1

Život i rad Marije Montessori

Maria Montessori rođena je 31.08.1870. godine u Chiaravalleu u Italiji. Otac Alessandro je
studirao aritmetiku i retoriku i bio je financijski činovnik konzervativnih shvaćanja, a majka
Renilde je bila vrlo obrazovana žena liberalnih nazora.

Od 1875. Godine Montessorijevi žive u Rimu. Maria je još kao dijete pokazivala razvijen
osjećaj za samodisciplinu i bila je dijete vrlo jake volje, tako da je već u prvim godinama svog
školovanja primijetila nedostatke školskog sustava kao što su pretrpani razredi, a djeca su
puno toga morala učiti napamet. Maria se intenzivno bavila matematikom i voljela je puno
čitati. Već sa 13 godina odlučuje pohađati tehničku školu, što je bilo vrlo neobično za
djevojčice tog doba, jer su takve škole bile samo za dječake. Iako je voljela i plesti odjevne
predmete za siromašne i brinuti se za jedno invalidno dijete iz susjedstva koje je izvodila u
šetnju, Maria je izrazila želju da želi postati inženjer. Kasnije se predomislila i odlučuje se za
studij medicine. I jedno i drugo zanimanje je bilo namijenjeno samo muškarcima; u Italiji u to
doba nije bilo žena liječnica.

1896. godine Maria završava svoj doktorski studij s vrlo visokim uspjehom (od 110 bodova
dobiva 105) i postaje prva žena liječnica Italije.

1897. počinje raditi na psihijatrijskoj klinici sa slaboumnom djecom koja nisu imala
odgovarajuću stručnu pomoć u razvoju. U sobu im je nošena samo hrana i voda. U
nedostatku igračaka, djeca su radila kuglice od kruha i njima se igrala.

Tada je spoznala ruku kao oruđe za razvoj mozga i zaključila je da problem slaboumne djece
nije toliko medicinski koliko pedagoški problem. Shvatila je da se toj djeci može pomoći na
temelju sustavnog promatranja i odgovarajućih odgojnih postupaka. Tada počinje rad na
pomno razrađenom didaktičkom materijalu, a nakon dvije godine intenzivnog rada s njim, ta
su djeca naučila pisati i računati i uspješno su položila ispite za državne škole.

1897. godine upoznaje dr. Montessana, a njezina suradnja i prijateljstvo s njim završavaju
velikom ljubavi iz koje se rađa njen sin Mario 1898. godine. Vanbračno dijete u njeno vrijeme
moglo je značiti kraj njenog javnog djelovanja, pa zato odlučuje da će u tajnosti dati dijete na
čuvanje jednoj obitelji na selo. U tajnosti ga posjećuje, a kada je navršio 15 godina, počinje
ga voditi sa sobom na svoja putovanja, predstavljujući ga kao nećaka. On će kasnije postati
njen vjerni suradnik i pomoćnik, te organizator Montessori pokreta.

Živjeći odvojeno od svog djeteta, okrenula se potrebama druge djece.

1897. na Kongresu u Torinu govori o uzrocima kriminala i o vezi između zločina, socijalne
bijede i lošeg školskog sustava.

1904. nakon što je izabrana za predavača iz područja pedagogije za studente medicinskog i

prirodoznanstvenog područja, spoznaje da je učenje individualno uvjetovano, odnosno da
može biti uspješno samo ako se odvija uz prisustvo individualnih aktivnosti onoga koji uči.
 2

1906. vladine institucije je pozivaju u rimsku četvrt San Lorenzo kako bi pomogla djeci
radnika da smisleno provedu svoje vrijeme dok njihovi roditelji rade. Djeca su bila zapuštena,
prepuštena sama sebi i na kraju su počela uništavati čitavu četvrt.

06.01.1907. otvorila je službeno prvu Dječju kuću (Casa dei Bambini) u kojoj počinje
primjenjivati posebne postupke i rad s materijalima s kojima je radila na psihijatrijskoj klinici,
a koji su sada u radu sa zdravom djecom pokazali da mogu ubrzati učenje. U to vrijeme u
Italiji je 80% stanovništva bilo nepismeno, a djeca koja su radila s M.M. bila su pismena već
sa 6 godina.

1909. napušta liječničku praksu i posvećuje se obrazovanju odgajateljica i učiteljica. Te

godine organizira i prvi Montessori tečaj za učitelje i odgajatelje, odnosno sve koji su bili
zainteresirani za njen način rada

1911. Ubrzo se počinju otvarati Dječje kuće diljem Italije i Europe, a rezultati koje su djeca
postizala u radu bili su zapanjujući.

1913. organizira prvi međunarodni tečaj u Rimu na kojem prisustvuje 87 sudionika iz cijelog
svijeta

1929. uz pomoć sina Maria osniva krovno međunarodno udruženje AMI (Association
Montessori International) sa sjedištem u Amsterdamu, a cilj mu je bio čuvanje, širenje i
razvoj ideja i načela M.M.

Te se godine održava i 1. Montessori kongres, a slijede kongresi svake godine

1936. odlazi raditi u Nizozemsku

1939. napušta Europu i odlazi u Indiju gdje živi do 1946. U Europi počinje rat, njene knjige se
spaljuju, a vrtići i škole zatvaraju. No u zemljema gdje joj je bilo dopušteno, nastavlja svoj
rad, tako da je npr. u Indiji otvorila mnogo dječjih kuća i osnovnih škola, a današnji školski
sustav Indije se temelji na Montessori metodi.

1949. po povratku u Europu, nominirana je za Nobelovu nagradu za mir

1951. drži zadnji Kongres u Innsbrucku

1952. sprema se na put u Afriku, no umire 06.05. u Nordwijku pored Amsterdama, gdje je i
pokopana.

Na njenom nadgrobnom spomeniku, po njenoj želji napisano je: „Molim svu dragu djecu,
koja sve mogu, da zajedno sa mnom rade na izgradnji mira među ljudima i u cijelome
svijetu.“