa Cruz. Više od 100 volontera
pomaže stvarati program Radio KUSP-a, ali i objavljivati sadržaje na
stranici i društvenim mrežama. Terry Green ističe direktnu povezanost
financijskih sredstava KUSP-a s publikom, odnosno brojem slušatelja.
Zbog tog izravnog utjecaja ne smiju popustiti ili pasti u kvaliteti i
profesionalnosti jer im je većina prihoda ovisi upravo o broju i uključenosti
slušatelja, koje ne smiju razočarati.
Vijesti i informativni program emitiraju se u suradnji s NPR-om i
BBC-ijem, na način da KUSP radio preuzima jutarnji program NPR-a, koje
u kombinaciji s lokalnim vijestima vode i KUSP-ovi voditelji. Za vijesti je
zaduženo troje volontera, a informativnim programom u širem smislu bavi
se njih desetero. Treba uzeti u obzir činjenicu da se gotovo cijeli
informativni program preuzima od NPR-a i BBC-a, a da KUSP-ovi
djelatnici bave lokalnim segmentima.

42 MEDIJI / MEDIA
KUSP radio na svojoj internetskoj stranici ima podjelu po

rubrikama: Vijesti, Razgovori, Glazba, Umjetnost, Blogovi i NPR. Izbornik
nudi i raspored programa, arhivu i podcaste te rubriku O KUSP radiju. Ono
što je posebno istaknuto gornji je dio stranice Donate, koji nudi mogućnost
doniranja sredstava KUSP radiju. Uz live stream, postoji mogućnost slušanja
na zahtjev i preko podcasta. 13 emisija dostupno je preko usluge emisija na
zahtjev, a 20 ih se može preuzeti kao podcast.
Također, na internetskoj stranici KUSP radija moguće je preuzeti i
emisije s NPR-a i Pacifica programa, koji se emitiraju u programu Radio
KUSP-a. KUSP ima rubriku Highlights“ ili Izdvojeno, u kojoj su u dva niza
objava izdvojene najzanimljiviji ili najnoviji prilozi na internetskoj stanici
KUSP radija. KUSP ima aplikacije za slušanje programa na iPhoneu, iPodu
i iPadu, račun na Twitteru i Facebooku koji sadrži poveznice na vijesti i
informacije koje se objavljuju na internetskoj stranici i emitiraju u
programu radija, a obnavljaju se na dnevnoj bazi.
Rasprava o rezultatima istraživanja
Osnovna znanstvena metoda u istraživanju bila je komparativna,

korištena kako bi se usporedilo iste ili slične karakteristike proučavanih
medija, odnosno utvrdilo razlike među njima. U oba istraživana radija u

programskim shemama naglasak je na izvještavanju u skladu s javnim

interesima. Koncepti emitiranja radija ponešto se razlikuju, dijelom zbog
zemalja u kojima djeluju, a dijelom i zbog načina funkcioniranja. Svakako,
ono što je najvažnije i što ih povezuje je što nisu vođeni profitom. Iako
svojim programom ispunjavaju svoje obveze i svaki na svoj način nudi
slušateljima ono što se od njih očekuje, treba priznati da to, po pitanju
konvergencije mogu činiti bolje u današnje vrijeme.
Istraživanje razina konvergencije pokazalo je kako Radio
Dubrovnik ima tekstualni sadržaj, sažete najave vijesti, Forum (zajednički
HRT-ov) i mrežni prijenos uživo, ali ne i mogućnost postavljanja
korisničkih objava na novinarske priloge ni nizove fotografija,
multimedijalne priloge, obrazovanje na daljinu, igranje igara na mreži ni
pohranu podataka i uporabu programa. Po tome se može govoriti o
zapravo jednoj ostvarenoj razini konvergencije i to prvoj te dvije
podrazine: Forum i mrežni prijenos uživo. Treba istaknuti i da je opća
učestalost objava vrlo rijetka i oskudna, te da se stranica ne „obnavlja“
redovito, unatoč tehničkim mogućnostima.
Central Coast Public Radio KUSP ima više i potpunije ostvarene
razine konvergencije i bolje je prilagođen multimediji. Radio KUSP ima
tekstualni sadržaj, sažete najave vijesti, RSS i iTunes. KUSP ima i mrežni
prijenos uživo i emisije na zahtjev te mogućnost njihovog preuzimanja i
pohranjivanja, čime ispunjava obadvije podrazine osnovne kategorije
istraživanja. Također, često ima poveznice na multimedijske priloge i foto-
galerije. Ipak, Radio KUSP nema obrazovanje na daljinu, ni igranje igara na
mreži. Moguće je pohraniti podatke, preko podcasta i tako koristiti
program. KUSP nema mogućnost korisničkih objava. Najbolje se o
interakciji može govoriti uzimajući u obzir društvene mreže, jer je tamo ta
komunikacija dostupna na svakoj objavi. Svakako, KUSP ima više i
potpunije ostvarene razine konvergencije.
U oba primjera primjećuje se manjak interaktivnosti, nemogućnost
postavljanja korisničkih objava na novinarske priloge ili napise, što nije
dobro, jer je trend suprotan i publika je navikla imati tu mogućnost, pa je
to svakako mana tih medija. Iako postoji svojevrsna alternativa u obliku
direktnog kontaktiranja članova redakcije e-mailom, to se ne može
izjednačiti s pravim uključivanjem javnosti, što bi trebao biti cilj javnih i
community medija.
Što se raznolikosti programskih sadržaja tiče, prednjači Radio
Dubrovnik, koji uostalom ima tu obvezu kao javni radio. Uz informativni,

44 MEDIJI / MEDIA
kulturni, glazbeni, znanstveni tu su i dječji, vjerski, kao i program za

određene nacionalne manjine. KUSP radio većinu svog informativnog
programa preuzima, kao dio National Public radija emitira poznate i
cijenjene emisije poput Democracy now, Fresh air, a preuzima i BBC
Newshour, što osigurava kvalitetan i sadržajan program, ali ipak bi bilo
bolje da veći dio proizvode sami. U programskoj shemi KUSP radija
svakako ima prostora za više lokalnih tema i programa, poput emisija Your
call i Talk of the Bay, koje čini se ponajviše ispunjavaju funkciju radija
zajednice. Radio Dubrovnik od takvih emisija ima Utorkom o Gradu i
Poglede, tako da se može govoriti o podjednakom udjelu kontaktnog
programa u oba radija. U programu KUSP-a prevladava glazbeni program,
kojemu je posvećeno 27 glazbenih emisija u trajanju od 63 i pol sati, od
ukupno 168 sati koliko se programa emitira u jednom tjednu. Programski
sadržaji o kulturi i umjetnosti približno su jednakog omjera na oba radija.
U prikazu 3 grafički su uspoređeni udjeli pojedinih vrsta programa na
Radio Dubrovniku i Central Coast Public radiju KUSP. Vidljivo je da
informativnih emisija u programima dvaju radija ima podjednako, a i udio
emisija o kulturi se ne razlikuje previše. Međutim, KUSP ima vidno više
glazbenih emisija, ali treba zabilježiti da u kategoriju „Ostalo“ na Radio
Dubrovniku spada dobar dio glazbenog programa, iako nije razvrstan kao
u programu Radio KUSP-a u specijalizirane emisije. KUSP radio ipak ima
27 glazbenih emisija u svom programu, dok ih Radio Dubrovnik ima
gotovo upola manje.
Zaključak i preporuke
Analizirana internetska stranica Radio Dubrovnika trebala bi imati

redovitija ažuriranja, a trebalo bi dodati i rubrike kako bi se postigla veća
preglednost na stranici. Uputno je stavljati i tonske zapise i novinarske
priloge uz tekstualne sadržaje. Trebalo bi uvrstiti i sadržaje poput
rasporeda emitiranja i programske sheme, koje Central Coast Public Radio
KUSP ima, a Radio Dubrovnik nema, iako bi bilo za očekivati da kao dio
HRT-a nudi korisnicima bar raspored programa i rubriku O radiju.
Osnovna kategorija, budući da se radi o radijskom mediju, je ispunjena,
barem u mrežnom prijenosu uživo. KUSP radio prednjači s ponudom
slušanja emisija na zahtjev te preuzimanja podcasta, koji se onda mogu

preslušavati bilo kad. Među njima je zasigurno najvažnija interaktivna

ponuda te mogućnost izbora i „spremanja“ određenih sadržaja.
Preporuka je i Radio Dubrovniku osigurati barem uslugu „Radio na
zahtjev“, koja ionako postoji u sustavu HRT-a. Svakako, treba ili
reorganizirati redakciju tako da svi objavljuju svoje vijesti i priloge i na
internetskoj stranici ili dovesti nove ljude, koji će se baviti izgledom portala
i objavljivanjem vijesti redovito, a trebalo bi uvesti i funkciju urednika
portala, koji bi bio odgovoran za izgled portala. Također, netko bi se
trebao baviti i Facebook stranicom, na kojoj bi trebalo češće najavljivati
programske sadržaje i objavljivati najzanimljivije vijesti. Ne bi bilo loše ni
otvoriti račun na Twitteru, budući da se moguće povezati sa stranicom na
Facebooku i automatski prenositi sve objave na obje društvene mreže. S
obzirom na tešku situaciju po pitanju zapošljavanja na HRT-u, ipak je
vjerojatnija opcija reorganizacija postojećeg kadra, za nadgledanje i
osvježavanje portala, mogla bi biti zadužena daktilografkinja, kad je već
imaju. Opcija je i dovesti studente koji bi na taj način odrađivali praktični
rad, što bi bilo korisno i njima i radiju. Radio KUSP dobar je primjer za to,
ali on cijeli počiva na volontiranju, pa je to tamo logično odrađivati tako.
Svakako, uputno je koristiti mogućnosti koje internet pruža i
ostvariti više razina konvergencije, nudeći publici novu dimenziju radija,
koji je rado slušan i predstavlja već neku tradiciju, ali to ne znači da mora
biti staromodan i klasičan medij, zatvoren za nove tehnologije, napredak i
promjene, što tehnički, što sadržajno.
Nije jasno zašto na stranici Radio KUSP-a ne postoji mogućnost
postavljanja korisničkih objava, ali svakako bi je trebalo uvesti. U vrijeme
multimedije i online komunikacije potencijal community radija u nuđenju
efektnog dohvata diskusije postao je još veći. Korištenjem radija i interneta
da bi se odgovorilo direktnim upitima slušatelja, dijeljenjem informacija i
znanja preko tih medija – cijela je zajednica uključena i osnažena. Upravo
zato u svijetu raste popularnost radija zajednice. Razlozi se mogu tražiti u
želji za demokratizacijom i decentralizacijom, te smanjenjem medijskog
monopola, kao i nezadovoljstvu komercijalnim radiopostajama.
Preporuka Central Coast Public radiju KUSP svakako je
proizvoditi što više vlastitog programa, po mogućnosti onog u kojem i
slušatelji mogu sudjelovati. Posebno bi važno bilo dopuniti informativni
program sa više lokalnog sadržaja. Trebalo bi biti više emisija kao što je
Talk of the Bay, u kojem se iznose problemi i važna pitanja s tog područja.
Bitno je obrazovati volontere, pa je preporuka i intenzivirati suradnju s

46 MEDIJI / MEDIA
kalifornijskim sveučilištem. KUSP radio trebao bi poraditi i na ostvarivanju

višesmjernog komuniciranja s korisnicima i omogućiti im postavljanje
javnih objava na svojoj internetskoj stranici. Postojeća opcija Comments /
Ideas nije dovoljna da bi se ostvarila komunikacija na željenoj razini i u
skladu s mogućnostima koje internet pruža.
Nužno je prilagoditi se novim medijima, ponuditi različite vrste
informacija, drukčije načine obrade i prezentiranja sadržaja. Uz male
promjene u redakcijama i preraspodjelu zaduženja moguće je poboljšati i
osnovni medij i stvoriti novi, konvergirani.
Literatura
Bonin, Marie-Helen; Opoku-Medsah, Aida: What is community radio, 1998.,

AMARC Afrika
Brautović, Mato: Online novinarstvo, 2011., Sveučilište u Dubrovniku,
Školska knjiga, Zagreb
Crisell, Andrew: Understaning radio - second edition, 1994., Routledge,
London
Fraser, Colin; Restrepo Estrada Sonia: UNESCO Community radio
Handbook, 2001.
Labaš, Danijel: Novi mediji - nove tehnologije - novi moral, 2009., Hrvatski studiji
Sveučilišta u Zagrebu, Biblioteka komunikologija, Zagreb
Maldini, Pero: Demokracija i demokratizacija, 2008., Sveučilište u
Dubrovniku, Dubrovnik
Malović, Stjepan; Vilović, Gordana i Ricchiardi, Sherry: Etika novinarstva,
1998., Biblioteka Press, Izvori, Zagreb
Malović, Stjepan: Mediji i društvo, 2007., ICEJ, Sveučilišna knjižara, Zagreb
Malović, Stjepan: Osnove novinarstva, 2005., Sveučilište u Dubrovniku,
Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb
Mučalo, Marina: Radio u Hrvatskoj, 2002., Fakultet političkih znanosti u
Zagrebu, Zagreb
Mučalo, Marina: Radio – medij 20. stoljeća, 2010. Tragom struke, AGM,
Zagreb
Mučalo, Marina i Frtalić, Anita: Radio na internetu: moda ili potreba?, Medianali
10, 12.2011.

Obradović, Đorđe: Nemedijsko zasnivanje medijske kulture, Kultura

komuniciranja, 51-62, 2011.
Obradović, Đorđe: Neravnopravnost glokalnih medija, Medijski dijalozi 6, vol.
3, 2010.
Obradović, Đorđe: Prodor govora mržnje na mala vrata u velikim medijima,
Medijska kultura, Civilni forum, Nikšić 1/2010.
Rudin, Richard; Ibbotson, Trevor: Uvod u novinarstvo, osnovne tehnike i temeljna
znanja, 2008. Zagrebačka škola tehnologije i menadžmenta, Zagreb
Sapunar, Marko: Opća povijest novinarstva, 2002. Udžbenici Sveučilišta u
Zagrebu, ITG, Zagreb Sapunar, Marko: Osnove znanosti o novinarstvu, 2004.
Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
Tomašić, Adriana: Radio Dubrovnik - 70 godina, Hrvatski radio –
Radiopostaja Dubrovnik, 2012., Dubrovnik
Zelenika, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela,
2000., Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka
Zgrabljić-Rotar, Nada: Radio mit i informacija, dijalog i demokracija, 2007.,
Sveučilište u Zadru, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb
Mrežni izvori
www.hrt.hr
www.npr.org
www.kusp.org
www.bbc.co.uk
thestory.org
www.wikipedia.org
www.matica.hr
http://www.matica.hr/Kolo/kolo2005_2.nsf/AllWebDocs/smalovic
preuzeto 25.6.2012.
http://www.hrt.hr/index.php?id=186&tx_ttnews[cat]=96&tx_ttnews[tt_n
ews]=326&tx_ttnews[backPid]=185&cHash=7a4a5cb205 preuzeto
25.6.2012.
http://www.democracynow.org/, preuzeto 20.6.2012.
http://www.kusp.org/story.shtml , preuzeto 16.5.2012.

48 MEDIJI / MEDIA
http://www.npr.org/templates/story/story.php?storyId=5013, preuzeto
16.5.2012.
http://www.npr.org/programs/morning-edition/, preuzeto 16.5.2012.
http://www.npr.org/programs/all-things-considered/, preuzeto
16.5.2012.
http://www.kusp.org/guide.html preuzeto, 14.5.2012.
http://www.bbc.co.uk/programmes/p002vsnk preuzeto, 14.5.2012.
http://www.hrt.hr/dubrovnik preuzeto, 14.5.2012.
Ostali izvori
Intervju s Terryjem Greenom (Central Coast Public Radio KUSP)
Etički kodeks HRT-a
Statut HRT-a

49
Prethodno priopćenje
UDK 316.77: 659.13
31.548
Primljeno: 24. 8. 2015.
Irena Oroz Štancl
Prikaz profesionalnih zanimanja na

najgledanijim hrvatskim
televizijskim postajama – odraz
stvarnosti ili iluzija?
Sažetak
Kvantitativnom analizom sadržaja pokušalo se dati odgovore na pitanja o
zastupljenosti profesionalnih zanimanja u televizijskom programu, načinu njihova
prikaza i raspodjeli istih prema spolu, a sve u cilju utvrđivanja usklađenosti televizijskog
prikaza i stvarne raspodjele zaposlenosti u Republici Hrvatskoj. Istraživanja koja
analiziraju televizijski prikaz pojedinih kategorija (osoba, djece, žena i starijih) kao i
njihovih zanimanja značajna su upravo zbog prisutnosti televizije u svakodnevnom
životu ljudi te potencijalnom utjecaju ovog medija na naše životne stavove, očekivanja i
doživljavanje socijalne stvarnosti.
Ključne riječi: Televizija, zanimanje, televizijski prikaz, medijski utjecaj, analiza

sadržaja

Autorica Irena Oroz Štancl posjeduje akademsku titulu sveučilišnog specijalista logistike
(univ.spec.logist.) i ujedno je doktorandica na poslijediplomskom doktorskom studiju Informacijske
i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zagrebu, e-mail: irena.stancl@laneris.hr

50 MEDIJI / MEDIA
Preliminary communication
UDK 316.77: 659.13
331.548
Received: 24. 8. 2015.
Irena Oroz Štancl
Professional occupations in Croatian

prime television stations - a reflection
of reality or illusion?
Sažetak
Content analysis was conducted with the aim to provide answers to questions
about the representation of professional occupations on television, the manner of their
display and distribution according to gender. Basic objective was to determine
compliance of television occupational portrayal and the actual distribution of
employment in Croatia. Studies that analyze television portrayal of certain categories of
people, children, women and the elderly as well as their occupation is significant because
of the presence of television in our everyday lives and the potential impact of this media
on our life attitudes, expectations and perception of social reality.
Key Words: Television, occupation, television portrayal, media influence,

content analysis

Author Irena Oroz Štancl holds postgraduate degree in Human Resources and Logistics and she is
PhD student at University of Zagreb, e-mail: irena.stancl@laneris.hr

I. Oroz Štancl: Prikaz profesionalnih... 51
Uvod
Televizija, odnosno linearna audiovizualna medijska usluga, u

Zakonu o elektroničkim medijima definirana je kao usluga koju osigurava
pružatelj medijskih usluga za istodobno gledanje programa na osnovi
rasporeda programa (NN 153/09, 84/11, članak 2, stavak 11). Specifičnost
gledanja televizije prema Williamsu (1974), sastoji se u načinu na koji je
koncipiran televizijski program koji se, prema njemu, sastoji od
neprekinutog i stalno dostupnog toka sekvenci u kojemu se izmjenjuju
serije, filmovi, reklame i najave programskog sadržaja s ciljem zadržavanja
gledateljeve pažnje (Popović, 2012). Televizijski medij služi se kodovima
koji su bliski onima pomoću kojih uočavamo stvarnost (Fiske, Hartley,
1992). Stručnjaci se slažu kako je televizija danas važan čimbenik dječje
socijalizacije, a njezin značaj uspoređuju s utjecajem obitelji, škole, vršnjaka
i drugih sličnih utjecaja (Belobrk, 2001).
Televizija je, unatoč velikoj zastupljenosti interneta, vodeći medij u
Hrvatskoj koji je (s manjim doprinosom radija) u 2008. godini imao 66%
ukupnog tržišta oglašavanja(Peruško, 2009). Prema istraživanju Fakulteta
političkih znanosti (2009) prosječan stanovnik je, u 2008. godini, trošio 200
minuta dnevno na gledanje televizijskog programa. Televizijsko tržište u
Hrvatskoj je iste godine bilo izrazito koncentrirano budući da su 3
najvažnije postaje, od kojih je najjača bila HRT1, a zatim su je slijedile RTL
postaja u vlasništvu RTL grupe te NOVA TV u vlasništvu CME, zajedno
imale 74,9% udjela gledateljstva i više od 90% televizijskog oglašavanja na
tržištu. Ostale 23 lokalne i regionalne televizije, uz različite strane kanale
koji su se nudili na kabelskoj televiziji i ADSL-u, držali su manje od 10%
televizijskog tržišta (Peruško, 2009).
Zanimanje je skup poslova i radnih zadaća koji su svojim
sadržajem i vrstom organizacijski i tehnološki srodni i povezani te ih
obavlja jedan izvršitelj pod uvjetom da posjeduje odgovarajuće vještine,
sposobnosti i znanja. Prema Nacionalnoj klasifikaciji zanimanja iz 2010.
godine, zanimanje je definirano kao posao (radno mjesto) koje osoba
obavlja radi stjecanja sredstava za život. Televizijski prikaz zanimanja na
hrvatskoj nacionalnoj postaji te na komercijalnim televizijskim postajama
(RTL i NOVA TV) cilj je analize ovoga rada. Istraživanja koja analiziraju
televizijski prikaz pojedinih kategorija osoba, djece, žena, starijih osoba kao
i zanimanja, značajna su upravo zbog prisutnosti televizije u
svakodnevnom životu ljudi te potencijalnom ujtecaju ovog medija na naše

52 MEDIJI / MEDIA
životne stavove, očekivanja i doživljavanje socijalne stvarnosti. Svijet rada

ima centralno mjesto u životima većine ljudi stoga je i televizijski prikaz
istoga značajan za razumijevanje ,,simboličkog ustrojstva vrijednosti i
odnosa ispod površine'' (Fiske, Hartley, 1992:15) koje nam televizija
predočuje.
Utjecaj televizije na odabir profesionalnih zanimanja
Pojam medijskog utjecaja obuhvaća sve procese ponašanja i

doživljavanja koji upućuju na činjenicu da je čovjek recipijent masovne
komunikacije (Maletzke 1963, 189id prema Kunczik, Zipfel, 2006).
Dosadašnja istraživanja utjecaja medija nisu rezultirala jedinstvenom
teorijom, a stavovi znanstvenika o medijskom utjecaju mijenjali su se
tijekom dvadesetog stoljeća. Izravna veza između sadržaja medija i
njegovog utjecaja nije pronađena budući da se medije ne može razgraničiti
od socijalne sredine unutar koje se nalaze, a koja predstavlja izvor
potencijalnih utjecaja (Kunczik, Zipfel, 2006). Čimbenici o kojima
općenito ovisi utjecaj medija jesu: sadržaj komunikacije i vjerodostojnost
komunikatora, recipijent i njegova socijalna mreža te situacijski uvjeti
recepcije (Kunczik, Zipfel, 2006).
U literaturi je široko zastupljena podjela na četiri faze u
istraživanjima utjecaja medija. Prva faza, koja je okvirno trajala od 1900. do
1940. godine, bila je obilježena vjerom da se kroz medijski sadržaj može
proizvesti reakcija pojedinca sukladna komunikatorovoj namjeri. U drugoj
fazi istraživanja, koja okvirno obuhvaća razdoblje od 1940. do 1965.
godine, individualne razlike u strukturi pojedinca te njegovo socijalno
okruženje definirani su kao čimbenici koji modificiraju utjecaj medija čime
se opovrgava deterministički model prve faze istraživanja. U razdoblju od
1965. do 1980. godine, utjecaj recipijenta, uz komunikatora i sadržaj,
dobiva sve važnije mjesto te se ponovno, kao i u prvoj fazi, smatra da
mediji imaju velik utjecajni potencijal. Četvrta faza, za koju se smatra da
traje od 1980. godine i koju je 1994. godine definirao Denis McQuail,
integrira ideju o jakoj poziciji medija ali i jakoj poziciji publike. Prema ovoj
hipotezi, mediji nisu neutralni posrednici poruka, nego ovisno o
čimbenicima unutar medijske organizacije, konstruiraju odgovarajuću sliku
realnosti, a publika, pod ujecajem socijalnog okruženja i interakciji

konstrukcija koje mediji isporučuju, stvara vlastitu predožbu o socijalnoj

zbilji (Kunczik, Zipfel, 2006).
Teorija kultivacije, autora Georga Gerbnera i Larryja Grossa, kaže
kako dugoročna izloženost televizijskom programu iskrivljuje sliku svijeta
gledatelja tako da ona postaje usklađena s televizijskom realnošću. Prema
Potteru (2001) utjecaj medija može se podijeliti na kratkoročne i
duguročne, ovisno o tome kada se utjecaj medija pojavi, te smatra da
mediji oblikuju stavove gledatelja o određenim pitanjima (Zgrabljić Rotar,
2005).
Jedno od prvih značajnih istaživanja televizijskog sadržaja proveo
je Smythe 1953. godine, kada je, između ostaloga, utvrdio da se likovi
prikazani u dramskom programu u New Yorku najčešće bave
profesionalnim zanimanjem srednje klase, a muških likova ima dva puta
više nego ženskih (Fiske, Hartley, 1992). Analizom dramskog programa na
američkom Srednjem zapadu, De Fleur je 1960. godine utvrdio da su
jednostavna zanimanja zastupljena sa samo deset posto, iako ih obavlja
polovina stvarne radne snage, dok su ugledni i dobro plaćeni poslovi bili
pretjerano zastupljeni. De Fleur smatra da televizijski prikaz utječe na
percepciju stvarnosti i očekivanja mladih što kasnije u životu vodi u
razočaranja, odnosno da ,,televizija poučava dijete načinu života koji
možda nije bjelodan čak ni pomnijem gledatelju...'' (De Fleur, 1964:6970
prema Fiske, Hartley, 1992). S druge strane, Hall (1973) smatra da
televizijski sadržaj govori o društvenim odnosima, odnosno da stvarno
nasilje i ono prikazano u dramskom programu nisu isto. Ovo drugo govori
o društvenim odnosima i vrijednostima, a na konkretnom primjeru
televizijskog nasilja o profesionalnom, vještom i hladnokrvnom ponašanju
prilikom rješavanja problema. (Hall 1973. prema Fiske, Hartley, 1992). Na
temelju takvog tumačenja, Fiske i Hartley (1992) zaključuju da rezultati
koje je dobio De Fleur (1960) simboliziraju značenje koje društvo pridaje
poslovima koji su povezani s prisilom, moći i pridržavanjem zakona (Fiske,
Hartley, 1992).
De Fleur (1964), proučavajući stajališta djece naspram pojedinih
zanimanja, u drugom dijelu svog istraživanja otkriva da većina najviše
cijeni mogućnost primjene moći nad drugima u sklopu svog zanimanja.
Nakog toga slijede novac, ugled, putovanja, mogućnost da se pomogne
drugome itd. Na temelju tako dobivenih rezultata, De Fleur razvija indeks
moći pomoću kojeg zanimanjima dodjeljuje ocjene moći kako bi izrazio odnos
nadređenih činova prema onim podređenim. Sva zanimanja vezana uz

54 MEDIJI / MEDIA
provedbu zakona na ovaj su način dobila najviše ocjene pa su sudci,

odvjetnici i policajci bili najmoćnija zanimanja na televiziji, odnosno jedino
su ih nadzornici, rančeri i svećenici u tome nadmašili (De Fleur 1960
prema Fiske, Hartley, 1992).
Istraživanje Medijskog instituta Washington (Media Institute of
Washington) iz 1981. godine ukazuje na negativan televizijski prikaz
profesionalnog svijeta, odnosno dvije trećine analiziranih likova bili su
prikazani kao kriminalni, nemoralni i ignorantni. Samo jedna četvrtina
likova bila je prikazana pozitivno, a samo njih 8% neutralno (Thomas,
LeShay, 1992).
Metodologija
Kvantitativnom analizom sadržaja pokušalo se dati odgovore na

pitanja o zastupljenosti profesionalnih zanimanja u dramskom, zabavnom i
dokumentarom televizijskom programu, načinu njihova prikaza i raspodjeli
istih prema spolu, a sve u cilju utvrđivanja usklađenosti televizijskog
prikaza i stvarne raspodjele zaposlenosti u Republici Hrvatskoj. Rezultati
istraživanja usporedit će se s aktualnim stanjem u Republici Hrvatskoj na
temelju priopćenja Državnog zavoda za statistiku o raspodjeli zaposlenih
prema djelatnostima u veljači 2013. i raspodjeli prema rodovima zanimanja
u 2010. godini.
Zanimanja pikazana u ovom radu temelje se na Nacionalnoj
klasifikaciji zanimanja 2010. – NKZ 10., na temelju članka 9. Zakona o
službenoj statistici (NN, br. 103. i 75/09.), koja je objavljena u NN, br.
147/10. i 14/11. i primjenjuje se od 1. siječnja 2011. Struktura NKZ 10.
predstavlja hijerarhijski sustav po rodovima od 0. do 9. i svaki rod se sastoji
od četiri razine označene brojčanim oznakama prema kojima su razvrstana
zanimanja.
Analiza televizijskog sadržaja provedena je u lipnju 2013. godine.
Analiziran je dramski, dokumentarni i zabavni televizijski program
hrvatske nacionalne televizije (HRT1, HRT2) i komercijalnih postaja (RTL
i NOVA TV) u razdoblju od 24. lipnja 2013. do 30. lipnja 2013. godine.
Ove televizijske postaje odabrane su na temelju prethodnih istraživanja
gledanosti koja su potvrdila da ove postaje na godišnjoj razini imaju više
od 70% udjela gledateljstva (vidi Peruško, 2009).

