TEORIJSKO PROUČAVANJE TALIJANSKE KNJIŽEVNOSTI

Ispitna pitanja za drugi kolokvij

6. Protureformacija. barok, klasicizam, prosvjetiteljstvo, neoklasicizam

F. Čale, M. Zorić, Povijest svjetske književnosti, sv. IV, Mladost, Zagreb, 1974. str. 90-126.
M. Beker. Povijest književnih teorija, str. 155-175.

6.1. Talijanska književnost u doba protureformacije i u barokno doba (Povijest svjetske književnosti, IV, str.
90-99).
O: DOBA PROTUREFORMACIJE - doba koje slijedi nakon renesanse. 1517. M. Luther započinje reformu
s 95 teza, a katolička Crkva kao odgovor utemeljuje red Isusovaca koji su imali veliki utjecaj na kulturu i
knji-ževnost. Uže područje djelovanja su mu bili prosvjeta i izdavačka djelatnost. Predstavnici: P. Corneille,
Molie-rè, P. Calderón de la Barca, Ruđer Bošković. Posljedice protureformacije dovodi do cenzure na planu
sadrža-ja, književnici se sada mogu izraziti samo na području književne forme što dovodi do stilskih
pretjerivanja. U prvi plan dolaze teme: prolaznosti ovozemaljskog života, duhovne ljepote, obrađuju se
pitanja transcendental-nosti, odnosa čovjeka i Boga, itd.. Književnici se pokoravaju crkvenoj cenzuri, manje
ili više dobrovoljno.
BAROKNO DOBA - književna epoha koja se nastavlja na manirizam i renesansu, razvija u rokoko i traje do
pojave klasicizma. Barok je književna refleksija nesigurnih političkih i gospodarskih prilika, usko je vezan
uz pokret protureformacije koja uvodi cenzuru. Dolazi do povratka na vjersku tematiku, a sužen izbor
tematike uvjetuje pretjerivanja na planu forme, osjećaj smrti i prolaznosti, izgubljenost pojedinca. Dolazi do
razbijanja renesansne ravnoteže izmedju prirode i čovjeka, koriste se metafore, aliteracije, čudne slike, kič...
- na rubu komičnog. Najznačajniji predstavnik talijanske barokne književnosti je Giambattista Marino, a
prema njemu se talijanska verzija baroka naziva marinizam. Pojavljuju se bizarna imaginacija, element
zvuka, metafore, senzualnost u predočavanju prirode i ljubavi (Adonis - mitološki spjev).

6.2. Razdoblje Arkadije i G. Vico (18. St.) (Povijest svjetske književnosti, IV, 104-110)
O: Doba Arkadije je početak otvaranja modernoj misli, književna baština utječe na razvoj tehnologije,
znanos-ti, kritike i historiografije. Pristaše Arkadije bore se protiv ''lošeg ukusa baroka'' i vraća se idealu
jednostav-nosti, jasnoće i reda. Najpoznatiji predstavnik je Pietro Metastasio, pjesnik i dramatičar, čija su
djela: drame Napuštena Didona, Demetrio, Olimpia, Demofonte, te pjesme Sloboda i Odlazak.
Giambattista Vico je utemeljitelj filozofije povijesti koju je zamislio kao zasebnu znanost. Njegov stav o
čov-jekovoj povijesti je da je ona čovjekovo djelo izvan svijeta prirode te je zbog toga čovjeku
nespoznatljiva (ne može biti shvaćena racionalnim umom). U skladu s time došao je do svojih ideja o naravi
i razvoju poezije. Svom pjesništvu pridodaje autonomiju i značenje, što ga čini pretečom moderne estetike.
Vico je kritizirao Descartesovu racionalističku filozofiju. Smatrao je da ljudski duh prolazi kroz tri faze:
osjetilnu, fantazijsku i razumsku. O umjetnosti govori kao o plodu mašte i estetske djelatnosti koja stvara
slike te je prema njemu umjetnost nastala na drugom stupnju ljudskog razvitka.
Filozofiju opisuje kao djelo čistog uma. Za filozofiju kaže da nastaje u trećoj fazi djelatnošću koja stvara
poj-move. Razvitak društva dijeli na tri velika razdoblja: teokratski, herojski i ljudski. Oni se izražavaju
hijeroglif-skim, metaforičkim te analitičkim jezikom. U djelu Životopis (Autobiografia) iznosi svoje misli i
stavove. Ovo djelo je značenjem odvojeno od njegovih ostalih djela kao što su pisma, pjesme, predavanja i
latinski spisi. Životopis je uvod u njegovo najznačajnije djelo Načela nove znanosti o prirodi naroda.
6.3. Po klasicističkim teoretičarima, što bi bila forma a što sadržaj književnosti? Koji osnovni zahtjev
klasicisti postavljaju pred svakog umjetnika? Kako klasicisti definiraju prirodu? Iz koje književno-povijesne
epohe kla-sicisti crpe uzore, što sve preuzimaju od njih?
O: Po klasicističkim teoretičarima, forma bi bila skup jasno određenih pravila, a sadržaj književnosti bi bila
priroda sama. Glavno načelo klasicističke doktrine je zahtjev da umjetnik oponaša prirodu. Za klasiciste
priro-da je prije svega bila čovjek sa svojim običajima, karakterom i strastima. Klasicisti crpe uzore iz
antike, a to su: motivi, retorička stilska sredstva i hijerarhija književnih vrsta s epom i tragedijom na
vrhu vrijednosti.
Smatrali da su antički umjetnici već pronašli i usavršili književne forme te da je jedina zadaća umjetnika
prona-laženje novih varijanti i modulacija na već zadane forme i usvojene teme.

