Veleučilište u Požegi

Upravno pravo

Antonia Lovrić

ZNAČAJ OČUVANJA TRADICIJSKE KULTURE U

SUVREMENOM DRUŠTVU

SEMINARSKI RAD
 Požega,siječanj 2017.

Sadržaj
1. UVOD ................................................................................................................................. 1
2. HRVATSKA KULTURNA BAŠTINA ............................................................................. 2
3. NEMATERIJALNA BAŠTINA HRVATSKE ................................................................... 6
3.1. Hrvatsko čipkarstvo ..................................................................................................... 7
3.2. Sinjska alka .................................................................................................................. 7
3.3. Kravata Croata ............................................................................................................. 9
3.4. Narodne nošnje .......................................................................................................... 10
3.5. Licitarsko srce............................................................................................................ 12
4. ZAKLJUČAK ................................................................................................................... 13
LITERATURA ......................................................................................................................... 14
 1. UVOD

U Hrvatskoj ima i mnogo svjedočanstava umijeća domaćih ljudi koji su slijedili suvremene
trendove velikih susjednih kultura, ali i stvarali jedinstvena autohtona dostignuća, kao što su
srednjovjekovne crkvice hrvatskih vladara u sjevernoj Dalmaciji ili palače Starog grada
Dubrovnika. Mnogi su hrvatski graditelji i umjetnici zadužili cijelo čovječanstvo, poput Jurja
Dalmatinca, koji je u 15. stoljeću na Šibenskoj katedrali primijenio dotad neviđen oblik
montažne gradnje, ili Ivana Meštrovića, čiji kipovi krase osobito važne lokacije u dalekom
Chicagu u Sjedinjenim Američkim Državama. Hrvatska je uspjela očuvati i autohtonu seosku
arhitekturu koja zorno svjedoči o njezinoj kulturnoj raznolikosti. Tako se i danas mogu vidjeti
stare drvene kuće i crkvice u ravnoj Panoniji, jedinstvene duguljaste slavonske kuće s velikim
dvorištima u Podunavlju, slikovite klijeti na brežuljcima sjeverne Hrvatske ili šindrom
pokrivene stare kuće u snjegovima šibanoj gorskoj Hrvatskoj. Možda je još i veći čar
sredozemnih sela s kućama od kamena na vrhovima brda u Istri ili uz more na hrvatskoj obali i
otocima. Ova raznolikost jasno pokazuje da su se upravo ovdje miješale velike europske
civilizacije i da se upravo ovdje dodiruju utjecaji najvećih europskih nacionalnih skupina
Slavena, Romana i Germana. Dodatno je na raskoš hrvatske kulturne baštine utjecala činjenica
da se upravo uz njezine istočne granice nalazi nekadašnja granica zapadnoga i istočnoga
kršćanstva, odnosno zapadne i istočne europske kulture. Tu je nekad bila i zadnja crta obrane
prema nadirućoj islamskoj civilizaciji u kasnom srednjem vijeku, o čemu svjedoče brojne
moćne utvrde i drugi spomenici bogate vojne povijesti. Kulturna je baština ono što diferencira
jedan narod od drugoga, te ju je stoga potrebo očuvati i prenositi kako bi i dalje bila dijelom
hrvatsko nacionalnog identiteta.
U radu se govori o hrvatskoj tradicijskoj kulturi i značaju očuvanja iste, osobito u današnje doba
digitalizacije, informatizacije i europeizacije, koje uz brojne prednosti, ipak predstavlja
prijetnju vrednovanju i očuvanju tradicijskih proizvoda i običaja. Kako bi se što podrobnije
objasnila hrvatska tradicijska kultura te se ukazalo na nužnost očuvanja iste, rad je podijeljen
na četiri poglavlja.
Uvodni dio nas uvodi u problematiku očuvanja tradicijske kulture; u drugom se poglavlju daje
kratak uvid u hrvatsku kulturnu baštinu i njezin značaj, a navodi se i nematerijalna kulturna
baština prepoznata i zaštićena od strane UNESCO-a. Treći dio rada pobliže opisuje
nematerijalnu baštinu poput hrvatskog čipkarstva, Sinjske alke, kravate, narodnih nošnji te
licitarskog srca. Zaključni dio predstavlja sažet prikaz temeljnih razmatranja iznesenih u radu.

1
 2. HRVATSKA KULTURNA BAŠTINA

Kulturna baština, materijalna i nematerijalna, zajedničko je bogatstvo čovječanstva u svojoj