Rezultati i rasprava
Od ukupno 124 emisije analizirane u ovom radu, 67 je emisija

dramskog karaktera (35 serija, i 32 filma), 32 dokumentarne emisije te 25
zabavnih emisija. Na hrvatskoj nacionalnoj televiziji emitirana je većina,
odnosno 68% analiziranog programa. 17% programa emitirano je na RTL-u, a
15% na postaji NOVA TV. Navedeni podaci prikazani su u tablici br. 1:
Tablica br.1 Prikaz emitiranog programa
Zabavni Dokumentarni
Serija Film Ukupno Postotak
program program
HRT1 i HRT 2 20 31 13 20 84 68%
RTL 2 1 11 7 21 17%
NOVA TV 3 0 11 5 19 15%
Ukupno 25 32 35 32 124 100%
Izvor: izradila autorica
Analizom sadržaja utvrđena je veća raznolikost programa hrvatske

nacionalne televizije u usporedbi s komercijalnim televizijama u istom
razdoblju, a isto potvrđuju prijašnja istraživanja u Europskim i drugim
zemljama (vidi Peruško, 2009). Prema istraživanju stručnjaka za medije iz
Vijeća Europe (2005), u sklopu komparativne analize medijske raznolikosti
i koncentracije, HRT1 i HRT2 emitirale su 30% programa od društvene
važnosti (vijesti, političke debate, dokumentarne emisije, aktualnosti,
obrazovanje ili emisije iz kulture) dok je ova vrsta programa bila
zastupljena s tek 5% na komercijalnim televizijama (RTL i NOVA TV).
Prema istom istraživanju, u drugim analiziranim zemljama u 2005. godini,
udio u društveno korisnim emisijama na javnoj televiziji bio je puno veći:
41% u Velikoj Britaniji, 44% u Norveškoj i 47% u IT-Alyju (Ward 2006:10
prema Peruško, 2009).
Od 84 emisije emitirane na hrvatskim nacionalnim postajama, 37%
se odnosilo na dokumentarne emisije, 24% na zabavni, a 39% na dramski
program. Raspodjela prikazanih emisija na komercijalnim televizijama bila
je u korist dramskog programa, odnosno 86% emisija na RTL-u bilo je
dramskog karaktera dok je zabavni program bio zastupljen s 9,5%, a
dokumentarni sa samo 4,5%. Na postaji NOVA TV taj je omjer bio
sljedeći: 84% u korist dramskog programa, 16% u korist zabavnog i 0%,
odnosno niti jedna emisija dokumentarnog karaktera.

56 MEDIJI / MEDIA
Smatramo da ovdje prikazani rezultati proizilaze iz osnovne razlike

između nacionalne televizije i komercijalnih televizija. Prva ima zadaću
odnositi se prema pojedincima kao prema racionalnim političkim bićima, a
dio dobiti investirati u produkciju, dok se komercijalne televizije prema
gledateljima odnose prvenstveno kao prema potencijalnim potrošačima
kako televizijskih emisija tako i proizvoda koje oglašavaju (Peruško, 2009).
Javna televizija, pojavom privatnih komercijalnih televizija, ulazi u utrku za
gledanošću koja postaje mjerilo uspješnosti televizijske postaje. Zrinjka
Peruško (2005) smatra da je rezultat pritiska konkurencije na rad HRT-a
vidljiv od 2003. godine u većoj komercijalizaciji, programima za masovnu
publiku i padu kvalitete te ističe da je potrebno pronaći strategiju koja će
obuhvatiti njegovu obvezu u području informativnog, kulturnog,
obazovnog i zabavnog programa (Peruško, 2005).
Televizijski prikaz zanimanja u zabavnom, dokumentarnom i

dramskom programu
Prema Nacionalnoj klasifikaciji zanimanja, u Republici Hrvatskoj

postoji 390 različitih skupina zanimanja. U jednom tjednu lipnja 2013.
godine na hrvatskim televizijskim postajama prikazano je njih 891.
Usporedba stvarne zaposlenosti u pojedinim zanimanjima u
Republici Hrvatskoj i televizijskog prikaza zanimanja nalazi se u tablici br.
2. Zaposlenost, prema glavnim rodovima zanimanja iz 2010. godine,
posljednje je takvo istraživanje Hrvatskog zavoda za statistiku dostupno
autorici rada u trenutku provođenja istraživanja (DZS, 2010). Međutim,
zaposlenost je u posljednjih nekoliko godina u stalnom padu, a smanjenje
broja zaposlenih prisutno je u svim djelatnostima stoga autorica smatra da
podaci predstavljaju reprezentativan uzorak stvarne raspodjele zaposlenosti
u 2013. godini.
Zanimanja iz roda 2, koja obuhvaćaju stručnjake i znanstvenike, u
televizijskom su prikazu najzastupljenija, s čak 49,3%, a u stvarnosti je
nešto manje od 15% osoba zaposleno u ovim zanimanjima. U ovom su
rodu na televiziji prikazana 34 različita zanimanja među kojima je najviše
1 Rezultati televizijskog prikaza zanimanja nalaze se u prilogu br. 1

bilo glazbenih umjetnika, pjevača, pravnih zastupnika i doktora koji su

zajedno činili 69% svih stručnjaka i znanstvenika.
Uslužna i trgovačka zanimanja u televizijskom su prikazu
zastupljena s 22 %, a 2010. godine u istom je zanimanju bilo zaposleno
13,5% radne snage. Zanimanja iz roda 6, 7, 8 i 9 koja obuhvaćaju
poljoprivrednike, rukovoditelje strojeva, zanimanja u obrtu te jednostavna
zanimanja s 2,2% zastupljenosti, u analiziranom programu smatramo
podzastupljenima budući da je 29,7% radne snage u istim zanimanjima bilo
zaposleno u 2010. godini. Kod uredskih i šalterskih službenika postoji
sličan nesrazmjer, 14,5% zaposlenih u 2010. godini a samo 2,2%
zastupljenosti u televizijskom prikazu.
Na temelju dobivenih rezultata možemo zaključiti, nadovezujući se
na razmišljanja Fiskea i Hartleyja (1992) da, ukoliko televizijski prikaz
simbolizira poštovanje i važnost koje društvo pridaje određenim
zanimanjima utoliko su glazbenici, pjevači, pravnici, doktori i sl. najviše
rangirana i naprivlačnija zanimanja u suvremenom svijetu.
Tablica br. 2. Usporedba zaposlenosti u 2010. godini u Republici Hrvatskoj sa

zastupljenosti istih rodova zanimanja u televizijskom prikazu tijekom lipnja 2013.
godine
Zaposleni u 2010. Televizijski

Rodovi zanimanja
godini prikaz
Broj u tis. Postotak Broj Postotak
Vojna zanimanja (0) 78 5,1% 34 3,3%
Čelnici i članovi zakonodavnih tijela i
163 10,7% 67 6,5%
direktori (1)
Stručnjaci i znanstvenici (2) 225 14,7% 509 49,3%
Inžinjeri, tehničari i srodna zanimanja (3) 177 11,6% 150 14,5%
Uredski i šalterski službenici (4) 221 14,5% 23 2,2%
Uslužna i trgovačka zanimanja (5) 206 13,5% 227 22%
Poljoprivredni, lovno-uzgojni, šumski
174 11,4% 7 0,7%
radnici i ribari (6)
Zanimanja u obrtu i pojedinačnoj
151 9,9% 5 0,5%
proizvodnji (7)
Rukovatelji strojevima, vozilima i
116 7,6% 5 0,5%
sastavljači proizvoda (8)
Jednostavna zanimanja (9) 12 0,8% 5 0,5%
Ukupno 1528 100% 1032 100%

58 MEDIJI / MEDIA
Analizom sadržaja, nadalje, utvrđeno je da su glazbenici i policajci

dva najzastupljenija zanimanja u televizijskom programu. Glazbeni
umjetnici u stvarnosti su zastupljeni s manje od 1,7%, odnosno u
djelatnosti Umjetnost, zabava i rekreacija u 2013. godini zaposleno je 23.713
osoba što znači da je postotak zaposlenih glazbenika, koji predstavljaju
samo dio zanimanja obuhvaćenih navedenom djelatnošću, još manji od
navedenog.
Policajci, koji prema NKZ-u 2010. spadaju pod rod 5, podvrstu
541 te skupinu 5412, u postotku pojavljivanja u televizijskom programu od
16%, predstavljaju drugo po redu najzastupljenije zanimanje na hrvatskim
televizijskim postajama. Autorici rada nije bio dostupan podatak o točnom
broju zaposlenih policajaca u Republici Hrvatskoj, međutim prema
natpisima hrvatskih tiskovina i neslužbenim podacima ta brojka se kreće
oko 20.000, što znači da je navedeno zanimanje u stvarnosti zastupljeno s
okvirno 1,4%. Među deset najzastupljenijih zanimanja nalaze se još
sportaši (7,3%), pjevači (6,9%), doktori medicine (5,8%), pravni zastupnici
(4,2%), časnici (3,3%), poduzetnici (3,2%), sudci (2,9%) i medicinske sestre
(2,8%).
Zanimanja prema izvoru
Veća raznolikost programa hrvatske nacionalne televizije rezultirala

je i većom raznolikošću prikazanih zanimanja. Tako je na HRT1 i HRT2
prikazano 56,8% svih zanimanja u zadnjem tjednu lipnja ove godine.
27,6% zanimanja bilo je prikazano na RTL-u te 15,5% na postaji NOVA
TV. U tablicama br. 3, 4 i 5 prikazani su rezultati raspodjele deset
najzastupljenijih zanimanja ovisno o postajama.

Tablica br. 3 Deset najzastupljenijih zanimanja na HRT1 i HRT 2; Izvor: izradila

autorica
Naziv zanimanja Zastupljenost na HRT1 i HRT2 Postotak

Glazbeni umjetnici/umjetnice 152 22%
Sportaši/sportašice 71 10,3%
Policajci/policajke 67 9,7%
Pjevači/pjevačice 57 8,3%
Pravni zastupnici/pravne zastupnice 38 5,5%
Sudci/sutkinje 29 4,2%
Doktori/doktorice medicine 26 3,8%
Plesači/plesačice 17 2,5%
Časnici/dočasnici tijela državne vlasti 16 2,3%
Poduzetnici/poduzetnice 15 2,2%
Tablica br. 4 Deset najzastupljenijih zanimanja na RTL-u; Izvor: izradila

autorica
Zastupljenost na
Naziv zanimanja Postotak
RTL-u
Poduzetnici/poduzetnice 8 3,9%
Medicinske sestre/medicinski tehničari 8 3,9%
Glazbeni umjetnici/umjetnice 7 3,4%
Vatrogasci/vatrogaskinje 6 2,9%
Zaštitari/zaštitarke 5 2,4%

60 MEDIJI / MEDIA
Tablica br. 5 Deset najzastupljenijih zanimanja na postaji NOVA TV; Izvor:

izradila autorica
Naziv zanimanja Zastupljenost - NOVA TV Postotak

Poduzetnici/poduzetnice 10 7%
Medicinske sestre/medicinski tehničari 9 6,4%
Nastavnici/nastavnice 9 6,4%
Čuvari/zaštitari 6 4,3%
Konabari/konobarice 4 2,8%
Zanimanje policajca nalazi se na prvom mjestu prema

zastupljenosti na komercijalnoj postaji RTL, s udjelom od 33,7% te na
postaji NOVA TV, s udjelom od 20,6% dok je na hrvatskoj nacionalnoj
televiziji na trećem mjestu s udjelom od 9,7%. Glazbeni umjetnici su na
postajama HRT1 i HRT2 najzastupljenije zanimanje (22%), dok se na
postaji NOVA TV ovo zanimanje nalazi na drugom s 12%, a na RTL-u na
šestom mjestu s 3,4% zastupljenosti.
Sportaši, kao drugo po zastupljenosti zanimanje na nacionalnoj
televiziji s 10,3%, jednako kao i sudci s 4,2% i plesači s 2,5%, nisu bili
zastupljeni na komercijalnim postajama. Doktori medicine s 13,7% drugi
su po zastupljenosti na RTL-u, a na HRT1 i HRT2 nalaze se na sedmom s
3,8% i devetom mjestu na postaji NOVA TV s 4,3%.
Vatrogasci s 2,9% i zaštitari s 2,4% zastupljenosti na RTL-u ne
pojavljuju se na ostalim analiziranim postajama, a nastavnici s 6,4% i
konobari s 2,8% zastupljenosti na postaji NOVA TV nisu zastupljeni na
HRT1, HRT2 i RTL-u.
Zanimanja pjevača, pravnog zastupnika, časnika i poduzetnika
zastupljena su na svim analiziranim postajama s različitim udjelima.
Poljoprivrednici, obrtnici, industrijski radnici i radnici u jednostavnim
zanimanjima ne nalaze se među 10 zanimanja niti na jednoj postaji, a u
2010. godini, prema podacima Hrvatskog zavoda za statitiku, u ova četiri
roda zanimanja bila je zaposlena trećina hrvatske radne snage.

Zanimanja prema žanru
Žanr podrazumjeva klasifikaciju medijskih tekstova prema

zajedničkim karakteristikama po kojima se razlikuju od drugih žanrova što
u najširem smislu prema Bakhtinu (1999) podrazumijeva temu, odnosno
sadržaj, cilj te konteks u kojemu je nešto izraženo (Bakhtin, 1999 prema
Popović, 2012). Creeber 2008. godine definira sljedeće kategorije
televizijskog programa: dramu, vijesti, dokumentarce, dječje programe,
popularnu zabavu, sapunice, komediju, reality televiziju i animaciju
(Creeber, 2008 prema Popović, 2012). Tridesetak godina ranije, Williams
(1974) je televizijske žanrove kategorizirao na sljedeći način: dramu, vijesti i
sadržaje od javnog interesa, dokumentarce, dječji program, opći zabavni
program, film, umjetnost i glazbu, obrazovni program, sport, religijski
program, interne najave i promidžbe te propagandne poruke (Williama,
1974 prema Popović, 2012). Razlika u navedenim klasifikacijama žanrova
ukazuje na promjene u produkciji i recepciji televizijskih formi u
posljednjih nekoliko desetljeća. Najizraženiji je rast i razvoj zabavnih
žanrova, kako starijih žanrova poput sapunica, komedija i talk show-ova
tako i razvoj novih vrsta poput reality televizije (Popović, 2012). Žanrovi
analizirani u ovom radu obuhvaćaju dramski program koji čine serije i
filmovi, dokumentarni program te zabavni program koji obuhvaća talk
show-ove, sportski te glazbeni program.
Najzastupljenije zanimanje u dramskom programu su policajci s
23,9% udjela. Navedeni rezultati potvrđuju istraživanja utjecaja
televizijskog nasilja prisutnog u filmovima i serijama koja pronalaze da su
česte središnje teme oko kojih se gradi program unutar ovog žanra upravo
kriminal, droga, obračuni i sukobi što onda likove policajaca i policajki
stavlja u samo središte radnje (Valković, 2010). Doktori se nalaze na
drugom mjestu prema zastupljenosti s 8,4%, a zatim slijede pravni
zastupnici (6,2%), časnici (4,8%), poduzetnici (4,6%), sudci (4,3%),
medicinske sestre (4,2%), pjevači (3%), glazbenici (2,8%), konobari 2,5%) i
plesači (2,5%).
U emisijama zabavnog karaktera najzastupljenije zanimanje su
glazbeni umjetnici čiji je udio bio 51%. Nakon njih slijede sportaši s 22,3%,
zatim pjevači s udjelom od 16,5% dok su ostala zanimanja znatno slabije
zastupljena i to psiholozi s 1,3%, dužnosnici tijela državne vlasti i liječnici
specijalisti s 1%, doktori medicine, kuhari, stručnjaci za nekretnine i
industrijski i modni dizajneri s 0,7% zastupljenosti.

62 MEDIJI / MEDIA
Prema Elliottovoj tipologiji različitih produkcijskih formi, koja se

temelji na stupnju u kojemu isti prenose društvenu realnost, dokumentarne
emisije nalaze se u sredini kontinuuma budući da predstavljaju društvenu
realost uz određen stupanj intervencija medijskih djelatnika koji prema
određenim kriterijima biraju i formiraju takve sadržaje. Sadržajima koji
potpuno onemogućuju pristup relanosti smatra televizijske drame (Elliot u
McQuail, 1987 prema Popović, 2012). U dokumentarnim emisijama na
hrvatskim televizijskim postajama najviše je bilo dužnosnika državne vlasti
prikazanih s udjelom od 17,8%, a zatim sportaša (15,6%), glazbenih
umjetnika (11%) i znanstvenika (11%). Slabije zastupljeni bili su novinari
(6,7%) i arhitekti, likovni umjetnici, književnici i fotografi s 4,4%
zastupljenosti.
Način prikaza pojedinih zanimanja
Način televizijskog prikaza zanimanja analiziran je kroz tri sljedeće

kategorije: zanimanja glavnih likova u dramskom programu, zanimanja
sporednih likova u dramskom programu i vremensko trajanje priloga o
pojedinim zanimanjima u zabavnom i dokumentarnom programu.
Analiza prikaza zanimanja u dramskom programu dala je sljedeće
rezultate:
1. Za glavne likove: 32,6% glavnih likova imali su zanimanje policajca,
a 17,9% likova bili su doktori. Među deset najzastupljenijih
zanimanja našli su se još poduzetnici (9,2%), pravni zastupnici
(7%), pjevači (3,3%), medicinske sestre (3,3%), časnici (3,3%),
glazbeni umjetnici (2,2%), mornari (2,2%) i tehničari (1,6%).
2. Za sporedne likove: najveći broj sporednih likova u analiziranom
razdoblju, njih 20,6%, imali su zanimanje policajca. Ostalih devet
zanimanja bilo je znatno slabije zastupljeno sa sljedećim udjelima:
5,9% pravni zastupnici, 5,9% časnici, 5,3% doktori, 4,9%
medicinske sestre, 4,5% pjevači, 3,1% nastavnici, 3,1% plesači i
poduzetnici s 2,9%. Jedina razlika u zastupljenosti zanimanja
glavnih i sporednih likova je u sljedećem: glazbeni umjetnici,
mornari i tehničari nisu zastupljeni među sporednim likovima, a
plesača, nastavnika i sudaca nema među deset najzastupljenijih
glavnih likova.

3. Vremensko trajanje priloga o zanimanju u dokumentarnom i

zabavnom programu: u posljednjem tjednu lipnja 2013. godine,
2.756 minuta emitiranog programa odnosilo se na zabavni i
dokumentarni program. Glazbeni umjetnici bili su prikazani u
22,9% tog vremena. Sportaši, kao drugo najzastupljenije zanimanje,
bili su zastupljeni s 19% ukupnoga vremena. Na trećem mjestu
našli su se kuhari s 12,5%, a za njima slijede stučnjaci za nekretnine
(9,6%), znanstvenici (6,8%) i doktori (6%). Ostala 4 zanimanja
zastupljena su sa samo 2,6% za dužnosnike tijela državne vlasti te
2,2% za arhitekte, liječnike specijaliste i biologe.
Raspodjela zanimanja prema spolu
Od ukupno 1032 televizijska lika s jasno definiranim

profesionalnim zanimanjem, muških likova je bilo 715 a ženskih 317, što
znači da su muškarci bili zastupljeni sa 69,3% a žene sa 30,7%.
Najzastupljenija zanimanja za muškarce bila su policajac i glazbenik, a za
žene glazbenice i pjevačice. Rezultati su prikazani u tablici br.6 i br.7.
Tablica br. 6. Deset najzastupljenijih zanimanja za muškarce
Naziv zanimanja Zastupljenost za muškarce Postotak

Glazbeni umjetnici/umjetnice 109 15,2%
Sportaši/sportašice 56 7,8%
Časnici, dočasnici i ostali činovi 33 4,6%
Poduzetnik/poduzetnice 25 3,5%
Zaštitari/zaštitarke 13 1,8%

64 MEDIJI / MEDIA
Tablica br. 7 Deset najzastupljenijih zanimanja za žene
Naziv zanimanja Zastupljenost za žene Postotak

Sportaši/sportašice 19 6%
Medicinske sestre/medicinski tehničari 19 6%
Doktori/doktorice medicine 19 6%
Pjevači/pjevačice 16 5%
Plesači/plesečice 15 4,7%
Istraživanja o medijskom prikazu žena brojna su i većinom upućuju

na činjenicu da su žene slabije zastupljenje u medijima. De Fleuer (1964) je
u istraživanju medijskog prikaza svijeta rada utvrdio postojanje dominacije
muških likova, budući da su čak 83,9% likova bili muškarci a samo 16,1%
žene (De Fleuer, 1964 prema Garcia-Muroz i dr., 2011). U istraživanju iz
1980. Godine, Seggar i Wheeler utvrdili su da je došlo do povećanja
ženskih likova u televizijskom prikazu iako je većina bila prikazana kao
supruge i domaćice (Seggar i Wheeler, 1980 prema Popović, 2012). U
Global Media Monitoring Projectu (2010), projekt koji se redovito provodi
od 1995. godine i u kojemu sudjeluje i Hrvatska, u posljednjem istraživanju
iz studenog 2009. godine zaključeno je da je pristunost žena na televiziji,
radiju i tisku od 1995. godine porasla s 17% na 24% (Sever, Andraković,
2013). S obzirom na rezultate istraživanja prikazane u ovom radu, možemo
zaključiti da su žene i dalje podzastupljene u televizijskom prikazu, barem
što se tiče njihove prisutnosti u svijetu rada budući da su u posljednjem
tjednu lipnja 2013. godine žene na hrvatskim televizijskim postajama u
dokumentarnom, zabavnom i dramskom programu bile zastupljene sa
30,7% a muškarci sa 69,3%.
Dva najzastupljenija zanimanja glavnih likova identična su i za
ženske i za muške likove, a radi se o policajcima i doktorima. Ostalih
osam zanimanja glavnih muških likova čine časnici (5,6%), poduzentnici
(5,6%), nastavnici (4,8%), medicinski tehničari (3,2%), pravni zastupnici
(2,4%), znanstvenici (2,4%), glazbenici (2,4%) i mornari (2,4%). Kod
glavnih ženskih likova zanimanje pravne zastupnice bilo je prisutno s
14,5%, poduzetnice i pjevačice s 7,2% a znanstvenice, likovne umjetnice,
nastavnice i konobarice bile su zastupljene s 2,9%.

Najzastupljenije zanimanje sporednih likova za muškarce su

policajci, a za žene su to medicinske sestre i plesačice. Ženski sporedni
likovi imaju sljedeća zanimanja: sutkinje (8,8%), pjevačice (8%), konobarice
(5,9%), pravne zastupnice (5%), doktorice (4,4%), policajke (3,7%),
kućepaziteljice (2,9%) i dužnosnice tijela državne vlasti (2,9%), a muški
sporedni likovi su časnici (6,4%), pravni zastupnici (5,7%), doktori (5,7%),
poduzetnici (4,4%), sudci (4,4%), zaštitari (3,2%), sportaši (3%),
dužnosnici (3%) i nastavnici (3%).
Zaljučak
Iako su se stavovi znastvenika o medijskom utjecaju mijenjali, a

istraživanja do danas nisu rezultirala jedinstvenom teorijom, značaj
televizije neosporan je u životu suvremenog čovjeka. Slijedom navedenog,
provedena je analiza televizijskog sadržaja najgledanijih hrvatskih
televizijskih postaja kojom je utvrđeno da su glazbenici i policajci bili dva
najzastupljenija zanimanja u televizijskom programu. Glazbeni umjetnici u
stvarnosti su zastupljeni s manje od 1,7%, odnosno u djelatnosti Umjetnost,
zabava i rekreacija u 2013. godini zaposleno je 23.713 osoba što znači da je
postotak zaposlenih glazbenika, koji predstavljaju samo dio zanimanja
obuhvaćenih nevedenom djelatnošću, još i manji od navedenog.
Policajci s 16% zastupljenosti u televizijskom programu
predstavljaju drugo po redu najzastupljenije zanimanje na hrvatskim
televizijskim postajama. Autorici rada nije bio dostupan podatak o točnom
broju zaposlenih policajaca u Republici Hrvatskoj, međutim prema
natpisima hrvatskih tiskovina i neslužbenim podacima ta brojka se kreće
oko 20.000, što znači da je navedeno zanimanje u stvarnosti zastupljeno s
okvirno 1,4%. Najveći broj likova, kako glavnih tako i sporednih, sa
zanimanjem policajca pronađen je u dramskom programu. Ovaj podatak je
razumljiv kada se uzmu u obzir istraživanja utjecaja televizijskog nasilja,
prisutnog u filmovima i serijama, koja pronalaze da su česte središnje teme
oko kojih se gradi program unutar ovog žanra upravo kriminal, droga,
obračuni i sukobi čime su likovi policajaca i policajki stavljeni u samo
središte radnje (Valković, 2010). S druge strane, glazbeni su umjetnici
najzastupljeniji u zabavnom programu s 22,9% ukupnog emitiranog
vremena u ovom žanru na sve 4 analizirane televizijske postaje.

66 MEDIJI / MEDIA
Analizom sadržaja utvrđena je veća raznolikost programa hrvatske

nacionalne televizije u usporedbi s komercijalnim televizijama u istom
razdoblju, a isto potvrđuju prijašnja istraživanja u europskim i drugim
zemljama (vidi Peruško, 2009). Veća raznolikost programa hrvatske
nacionalne televizije rezultirala je, razumljivo, i većom raznolikošću
prikazanih zanimanja. Tako je na HRT1 i HRT2 prikazano 56,8 % svih
zanimanja unutar zadnjeg tjedna lipnja, 27,6% na RTL-u te 15,5 % na
postaji NOVA TV.
U analiziranom razdoblju, ukupno je 1032 televizijska lika imalo 89
različitih zanimanja. Najveća je razlika u televizijskom prikazu i
zaposlenosti u pojedinim zanimanjima u Republici Hrvatskoj bila kod
stručnjaka i znanstvenika koji su na televiziji bili prikazani s 49,3% udjela, a
u stvarnosti je u ovom rodu bilo zaposleno 15% radne snage. Nešto manja
razlika bila je kod uslužnih i trgovačkih zanimanja koja su bila prikazana s
udjelom od 22% dok je u istom zanimanju bilo zaposleno 13,5% radne
snage. Zanimanja iz roda 6, 7, 8 i 9 koja obuhvaćaju poljoprivrednike,
rukovoditelje strojeva, zanimanja u obrtu te jednostavna zanimanja bila su
podzastupljena, s obzirom da je 29,7% osoba bilo zaposleno u istim
zanimanjima 2010. godine, a u televizijskom prikazu bili su zastupljeni sa
samo 2,2%.
Analizom je utvrđeno da su muškarci u navedenom razdoblju u
televizijskom prikazu bili zastupljeni sa 69,3% a žene sa 30,7%.
Najzastupljenija zanimanja za muškarce bila su zanimanja policajca i
glazbenika dok su žene najviše zastupljene u zanimanjima glazbenice i
pjevačice. Rezultati analize raspodjele zanimanja prema spolu navode na
zaključak da su žene podzastupljene u televizijskom prikazu, a time se
potvrđuju rezultati brojnih prethodnih studija televizijskog prikaza žena.
Raspodjela zanimanja prema spolu za glavne i sporedne likove nije
rezultirala značajnim razlikama. Najzastupljenija zanimanja za oba spola su
policajci, doktori, pravni zastupnici te poduzetnici.
Na temelju rezultata prikazanih u ovom radu možemo zaključiti,
nadovezujući se na razmišljanja Fiskea i Hartleyja (1992) da, ukoliko
televizijski prikaz simbolizira poštovanje i važnost koju društvo pridaje
određenim zanimanjima utoliko su policajci, glazbenici, pjevači, pravnici i
doktori najviše rangirana i naprivlačnija zanimanja u suvremenom svijetu.