1
6.4. Po klasicistima, koji je osnovni princip koji ravna pjesnicima i kritičarima? Što je sve taj princip, po
nji-ma, implicirao na području umjetnosti? Objasnite načelo primjerenosti te navedite na što se sve to
načelo odnosilo u okviru klasicističke poetike. Pravilo o jedinstvima - koju novinu uvode klasicisti u odnosu
na Castel-vetra?
O: Po klasicistima, osnovni princip koji ravna pjesnicima i kritičarima je razum. Samo pridržavajući se
razum-skih kriterija pjesnik može postići vjerojatnost, tj. bliskost istini. U umjetnosti je bliskost istini značila
poduda-ranje s javnim i općim mišljenjem.
Načelo primjerenosti je sklad u samom djelu i sklad djela i publike koja to djelo prihvaća. Primjena ovog
na-čela odnosila se na to da je radnja morala imati jasan moralni učinak, autor je morao poštivati tzv.
pjesničku pravdu (prema kojoj je zlo moralo biti kažnjeno). Postojala je propisana tipologija karaktera i
dostojanstvenog pjesničkog jezika (kritika Shakespearea – zbog neprimjerene tematike, neprimjerenih
odnosa (Othello – prika-zan ljubavni odnos tamnoputnog Othella i bjelkinje Desdemone)).
Postojećim jedinstvima pridodali su četvrto: jedinstvo tona. Ono se odnosilo na dva aspekta: zabrana
miješa-nih rodova – (smatrali su se neprimjerenima i umjetnički neuspjelima - npr. tragikomedija
(Shakespeare) ili herojska idila i zabrana miješanja kršćanske i poganske mitologije (prisutno u renesansnoj i
manirističkoj tali-janskoj epici, Ariosto i Tasso).
6.5. Nicolas Boileau 'Pjesničko umijeće'-'Art Poetique' - u kojoj je formi napisano djelo, koje su glavne teze?
O: U djelu Pjesničko umijeće (1674) iznosi već razrađenu teoriju klasicizma u stihovanoj formi: daje kraći
pregled povijesti francuskog pjesništva te ističe potrebu ustrajnog rada i dotjerivanja djela. Djelo se sastoji
od četiri pjevanja, počinje isticanjem nužnosti nadahnuća i potrebe da pjesnik dobro poznaje svoj posao.
Pjesnik je ljepotu izolirao do apstraktnog pojma, ne povezujući je s ostalim elementima u okviru civilizacije
u kojoj se javlja, pokušao dokazati da je ljepota stalna, nepromjenljiva, univerzalna i istinita. Po njemu ništa
nije lijepo što nije istinito, a istinito je sve što je prirodno. Kritizira precioznost i barokna zastarjenja, u
trećem pjevanju iznosi misao o tragediji kao najvišem književnom rodu i inzistira na jedinstvu tona bez
miješanja kršćanske i poganske tematike.
6.6. Prosvjetiteljstvo i književnost obnove (C. Goldoni, G. i C. Gozzi, G. Parini, V. Alfieri, Povijest svjetske
književnosti, IV, 110-121)
O: Prosvjetiteljstvo i književnost obnove javljaju se u drugoj polovici 18. stoljeća. Tada se javlja i
predilumi-nizam. To je razdoblje polustoljetnog mira u kojem su već bile proširene ideje europske
filozofije. Javlja se preobrazba talijanske kulture, stvoreni su preduvjeti književnosti obnove. Skupina
lombardskih intelektualaca su pisali o svestranoj reformi društva. Šire se prosvjetiteljske ideje; borbeni i
polemični iluministički stavovi, promicao se novi književni ukus; protivio se arkadijskoj izvještačenosti i
jezičnom purizmu, u književnom iz-ražavanju riječi služe idejama (a ne obratno), književnost polazi od
estetskih načela sensizma; pjesnička mašta svedena je na osjetilni čin, svrha poezije je izazivanje osjeta
ugode kao krajnji ishod, relativizam estetskog su-da, unatoč otporu i korekcijama, bili su prihvaćeni.
- Gaspare Gozzi je mletački pisac, mnogo je pisao, ali uspio je očuvati istančani stil, branio je klasičnu
tradi-ciju: Obrana Dantea, suvremen i vjeran aktualnoj problematici, urednik časopisa Promatrač i Gazzetta
veneta, u tim časopisima opisuje život i društvenu sliku Mletaka. Objavljuje kratke novele, dijaloge, odgojne
crtice, alegorične priče i druge kraće oblike. Govor mu je sadržan u stihovima, moralna i satirička oštrica
nije prenaglašena, sklonost ka umjetničkoj mjeri više nego književnom utilitarizmu (karakteristika 18.
stoljeća).
- Carlo Gozzi bio je konzervativan protivnik demokratskog prosvijetiteljskog duha te racionalizma.
Opisuje krajeve te običaje Dalmacije i Boke Kotorske iz vrlo subjektivne i negativne perspektive. Bio je
protivnik Gol-donija i Pietra Chiarija → Bajke - drama, koja se suprostavlja Goldonijevom uspjehu; dječje
priče obrađene tehnikom tradicionalne komedije dell'arte. Izvoran i protuslovan cilj u odnosu na duh i
razdoblje narušavaju nove scenske bajke: Ljubav triju naranča, Gavran, Kralj Jelen, Turandot, Sretni
Siromasi, Augelin Belverde i dr. Prozirni, polemični, satirični, alegorijski elementi; poetična i fantastična
struktura, širenje Europom, veći uspjeh, više prijevoda i oponašanja, velika zahvalnost i simpatije
romantičkih naraštaja.
- Carlo Goldoni bio je reformator koji je vratio potpun pisani tekst komediji, prirodu pozornici i karaktere
apstraktnim likovima. On je bio odraz prijelaznog značenja teatarskog i društvenog razdoblja. Vratio je u ko-
mediju karaktere koji su u commediji dell’arte bili zamijenjeni maskama, karakteri istinošću i primjerenim