raznolikosti i posebnosti, a njena zaštita jedan je od važnih čimbenika za prepoznavanje,
definiranje i afirmaciju kulturnog identiteta. Vrijednosti kulturne baštine prepoznajemo kao
starosne, povijesne, kulturne, umjetničke i autentične.1
Razmjerno njezinoj veličini, posebno je značajno bogatstvo hrvatske nematerijalne baštine, jer
je s čak sedam kulturnih fenomena upisanih na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne
baštine Hrvatska prva država u Europi i četvrta u svijetu iza Kine, Japana i Republike Koreje.
Jedan od razloga ovog bogatstva materijalne i nematerijalne kulturne baštine izniman je položaj
Hrvatske na važnim prometnim putovima i na razmeđu velikih civilizacija, od kojih je svaka
željela ostaviti svoj trag.2
Hrvatska je uspjela očuvati i autohtonu seosku arhitekturu koja zorno svjedoči o njezinoj
kulturnoj raznolikosti. Tako se i danas mogu vidjeti stare drvene kuće i crkvice u ravnoj
Panoniji, jedinstvene duguljaste slavonske kuće s velikim dvorištima u Podunavlju, slikovite
klijeti na brežuljcima sjeverne Hrvatske ili šindrom pokrivene stare kuće u snjegovima šibanoj
gorskoj Hrvatskoj. Možda je još i veći čar sredozemnih sela s kućama od kamena na vrhovima
brda u Istri ili uz more na hrvatskoj obali i otocima. Ova raznolikost jasno pokazuje da su se
upravo ovdje miješale velike europske civilizacije i da se upravo ovdje dodiruju utjecaji
najvećih europskih nacionalnih skupina Slavena, Romana i Germana. Dodatno je na raskoš
hrvatske kulturne baštine utjecala činjenica da se upravo uz njezine istočne granice nalazi
nekadašnja granica zapadnoga i istočnoga kršćanstva, odnosno zapadne i istočne europske
kulture. Tu je nekad bila i zadnja crta obrane prema nadirućoj islamskoj civilizaciji u kasnom
srednjem vijeku, o čemu svjedoče brojne moćne utvrde i drugi spomenici bogate vojne
povijesti.3
Današnje poimanje kulturne baštine znatno se promijenilo u odnosu na prijašnja razdoblja.
Prema UNESCO-u, kulturna se baština ranije odnosila samo na spomeničke ostatke kulture, no
taj se koncept postupno proširio na nove kategorije kao što je nematerijalna kulturna baština,
etnografska ili industrijska baština i sl. Smatra se da je ta promjena u poimanju i razlučivanju
kulturne baštine posljedica usmjeravanja pažnje na samo ljudsko društvo, njegove tradicije i
izričaje kao i na informacijske, društvene i filozofske sustave na kojima se stvaralaštvo temelji,
ističući pri tom otvoreni koncept baštine koji reflektira ne samo prošlu, već i sadašnju živuću
kulturu.4
Prema Unescovoj Konvenciji za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine iz 2003.,
nematerijalna kulturna baština (živuća kulturna baština) obuhvaća usmenu tradiciju, izričaj i
jezik, scensku umjetnost, društvenu praksu, rituale i svečanosti, znanja i praksu o prirodi i
svemiru te tradicijske obrte dok prirodna baština obuhvaća spomenike prirode, geološke i
fiziografske formacije te znamenita mjesta prirode iznimne univerzalne vrijednosti. Spajanje
spomenika kulture i prirode u jedinstvenu cjelinu te svijest o potrebi organiziranog nastojanja
na njihovom očuvanju, kako na lokalnoj razini tako i u okviru nacija i čovječanstva, osobito u

1
Ministarstvo kulture (2017) Kulturna baština. Dostupno na: http://www.min-kulture.hr/ (8.12017.)
2
Business.croatia.hr (2011) Čudesna kulturna baština. Dostupno na:
http://business.croatia.hr/Documents/1358/Cudesna-kulturna-bastina-2011.pdf (8.12017.)
3
Loc. cit.
4
UNESCO (2006) Culture Section. The Different Types of Cultural Heritage. Dostupno na: http://
portal.unesco.org/culture/en/ (9.1.2017.)

2
vrijeme naglih i nezaustavljivih globalizacijskih procesa, predstavlja osnovu za stvaranje
zajedničkog okvira kulturne i prirodne baštine na svjetskoj razini, što utječe na stvaranje ideje
svjetske baštine ili baštine čovječanstva koju čini ukupnost svih svjetskih materijalnih,
nematerijalnih te duhovnih dobara i vrijednosti čovječanstva. Svjetska baština (baština
čovječanstva) obuhvaća sva svjetska materijalna, nematerijalna te duhovna dobara i vrijednosti
čovječanstva.5
Mjere zaštite
Dokumentiranje, evaluacija i očuvanje tradicijske baštine provodi se u sklopu redovite
etnološko-etnografske djelatnosti od kraja 19. stoljeća. Nositelji baštine i stručnjaci nastojali
su, osim istraživanja, ukazivati i na potrebu daljnjeg očuvanja tradicijskih znanja i umijeća.
Tijekom 20. stoljeća, uz uobičajeno prenošenje tradicije izravno u obitelji i zajednici, u okviru
djelovanja raznih udruženja, ponajprije kulturno-umjetničkih društava i raznih udruga, a kasnije
i institucija (muzeja i u novije vrijeme pučkih učilišta), provodile su se razne mjere očuvanja,
od dokumentiranja do organiziranja tečajeva i radionica u sklopu kojih se prenosilo tradicijom
stečeno znanje. Zahvaljujući, u većini slučajeva, kontinuiranoj aktivnosti nositelja tradicijske
baštine na području čitave Hrvatske, mnoga su se znanja, običaji i umijeća koja su generacije
stoljećima prenosile s koljena na koljeno očuvali do danas.6
Zaštita i očuvanje kulturne baštine sustavan je i trajan posao koji zahtjeva ne samo ulaganje
znatnih sredstava, već isto tako angažman brojnih institucija i stručnjaka, te nadasve, vrijeme u
kojem je potrebno koordinirati brojne resurse s kadrovskim i financijskim mogućnostima, što
traži planski i proaktivan pristup.
Sustav zaštite i očuvanja kulturnih dobara u Republici Hrvatskoj temelji se na Zakonu o zaštiti
i očuvanju kulturnih dobara iz 1999., gdje se uz nepokretna i pokretna spominju i nematerijalna
kulturna dobra. Isti zakon podrazumijeva sljedeće korake u uspostavljanju zaštite kulturnih
dobara:

 Preventivna zaštita,
 Utvrđivanje svojstava kulturnog dobra,
 Kulturna dobra od nacionalnog značenja,
 Kulturna dobra od lokalnog značenja,
 Upis dobra u Registar kulturnih dobara RH.
Isti zakon propisuje sljedeće mjere zaštite kulturnih dobara:

 Istraživanje kulturnih dobara,

 Dokumentiranje i praćenje stanja kulturnih dobara,
 Utvrđivanje sustava mjera zaštite kulturnih dobara,
 Hitne mjere zaštite i očuvanja kulturnog dobra.
Zakonom iz 1999., ali i Ustavom, određeno je da se svi građani Hrvatske trebaju brinuti o
kulturnoj baštini, a u slučaju nematerijalne baštine bitni su njezini nositelji koji bi je trebali
prenositi na mlađe generacije uz pomoć lokalne zajednice i vlasti na svim razinama.
Republika Hrvatska 2005. je potpisala UNESCO-ovu Konvenciju za zaštitu nematerijalne
kulturne baštine iz 2003. i time odredila Ministarstvo kulture kao tijelo koje će je provoditi.

5
Convention concerning the Protection oft he World Cultural and Natural Heritage, UNESCO, Paris, 1972.
6
Hrovatin, M., Procesi očuvanja i popisivanja nematerijalnih kulturnih dobara u Hrvatskoj, Godišnjak zaštite
spomenika kulture Hrvatske, No.36., 2014., str. 126.

3
Međutim, već je 2002. osnovano posebno Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu pri
Ministarstvu, a prvi upisi nematerijalne baštine u Registar bili su 2004. Radi usklađivanja s
odrednicama Konvencije u Odsjeku za nematerijalna kulturna dobra Uprave za zaštitu kulturne
baštine Ministarstva kulture, uz pomoć stručnjaka iz Povjerenstva, razvija se poseban sustav
prijavljivanja i odabira nematerijalne kulturne baštine za upis u Registar.
Rješenjem o upisu nematerijalnog dobra u Registar, utvrđuje se i sustav mjera zaštite koji,
ovisno o vrsti nematerijalnog dobra, predviđa:

 osigurati dostupnost dobra javnosti;

 poticati prenošenje i njegovanje kulturnog dobra u izvornim i drugim sredinama;
 promicati funkciju i značaj dobra u društvu, te uključiti zaštitu dobra u programe
planiranja;
 osigurati održivost dobra kroz edukaciju, identificiranje, dokumentiranje, znanstveno
istraživanje, očuvanje, zaštitu, promicanje, povećanje vrijednosti, mogućnost
prenošenja tradicije nasljednicima putem formalnog i neformalnog obrazovanja, te
revitalizaciju napuštenih segmenata dobra;
 nastaviti s istraživanjem dobra, primjerenim dokumentiranjem u svim vidovima i
načinima suvremenog bilježenja, te stručnim i znanstvenim vrednovanjem;
 poticati sudjelovanje zajednice i grupa koje baštine dobro u identificiranju, definiranju,
izvođenju i prenošenju dobra;
 popularizirati i promovirati kulturno dobro održavanjem izložbi, stručnih skupova,
smotri folklora, festivala, koncerata, putem elektroničkih medija, audio i video zapisa i
na drugi način;
 educirati stručni kadar za prenošenje znanja i vještina putem seminara, radionica,
formalnog i neformalnog obrazovanja;
 senzibilizirati javnost i podupirati zaštitu i očuvanje dobra identifikacijom procesa
globalizacije i društvene transformacije kako bi se izbjegnula opasnost nestajanja,
uništenja ili komercijalizacije dobra, a potaknulo zbližavanje i tolerantnost među
ljudima.
Temeljem prije navedene Konvencije, dužnost je svake države članice utvrditi i razgraničiti
gore iznesena dobra koja se nalaze na njezinom teritoriju. Također, svaka država članica
obvezuje se na identifikaciju, zaštitu, konzerviranje, popularizaciju i prenošenje budućim
generacijama nematerijalne kulturne baštine koja se nalazi na njezinom teritoriju. Temeljem
odredbi Konvencije, u svrhu zaštite, razvoja i unapređenja nematerijalne kulturne baštine koja
je prisutna na njezinu teritoriju, svaka država članica nastojat će:

 usvojiti opću politiku čiji je cilj promicanje funkcije nematerijalne kulturne baštine u
društvu i uključivanje zaštite te baštine u programe planiranja,
 odrediti ili osnovati jedno ili više nadležnih tijela za zaštitu nematerijalne kulturne
baštine koja je prisutna na njezinu teritoriju,
 unaprjeđivati znanstvene, tehničke i umjetničke studije, kao i istraživačke metodologije
u cilju djelotvorne zaštite nematerijalne kulturne baštine, posebice nematerijalne
kulturne baštine kojoj prijeti opasnost,
 usvojiti odgovarajuće pravne, tehničke, administrativne i financijske mjere u cilju: 1.
poticanja stvaranja ili jačanja institucija za obuku u području upravljanja
nematerijalnom kulturnom baštinom i prijenosa te baštine putem stručnih skupova i
prostora namijenjenih za njezino predstavljanje ili izražavanje, 2. osiguravanja pristupa
nematerijalnoj kulturnoj baštini uz istodobno poštivanje uobičajenih praksi koje utječu

4
 na pristup određenim oblicima takve baštine, 3. utemeljenja institucija za
dokumentiranje nematerijalne kulturne baštine i olakšavanja pristupa tim institucijama.
Kako bi se osigurala bolja preglednost nematerijalne kulturne baštine i svijest o njezinu
značenju, kao i potaknuo dijalog koji poštuje kulturnu raznolikost, ažurira se i objavljuje
Reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Paralelno s tim, u cilju
poduzimanja odgovarajućih mjera zaštite, utvrđuje se, ažurira i objavljuje Lista nematerijalne
kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita te na zahtjev države stranke takva se baština
upisuje na Listu. U svrhu Konvencije, pod međunarodnom zaštitom nematerijalne kulturne
zaštite podrazumijeva se i uspostava međunarodnog sustava suradnje i pomoći radi podrške
članicama u njihovim naporima u njezinom očuvanju.7

7
Hrovatin, M., Procesi očuvanja i popisivanja nematerijalnih kulturnih dobara u Hrvatskoj, Godišnjak zaštite
spomenika kulture Hrvatske, No.36., 2014., str. 134.

5
 3. NEMATERIJALNA BAŠTINA HRVATSKE

Od preko 130 nematerijalnih kulturnih dobara upisanih u Registar kulturnih dobara Republike
Hrvatske, Hrvatska ima 13 dobara upisanih na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu
nematerijalne baštine čovječanstva i nematerijalno dobro na UNESCO-ovu Listu ugrožene
nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita.
Na UNESCO Listi nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna posebna zaštita uvršten je
Glazbeni izričaj ojkanje. Glazbeni izričaj ojkanje, pretežno s područja Dalmatinskog zaleđa,
izvode pjevači (muški ili ženski) koristeći različite tehnike potresanja glasa posebnim načinom
pjevanja "iz grla". Ojkanje se očuvalo zahvaljujući organiziranim grupama lokalnih nositelja
koji nastavljaju prenositi vještinu i znanje, predstavljajući svoja sela na hrvatskim festivalima,
ali i širom svijeta, no nedavni sukobi i migracije iz sela u grad smanjili su 20 populaciju regije,
a promjena načina života uzrokovala je nagli pad broja izvođača, rezultiravši gubitkom mnogih
načina i vrsta solo pjevanja.8
Na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine nalaze se i:

 Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja;

 Klapsko pjevanje;
 Bećarac – vokalno-instrumentalni napjev s područja Slavonije i Baranje;
 Godišnji pokladni ophod zvončari s područja Kastavštine;
 Nijemo kolo s područja Dalmatinske zagore;
 Sinjska alka – viteški turnir u Sinju;
 Čipkarstvo - Lepoglava, Pag i Hvar;
 Umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja;
 Procesija za Križen na otoku Hvaru;
 Fešta svetog Vlaha, sveca zaštitnika Dubrovnika;
 Godišnji proljetni ophod kraljice ili ljelje iz Gorjana;
 Medičarski obrt na području sjeverne Hrvatske - Licitarsko srce;
 Meditranska prehrana hrvatskog Jadrana.
Uspjeh upisivanja nematerijalnih dobara Republike Hrvatske na UNESCO-ove popise
primijetile su i susjedne zemlje. Neke su započele s praksom sastavljanja svojih popisa i prijave
dobara za popise, pa je uspostavljena suradnja sa stručnjacima iz Ministarstva kulture i Instituta
za etnologiju i folkloristiku, te ostalih stručnjaka iz drugih institucija koji su im prenijeli svoja
iskustva na pripremi nominacija i razmijenili ideje o budućim projektima očuvanja
nematerijalne baštine, čime je i Hrvatska pridonijela ciljevima Konvencije iz 2003. UNESCO
također potiče zajedničke nominacije zemalja na čijim se prostorima nalaze slična ili ista
nematerijalna kulturna dobra s ciljem zbližavanja kultura koje imaju slične tradicije radi
suradnje. Jedna takva zajednička suradnja, spomenuta kandidatura Španjolske, Cipra, Grčke,
Italije, Maroka, Portugala i Hrvatske, rezultirala je uspješnim upisom na Reprezentativnu listu
svjetske nematerijalne kulturne baštine.