Literatura
Anderson, Paul: Economic Espionage Today, McGraw-Hill, New York,

Chicago, San Francisco, 2009.
Dungey, Nicholas: The Death of the Middle Class, Vimeo, „professor
Dungey“, 1. 11. 2011.
Falletti, Sébastien, Comment la Chine s’est imposée au monde en 30 ans, LE
FIGARO, 17 aoút 2010.
Potter, Leslie, Vaule Schift, John Wiley & Sons, Inc., New York, Chicago,
2009.
Hanon, Paul: Foreign Spending by Business Lagging, The Wall Street Journal
(Europe), July 27, 2011.
Lynch, Steven: Turn off – drop out, New York Post, May 3, 2010.
Stiglitz, Joseph: Globalization and Its Discontents, W. W. Norton & Company,
New York, 2002.
Šantić, Neven: Intervju s dr. Nikolom Visković: Globalizirat će nas preko noći,
Novi list, 14. srpnja 2001.
Surrounding Seattle, Los Angeles Times, December 3, 1999.
Narodne novine, 50/2010.
Zapisnik s 3. sjednice Nacionalnog odbora za odgoj i obrazovanje za
ljudska prava i demokratsko građanstvo Vlade Republike Hrvatske
održane 25. veljače 2011.
Fishe, John; Hartley, John (1992). Čitanje Televizije, Zagreb, Barbat i Prova
Kunczik, Michael; Zipfel, Astrid (2006). Uvod u znanost o medijima i
komunikologiju, Zagreb, Zaklada Friedrich Ebert
Zgrabljić Rotar, Nada (2005). MEDIJI - Medijska pismenost, medijski sadržaji i
medijski utjecaj, Medijska pismenost i civilno društvo, Sarajevo, MediaCentar
Belobrk, Miroslav (2001), Televizija kao čimbenik diferencijacije seoskih i gradskih
obitelji, Društvena istraživanja Zagreb, god 10, br 1-2 (51-52): 213-230
Garcia-Muroz, Nuria; Fedele, Maddalena; Gomez-Diaz, Xiana (2011). The
occupational roles of television fiction characters in Spain: distinguishing traits in gander
representation, Comunicacion y sociedad, vol. XXV, Num 1: 349-366
Peruško, Zrinjka (2009). Javni interes i djelovanje televizije u Hrvatskoj, Medijska
istraživanja, vol.15 No.2: 5-31

68 MEDIJI / MEDIA
Popović, Helena(2012). Popularni televizijski žanrovi kao refleksija suvremenog

društva, Holon, 2(3):18-43
Sever, Irena; Andraković, Alen. (2013). Žena na javnoj televiziji, Nova
prisutnost 1,1: 5-21
Škaljac Narančić, Gordana (2011). Etički prijepori i javna televizija. Studija
slučaja: emisija Otvoreno emitirana 21. siječnja 2010. godine, Medijske studije,
Vol. 2 No. 3-4:106-117
Thomas, Sari, LeShay, Steven (1992). Bad Business? Reexamination of
Television's Portrayal of Businesspersons, Journal of Communication, Vo.42,
Issue 1: 95-105
Valković, Jerko (2010). Oblici i utjecaj televizijskog nasilja, Nova prisutnost
Vol. 8,No.1:67-87
Volčić, Zala (2000). Preživljavanje javne televizije, Medijska istraživanja, Vol.6
No.1: 41-62
Internetski izvori
Državni zavod za statistiku, Url: http://www.dzs.hr/ datum pristupa:

02.07.2013.
Raspored televizijskog programa, Url: http://www.tvhr.net/ datum
pristupa: 30.06.2013.
Zakon o elektroničkim medijima, NN 153/09,84/11 Url:
http://www.zakon.hr/z/196/Zakon-o-elektroni%C4%8Dkim-medijima
datum pristupa: 05.07.2013.
Rezultati Ankete o radnoj snazi, Hrvatska 2010. – Europa 2010., Hrvatski
zavod za statistiku Republike Hrvatske, Url: http://www.dzs
.hr/Hrv_Eng/publication/2011/SI-1450.pdf datum pristupa: 15.07.2013.

69
ODNOSI S JAVNOSTIMA
UDK 37.091.3 :004
Primljeno: 17. 11. 2014.
Ariana Violić Koprivec, Jelena Dubčić
Facebook kao obrazovni alat u

nastavi stranih jezika
Sažetak
Pojava novih tehnologija mijenja način na koji ljudi žive, razmišljaju i rade što
istovremeno rezultira potrebom za novim oblicima učenja i poučavanja. Kako bi
današnje obrazovanje ispunilo zahtjeve generacija koje se često nazivaju Digital Natives,
važno je uskladiti načine na koje učenici žive i uče. Budući da su društveni mediji već
sastavni dio svakodnevnice učenika, nametnula se potreba promišljanja kako ih
iskoristiti kao obrazovni alat.
Ovaj rad se bavi primjenom Facebooka u nastavi stranih jezika te preispituje
kako njegova upotreba utječe na razvoj kompetencija vezanih za jezik i kulturu.
Provedeno je istraživanje na Sveučilištu u Dubrovniku s ciljem utvrđivanja u kojoj se
mjeri društvena mreža Facebook koristi u nastavi s posebnim interesom za nastavu
stranih jezika i kakva je percepcija studenata o korištenju Facebooka kao obrazovnog
alata.
Ključne riječi: društveni mediji, Facebook, obrazovni alat, novi oblici učenja,
nastava stranih jezika

Autorice su više predavačice Sveučilišta u Dubrovniku, Hrvatska, e-mail: ariana.violic-
koprivec@unidu.hr, jelena.dubcic@unidu.hr

70 ODNOSI S JAVNOSTIMA / PUBLIC RELATIONS
PUBLIC RELATIONS
UDK 37.091.3 :004
Received: 17. 11. 2014.
Ariana Violić Koprivec, Jelena Dubčić
Facebook as an educational tool in

foreign language classes
Summary
The emergence of the new technologies has changed the way people live,
think and work which at the same time results in the need for the new forms of
teaching and learning. For contemporary education to fulfill the requirements of the
new generations frequently addressed as «Digital Natives», it is important to establish
connections between the ways students live and learn. Since the social media are already
an integral part of many students’ e-routine, the need how to use them as an
educational tool has been imposed.
This paper examines the application of Facebook in foreign language classes
and focuses on the way it influences the development of competencies related to target
language and its culture. A research has been conducted at the University of Dubrovnik
with the aim to find out to what extent the social network Facebook is used in classes
with special interest in foreign language classes and the students’ perception of
Facebook as an educational tool.
Key Words: social media, Facebook, educational tool, new forms of learning,
foreign language classes

Authors are senior lecturers at University of Dubrovnik, Croatia, e-mail: ariana.violic-
koprivec@unidu.hr, jelena.dubcic@unidu.hr

A. Violić-Koprivec, J. Dubčić: Facebook kao obrazovni alat... 71
Uvod
Živimo u globaliziranom društvu u kojem su povezanost i

komunikacija mogući 24 sata dnevno. Nove tehnologije utječu na sve
aspekte života. Današnji učenici traže mogućnost stalne digitalne
povezanosti i shvaćaju je kao način života. Često ih se naziva Digital Natives
(Prensky, 2001). To znači da oni pripadaju generaciji koja uživa u
korištenju digitalnih tehnologija koje su sastavni dio njihove
svakodnevnice. Koriste Web 2.0 tehnologije u svrhu informiranja, praćenja
različitih pitanja od društvene i nacionalne važnosti te u komunikacijske
svrhe (Blattner & Fiori, 2009).
Web 2.0 tehnologije omogućavaju stvaranje novih sadržaja i na taj
način otvaraju nove komunikacijske kanale te mogućnost interakcije i
suradnje s ljudima u cijelom svijetu. One su otvoren sustav kojem svatko
može doprinijeti, nadograditi ga i prilagoditi. To znači da svatko
istovremeno može biti i korisnik i autor informacije. Mnoga istraživanja
potvrđuju da pojava Web 2.0 tehnologija nije isključivo tehnološka
revolucija već i društvena transformacija (Blattner & Lomicka, 2012). Ona
je uzrokovala promjene u načinu razmišljanja i načinu rada. Znači li ta
promjena ujedno da učenici uče na drugačiji način i da ih se mora
poučavati drugačije?
Izvješće The Partnership’s report Learning for the 21st Century
(2004:5) ističe sljedeće: „ Postoji opasnost da današnje obrazovanje izgubi
na vrijednosti ukoliko se ne premosti jaz između načina na koji učenici žive
i uče.“ 1 Isto izvješće navodi da učenici svakodnevno žive u skladu s Web
2.0 tehnologijama, a škole imaju odgovornost pomoći im da ih iskoriste za
stjecanje i razvoj novih vještina, a ne samo za zabavu .
„Područje stranih jezika je specifično u odnosu na učenje i
poučavanje ostalih nastavnih predmeta, a glavni cilj učenja stranih jezika je
i dalje komunikacijska kompetencija“ (Mihaljević Djigunović, 2009:52).
Komunikacija je danas stekla mnoge različite aspekte značenja što je
posljedica činjenice da živimo u modernom svijetu kojeg karakterizira
vrtoglav razvoj tehnologije. Ova promjena se odražava i na komunikaciju u
razrednom okruženju.
1 Today's education system faces irrelevance unless we bridge the gap between how students live
and how they learn.(s engl. prevele autorice)

Cilj ovoga rada je utvrditi potencijalne koristi društvene mreže

Facebook kao obrazovnog alata u kontekstu izazova koje 21. stoljeće
postavlja, saznati može li pridonijeti razvoju kompetencija vezanih za jezik
i kulturu učenika u nastavi stranih jezika i u kojoj se mjeri već koristi u
nastavi s posebnim interesom za nastavu stranih jezika.
Nova pismenost
Pismenost danas ima drugačije značenje nego nekada.

Biti pismen danas podrazumijeva stjecanje novih vještina,
uključujući upotrebu tehnologije, razumijevanje znanosti, posjedovanje
globalne osviještenosti, i najvažnije, kompetenciju za cjeloživotno učenje
koja obuhvaća sposobnost sakupljanja, obrade, analize, sinteze i
prezentacije informacija kao i sposobnost komuniciranja i suradnje.
Besplatni online alati mogu odigrati važnu ulogu u pomaganju učenicima
da ovladaju tim vještinama. 2 (The Partnership’s report Learning for the 21st
Century, 2004:12)
Stjepan Rodek (2011) autor brojnih znanstvenih i stručnih radova
iz područja didaktike, medijske pedagogije i nastavne tehnologije,
objašnjava da su novi mediji u obrazovanju često tijesno povezani s
novom kulturom i novim oblicima učenja. Pojam nove kulture učenja
Rodek razrađuje prema ranije izloženim idejama Botkina i njegovih
suradnika koje su prikazane relacijama između sljedećih pojmova:
Tradicionalno učenje – Novi oblici učenja
Strogo vođeno učenje - Samostalno učenje
Školsko učenje - Izvanškolsko učenje
Rano učenje - Cjeloživotno učenje
Adaptivno učenje - Anticipacijsko učenje
Individualno učenje - Društveno učenje
Nacionalno učenje - Globalno učenje
2 To be literate today involves acquiring new skills, including those of using technology,
understanding science, having global awareness, and most important, having the ability to keep
learning, which involves gathering, processing, analyzing, synthesizing, and presenting information
as well as communicating and collaborating. Free onine tools can play a large role in helping
students acquire these skills. (s engl. prevele autorice)

Rodek ističe da su novi oblici učenja duboko usađeni u upotrebu

novih tehnologija. Oni potiču sudjelovanje i aktivnost studenata, njihovu
veću samostalnost i odgovornost, kao i međusobnu suradnju. Zaključuje
da su sve navedene komponente u pozitivnoj korelaciji s interesom i
motivacijom studenata (Rodek, 2011).
Novija istraživanja u glotodidaktici naglašavaju važnost izvornih
iskustava, interesa, potreba i motivacije studenata. U istraživanju koje je
provela Jelena Mihaljević Djigunović (2007:113), stručnjakinja u području
glotodidaktike, zaključuje se kako su učenici „kao pozitivne aspekte
nastave engleskoga jezika istaknuli komunikacijski pristup poučavanju,
mogućnost da izražavaju vlastite stavove i mišljenja, priliku da budu
izloženi autentičnim jezičnim situacijama (npr. gledanje filmova na
engleskome bez prijevoda ) u razredu te organizacijske oblike koji
zahtijevaju aktivni angažman (npr. grupni rad, rad na projektima)“.
Geraldine Blattner (2009), stručnjakinja za upotrebu novih tehnologija u
učenju i poučavanju stranih jezika, objašnjava da sociokulturalni pristup
učenju stranih jezika percipira studente kao aktivne sudionike koji su
uključeni u proces učenja kroz sudjelovanje u autentičnim situacijama.
Slika 1. sažima spomenute komponente koje su preduvjet za uspješno
ostvarenje novih oblika učenja.
Aktivno sudjelovanje
Samostalnost
Odgovornost  Motivacija
Suradnja Interes
Izvorna iskustva
Potrebe
Slika 1. Komponente novih oblika učenja
U spomenutom izvješću The Partnership’s report Learning for the

st
21 Century (2004:12) se zaključuje sljedeće: „ (...) nastavnici mogu kreirati
kontekst za učenje prilagođen 21. stoljeću na način da:
- približe sadržaj načinu života studenata
- uvedu vanjski svijet u učionice
- izvedu studente u stvaran svijet

- omoguće studentima da komuniciraju međusobno, s nastavnicima,

te ostalim stručnjacima iz relevantnih područja kroz autentična
iskustva” 3
Budući da su se način razmišljanja i društvene navike učenika
promijenile, nastavnici trebaju nove strategije i alate za poučavanje.
Društvene mreže se nameću kao mogući koristan alat za taj novi način
poučavanja.
Facebook i razvoj kompetencija vezanih za jezik i

kulturu
Kao što je već rečeno, ovladati komunikacijskom jezičnom

kompetencijom jedan je od ciljeva učenja stranoga jezika. „U većini
europskih kurikula stranih jezika prihvaćena je definicija Zajedničkog
europskog referentnog okvira za jezike ( ZEROJ 2005) za komunikacijsku
kompetenciju. Ona se definira u smislu jezičnoga znanja i sadrži tri
elementa: lingvističku, sociolingvističku i pragmatičku kompetenciju“
(Mihaljević Djigunović, 2009:52). Istovremeno, u učenju stranoga jezika
treba imati na umu važnost usvajanja interkulturalnih znanja i vještina
odnosno razvoj interkulturalne kompetencije. „Ona podrazumijeva
sposobnost uspješnog uspostavljanja odnosa između vlastite i strane
kulture, svojevrsnu kulturalnu osjetljivost, te sposobnost identificiranja i
korištenja različitih strategija za uspostavljanje kontakata s osobama iz
drugih kultura. Prema Byramu (1997), pripadnici različitih kultura, kako bi
ostvarili uspješnu komunikaciju, trebaju imati određena znanja o socijalnim
zajednicama, njihovim produktima i običajima te općim procesima
socijalnih i individualnih interakcija kako u vlastitoj tako i u
sugovornikovoj kulturi“(Bilić-Štefan, 2008:231-232). Primjena Facebooka
u nastavi pogoduje razvoju svih navedenih kompetencija, a njegovo
korištenje je osobito prikladno za studente srednjeg i naprednog stupnja
koji već posjeduju potrebnu razinu komunikacijskih sposobnosti.
3 (…) teachers can create a 21st century context for learning by: making content relevant to students’
lives; bringing the world into the classroom; taking students out into the world; creating
opportunities for students to interact with each other, with teachers and with other knowledgeable
adults in authentic learning experiences. (s engl. prevele autorice)

Eslami-Rasekh (2005), stručnjakinja u području sociolingvistike i

pragmatike, naglašava da je razvoj pragmatičke i sociolingvističke kompetencije
ključna komponenta u učenju stranoga jezika. Također ističe da se pri tome
nastavnici često susreću s izazovima koji uključuju nedostatak prikladnih
nastavnih materijala kao i nedostatno naglašavanje važnosti ovih kompetencija
tijekom obrazovanja u području metodike nastave stranoga jezika. Blattner i
Lomicka (2012) osvrću se na Kathleen Bardovi-Harlig (2001) koja ističe da
udžbenici nisu pouzdan izvor pragmatičkih sadržaja za učenike stranih jezika jer
obično pružaju ograničenu količinu informacija o konverzacijskim normama.
Spomenuti autori smatraju da tradicionalno poučavanje u učionici ponekad ne
uspijeva u potpunosti osposobiti studente za komunikaciju neformalnim
svakodnevnim jezikom uz razvijenu sociopragmatičku svijest.
Facebook omogućava učenicima stranih jezika sudjelovanje u
specifičnim govornim situacijama i interakciju koja nedostaje u tradicionalnim
udžbenicima i učionicama. Koristeći ga savladavaju ne samo standardni jezik
već i jezične varijetete, jezične registre, kao i elektronički jezik. Također, njegova
primjena u nastavi pomaže usvajanju interkulturalnih znanja, vještina i stavova
koji podrazumijevaju poznavanje i uvažavanje društveno-kulturalnih sličnosti i
razlika između vlastite zemlje i zemlje u kojoj se strani jezik govori. Stoga bi
korištenje Facebooka u nastavi stranih jezika moglo biti od velike koristi u
približavanju standardima učenja stranih jezika 21. stoljeća. Ti standardi
obuhvaćaju pet međusobno povezanih kategorija: komunikaciju, kulturu,
povezanost, komparaciju i zajedništvo (Standards for Foreign Language
Learning in the 21st Century, 1999)(Slika 2.).
Slika 2. Standards for Foreign Language Learning in the 21st Century, (1999)

Facebook i njegova aplikacija Grupe
Facebook je najveća, najbrže rastuća i najpoznatija društvena

mreža na Internetu. Facebook nudi veliki izbor različitih aplikacija za
razmjenu informacija, poruka, slika itd. Facebook omogućava učenicima
sudjelovanje u smislenoj interakciji s govornicima različitih jezika i
upotrebu velike količine autentičnih informacija o najrazličitijim temama
koje su vrlo često teško dostupne, osobito nastavnicima koji ne poučavaju
engleski već ostale strane jezike.
Jedan od značajnijih čimbenika u uspješnom učenju je aktivno
sudjelovanje učenika u grupama za učenje. Kadum-Bošnjak (2012:181)
pojašnjava: „ (...) sudjelovanjem u suradničkim skupinama:
- postiže se jačanje individualne motiviranosti i ustrajnosti,
- javlja se odgovornost prema drugima, poboljšava se komunikacija
u grupi,
- razvijaju se prijateljski osjećaji prema članovima grupe,
- povećava se grupna učinkovitost i djelotvornost, te se
- postiže bolje i kvalitetnije rješavanje socioemocionalnih problema
članova grupe (Hare, 1976; prema: Bašić i sur., 1994)“.
Uzimajući u obzir navedene prednosti suradničkog učenja,

nametnula se ideja korištenja Facebook aplikacije pod nazivom Grupe u
obrazovne svrhe. Ova aplikacija je osmišljena kako bi se povezali korisnici
na temelju svojih zajedničkih interesa. Prepoznat je njezin pedagoški
potencijal te se ona može iskoristiti na različite kreativne načine. Nastavnik
može vrlo jednostavno kreirati grupu za svoj kolegij te ograničiti pristup
samo učenicima svojega kolegija. Sudjelovanje u grupi omogućava
učenicima ovladavanje tipičnim elektroničkim diskursom i svakodnevnim
korisnim izrazima. Također im omogućava da utvrde jezične norme
stranoga jezika, steknu kulturološka znanja i donesu zaključke o
suvremenim jezičnim tendencijama proučavajući autentične tekstove.
Grupnim radom razvija se osjećaj zajedništva i suradnje, a to se smatra
važnom komponentom u razvoju komunikacijske jezične kompetencije
(Blattner, 2009).
Prema sociolingvističkim istraživanjima utvđeno je da zajednice
govornika ne koriste homogeni jezik nego više sociokulturno određenih

jezičnih varijeteta koji se razlikuju na više jezičnih razina (Škiljan, 1987). U

svom radu Blattner (2010) pokazuje kako koristiti Facebook za razvoj
sociolingvističkih i pragmatičkih kompetencija kroz učenje jezičnih
varijeteta francuskoga jezika. Ayres-Benett (2001), kao što je navedeno u
radu Blattner (2010), objašnjava da se varijeteti francuskoga jezika razlikuju
na više jezičnih razina od standardnog francuskog koji se govori u Parizu i
okolici. Najuočljivije razlike su na leksičkoj razini. Blattner proučava
mnoge francuske grupe na Facebooku koje diskutiraju o jezičnim
različitostima pojedinih geografskih regija. Sudionici jedne takve grupe
pozvani su navesti standardni književni izraz uz regionalni. Jedan od
primjera koje navodi prikazan je u tablici 1.
Tablica 1. Grupa Oui, je parle Suisse et alors,...(Blattner, 2010:18)
Regionalni izraz Standardni francuski ekvivalent

Chenouille Vaurien, canaille
Cradzet Petit
Encouble Entrave, obstacle, empêchement
Natel Téléphone cellulaire portable
Osim grupa zatvorenog tipa korisnici Facebooka mogu pronaći i

brojne otvorene grupe namijenjene učenju stranih jezika. One okupljaju
ljude iz različitih djelova svijeta koji kroz međusobnu komunikaciju
unapređuju i usavršavaju svoje znanje jezika cilja. Primjeri takvih otvorenih
grupa za učenje francuskoga jezika su grupe nazvane Learning French i
Apprendre le français.
Bilić-Štefan (2008:238) ističe: „Kako bi s vremenom postali
uspješni interkulturalni govornici i mogli imati ulogu posrednika između
vlastite i strane kulture, te bili sposobni za uspješno razrješavanje
interkulturalnih nesuglasica i konfliktnih situacija i prevladavanje
stereotipnih odnosa, učenici bi također trebali usvojiti vještine (savoir-faire) i
stavove (savoire-être) potrebne za uspješno djelovanje u ciljnoj kulturi i
uspješnu interkulturalnu komunikaciju“. Ona iznosi niz aktivnosti za
usvajanje interkulturalnih znanja, vještina i stavova te razvoja tolerancije
prema drugim kulturama kao na primjer: analiza fotografija ljudi u
različitim situacijama, diskusija o njima, njihovoj odjeći, zanimanjima,
omiljenoj hrani, glazbi, kućama u kojima žive, uspoređivanje sa stvarnim
životima ljudi s fotografija te razmjena mišljenja o stereotipima (Bilić-
Štefan, 2008). Za provedbu ovakvih aktivnosti u nastavi Facebook može

poslužiti kao koristan alat. Nadalje, učenicima se može dati zadatak da u

okviru grupe kreiraju profil poznate ili povijesne osobe iz područja kulture
jezika cilja, a na osnovu stvarnih podataka. Na primjer: može se izraditi
Napoleonov profil na koji studenti dodaju informacije, slike, započinju
diskusije i slično.
Treba napomenuti da tehnologija sama po sebi nije dovoljna te da
nastavnik sa svojim pedagoškim znanjima ima ključnu ulogu u konačnom
uspjehu ovakvih zadataka. „Vrlo je važno da nastavnici steknu znanja i
vještine za prilagođavanje novih tehnologija i multimedijskih nastavnih
sredstava i sadržaja nastavi stranih jezika, odnosno da steknu takve
multimedijske kompetencije koje će im omogućiti da kombiniraju različite
tipove multimedijskih sadržaja i na taj način poboljšaju svoje nastavne
vještine“ (Mikulan et al., 2011:84). Nastavnik mora budno pratiti
integraciju tehnologije u nastavni proces i donositi odluke kada je bolje, a
kada ne uključiti je u pojedine aktivnosti. Jako je važno da nastavnici
upozore studente na pitanja privatnosti i sigurnosti pri korištenju
Facebooka.
Nepovjerenje prema Facebooku kao obrazovnom alatu
Neki nastavnici osjećaju određeni skepticizam kada je riječ o

upotrebi Facebooka u obrazovanju. Jedan od razloga bojazni je činjenica
da neki od njih nisu dovoljno upoznati s novijom generacijom društvenih
mreža. Uz to, boje se da bi upotreba Facebooka dovela do neprihvatljivo
prisnog odnosa sa studentima (Blattner & Lomicka, 2012). Gledano iz
pedagoške perspektive, upotreba društvenih mreža uvjetuje da se
nastavnici prilagode novom načinu komuniciranja sa studentima i da
modificiraju dosadašnju metodiku rada. Kao što su Matešić et al. (2009) u
svom istraživanju uočili, neki nastavnici radije koriste platforme za učenje
na daljinu, kao što je Moodle, koje nisu tako otvorene kao društveni mediji
i stoga predstavljaju mnogo sigurnije okruženje za rad. Smatraju da nema
potrebe za ostalim nesigurnim okruženjima koja mogu sadržavati
neprovjerene informacije. Budući da je istraživanje pokazalo da studenti
pretežno koriste društvene mreže za zabavu, a ne učenje, nastavnici se
pribojavaju da njihov rad neće biti ozbiljno shvaćen. Također spominju da
će daljnje uvođenje računala u nastavu smanjiti njezinu kvalitetu. Što se tiče
bojazni studenata, oni također smatraju da će uvođenje računala u nastavu

smanjiti njezinu kvalitetu, a spominju i problem društvene izolacije,

autorskih prava, nepouzdanih sadržaja i privatnosti.
Iskustva upotrebe Facebooka u nastavi stranih jezika
Postoji relativno mali broj istraživanja koja se bave pedagoškim

implikacijama upotrebe Facebooka u nastavi stranih jezika. Blattner i
Lomicka (2012) su provele relevantno istraživanje na američkom
sveučilištu 2011. godine među studentima koji su pohađali kolegij
francuskoga jezika srednjeg stupnja. Studenti su zajedno s partnerskom
grupom studenata iz Francuske koristili grupu na Facebooku koja je bila
kreirana ciljano za njihov kolegij. Unutar nje sudjelovali su u diskusijama
koje su pratile teme iz udžbenika. Bilo je ukupno devet tema, a neke od
njih su: Elections, Loisirs, Civilisation des loisirs, Immigration, Cinéma. S
obzirom na to da su autorice ispitale mišljenje studenata o Facebooku prije
i poslije ovog projekta, zaključile su da je njihova percepcija Facebooka
kao obrazovnog alata prije ovog iskustva bila ograničena premda su svi već
bili njegovi aktivni korisnici. Također, ispitivanje mišljenja prije projekta
pokazalo je da gotovo nitko od studenata nije imao nikakvog iskustva u
korištenju Facebooka u sklopu sveučilišnog kolegija, a ideja o njegovoj
upotrebi u nastavi stranih jezika ih je iznenadila.
Tijekom projekta uočeno je da postoje očite razlike između načina
na koji ga koriste privatno (gledanje i stavljanje slika i poruka, razmjena
linkova, praćenje statusa prijatelja itd.) i načina na koji ga koriste u nastavi
(sudjelovanje u grupama i chatovima). Isto tako su primijetile da su
studenti rijetko pratili status kolega i nastavnika u grupi, dok su često čitali
komentare kolega na zadane teme.
Zaključile su da su studenti reagirali pozitivno na upotrebu
Facebooka u nastavi. Naročito im se svidjelo upoznavanje francuske
kulture kroz razgovore s izvornim govornicima. Također im se svidjela
mogućnost izražavanja mišljenja kroz diskusije. Odgovarala im je ležerna
atmosfera i diskusija bez posebnog naglaska na gramatičku točnost, s
obzirom na to da je cilj projekta bio potaknuti studente na komunikaciju.
Naveli su da su puno naučili u interakciji sa svojim kolegama, a osobito s
kolegama u Francuskoj, da nisu osjećali nelagodu u izražavanju mišljenja i
da im projekt nije oduzeo previše vremena. Autorice su zaključile da se
pozitivne strane upotrebe Facebooka u nastavi mogu svesti na dvije
osnovne točke: olakšavanje komunikacije između studenata i između

studenata i nastavnika, odnosno njihovo povezivanje kako na društvenoj

tako i na akademskoj razini, te jezična i kulturna razmjena. Također su
ukazale na činjenicu da pozitivan rezultat istraživanja nije nužno uvjetovan
boljim rezultatima učenja već samim interesom studenata za tehnologiju, te
da zbog toga treba provesti dodatna istraživanja koja će to potvrditi.
O upotrebi društvenih medija u obrazovanju u Hrvatskoj
Brojni seminari i okrugli stolovi organizirani na temu korištenja

društvenih medija u obrazovanju upućuju na činjenicu da u hrvatskim
obrazovnim institucijama nastavnici koriste društvene medije za nastavne i
izvannastavne aktivnosti. Posljednjih godina u Hrvatskoj postoji očita
tendencija za intenzivnijim raspravljanjem o upotrebi društvenih medija u
obrazovanju. Hrvatske obrazovne institucije većinom nemaju službenu
politiku o njihovom korištenju u nastavi (CARNet-E-learning akademija,
2012). Svijest o potrebi promišljanja ovoga pitanja snažno je prisutna.
Jedan od primjera je okrugli stol u organizaciji CARNetove E-learning
akademije koji je održan u svibnju 2012. pod nazivom „Institucionalne
politike obrazovnih ustanova u Hrvatskoj o korištenju društvenih medija u
obrazovanju“ koji je imao za cilj osmisliti preporuke za njihovo korištenje
u nastavi i to na način koji bi bio zanimljiv, poticajan i ujedno siguran za
učenike.
Također, Matešić et al.(2009) proveli su istraživanje u Hrvatskoj s
ciljem utvrđivanja utjecaja društvenih medija na rad sveučilišnih nastavnika
i studenata kao i njihov stav prema tome. U zaključku navode da se
društveni mediji još uvijek ne koriste u obrazovanju u onoj mjeri u kojoj bi
se to danas moglo očekivati. Razlog tome vide u činjenici da nastavnici
nedovoljno poznaju brojne mogućnosti društvenih medija kao obrazovnog
alata, premda je istovremeno očita njihova otvorenost prema primjeni
društvenih medija u nastavi.

