NEISTINE I DVOJBE O USTAŠKOM ZLOČINU U ŠKOLI

U SELU ŠARGOVCU, KOD BANJE LUKE,

I O SUDJELOVANJU FRA TOMISLAVA FILIPOVIĆA U NJEMU

Poznato je kako su ustaše 7. veljače 1942. izvršile težak zločin i pobile velik broj Srba
nadomak Banje Luke. Ubijanje je započelo u 4 sata ujutro u rudniku uglja u Rakovcu, a
nastavljeno je u selima Drakulić, Šargovac i Motike, te završilo oko 14 sati.
Da je pobijeno mnogo ljudi i žena, a među njima i puno djece, to je istina. Ali različiti
„spiskovi“, koji su pravljeni najviše prema „sjećanjima“ preživjelih svjedoka 15-ak i više
godina poslije izvršenog zločina, a prema kojima je pobijeno oko 7.500 osoba, 1 sasvim
sigurno su krivotvorina. Toga je bio svjestan i Lazar Lukajić, koji je uspoređivanjem i
analiziranjem tih spiskova došao, kako kaže, do brojke od 2.315 pobijenih.2 Ima dosta razloga
da se posumnja u točnost i Lakajićevog popisa i navedene brojke.3 Naime, ako se ima u vidu
da su, prema Lukajiću, u Drakuliću ubijene 1.363 osobe, u Šargovcu 257 i u Motikama 679, 4
a da je 1935. godine, prema Šematizmu banjolučke biskupije za g. 1935., objavljenom u
vrijeme Kraljevine Jugoslavije, i 4 godine nakon provedenog popisa stanovništva 1931., u
selu Drakulić živjelo 289 pravoslavaca, u Motikama njih 281, a u Šargovcu 66, 5 zaista je
nevjerojatno da se u samo 7 godina njihov broj uvišestručio – u Drakuliću čak skoro
upetostručio, u Motikama više nego udvostručio, a u Šargovcu skoro učetverostručio! Ovo
navodim da se vidi koliko se razilaze, pa stoga i koliko su nepouzdani podatci iz različitih
izvora, a onda i navodi onih koji se na te izvore pozivaju.6
Svoju pozornost ovdje usmjeravam na zločin i na stradanje đaka pravoslavne vjere i
srpske nacionalnosti, počinjen, navodno, u osnovnoj školi u selu Šargovcu. I u pogledu toga
zločina postoje ozbiljna razmimoilaženja i neslaganja, što u sumnju stavlja pouzdanost i
istinoljubivost nekih autorâ koji se u svojim napisima i prikazima njime bave.

Škola, poprište zločina nad đacima pravoslavne vjere

i srpske nacionalnosti?

Kod redovitog obilježavanja godišnjicâ stradanja srpskog stanovništva u rudniku

Rakovac i u selima Drakulić, Šargovac i Motike naročito se apostrofira stradanje pedeset i
troje đaka u šargovačkoj osnovnoj školi.
Ovdje ću najprije iznijeti što je o njemu na ispitivanju Zemaljske komisije za utvrđivanje
ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu izjavila Dobrila Martinović, u to vrijeme učiteljica u
šargovačkoj školi. Njezino svjedočenje je u Izvještaju koji je spomenuta Zemaljska komisija
objavila7 ovako preneseno:
„Pokolj je počeo u četiri sata izjutra u rudniku Rakovac, gdje su za vrijeme smjene
dočekivani radnici i odmah u blizini rudnika, udarcima tupih predmeta u potiljak, ili sabljom,
ubijani na licu mjesta. /…/ Ubijena su 52 srpska radnika.

