Interpretativni esej o Shakespeareovom Hamletu

Pitanje „Bit ili ne bit“ ne predstavlja samo Hamletovu dilemu između života i smrt , ono
predstavlja i sve unutarnje borbe koje junak ovoga djela nastoji svladati.

Njegovo tugovanje za preminulim ocem, bivšim kraljem Hamletom, nenadano je prekinuto

ljutnjom koja ga je obuzela kada je njegova majka Gertruda izdala njegova oca udavši se s
očevim bratom Klaudijom koji preko tog braka postaje novi kralj Danske. Njena izdaja
značajno je obilježila Hamletov život, a i time njegov daljnji odnos prema ženama što se
može vidjeti po njegovom odnosu prema Ofeliji pogotovo u prvom prizoru trećeg čina kada
joj kaže da ju nikad nije volio te joj zapovjedi da ode u samostan i tim izjavama daje nam uvid
koliko ga je zapravo pogodila majčina izdaja. Hamletova unutarnja borba se pogoršava kada
je saznao istinu o smrti njegova oca ( njegov stric ga je ubio ) te mu očeva molba za osvetom
stvara dodatni pritisak. Hamlet razmišlja o samoubojstvu kako bi se na laki način riješio tereta
ovozemaljskog života ( „Oduprijet se i moru jada kraj Učinit? / Umrijet – usnut , ništa više!“
), ali sprječava ga strah nepoznatih nevolja koje bi ga mogle dočekati nakon smrti ( „Kad ne
bi volju mutio nam strah / Od nečeg poslije smrti, neka zemlja / Neotkrivena, kojoj nijedan /
Sa granica se putnik ne vraća“ ). Zanimljivo je kako pitanje „Bit ili ne bit?“, koje se nalazi u
prvom prizoru trećeg čina u Hamletovom monologu, ima više interpretacija ( Živjeti ili
umrijeti? Ubiti strica ili ne ubiti? Prihvatiti smrt oca ili ne prihvatiti? ) i zbog toga smatram da
je opravdano najcitiraniji dio ove tragedije. Ovaj ulomak većina ljudi može povezati sa svojim
životima jer opisuje trenutke Hamletova života kada on nije imao potpunu kontrolu i nije znao
izlaz iz već navedenih problema, upravo to je i razlog zbog kojeg je kraljević Hamlet toliko
popularan u svjetskoj književnosti. On je svjestan svojih mana te se opisuje kao veoma ohol ,
osjetljiv i častoljubiv čovjek iako ga narod vidi kao idealnog budućeg vladara koji je učen ,
plemenit i vješt. Činjenica da je spreman priznati svoje mane daje čitateljima jednu vrstu
povezanosti s njime te omogućuje da se sami kao promatrači radnje i njegovih postupaka oni
usporede s njime i sami priznaju svoje mane. Sam Shakespeare je rekao „Glupak za sebe misli
da je mudrac, a mudrac za sebe znade da je neznalica.“, ovaj citat nije direktno povezan s
Hamletom, ali možemo u njemu vidjeti jednu od pouka koje se kriju u ovome djelu – ne
smijemo za sebe smatrati da smo bezgrešni, svi imamo svoje mane i ako ih ne priznamo ne
možemo se poboljšati kao osobe. Poput kraljevića Hamleta i ja imam mnoge mane – kao i
Hamlet znam bit dosta osjetljiva i previše mi je stalo o tome što drugi misle o meni i to su
stvari koje bi htjela promijeniti. Nije lako spoznati svoje nedostatke, a još teže ih je priznati.
Svi imamo neke stvari koje bi htjeli promijeniti kod svog ponašanja, ali nije jednostavno
promijeniti sebe ako se svi naši uzori iz književnih djela čine savršenima i bez mana kao što je
npr. Dora Krupićeva iz Šenoinog djela Zlatarevo zlato. Ona je savršen primjer idealiziranog
lika ; odana je i poslušna kćer, plemenita je, lijepa i vrijedna. To su sve dobre osobine, ali
upravo zbog nedostatka mana se čitatelji ne mogu s njom povezati. Taj roman je nastao 1871.
te bi ,po mom mišljenju, trebao imati glavnog junaka koji ima svoje nedostatke. Iako je
Shakespeareova tragedija Hamlet nastala početkom 17.st, za vrijeme zrelog razdoblja
stvaralaštva pisca, a radnja se odvijala za vrijeme srednjega vijeka, smatram da je djelo
naprednije upravo zbog glavnog junaka s kojim se čitatelj može lako povezati. Pojavom
Hamleta u književnosti, lika svjesnog svojih mana, olakšava se čitateljima spoznaja svojih
mana preko njega. To nam ukazuje na moć koju književna djela imaju, ona poboljšavaju
ljudski karakter te time čine svijet ljepšim mjestom. Još jedan citat vrijedan spominjanja se
nalazi u četvrtom prizoru četvrtog čina „O – što je čovjek ako mu je glavni / Života cilj i
blago najveće / Da spava i da jede? Samo stoka / I ništa drugo“ koji nam poručuje kako bi
čovjek trebao iskoristiti svoj život i ne živjeti tako da samo živi dan za danom bez ikakvih
postignuća i ciljeva.

Pripovijetke, pjesme, novele, drame i sva druga književna djela su tu kako bi nas poučila
nečemu. Poklanjaju nam iskustva koja u svojim životima ne bi mogli iskusiti, uče nas gledati
svijet otvorenog uma te prepoznati naše nedostatke. Čitanje bez spoznaje pouke je kao da
napravimo pogrešku iz koje ništa ne naučimo. Ulomci poput zadnjeg kojeg sam citirala su
upravo oni koji su ključni za čitanje Hamleta, iako se bez njih djelo ne bi previše promijenilo i
nisu bitni za ispit, oni su bitni za potpuno razumijevanje uma likova i njihovih stavova te nas
uče poukama koje bi trebali zapamtiti za cijeli život.