Istraživanje o upotrebi Facebooka u nastavi na

Sveučilištu u Dubrovniku
U kontekstu promišljanja prisutnosti društvenih medija u

obrazovanju u Hrvatskoj, u prvom semestru akademske 2012./2013.
godine provedeno je istraživanje na Sveučilištu u Dubrovniku. Cilj
istraživanja bio je saznati u kojoj se mjeri društvena mreža Facebook
koristi u nastavi na Sveučilištu u Dubrovniku s posebnim interesom za
nastavu stranih jezika i kakva je percepcija studenata o korištenju
Facebooka kao obrazovnog alata. Istraživanje je provedeno na uzorku od
110 studenata različitih nefiloloških studijskih grupa (Mediji i kutura
društva, Poslovna ekonomija, Primijenjeno računarstvo, Restauracija i
konzervacija) i različitih godina preddiplomskog studija. Studenti su
ispitani tijekom redovne nastave, a metoda prikupljanja podataka bio je
anketni upitnik sastavljen od šest pitanja izrađenih za potrebe ovog
istraživanja. Anketni upitnik je sadržavao pitanja otvorenog i zatvorenog
tipa o korištenju Facebooka u nastavi na Sveučilištu u Dubrovniku,
načinima njegova korištenja, mišljenju ispitanika o tome i stavu ispitanika o
eventualnoj budućoj primjeni Facebooka u nastavi stranih jezika te u
nastavi ostalih kolegija. Obrada podataka izvršena je analizom postotaka.
Rezultati ankete pokazali su sljedeće: 89% studenata ima Facebook
profil i gotovo svi su njegovi aktivni korisnici; 7% njih tvrdi da koristi
Facebook u obrazovne svrhe i većina njih bi ga željela nastaviti koristiti.
Međutim, iz njihovih komentara je vidljivo da ne koriste Facebook za
izvršavanje određenih aktivnosti i zadataka u sklopu kolegija niti za
komunikaciju s nastavnicima. Navode da ga većinom koriste za
prikupljanje korisnih informacija o kolegijima, razmjenu bilježaka, praćenje
obavijesti o terminima ispita, konzultacija i promjena u rasporedu nastave,
što znači za međusobnu komunikaciju ili komunikaciju s administrativnim
osobljem; 49% ispitanih studenata željelo bi koristiti Facebook u nastavi
stranih jezika, a 41% bi ga željelo koristiti u nastavi ostalih kolegija.
Iako visok postotak ispitanih studenata ima Facebook profil i tvrdi
da ga aktivno koristi, postotak onih koji tvrde da ga koriste u obrazovne
svrhe vrlo je malen. Otprilike polovica ispitanika željela bi koristiti
Facebook i u obrazovne svrhe. Ipak, značajno je primijetiti da bi veći
postotak ispitanih studenata želio koristiti Facebook u nastavi stranih
jezika nego u nastavi ostalih kolegija. Sve ovo pokazuje da se njihova
percepcija Facebooka kao obrazovnog alata još uvijek razvija i da njegov

obrazovni potencijal još uvijek nije u potpunosti prepoznat. K tomu,

činjenica da ispitani studenti nemaju dostupne obrazovne resurse na
Facebooku u okviru kurikula nijednog kolegija otvara prostor za provedbu
dodatnog istraživanja koje bi ispitalo percepciju nastavnika o korištenju
Facebooka kao obrazovnog alata. Treba naglasiti i to da većina nastavnika
ovog sveučilišta već koristi platformu za učenje na daljinu Moodle, što
može biti jedan od mogućih razloga smanjenoga interesa za upotrebu ove
društvene mreže u nastavi.
Zaključak
Upotreba Facebooka u nastavi stvara dinamično i interaktivno

okruženje i pruža priliku učenicima stranoga jezika da sudjeluju u
autentičnom kontekstu komunicirajući s izvornim govornicima. Takvo
okruženje pogoduje razvoju njihove komunikacijske kompetencije, osobito
njene pragmatičke i sociolingvističke komponente. Budući da su jezici
ukorijenjeni u društveni kontekst, učenici istovremeno razvijaju i
interkulturalnu kompetenciju. Uz navedene prednosti Facebook stavlja
učenike u središte procesa učenja, pozitivno utječe na njihovu motivaciju i
interes, te razvija osjećaj zajedništva među njima. Međutim, ne smijemo
zaboraviti da je tehnologija sama po sebi neutralna. Rezultat upotrebe
Facebooka ovisit će o tome kako se on primjenjuje i uključuje u proces
učenja i poučavanja.
Provedena istraživanja pokazuju pozitivno mišljenje o primjeni
Facebooka u nastavi stranih jezika, iako njegova upotreba istovremeno
izaziva određenu dozu nepovjerenja i skepticizma. Također, istraživanja
pokazuju da učenici koriste Facebook uglavnom za zabavu i da je njihova
percepcija Facebooka kao obrazovnog alata još uvijek ograničena. Zbog
toga trebaju pomoć pri odabiru strategija učenja koje će im pomoći da
najbolje iskoriste ovo inovativno okruženje. Uz to, nastavnici trebaju biti
osposobljeni za ovakvu vrstu poučavanja kako bi uspješno usmjerili
učenike. Potrebna su dodatna istraživanja koja će omogućiti nastavnicima
saznanja o tome kako ga najbolje primijeniti i iskoristiti u nastavi.

Literatura
Ayres-Benett, W., (2001), Socio-historical linguistics and the history of
French, French Language Studies, 11, pp. 159-177.
Bardovi-Harlig, K., (2001), Evaluating the empirical evidence: Grounds for
instruction in pragmatics, In Kasper, G., & Rose, K. (Eds.), Pragmatics in
language teaching, Cambridge: Cambridge University Press, pp. 13-32.
Bilić-Štefan, M., (2008), Interkulturalna komunikacijska kompetencija u
udžbenicima za engleski jezik u osnovnoj školi, Odgojne znanosti, 10(1), pp.
231-240.
Blattner, G., (2011), Web 2.0 Technologies and foreign language teaching, In V.
Wang (Ed.). Encyclopedia of E-Leadership, Counseling and Training.
Hershey, Pa: IGI Global.
Blattner, G., (2010), Facebook: a valuable tool to develop L2 socio-
pragmatic awareness. Report for the Commission on Telematics and New
Technologies, National Bulletin, American Association of Teachers of French, 35
(4), pp. 17-19.
Blattner, G. & Fiori, M., (2009), Facebook in the Language Classroom:
Promises and Possibilities. Instructional Technology and Distance Learning, 6(1),
pp. 17-28.
Eslami-Rasekh, Z., (2005), Raising the pragmatic awareness of lanugage
learners, ELT Journal, 59(3), pp. 199-208.
Kadum-Bošnjak, S., (2012), Suradničko učenje, Metodički ogledi, 19(1), pp.
181-199.
Matešić, M. et al., (2009), Social Software: Teaching Tool or Not?,
INFuture2009: “Digital Resources and Knowledge Sharing”, pp. 433-442.
Mihaljević Djigunović J., (2007), Afektivni profil, aspiracije i zadovoljstvo
nastavom, Metodika, 8(1), pp. 104-114.
Mihaljević Djigunović J., (2009), Strani jezici u kurikulu: europski modeli i
hrvatske težnje, Metodika 18, 10(1), pp. 51-79.
Mikulan, K., et al., (2011), Pozitivni i negativni aspekti platformi za učenje
na daljinu Moodle i WebCT u nastavi stranih jezika, Zbornik radova
Međimurskog veleučilišta u Čakovcu, 2(1), pp. 83-94.
Prensky, M., (2001), Digital natives, digital immigrants: A new way to look
at ourselves and our kids, On the Horizon, 9(5), pp.1-6.

Rodek, S., (2011), Novi mediji i nova kultura učenja, Napredak, 152(1), pp.
9-28.
Škiljan, D., (1987), Pogled u lingvistiku, Zagreb: Školska knjiga
Blattner, G. & Lomicka, L. (2012), Facebook: The Social Generation of
Language Learners., Alsic (Apprentissage des Langues et Systèmes
d'information et de communication) journal “social media and language
learning: (r)evolution ?”,15 (1), <raspoloživo na: http://alsic.
revues.org/2399 >, (pristup: 25. kolovoza 2012.)
Standards for Foreign Language Learning in the 21st Century (1999),
<raspoloživo na: http://www.actfl.org/sites/default/files/pdfs/
public/StandardsforFLLexecsumm_rev.pdf >, (pristup: 3. rujna 2012.)
The Partnership’s 2004 report Learning for the 21st Century, <raspoloživo na:
www.21STCENTURYSKILLS.ORG >, (pristup: 12.rujna. 2012.)
Okrugli stol „Institucionalne politike obrazovnih ustanova u Hrvatskoj o korištenju
društvenih medija u obrazovanju“, < raspoloživo na: http://www.carnet.hr
/ela/jubilarne_aktivnosti/okrugli_stol >, (pristup: 30. rujna 2012.)

85
Izvorni znanstveni članak

UDK 316.77 : 004 (478) (620)
Primljeno: 23. 10. 2016.
Bogdan Ivaşcu 
Revolucije društvenih medija:

Usporedba između egipatskih i
moldavijskih online društvenih
pokreta
Sažetak
Tehnološke inovacije u IT i u poljima mobilne komunikacije su transformirale
sredstva komunikacije između pojedinaca. Ova činjenica je omogućilo rast
prilagodljivosti pojedinca na nepredviđene situacije unutar modela umreženog društva
(Castells , 1996 : Van Dijk : 2006). S nastankom internet, ovaj novi tip društva je
započeo pokazivati fleksibilnost koja se nije nikada susretala u prijašnjim društvenim
modelima.
Ponašajući se poput socijalnog barometra, društveni mediji nude pojedincu
mogućnost djelovanja na društvenu stvarnost unutar umjetne zone. Dakle, svjedoci
smo rađanja mehanizma koji ima potencijal za generiranje utjecaja u procesu
građanskog angažmana za dobrobit društva i pojedinca. U posljednji godina, društveni
pokreti i grupe podrške su našle unutar društvenih medija novu sredinu izražavanja iz
koje mogu izraziti svoje ciljeve i kordinirati svoje postupke bez potrebe za prostornom
blizinom.
Imajući ovu novu društvenu stvarnost kao polazište, ova studija predlaže da se
utvrde neki aspekti odnosa između građanskog angažmana i uloge koju imaju društveni
mediji, posebno društvena stranica Twitter, tijekom društvenih pokreta u Moldaviji
(travanj 2009.) i Egiptu (siječanj 2011). Studija će također pružiti usporedbu između
Twitterovih uloga i u Moldaviji i Egiptu. Osim toga, analiza nudi novi pristup nedavnim

Autor. Bogdan Ivaşcu je izvanredni profesor na Nacionalnoj školi za političke studije i javnu
upravu, Odjel za komunikaciju i odnose s javnošću, Bukurešt, Rumunjska, e-mail:
ivascu.bogdan@gmail.com

društvenim pokretima, pridonoseći akademskoj literaturi koja se bavi proučavanjem

povećanja građanskog i političkog korištenja Twittera, izvan njegovog primarnog
djelokruga. Kako bismo ovo učinili, prvo smo predložili teorijsko objašnjenje da bismo
pojasniti ključne pojmove.
Ključne riječi: društveni mediji, Twitter , građanski angažman, umreženo

društvo

B. Ivaşcu: Revolucije društvenih medija... 87

UDK 316.77 : 004 (478) (620)
Received: 23. 10. 2016.
Bogdan Ivaşcu 
Social media revolutions: A

comparison between Egypt and
Moldova’s online social movements
Summary
Technological inovations in the IT and mobile communication fields
transformed the means of communication between individuals. This fact allowed the
growth of the individual’s adaptability to unforseen situations within the network society
model (Castells:1996, Van Dijk: 2006). With the emergence of the internet, this new
type of society began manifesting a flexibility never before encountered in previous
societal models.
Behaving like a social barometer, social media offers to the individual the
possibility of action upon social reality from within an artificial zone. Thus, we witness
the birth of a mechanism that has the potential to generate leverage in the process of
civic engagement, for the benefit of society and individuals alike. In recent years, social
movements and support groups found within social media a new environment of
expression, from where to voice their objectives and coordinate their actions without
the need of spatial proximity.
Having this new social reality as a starting point, this study proposes to identify
some aspects of the relation between civic engagement and the role played by social
media, specifically the social networking site Twitter, during the social movements in
Moldova (April 2009) and Egypt (January 2011). The study will also provide a
comparison between Twitter’s roles in both Moldova and Egypt. Additionally, the
analysis offers a new approach of recent social movements, contributing to the
academic literature studying Twitter’s increasing civic and political usage, beyond its

Bogdan Ivașcu is associate professor, National School of Political Studies and Public
Administration, Department of Communication and Public Relations, Bucharest, Romania, e-mail:
ivascu.bogdan@gmail.com

initial socializing scope. In order to do so, we first propose a theoretical incursion to

clarify key concepts.
Key Words: social media, Twitter, civic engagement, network society
Theoretical framework of the research
The network society and the Information Age
One of the most frequent namings for the current social

development stage is „the Information Age”. Manuel Castells (1996)
considers its apparition possible largely due to the co-existence of three
elements: 1. The unprecedented development of the information
technology, 2. The crisis of the capitalist and communist systems and 3.
The apparition of significant social movements, with potential of
development and transformation of the social construct (such as
environmentalism and feminism). Together, the three processes
(technological, economic-political and social) co-operate towards designing
a new social construct: the network society. „Functions and processes of
the Information Age are organised incrementally in networks. Networks
represent the new social morphologies and the diffusion of the network
logic modifies substantially the mechanics and the result of the production,
experience, power and culture processes. Although the network shape of
social organisation existed in other times and spaces, the paradigm of the
new information society offers the premise of its expansion in the totality
of social structures” (idem.).
The network society paradigm describes a series of changes that
occur inside the socio-cultural structures due to the development of
networks and information technologies. Chronologically, the first usage of
the „network society” term belongs to Dutch researcher Jan Van Dijk
(2006). For Van Dijk, the network society underlines „the form and
organization of information processing and exchange. An infrastructure of
social and media networks takes care of this. So the network society can be
defined as a social formation with an infrastructure of social and media
networks enabling its prime mode of organization at all levels (individual,
group/organizational and societal). Increasingly, these networks link all

units or parts of this formation (individuals, groups and organizations).”

(Van Dijk: 2006, p. 20).
The conceptualisation of the network society is further shaped in
connection to the definition of power in the information society. Castells
considers power is no longer concentrated in institutions (the state),
organisations (private companies) or symbolic controllers (churches, mass-
media). It is diffused within the global networks of power, information and
images, that flows within a variable geometry and disembodied geography
(Castells: 1997). According with this interpretation, the new power is no
longer the asset of institutions, but of informational and visual codes
produced by networks. These codes and images reflect the dominant logic
of the network society. As macro-level transformations work faster,
movements of individual or cultural identity at micro-level are more
engaged, either civically, politically or economically.
Civic engagement and social media
Literature review on the concept of civic engagement
Sociological and political research perspectives of civic engagement

fail to offer a unique definition of the concept. Traditionally, the idea of
citizens united to cooperate in order to reach a common social goal stems
from Alexis de Tocqueville’s seminal analysis of American civil life,
Democracy in America (2010). Tocqueville saw in the voluntary associations
specific to American townships an alternative to the centralized, absolutist
European governments of the time. It is precisely this decentralized nature
of the associations, Tocqueville argued, as well as the voluntary
participation of their members, which gives power to the democratic
system. Tocqueville’s analysis distinguishes three forms of association:
industrial associations, religious associations and legal or voluntary
associations. Another integral part of the system’s efficiency is the freedom
of expression that Tocqueville found to be most evident in the
prominence of newspapers.
However, “civic engagement” is never used by Tocqueville as a
term describing voluntary associations in early 19th century America. Later
research made the connections, either including civic engagement within

the broader concept of social capital, or by analyzing the role of voluntary

associations in modern America, as well as worldwide (Putnam, Leonardi,
Nanetti: 1993, Putnam: 1995, Skocpol: 1997). The American Psychological
Association’s definition provides a synthetic definition of civic
engagement, which is described as “individual and collective actions
designed to identify and address issues of public concern. Civic
engagement can take many forms, from individual voluntarism to
organizational involvement to electoral participation. It can include efforts
to directly address an issue, work with others in a community to solve a
problem or interact with the institutions of representative democracy”
(Delli Carpini, http://www.apa.org/education/undergrad/civic-
engagement.aspx).
Ehrlich (2000, p. iv) emphasizes the role of civic engagement as a
community developing process: “Civic engagement means working to
make a difference in the civic life of our communities and developing the
combination of knowledge, skills, values and motivation to make that
difference. It means promoting the quality of life in a community, through
both political and non-political processes”. Social movements for
democratization in developing countries, such as those in Moldova and
Egypt, may be included under this particular interpretation of civic
engagement, as socio-political change can be considered a form of
enhancing the quality of life.
Analyzing civic engagement from the citizen’s perspective, Keeter
et. all (2002, p. 23) describe the quality of being „civically engaged” as
depending of the participation in two or more of the following activities:
regular volunteering for an organization other than a candidate or political
party, working with others to solve a community problem, raising money
for charity, through a run/walk and actively participating in a group or
association.
Levine (2008, pp. 119-120) points towards three arguments in
favor of civic engagement’s necessity in generating and maintaining what
the author calls “a good society”. Firstly, civic engagement stimulates
institutions into working more efficiently. The strength of civic
engagement determinates the way a government interacts with its citizens.
Active citizens check corruption and mismanagement. On the other hand,
strong governments with weak civil societies are, without exceptions,
corrupt and tyrannical. Secondly, social outcomes are more likely to be just

when participation is equitable. Thirdly, some crucial public problems can

only be addressed by people’s direct public work, not by legislation.
According to Milner (2009, pp. 821-824), civic engagement is
channeled through three forms of citizenship: informed, purposeful and
active citizenship. Informed citizenship implies the basic understanding of
the reasons for democratic decision making, and of citizenship within a
global context. Purposeful citizenship refers to a citizen’s ability of self-
identifying his personal sense of civic identity and purpose, and
understanding the diversity of beliefs and values of other individuals and
groups. Active citizenship represents the ability to collaborate effectively
when participating in group inquiries and community activities, as well as
demonstrating knowledge of different types of citizenship participation
and involvement.
Social media as catalyst for civic engagement
The evolution of information technologies and the rise of the

Internet has enable the emergence of new means of manifestation of civic
engagement. Communities and associations are no longer dependent of
spatial proximity, ideas are shared through networks of online information,
in addition to offline participation. New and diverse forms of
communication appear, influenced by new technologies, and social sedia is
one of them.
The term „social media” is, certainly, very vast. The way it
integrates, like an umbrella-concept, many forms of online communication
generated a diversity of definitions. Lon Safko and David K. Brake offer a
general definition of social media – the totality of activities, practices and
behaviors of groups and communities of the online medium, more
precisely those activities and practices that generate and broadcast
information through Web 2.0. Safko and Brake use the term
„conversational media” to describe those elements of Web 2.0 that
facilitate the creation of informational content, traditionally known as User
Generated Content: words, images, video and audio sequences or
combinations of all (Safko & Brake: 2009, p. 6). We can assimilate to this
description aplications such as YouTube or Flickr, that allow the
interactive transfer of videos, images and posting comments on those
materials, interactive encyclopedias (Wikipedia) or blogging platforms such
as Wordpress. However, Safko and Brake consider the social networking

sites, such as MySpace, Twitter and Facebook, as the most significant

representants of the social media concept.
Boyd and Ellison (2007, p. 1) define social networking sites as
“web-based services that allow individuals to (1) construct a public or
semi-public profile within a bounded system, (2) articulate a list of other
users with whom they share a connection, and (3) view and traverse their
list of connections and those made by others within the system.” In other
words, social networking allows the individual to articulate online his
offline social connections. While this definition doesn’t convey the
relationship between social networking sites and civic engagement, it
outlines the basic functions that allow for civic action to be directed
through these sites. Analyzing social networking sites, Ellison, Lampe and
Steinfield (2009) identified two more usage trends, beyond their main
function of managing and connecting users’ social networks. First, there is
the need of discovering information about the others; the public identity
information displayed in user profiles functions as an area of commonality
with acquaintances, lowering interaction barriers. Second, social
networking usage mobilizes action. Social network sites can assist in
coordinating and mobilizing offline social action and adding a new layer of
engagement to pre-existing civic engagement structures.
Briggs (2008) analyzes social media through the Tocquevillean
perspective of civic life in the United States. He points out that the pre-
social media internet of the 1990’s is closer to the role Tocqueville
attributed to the newspaper: a decentralized method of spreading
information without the need of physical interaction. Social media, with its
collaborative frame, easy-access tools that allow users to become content
creators and the ability to easier maintaining relationships, is closer to
Tocqueville’s description of the American township. Users do not just
relay information from one to another, but also become more actively
involved in organized group activities through social media use.
Social media usage for civic and political purposes has become
more pronounced in the past five years. Civic engagement movements in
support of emergent democratic systems have demonstrated a predilection
for social media use in support of their objectives. Analyzing social media
in relation to the 2009 Guatemalan protests against the alleged government
sanctioned murder of journalist Rodrigo Rosenberg, Harlow (2011, p. 14)
indicates that the topical subframe of most online comments about the
movement was protest-related and the functional subframe a call for

action, illustrating that the online component of the movement was

focused on generating offline participation. Using Facebook as the main
communication tool, users posted comments to mobilize an online and
offline movement, organize protests, showcase photos of protests, and
actively show their support for the movement.
However, it was Moldova’s 2009 protests, triggered by accusations
of rigging elections by the ruling Communist Party, that decisively
attracted the attention of media and analysts on the relationship between
social media and civic engagement. Morozov (2009) points out a few
specifics regarding Twitter’s role in the Moldovan social movement. First,
while Twitter usage inside the country is rather low, Moldovans abroad
played an important role by participating in the protests remotely, via
Twitter. Second, the choice of Twitter played itself an important part, as it
is one of the most used social networking sites. Third, the use of Twitter
has been limited to mobilization of some local supporters and raising
international awareness. It didn't really help much in coordinating actions
of people who were protesting in the square, in part because they were
offline.
Dubbed by some commentators “the Twitter revolution”, the
movement was characterized by “the involvement – sometimes far from the
centre of Chişinău, in front of a computer connected to the internet – of a
group of educated young people and of ascending professionals capable to
use new media and communicate within the networks with their peers and
with the representatives of the general public” (Negură: 2010, p. 102).
Tunisia and Egypt’s social movements of 2011, soon followed by
fellow Arab states, challenged the repressive, anti-democratic nature of
their respective regimes. Social media, along with online bloggers and
mobile telephony, all played an important role in communicating the
events and coordinating the movement, while at the same time providing
an information alternative to the state controlled national media.
Noticeably, Arab youth adoption of social media represented a key factor
in its usage as a civic platform.
Addressing the issue of civic engagement through social media
usage, Cottle (2011, p. 650) argues that “Young people, plugged into
western media and immersed in wider cultural flows that normalize
democratic practices and civil rights as well as conspicuous consumption,
have become an established communications backdrop in much of the

Arab world notwithstanding the tensions and contradictions this poses to

‘embattled’ religious authorities and patriarchal structures of domination.”
Research methodology
Research questions
The study’s objective was the analysis of the connection between

civic engagement and the role played by social media, specifically the social
networking site Twitter, during the social movements in Moldova (April
2009) and Egypt (January 2011).
Two research questions were designed in order to reach the
proposed objective:
RQ1: Taking into consideration Briggs’ (2008) analysis of online
engagement, are Egypt and Moldova’s Twitter messages more likely to be
classified as a form of newspaper, or township council?
RQ2: What kinds of engagement topical categories are identifiable
in the two social movements’ Twitter messages?
Research method
In order to understand the phenomenon of civic engagement

through social media, we used the research method of content analysis.
The analysis focused on Twitter, as it has been the main social media
platform in Moldova and one of the most important platforms, besides
Facebook and blogs, in Egypt. Messages from the main Twitter hashtags
(community-content tags) used by the two movements, #pman (Moldova)
and #jan25 (Egypt), were taken into consideration as units for the analysis.
The time frame during which the hashtags were analyzed corresponds with
the two movements’ offline peak: April 7 to April 12, 2009 in Moldova
and January 25 to February 6, 2011 in Egypt. A convenience sample of 100
messages/day was selected for the study.
The first research question followed Briggs’ (2008) classification of
online engagement through Toqueville’s perspective: either as a form of
information disseminator (newspaper), or as a form of township council.

In order to do so, the Twitter messages were coded into four thematic
frames, two for each form of classification: an agency frame (participation
or inciting action), a values frame (high-level abstraction ideals of justice,
democracy, national security, patriotism, familial safety, or good of the
community), an adversarial frame (portraying the movement as good
versus evil, or specifying heroes and villains), a reflective frame
(discussions of antecedents, consequences, or media coverage) (Noakes
and Johnston: 2005). The agency and values frame are closer in their
description to the roles and functions of the township. Reflective and
adversarial frame, with their narrative and informative attributes, are closer
to Tocqueville’s definition of the newspaper. Messages that couldn’t be
included in either category were classified as “other”.
The second research question focused on the engagement topical
categories identifiable in the Twitter feeds, expanding on Harlow’s topical
categories concerning the Guatemalan social media protests (2011): call to
action/protest, informational – media sources, informational – personal,
informational – concerning Internet access, anti-president/government,
solidarity with movement, government censorship, related to other
movements, comments on media coverage and other.
Research limitations
The main limitation for the analysis of the Egyptian Twitter

messages was the language barrier, as none of the authors were fluent in
Arabic and a considerable part of the analyzed messages were written in
that language. Therefore, the Arabic language messages included in the
research were classified in the “Other” category. Further study of these
messages is recommended, provided an English translation.
Also, the medium itself could be considered limitative. Twitter is
but a part of the social media phenomenon, with its specific way of
engaging individuals, as a text-based micro-blogging platform. Other
components of social media, such as Facebook, blogs, LinkedIn etc., have
different tools for interaction and user content creation, as well as different
usage reasons. Due to those factors, the results of this study cannot be
extended towards social media as a whole, even if they do offer an in-
depth look of Twitter usage for civic engagement purposes.

Data analysis
Results for RQ 1
The content analysis showed that 50% of the Moldovan messages

within the sample fell into the reflective frame category (discussions of
antecedents, consequences, or media coverage), while 16% were classified
as „other”, 13,25 % agency frame (participating or inciting action), 10%
values frame and 9,83% adversarial frame, as seen in figure 1.
Thematic frames Twitter Moldova
50%
16% 13,25% 10% 9,83%
Reflective Other Agency Values Adversarial

frame frame frame frame
Figure 1 Frequencies Moldova (%)
Daily percentages show that messages within the reflective frame

were highest on the April 9 and 10, with 88% and 84%, respectively.
Agency frame messages had their highest percentage on April 8, the
second day of protests, with 22,5%. Adversarial and values frame,
although with lower percentages, had their peak on April 11 and April 12,
respectively, both with 18,5%. Overall, an inverse-proportional
relationship can be noticed between agency and reflective frames – with
action-inciting messages stronger in the first days of protest, and a
considerable increase of reflective messages in the third and fourth day
(see Figure 2).

Figure 2 Daily percentages thematic frames Moldova
Egypt’s Twitter messages have a similar configuration, however the

reflective frame frequency is higher than the Moldovan counterpart, with
74,35%. Messages who couldn’t be coded in any frame have a frequency of
15,1%. This category included tweets in Arabic or other foreign languages
that the authors didn’t master (i.e. German, Spanish), information not
directly related to protests (such as “thank you for your support” tweets)
and information completely unrelated to the protests, but included in the
message trends. Agency, adversarial and values frames percentages were
lower than those in Moldova.
Thematic frames Twitter Egypt
74,35%
15,10%
7,75%
2,35% 0,45%
Reflective Other Agency Adversarial Values

frame frame frame frame
Figure 3 Frequencies Egypt (%)

As for daily percentages, the same inverse-proportional

relationship between action-inciting and informative frames as in the
Moldovan Twitter posts was identified: agency and values frame were
higher during the first two day of protests, while reflective frame was
higher starting from the third day of protests.
Figure 4 Daily percentages thematic frames Egypt
Results for RQ 2
Content analysis of engagement topical categories for the

Moldovan #pman hashtag showed that informative content was
predominant, with 29,5% of the messages falling in the informative –
media sources category, followed by informational – personal, with
25,67%. The only informational topic that scored less than 5% was the
one concerning internet access during the media blackout – only 2%.
Information classifiable as “other” (unrelated to any topic) amounted at
23,08%. Topical categories related to direct action and debating
consequences and causes of the protests had the lowest frequency
percentage, 5% or less.

Topical Categories Twitter Moldova

29,50%
25,67%
23,08%
5,00%5,00%5,00%
2,25%2,00%2,00% 1%
Figure 5 Frequencies Moldova (%)
Conveying information was the main topical category of the Egypt

messages as well, either by relaying media links or quotes (35,05%), or by
relating events as they happened from the demonstrations (26,95%).
19,7% of the messages were classified as “other”, however it should be
noted that, in the case of the Egyptian tweets, the language barrier
contributed to some of these messages being classified as such, being in
Arabic, without translation. Call to action/protest messages amounted to
4,7%, almost the same percentage as in Moldova. Informational –
concerning internet access scored the lowest, with 1,4%.

