Analiza likova

Hamlet
Kraljević Hamlet ima trideset godina, i u tih trideset godina postoje dva razdoblja: prvo
obuhvata godine njegovog života do definitivnog povratka iz Vitemberga, gdje je studirao
(ovo razdoblje nije poetizovano u djelu, ali se da naslutiti na osnovu iskaza drugih o njemu);
drugo razdoblje počinje od smrti oca pod dosta nejasnim okolnostima. Prema tome očeva
smrt je prelomna tačka od dvostukog značaja: ona dijeli Hamletov život na onaj prije i onaj
poslije i ona je žižno mjesto na kome se gradi cijeli konflikt u biću, povod za unutrašnju
dilemu, za promjenu mišljenja o svijetu i čovjeku i osnovni razlog za tragičen ishod drame.

Hamlet je, nasuprot varvarskoj prirodi kralja Klaudija i dvorana, bio otmjenog duha. Znanje
je sticao u Vitenbergu, na Luterovom univerzitetu. Ovaj duh je bogatio pozorišnim
predstavama, čitanjem poezije, izučavanjem filozofije; bio je dobar mačevalac, odjevao se po
modi , a odlikovali su ga i trezvenost, čistota, mladost i ljepota. Živeći na dvoru, okružen
pažnjom i sjajem, o svijetu je nosio idealnu sliku. Bio je uvjeren da svijet počiva na
besprijekornoj ravnoteži dobra i zla i da njegovom ustrojstvu nema šta da se doda niti
oduzme. Vjerujući u harmoniju spoljašnjeg svijeta, i sam je osjećao zadovoljstvo, bezbrižnost
, polet, neki unutrašnji sklad. U takvim okolnostima življenja, on nije znao za napor
ovladavanja problemaima i nevoljama što ih običan život nudi, pa zato nije vježbao volju da
se istrajava, brzo odlučuje i stupa u akciju. Njegova moć zapažanja i kritičkog promišljanja
pojava, stvari i odnosa u društvu zaista su impresivni, ali je lišen nečeg drugog - praktičnih
koraka i vještine snalaženja u okruženju koje nastanjuje licimjerje, brutalnost, zločini,
nemoral, podaništvo i laž.

Prve Hamletove sumnje u istinu i ispravnost svijeta dolaze sa smrti njegovog oca pod još
nerazjašnjenim okolnostima. Svijet i ljudi odjednom su mu se ukazali u svoj svojoj složenosti
i nepredvidivosti: ljudi nisu ino za šta se izdaju, a svijet nije ono što mi mislimo da jeste.
Počeo je da otkriva oko sebe egoizam, gramzivost, dvoličnost i nemoral. Hamletovo biće biva
istraumatizovano u svojoj moralnoj čistoći, zatečenosti i nemoći da bilo šta učini. Dolazi do
potpunog zaokreta u njemu: počinje povlačenje u sebe, promišljanje i sebe i ljudi oko sebe.
Postaje introvertna ličnost: tajanstvena, nepristupačna i nepovjerljiva. On je sada onaj koji
svijet posmatra iz prikrajka, sa nespokojstvom i velikim razočaranjem. I ukoliko više raste
sumnja u istinitost očeve smrti, utoliko više jača predstava o vlastitoj suvišnosti u tom svijetu,
utoliko je veći intenzitet drame u njegovoj duši.

Kad duh zatraži osvetu, Hamlet, pun mržnje prema kralju i kraljici izriče zakletvu da će osvetiti
svog oca. Njegove predstave o svijetu, saznanjem da je ''vrijeme izašlo iz zgloba'', biva sasvim
srušeno jer uviđa da je taj isti svijet pun laži, prevara i nedjela i da je - u odnosu na sve to -
nemoćan da bilo šta preduzme i vrati ga u pređašnju sliku. Već je ovdje počelo njegovo
oklijevanje, sumnja u smisao osvete i odlaganje same osvete, pod izgovorom da su potrebni
novi dokazi.

Da bi došao do novih dokaza o ubistvu oca, Hamlet, vrlo uman i dobar poznavalac glume i
njenog funkcionisanja, uzima ludilo za masku. Uživljen u ulogu ludaka, on iz korijena mijenja
izgled, pokret, izraz lica, odjevanje i jezik. Riječ i jezik nisu više izraz mudrosti i znanja, već
sredstvo osmišljenog ludila. Sa "ludilom" Hamlet može slobodno da se kreće, da sluša, da
stupa u dijaloge, da provocira. Tu uspješnu promjenu na Hamletu najbolje opisuju riječi kralja
Klaudija: ... Ni unutrašnji čovijek, niti spoljni, ne liči više na ono što beše.

