Homer i Dante: Utjecaj na Božanstvenu komediju

Povijesni razvoj književnosti najvećim je dijelom obilježen reprezentativnim djelima i

autorima koji ideje određenog perioda izražavaju na dotad neizrečen način. Takav je i slučaj
Homera i Dantea, dva literalna diva koji su svojim djelima obilježili i odredili veliki dio
povijesti Zapada te utjecali an civilizacijski i kulturni razvoj, na vlastiti osebujan način. U
ovom eseju proučit ću vezu između Homera, antičkog autora Ilijade i Odiseje te pronaći
paralelu s djelom Dantea Allighierija, Božanstvena komedija. Književna komparacija u ovom
slučaju bazirat će se više na filozofskim, religijskim i ideološkim razlikama i sličnostima,
nego na samu strukturu pojedinih djela, koje jaz vremena ipak čini dovoljno različitima
(Solar, 2005: 146).

Homer je misteriozna osoba o kojoj se konkretno ni ne zna ništa. Jedina dva zapisa koja
preživljavaju i koja on ostavlja su Ilijada i Odiseja, temeljna djela grčke civilizacije. One su
priče koje definiraju i oblikuju grčku kulturu, indirektno utječući na sva ostala razdoblja koja
se dijelom temelje na istoj. Dante Alighieri talijanski je pjesnik rođen u Firenci 1265. godine,
a potječe iz firentinske plemenitaške obitelji. Najpoznatiji je po svojoj Božanstvenoj komediji,
koja opisuje putovanje kroz tri različita svijet a Pakla, Čistilišta i Raja. Također je „pobornik
pravca novoga stila ili doulce stil novo te začetnik modernog talijanskog jezika“
(Enciklopedija.hr). Božanstvena komedija sastoji se od 14 233 stiha u jedanaestercu i
rimovanim tercinama (Dante, 2013).

Bazira se na broju tri, koji je i simbol Svetog trojstva te savršenom broju deset. Unutrašnja
podjela djela također je simetrična, Pakao ima devet krugova i predvorje, što čini deset
dijelova, Čistilište ima devet dijelova, plus zemalјski raj, što takođe čini deset. Raj ima devet
neba, uz Empirej. Svaki od tri dijela poeme završava se riječju zvijezde. Tri kralјevstva
(Pakao, Čisilište i Raj) u Božanstvenoj komediji imaju strukturu usaglašenu sa shvačanjima
grčkog astronoma Klaudija Ptolomeja, geocentičnog svijeta (Dante, 2013).

Sadržajem dominira red i enciklopedijski pristup svojstven srednjovjekovnoj kulturi, a samo

djelo ima čvrstu idejnu i konceptualnu strukturu. Dante povezuje elemente biblijske vizije
lјudske povijesti. Bog, najveće dobro, i Sotona, najveće zlo, suprotstavlјeni su u smislu
fizičke prisutnosti. Pad Lucifera, koji se pobunio protiv Boga, odredio je svu buduću sudbinu
lјudskog roda sa zavođenjem Eve, lјudskim grijehom i otkupom putem Kristove žrtve. Taj
pad je takođe izazvao i stvaranje Pakla i brijega Čistilišta kao instrumenta okajanja grijeha.
Čovjek je u središtu stvaranja i povijesti, a Bog ga stvara predodredivši ga za vječitu sreću.
Prognan na zemlјu zbog Adamovog grijeha, čovjek je središte sukoba između dobra i zla, dok
oko njega i zemlјe na kojoj živi kruže nebeske sfere. Bog je uzeo čovječje obličje i kroz
Kristovu žrtvu okajao pragrijeh. Jezična osnova Božanstvene komedije jest toskansi, odnosno
firentinski dijalekt, u svim elementima, pa su stoga u djelu prisutne i svakodnevni termini, uz
akademske izraze, što znači da se pojavljuju izrazi, žargon, kao i neke riječi svojstvene
isklјučivo toskanskom, odnosno firentinskom dijalektu (Dante, 2013). Koriste se i „arhaične
figure firentinskog dijalekta, te galicizmi i neologizmi“ (Enciklopedija.hr).

Dante se smatra ocem talijasnkog jezika, iako nije prvi koristio narodni jezik za pisanje,
Dante ga osposobljuje kako bi se na njemu moglo napisati bilo koje književno delo. Pojava
Danteovog djela značila dominaciju toskanskog dijalekta, koji postaje zajednički jezik.
Uspjeh Božanstvene komedije može se zahvaliti širokom popularnošću djela u to doba,
odnosno, djelo nije više ograničeno samo na akademske krugove. Homerova Ilijada i Odiseja
su priče koje definiraju grčku kulturu. Ilijada je prepričavaje Trojanskog rata u kojem Paris
otima Helenu, najljepšu ženu, a Helenin suprug Menelaj, uz Agamemnona i grčku vojsku
slijedi Pariza u Troji. Ilijada opisuje Trojanski rat, ali se temelji na gnjevu Ahileja, velikog
ratnika. Odiseja je epilog Ilijadi, a govori o sjajnom Odiseju, koji se borio za i pomogao
Grcima u Ilijadi, i njegovom velikom povratka na Itaku gdje je vladao (Solar, 2005: 147).
Cijela Božanstvena komedija kritika je raznih poznatih ličnosti iz Danteova vremena i antike.
Nekima se divio, poput Homera, Vergilija, Horacea, Ovidija i Lucana koje sreće u limbu.
Julije Cezar je također tamo,sa Saladnom, koji je bio pristojan i galantan. Aleksandar Veliki je
ipak vječno kuhan u rijeci krvi u 7. krugu Pakla. Naravno da postoje razlike i određeni motivi
koji se nisu dobro translatirali iz grčke u kršćansku predaju. Tako policentrizam postaje nešto
negativno, a mnogi bogovi i božice Ilijade i Odiseje reducirani su na demone u Paklu ili
Infernu. Osim toga, homocentrični sklop razmišljanja mijenja se, a važnost i smisao prebacuje
se na Boga, koji gubi ljudske karakteristike i mane, postaje Apsolut (Homer, 2015)