1
Vidi: L. Lukajić, Fratri i ustaše kolju. Zločini i svedoci, Beograd, 2005., str. 337.
2
L. Lukajić, n. d., str. 328 i 338.
3
Vidi: L. Lukajić, n. d., str. 342-402.
4
Vidi: L. Lukajić, n. d., str. 402.
5
Vidi: Schematismus cleri dioecesis Banjalucensis in Bosna pro anno Domini 1935., Banja Luka, 1935., str. 32;
također: Banjolučka biskupija. U riječi slici od 1881. do 2006. (prr. F. Marić i A. Orlovac), str. 134.
6
Opširnije o tome vidi: V. Blažević, „Ustaški zločin nad Srbima u okolici Banje Luke 7. veljače 1942. godine“,
u: Bosna Franciscana, XI/2003., br. 19, str. 161-177.
7
V. Novak, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948., str. 646., navodi da je
Izvještaj objavljen „decembra 1944“, a prema L. Lukajić, n. d., str. 108, to je učinjeno „decembra 1946“.
 Međutim to je bio samo početak. Završivši ubijanje u Rakovcu krvožedne ustaške zvijeri
prešle su u susjedno selo Drakulić, gdje su mirne seljake, žene, djecu i starce izvodili iz kuća,
skupljali ih u gomile i tako sakupljene klali noževima i sjekirama /…/. Na isti način ubijana
su i mala djeca.
Ali vrhunac divljaštva predstavlja pokolj šezdesetero školske djece koju su zatekli u školi
i sjekli im glave pred očima učiteljice koja je od pretrpljenog užasa poludjela.“ 8
Oslanjajući se, zacijelo, na taj Izvještaj, Javan Babić, novinar, publicist i književnik, piše:
„Tog kobnog dana (odnosi se na 7. veljače 1942. - m. op.) su /…/ svi učenici pravoslavne
vjere, dakle Srbi, poklani, kao što je poklana i sva njihova rodbina zatečena kod svojih kuća.
/…/ Učenici pravoslavci su, prije pokolja, prozvani i odvojeni od svojih drugova
rimokatolika.“9
Znatno iscrpniji u opisu zločina u šargovačkoj školi je Lazar Lukajić. On iznosi što je
Dobrila Martinović, kasnije učiteljica u školi u Šipragama, „u poverenju pričala o pokolju
srpske dece u osnovnoj školi u Drakuliću“(!) svojoj stanodavki, Persi Vuković. Po Persinom
kazivanju, to se zbilo ovako:
„U njenu (Dobrile Martinović – m. op.) učionicu iznenada je za vreme časa ušao fratar
Tomislav Filipović, koga je ona odranije poznavala. /…/ Izgleda da je fratar oponašao Isusa
Hrista i njegovih 12 apostola, pa je zato vodio sa sobom 12 ustaša. /…/ Deca su radoznalo,
bez straha, gledala vojsku.
Onda je fratar zamolio učiteljicu da izvede iz klupe jedno srpsko dete. Ona je ne znajući
šta će biti, odabrala i izvela lepuškastu i urednu devojčicu Radojku, kćerku Đure
Glamočanina. /…/ Kada je Radojka došla do katedre, fratar ju je prihvatio, podigao na
katedru, a onda izvadio nož i tu je zaklao pred ostalom decom, učiteljicom i ustašama. /…/
Fratar je odmah naredio učiteljici Dobrili Martinović da izdvoji svu srpsku decu pod pretnjom
ubistva. Zatim je naredio da i druga učiteljica, Mara Šunjić, izvede srpsku decu iz svog
razreda. /…/ Ustašama je naredio da srpsku decu izvedu napolje, u školsko dvorište u kome je
bio utaban sneg. Deci je naredio da trče ukrug po školskom dvorištu, a na određenim
rastojanjima postavio je 12 ustaša „apostola“. Naredio im je, kako koje dete naiđe, da mu
odseku deo tela – uvo, nos, ruku, obraz, izvade oko – i da mu to guraju u prosečeni
stomačić.“10
Opis zločina, ako je i od učiteljice, a ne od same Perse, zaista je maštovit!
Lukajić navodi i svjedočenje Mare Šunjić:
„Mara Šunjić, učiteljica, pričala je kako je jednog dana u njenu školu došao Filipović-
Majstorović sa grupom ustaša. Naredio joj je da razdvoji djecu po nacionalnostima, a zatim je
izvadio kamu i rekao:
- Djeco, gledajte!
Počeo je klati pravoslavnu djecu. Neke je prorezao pa su stala trčati okrvavljena u krug i
vrištati. Poluzaklanu djecu, izbezumljenu od bolova, ustaše su dočekivale i tukle drškama od
pištolja i ubijale.“11
Citirao sam doslovno što je o zločinu u školi navedeno u nekoliko izvora, da se može
provjeriti i usporediti što tko piše i tvrdi, te da se otkloni mogućnost prigovora kako sam
iskrivljeno ili nepotpuno nešto prenio.
Među pobijenom djecom iz sela Drakulić bilo je, što nije sporno, i đaka koji su pohađali
osnovnu školu u Šargovcu. Međutim, ne želeći ni najmanje umanjiti strahotu zločina,