Razočaran u ljude oko sebe i ustrojstvo društva o kojem traje, Hamlet će u susretu sa
"prijateljima" svijet nazvati tamnicom, jer je zemlja nastanjena zločincima, prevarama i
svakojakim podlostima. Iskustvo mu je donijelo razočaranje ne samo u egzistenciju već i u
čovjeka, zbog ljudi kao što su Klaudije, Polonije, Rozenkranc... Svi oni su ništitelji ljudske
čistote, istine i plemenitosti i, kao takvi, korov ovog svijeta. U monologu koji potpunije
oslikava Hamletovu dilemu i unutrašnji rascijep ličnosti, on izgovara svoje poznato: "Biti ili ne
biti, pitanje je sad?". Biti treba da znači: postojati pa makar i trpjeti, samo da se bude ili, pak,
- druga je mogućnost - pobuniti se protiv ponižavajućeg statusa i svih bijeda. U tom
kontekstu, postavlja se pitanje da li je i postojanje po svako cijenu ono pravo biti u
vrijednosnom smislu (biti čovjek, svoj) ili je, pak, to odricanje od sebe. Nemoćan za akciju da
mijenja svijet i da nađe rješenje za svoje psihološke tjeskobe i nesanice, Hamlet bi da potone
u san, dubok i trajan, što i nije ništa drugo do bjekstvo od surove stvarnosti, od problema i
vlastitog mučenja.

Hamletovo razočaranje se sve više širi. Prvo razočaranje u majku, strica i Polonija, a zatim i
u Ofeliju što je pristala da bude predmet manipulacije oca i kralja, pa onda razočaranje i dotad
vjerne i tobož iskrane prijatelje. Na kraju, došlo je razočaranje u sve ljude koji su, po njemu,
potencijalni grešnici. Iskren i okrenut istini, Hamlet nije poštedeo ni sebe. I u sebi je otkrio
poroke, iako ih čitalac mnogo i ne zapaže. Oholost je crta njegovog bića: ismijava Polonija,
grobara naziva lupežom i sebe gospodaem Danske. Njegova osvetoljubivost, takođe, nalazi
mjesta u gestovima i postupcima koje čini u odnosu na Ofeliju koju voli, u odnosu na njenog
oca i prema svojo majci. U smrt šalje ''prijatelje'' jer mrzi u njima poslušnost i podaništvo. U
početku ga muči i častoljublje, prosto pati što mora jesti "vazduh kljukan obećanjima"; žali
se Horaciju na Klaudija što mu je uništio nadu da će doći na preszo. Međutim, do kraja drame,
sve će to nestati i on će biti čovjek vrlina.

Hamletova upustva glumcima izraz su njegove široke renesansne kulture, visokog

obrazovanja i izvrsnog poznavanja prirode pozorišta. Počev od saznanja da mu je namjenjena
smrt, Hamlet počinje da se mijenja - oslobađa se poznatih kolebanja: da li da ubije kralja ili
ne. Postaje odlučniji, dostojanstveniji, hladniji i misaoniji. Hamlet je sada spreman da postupa
"savršeno po savijesti". Uništavati korov (Polonije, Klaudije) postaje zadatak njegove
savijesti, ali bez novih dilema i lomova u njemu. Njegova borba više nije samo izraz ličnih
obračuna, ono više nije pitanje sujete i časti, nego postaje čin etičkog djelanja i akcije koja
poprima humanistički smisao. To više nije borba protiv kralja već borba protiv svih sličnih
njemu, tj. Protiv zla koje ruži lice na tijelu društva, cijele ljudske zajednice. Da bi akcija dobila
univerzalni smisao, Hamlet je morao u sebi da pobijedi poroke, o kojima je sam govorio:
osvetoljubivost (sebičnu i ličnu), oholost, slavoljublje.

Hamlet tuguje za ocem i stalno nosi crninu, mrzi svog očuha koji mu je ubio oca

Odbaci, dragi Hamlete, tu noćnu boju;

U kralju nek ti oko gleda prijatelja;
I nemoj neprestano oborenih vjeđa
U prahu tražiti svog plemenitog oca.

Hamletova smrt
Hamletova smrt, taj zaista nepobitan podatak u zbivanju Hamleta, nije neizbježan. On umire
u dvoboju od rane koja ga je mogla i zaobići, kao što ga je zaobišao i otrov iz pehara. Mislim
da smrt tragičnog junaka predstavlja poslijednju, i vjerojatno najtežu u nizu nevolja koje su
se događale da bi se junak na njima okušao i potvrdio nesavladljivost onoga što ga čini velikim
čovjekom. Hamlet je mogao živjeti da je samo svoju ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevića
shvatio manje ozbiljno, s manje mržnje i savjesnosti; da se nagodio sa stricem i pristao živjeti
u njegovoj milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz osobnih
razloga, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije ni htjeo ni mogao, jer je
tragični junak uvijek i jedna vrsta samoubojice: sam između dvije mogućnosti bira onu koja
ga vodi u smrt.
Klaudije
Hamletov srtic, pohlepan čovjek. Ubija svog brata kako bi se domogao veće moći, a kad mu
ni to nije bilo dovoljno ženi se za njegovu ženu. To da mu ljudske žrtve nimalo ne znače
pokazuje i to kako je na sve načine bez straha pokušao ubiti svog nećaka Hamleta. Hamlet je
znao od početka kakav mu je stric, no više zbog svega toga prebacuje krivnju na majku.
Klaudije na kraju dobiva sigurno ono što je i zaslužio - sigurno mjesto u 9 krugu pakla.