Topical categories Twitter Egypt

35,05%
26,95%
19,70%
4,70%3,20%2,55%2,50%2,50%
1,45%1,40%
Figure 6 Frequencies Egypt (%)
Discussion
In relation to RQ1, the content analysis results indicate that the
messages from both Twitter hashtags are predominantly classifiable within
the reflective frame (50% #pman - Moldova, 74,35% #25jan – Egypt). As
stated in the research method section, the reflective and adversarial frame,
with their narrative and informative attributes, are closer to Tocqueville’s
definition of the newspaper. Although the adversarial statements had a
smaller percentage (2,35% in Egypt, slightly higher in Moldova – 9,83%),
together with the reflective frame messages constitute the majority.
The results suggest Twitter had primarily an informative function
during the two social movements. Reported to RQ1, these results reveal
that civic engagement during Moldova and Egypt’s social movements is
predominantly classifiable as a form of newspaper. The social media tool
was used to spread information about the recent developments of the
protests. An important characteristic of the messages within the reflective
frame is the adaptation of the user’s speech to closely mirror journalistic
speech. A large number of reflective tweets in the #jan25 hashtag used the
“Breaking” or “Breaking news” expression in the beginning of a message
which was considered important information-wise. To exemplify, a tweet

dated January 30 states: “Breaking: Al Jazeera Arabic issues new coordinates for
NileSat: 10949 Vertical FEC 3/4 Tell others now”. Likewise, some reflective
messages were structured as flash news, like in this example: “the villagers of
Corjeuti are being guarded by soldiers with AK47-s, nobody is allowed to leave -
commies block people from leaving”. Adversarial tweets conveyed their “good
versus evil” content by using descriptive phrases similar to journalistic
titles. One of the Egyptian adversarial tweets stated: “Unbelievable video of
Egyptian protesters staring down a police water cannon http://t.co/ALhOC7F”.
This is but an example of the Twitter users increased proficiency in a
journalistic approach of their messages during the two social movements.
Overall, the analysis of RQ1 parameters reveals some new
information regarding the thematic frames used to code the two forms of
engagement, in report with previous studies. Unlike Harlow’s study (2011)
of Guatemalan social media civic movements, which revealed the agency
frame (related to participating or inciting action) to be predominant,
Moldova and Egypt Twitter messages were preponderantly reflective.
Although this might suggest a contradiction between the two sets of
research data regarding civic engagement through the use of social media,
we consider that the results suggest a specialization of social media tools
usage for civic purposes. While this study analyzed Twitter usage, the
Guatemalan social movement used primarily Facebook. Twitter, being a
text-based micro-blogging website, facilitates by design an informative,
reflective, almost journalistic approach of user generated content, making
it closer to Tocqueville’s definition of the newspaper. Facebook, being a
more complex and engaging social networking site, were text, pictures and
videos all interact to offer the user a constantly updated virtual interface of
its various social networks, is more prone to call for action messages. This
type of active, person-to-groups social interaction brings Facebook closer
to the township form of engagement first identified by Tocqueville. This
specialization of social media tools usage constitutes a direction for future
research, which could be applied to movements where Facebook and
Twitter were used in conjunction, such as the ones in Egypt and Tunisia.
The results for RQ2 enforce the premise that Twitter is
primordially an informative tool for engagement. Two informational
topical categories (“media links and sources”, personal) had the highest
percentage for both social movements. This comes to at least partially
confirm Morozov’s statement that Moldova’s “Twitter Revolution” has
been limited to mobilization of some local supporters and raising

international awareness, but didn't really help much in coordinating actions

of people already on the square (2009).
Extending this argument to both movements, data from the
content analysis does indeed show that the primary goal of the Twitter
messages was awareness, accomplished through the use of informative
topics. Media links and quotes, as well as personal accounts from the
protests posted by users, indicate that Twitter’s main functions were to
convey information and activate support for the two hashtags. Another
topic, “solidarity with movement”, although with lower percentages, was
mostly present in the second part of the protests’ timeline, indicating
international support and awareness as result of initial informative efforts
by participants in the movements.
However, “call to action/protest”, which is essentially a mobilizing
topic, was the fourth ranking for both movements. Its percentages were
also significantly lower (5% in Moldova, 4,7% in Egypt), suggesting a
lesser effectiveness in rallying support for the causes, contradicting the
mobilization function implied by Morozov’s study.
Conclusions
Overall, data resulting from both research questions point towards

several conclusions. First, the prominence of informative topics points out
that Twitter is still in the “newspaper” (as defined by Tocqueville) phase of
online civic engagement. Twitter is primarily used to inform in a
decentralized manner about the latest developments of social movements.
It doesn’t have the attributes of a Tocquevillean township, partially
because its format simplifies interaction to text-based communication. The
impact of the format upon engagement could constitute a potential
direction for future research
Second, the usage reasons and topical categories of the two social
movements are quite similar. This implies an equal degree of “social media
literacy” in both countries, and a potential for future coordination of
offline movements through social media tools in the years to come.
In both countries, Twitter usage showed another important aspect
of social media’s impact. Individuals that posted messages concerning both
movements showed a certain degree of proficiency in the journalistic

discourse. Three elements specific to journalistic discourse are identifiable

in the two movements’ messages: 1. Users managed their information
flow, removing irrelevant information and broadcasting only information
they considered to be meaningful in the context of the protests; 2. The
speech used in the tweets mimicked, to a certain degree, journalistic
reporting. This is particularly relevant in the messages falling in the
“informational – personal” topical category (e.g. - “Breaking: Al Jazeera
Arabic issues new coordinates for NileSat: 10949 Vertical FEC 3/4 Tell others
now”). Other messages mimicked press headlines (“Unbelievable video of
Egyptian protesters staring down a police water cannon http://t.co/ALhOC7F”); 3.
Users cited their sources in their tweets. This implies that Twitter can be
used as a platform for citizen journalism.
The image resulted from this study is reductible to only a small part
of the social media phenomenon, Twitter. However, the findings show an
increasing usage of Twitter, as a social media tool, for civic purposes, an
aspect of social media that is imperative to be further studied.
Bibliograpy
Boyd, Danah, Ellison, Nicole B. (2007), Social network sites: Definition, history,
and scholarship, in Journal of Computer-Mediated Communication, vol. 13, no. 1
Briggs, Christian (2008), The Tocqueville Lens – Informing the Design of the New
Township, in Proceedings of the North American Computing and
Philosophy Conference, Bloomington, Indiana
Castells, Manuel (1996), The Information Age: Economy, Society and Culture. The
Rise of the Network Society, Vol. I., Oxford, UK: Blackwell
Castells, Manuel (1997), The Information Age: Economy, Society and Culture. The
Power of Identity, Vol. II. Cambridge, MA; Oxford, UK: Blackwell
Cottle, Simon (2011), Media and the Arab uprisings of 2011: Research notes, in
Journalism, vol. 12, no. 5, pp. 647-659
de Tocqueville, Alexis (2010), Democracy in America. Historical-Critical Edition
of De la démocratie en Amerique, edited by Eduardo Nolla, Liberty Fund,
Indianapolis
Delli Carpini, Michael, Definition of Civic Engagement, http://www.apa.org/
education/undergrad/civic-engagement.aspx, retrieved on 21.11.2011

Ehrlich, Thomas (2000), Civic Responsibility and Higher Education, The

American Council on Education and The Oryx Press, Phoenix, Arizona
Harlow, Summer (2011), Social media and social movements: Facebook and an
online Guatemalan justice movement that moved offline, in New Media & Society, pp.
1-19
Keeter, Scott, Zukin, Cliff, Andolina, Molly, Jenkins, Krista (2002), The
Civic and Political Health of the Nation: a Generational Portrait, The Center for
Information and Research on Civic Learning and Engagement
Levine, Peter (2008), A public voice for youth: The audience problem in digital
media and civic education, in W. L. Bennett (Ed.), Civic life online: Learning how
digital media can engage youth, pp. 119–138, MIT Press, Cambridge,
Massachusetts
Milner, Henry, (2009), Youth Electoral Participation in Canada and Scandinavia,
in J. Youniss, P. Levine (Eds.), Engaging Young People in Civic Life, Vanderbilt
University Press, Nashville, Tennessee
Morozov, Evgeny (2009), More analysis of Twitter’s role in Moldova,
http://neteffect.foreignpolicy.com/posts/2009/04/07/more_analysis_of_
twitters_role_in_moldova, retrieved on 24.08.2011
Negură, Petru (2010), The Avatars of a Chat and Stones Revolution, in A.
Ciubotaru (Ed.), Twitter Revolution. Episode One: Moldova, ARC Publishing
House, Știința Publishing & Printing Enterprise, Chișinău
Noakes, John A., Johnston, Hank (2005), Frames of protest: A road map to a
perspective, in H. Johnston, J.A. Noakes (Eds.), Frames of Protest: Social
Movements and the Framing Perspective, pp. 1-29, Rowman & Littlefield,
Lanham, Maryland
Putnam, Robert D., Leonardi Robert, Nanetti, Rafaella Y. (1993), Making
Democracy Work: Civic traditions in modern Italy, Princeton University Press,
Princeton, New Jersey
Putnam, Robert D. (1995), Bowling Alone: America’s Declining Social Capital, in
Journal of Democracy, vol. 6, no. 1, pp. 65-78
Safko, Lon, Brake, David K. (2009), The Social Media Bible: Tactics, Tools and
Strategies for Business Success, John Wiley & Sons, Hoboken, New Jersey
Skocpol, Theda (1997), The Tocqueville problem. Civic Engagement in American
Democracy, in Social Science History, vol. 21, no. 4, pp. 455-479
Van Dijk, Jan (2006), The Network Society – Second Edition, London: Sage

105
DRUŠTVO
UDK 17: 378
Primljeno: 8. 8. 2016.
Anuška Fjorović
Etičnost studenata: percepcija

nastavnika Sveučilišta u Dubrovniku
Sažetak
Anketom provedenom među nastavnicima triju Odjela Sveučilišta u
Dubrovniku utvrđeno je da studenti, prema percepciji nastavnika, gotovo
svakodnevno krše moralne i etičke principe kako bi postigli što bolji uspjeh
tijekom studiranja – pritom se najčešće misli na prepisivanje te plagiranje
radova. Ne ulazeći u eventualnu krivnju današnjeg društva i njegovu
“blagonaklonost” prema neetičkim postupcima u cjelini, anketa pokazuje da bi
postojanje jasno definiranog Etičkog kodeksa za studente vjerojatno
predstavljalo dobar početak za studente, kako bi uopće shvatili definiranje
neprihvatljiva ponašanja u akademskoj zajednici.. Osviještenost studenata mora
odgovarati ponašanju nastavnika, koji bi, češćim posezanjem za stegovnim
mjerama, onda kada je to potrebno, jasno poručili svim studentima da su
zloupotreba i kršenje etičkih načela strogo zabranjeni. Isto tako, ukoliko od
svojih studenata očekuju poštivanje visokih moralnih normi, nastavnici bi
svojim ponašanjem trebali, bez iznimke, biti uzori etičkog ponašanja.
Ključne riječi: etika, studenti, akademsko nepoštenje, prepisivanje,

plagiranje

Autorica Anuška Fjorović, mag. nov. je asistentica na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u
Dubrovniku i doktorandica na poslijediplomskom sveučilišnom studiju Informacijske i
komunikacijske znanosti, Sveučilište u Zagrebu, e-mail: anuska.fjorovic@unidu.hr

106 DRUŠTVO / SOCIETY
SOCIETY
UDK 17: 378
Received: 8. 8. 2016.
Anuška Fjorović
Ethics of students: University of

Dubrovnik's teachers perception
Summary
A survey among teachers of the three Departments of University of

Dubrovnik has been found that students, according to teachers' perception,
almost daily violate moral and ethical principles in order to achieve the best
success during the study - while the most commonly thought of copying and
plagiarism works. Without going into the possible guilt of today's society and its
"good will" towards unethical practices as a whole, the survey shows that the
existence of a clearly defined code of ethics for students is likely to represent a
good start for students to understand the general definition of unacceptable
behavior in the academic community. Awareness of students must match the
behavior of the teacher, who would frequently resort to disciplinary measures,
when necessary, a clear message to all students that the abuse and violation of
ethical principles is strictly prohibited. Also, if their students are expected to
observe high moral standards, teachers should be role models for ethical
behavior.
Key Words: ethics, students, academic dishonesty, plagiarism

Author Anuška Fjorović is teaching assistant at University of Dubrovnik and PhD student at
University of Zagreb, e-mail: anuska.fjorovic@unidu.hr

A. Fjorović: Etičnost studenata: percepcija... 107
Uvod i istraživački problem
Sveučilište, kao vrhunska znanstvena i obrazovna institucija, trebala

bi predstavljati uzor cijelome društvu u moralnom pogledu. Učeći studente
etičkim principima i moralnom rasuđivanju, obrazovne institucije mogu
ispuniti jednu od svojih povijesno važnih obveza – uzgajanje morala. S
jedne strane, nastavnici moraju biti svjesni da obrazovni sustav presudno
utječe na oblikovanje mladih osoba, studenata, no ni nastavnici nisu sami u
tom procesu. Ovaj je proces dvostran – etičke norme nastavnika na
Sveučilištu odgovaraju, ili bi barem trebale odgovarati etičkim normama
studenata.
U ovom će se radu sagledati značenje etike i etičkih dvojbi u
današnje vrijeme, s posebnim osvrtom na etiku studenata. Ovaj se problem
kod nas do sada nije proučavao, zbog toga je literatura oskudna. Izuzev
Sveučilišta u Rijeci, u Hrvatskoj ne postoje etički kodeksi koji se odnose
isključivo na studente. Za razliku od SAD-a, gdje je takva praksa normalna,
kod nas još ne postoje jasno definirana neprihvatljiva ponašanja na svim
fakultetima.
Zbog toga je početna hipoteza rada da je Sveučilištu u Dubrovniku,
kao svojevrsnoj paradigmi svih Sveučilišta u Hrvatskoj (izuzev riječkog)
potreban Etički kodeks za studente, što će se pokušati dokazati uz pomoć
istraživačke metode – ankete, provedene na prigodnom uzorku nastavnika
triju najdulje postojećih Odjela Sveučilišta u Dubrovniku. Rad će tako
upozoriti na percepciju nastavnika o etičnosti studenata, s posebnim
naglaskom na najčešću vrst akademskog nepoštenja- prepisivanje i
plagiranje. Na taj će način rad pokušati rasvijetliti neke od do sad
zanemarivanih tema, (prisutnih, doduše, u tisku), a uz to će pokušati dati i
smjernice za rješavanje i smanjivanje ovih, očito gorućih problema, s
kojima se susreću nastavnici na Sveučilištima.
Etika i etičke dvojbe danas
“Etičke dileme su svuda oko nas i kao sastavan dio svakodnevnog

života predstavljaju konstantan izazov našem osjećaju za etiku. Na primjer,
imam li moralnu obvezu prijaviti kolegu koji laže?” (Dej, 2004., 19.), ovo je

jedno od ključnih pitanja koje postavlja Dej, a koje se izravno naslanja na

problematiku etičkih principa i moralnog rasuđivanja, najviše izraženih
upravo u obrazovnim institucijama poput Sveučilišta, koje mora njegovati
moral. Ovu su važnost prepoznali i drugi autori, pa tako Žitinski navodi
kao je “obrazovna profesija prva pozvana prepoznati vrhunsku važnost
istinoljubivosti i predanosti težnji prema izvrsnome u nastojanju da se u
društvu produbi razumijevanje moralnih standarda” (Žitinski, 2006., 2.).
No najprije valja razlučiti što je zapravo etika i u čemu se razlikuje
od morala?
Riječ moral izvedena je iz latinske riječi mos, moris, što znači (između
ostalog) način života ili postupanje (Dej, 2004., 20). Ona se često povezuje
s religijskim vjerovanjem i osobnim ponašanjem. Riječ etika, s druge strane,
izvedena je iz grčke riječi Ethos, što znači običaj, upotreba ili karakter. O
etici se često misli kao o racionalnom procesu primjene postojećih principa
prilikom sudara dva moralna ograničenja. Prema Deju, najteže etičke
dileme nastaju kada dođe do sukoba dva “ispravna” moralna ograničenja.
Zato etika često podrazumijeva ravnotežu suprotstavljenih ispravih
odgovora tamo gdje nema onih “točnih”.
Isti autor navodi primjer učenika koji se obveže na šutnju kad mu
kolega prizna da je varao. Ako nastavnik pokuša od prvog učenika izvući
priznanje da je drugi varao, prvi učenik mora odmjeriti lojalnost prijatelju
(kao moralnu vrijednost) prema posvećenosti istini (kao drugoj moralnoj
vrijednosti).
Unatoč povijesnoj razlici između morala i etike, ta su dva koncepta
u posljednje vrijeme gotovo istoznačna. Etika je zapravo grana filozofije
koja se bavi moralnom komponentom ljudskog života i obično se naziva
filozofija morala. Također, kako navode Malović, Ricchiardi, Vilović, etika
se definira kao pokušaj da se odredi što je ispravno (2006., 47.).
Profesionalno etičko ponašanje, ne može se, dakle, razdvojiti od
općih moralnih standarda društva, zato se etika često opisuje i kao skup
principa ili kodeks moralnog ponašanja. Etika podrazumijeva procjenu i
primjenu moralnih vrijednosti koje društvo ili kultura prihvaćaju kao svoje
norme (Dej, 2004., 20).

Etika studenata
Etičke se odluke uvijek donose u nekom konkretnom kontekstu,

koji uključuje političku, društvenu i kulturnu klimu. Ova bi se rečenica,
preslikana na političku, društvenu i kulturnu klimu hrvatskog društva,
gledano s pozicije studenata, mogla shvatiti na nekoliko različitih načina.
Iako je dobro poznato što se smatra časnim, a što nečasnim ponašanjem,
sve upućuje na to da u svijesti studenata još nije došlo do “razvijenog “
gledanja na ovakvu situaciju, kao primjerice, u američkom sustavu, u
kojemu studenti prepisivanje smatraju narušavanjem vlastitog rezultata i
bez razmišljanja će (zbog društvene klime) upozoriti na kolegu studenta
koji se takvim sredstvima služi, bez bojazni da će ga se osuditi za takvo
ponašanje. U Hrvatskoj bi takav student bio prozvan “tužibabom”.
Uz SAD, u Velikoj je Britaniji, te u brojnim drugim “razvijenim”
zemljama, kod samih studenta vrlo razvijena svijest da je prepisivanje
(ovdje se misli na prepisivanje i na provjerama znanja, te u seminarskim,
diplomskim, te magistarskim radovima) oblik varanja. U Hrvatskoj je, pak,
prepisivanje još uvijek, ne samo u percepciji studenata, nego nažalost, i
pojedinih nastavnika, shvaćeno tek kao snalažljivost, što upućuje na
ozbiljan nedostatak negativnih konotacija ovoga pojma.
Dnevni list Vjesnik u nekoliko je navrata donosio napise o poplavi
kupljenih ili pak plagiranih diplomskih radova diljem hrvatskih Sveučilišta.
Iako Pravilnik o stegovnoj odgovornosti studenata (kojeg ima gotovo svaki
fakultet, a o čemu će više riječi biti u sljedećim poglavljima rada) predviđa i
najoštrije sankcije za studente koji se drznu, nevažno iz kojeg razloga,
upotrijebiti kažnjive oblike ponašanja, “profesori idu linijom manjeg
otpora pa nitko još zbog prepisivanja nije izbačen s fakulteta”. Tekst je to
koji je Vjesnik objavio u svibnju 2011., krajem tadašnje akademske godine.
Zato se može pretpostaviti je da će se Sveučilište s istim problemima
suočiti i u sljedećim akademskim godinama. U tekstu se također navodi da
se pokazalo da “profesori ne žele komplicirati život sebi i studentima i idu
linijom manjeg otpora pa ne provode proceduru do kraja«, prema riječima
prodekana Fakulteta političkih znanosti Berta Šalaja. Na ovom je fakultetu,
navodi se u tekstu, kao i na nekim drugima, na snazi Pravilnik o stegovnoj
odgovornosti studenata. Prema njemu, predaja seminarskog ili diplomskog
rada čiji je sadržaj djelo nekog drugog studenta ili treće osobe, odnosno
prepisan iz literature ili izvora na internetu bez navođenja tko je stvarni
autor sadržaja, smatra se težim stegovnim prijestupom. Pravilnik predviđa i

sankcije, tj. stegovne mjere, a to su ukor, opomena pred isključenje sa

studija, zabrana polaganja ispita ili pohađanja nastave do šest mjeseci,
isključenje sa studija do godinu dana te, najteža mjera, trajno isključenje s
fakulteta. Unatoč jasnim sankcijama, niti jedan student dosad nije izbačen
sa studija zbog lažiranja diplomskog rada. Prodekan FPZ-a smatra da se
prema tom problemu akademska zajednica nije dobro postavila. Na ovom
fakultetu, piše Vjesnik, posljednjih godina pokušavaju popraviti siituaciju,
pa su tako uveli rigoroznija pravila za predaju diplomskih radova, prema
kojima student mora, ne samo predati rad u elektroničkom obliku, nego je
obvezan i potpisati izjavu u kojoj pod moralnom odgovornošću potvrđuje
da je riječ o njegovu djelu. I sam prodekan navodi da rješenje problema
nije u donošenju pravila i sankcija. “Nije problem u kazni, već u činjenici
da studenti nisu dovoljno osviješteni. Naravno da im govorimo o
akademskom poštenju, no činjenica je da nismo proveli do kraja deset
procedura i tim primjerom jasno poručili ostalim studentima da su
zloporaba i kršenje etičkih načela strogo zabranjeni”, riječi su prodekana
zagrebačkog FPZ-a.
Što se studentu događa ako na stranom sveučilištu preda rad koji
nije njegovo vlasništvo, Vjesniku je objasnila Jelena Jurišić, profesorica s
Hrvatskih studija, navodeći kako su svi studenti na Moskovskom
državnom sveučilištu Lomonosov, gdje je i sama studirala, koji su bili
uhvaćeni u plagiranju, izbačeni s tog fakulteta, a uz to im je zabranjeno i
studiranje na drugim fakultetima u zemlji. Profesorica navodi i da je
ozračje na tamošnjim fakultetima takvo da se studenti ne usude varati i
prepisivati na kolokvijima.
Sveučilišna autonomija je nepovrediva, zato bi svaki fakultet unutar
svoje institucije trebao rješavati ovaj problem, jer primjerice, kupljeno
radovi nisu u nadležnosti Ministarstva, a naročito ne policije. Stajalište
kako je nužno raditi na podizanju svijesti koliko su takvi postupci neetični
i nepošteni te da se radi o intelektualnom kriminalu, kako Vjesniku tvrdi
prorektorica Sveučilišta u Zagrebu Blaženka Divjak, je općeprihvaćeno u
akademskoj zajednici, alio problem je što to mora biti i stav cjelokupnog
društva, a ne samo profesora i studenata.
Ovdje je potrebno spomenuti činjenicu da je u Hrvatskom društvu
stav prema nepoštenju bilo koje vrste, pa tako u ovom slučaju i
akademskom, prilično. “labav”. No to nije samo krivica hrvatskoga
društva, jer je na takve pojave na globalnoj razini upozorio i sam Dej.
”Dokazi sve više ukazuju da kao društvo na svijet sve više gledamo iz

perspektive moralnog relativizma. Čak i oni među nama koji ne

odobravaju laganje, svjesno često nisu spremni javno priznati postojanje
jasne crte razdvajanja između istine i laži. U tom smislu, uobičajeni refren
glasi ”to nije moj problem”. (Dej, 2004., 101). Ovaj Dejev “refren” jasno je
vidljiv u ponašanju naših studenata, koji, ne samo da neće upozoriti na
kolegu studenta koji čini neku nepriličnu radnju u domeni akademskog
nepoštenja, nego će i sami raditi slično, jer je to “popularno” učiniti. Tako
je ovdje vidljiv Dejev “unutarnji sukob koji stavove naše savjesti o tome
što bismo trebali učiniti dovodi u moralni sukob s onim što je popularno
učiniti”. Nažalost, u svijesti ovdašnjih studenta akademsko nepoštenje je
vrlo “popularno” sudeći prema rezultatima ankete koja će biti iznesena na
sljedećim stranicama rada. Tome u prilog govori i činjenica da je, kada su
na oglasnoj ploči FER-a, još u veljači 2006., objavljena imena studenata
koji prepisuju na ispitima te su dobili opomenu pred isključenje s nastave,
reakcije studenata bile su kako se radi o “javnom linču, koji ubija svaku
kolegijalnost studenata”?! (Portal Jutarnji hr, 2006.). Ovakvi komentari
studenata jasno ukazuju na stav da je prepisivanje i došaptavanje te
pomaganje na ispitima kod nas shvaćeno kao “kolegijalnost”, a ne težak
prijestup.
Govoreći o posljedicama ovakvog ponašanja, važno je reći da,
etički sudovi svakako stvaraju posljedice: pozitivne ili negativne, kako za
onoga koji ta djela čini, tako i za one na koje ta djela utječu. Te se
posljedice, prema Deju, kreću u rasponu od poticanja svijesti do javnog
prihvaćanja ili neodobravanja određene vrste ponašanja. Za početak, valja
reći da je kodificiranje normi i naznaka odgovornosti, ukoliko se one
prekrše, možda ipak dobar početak za društvo poput našega, gdje su
visoka moralna načela, nažalost, još u povojima.
Kodificiranje normi u Hrvatskoj - Etički kodeksi za

studente
Odabir zajedničkih vrijednosti, koje svi dijele, često se odražava u

kodificiranju normi, a ti kodeksi mogu poslužiti barem da pruže određenu
ideju o crti koja razdvaja prihvatljivo od neprihvatljivog ponašanja.

