Dino Đerđa 2.

A
Strukovna škola Vice Vlatkovića

HAMLET

Shakespeareovo najpoznatije djelo i općenito jedna od najcjenjenijih drama u

povijesti, „Hamlet“, nastaje u vremenu engleske renesanse, razdoblju koje vrhunac
doživljava u 16. stoljeću. Ova drama, napisana u 5 činova, brojnim filozofskim razmišljanjima,
obratima u radnji i neodgovorenim pitanjima djelo je o kojem se polemizira stoljećima nakon
njegova nastanka. Kombiniranjem elemenata socijalne, obiteljske, ljubavne i političke drame
nastaje složeno dramsko djelo neponovljiva karaktera.
Glavni lik drame je Hamlet, danski kraljević, čijeg je oca usmrtio Klaudije, novi danski
kralj i Hamletov stric. Ubrzo nakon očeve smrti Hamletova majka Gertruda, iako je udovica
tek mjesec dana, preudaje se za Klaudija: „Tek mjesec; prije nego iznije postole, u kojima je
slijedila mog mrtvog oca, ko Nioba, sva suzna – ona, da, baš ona“. U prvom činu djela Hamlet
nam svojim opširnim monologom izražava svoj tok svijesti i dobivamo uvid u njegovo
psihičko stanje. Svi događaji koji su prethodili monologu Hamleta dovode do stanja očaja,
suicidalnosti i razočaranja u cijeli svijet, a osobito njegovu majku: „O, Bože! Kako mi se
bljutav, dosadan i beskoristan čini cijeli ovaj svijet! Strahota! Fuj!“. Hamlet prezire svoju
životnu situaciju i ljude kojima je okružen na danskome dvoru te kao pravi renesansni čovjek
teži svijetu u kojoj vlada sklad, želi ispraviti nepravdu i upravo iz njegovog idealističkog
viđenja svijeta proizlazi razočaranje. Hamlet svoga oca vidi kao izvrsna kralja, ljubežljivo biće
koje ničim ne zaslužuje sudbinu koju ga je zatekla. Gertruda u Hamletu budi razočaranje te
čak i gađenje, jednom idealistu kao što je Hamlet nije pojmljivo majčino ponašanje. Majku
čak uspoređuje i sa zvijerima, govoreći kako niti zvijer ne bi toliko brzo prebolila voljenu
osobu, a kamoli se udala za rođenog brata iste te voljene osobe: „O Bože! Zvijer što dara
nema razuma tugovala bi dulje“. Takvo hladnokrvno ponašanje njegove majke stvara
razočaranje u žene, komplekse koje poslije dodatno produbljuje Ofelija, žena koju je iskreno
volio i bio spreman za nju napraviti sve dok je ona njega špijunirala, zavaravala i odvela u
potpuno ludilo. Hamlet nikada nije mogao steći povjerenje u žene jer su žene njemu najbliže
brojnim prilikama njega iznevjerile te njegovoj glavi stvorile sliku žene kao čudovišta,
prevrtljiva i izdajnička ljudskog bića kojemu ne treba vjerovati jer iz te vjere proizlazi
razočaranje: „Krhkosti, ime ti je žena!“. Hamlet je uistinu složen karakter i slojevit lik čiji
monolozi redovito propituju smisao i svrhu ljudskog života te se u njima postavljaju mnoga
svevremenska pitanja o smislu ljudske egzistencije. Primjer toga bio bi njegov slavni monolog
iz drugog čina koji iskazuje dva moguća stava – biti (boriti se, ići težim putem i tjerati pravdu)
ili ne biti (predati se, povući ili u najgorem slučaju čak prekinuti život). U polaznom tekstu
Hamlet govori o suicidalnosti i tome kako bi si oduzeo život da to nije teški grijeh, dok u
drugom monologu govori kako nije vrijedno oduzeti si život jer se onda gubi mogućnost
borbe za pravdu, jednakost u svijetu i traženje istine. U polaznom se tekstu kao i u drugom
monologu govori o silnoj nepravdi koju svijet nosi i Hamletovom nerazumijevanju te
nepravde, želji za korigiranjem svijeta i ispravljanjem nepravilnosti.
Hamlet je za mene izrazito promišljeni pojedinac koji daje prednost razmišljanju o
problemu i nalaženju dobrih intelektualnih rješenja prije nego što počne djelovati zbog čega
Dino Đerđa 2.A
Strukovna škola Vice Vlatkovića

ga se može krivo nasloviti i kukavicom. Njegovi pogledi na svijet meni su u isto vrijeme i
razumni i nerazumni. Smatram da treba „biti“ i boriti se za bolju svakodnevnicu, ali s druge
strane njegov pogled na žene je za mene pretjeran i smatram da svijet nije crno-bijel kolikim
ga Hamlet u svojoj glavi čini.