8
Croatia.hr (2017) Nematerijalna dobra – glazbeni izričaj ojkanje. Dostupno na: http://croatia.hr/hr-
HR/dozivljaji/kultura-i-bastina/unesco-nematerijalna-dobra-glazbeni-izricajojkanje (8.12017.)

6
 3.1. Hrvatsko čipkarstvo

Razlika između čipkarstva europskih zemalja i onog na prostoru naše zemlje su njezini
stvaratelji. U Europi je izrada čipke bila u rukama ženskih crkvenih redova, građanstva i
plemstva, dok se u Hrvatskoj njihovim posredstvom prenosi u ruke seoskih žena u manjim
ruralnim sredinama. One čipku izrađuju za potrebe tradicijske odjeće i posoblja.
Danas u Hrvatskoj postoje tri glavna centra izrade čipke, čije se djelovanje nastavlja na
višegodišnju tradiciju čipkarstva. To su: Lepoglava u Hrvatskom zagorju sa čipkom na batiće,
a na Jadranu Pag sa čipkom na iglu, i Hvar sa čipkom od agave.
Vještina izrade pruga čipke na batiće, iz grube lanene pređe, koje su seljanke u Lepoglavi
izrađivale za ukras svoga ruha ili za prodaju, iznjedrila je izradu finih čipaka različita oblika.
Paška čipka je ukrasni element koji se javlja prvotno na folklornom tekstilu, a zatim kao
samostalni ukrasni predmet. Vještina izrade čipke od agave u gradu Hvaru specifična je po
materijalu iz kojeg nastaje (agava) i vezanosti samo uz benediktinski samostan.9
Slika 1. Hrvatsko čipkarstvo

Izvor: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

3.2. Sinjska alka

Sinjska alka jedinstveno je danas viteško natjecanje u Europi koje se svake godine, u mjesecu
kolovozu, održava u Sinju, gradiću u kopnenoj Dalmaciji, tridesetak kilometara sjeverno od
Splita. Nastala početkom 18. st., ona je nastavak – i jedini preostatak – mnogobrojnih viteških

9
Min-kulture.hr (2018) Čipkarstvo u Hrvatskoj.Dostupo na: http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=5228
(20.2.2018.)

7
nadmetanja što su se održavala u nekim većim mjestima mletačke Dalmacije, a najpoznatija su
ona u Zadru (do 1820.), Imotskom (do oko 1840.) i Makarskoj (do 1832.).
Najstariji pisani spomen o Sinjskoj alci potječe iz 1784. godine. To su tri soneta i jedna oda
koje je na talijanskom jeziku ispjevao splitski liječnik i glazbenik Julije Bajamonti. Najstariji
službeni spis je pismo što ga je 10. veljače 1798. grof Rajmund Thurn, prvi austrijski komesar
za novozaposjednute krajeve, iz Zadra uputio tadašnjem zapovjedniku Sinja, kolunelu Jakovu
Grabovcu. Thurn, naime, obavještava da je Dvorska komisija potpuno odobrila da se u Sinjskoj
krajini i dalje održava Alka, na posljednji dan karnevala, kako je i dotad bilo uobičajeno. Iz iste
godine potječe i dokument o Alci što je, u čast baruna Corneo-Steffanea, drugoga
opunomoćenog austrijskog komesara za Istru, Dalmaciju i Albaniju, održana 14. svibnja, kojom
ju je prilikom, u svečanome govoru, nazvao brillante spettacolo (blistavi prizor).10
U ovom viteškom nadmetanju jahač odjeven u tradicionalnu alkarsku nošnju na konju u punom
trku nastoji kopljem u tri pokušaja pogoditi središte maloga željeznog kruga “alke” i skupiti
najviše bodova za pobjedu. I drugi su sudionici alke odjeveni u tradicionalne nošnje, a
tradicionalnu su nošnju sačuvale i djevojke Sinja i okolice. Osim po alki, Sinj je poznat i po
hodočašću Čudotvornoj Gospi Sinjskoj kao glavnom u Dalmaciji, a ima i zanimljiv muzej.11
Slika 2. Sinjska alka

Izvor: Infozona.hr

10
Alka.hr (2016) Povijest Alke. Dostupno na: http://www.alka.hr/scroll_page.asp?groupID=6 (8.12017.)
11
Business.croatia.hr (2011) Čudesna kulturna baština. Dostupno na:
http://business.croatia.hr/Documents/1358/Cudesna-kulturna-bastina-2011.pdf (8.12017.)