8
Prema: V. Novak, n. d., str. 646-647.
9
J. Babić, Spomen-hram u Drakuliću, Banja Luka, 2003., str. 41-42.
10
L. Lukajić, n. d., str. 111-112.
11
Isto, str. 112.
posebno nad djecom i đacima, iznijet ću neke pojedinosti i argumente koji, ako ništa drugo,
dovode u ozbiljnu sumnju tvrdnje da je zločin nad đacima izvršen u školi, i to u Drakulić, ali
ga je, po nečijoj zamisli, trebalo „smjestiti“ u školu, kako bi izgledao što monstruozniji.
O zločinu u šargovačkoj školi osim Dobrile Martinović i Mare Šunjić govori i svjedok
Radomir Glamočanin, iz Drakulića. Evo i njegove izjave: „Toga dana (7. veljače 1942. – m.
op.) pobijeni su sledeći članovi moje familije /…/ Glamočanin Radojka (1931), moja sinovica,
kći moga brata od strica Đurđa Glamočanina, koju je u školi (istaknuo ja) zaklao fra
Sotona.“12
Toj njegovoj tvrdnji, međutim, proturječi ono što je davno prije njega, 15. veljače 1946.,
pred banjolučkom okružnom OZN-om izjavio Jovo Vukobrad, iz Drakulića. Po Vukobradovu
kazivanju: „Isti fra Tomislav Filipović je na dan izvršenog pokolja došao pred kuću Đure
Glamočanina (istaknu ja) u selu Drakulić skupa sa ustašama i on lično prvi počeo s klanjem
gdje je iz kuće izveo dijete Đure Glamočanina, zaklavši ga nožem.“13
Vjerojatno na tragu toga što je izjavio Jovo Vukobrad, dr. Zdravko Antonić, srpski
povjesničar i član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, piše: „Sa organizovanom
bandom ustaša upada (fra Miroslav Filipović – m. op.) u selo, skuplja sve Srbe na jedno
mjesto, i da ohrabri ustraše, uzima u ruke dijete Đure Glamoča(!), staro tek 6 mjeseci, i nakon
održanog govora, uzima nož i pred svima seljanima (istaknuo ja) kolje dijete“.14
Osim neslaganja među svjedocima o mjestu počinjenja zločina (prema jednoj verziji to se
dogodilo pred kućom u selu Drakulić, a prema drugoj u školi u Šargovcu, odnosno Drakuliću),
kao i o dobi zaklanog djeteta Radojke Glamočanin (6 mjeseci, tvrdi jedan izvor; učenica
osnovne škole, prema drugom izvoru), sumnju o izvršenju zločina u školi izaziva već i sama
činjenica da je ubijanje rudara započelo u 4 sata ujutro u rudniku u Rakovcu, a da je potom
uslijedio pogrom nad Srbima u Drakuliću.15 Ako bi to bilo točno, teško je razumjeti da su
ustaše, oko 7-8 sati ujutro, pustile da đaci odu od svojih kuća iz Drakulića u školu u Šargovac!

Što o zločinu otkriva školska razrednica?