2
dijalogom impliciraju sredinu, osobna svojstva, odnos prema drugima; racionalistička vizija svijeta, ali više
u smislu optimističnog građanskog moralizma nego kao duboko usvojena društveno-reformistička
tendencija. Teme koje koristi u najboljim djelima su: odnos među društvenim slojevima, ljudske mane i
pobjeda vrline, običaji mletačke sredine, obiteljski život te položaj žene u 18. stoljeću.
- Giuseppe Parini: potpuna afirmacija prosvijetiteljskih ideja, novi stavovi i ciljevi, savjest svoga doba,
pred-stavnik umjerenog reformizma, milanski prosvijetiteljski krug i francuska ideja o jednakosti, ozbiljan
društve-no-moralni angažman, moderno shvaćen klasicizam, konkretnost i plastična preciznost opisivanja
likova i sre-dina. Pisao je pjesme s moralnim i estetsko-odgojnim motivima, osobnije i polemične ode;
Poruka (Messag-gio) je jedno od njegovih najboljih djela (stari zaljubljeni pjesnik izražava divljenje
božanskom skladu ženske ljepote), Dan (Giorno) je njegovo remek-djelo (reprezentativno pjesničko
ostvarenje, nedovršeni satirični spjev u razvezanim jedanaestercima). Večer (Vespro) i Noć (Notte) su
objavljeni posmrtno (napada prava i po-vlastice plemstva u ulozi učitelja, strukturalni okvir jednoga dana,
didaskalični odnos pripovjedača-instrukto-ra, opis života i običaja te fizičkih i moralnih likova aristokracije,
i koristi dvosmisleni, ozbiljni ton za nehuman svijet u kojem caruje žena).
- Vittorio Alfieri je autor osebujnog karaktera, njegovao je kult individualizma i slobodu pjesnika. Većina
njegovih djela izražava prosvjed protiv svake vrste tiranije i reflektiraju aktualne društvene situacije. U
svojoj autobiografiji Život vidimo pjesnikov ljetopis podijeljen u 4 dijela – djetinjstvo, dječaštvo,
mladenačku i mu-ževnu dob. Pisao je filozofske i politološke traktate protiv tiranije. Zbirka Rime – pjesme
nadahnute ljubavlju, slavom, osamljenošću, nezadovoljstvo ljudima i vremenom, petrarkistički stil i
zgusnuta forma soneta. Naj-poznatiji je po svojim tragedijama – Antonije i Kleopatra, zatim Šaul i Mirra,
motive i gradivo crpio je iz anti-ke, srednjovjekovne književnosti i Biblije, a najčešće teme su bile odnos
vlasti i slobode, tiranije i otpora.
6.7. Neoklasicizam u talijanskoj književnosti.
O: Razdoblje od 18. st. – 1815., obilježeno dolaskom Napoleona i idejama revolucije; razvijao se duh
političke i nacionalne svijesti naprednijih Talijana kao najava preporodnog razvoja i borbi za oslobođenje.
Pisci su iz-vornošću pridonosili europskoj misli i izražavali su poruku o duhovnom jedinstvu domovine.
Najčešći motivi su sfere osjećajnog subjektivizma, noćni krajolici, vizija grobova i smrti, ideal klasičnog
sklada i ljepote. Stru-ja neoklasicizma u književnosti afirmira se putem likovnih umjetnosti, posebice
arheološka iskapanja; obnova platonskog ideala i razvoj teorija o čistoj naravi ljepote doživljene kao savršen
sklad oblika, reda, jedinstve-nosti i ljupkosti. Najznačajniji predstavnik je Vicenzo Monti.