8
 3.3. Kravata Croata

Kravata je u početku bila naziv za rubac oko vrata po kojem su bili prepoznatljivi hrvatski
vojnici koji su se pod francuskom zastavom borili u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.).
Ovaj je „modni“ detalj izazvao veliko zanimanje Parižana koji su oduvijek bili zainteresirani
za kvalitetne novitete na području odijevanja.
Mladi francuski kralj Luj XIV. počeo je nositi kravatu 1646. kada je imao samo sedam godina
te je tako na neki način odredio modni standard svih francuskih plemića. Oni su ubrzo usvojili
ovaj novi odjevni predmet koji se nosio a la Croate („na hrvatski način“), što je ujedno postao
novi korijen francuske riječi cravate.
Koliko se Francuzima svidjela kravata dovoljno pokazuje podatak kako je 1667. godine
ustrojena posebna pukovnija Royal Cravates, a bila je nazvana po Hrvatima koji su bili u
njenom sastavu i nosili kravatu.
Nije trebalo mnogo vremena da se kravata proširi Europom kao znak kulture i otmjenosti.
Kravate su u Francuskoj s vremenom postale i simbol napretka pa su se tako za vrijeme
Francuske revolucije nosile crne kravate kao znak protesta protiv nazadnih, tj. zastarjelih ideja.
U Engleskoj kravata postaje modni trend nakon što se Karlo II. s njom vratio iz izgnanstva.
Kravata kao modni dodatak pogotovo uzima maha nakon Prvoga svjetskoga rata kada postaje
učestali dio odjevnih kombinacija i u SAD-u. Iako se kravata nosila i ranije, Britannica i mnoge
druge enciklopedije smatraju kako je prva „službena“ uporaba kravate zabilježena 1656.
godine, što znači da je 2016. godine bila 450. obljetnica njezine prve službene uporabe.12
Slika 3.Croata

Izvor: Croata.hr

12
Jurčević, B. (2017) Kravata – izum Hrvata. Dostupno na: http://povijest.hr/drustvo/kultura/kravata-izum-
hrvata/ (8.12017.)

9
 3.4. Narodne nošnje

Narodne nošnje u Hrvatskoj odlikuju se materijalnom raznolikošću i brojnošću oblika i upravo

su primjer tradicijske pojave žilave opstojnosti. Još u prvim desetljećima 20. stoljeća hrvatsko
se seljaštvo stilom odijevanja očigledno odvajalo od ostaloga pučanstva, a sporadično se nošnja
(osobito ženska) održala do sredine stoljeća. Taj je stil proizlazio iz tadašnjega seljačkoga
načina života, pa je bio određen mnogim njegovim segmentima, ali i prilagođen njegovim
potrebama. Dok su za prijašnja razdoblja podatci prilično oskudni, pouzdano se zna da je
19. stoljeće bilo doba najintenzivnijeg razvoja seljačke odjeće na tlu Hrvatske. Bogatstvom
oblika, kolorističkim skladom i dekorativnom istančanošću nošnja je dosegnula visok domet u
narodnom stvaralaštvu i predstavljala je autentično hrvatsko kulturno dobro.
Velika množina oblika, koja se razlikuje od sela do sela, može se svrstati u nekoliko osnovnih
tipova, proizašlih djelomice iz prirodnih obilježja pojedinih hrvatskih područja, osobitosti
klime i tla, te prevladavajućih grana tradicijskoga gospodarstva. Tako je npr. odjeća jadranskih
primoraca i otočana morala krojem, oblikovanjem i sastavom biti prikladna blagoj
mediteranskoj klimi, u oprjeci prema težoj i toplijoj odjeći gorštaka, prisiljenih na zaštitu od
planinske hladnoće; široki opanak kapičar bio je prikladan za prašnjavu i blatnjavu panonsku
ravnicu, a elastični je opanak oputaš prilagođen krškim vrletima. Tkanine i ostali odjevni
materijali bili su većinom posljetkom domaćega poljodjelstva, pa se od lana i konoplje s plodnih
ravničarskih oranica proizvodilo platno, a od vune ovaca s planinskih i jadranskih pašnjaka
sukno. Tijekom svojega dugog trajanja nošnje hrvatskih seljaka bile su podložne različitim
utjecajima susjednih kultura te odijevanju viših društvenih slojeva. U pojedinim dijelovima
odjeće ili cijeloj odjevnoj shemi mogu se naslutiti daleki odbljesci povijesno-umjetničkih
stilova: antičke (rimske) tunike u košulji dalmatinskog zaleđa; gotike u kroju istarskoga ruha;
renesanse u jadranskoj bluzi s uresom od bijeloga veza i šivane čipke; baroka na posavskim
prslucima i zimskim ogrtačima; rokokoa, kojim odiše slavonski zlatovez i dr.
Prožimanjem prirodnih uvjeta i kulturnih tvorevina nastali su regionalni stilovi odijevanja.
Panonski je tip bio raširen u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj između Drave, Save i Dunava.
Prevladavale su nošnje od domaćega platna. Osnovni dijelovi – ženska i muška košulja te
muške gaće – nisu bili krojeni rezanjem tkanine, već arhaičnim načinom sastavljanja širine
platna, pa se oblikovanje postizalo naknadnim nabiranjem. Uz gaće širokih nogavica i košulju
nošenu preko pojasa, muškarci su još odijevali kratke prsluke, zimi i kratke kapute urešene
gajtanima, te duge bijele suknene kabanice sa šarenim aplikacijama. Noge su omatali platnenim
povezima (obojci) i obuvali opanke sa širokom kapicom, a glavu pokrivali pustenim šeširom.
Ženska se odjeća sastojala od platnene košulje dugačke do gležnja, cjelovite ili razdijeljene u
struku u oplećje i skute, te sprijeda opasane platnenom pregačom. Košulja i pregača bile su
bogato dekorirane tkanim ukrasima u boji. Uz suknene ili kožne prsluke žene su se kitile
ogrlicama od koralja, staklenih zrnaca ili (u Slavoniji) zlatnicima. Glava se obvezno pokrivala
rupcem, ispod kojega se ponegdje nosio i poseban čvrsti podložak, prekriven dekorativnom
kapicom.
Dinarskomu tipu pripadaju nošnje područja gorske Hrvatske i dalmatinskog zaleđa. Većina
odjevnih predmeta bila je izrađena od domaće vune i sukna. U muškoj odjeći suknene su bile
hlače uskih nogavica te haljetci koji su se nosili preko košulje u tri sloja i za svečane prilike bili
urešeni metalnim pločicama (toke) i ukrasnim pucetima. Za široki kožnati pojas moglo je biti
zadjenuto i kratko oružje. Glavu su pokrivali plitkom crvenom kapom, a na noge obuvali
nekoliko slojeva vunenih čarapa, ukrašenih suknom, te opanke s gornjim dijelom od