Iako je sasvim jasno da kodeksi nisu spasonosan lijek ni u jednoj

profesiji, pa tako ni kodificiranje normi studenata neće nužno podići
njihovu etičnost, zanimljivo je da Etički kodeks za studente u Hrvatskoj
posjeduje jedino Sveučilište u Rijeci. Ostala Sveučilišta, poput
Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, preuzela su neke dijelove
Etičkog kodeksa Sveučilišta u Rijeci, koje je svoj kodeks, vidljivo je iz
citirane literature, razvio po uzoru na praksu u SAD-u. Ostala su
Sveučilišta neke od ovih normi ugradila u svoje Pravilnike o stegovnoj
odgovornosti studenata te Pravilnike o studiranju.
Riječki Kodeks ponašanja studenata dio je cjelovitog i suvremenog
etičkog kodeksa koji još sadržava Etički kodeks te dodatak koji uređuje rad
i postupke Vijeća časti Sveučilišta u Rijeci. Etički kodeks za studente
donesen je još 2006., a prema riječima tamošnjeg rektora, akademika
Daniela Rukavine, taj važan dokument odražava činjenicu da je Sveučilište
vrhunska znanstvena i obrazovna institucija koja treba poticati i
promovirati visoka moralna načela, koja moraju osigurati da Sveučilište u
moralnom pogledu bude uzor cijelome društvu.
Znajući da obrazovni sustav presudno utječe na oblikovanje
ličnosti mladoga čovjeka i određuje moralne vrijednosti koje će on ponijeti
u život, kako navodi Rukavina, donesen je Etički kodeks koji jasno ističe
neprihvatljivo i doista, u Etičkom kodeksu za studente, uz definiranje
prava studenta/studentica koje Sveučilište podupire i štiti, jasno su
definirani pojmovi poput akademskog nepoštenja, fizičkih povreda i
zlostavljanja, uznemiravanja, diskriminacije, upotrebe droge i alkohola,
standarda ponašanja u objektima Sveučilišta, sigurnosti i zaštite, te
pomaganja, poticanja i pokušaja. Ovaj se Etički kodeks oslanja na američke
kodekse ponašanja, koji u svojem sustavu obrazovanja od najranije dobi
osuđuju sve oblike neetičkog ponašanja koji se u Hrvatskoj još uvijek
smatraju “normalnim”.
Pojam na koji se obraća najviše pozornosti i u Etičkom kodeksu za
studente Sveučilišta u Rijeci, i u ovom radu je pojam akademskog nepoštenja.
Zbog toga slijede temeljne naznake definicije ovoga pojma, koje su
korištene i u anketi o etičnosti studenata Sveučilišta u Dubrovniku:
akademsko nepoštenje ugrožava kvalitetu obrazovanja i obezvređuje
istinska postignuća članova/članica akademske zajednice. Akademsko
nepoštenje predstavlja bilo koju vrstu prijevare vezane za postupak
prijavljivanja, ispitivanja ili druge vrste provjere znanja (što uključuje, među
ostalim: upotreba ili namjera upotrebe bilješki, podataka, računala za

vrijeme ispita, lažno predstavljanje i predstavljanje tuđega rada kao

svojega), plagiranje i krivotvorenje radova ili dijelova radova drugih osoba
te iznošenje ideja drugih osoba kao vlastitih, bez znanja autora ili
navođenja izvora, stvaranje situacija u kojima će drugi studenti/studentice
biti nepravedno zakinuti za akademska dobra ili u kojima student(ica)
stvara nepoštenu akademsku prednost pred drugim
studentima/studenticama, utjecanje ili pokušaj utjecanja na nepristranost
vrednovanja nastavnika, neprimjereno ponašanje vezano uz nastavni
proces (namjerno ometanje ili prekidanje nastave). Postoji još niz povreda
Etičkog kodeksa, no ovaj rad i anketa ne bave se, primjerice, povredama
Etičkog kodeksa kao što su fizičke povrede i zlostavljanje, diskriminacija,
droga i alkohol.
Sveučilište u Dubrovniku, na čiji se dio odnosi anketa o etičnosti
studenata, nema poseban Etički kodeks za studente, no, kao sva Sveučilišta
u Hrvatskoj, posjeduje Pravilnik o studijima i studiranju, te Pravilnik o
stegovnoj odgovornosti studenata, u kojima se, gotovo u svim slučajevima,
na slične načine propisuju načini borbe s neetičnosti. Članak 3. Pravilnika o
stegovnoj odgovornosti studenata Sveučilišta u Dubrovniku donosi
klasifikaciju opće neprihvatljivih ponašanja koja podliježu stegovnim
mjerama, pa se tako i ovdje nalaze pojmovi poput ometanja nastave,
upotrebe nedopuštenih pomagala na ispitima, dok se posebno
neprihvatljivim ponašanjem smatra prezentiranje tuđega rada kao svojega,
nedopuštena radnja na ispitima, nepristojan i nekorektan odnos prema
nastavnicima i ostalom osoblju Sveučilišta ili studentima.
Važno je naglasiti da se došaptavanje i prepisivanje na ispitima
smatra težim stegovnim djelom, za koje su stegovne mjere, kako slijedi:
opomena, javna opomena, opomena pred isključenje, zabrana polaganja
ispita i/ili određenih oblika nastave do 6 mjeseci, isključenje sa studija do
dvije godine te trajno isključenje sa Sveučilišta.
Govoreći konkretno o prepisivanju na ispitima (provjerama znanja)
prema Pravilniku o studijima i studiranju na Sveučilištu u Dubrovniku,
donesenom 29. rujna 2011., u dijelu koji se odnosi na provjeru znanja,
ispite i ocjene, postoji odredba (članak 76.) prema kojoj nastavnik ocjenjuje
ispit studenta ocjenom nedovoljan (1):
- ako student nakon pisanog dijela ispita ne pristupi usmenom dijelu
ispita,
- ako student napusti prostoriju u kojoj se održava pisani dio ispita
ili odustane od već započetog usmenog ispita,

- ako student radi nedoličnog ponašanja, ometanja drugih studenata

ili upotrebe nedopuštenih pomagala bude udaljen s ispita.
Dakle, i pravilnik o stegovnoj odgovornosti studenata, i Pravilnik o
studijima i studiranju najstrože ocjenjuju prepisivanje. Student koji je
primijećen u toj nečasnoj radnji trebao bi biti, za početak, udaljen s ispita, a
potom i podnijeti neku od stegovnih mjera, no, pravo je pitanje koliko
nastavnika uopće udaljuje studente s ispita. Neki niti ne mogu ući u trag
sofisticiranim načinima prepisivanja (“bubicama” u uhu, satovima posebno
namijenjenim za prepisivanje, koji se “zaključavaju” kada nastavnik pokuša
provjeriti sadržaj na zaslonu 1 …), no, neki nastavnici svjesno zatvaraju oči
pred nedoličnostima studenta, da ne bi stvarali probleme kako studentima,
tako ni samima sebi. No ovo je pitanje za neki drugi rad. Anketa
provedena na Sveučilištu u Dubrovniku zadržava se na etičnosti studenata
i njihovu ponašanju.
Istraživačke metode
Za dokazivanje početne hipoteze o potrebi postojanja Etičkog

kodeksa za studente, te točniji uvid u studentsko poštivanje etičkih normi
(prema percepciji nastavnog osoblja), provedena ja anketa o etičnosti
studenata među nastavnicima na Sveučilištu u Dubrovniku. Izabrana su tri
Odjela Sveučilišta koja bilježe najdulje postojanje, kako bi se u uzorku
povećao broj osoba koje samostalno obavljaju nastavu dugi niz godina, te,
kao takve, imaju veće iskustvo u ocjenjivanju (ne)etičnosti studenata. Radi
se o Odjelu za komunikologiju, ekonomiju i poslovnu ekonomiju, te
Pomorskom odjelu Sveučilišta u Dubrovniku. Anketom je, kako su
pokazali rezultati, obuhvaćeno čak 53% nastavnika koji samostalno
održavaju nastavu više od 10 godina, 30% onih koji to čine od 5- 10
godina, dok je postotak onih koji samostalno održavaju nastavu manje od
5 godina tek 3%.
Anketni upitnik je, uz prateće pismo, poslan na ukupno 87 mail-
adresa, od čega je na Odjel za komunikologiju poslan na 31 adresu, na
Odjel za ekonomiju na 38 adresa, te na Pomorski odjel na 18 adresa
nastavnika u radnom odnosu.
1 http://www.hr.24kupi.com/, 5.listopada 2011.

Anketiranje je provedeno krajem rujna 2011., a rok za odgovaranje

bio je tjedan dana. Na anketu je odgovorilo 34 nastavnika. Razlozi
odbijanja odgovaranja na anketni upitnik nisu poznati, no najvjerojatnije se
radi o prezasićenosti nastavnika ovakvom formom ispitivanja za potrebe
Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i činjenicom da odgovaranje
nije obvezno, odnosno, temelji se samo na dobroj volji ispitanika, u ovom
slučaju nastavnika.
Nastavnici su odgovarali na 17 anketnih pitanja, od čega 11
zatvorenih, te 6 otvorenih pitanja.
Rezultati istraživanja i rasprava
Od 34 nastavnika na trima Odjelima Sveučilišta u Dubrovniku koji

su ispunili anketni upitnik, 20 je osoba ženskog spola, 14 muškog spola.
Ovaj je podatak važan, zato što se u odgovorima na većinu pitanja stavovi
žena i muškaraca zorno razilaze. Zbog toga prvotna namjera razdvajanja
anketiranih u obradi rezultata ankete prema duljini samostalnog održavanja
nastave u visokoškolskom obrazovanju nije provedena, jer su rezultati
pokazivali puno veće razdvajanje po spolu, nego po duljini rada.
Primjerice, već u trećem pitanju: Primjećujete li razliku u poimanju
pojma etičnosti kod studenata prije nekoliko godina i sada?, na koje je čak 53%
ispitanika odgovorilo potvrdno, vidljivo je da čak 70% nastavnika ženskog
spola smatra kako se pojam etičnosti promijenio.
Odgovor na sljedeće, eksplicitno pitanje: Smatrate li da su današnji
studenti manje etični od nekadašnjih? naznačuje na koji se način pojam
etičnosti, po mišljenju nastavnika, promijenio: 50% nastavnika smatra da
su današnji studenti manje etični od nekadašnjih, dok opet čak 70%
nastavnika ženskog spola daje potvrdan odgovor.
Ovakav se trend nastavlja i u daljnjim pitanjima ankete. Na upit:
Koliko ste se često, kod svojih studenata, susretali s akademskim nepoštenjem- bilo
kojom vrstom prijevara vezanom za postupak provjere znanja- upotrebom bilješki za
vrijeme ispita, lažnim predstavljanjem, predstavljanjem tuđega rada kao svoga?, 70%
nastavnika ženskog spola izabire odgovor često, a to čini i 57% muškaraca.
Skupno, 65% nastavnika tvrdi da se često susreću s akademskim
nepoštenjem, 20% njih zaokružilo je odgovor rijetko, dok 9% nastavnika

tvrdi da se nikada nije susrelo s ovom oblikom nepoštivanja etičkih načela

( dva muškarca i jedna žena).
Prvo otvoreno pitanje u anketi: Navedite najčešći slučaj akademskog
nepoštenja s kojim se susrećete tijekom postupka provjere znanja: donosi gotovo
unificirane odgovore: prepisivanje na ispitima, uz nedozvoljeno korištenje
bilješki, popularno zvanih “šalabahtera”, navodi gotovo svaki ispitanik.
Ostali su odgovori također slični i ponavljaju se kod nekoliko ispitanika:,
korištenje mobitela tijekom pismene provjere znanja, a jedan
ispitanik/ispitanica navodi i korištenje “bubice” u uhu koja olakšava
nedozvoljenu radnju prepisivanja. Korištenje nedozvoljenih materijala, a
potom i negiranje uočenog, neki su od odgovora. Nekoliko je ispitanika
navelo i da su se susretali s praksom pokušaja pisanja ispita za nekog
drugog studenta/studenticu.
Koliko se često, kod svojih studenata, susrećete s plagiranjem ili krivotvorenjem
radova ili dijelova radova drugih osoba, te iznošenjem ideja drugih osoba kao vlastitih?,
pitanje je na koje je opet 50% ispitanika odgovorilo: često, 38% rijetko,
dok se 3% ispitanika nikada nije susrelo s ovakvim ponašanjem studenata.
Ženski spol opet prevladava s odgovorom često u čak 55% primjera.
Samo 9% ispitanika je na pitanje Primjećujete li među svojim studentima
stvaranje situacija kojima mogu namjerno zakinuti kolege studente/studentice?,
odgovorilo često, dok je veliki broj ispitanika, njih 38%, izabrao odgovor
rijetko, a njih 17% odgovor nikada. U odgovorima na sljedeće otvoreno
pitanje: Navedite najčešći slučaj, ako postoji, zakidanja kolega studenata /studentica?
vidljivo je da ni sami nastavnici prepisivanje ne smatraju zakidanjem kolega
studenata/ica. Naime, samo je jedna osoba od svih ispitanika prepisivanje
navela kao zakidanje kolega. Ova činjenica može pokazati nedovoljnu
svjesnost nastavnika o konzekvencama prepisivanja, koje u konačnici
utječe na bolji rezultat i završno vrednovanje studenta/ice koji je
prepisivao, i time zapravo oštetio kolegu/icu. Većina nastavnika nije niti
odgovorila na ovo pitanje, a manji broj odgovora odnosi se na: ogovaranje
kolega/ica studenta, omalovažavanje u raspravama, prezentiranje tuđeg
učinka na zajedničkim projektima kao vlastitog. Posebno je zanimljiv
odgovor ispitanika/ice koji jasno pokazuje kako neki nastavnici imaju
visoko izražene etičke kriterije koje počesto ne nalazimo kod studenata, pa
tako u odgovoru na ovo pitanje piše: egocentrizam i nezainteresiranost za
pravdu u prilici kad je tuđe pravo povrijeđeno.
Primjećujete li kod studenata pokušaj utjecanja na nepristranost vrednovanja
nastavnika?, pitanje je na koje prevladava, s čak 50%, odgovor rijetko, a

samo 20% nastavnika/ca tvrdi da se s ovim problem susreće često. Opet

su u većem postotku žene, među kojima je odgovor često zastupljen u 25%
slučajeva, dok je u muškaraca zastupljen u 14% slučajeva. Zanimljivo je
kako čak 21% muških ispitanika tvrdi da se nikada nisu susreli s ovom
pojavom.
U traženju da nastavnici navedu najčešći način pokušaja utjecanja s
kojim su se susreli, prevladavaju odgovori poput: pokušaji opravdavanja
neznanja i nerada raznim (lažnim) razlozima uz molbe za propuštanje na
ispitu ili upisom na sljedeću godinu; komentiranje ocjena i vrednovanja
nastavnika; neprikladno uspoređivanje s drugim studentima; isticanje i
izmišljanje raznih bolesti; pokušaj pozivanja na prijateljske i rodbinske
veze; otvoreno traženje više ocjene; javno iznošenje primjera pristranog
ponašanja konkretnog profesora; sažaljenje; interveniranje preko
“utjecajnih”; uvjeravanje nastavnika da je student/ica točno odgovorio/la
na pitanje, iako je istina suprotna; navođenje imena studenata za koje se
misli da im se “popustilo” na neki način; lažne radne obveze; ucjenjivanje
stipendijom za veću ocjenu; inzistiranje, dovođenje nastavnika u neugodnu
situaciju: plač, otvorena ljutnja, drsko protestiranje...čine većinu odgovora.
Na pitanje: Koliko se često susrećete s neprimjerenim ponašanjem vezanim uz
nastavni proces (namjerno ometanje ili prekidanje nastave), opet prevladava (50%)
odgovor rijetko, dok je 29% ispitanika navelo odgovor često. Gledajući
spolnu strukturu, žene su opet dale više odgovora često (32%) od
muškaraca. Zanimljivo je da je odgovor nikada izabralo čak 36%
muškaraca, a samo 5% žena!
Jeste li se, tijekom svog rada sa studentima, susretali s uznemiravanjem
(neprimjerenim ponašanjem koje je povrijedilo Vaše dostojanstvo, ili omelo kvalitetu
obavljanja zadataka), pitanje ja na koje je prevladava odgovor (41%) rijetko,
a samo se 8% ispitanika susrelo s uznemiravanjem ove vrste od studenata.
Ohrabruje činjenica da je čak 44% ispitanika odgovorilo da se nikada nije
susrelo s uznemiravanjem. U ovom pitanju nema baš velike razlike između
muških i ženskih ispitanika. No, na eksplicitno pitanje o najčešćem oblik
uznemiravanja s kojim ste se dosad susretali nalazimo šarolike odgovore
koji upozoravaju na činjenicu da nastavnici uznemiravanje većinom
povezuju s izvođenjem nastave, odnosno u odgovorima se najčešće radi o
načinima ometanja nastave: razgovor za vrijeme nastave, čitanje novina,
nekontrolirano brbljanje (ali s napomenom: bez loše namjere); glasnije
diskusije s kolegama, napuštanje predavaonice za vrijeme predavanja bez
isprike, zamjerke na raspored predavanja, zamjerke na odnos Sveučilišta

prema studentima, drskost tijekom nastave, ulazak nakon početka nastave,

nepristojne upadice, dobacivanje komentara, upadanje u riječ predavaču,
javljanje na mobitel, žamor… Iz odgovora nastavnika na ovo pitanje i
njihovih opaski jasno je vidljivo da nastavnici dijelom opravdavaju ovakvo
ponašanje, jer smatraju da je studentima teško održavati koncentraciju, što
je preslika današnjeg (užurbanog) vremena, a ne njihove neetičnosti,
smatraju mnogi.
Postojanje Etičkog kodeksa za studente nužnim smatra čak 85%
ispitanika, s naglaskom na činjenicu da nijedan ispitanik nije zaokružio
odgovor ne (izuzev 14% onih koji ne mogu ocijeniti smatraju li to nužnim
ili ne). Ipak, valja istaknuti rezigniranost nekih ispitanika, koju su kao
opasku naveli činjenicu da etički kodeks ništa neće promijeniti, jer je
neetično ponašanje studenata, pišu, samo preslika stanja u društvu, u
kojem zakoni i kodeksi postoje samo zato da bi postojali, a nitko ih ne
poštuje.
Na upit što nastavnicima najviše smeta kod ponašanja studenata, a vezano je
uz neetičnost, odgovori su slični kao i u prethodnim pitanjima: nastavnici se
najviše žale na prepisivanje i plagiranje, dok neki navode i: neodgojenost,
pokušaj da se neadekvatnim metodama dobije više ocjena, bahato
ponašanje, traženje visokih ocjena bez adekvatnog znanja, pisanje
pismenog za druge osobe, glasno ometanje na predavanjima,
omalovažavanje, pomanjkanje želje za znanjem, konformizam,
nespremnost za korektnost ako nije korisna, nedostatak poštovanja prema
nastavnicima, inertno prihvaćanje neetičnog ponašanja pojedinaca- kolega
(promatranje takve pojave kao normalne, a ponekad i gotovo jedino
moguće), neprimjereno odijevanje, ne isključivanje mobitela tijekom
nastave ni nakon napomene, preslobodno ponašanje, nepoštivanje
autoriteta…no postoji i pohvalan slučaj ispitanika /ice koji je kazao kako
se nije susreo ni s jednim primjerom studentskog ponašanja koje bi nazvao
neetičnim.
Što bi se, po vašem mišljenju, moglo sustavno učiniti kako bi se stalo na kraj
prepisivanju na ispitima? posljednje je pitanje anketnog upitnika, a odgovori bi
se mogli podijeliti u dvije skupine: dio nastavnika smatra da su za
prepisivanje krivi isključivo oni sami te da oni sami mogu puno toga i
učiniti da se takvo ponašanje spriječi, dok drugi dio smatra da je takvo
ponašanje ukorijenjeno i da ga mogu spriječiti samo oštre sankcije. Navest
ćemo većinu odgovora, kako bi se jasnije vidjela razmišljanja nastavnika o
ovom problemu: pitanja na ispitima strukturirati tako da memoriranje

trivijalnih činjenica ne bude na najvišoj cijeni, najbolje ocjenjivati korektno

i kreativno mišljenje prezentirano na osnovi poznavanja stvari;
onemogućiti prepisivanje izborom prostorija, rasporedom sjedenja,
primjećivanjem pokušaja i nedozvoljavanjem prepisivanja; uvođenje
sankcija u obliku zabrane pristupa ispitu na određeno vrijeme; raditi
kontinuirano na povećanju razine kulture ponašanja studenata kako bi
usvojili novi sustav vrijednosti primjeren akademskoj zajednici i vlastitim
primjerom upozoriti na obrasce ponašanja primjerene ustanovi u kojoj
nastavnici rade; profesori trebaju usuglasiti kriterije; smanjiti grupe;
pametnije sastavljati ispitna pitanja, fizički odvajati studente u prostoriji,
strože kontrolirati tehnička pomagala: mobitel, I-phone…sankcioniranje s
dalekosežnim posljedicama; pooštrivanje kazni; zabranjivanje izlaska na
sljedeći rok, usmeno ispitivanje, kazneni bodovi i nabavljanje posebne
aparature za otkrivanje tzv. bubica; opomene, studente koji to rade staviti
na svojevrstan stup srama; po uzoru na SAD, studenti bi trebali prokazati
kolegu/icu koji se služi nedozvoljenim sredstvima. Maksima: ocjena je
isključivo rezultat učenja i znanja; određenije sankcije; uvesti polaganje
kroz duel sustav, opremiti za to posebne učionice s računalima gdje će se
snimati cijeli proces ispita; formulirati pitanja tako da nije lako napraviti
„šalabahter“; dobra tehnička organizacija (raspored sjedenja, torbe, jakne i
ostalo na posebnom mjestu, manje grupe i ograničeno vrijeme za
odgovore). Izrada detaljnog etičkog kodeksa kojim bi se takvo ponašanje
karakteriziralo kao nedopustivo i strogo kažnjivo. Rigorozne kazne; ništa
sustavno, sve do predmetnog nastavnika i njegove pažnje da to svede na
najmanju mjeru; biti dosljedan i beskompromisan; svi nastavnici trebaju
dosljedno provoditi pravila studiranja i udaljavati s ispita studente koji
pokušavaju prepisati te im u tom roku upisati negativnu ocjenu. Ne bi
smjeli intervenirati kod kolega, naročito onih nižeg znanstveno-nastavnog
zvanja i uzimati u zaštitu studente koji su pokušavali prepisivati ili varati na
ispitu. Edukacija: upozoravanje na to da je plagiranje tuđih ideja ili rada
krađa, jednako neprihvatljiva kao i krađa novca te stroge i sustavne
disciplinske mjere (sustav SAD-a kao uzor).
Dubljom analizom odgovora na pitanja anketnog upitnika, u oči
upada činjenica da osobe ženskog spola koje održavaju nastavu na
Sveučilištu u Dubrovniku imaju većih problema s (ne)etičnošću studenata.
Također, vidljivo je kako više primjedbi imaju osobe koje su kraće u
nastavi, od onih koje nastavu drže dulje vremensko razdoblje. Ovaj
rezultat vjerojatno se može objasniti činjenicom kako stariji nastavnici
posjeduju, barem vizualno, veći autoritet u percepciji studenata, zbog toga

u njihovom slučaju (naročito ako se radi o nastavniku muškog spola)

studenti manje posežu za nedozvoljenim i neetičnim sredstvima, kao što su
prepisivanje, uznemiravanje ili utjecaj na vrednovanje nastavnika, što je
opet odraz življenja u (još uvijek) patrijarhalnoj sredini.
No, potreba za izradom detaljnog etičkog kodeksa kojim bi se
neetični postupci strogo kažnjavali, zasigurno je činjenica koju potvrđuje
ova anketa.
Zaključak
Iako u dobu relativizma, gdje se na optužbe o moralnim

prijestupima najčešće odgovara riječima “sve je relativno”, ili “to nije moj
problem”, istina bi trebala biti temeljna etička vrijednost.
Ta istina je, ako je suditi prema rezultatima provedene ankete,
danas najmanje na cijeni kod studenata, koji, prema percepciji nastavnika,
gotovo svakodnevno krše moralne i etičke principe kako bi postigli što
bolji uspjeh tijekom studiranja. Pritom se najčešće misli na prepisivanje i
plagiranje radova. I sve to, nažalost, uz “blagoslov” institucija koje, počevši
od nastavnika, zatvaraju oči na takve postupke.
Ako po strani ostavimo činjenicu da se možda zaista najprije radi o
krivnji današnjeg društva i njegovoj svojevrsnoj blagonaklonosti prema
neetičkim postupcima u cjelini, sudeći prema rezultatima ankete,
postojanje jasno definiranog Etičkog kodeksa za studente, na čije bi se
postojanje, nota bene, trebalo i upozoriti, vjerojatno bi predstavljalo dobar
početak za mlade ljude, u ovom slučaju studente, kako bi uočili
neprihvatljiva ponašanja u akademskoj zajednici čiji su nedjeljivi dio, i što
ona zapravo znače.
Ukoliko studenti, ali i svi sudionici obrazovnog procesa žele
(p)ostati moralna bića, u privatnom i profesionalnom životu, moraju biti
spremni braniti odstupanja s puta istine na osnovi nekih čvrstih moralnih
temelja. Zbog toga je Etički kodeks za studente, koji bi velikim dijelom
uspio dovesti, najprije do osviještenosti studenata, možda najbolja
inicijalna točka ovoga puta k činjenjem Sveučilišta pravom moralnom
vertikalom društva, što ono svakako stremi biti. Postignuće osviještenosti
studenata mora odgovarati ponašanju nastavnika, koji bi, češćim
posezanjem za stegovnim mjerama, onda kada je to potrebno, jasno

poručili svim studentima da su zlouporaba i kršenje etičkih načela strogo

zabranjeni. Jednako tako, nastavnici bi svojim ponašanjem trebali, bez
iznimke, biti uzori etičkog ponašanja, ukoliko od svojih studenata očekuju
poštivanje visokih moralnih normi.
Literatura
Dej, Luis Alvin (2004.), Etika u medijima- primeri i kontroverze, Beograd,

Medija centar
Malović- Ricchiardi-Vilović (2007.), Etika novinarstva, ICEJ
Žitinski, Maja (2006.), Poslovna etika, Sveučilište u Dubrovniku
Etički kodeks za studente Sveučilišta u Rijeci (2006.), Sveučilište u Rijeci
Pravilnik o studijima i studiranju na Sveučilištu u Dubrovniku ( 2011.)
Pravilnik o stegovnoj odgovornosti studenata Sveučilišta u Dubrovniku (2006.)
Internetski izvori
Lilek, Mirela (2011.), Profesori priznali: studenti prepisuju diplomske, a mi ih ne

prijavljujemo: iako pravilnik o stegovnoj odgovornosti studenata predviđa i najoštrije
sankcije, profesori idu linijom manjeg otpora pa nitko još zbog prepisivanja nije izbačen s
fakulteta. Vjesnik, 21. svibnja 2011., u: http://www.vjesnik.hr
/Article.aspx?ID=71FA7320-81EC-443F-B773-908217783C71, 4. listopada
2011.
Lilek, Mirela. (2011.), Studenti masovno kupuju diplomske radove na Internetu: U
Agenciji za znanost kažu da bi se prodajom diplomskih radova trebala pozabaviti
policija, u Ministarstvu loptu prebacuju na Sveučilište, na kojem najavljuju da će na
problem upozoriti dekane i Studentski zbor. Vjesnik, 14. svibnja 2011., u:
http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=040ec85a-85e3-44ad-ac82-2d4ccf
044c36, 4. listopada 2011.
Portal Jutarnji.hr (2006.) FER na webu objavio imena studenata koji prepisuju,
Jutarnji list, 2. siječnja 2006., u: http://www.jutarnji.hr/fer-na-webu-
objavio-imena-studenata-koji-prepisuju/9611/, 5. listopada 2011.
http://www.hr.24kupi.com/, 5.listopada 2011.

123
UDK 81'282.3
Primljeno: 20. 9. 2016.
Silvija Batoš, Perica Domijan
Interkulturno komunciranje
europskih dijalekata
Sažetak
Inovacije i rasprostranjenost dijalekata u društvu ovise o brojnim čimbenicima
kao što su zemljopisne prepreke, migracije, društvena raslojenost, tehničke inovacije i dr.
Dugo su hrvatski urbani dijalekti bili prepoznatljivi po svojim specifičnostima, ali je
nastala promjena masovnim useljavanjem različitih skupina stanovništva iz neurbanih
sredina. Urbani dijalekti mijenjaju svoju strukturu. S jedne strane, hrvatska norma sve
više dolazi pod utjecaj stranih jezika, najčešće engleskog, dok s druge strane neurbani
dijalekti pokušavaju naći svoje mjesto u hrvatskoj jezičnoj normi. Dubrovački govor je
stoljećima bio obilježje grada-države, prepoznatljiv po leksici i akcentu, svojoj bogatoj
književnoj tradiciji. Multidisciplinarna istraživanja kojima se bave lingvisti, sociolingvisti,
geolingvisti i dijalektolozi u Hrvatskoj, Europi i svijetu, doprinose razjašnjavanju
problema nestajanja tradicijskih dijalekata
Ključne riječi: urbani i neurbani dijalekti, izjednačavanje dijalekata, lingvistička

područja, lingvističke inovacije, dubrovački govor

Autorice mr.sc. Silvija Batoš,prof. i Perica Domijan, prof. su nastavnice na Sveučilištu u
Dubrovniku, e-mail: silvija.batos@unidu.hr i perica.domijan@unidu.hr

Preliminary communication
UDK 81'282.3
Received: 20. 9. 2016.
Silvija Batoš, Perica Domijan 
Iner-cultural Communication of
European Dialects
Summary
Innovation and distribution of dialects in society depend on many factors such
as geographic barriers, migrations, social stratification, technical innovations etc.
European languages and dialects had been recognized by their lexical and grammatical
constructions, but changes are caused by migrations and intercultural communication.
Standard norms have come under a strong influence of English in particular, with
dialects trying to find their place within the norm. Multidisciplinary research in Croatia,
other European countries, and all around the world, as well, contribute to clarify the
issue. The research among the students of the University of Dubrovnik will answer the
question: Is the dialect of Dubrovnik, as the basics of Croatian Standard, still the young
population mean of communication?
Key Words: European dialects, intercultural communication, innovations, the

dialect of Dubrovnik

Authors Silvija Batoš and Perica Domijan are lecturers at University of Dubrovnik, e-mail:
silvija.batos@unidu.hr and perica.domijan@unidu.hr

S. Batoš, P. Domijan: Interkulturno komunciranje... 125
Uvod
Mnogi čimbenici utječu na rasprostranjenost i inovacije dijalekata u

društvu. Često se granice regionalnih dijalekata podudaraju s prirodnim
zemljopisnim preprekama. Inovacije koje nastaju u višim društvenim
slojevima ne moraju se odraziti na govor nižih društvenih slojeva.
Lingvističke razlike urbanih i ruralnih područja u današnje vrijeme su
većinom rezultat širenja tehničkih inovacija. Neke se lingvističke inovacije
šire brže od drugih. Dominantne demografske, kulturne i lingvističke regije
su orijentirane prema većim urbanim centrima
Urbani i neurbani dijalekti u Velikoj Britaniji
Tradicijski pristup proučavanju ove problematike navodi uz

socijalne razlike i zemljopisne udaljenosti, te mobilnost, kao čimbenike koji
utječu na inovacije i rasprostranjenost dijalekata u društvu.1 Inovacije koje
nastaju u govoru urbanog centra kao što je London, kasnije će utjecati na
govor Belfasta, koji je uz zemljopisnu udaljenost, odvojen i Irskim morem.
Na govor nižih društvenih slojeva ne moraju se uopće odraziti inovacije
koje nastaju u najvišim društvenim slojevima. Granice regionalnih
dijalekata često se podudaraju s prirodnim zemljopisnim preprekama, kao
što su planine, mora, jezera, močvare ili rijeke (Trudgill 2000)2.
Kad se nove riječi, izgovor ili običaj pojave na odredenom mjestu,
uobičajeno je da se šire u druga najbliža područja. Primjer lingvističke
inovacije je gubitak /r/ u engleskom jeziku, u riječima cart i car. Iako je
istraživanje Harolda Ortona3, sa Sveucilista u Leedsu, provedeno 1950- tih
i 1960- tih godina bilo ograničeno na samo dvije riječi, ipak daje podatke za
ruralne lingvističke varijante. Temelji se na istraživanju tradicijskih
konzervativnih ruralnih dijalekata.4 Istaknuta su ona područja Engleske
gdje nije došlo do gubitka /r/ u izgovoru riječi farm i yard. U urbanim
područjima, osobito u većim gradovima, stanje je sasvim drugačije, kao npr
u Liverpoolu, gdje se r sasvim izgubio u izgovoru (Orton et al.).5
1W. Downers, Language and Society. (Cambridge:UP, 2000).