Postoji više sačuvanih listova razrednice iz Narodne osnovne škole u Šargovcu za 1942.
godinu.16 Jovan Babić kaže da ih je osam,17 prema Lazaru Lukajiću sedam,18 a zapravo ih ima
četrnaest. Na tim listovima nalazi se upisanih ukupno 68 đaka 4. godišta (sic!), kako piše
rukom na vrhu prvog lista; na svakom listu je po 5, a na jednom 3 đaka, s tim da jedan list s 5
đaka, a na kojem se ponavljaju upisni brojevi 21 do 25, očito pripada nekoj drugoj razrednici.
Uz ime i prezime svakog đaka upisan je dan i mjesto rođenja, vjeroispovijest, ime i zanimanje
oca, ili skrbnika. Među tim đacima njih 14 je grko-istočne (pravoslavne) vjeroispovijesti, a
ostali su rimokatoličke vjere. Jovan Babić donosi imena svih 14 pravoslavnih đaka, i za sve
njih navodi da su umrli 7. veljače 1942.19, iako je na listovima razrednice, na koju se poziva,
to zapisano kod njih 10. Ne navodi se mjesto smrti, pa ta ubilježba sama za sebe, dakako, ne
može biti dokaz da je zločin izvršen za vrijeme nastave u školi, ili kod škole.

12
L. Lukajić, n. d., str. 286.
13
Izjavu vidi: V. Dedijer, Vatikan i Jasenovac. Dokumenti, Beograd. 1987., str. 285.
14
Z. Antonić, Dokumenta o genocidu nad Srbima u Bosni i Hercegovini od aprila do avgusta 1941., Banja
Luka-Srpsko Sarajevo, 2002., str. 129.
15
V. Novak, n. d., str. 646.
16
Čuva se u Arhivu Republike Srpske, Banja Luka.
17
J. Babić, n. d., str. 42. Da je sačuvano samo osam listova navodi se i u: D. Popović, 100 godina života i rada
Osnovne škole u Šargovcu 1908-2008, Laktaši, 2008., str. 26.
18
L. Lukajić, n. d., str.331.
19
Vidi: J. Babić, n. d., str. 46-47. Za Babićem se povela i D. Popović, n. d., str. 28.
 Listovi spomenute razrednice, osim što ne dokazuju da je zločin počinjen u školi, unose i
sumnju u pogledu točnosti nekih drugih podataka koje sadrži. Naime, među đacima 'umrlim'
7. veljače 1942. nalaze se i dva đaka katoličke vjere, iz sela Novakovića: Marušić Anto, Ivin,
rođen 5. ožujka 1929., i Marušić Zvonko, Josin, rođen 7. kolovoza 1930., upisani pod brr. 23 i
24. Jovanu Babiću to je „promaklo“, i preko toga šutke prelazi. Osim toga, prema Babićevom
„otkriću“ navedenog dana umrlo je dvoje đaka grko-istočne vjeroispovijesti: Kuruzović
Dušana Simeun i Mitrović Trivuna Gospava, upisanih pod brr. 22 i 25, iako toga u razrednici
nema, a postoje za njih ocjene iz svih predmeta i za prvo polugodište i za kraj školske godine,
što znači da je netočno da su umrli 7. veljače 1942.
Podatak o smrti katolikâ Marušić Ante i Marušić Zvonke je netočan i sam po sebi toliko
nevjerojatan, da to ne bi trebalo ni dokazivati. Neće, ipak, biti suvišno podcrtati da to ukazuje
na falsifikat. Kad je, naime, već uneseno da su umrli 7. veljače 1942., začuđuje da je u
razrednici moglo biti ubilježeno da je Marušić Anto, iako „mrtav“, u 2. polugodištu šk. god.
1941./42. izostao iz škole u mjesecu ožujku 3 dana, u travnju 2 dana, u svibnju 4 dana i u
lipnju 4 dana, a Marušić Zvonko u lipnju 1 dan. Da se u pogledu smrti njih dvojice radi o
netočnom podatku, potvrđuje matična knjiga vjenčanih župe Petrićevac, iz koje je vidljivo da
se Marušić Anto oženio, i da je vjenčan 28. studenoga 1956. sa Šteficom Pletikosa, a Marušić
Zvonko se vjenčao 26. prosinca 1957. s Ljubicom Marić. Anto je umro 16. svibnja 1987., a
vjerojatno i Zvonko, ali nisam mogao ustanoviti kada.