10
isprepletenih uskih kožnih traka. Osnovna je ženska odjeća bila dugačka košulja posve ravna
kroja, s tipičnim raznobojnim vezom geometrijskih ornamenata na prsima i rubovima rukava.
Pregače su tkane od raznobojne vune ukrasnim tehnikama, a preko košulje se još navlačio
dugačak sukneni prsluk (zobun), urešen raznobojnim aplikacijama i vezom. Prevladavao je
nešto grublji, pretežito srebrni, nakit te kauri-školjke. I djevojke su glavu pokrivale crvenom
kapicom, a žene pravokutnim bijelim rupcima pričvršćenima uz glavu ukrasnim iglama.
Obalni i otočni prostor zauzima jadranski tip odijevanja. Muškoj nošnji svojstvene su bile jako
široke hlače kraćih nogavica koje su, stegnute u struku, stvarale meke nabore. Povezanost sa
širim mediteranskim okružjem potvrđuje uz takve hlače i kapa pletena od vune u obliku tuljca
s kiticom na kraju, koja dopire do ramena. U ženskoj odjeći košulja je pripadala donjemu ruhu;
na nju se oblačila suknja izrađena od domaćega sukna koja visi na poramenicama, a zatim se
zvonoliko širi prema dolje i u pojasu je stegnuta tkanim pojasom kućne proizvodnje. Primorke
su rado nosile nakit od plemenitih kovina izrađen filigranskom tehnikom. Glavu su pokrivale
manjim kvadratnim rupcem, presavijenim po dijagonali i vezanim na zatiljku ili pak dugim
ovojem (rub),složenim oko glave na specifičan način. Uz bijele pletene čarape obuvale su plitke
cipele, nerijetko izrađene od crvene kože.
Iako je odjeća neke seoske zajednice mogla djelovati jednoliko, ona je sadržavala i posebne
dijelove kojima se označavala pripadnost određenoj dobi ili obiteljskomu položaju. Takvim se
znakovima odašiljala obavijest o tome je li npr. djevojka ušla u status udavače, je li momak
prešao u skupinu oženjenih muškaraca, je li mlada nevjesta postala majkom, je li se neka
vremešnija žena počela smatrati staricom. Također se izgledom korotne nošnje moglo razabrati
žali li netko za bliskim ili daljim rođakom. U naseljima, pak, s etnički ili vjerski miješanim
stanovništvom upravo su se odjećom pripadnici zajednica međusobno ujedinjavali, odnosno
prema drugima odvajali. Time je u hrvatskih seljaka odjeća bila, uz ostalo, i izražajno sredstvo
lokalnoga, regionalnoga, pa i nacionalnoga identiteta.13
Slika 4. Narodne nošnje

Izvor: Croatia.eu

13
Enciklopedija.hr (2017) Narodna nošnja. Dostupno na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42987
(8.12017.)

11
 3.5. Licitarsko srce

U 18. i 19. stoljeću, u gradovima Zagrebu, Karlovcu, Koprivnici, Samoboru, Varaždinu i

drugdje, licitari su bili ugledni obrtnici, a njihovi proizvodi omiljeni među pripadnicima svih
staleža. Tu se majstori medičarskog obrta bave izradom proizvoda od tijesta i voska - licitara,
medenjaka, svijeća, voštanih zavjetnih darova te pripravom pića - gvirca i medice. Ti se
proizvodi od samih početaka obrta prodaju na sajmovima i proštenjima vezanim uz crkvene
svetkovine, a zahvaljujući licitarima, medičarski štandovi tim mjestima daju slikovitost i naročit
ugođaj.
Licitar je šareno ukrašeni kolač od medenoga tijesta. Njegova se tajna izrade od davnine čuva
u krugu obiteljskog obrta medičara središnje i nizinske Hrvatske. Iako je u cijelosti spravljen
od jestivih sastojaka, ponajprije donosi radost očima i duši. Tradicionalno je žarko crvene boje,
a proizvodi se u različitim oblicima i veličinama. Sitni su licitari (srca, trešnje, bebe, ptičice,
gljive, potkove, vjenčići, konjići), omiljen ukras božićnih jelki hrvatskih domova, a oni veći,
namijenjeni su darivanju bližnjih povodom posebnih prigoda.
Običaj darivanja licitarskog srca, kojim mladić djevojci iskazuje svoju privrženost i ljubav,
duboko je ukorijenjen u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. Naročita prigoda za takav znak pažnje
najveći je blagdan zaljubljenih, Valentinovo. Taj je običaj ovjekovječen i u glasovitom baletu
Krešimira Baranovića Licitarsko srce izvođenom na pozornicama diljem svijeta.14
Slika 5. Licitar