7. Romantizam, realizam/verizam, pozitivizam i kritika pozitivizma u književnoj teoriji

F. Čale, M. Zorić, Povijest svjetske književnosti, sv. IV, Mladost, Zagreb, 1974. str.127-158.

7.1. Talijanski Risorgimento i ujedinjenje Italije (povijesni tijek, etape, povijesne ličnosti).
O: Risorgimento je pokret za ujedinjenjem Italije (1815-1870). U prvom razdoblju tog pokreta (1815-1849)
revolucionari su pokušali osloboditi i ujediniti Italiju, dok se u drugom razdoblju uz pomoć Kraljevine
Sardini-je i oslobodilačkog pokreta talijanskog naroda to i ostvarilo (1850-1870). Treće razdoblje pokreta
uključuje pripojenje Veneta i Papinske države. Postojale su dvije političke struje: republikanci (Giuseppe
Mazzini, Giu-seppe Garibaldi) i monarhisti (grof Camillo Benso di Cavour, Vittorio Emanuele II.). 1848. g.
Sjeverna je Italija bila iscjepkana (Pijemontom su vladali domaći vladari, Lombardsko-Venetsko kraljevstvo,
vojvodstva Parma i Modena), srednja Italija bila je pod Papinskom državom, a jug pod vlasti Burbonaca. Te
godine narod je pokušao ustancima promijeniti stanje u državi no svi su ustanci pogušeni. Kraljevina
Sardinija (Pijemont) jedi-na uspijeva ukinuti aposlutnu vlast.
U drugoj fazi Risorgimenta bitnu ulogu igra pakt francuskog cara Napoleona III. i predsjednika talijanske
vlade kojim su se odlučili zajedno boriti protiv Austrije čuvajući Sardiniju. Aust-rija gubi većinu bitaka, a
Francuska taj teritorij daje Pijemontu. 1860. g. Parma, Modena i Toskana se priklju-čuju Pijemontu. Iste go-
dine G. Garibaldi radi ustanak ''Iskrcavanje na Siciliju – La spedizione dei Mille'' u kojem prisiljava
dinastiju Burbonaca na pad. Vojska tada dolazi na jug i iduće godine se Italija proglašava Kraljevinom a
prvim kraljem postaje Viktor Emanuel II. Tek 1946. godine Italija postaje republika, a 1866. Italija dobija
Veneciju i Ve-neto. Rim ulazi u kraljevinu 1870.