List iz razrednice, na kojem su upisani Marušić Anto, Marušić Zvonko, Kuruzović Simeun i Mitrović Gospava

Pronađena školska razrednica trebala bi poslužiti kao najjači argument i krunski dokaz za
stradanje pravoslavnih đaka u šargovačkoj (po Lukajiću, u drakulićkoj) školi. Lazar Lukajić o
sačuvanim listovima razrednice kaže: „Jedini pouzdan pisani dokument o poklanima u
Drakuliću 7. februara 1942. godine jeste sedam nedavno pronađenih listova školskog
dnevnika /…/ osnovne škole u Drakuliću“. A koliko je „pouzdan“ taj dokument, i od kolikog
je značenja Lukajićevo referiranje na njega, osim netočnosti vezane za dvojicu đaka
rimokatolika hrvatske nacionalnosti, kazuje i ono što je ranije navedeno za Mitrović Trivuna
Đuru i Mitrović Trivuna Gospavu.
Naprijed sam napomenuo da na vrhu prvog lista piše: IV. godište. Ako se gleda na godine
rođenja đakâ, a ima ih koji su rođeni 1932. (Mitrović Trivuna Đuro, Stijaković Stojana Ostoja
i Stolić Riste Dušan) i 1933. (Katalina Sime Svetozar), teško je vjerovati da su oni s devet ili
deset godina mogli biti već u četvrtom razredu. Nadalje, iza ocjena iz svih predmeta na kraju
godine za pojedine đake je u zadnjoj rubrici, naslovljenoj: Učenik(ca) prelazi u viši razred (da
ili ne), ubilježeno: da, a to se ne bi moglo odnositi na učenike četvrtog razreda osnovne škole,
kad tada višeg (petog) razreda nije ni bilo.
Toliko o školskoj razrednici i njezinoj pouzdanosti. A još više o objektivnosti i
znanstvenom „istraživačkom poštenju“ Jovana Babića i Lazara Lukajića, koji su na toj
razrednici gradili svoju tezu o ustaškom zločinu u šargovačkoj školi!
Tko je, kada, i na osnovu čega unosio u školsku razrednicu podatke o smrti đaka, ne zna
se. Vjerojatno to nije učinila učiteljica Dobrila Martinović, a ni itko drugi iz same škole, jer
sigurno ne bi učinili „omaške“ koje sam upravo naznačio. Prije bi se moglo pretpostaviti i
povjerovati da je to učinjeno po završetku Drugog svjetskog rata, i da je učinio netko 'po
zadatku', ali neprofesionalno i veoma nevješto!

Sudjelovanje fra Tomislava Filipovića u zločinu u školi,

a i u drugima koji mu se pripisuju

Budući da se ustaški zločin u šargovačkoj školi, i uopće masovna ubijanja Srba u rudniku
Rakovac i u selima Drakulić, Šargovac i Motike, vežu uz ime fra Tomislava Filipovića, želim
se ovdje i na to osvrnuti, makar samo kratko.20
Fra Tomislav Filipović, član franjevačke provincije Bosne Srebrene, na svoju ruku, bez
znanja i dopuštenja bilo provincijala bilo banjolučkog biskupa, ishodio je da bude primljen za
vojnog dušobrižnika. Kad se pročulo za ustaške zločine u navedenim mjestima i za
sudjelovanje fra Tomislava u njima, provincijska uprava je odmah pokrenula istragu. Nije
mogla saznati da li je on aktivno sudjelovao u nekom od ubojstava, 21 ali je utvrđena njegova
prisutnost kod vršenja tih zlodjela. I samo ta činjenica, bez obzira da li je on osobno ikoga
ubio, bila je dovoljna, i zbog nje je uprava provincije Bosne Srebrene 1. svibnja 1942.
donijela odluku o njegovu izbacivanju iz franjevačkog reda, a tu je odluku 12. srpnja i. g., kao
punosnažnu, potvrdila Kongregacija za redovnike Svete Stolice u Rimu.22
Nakon zločinâ kojima je prisustvovao, pa možda u nekima od njih na neki način i
sudjelovao, fra Tomislav Filipović je, i prije nego je izbačen iz franjevačkog reda, napustio
franjevački samostan na Petrićevcu i otišao u Zagreb. Neko vrijeme je bio u pritvoru i pod

