ESEJ O HAMLETU IZ HRVATKSKOG

JEZIKA
UVOD
William Shakespeare bio je engleski dramatičar, pjesnik i glumac te se smatra jednim od najvećih
pisaca ikada. Rođen je u Stratfordu na Avonu 1564. godine, a tijekom života napisao je 38 drama i
154 soneta. Njegova djela smatraju se jednima od najvažnijih i najutjecajnijih u engleskom
književnom kanonu. Jedno od njegovih najpoznatijih djela je Hamlet, drama koja govori o princu koji
se mora kretati u podmuklom svijetu prijevare i izdaje nakon očeve smrti. Hamlet se smatra jednim
od Shakespeareovih najvećih djela zbog svojih složenih likova, zamršenog zapleta i briljantne
upotrebe jezika. Shakespeareovo stvaralaštvo karakteriziraju neke od glavnih obilježja manirizma,
književnog razdoblja između renesanse i baroka. Jedno od tih obilježja je korištenje strukture "priče u
priči", što se može vidjeti u Hamletovom prepričavanju ubojstva njegova oca Horaciju. Još jedna
maniristička karakteristika njegovih djela jest autoreferencijalnost, vidljiva u Hamletovim
ponovljenim referencama na vlastito mentalno stanje. Također, Shakespeare često koristi zrcaljenje
likova, primjetno u sličnim sudbinama Hamleta, Laerta i Fortinbrasa.

GLAVNI DIO
Hamletov pronalazak Yorickove lubanje u petom činu, prvom prizoru, značajan je trenutak ove drame
jer pruža uvid u prinčev karakter te govori o njegovim razmišljanjima o prolaznosti života,
neizbježnosti smrti i smislu postojanja. Isprva melankolično spoznaje da je dvorska luda Yorick, nekoć
osoba s mislima i emocijama, sada sveden samo na lubanju.

„Jao, jadni Yorick! - Poznavao sam ga, Horacije. Bio je neodoljiv šaljivdžija, čovjek izvrsne uobrazilje."

Hamlet je u djetinjstvu bio vrlo vezan za Yoricka, o čemu svjedoči to da mu je u prošlosti poljubio
usne. Činjenica da sada drži njegovu lubanju samo je podsjetnik na pitanje o smislu života.

„Tu su visjele one usne koje sam toliko puta poljubio."

Nadalje u solilokviju, Hamlet se obraća Yorickovoj lubanji retoričkim pitanjem, promišljajući o šupljini
smrti te odsutnosti veselja i vitalnosti koje su nekoć karakterizirali Yoricka. To navodi Hamleta da se
uhvati u koštac s obeshrabrujućom stvarnošću smrtnosti i neizbježnom činjenicom da će i on na kraju
umrijeti.

„Gdje je sada vaše bockanje? Vaše skakutanje? Gdje su vaše pjesme? Vaše provale veselja od kojih bi
cijeli stol znao prasnuti u smijeh?“

Hamleta se može usporediti s raznim likovima iz drugih književnih djela, uključujući Holdena
Caulfielda iz "Lovca u žitu" i Don Quijotea iz "Don Quijotea de la Mancha". Ova dva lika se, poput
Hamleta, bore s teškim osobnim i društvenim problemima. Don Quijote i Hamlet slični su po tome što
imaju idealistički pogled na svijet, te im je teško prihvatiti to što on ne ispunjava njihova očekivanja.
Hamlet tuguje zbog gubitka oca i bori se s nepravdom koju opaža u svojoj okolini, dok Don Quijote
ima poteškoća u obuzdavanju svog maštovitog stajališta prema viteštvu. I Hamlet i Holden Caulfield
mogu se promatrati kao složene figure koje se bore pomiriti složenošću odrasle dobi. Oba lika bave se
introspekcijom i samorefleksijom te pokušavaju pronaći smisao i svrhu u svijetu koji doživljavaju kao
iskvaren i nepravedan.
ZAKLJUČAK
Zaključno, Hamlet je kompleksan lik koji služi kao izvrstan primjer Shakespeareovog majstorstva
razvoja karaktera i jezika. Kroz njegove interakcije s Yorickom, vidimo da su teme smrti, gubitka i
smrtnosti detaljno obrađene, a kroz njegove usporedbe s drugim likovima iz književnosti, vidimo kako
se Hamlet uklapa u širi kontekst književnih likova koji se bore sa složenošću života i svijeta oko njih.

Moderni Hamlet mogao bi, za primjer, biti bilo koji pošteni političar u nekoj manjoj sredini, koji se
bori s vlastitim moralom i smrtnošću dok plovi svijetom kriminala i korupcije.

Mnogi Hamletovi monolozi posebni su jer pružaju prozor u prinčeve najskrovitije misli i osjećaje te
služe za naglašavanje tema predstave i složenosti ljudskog iskustva te se još dandanas analiziraju i
koriste kao motivi za nova književna djela.