3
7.2. Glavne karakteristike romantizma u europskoj književnosti. Kada se romantizam javlja u talijanskoj
knji-ževnosti i koje su njegove specifičnosti odnosu na druge europske književnosti? Navedit autore, djela,
žanrove. (Povijest svjetske književnosti, IV, str. 127-133, 137-142)
O: Glavne karakteristike romatizma u europskoj književnosti su: otpor prema racionalizmu - isticanje osje-
ćaja nasuprot razumu, ideja umjetnika kao stvaraoca, otpor prema preskriptivnim poetikama, isticanje
osobnog pjesničkog nadahnuća i pjesničke slobode - načela originalnosti nasuprot oponašanju normiranih
oblika, nje-guje se kult individualizma, prirode, zanimanje za egzotične kulture (davne i sadašnje), posebno
za srednji vijek, veliki interes za usmenu predaju i nacionalnu povijest, čovjek želi pobjeći od krute
stvarnosti, odbacuje razum, prepušta se mašti. Likovi su nesretni, neshvaćeni, suvišni ljudi koji smisao
života traže u prirodi i osje-ćajima.
Romantizam u talijanskoj književnosti javlja se 1816. i traje do 1860-ih te se podudara s Risorgimentom.
G. Berchet 1816. objavljuje romantički književni manifest: Poluozbiljno pismo Grisostomovo (Lettera semi-
sera di Grisostomo) – kritizira tradicionalnu klasicističku književnost sputanu retoričkim pravilima i
svjetona-zorsku konzervativnost, a zalaže se za suvremene teme inspirirane narodnom poviješću koje bi bile
dostupne širem sloju čitatelja. Talijanski romantizam teži širenju novog književnog ukusa, pomirenju
znanstvene meto-dologije i književnosti, racionalizma i romantizma, laicizma sa kršćanskim naukom te
političkom i moralnom podizanju Talijana.
Glavni autori su: Ugo Foscolo (predromantizam), Giovanni Berchet, Giacomo Leopardi (njegova velika
lir-ska djela su: Pjesme, Sjećanja, rodoljubna kancona Italiji, lirski sastavak Žuka ili pustinjski cvijet,
Moralna djeca - djelo napisano u obliku dijaloga, 111 Misli - dotjerani izvodi iz velike zbirke raznih
zabilježaka pod naslovom Bilježnica misli. A. Manzoni (Trijumf slobode - kratak spjev u tercinama, Adda -
posvećeni neveza-ni jedanaesterci, najvažnije manje djelo iz tog razdoblja je pjesma U smrt Carla
Imbonatija, roman Zaručnici, neka kraća djela u stihu su mu Svete himne vjerskog sadržaja, što je sintetična
epsko-dramska poetizacija crk-venih blagdana, Napoleonu je posvetio u povodu smrti odu Peti svibnja,
povijesna tragedija u stihu Grof od Carmagnole, Adelchi, lirski korovi koji se ističu su Coro di Ermengarda.
N. Tommasseo (Pjesme – tipičan kanconijer romanističkog razdoblja s ispovijednom i rodoljubnim crtama i
izvornim panteističkim shvaćanjem prirode, roman Vjera i ljepota. Pisao je i na hrvatskome: Iskrice (Zagreb,
1844), kasnije objavljena i nešto iz-mijenjena verzija na talijanskom jeziku Scintille) i Ippolito Nievo
(njegovo najbolje djelo je roman Ispovijedi jednog Talijana koje je objavljeno posmrtno s naslovom
Ispovijedi osamdesetogodišnjaka, tragedije Kapuan-ci i Spartaco, roman Anđeo dobrote, roman Grof ovčar,
pripovijetka Il Varmo).
7.3. Kada se javlja realizam u talijanskoj književnosti i koje su specifičnosti talijanskog realizma? Glavni
predstavnici talijanskog realizma/verizma, djela, žanrovi?
O: Talijanski realizam naziva se verizam, književni pravac koji se javlja u Italiji 70-tih godina 19. stoljeća i
traje do kraja 19. stoljeća. Italija nije imala pravi realizam od 30-tih do 60-tih godina 19. st. zbog dugog
perioda formiranja nacionalne države, u tom periodu još prevladavaju domoljubne i preporodne teme.
Verizam preds-tavlja oporbu romantičarskom idealizmu prethodnog razdoblja i nastaje kao reakcija na nove
društvene uvje-te: širenje kapitalizma, izrabljivanje potlačenih klasa te sve izraženiji jaz između sjevera i
juga. Također se po-dudara s temama i stilskim značajkama francuskog naturalizma.
Prevladavaju autori s juga Italije: Giovanni Verga (povijesni roman Karbonari s planine, romani Eva,
Greš-nica, Povijest jedne crnoglavke, zbirka novela Život polja, romani Obitelj Malavoglia i Meštar-don
Gesualdo), Luigi Capuana (psihološki roman Marchese di Roccaveredina), Federico de Roberto (zbirka
novela Zapis-nici, roman Potkraljevi), Grazia Deledda (roman Elias Portolu), Carlo Collodi (roman
Pinocchio). Književ-nost verizma dala je dragocjen doprinos razvitku pripovjedačke književnosti
upotpunjujući sliku o talijans-kom životu i društvu.
7.4. Što označava pozitivizam u filozofiji a što u književnosti? Koja tri uža područja karakteriziraju
pozitivizam u književnosti? Opišite ih.
O: Pozitivizam u književnosti označava shvaćanje da se smisao književnog djela može objektivno utvrditi na
temelju poznavanja činjenica iz autorova života, njegove psihologije i društvene sredine u kojoj piše, dok
pozi-tivizam u filozofiji označava filozofsku orijentaciju koja teži da svaku spoznaju izvede iz činjenica koje
može iskustveno provjeriti. Tri uža područja koja karakteriziraju pozitivizam u književnosti su –
BIOGRAFIZAM (iscrpan rad na proučavanju biografskih detalja autora), PSIHOLOGIZAM (iscrpno
proučavanje psihologije autora), HISTORICIZAM (uvjerenje da su književna djela objašnjiva kao spomenici