2PeterTrudgill, Sociolinguistics. (London:Penguin, 2000).
3Harold Orton, Survey of English Dialects. (Leeds: E.J.Arnold, 1962).
4R.A.Hudson, Sociolinguistics. (Cambridge:UP, 1996).
5M. Wakelin, English Dialects. (London:Routledge, 2000).

Danas su lingvističke razlike između urbanih i ruralnih područja

rezultat širenja tehničkih i komunikacijskih inovacija, te stoga i lingvističkih
iz jednog urbanog centra u drugi, a tek kasnije u okolicu. Takva pojava
nastaje zbog opće gospodarske, demografske i kulturne dominacije urbanih
centara nad neurbanima, potaknute strukturom komunikacijskih mreža.
Stoga, suvremene lingvističke inovacije koje nastaju u urbanim centrima,
kao što je London, vrlo vjerojatno će prije utjecati na govor ljudi u
Bristolu, potom u okolnom ruralnom području Wiltshire. Govor
Manchestera sličniji onome iz Londona nego tradicijskom ruralnom. Zašto
se neke lingvističke inovacije šire brže od drugih? Još uvijek je to predmet
daljnjih sociolingvističkih istraživanja. Razlika u izgovoru između
londonskog [Λ] i [υ] u Manchesteru (brush, such, tough) nije rezultat
izgovora [υ] koji je zamijenjen novim izgovorom [Λ], započetim kao
inovacija u Londonu, vjerojatno u šesnaestom stoljeću. Ova inovacija se
širila prema sjeveru i zapadu, ali tako sporo da još nije stigla do
Manchestera ili drugih područja sjeverne Engleske (Trudgill2000).
Slika 1. Područja modernog engleskog dijalekta
Slika 1. predstavlja važnu ulogu gradova pri širenju lingvističkih

inovacija u okolicu. Prikazuje glavno narječje i naglasak područja

suvremenog engleskog, tj. engleski koji većina ljudi danas govori, za razliku
od tradicijskih narječja (Trudgill 2000)6.
Dominantna demografska, kulturna i lingvistička područja,
orijentirana su prema većim urbanim centrima: North-east: Newcastle,
Merseyside: Liverpool, North-west Midlands: Manchester, West Midlands:
Birmingham, Central South-west: Bristol, Home Counties: London.
Ostala područja usmjerena su na manje urbane centre: Central
Lancashire: Blackburn, Humberside: Hull, North-east Midlands: Lincoln,
Upper-South-west: Gloucester, Lower South-west: Plymouth, East Anglia:
Norwich.
Glavna podjela je na sjever i jug koja na karti odgovara izgovoru
riječi tough s južnjačkim [Λ] nasuprot sjevernjačkom [υ]. Podjela na jugu na
istok i jugozapad temelji se na zadržavanju jugo-zapadnjačkog /r/, yard.
Ovo područje je manje od onoga koje se odnosi na tradicionalne dijalekte
kojima se koriste većinom starije osobe u izoliranim ruralnim područjima.
Jednako je i s područjem Central Lancashire, jedinim područjem gdje se do
danas zadržao takav izgovor. Lingvističke osobitosti šire se od osobe do
osobe, od skupine ljudi do skupine, a čitav proces predstavlja 'putovanje',
ponekad vrlo dugo i na velike udaljenosti (Trudgill and Britain 2000)7.
Slika 1. prikazuje situaciju u Engleskoj izrazito različitu od one prije stotinu
godina. Tada su granice između dijalekata bile drugačije raspoređene, a
područja gdje se govorilo tim dijalektima bila su znatno manja. Povećana
prostorna pokretljivost tijekom dvadesetog stoljeća dovela je do nestanka
mnogih dijalekata kroz proces kojeg možemo nazvati 'izjednačavanje ili
niveliranje dijelekata' uz smanjivanje ili potpuno nestajanje razlika. Ova
činjenica je vrlo zanimljiva za suvremene sociolingviste, koji istražuju tijek
lingvističkog razvoja u različitim zemljama. Situacija u Engleskoj je složena.
Tradicijska narječja nestaju (Hyde), dok se moderni dijalekti ukorjenjuju i
šire. Npr. Merseyside područje karakteriziraju prilično dramatične
promjene izgovora u kojem suglasnici /p,t,k/ postaju frikativi, stoga se
izgovaraju kao škotska riječ Loch, ili sasvim nestaju, kao /t/ u riječi bat.8
6Peter Trudgill,The Dialects of England. (London:Blackwell,2000).

7Peter Trudgill and D Britain, Dialects in Contact (London:Blackwell,2000).
8Peter Trudgill, Sociolinguistics. (London:Penguin,2000).

Američke migracije i dijalekti
Druga važna metoda kojom se šire različite lingvističke forme su

migracije stanovništva.
Slika 2. prikazuje takvu pojavu u SAD i Kanadi, utemeljenu na radu
Williama Labova i njegovih suradnika. Većina linija na karti koje dijele
pojedine regije različitih dijalekata protežu se vodoravno s lijeva na desno
onako kako su europski doseljenici naseljavali Sjevernu Ameriku, od istoka
prema zapadu. Istočna obala je područje ranih anglofonskih naseobina,
gdje se usavršio dijalekt koji se kasnije daljnjim migracijama stanovništva
prema zapadu, prenosio po cijeloj zemlji.
Slika 2. Područja modernog sjevernoameričkog dijalekta
Većina linija na karti koje dijele pojedina područja različitih dijalekata

protežu se vodoravno s lijeva na desno onako kako su europski doseljenici
naseljavali Sjevernu Ameriku, od istoka prema zapadu. Istočna obala je
područje ranih anglofonskih naseobina, gdje se usavršio dijalekt koji se
kasnije daljnjim migracijama stanovništva prema zapadu, prenosio po
cijeloj zemlji.
Zemljopisna karta sa Slike 2. razlikuje se od Engleske sa Slike 1. Osim
gradova, kao što su New York i Boston, na primjeru istočne Nove

Engleske, nema gradova koji bi imali ključnu ulogu pri širenju dijalekata.9
U Americi su mnogo prostranija područja koja su podijeljena prema
dijalektima nego u Engleskoj. To je odraz činjenice koliko se dugo neki
govor održao na određenom prostoru. Engleski se govori u Engleskoj
više od 1500 godina, a u Sjevernoj Americi tek 300. Nije prošlo dovoljno
vremena kako bi u Sjevernoj Americi jezične promjene formirale manja
područja. To je razlog zašto su područja dijalekata na istoku Sjeverne
Amerike manja od onih, u novije vrijeme, naseljenih na Zapadu. Pri
usporedbi10 sa situacijom u Australiji, koja je geografski jednako velika kao
i SAD, ali još nema lingvističku regionalnu podjelu, iako postoje naznake
takve pojave u govoru mladih.
Europski primjeri širenja lingvističkih pojava
Lingvističke inovacije šire se ne samo iz jedne regije u drugu ili

društvene klase istog jezika , već se mogu širiti iz jednog jezika u drugi, što
se dogodilo kod širenja /r/ izgovora u različite europske jezike.
Pretpostavlja se kako su do šesnaestog stoljeća svi europski jezici koristili
/r/ koji se izgovara danas u škotskom engleskom izgovoru. U
sedamnaestom stoljeću se javlja novi izgovor /r/, koji je postao moda u
francuskom jeziku visokog pariškog sloja. Bez obzira na jezične granice, taj
izgovor se proširio u mnoge druge dijelove Europe, tijekom posljednjih
300 godina (Slika 3.).
U današnje vrijeme takav izgovor koristi većina urbanih i
obrazovanih francuskih govornika, kao i većina obrazovanih Nijemaca.
Koriste ga i nizozemski govornici, kao i skoro svi Danci, južni Šveđani, te
stanovnici južne i zapadne Norveške gdje se još uvijek taj izgovor širi,
kamo je stigao iz Francuske, preko Njemačke i Danske, ali se ne koristi u
Bavarskoj, kao ni u većem dijelu švicarskoga njemačkog govornog
područja, te talijanskoga, s izuzetkom maloga područja sjeverozapadne
Francuske. Osobito se koristi u lokalnom engleskom, u područjima
Northumberland i Durham.
9J.K.Chambers, Sociolinguistic Theory. (Oxford UK&Cambridge USA: Blackwell, 1995).

10Peter Trudgill, Sociolinguistics. (London:Penguin, 2000).

Slika 3. Uvular r u Europi
Lingvistički procesi koji uključuju gramatiku, vokabular, fonetiku i

fonologiju, mogu dovesti do nastajanja pojedinih lingvističkih područja.
Termin se odnosi na ona područja gdje se govori nekoliko jezika, koji ne
moraju biti usko povezani, a posjeduju zajedničke karakteristike nastale
kao posljedica širenja inovacija preko jezičnih granica. Primjer je Balkan.11
Leksičke jedinice određenoga značenja pojavljuju se i na mnogo
većim udaljenostima. Riječi mogu biti posuđene iz jednoga jezika u drugi,
bez obzira na udaljenost. Ako je neki jezik dominantan u određenom polju
ljudske djelatnosti, ostale jezične skupine usvajaju riječi toga jezika.
Primjerice, mnogi engleski termini iz područja glazbe su talijanskoga
podrijetla, kao adagio, allegro, crescendo. Sportski su termini u većini jezika
engleskog podrijetla, kao football, goal, sprint, kao i oni povezani s pop-
glazbom i jazzom.
Zanimljivo je da posuđene riječi katkad imaju uže značenje nego u
jeziku iz kojeg se posuđuju. Primjerice riječ house u francuskom ima
određeno značenje kao ‘dom za starije i nemoćne osobe’, dok je riječ look u
mnogim europskim jezicima imenica koja se odnosi na specifični
‘trendovski image’ ili ‘moderan stil’, vis-à-vis je na engleskom apstraktni
11Peter Trudgill, Sociolinguistics. (London:Penguin, 2000).

pojam, dok na francuskom ima vrlo konkretno značenje ‘na suprotnoj

strani ulice’. Ponekad jezici posuđuju riječi koje ne postoje, stvarajući nove
na poznatoj osnovi. Prema analogiji s engleskom riječi pullover , u
njemačkom jeziku je stvorena nova riječ Pullunder.
Engleski jezik je postao danas lingua franca, t eizvor brojnih riječi
koje se koriste u mnogim drugim jezicima, osobito u Europi. Rezultat je to
globalizacijskoga procesa u kojemu dominantnu ulogu zauzimaju Velika
Britanija i Amerika, predvodeći međunarodne komunikacije, političke,
ekonomske, obrazovne i znanstvene sustave.
Francuske lingvističke studije
U Francuskoj, načini govora pokazuju kontinuitet koji ide od

narječja patois do standardnog jezika. Postoji li regionalna razina jezika u
francuskim gradovima kao u gradovima onih zemalja gdje je korištenje
engleskog jezika najstarije (Velika Britanija i SAD)? Sociolingvističke
studije velikih gradova sjeverne Francuske (Boughton 2005) pokazuju da
stanovnici teško mogu lokalizirati naglasak nepoznatih sugovornika iz
nekog drugog grada sa sjevera, dok su ih, s druge strane, često sposobni
klasificirati društveno, na osnovi istih podataka.
Prema Armstrongu (2001)12, različiti dijalekti imaju svoje korijene u
velikim kretanjima stanovništva izazvanih industrijalizacijom i drugim
društvenim promjenama koje bi u Francuskoj trebale biti vrlo recentne da
bi mogle proizvesti učinke. S obzirom na to trebalo bi pričekati još
nekoliko generacija da bi se vidjela različitost u francuskim urbanim
naglascima. No, smatra se da regionalne razlike koje se mogu otkriti s
pomoću instrumentalne fonetike u Francuskoj itekako postoje. To
pokazuju Labovljeve studije13 kod Lenniga (1978 o Parizu)14, Arnaudove
12 N. Armstrong et T . Poole, Social and Linguistic Change in European French.( Basingstoke, Royaume-
Uni : Palgrave Macmillan,2010).

13William Labov, Principles of Linguistic Change, Volume 1: Internal Factors. (Malden, MA, États-Unis et
Oxford, Royaume-Uni : Blackwell, 1994).

William Labov, Principles of Linguistic Change, Volume 2: Social Factors. (Malden, MA, États-Unis et
Oxford, Royaume-Uni: Blackwell, 2001).
William Labov, S. Ash, et C. Boberg, The Atlas of North American English: Phonetics, Phonology and
Sound

(2006 o regiji Franche-Comté)15 ili Hallove (2008 o Normandiji)16.

Fonetski primjeri koji otkrivaju čvrste razlike donosi Hall (2008, održanje
ili ne kontrasta između [a] (pattes) i [ɑ] (pâtes) u Normandiji). Održavanje
suprotnosti na razini osobe pokazalo se promjenljivim, ali prema klasičnim
mjerilima dobi, društvenoekonomskog statusa i spola, u svim skupinama
srednji položaj [a] i [ɑ] zadržava kontrast. Još neočekivaniji ishod je
izgovor [a] i [ɑ] gdje dva samoglasnika ostaju odvojena, ali uzlaze u
vokalski prostor (prema sredini); ovaj izgovor se čuje kod najmlađih i
najstarijih u urbanim središtima, dok radno sposobne skupine imaju
izgovor [a] i [a] niži i standardniji. Ove razlike između [a] i [ɑ] je teško
otkriti slušanjem, naročito u razgovornom kontekstu, ali ih fonetska
mjerenja jasno registriraju.
Vrijedno je instrumentalno proučiti regionalni francuski. Nevažna
je činjenica da se zna unaprijed je li različitost u francuskome postoji ili ne
na zadanoj razini. Ako izoglose ponovno sijeku regije, uspostavit će se
regionalne fonologije; ako pak izoglose pokazuju veće ili manje cjelovitosti,
pronašla bi se razilaženja (različitosti) na jednoj drugoj razini, čemu će
pridonijeti Novi lingvistički atlas Francuske17, novi projekt francuske
dijalektologije, započet prije nekoliko godina. Atlas istražuje gradove
Sjeverne Amerike od 50.000 stanovnika i više. Prema američkom modelu,
može se pretpostaviti da naglasak jednoga grada nije bitno drukčiji od
Change: a Multimedia Reference Tool. (Berlin, Allemagne et New York, NY, États-Unis : Mouton de
Gruyter, 2006).
14M. Lennig, Acoustic Measurement of Linguistic Change: the modern Paris vowel system. (Thèse doctorale,
Université de Pennsylvanie, États-Unis ; Pennsylvania Dissertation Series, no.1., 1978).

15V. Arnaud, La Dimension Variationniste du Français en Usage à Saint-Claude (Haut-Jura) : une étude
acoustique des voyelles orales des « gens d’en haut ». (Thèse doctorale non publiée, Université Laval., 2010).
16Damien Hall, ˮLe français de Rouen (Haute-Normandie, France): une variété de français qui
représente bien sa villeˮ. Bulletin PFC 7: 171-191: 2007 Téléchargeable de http://www.projet-

pfc.net/bulletins-etcolloques/cat_view/918-bulletins-pfc.html
Damien Hall, A Sociolinguistic Study of the Regional French of Normandy. (Thèse doctorale non publiée,
Université de Pennsylvanie, 2008).
17ˮVers un Nouvel Atlas Linguistique de la Franceˮ n’est qu’une simple traduction du titre primaire
du projet, qui est

en anglais, puisque le projet est financé par une agence britannique (The Leverhulme Trust) et basé
dans une université britannique (l’Université de Kent). La traduction n’est pas censée se référer
explicitement au projet des Nouveaux Atlas Linguistiques de la France par régions, les buts linguistiques
des deux projets n’étant pas les mêmes, malgré certaines
similarités d’approche. (ˮVers un Nouvel Atlas de la France: aspects de méthodologie
sociolingustique et dialectologie.ˮ
Damien Hall, Université de Kent, Royaume-Uni, juin 2011. Article en accès libre placé sous licence
Creative Commons Attribution 2.0; htpp://creativecommons.org/licences/by/2.0)

naglaska okoline, stoga se mogu povući izoglose koje pokrivaju okolno

područje i pretpostaviti da je povezanost tih izoglosa točna, tj. kako većina
ljudi te regije ima isti akcent. Može li se isto odnositi i na Francusku?
Ruralna Francuska je još neistražena, bez osnovnih obilježja.
Akcenti ruralne Francuske često su drukčiji od onih okolnih gradova.
Ruralni naglasci bili su većinom predmet francuske dijalektologije do
radova Martineta18 pa čak i kasnije. Nova studija neće dokumentirati
autohtone romanske varijetete, nego regionalne razlike koje se nalaze u
francuskom jeziku. Bez sumnje je da određeni broj različitosti dolazi iz
neke nefrancuske razine i ako se pojavi takav slučaj, on će biti zabilježen.
Štoviše, ispitivanje ruralne zone bi otkrilo narječje ili miješane varijetete
između francuskoga i autohtonog varijeteta. Kako bi se izbjegla mogućnost
registriranja govora koji nisu u potpunosti francuski, izvjestitelji će biti
mladi ljudi koji ne govore dijalekt.
Konačno, važno je reći da se Atlas ne zadržava samo na
lingvističkoj geografiji Sjeverne Amerike. Naprotiv, autori se nadaju da će
služiti kao temelj budućih studija koji će ispuniti praznine između velikih
gradova i produbiti rezultate Atlasa zatvorenih gradova. Uvjereni su da
ishodi u pogledu fonološke strukture neće biti oboreni, a nadaju se da će ih
budući radovi i dopuniti. To isto misle i za ovaj francuski projekt, koji iako
se izvodi posebice u anglo-saksonskoj liniji, itekako može služiti francuskoj
lingvistici, ali i izvan lingvistike, npr. u nastavi, obrazovanju i za daljnja
multidisciplinarna istraživanja.
Fonetska mjerenja za fonološki plan i klasifikaciju
Fonetička mjerenja ove studije će se vršiti i na samoglasnicima i

suglasnicima; bit će dopunjena nefonetskim mjerenjima (perceptivnim, na
primjer), no fonetika će pretstavljati stup anlize. Što se tiče mjerenja
varijabli, prethodni sociolingvistički radovi ih već ukazuju, ali namjera je
pokazati zadanu varijablu samo ako se raspolaže sa sigurnim i
produktivnim sredstvom da se može fonetski mjeriti. Možda ovaj pristup
nije moguć za sve varijable: to bi naročito mogao biti slučaj sa glasom /r/,
u vezi kojega spor o njegovim glavnim karakteristikama traje već više
18A. Martinet, Éléments de Linguistique Générale.( Paris:Armand Colin. Première édition 1960 ;
cinquième édition 2008).

A. Martinet et H. Walter, Dictionnaire de la Prononciation Française dans son Usage Réel. (Paris : France
Expansion, 1973).

desetljeća, a koji se još dodatno komplicira i činjenicom da r ne ide uvijek

u isti razred s glasovima iz jednoga jezika u drugi. Tvrdnje mnogih
istraživača fonetskih atributa glasa /r/ u engleskom ne podudaraju se,
primjerice, s francuskim /r/. Nazalni samoglasnici mogli bi također praviti
probleme jer su fonetski prikladni – i puno osjetljiviji kod različitosti koje
stvaraju ne-lingvistički čimbenici (npr. fiziološki).
Izoglose otkrivene ovim metodama trebale bi naći svoje mjesto u
sociolingvističkim i dijalektološkim radovima. To bi potvrdilo korist
metode. Ako se ostvari djelimično, što je najvjerojatnije, studija će pribaviti
sociolingvistima i dijalektolozima perceptolozima nove podatke, koji će
razjasniti novootkrivene podjele. Zanimljiv budućim istraživanjima bio bi
aspekt koji nije dio ove studije, a razjašnjava problem podudaraju li se
otkrivene izoglose s opažanjima (nejezičnih) govornika francuskog jezika u
svezi podjele naglasaka.
Hrvatski primjer: Postoji li još dubrovački govor?
Masovnim useljavanjem različitih skupina stanovništva iz

neurbanih sredina dolazi do promjena u specifičnostima hrvatskih urbanih
dijalekata. Urbani dijalekti mijenjaju svoju strukturu. Dubrovački dijalekt19,
koji je stoljećima bio obilježje grada-države, prepoznatljiv i po leksiku i
akcentu, dijalekt plodne književne tradicije (Rešetar 1933. i Brbora-
Majstorović 1999.)20, jedan je od najočitijih primjera gubitka svoga
identiteta. Današnji urbani dijalekti pod snažnim su utjecajem neurbanih
dijalekata.
Kako se u navedenoj situaciji održava hrvatska jezična norma? S
jedne strane sve više dolazi pod utjecaj stranih jezika, najčešće engleskog,
dok s druge strane, neurbani dijalekti pokušavaju naći svoje mjesto u
hrvatskoj jezičnoj normi. Mediji bi trebali biti zrcalo hrvatske jezične
norme, a lokalno nastojati sačuvati dijalekte. Naprotiv, nekritički promiču
19 Dalibor Brozović, 1992. ,,O dijalektološkom aspektu dubrovačke jezične problematike’’.
Dubrovnik 3, 316—324;
Brbora-Majstorović, Sanja. 1998. ,,Nacrt za dubrovački rječnik’’. Filologija30—31, 179—184;
Josip Lisac, 2001. ,,Dijalektalne značajke dubrovačkog područja’’. Dubrovnik,12, 214—219.
20Milan Rešetar. 1933. ,,Jezik Marina Držića’’. Rad JAZU 248, Zagreb, 99–240.
Sanja Brbora-Majstorović. 1999. ,,O dubrovačkim obilježjima Vojnovićeva jezika’’. Dubrovnik 10,
42—52.

u javnosti sve što je novo, uvode strane riječi, često narušavajući hrvatsku
jezičnu normu, kao i urbane dijalekte.
Dubrovački govor u svakodnevici
Istraživanje razumijevanja i korištenja dubrovačkoga govora, pod

nazivom ‘Dubrovački govor u svakodnevici’, provedeno na Sveučilištu u
Dubrovniku, akademske godine 2012./13., u mnogočemu je potvrdilo, ali i
opovrgnulo dosadašnje tvrdnje o izumiranju dubrovačkoga dijalekta.
Anketa je provedena na uzorku od 139 studenata, preddiplomskih i
diplomskih studija, kojima je postavljen trostruki zadatak:
1. Popuniti obrazac o: a) svojoj spolnosti (M, F); b) podrijetlu (iz
Grada, okolice ili izvan dubrovačkoga kraja); c) od koga su naučili
dubrovački govor (uže/šire obitelji, prijatelja i susjeda ili u školi)
2. Razvrstati riječi iz svakodnevice u tri kategorije (150 riječi):
STANOVANJE, PREHRANA, POMORSTVO
3. Napisati značenje tih istih riječi, kao i još dodatnih 140 glagola
(pola s dijalekta na hrvatski; pola s hrvatskog na dijalekt).
Prema prvom zadatku dobili smo ove pokazatelje: između 139
studenata, 81 su ženskog spola, a 58 muškog. Podrijetlom su većinom iz
dubrovačke okolice, 79, a manji broj ih potječe iz samoga Grada, 27. Izvan
dubrovačkoga kraja ih dolazi 33. Ovakva struktura anketiranih studenata
prikazana je na grafikonima 1. i 2.
Grafikon 1. Anketirani studenti

Grafikon 2. Podrijetlo studenata
Odgovori na pitanje od koga ste naučili dubrovački govor,

prikazani su na grafikonu 3. Najviše odgovora odnosi se na obitelj, gdje se
uz roditelje, obvezno spominju bake i djedovi, koji u većini slučajeva žive u
dubrovačkoj okolici. Na drugo mjesto ispitanici stavljaju školu, odnosno
obrazovanje, osobito poznavanje drugih stranih jezika, preko kojih su
mogli naučiti i dubrovački vokabular. Komuniciranje s prijateljima i
susjedima doprinosi upoznavanju dubrovačkoga govora kod 26 ispitanika.
Grafikon 3. Tko ih je naučio dubrovački govor

U drugom zadatku uočene su razlike između ženskog imuškog

dijela ispitanika. Naime, ženske su najbolje svrstale riječi koje spadaju u
kategoriju STANOVANJE, 83 %, a muški su ispravno svrstali 64% izraza,
dok su bili bolji pri svrstavanju riječi u kategoriju POMORSTVO, 92%, a
ženske su postupile ispravno u 52% slučajeva. I jedni i drugi su pokazali
izvrsno poznavanje pojmova koji se odnose na kategoriju PREHRANA,
91 % ženske i 88% muški.
Grafikon 4. Svrstavanje riječi prema kategorijama
Iz ovoga izvodimo zaključak kako se dubrovački govor u

svakodnevici još koristi, osobito u obiteljskom okruženju pri
svakodnevnim obvezama, povezanima s obitavanjem ili tradicijskim
poslovima, kao što su oni povezani s morem. Bilo da se radi o obveznom
zaposlenju ili slobodnom vremenu koje se provodi na moru, lokalni
pomorski izrazi prevladavaju u izvornoj komunikaciji.
Tablica 1. Dubrovačke riječi: STANOVANJE
Dubrovačke riječi 1. STANOVANJE

1. abain – krovni prozorčić; tal. abbaino
2. abitat – stanovati, prebivati; tal. abitare
3. afitat – iznajmljivati; tal. affittare
4. alođ – smještaj u nečijem stanu; tal. alloggio
5. apanat – orositi, zamagliti kuhanjem; tal. appannare

6. apartamenat – apartman; tal. appartamento

7. balatur – balkon; tal. ballatoio
8. balustrada – ograda uz stepenice; tal. balaustrata
9. banja – kupaonica; tal. bagno
10. bao, bauo, baul – škrinja za pospremanje stvari; tal. baule
11. broka – kanta; tal. brocca
12. bronzin – lonac od bronce s drškom; tal. bronzino
13. koltrina – zavjesa; tal. cortina
14. fumar – dimnjak; tal. fumario, fumaiolo
15. funjestra – prozor; tal. finestra
16. fustanj –flanel; tal. fustagno, flanella
17. inkarat – žbuka; tal. intonaco
18. intimela – jastučnica; tal. federa
19. kamara – soba; tal. camera
20. kanavac – kuhinjska krpa; tal. conavaccio
21. kandilijer - svijećnjak; tal. candeliere
22. komin –kuhinja s ognjištem; tal. camino
23. kominata – dimnjak; tal. caminata, caminetto, (comignolo)
24. komončin – noćni ormarić; tal. comodino
25. kredenca – ormar u kuhinji ili dnevnoj sobi; tal.credenza
26. korta – ulazni hodnik (manji), portun (veći); tal. corte
27. krpatur – pokrivač, tal. coperta
28. kušin – uzglavlje; tal. cuscino
29. lastra – prozorsko staklo, ili u okviru vrata; tal. lastra
30. lavandin – kadin, prijenosni umivaonik; tal. lavandino
31. lavaman - ugrađeni umivaonik, tal. lavamano
32. lanterna – svjetiljka, tal. lanterna
33. lincul, lincun, lincuo – plahta; tal. lenzuolo
34. matun – cigla, opeka; tal. mattone
35. mir – zid; tal. muro (miri – zidine; tal. mura)
36. mobilja – namještaj; tal. mobili
37. persijana – kapak na prozoru ili vratima; tal. persiana
38. picej – čipka; tal. pizzo
39. poltrona- naslonjač, fotelj; tal. poltrona
40. pumpa – sisaljka; tal. pompa

41. pucio, puco – bunar s kamenim ukrasom ili krunom ; tal. pozzo
42. puč – bunar bez krune, samo s otvorom u podu i poklopcem ; tal. pozzo
(gustijerna – cisterna, čatrnja ; tal. cisterna)
43. raštio od đardina – vrtna vrata ; tal. uscio del giardino
44. ružina – (h)rđa ; tal. ruggine
45. skalin – stepenica; tal. scalino
46. škrabica, škafetin - ladica ; tal. cassetto
47. šufit – potkrovlje; tal. soffitta
48. taulin – stol(ić); tal. tavolino
49. tinel – dnevna soba; tal. tinello
50. vetrina – stakleni ormar, vitrina; tal. vetrina
Tablica 2. Dubrovačke riječi: PREHRANA
Dubrovačke riječi 2. PREHRANA