20
O tome opširnije: V. Blažević, „Ustaški zločin nad Srbina u okolici Banje Luke 7. veljače 1942. godine“, s
podnaslovom: Dvojbe i neistine o sudjelovanju fra Tomislava Filipovića i drugih franjevaca iz samostana
Petrićevac, u: Bosna Franciscana, god. XI./2003., br. 19, str. 161-177.
21
On je to nijekao u svom pisanom odgovoru od 1. travnja 1942. upravi provincije. Vidi: V. Blažević, n. čl., u:
Bosna Franciscana, god. XI./2003., br. 19, str 172, bilj. 48. I u razgovoru s Branimirom Župančićem, župnikom
u Bosanskoj Gradišci, vođenim u logoru Jasenovac, na upit postavljen Filipoviću: što je zapravo bilo u
Drakuliću i je li on sudjelovao u klanju, Filipović se zaklinjao da nije. Dakako da se može staviti pod znak
pitanja istinitost Filipovićevih tvrdnji, ali one ipak dobivaju na težini njegovim priznanjem da je u logoru
Jasenovac klao logoraše, i da mu je to bilo prvo klanje. O tome više: Branimir Župančić, „Sjećanja na moje
župnikovanje u Bosanskoj Gradiški“ (prir. A. Orlovac), u: Suza Dolinska, XX/2016., br. 34, str. 201. Ako nije
tajio svoj zločin u Jasenovcu, ne vidi se zašto bi tajio isti takav zločin u Drakuliću.
22
O tome opširnije vidi: V. Blažević, n. čl., str. 171-175.
istragom u svezi sa zločinima u Drakuliću, Motikama i Šargovcu, a zatim poslan u logor u
Jasenovac, i postavljen za zapovjednika. Njegovu krsnom imenu Miroslav (nije ga se više
moglo nazivati redovničkim imenom: fra Tomislav) tada je dano i drugo prezime:
Majstorović. Kako on u to vrijeme nije više bio franjevac i član franjevačke provincije Bosne
Srebrene, ovdje se i ne bavim time što je činio poslije izgona iz franjevačkog reda, a o čemu
oni koji pišu o njegovim zlodjelima u Jasenovcu ne vode računa, nego ga i dalje zlonamjerno
nazivaju fratrom.
U dokumentima iz kojih sam naprijed citirao opširnije izvatke, kao i u iskazima nekih
svjedoka, ili u napisima Viktora Novaka, Jovana Babića, Zdravka Antonića i Lazara Lukajića,
navode se neka zlodjela koja se pripisuju izravno fra Tomislavu Filipoviću. Ne niječući
nijedno zlodjelo, bilo ustaša bilo samog fra Tomislava, ukazat ću na jednu pojedinost i
nesuglasje koje također izaziva sumnju o istinitosti onoga o čemu navedeni autori pišu.
Radi se, naime, o sljedećem. Za fra Tomislava se tvrdi, i optužuje ga se da je poticao
ustaše na zločine i ubijanje Srba. Učinio je to, navodno, najprije u Rakovcu, pozvavši ustaše:
„Ubijate, a ja ću vas razriješiti grijeha“.23 Jovo Vukobrad je u svom iskazu, koji je naprijed
već spomenut, naveo kako je fra Tomislav Filipović u Drakuliću, kad je ubijao dijete Đure
Glamočanina, uzviknuo: „Ustaše! ovo ja u ime Boga, pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj
put, a ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu i Bog neće ovaj naš rad uzeti za grijeh i ja ću
svakoga da ispovjedim i saperem sve grijehe“.24 Kako je Vukobrad uopće došao do saznanja
o tome, budući da nije mogao biti nazočan niti to osobno čuti, i je li od nekoga drugoga, i od
koga to doznao, nisu nevažna pitanja.
Prema Lazaru Lukajiću, fra Tomislav, nakon što je u školi zaklao djevojčicu Radojku
Glamočanin, okrenuo se prema ustašama i rekao im: „Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam
ove izrode i vi slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjediti i
riješiti svih grijeha“.25
A prema trećoj verziji, fra Tomislav je u Drakuliću uzeo dijete Đure Glamočina (valjda
Glamočanina – m. op.) i zaklao ga, govoreći: „Ustaše, ovo ja u ime Božje, pokrštavam ove
izrode i vi slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu, a vas ću ispovjediti i
riješiti svih grijeha“.26
I previše je prozirna manipulacija sa svjedocima o Filipovićevom istupanju istoga
prijepodneva na tri različita mjesta i valjda pred istim ustašama, a da se ne bi o njoj
posumnjalo.
Tvrdnja da je fra Miroslav Filipović poticao ustaše na zločin skoro istim riječima, i to u
tri navrata, na tri različita mjesta, obećavajući im da će ih ispovjediti i osloboditi grijeha, po
mom uvjerenju neistina je kojom se komunistički režim služio i u nekim drugim slučajevima
optuživanja franjevaca i katoličkih svećenika.27