Izvor: Večernji.hr

14
Licitar.hr (2017) O licitarima. Dostupno na: http://www.licitar.hr/hr/o-licitarima (8.12017.)

12
 4. ZAKLJUČAK

Hrvatsku tradicijsku kulturu obilježava izrazita raznolikost. Ekološki uvjeti i utjecaji kultura s
kojima su Hrvati tijekom povijesti dolazili u dodir (sredozemne, srednjoeuropske,
starobalkanske, orijentalne i dr.) uvjetovali su razvoj triju specifičnih regionalnih kultura:
panonske, dinarske i jadranske. Početkom 20. st. seosko je stanovništvo činilo više od 80%
ukupnoga stanovništva Hrvatske i još je u velikoj mjeri živjelo prema tradicijskim obrascima.
Iako je već tijekom 19. st. pod utjecajem modernizacije i urbanizacije tradicijska kultura počela
postupno nestajati, taj je proces bio intenzivniji oko polovice 20. stoljeća. Mnogobrojne pojave
tradicijske kulture danas nastavljaju život u promijenjenim oblicima i novim kontekstima,
dobivaju nova značenja, a neke su od njih postale označiteljima nacionalnog, odnosno
regionalnog ili lokalnog identiteta. Takvi su npr. pokladni ophodi zvončara s područja
Kastavštine, izvedbe bojnoga plesa s mačevima moreške u gradu Korčuli i običaja kumpanije u
korčulanskim selima, godišnji ophod na Duhove kraljice ili ljelje u Slavoniji i Srijemu, viteško
natjecanje Sinjska alka i mnogi drugi. Tradicijska glazba, pjesme i plesovi najčešće se izvode
na folklornim smotrama te u različitim svečanim prigodama, pri čem su izvođači odjeveni u
narodne nošnje. Najpoznatija takva manifestacija zagrebačka je Međunarodna smotra folklora,
zatim Vinkovačke jeseni, Đakovački vezovi (također folklorne smotre), Festival dalmatinskih
klapa u Omišu i drugi. Uz mnogobrojna amaterska folklorna društva, njegovanju hrvatske
folklorne tradicije posebno je posvećen profesionalni Ansambl narodnih plesova i pjesama
Hrvatske Lado(osnovan 1949).

13
LITERATURA

Alka.hr (2016) Povijest Alke. Dostupno na: http://www.alka.hr/scroll_page.asp?groupID=6

(8.12017.)

Business.croatia.hr (2011) Čudesna kulturna baština. Dostupno na:

http://business.croatia.hr/Documents/1358/Cudesna-kulturna-bastina-2011.pdf (8.12017.)

Convention concerning the Protection oft he World Cultural and Natural Heritage, UNESCO,
Paris, 1972.

Croatia.hr (2017) Nematerijalna dobra – glazbeni izričaj ojkanje. Dostupno na:

http://croatia.hr/hr-HR/dozivljaji/kultura-i-bastina/unesco-nematerijalna-dobra-glazbeni-
izricajojkanje (8.12017.)

Enciklopedija.hr (2017) Narodna nošnja. Dostupno na:

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42987 (8.12017.)

Hrovatin, M., Procesi očuvanja i popisivanja nematerijalnih kulturnih dobara u Hrvatskoj,

Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, No.36., 2014.

Jurčević, B. (2017) Kravata – izum Hrvata. Dostupno na:

http://povijest.hr/drustvo/kultura/kravata-izum-hrvata/ (8.12017.)

Licitar.hr (2017) O licitarima. Dostupno na: http://www.licitar.hr/hr/o-licitarima (8.12017.)

Ministarstvo kulture (2017) Kulturna baština. Dostupno na: http://www.min-kulture.hr/

(8.12017.)

Min-kulture.hr (2017) Čipkarstvo u Hrvatskoj.Dostupo na: http://www.min-

kulture.hr/default.aspx?id=5228 (8.12017.)

UNESCO (2006) Culture Section. The Different Types of Cultural Heritage. Dostupno na:
http:// portal.unesco.org/culture/en/ (9.1.2017.)

14
  Popis slika

Slika 1. Hrvatsko čipkarstvo (Ministarstvo kulture)..................................................................7

Slika 2. Sinjska alka (Infozona.hr).............................................................................................8

Slika 3.Croata (Croata.hr)...........................................................................................................9

Slika 4. Narodne nošnje (Croatia.eu)........................................................................................11

Slika 5. Licitar (Večernji.hr).....................................................................................................12

15