Gertruda
Danska kraljica i Hamletova majka. Sam sin ju više krivi zbog očeva ubojstva nego strica. On
ne shvaća kako je majka tako brzo mogla zaboraviti oca i čak štoviše, udati se za njegova
brata ako ga je za života tako snažno voljela. Izravno joj prebacuje krivnju, a i neizravan je
krivac za njezinu smrt. Ona ispija otrov iako zna što je u čaši, a to čini vjerojatno zbog osjećaja
krivnje i sinova prebacivanja koje više nije mogla podnositi, a i cjelokupna zbrka na dvoru
dovodi je do ruba smrti.

Ofelija
Hamletova ljubav. Lijepa i mlada djevojka, oprašta Hamletu iako se on prema njoj ponaša
surovo. Grubim riječima je tjera od sebe. Grdi nju a i cijeli ženski rod na dvoru zbog šminke
koju stavljaju na seba. lice. Smatra da bi ljepota i potenciranje ljepote mogli dovesti do krivog
puta. On je neizravan krivac zbog toga što se ona utopila. Ofelija s ispletenim vijencem odlazi
na potok, pa kad se htjela popeti na vrbu da na nju objesi svoj vijenac, prelomila se grana na
koju se bila naslonila i pala je u vodu zajedno s cvijećem koje je sa sobom ponijela.

Polonije
Laretov i Ofelijin otac. Čovjek doista niskog morala, sličan Klaudiju. Glavni je državni tajnik i
kraljev komornik. Znatiželjan je i zbog toga biva ubijen što pokazuje da ima neke istine u
uzrečici - Znatiželja je ubila mačku.

Usporedba Hamleta s Leartom

Hamlet - očevo je ubojstvo događaj koji ga mijenja, želi istinu i osvetu, tj. smrt Klaudiju.
Laert - očevo je ubojstvo događaj koji ga mijenja, želi istinu i osvetu, tj. smrt Hamletu.

Hamleta možemo usporediti s Laertom. Obojica se žele osvetiti ubojici svoga oca te dokazati
istinu. Zato možemo govoriti o dva subjekta u drami, odnosno o strukturi zrcala.

O djelu
Hamlet je najpoznatija Shakespearova tragedija koja kroz Hamletovu sudbinu raspravlja o
nekim najvećim pitanjima života, spoznaji apsolutne istine i djelovanje u skladu s njom. Iako
u djelu ima puno događaja (ubojstava, samoubojstava), nema neke prave dramske napetosti
(tajna nam je otkrivena na početku), nego je naglasak stavljen na unutarnju Hamletovu
borbu. Ovo je djelo postalo temeljem mnogih interpretacija.

Biti, li ne biti - to je pitanje.

I najčudnija djevica je rasipna otkrije li svoje čari mjesecu.

Bič kletve ne štedi niti samu krepost.

Čuj, Hamlete, razglasiše da me zmija ujela dok u svom vrtu

spavah; tako je sva Danska krivotvorenim prikazom o mojoj
smrti prevarena. Zmija što je tvog oca na smrt ujela sad nosi
krunu njegovu.
 Dani cijenu gube kada davatelji prestanu da gube.

Važno je uočiti da se drama odvija u tjeskobnoj atmosferi. Ne radi se samo o pogibeljnim

dvorskim splektama, (svima su nam poznate izreke iz drame kako je "nešto trulo u državi
Danskoj" ili "kako je vrijeme izglobljeno"), nego državi prijeti i vanjska opasnost. Pojačane su
straže i zemlja se grozničavo naoružava a da narod nezna zašto.

Jezik i stil
U vrijeme kada je pisao Hamleta Šekspir je već u potpunosti izgradio svoj dramski stil. To je
stil koji nosi pun naboj smisla i spremno se razlistava u pjesničke slike. Neekonomičnost stila,
primjetna u nekim ranijim Šekspirovim dramama, ovdje je ustupila mjesto sažetosti, koja ne
ide na štetu krepkosti ili jasnoće. Hamlet je drama velike izražajne raznovrsnosti. Način
govora se neprekidno mijenja i može biti svakodnevan i neusiljen (kao u Hamletovom
razgovoru sa stražarima), svejesno poetičan (kao u opisu jutra na kraju prve scena), divlje
žestok (kao u sceni u kraljičinoj odaji), efektno retoričan (kao u Klaudijevim zvaničnim
govorima), prisan i neposredan (kao u monolozima). To je stil pun one istinske dramske
poezije koja u izdvojenim odjeljcima ne ostavlja naročit utisak, ali u dramskom kontekstu
dobija veliku upečatljivost.