Epska opširnost i gomilanje građe u Ilijadi i Odiseji, na temelju starijih pjesama i

usmenoknjiževne građe ipak prosječnog čitatelja odvraćaju od jednog od temeljnih pojmova
koji se istražuje, a to je ljubav. U Ilijadi, na početku je ljubav stvar fizičke privlačnosti, što se
vidi u robinji Briseidi od koje započinje gradacija odnosa likova ka kompleksnijim
osjećajima, poput prijateljske ljubavi, ljubavi prema suborcima, a također i ljubav prema
roditeljima i konačnoj sudbini. Dante u svome djelu ipak nešto drugačije opisuje i prikazuje
ljubav. Naravno, na fenomen ljubavi veliku ulogu i djelovanje ostvarila je filozofija koja je u
svome duhu kršćanska. Tako postoji ljubav prema Beatrice, koja je u potpunosti drugačija od
ljubavi ropkinje Briseide. Ona nije fizička, već nedodirljiva i duhovna i inspirativna. Naravno,
očituje se i ljubav prema Bogu, stvoritelju svega, koja prevladava u tom periodu. Povijesni
kontekst vremena u kojima su djelovali Homer i Dante na jedan način isto su vrlo slični.
Najveći problem u kojem su se nalazili oba autora jest problem unifikacije na nekoliko razina.
Prvenstveno, Heleni, odnosno Grci sastojali su se od niza odvojeni plemena, te iako su dijelili
usmenoknjiževnu predaju te civilizacijska obilježja, bili su odvojeni i neprijateljski nastrojeni.
Homer je sakupivši povijesnu građu te predaju neke protoIlijade uspio sastaviti ep koji je
fragmentiranim plemenima Grčkog poluotoka dao kontekstni okvir u kojem ta ista plemena
mogu postati sposobna dijeliti međusobno određene vrijednost (Solar, 2005: 146-148).
Spasenje društva pojavljuje se jednako često kao i spasenje pojedinaca, a društvo koje živi u
anarhiji i neslozi postaje rob materije i počinje živjeti u zabludi i neznanju. Čovjek ne može
ići ka spasu ako ne pobijedi tijelo, tako i društvo ne može živjeti dok se ne pokori jednom
vladaru. To je ipak u suprotnosti sa Homerom, kojemu sam odnos prema materiji i nije toliko
bitan, odnosno, ne vidi ga kao katalizator grijeha (Homer, 2015).

Na taj način se etički, kulturno i običajno grčka tradicija širi i čuva, kao jedan zajednički
modul običaja. Dante, pak na drugu stanu, suočen je sa stvarnošću u kojoj ne postoji službeni
jezik, osim talijanskog, koji polagano postaje nefleksibilan i suh za svakodnevno korištenje.
Pišući u vlastitom dijalektu, Dante pokušava riješiti lingvistički, a na kraju krajeva i politički
problem službenog jezika na području današnje Italije. Njegov pothvat uspješan je, pa
florentinski dijalekt koji koristi pri pisanju Božanstvene komedije postaje služben. Sličnosti i
razlike u oba djela mnoga su, veliki dijelom proizlaze iz arhetipa narodne predaje te
vladajuće ideologije tog vremena. Od antropocentričnog do crkvenog i pobožnog
transformacija kulture velika je i nezaobilazna. Homer piše pod pokroviteljstvom Helena i
izvanrednog stvaralačkog procvata koji je obilježio svijet, dok se Dante nalazi pod sjenom
Crkve koja održava neke drugačije kulturne i književne obrasce. Homer ostaje ogroman
utjecaj na gotovo sve velike autore, a na Dantea djeluje i indirektno preko Vergilija, ali i
direktno, zajedničkim motivima, emocijama i stvaralačkom bogatsvtu. „On krenu, a ja za njim
pođoh tada,“ (Dante, 2013: 34) zadnji je stih Inferna koji sažima konačno mišljenje i stav
ovoga eseja, Homer je krenuo i započeo nešto što je Dante u sklopu svog vlastitog vremena
doveo do kraja na najbolji način, ostajući vjeran tradiciji, a opet stvorivši nešto novo.

LITERATURA

1. Dante Alighieri, Božanstvena komedija, Dereta, Beograd (2013)

2. Enciklopedija.hr, Dante Alighier. Pristupljeno na:
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13894 (03.11.2016.)
3. Homer, Ilijada, Dereta, Beograd (2015)
4. Milivoj Solar, Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb (2005)