23
V. Novak, n. d., str. 648.
24
Faksimil Izjave u: Dokumenti o protunarodno radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera (prir. J.
Horvat-Z. Štambuk), Zagreb, 1946., str.167; J. Babić, Spomen-hram u Drakuliću, Drakulić, 2003., str. 87.
25
Navodi to L. Lukajić, n. d., str. 111, pozivajući se na D. Lukač, Banja Luka i okolica u ratu i revoluciji, g.
1968., str. 192.
26
Vidi. D. Živojinović-D. Lučić, Varvarstvo u ime Hristovo, dugi deo, Vatikan – giljotina za Srbe, str. 242
27
Navodim još dvojicu franjevaca koji su žrtve takvih podmetanja: fra Silvija Frankovića, župnika u Bugojnu, i
fra Srećka Perića, župnika u Livnu. Vidi: Dokumenti o protunarodnom radu …, str. 145-146 i 163; V. Novak, n.
d., str. 651 i 671. O lažnoj optužbi protiv fra Srećka Perića vidi: M. Karaula, Knjiga bola. Stradanje Hrvata
livanjskog kraja u dva posljednja rata, Sarajevo-Zagreb, 2005., str. 77.
 Umjesto zaključka

Ustaški zločini u rudniku Rakovac i u selima Drakulić, Motike i Šargovac, još uvijek nisu,
a teško da će ikada i biti, potpuno i posve objektivno osvijetljeni. Ali koliki god bio stvarni
broj ubijenih Srba, i na kojem god mjestu oni bili pobijeni, zločin je užasno velik. I makar da
nije nedvojbeno utvrđeno i dokazano kakva je stvarno bila uloga fra Tomislava Filipovića
kod počinjenja tih zlodjela, ona je, kakva god bila, za svaku osudu. Očigledno je, međutim, da
se s brojkama nevino stradalih Srba manipulira u dnevnopolitičke svrhe, a i da su se o fra
Tomislavu Filipoviću ispredale, a ponavljaju se i danas, neistine i poluistine s ciljem
diskreditiranja općenito Katoličke crkve i posebno franjevaca u Bosni i Hercegovini.
Valja istaknuti kako je za optuživanje Katoličke crkve općenito, a i pojedinih biskupa,
svećenika i franjevaca u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, glavni izvor knjiga Magnum
crimen Viktora Novaka, nekadašnjeg katoličkog svećenika, koji je nakon napuštanja
svećeničkog poziva postao mason i žestoki mrzitelj Katoličke crkve. Oni koji se povode za
Viktorom Novakom, a nisu to samo Jovan Babić i Lazar Lukajić, a za ovima opet neki
novinari-prepisivači, računaju valjda s doktrinom Josepha Goebbelsa, Hitlerovog ministra
propagande: „Wenn man eine große Lüge erzählt und sie oft genug wiederholt, dann werden
die Leute sie am Ende glauben“ /Ako se neka velika laž pripovijeda i učestalo ponavlja, ljudi
će joj na koncu i povjerovati./!
Velimir Blažević