1. agrodolče – kiseo-sladak; tal. agrodolce
2. aldente – tvrdo kuhano; tal. al dente
3. antipasta – predjelo; tal. antipasto
4. apetitoz prid. – privlačan za jelo; tal. appetitoso, gustoso
5. balančana – patlidžan; tal. melanzana
6. beškot – dvopek; tal. biscotto
7. beškotin – tvrdi keks; tal. biscottino
8. bevanda – vino pomiješano s vodom; tal. bevanda
9. bibita – piće, sok; tal. bibita
10. bićerin – mala čaša za alkoholno piće; tal. bicchierino
11. bira – pivo; tal. birra
12. boti(l)ja – boca; tal. bottiglia
13. butiga – prodavaonica; tal. bottega
14. bumbit – piti; tal. bere, sorseggiare, sbevucchiare
15. cukar – šećer; tal. zucchero
16. đelatina – hladetina; tal. gelatina
17. kukumar – krastavac; tal. cocomero
18. mjendulata – slatkiš od badema; tal. mandorlato
19. pipun – dinja; tal. melone, popone
20. đelat – saladoled; tal. gelato
21. gulozece, gulozarije – ukusna i skupa hrana; tal. delicatezze; golosità

22. kanjela – cimet; tal. cannella

23. kaštradina – ovčji but; tal. carne di castrato
24. kotonjata – pekmez od dunja; tal. cotognata
25. lardo – svinjsko salo; tal. lardo
26. lonza – svinjski kare, pečenica; tal. lonza
27. lemunata – limunada; tal. limonata
28. lešada – kuhano meso; tal. lessata
29. manđat – jesti; tal. mangiare
30. muka – brašno; tal. farina
31. muštarda – senf; tal. mostarda
32. napica – stolnjak; tal. tovaglia
33. pandišpanj – vrsta kolača; tal. pan di Spagna
34. pasta – tjestenina, tal. pasta
35. patata – krumpir; tal. patata
36. pomadora – rajčica; tal. pomodoro
37. pantarul, pantaruo, pirun – vilica (viljuška); tal. punteruolo, forchetta
38. placa, pjaca – trg, tržnica; tal. piazza
39. pjat – tanjur; tal. piatto
40. pjatanca – obrok, jelo; tal. pietanza
41. popriguša, prikla – prženo tijesto; tal. frittura, frittata, frittella
42. polpeta – valjušak, okruglica od mljevenog mesa; tal. polpetta
43. pozata – pribor za jelo; tal. posata
44. prokula – mladica kupusa, tal. broccolo
45. rizi, rizot – riža, jelo s rižom; tal. riso, risotto
46. rozata – karamelizirana krema, začinjena ružinom vodicom; tal. rosato
47. rozolin – liker od ružinih latica; tal. rosolio
48. rusica – vrsta malog okruglog peciva; tal. rosetta
49. salsa – umak; tal. salsa
50. šug – umak; tal. sugo

Tablica 3. Dubrovačke riječi: POMORSTVO
Dubrovačke riječi 3. POMORSTVO

1. abrivat – ubrzati, zaploviti punom brzinom; tal. abbrivare
2. abrum – mamac, primama za ribe (abrumat); tal. attrarre
3. abarat – rastjerati, preplašiti ribu; tal. barattare
4. akostat – pristati brodom; tal. accostare
5. anio – metalni prsten za vezivanje barki i brodova; tal. anello
6. ankora – sidro; tal. ancora
7. arbul, arbuo – jarbol; tal. albero
8. argola – drvena drška kojom se upravlja kormilom barke ili broda; tal.
barra del timone
9. armatur – brodovlasnik; tal. armatore
10. armiž – ukopano stalno sidro, kolpomorto; tal. armeggio
11. bagaja – prtljaga, tal. bagaglio
12. barka – čamac; tal. barca
13. barkarijol – brodar, lađar; tal. barcaiolo
14. barbeta – konop na pramcu za vezivanje barke za obalu; tal. barbetta
15. bava – lagani vjetar; tal. bava
16. bova – plutača; tal. boa
17. busola, busula – kompas; tal. bussola
18. butarag, butarga – riblja ikra; tal. bottarga
19. cima – konop za vezivanje broad; tal. cima
20. ciminjera – brodski dimnjak; tal. ciminiera
21. dizaram – remont broad; tal. disarmo
22. fortuno – nevrijeme na moru s jakim vjetrom; tal. fortunale
23. fero – feral; tal. fanale
24. imbarkat, inbarkat – ukrcati se na brod ili barku; tal. imbarcare
25. kalafatat – popunjavat rupe na drvenom brodu; tal. calafatare
26. kaić – mali čamac na vesla; tal. caicco
27. kalamoća – ribarski štap; tal. canna per pescare
28. kanočo – dalekozor, dvogled; tal. cannocchiale
29. kapetan – zapovjednik; tal. capitano
30. mandrač – zaštićena lučica suhozidom, za jednu do dvije barke; tal.
mandracchio

31. navegavat – biti na moru kao pomorac, snalaziti se u određenoj situaciji;

tal. navigare
32. ofičal –časnik; tal. ufficiale
33. orsan – brodogradilište; tal. arsenale
34. partenca – odlazak; tal. partenza
35. peskarija – ribarnica; tal. pescheria
36. peškafondo – umjetni mamac za lov na ribe; tal. pescafondo
37. porat – luka; tal. porto
38. portoč – prirodna lučica, kao na Lokrumu; tal. porticciuolo
39. prova – pramac; tal. prua
40. rota – smjer plovidbe, ruta; tal. rotta
41. salvađente – pojas za spašavanje; tal. salvagente
42. seka – hrid ispod same površine mora; tal. secca
43. šijun – pijavica, zračni vrtlog; tal. tromba marina
44. škaf – pokrov, paluba pramca na barci; tal. scafo
45. škar – brodogradilište, škver; tal. cantiere (navale)
46. škaram – držač vesala na barci, vrsta ribe; tal. scalmo
47. valiža – kovčeg; tal. valigia
48. vapor - brod; tal. vapore
49. voga – morska trava; tal. voga
50. zaburdižat – brzo otploviti; tal. bordeggiare
U trećem zadatku kod razumijevanja značenja pojedinih termina

bilo je problema, osobito kod pronalaženja odgovarajućih riječi na
hrvatskom jeziku. Izgleda da se zadržala uporabna vrijednost više od
značenjske. Grafikon 5. prikazuje da su od ukupno 290 riječi ženski
ispitanici pokazali nešto bolje poznavanje značenja kod prevođenja s
hrvatskog jezika na dubrovački govor, u iznosu od 68%, a s dubrovačkog
govora na hrvatski jezik nešto je lošiji rezultat 60%. Muški ispitanici s
hrvatskog na dubrovački imaju rezultat od 66%, a s dubrovačkog na
hrvatski 54%

Grafikon 5. Prevođenje s hrvatskog jezika na dubrovački govor i obratno
Svi ispitanici zajedno su pokazali poznavanje dubrovačkoga

vokabulara u iznosu od 188 riječi ili 65 %. Stoga, možemo zaključiti kako
dubrovački govor još ne nestaje iz svakodnevne komunikacije. Osobito je
značajno što ga koriste mladi, koji su u ovom istraživanju sudjelovali
punim žarom i nadom da ćemo se na svim razinama angažirati u riješavnju
problematike dubrovačkoga govora, kako bismo ga sačuvali od zaborava.
Tablica 4. Dubrovačke riječi: GLAGOLI
Dubrovačke riječi 4. GLAGOLI

1. abandunat – napustiti, ostaviti na cjedilu, zapostaviti; tal. abbandonare
2. aboliškat – abolirati, oprostiti neko prekršajno djelo; tal. abolire
3. abonat - pretplatiti se; tal. abbonarsi
4. aćenat – dati nekome znak, signalizirati; tal. accennare
5. adoravat – obožavati; tal. adorare
6. afrontat – uvrijediti, suočiti; tal. affrontare
7. ađitat – uznemiriti, uzrujati; tal. agitare
8. ađungat – produljiti; tal. aggiungere
9. ađustat – poravnati; tal. aggiustare
10. akomodat – udobno se smjestiti, prilagoditi se situaciji;tal. accomodarsi
11. akompanjat – pridružiti se, ispiratiti; tal. accompagnare
12. akumulat – nagomilati; tal. accumulare
13. alarmat – alarmirati, upozoriti; tal. allarmare

14. alevavat – podizati, othraniti (djecu); ta.l allevare

15. anojavat – dosađivati; tal. annoiare
16. arestat – lišiti slobode, uhititi; tal. arrestare
17. arivat – doći; tal. arrivare
18. armat – naoružati, spremiti nekoga ili nešto za određeni događaj; tal.
armare
19. avancat – napredovati, unaprijediti; tal. avanzare
20. avertiškat – obavijestiti, dati informaciju, tal. avertire
21. bacilat – brinuti se za nekoga; tal. vacillare
22. banjat – kupati se; tal. bagnarsi
23. bendat – mariti, voditi brigu; tal. aver premura di, provvedere
24. bjestimat – psovati; tal. bestemmiare
25. cukarat – šećeriti; tal. (in)zuccherare
26. čamit – čekati sam, iščekivati; tal. attediarsi, languire
27. dećidat – odlučiti; tal. decidere
28. degradat – degradirati, poniziti; tal. degradare
29. denjat – udostojati se; tal. degnarsi
30. disperat – izgubiti nadu; tal. disperare
31. disturbavat – smetati; disturbare
32. divertiškat – zabaviti se; tal. divertirsi
33. edukat – odgajati; tal. educare
34. ereditat – nasljediti; tal ereditare
35. fatigat – raditi, truditi se; tal. faticare, fare fatica
36. fermat – prestati, stati; tal. fermare
37. festižat – slaviti; tal. festeggiare
38. finut – završiti; tal. finire
39. fumat – pušiti; tal. fumare
40. godit – uživati; tal. godere
41. gustat – sviđati se; tal. gustare
42. guvernat – upravljati, vladati; tal. governare
43. imbrokat – podvaliti, uvaliti; tal. imbroccare
44. impampanat – izludjeti nekoga ako ne učini nešto određeno, smesti,
zbuniti; tal. impappinare
45. impačat – uplitati se kao smetnja; tal. impacciare
46. impariškat – činiti se, izgledati; tal. parere
47. inbalunat – opiti se; tal. ubriacarsi, inebriare

48. inbrujat – prevariti; imbrogliare

49. inđenjat – truditi se, snaći se; tal. ingegnarsi
50. infetat – inficirati, tal. infettare
51. infisat – umisliti; tal. infiggere
52. infotat – naljutiti se; tal. fare fotta
53. ingropat – svezati u čvor;tal. far groppo
54. inkalumat – uvaliti, podvaliti, pridružiti se neželjeno, tal. calumare
55. inkaputat –toplo se obući; tal. incappucciarsi
56. inpicat, impicat - namjerno nekoga naljutiti, nahuškati kroz šalu; tal.
impicciare
57. inpjegat, impjegat – zaposliti; tal. impiegare
58. inkontrat – (su)sresti, naići na nešto ili na nekoga; tal. incontrare
59. insoljetat – biti drzak prema nekome, bezobzirno odgovarati; tal.
insolentire
60. intavulat – uknjižiti; tal. intavolare
61. intendit – razumjeti se u nešto; tal. intendersi
62. interesat se – zanimati se; tal. interessarsi
63. intermedzat – miješati se u nešto; tal. intermezzare
64. inventat - izmisliti, smisliti; tal. inventare
65. invitat – pozvati; tal. invitare
66. iskalašit – dobiti nešto besplatno; tal. cercar di carpire (o spillare)
67. iskat – tražiti; tal. cercare
68. iskečit – iscriviti; tal. storcere
69. ispentrat – popeti se; tal. arrampicarsi
70. ispeštat – istući, natući, pretući; tal. pestare
71. isprdeljuskat – išamarati; tal. schiaffeggiare
72. isprigat – ispržiti; tal. friggere
73. ispugat – iscijediti; tal. scolare
74. išempijat – izludjeti; tal. far impazzire (od tal. scempio – glup, budalast)
75. izdurat – izdržati; tal. perdurare
76. spaventat – prestrašiti, tal. spaventare
77. izmačat – izmrljati; tal. macchiare
78. izmortifikat – izgnjaviti; tal. mortificare
79. kastigat – kainiti; tal. castigare
80. kalat , kalmat – spustiti, izgubiti na težini, tal. calare
81. kantat – pjevati, koštati; tal. cantare

82. kapirat – razumjeti; tal. capire

83. karati (se) – svađati se; tal. altercare, rissare, litigare
84. karecat – milovati; tal. (ac)carezzare
85. kolpat – udariti; tal. colpire
86. komandat – zapovijedati, tal. comandare
87. kontrestat – svađati se, suprotstavljati se; tal. contestare
88. konvenjat – dogovarati, slagati se, pristati; tal. convenire
89. laprdat (ćakulati) – blebetati; tal. chiacchierare
90. legat – čitati; tal. leggere
91. liberat – osloboditi se; tal. liberarsi
92. lombrat – stvarati buku pomicanjem svari; tal. far rumore
93. londrat, landrat – besciljno lutati, tal. vagare, errare
94. mahnitat – skakati, bijesniti; tal. far pazzie, folleggiare, smaniare
95. manižat – rukovati; biti vješt; tal. maneggiare
96. mankat – nedostajati; tal. mancare
97. maškarat – staviti obrazinu, maskirati, tal. mascherare
98. miritat – zaslužiti; tal. meritare
99. mortifikat – mučiti; tal. mortificare
100. namurat – zaljubiti se; tal. innamorarsi
101. obadat – obraćati pozornost; tal. badare
102. ofenđat –uvrijediti; tal. offendere
103. parlat – govoriti; tal. parlare
104. pasat – proći, prijeći, tal. passare
105. penđat –trošiti; tal. spendere
106. pensat (imađinat) – misliti, zamisliti; tal. pensare, immaginare
107. petat – staviti; tal. mettere
108. pituravat – (o)bojati; tal. pitturare
109. prešit – žuriti, tjerati; tal. pressare (affrettare)
110. prezentat – prikazati; tal. presentare
111. profulat, falit –promašiti; tal. fallire
112. proventat – prozračiti; tal. ventilare
113. profundat – urušiti, propasti kroz nešto, tal. sprofondare
114. refat, rekuperat –ozdraviti, oporaviti se, prikupiti snagu; tal. rifarsi,
ricuperare
115. remučat – nositi reški teret; tal. rimorchiare

116. rebambiškat – podjetiniti, sići s uma, izvjetriti; tal. rimbambire

117. regalat – pokloniti, darovati; tal. regalare
118. rendat – teturati; tal. barcollare
119. respetat – poštovati; tal. rispettare
120. rimarkat, oservat – primijetiti; tal. rimarcare, osservare
121. rizikat – riskirati; tal. rischiare
122. salvat – spasiti; tal. salvare
123. senjat – zabilježiti, obilježiti; tal. segnare
124. skadit – isteći (rok); tal. scadere
125. skopijat – buknuti, izbiti; tal. scoppiare
126. skoprit – otkriti, shvatiti; tal. scoprire
127. skuzat se – ispričati se; tal. scusarsi
128. sparenjat – štedjeti, tal. risparmiare
129. spenđat – trošiti, tal. spegnere
130. spjegat – pojasniti; tal. spiegare
131. studijat – učiti, studirati; tal. studiare
132. šnjuhat, njorgat, grintat, brontulat – prigovarati, gunđati, tal. mormorare,
brontolare, borbottare
133.toćat, banjat – dugo namakati u vodi, uživati kupajući se dugo; tal.
ammollare, tenere in molle, bagnare
134. tokat – ticati se (koga što); tal. toccare
135. tradiškat – izdati, iznevjeriti; tal. tradire
136. tradukat – prevoditi, prevesti; tal. tradurre
137. tratat – (po)častiti; tal. trattare
138. vagiđat – očijukati s kim, udvarati se; tal. vagheggiare
139. vijađat – putovat; tal. viaggiare
140. vizitat – posjetiti; tal. visitare
Zaključak
Dijalekti su geografski ograničeni. Razlikovanje urbanih sredina
prema dijalektima ima svoje korijene u velikim kretanjima stanovništva što
je uzrokovala industrijalizacija i druge društvene promjene. Lingvističke
inovacije se mogu prenositi iz jednog dijalekta u drugi. Širenje gramatičkih
i fonoloških inovacija karakteristično je za bliža zemljopisna područja.

Dugotrajan je to i spor proces. Za nadati se je da će europski i svjetski

sociolingvisti, geolingvisti i dijalektolozi koji rade na studijama novoga
sociolingvističkog atlasa, bolje razjasniti ovu problematiku. Iako se projekt
izvodi posebice u anglosaksonskoj sredini, itekako može služiti kao model
francuskoj lingvistici, a koristit će i drugim lingvistima, te izvan lingvistike
pri multidisciplinarnim istraživanjima.
Regionalne razlike su u sjevernoameričkom engleskom a javljaju se
po načelu jezičnog niveliranja gradova. Gradovi, kao prva središta
naseljavanja, bili su i prva sociolingvistička sjedišta odakle su se određeni
dijalekti širili prema ostalim regijama.
Suvremene promjene u hrvatskim urbanim dijalektima nastaju
masovnim useljavanjem različitih skupina stanovništva iz drugih sredina i
globalnim tehnološkim napretkom koji je promijenio današnji način
komuniciranja. Što se događa u takvim uvjetima s dubrovačkim govorom,
prepoznatljivom po svojoj leksici i akcentu, koji je bio važan uzor pri
standardizaciji hrvatskog jezika? Kakav je utjecaj novih komunikacijskih
tehnologija na taj govor? Gubi li svoj identitet? Prema mnogim
pokazateljima odgovor je potvrdan. Međutim, istraživanje među
studentima Sveučilišta u Dubrovniku dokazuje suprotno jer se pojavljuju
izvjesne razlike u odnosu na uobičajeno mišljenje. Naime, istraživanjem je
utvrđeno kako većina dubrovačkih studenata, iako živi u gradu, potječe iz
neurbanih sredina dubrovačke okolice. Oni pokazuju dobro poznavanje
dubrovačkoga govora, jer ga svakodnevno koriste u svojim obiteljima, kao
i u komunikaciji sa svojim susjedima i prijateljima. Štoviše, vole čitati staru
dubrovačku književnost ili je slušati na predstavama Dubrovačkoga teatra i
Ljetnih igara oživljavajući govor svojih predaka. Zanimljiva je činjenica
kako je taj govor danas bolje sačuvan u ruralnim područjima dubrovačkoga
kraja. Što su udaljeniji, kao otoci dubrovačkoga akvatorija, izvorni
tradicijski govor je bolje sačuvan, nego u Gradu, u koji je izloženiji
različitim stranim utjecajima.

Literatura
Armstrong, Nigel et Pooley, Tim. 2010. Social and Linguistic Change in

European French. Basingstoke, Royaume-Uni: Palgrave Macmillan.
Arnaud, V. 2006. La Dimension Variationniste du Français en Usage à Saint-
Claude (Haut-Jura) : une étude acoustique des voyelles orales des « gens d’en haut ».
Thèse doctorale non publiée, Université Laval.
Brbora-Majstorović, Sanja. 1998. ,,Nacrt za dubrovački rječnik’’. Filologija
30—31: 179—184.
Brbora-Majstorović, Sanja. 1999. ,,O dubrovačkim obilježjima Vojnovićeva
jezika’’. Dubrovnik 10: 42—52.
Brozović, Dalibor. 1992. ,,O dijalektološkom aspektu dubrovačke jezične
Problematike’’. Dubrovnik 3: 316—324.
Lennig, Metthew. 1984. Acoustic Measurement of Linguistic Change: the modern
Paris vowel system. Thèse doctorale, 1878. Université de Pennsylvanie, États-
Unis; Pennsylvania Dissertation Series, no.1.
Lisac, Josip. 2001. ,,Dijalektalne značajke dubrovačkog područja’’.
Dubrovnik, 12: 214—219.
Chambers, Jack. 1995. Sociolinguistic Theory. Oxford UK&Cambridge USA:
Blackwell
Downers, William.2000. Language and Society. Cambridge: UP
Hudson, Richard. 1996. Sociolinguistics. Cambridge: UP
Hall, Damien. 2007. „Le français de Rouen (Haute-Normandie, France):
une variété de français qui représente bien sa ville’’. Bulletin PFC 7: 171-
191. Téléchargeable de http://www.projet-pfc.net/bulletins-
etcolloques/cat_view/918-bulletins-pfc.html
Hall, Damien. 2008. A Sociolinguistic Study of the Regional French of Normandy.
Thèse doctorale non publiée, Université de Pennsylvanie.
Labov, William. 1994. Principles of Linguistic Change, Volume 1: Internal Factors.
Malden, MA, États Unis et Oxford, Royaume-Uni : Blackwell.

Labov, William. 200). Principles of Linguistic Change, Volume 2: Social Factors.

Malden, MA, États-Unis et Oxford, Royaume-Uni: Blackwell.
Labov, William. ; Ash, S. ; et Boberg, C. 2006. The Atlas of North American
English: Phonetics, Phonology and SoundChange: a Multimedia Reference Tool.
Berlin, Allemagne et New York, NY, États Unis: Mouton deGruyter.
Martinet, A.1960 / 2008. Éléments de Linguistique Générale. Paris: Armand
Colin. Première édition 1960 ; cinquième édition 2008.
Orton, Harold.1962. Survey of English Dialects.Leeds: E.J.Arnold
Rešetar, Milan. 1933. ,,Jezik Marina Držića’’. Rad JAZU 248: 99–240.
Trudgill, Peter. 2000. Sociolinguistics. London: Penguin
Trudgill, Peter. 2000. The Dialects of England. London: Blackwell
Trudgill, Peter and Britain, D. 2000. Dialects in Contact. London: Blackwell
Wakelin, M. 2000. English Dialects. London: Routledge
Rječnici
Deanović, M., Jernej, J. 2002.Talijansko-hrvatski rječnik. Zagreb: Školska

knjiga
Deanović, M., Jernej, J. 1975.Hrvatsko-talijanski rječnik.Zagreb: Školska
knjiga
Klaić, B. 2001. Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice. Priredio Željko Klaić.
Zagreb: NZ Matice hrvatske.
Martinet, A. et Walter, H. 1973. Dictionnaire de la Prononciation Française dans
son Usage Réel. Paris: France Expansion.
Zingarelli, N. 1973. Vocabolario della lingua italiana. Bologna: Zanichelli

UPUTE AUTORIMA
Medianali izlaze dva puta godišnje i objavljuju autorske priloge koji

podliježu anonimnom recenzentskom postupku, a odluku o kategorizaciji
donosi Uredništvo na osnovi pribavljenih recenzija.
Radovi i prilozi primaju se i objavljuju na hrvatskom i engleskom
jeziku.
Radovi se dostavljaju uredništvu na e-mail: medianali@unidu.hr,
napisani u programu Word for Windows. Treba koristiti tip slova
Garamond i veličinu slova 12 točaka. Maksimalan opseg rada je 27 tisuća
znakova.
Na prvoj stranici rada obvezno je navesti naslov rada, ime i
prezime autora, akademske titule, e-mail adresu, naziv ustanove u kojoj je
autor zaposlen, te radno mjesto.
Slike, tabele i grafikoni koji su sastavni dio rada moraju biti jasno
urađeni i pripremljeni za crno-bijeli tisak, te imati naslov, izvor i broj. Slike
treba pripremiti u JPEG ili TIFF formatu, najmanje rezolucije 150 dpi.
Fotografije moraju biti jasne i kontrastne. Ukoliko se dostavljaju na
posebnim listovima papira u radu treba označiti mjesta gdje dolaze.
Popis literature treba dati na kraju rada, a u njega ulaze djela na
koja se autor poziva u radu s tim da je složen po abecednom redu
prezimena autora navedenih djela, a podaci o djelu moraju sadržavati i
izdavača, mjesto i godinu izdavanja. Za citiranje se koristi harvardski
sustav, a u popis literature treba uvrstiti samo citirana djela.
Svaki rad mora imati sažetak i pet ključnih riječi. U sažetku treba
dati suštinu rada (informaciju metodološkog karaktera) i objasniti rezultat
rada. Sažetak može imati najviše 10 redaka. Sažetak dolazi iza naslova, a
mora biti jasan i pisan u trećem licu na hrvatskom i engleskom jeziku.
Autor dobiva besplatan primjerak časopisa u kojem je njegov rad
objavljen.
Uredništvo
INSTRUCTIONS TO CONTRIBUTORS
Medianali are published twice per year. The articles published in

the Medianali are categorized by the Editorial Staff and submissions are
chosen based on anonymous review procedures.
Papers are received and published in Croatian and English.
The paper, written in Word for Windows, is to be sent to the
Editorial Staff e-mail: medianali@unidu.hr. It has to be written using
Garamond font, 12 pt. Maximum number of characters is 27000.
The first page must contain the title of the article, name and
surname of the author, academic title, e-mail, name of the employing
institution and place of work.
Pictures, tables and graphs in the article must be black and white,
clearly presented, having titles, source and number. Image file formats
JPEG or TIFF should be used, and in the resolution of 150 dpi. Photos
must be clear and with proper contrast.If they are forwarded on separate
sheets, their place in the work must be duly noted.
Bibliography is to be given at the end of the article, and it includes
references listed in alphabetical order by the author's surname with
information about the publisher, place and year of publication. Harvard
system citation is required.
Each article must have a summary no longer than 10 rows and 5
key words. The summary provides an overview (methodological
information) and a result of the article. It must be clear and written in the
third form, in Croatian and English.
The author receives a comlementary copy of the periodical in
which his article is published.
Editorial Board

Medianali 15 2018

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Medianali 15 2018

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

E-ISSN 1849-0719

Međunarodni znanstveni časopis za medije,

Godište 12, broj 15 , ožujak 2018.

Izdavač / Publisher: Sveučilište u Dubrovniku / University of Dubrovnik

godište 12, broj 15, ožujak, 2018.

ODNOSI S JAVNOSTIMA / PUBLIC RELATIONS

Danijel Labaš i Petra Marinčić

Mediji kao sredstvo zabave u očima

Ključne riječi: masovni mediji, djeca, tradicionalni i novi mediji, medijski

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

Danijel Labaš i Petra Marinčić

Media as a source of entertainment

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

Informativna, odgojno-obrazovna i zabavna uloga

Suvremeni svijet nezamisliv bez masovnih medija bez obzira na

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

događaj: utjecaj, sukob, neobičnost, važnost, blizina, pravovremenost i

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

najznačajnije medijske manipulacije: „Površnost je lakša od dubine

Istraživanja o ulozi medija, svrhama korištenja te

Razna hrvatska i inozemna istraživanja bavila su se ulogom medija,

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

ispitanika od 18 do 59 godina reklo je da o muško-ženskim odnosima,

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

učenika koji su doživjeli zlostavljanje, njih 29 % povremeno, a 66 % djece

e_roditelja_i_ucitelja_prema_elektronickim_medijima.pdf, 25. srpnja 2013.

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

djeci te posvetiti pozornost pozitivnim događajima u kojima se spominju

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

na svoje šesto mjesto iz 2008. preuzeo vodeće mjesto.4 Slijede Google,

4http://www.alexa.com/topsites/global, 18. srpnja 2013.

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

mreža, rezultati su pokazali da se svi ispitanici služe mobitelima, a

7 http://www.gfk.hr/public_relations/press/press_articles/008744/index.hr.html, 9. kolovoza 2013.

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

razdražljivost ili jednostavno ne mogu prestati igrati (Bilić, Gjukić, Kirinić,

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

svom medijskom obrazovanju trebali proći tri područja, a prema

Uloga medija u svakodnevnom životu djece

Metoda istraživanja i odabir uzorka

Kako bismo ispitali koliko djeca koriste medije u informativne,

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

8. Djeca ne poznaju pojmove: medijski odgoj, medijska kompetencija

Metodom ankete ispitali smo 184 učenika i učenica dviju

Tabela 1: Koliko djeca koriste medije u informativne, odgojno-obrazovne i

često 35,90 % 13,80 % 24,60 % 27,30 %

ponekad 35,90 % 33,10 % 41,50 % 4,90 %

rijetko 8,70 % 14,90 % 22,40 % 4,40 %

nikada 0,00 % 0% 8,70 % 0,00 %

Izvor: samostalna izrada

Djeca koriste medije u zabavne svrhe vrlo često (63,40 %), u

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

Tabela 2: Koji medij najčešće koristiš u informativne svrhe?

Čak 66,7 % djece informira se putem računala. Slijede televizija i

Za pisanje domaćih zadaća, seminara i ostalih zadataka za školu

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

to da su djeca davala višestruke odgovore, pretpostavljamo da kombiniraju

Tabela 4: Koji medij najčešće koristiš u odgojno-obrazovne svrhe?

Djeca najčešće koriste računalo kada je u pitanju odgoj i

Tabela 5: Koji medij najčešće koristiš u zabavne svrhe?

Računalo je najkorišteniji medij u zabavne svrhe (60 %). Djeca

Medianali, Vol. 12 (2018), No. 15

prethodnih rezultata gdje je manjina za informiranje, odnosno odgoj i