4
svog vremena te se mora-ju proučavati i tumačiti u okviru povijesnog istraživanja o uvjetima njihova
nastanka).

7.5. Koje je glavno djelo talijanskog predstavnika pozitivizma te ukratko navedite njegove glavne teze. Na
koje se dvije glavne struje razdvojio njegov nauk u talijanskoj književnoj kritici 20.st.?
O: Talijanski predstavnik pozitivizma je Francesco de Sanctis koji je djelovao za vrijeme Risorgimenta, a
čije je glavno djelo Povijest talijanske književnosti iz 1870. godine. On podržava ideju neodvojivog
društveno-literarnog razvoja i zastupa vitalističke teze i u njegovim se dijelima često ponavljaju riječi vita,
vitale. Umjet-nost ne obuhvaća samo ono što je dobro, istinito i lijepo nego život u njegovoj cjelini.
Njegovim djelom domi-nira potreba za afirmacijom talijanske civilizacije i književnosti kao njenog
neodvojivog dijela. Njegov nauk se u 20.stoljeću razdvojio na dvije struje: 1. Croceova estetika i 2.
Gramscieva ideologizirana kulturna socio-logija.
7.6. A. Gramsci, glavne teze, djela, područja djelovanja.
O: Antonio Gramsci je bio pripadnik krugu ljevičarskih književnih kritika i osnivač Komunističke partije
Italije; nije ostavio nikakvu knjigu, osim tzv. Zatvorskih bilježnica u vremenu provedenom u zatvoru.
Njegov temeljni postulat očitovao se u pitanju uloge intelektualca u društvu, koji mora razmatrati društveno
stanje po-jedine države i prema tome ne ostati indiferentan i isključiv i da mora sudjelovati u kulturnoj
revoluciji. Osim što se za De Sanctisa tvrdi da je najveći kritičar što ga je Europa dala, smatra da se
književna valorizacija ne može temeljiti samo na analizi sadržaja, već da se uzme i problem umjetničke
razine nekog povijesnog kontek-sta. Time se književna prosudba može temeljiti prije svega na znanstvenom
pomaku djela u smislu otkrića, njegovoj originalnoj strukturi i novim razmišljanjima uz poznate teme.
7.7. B. Croce, objasnite pojam intuicije u njegovoj ''Estetici''. Objasnite vezu intuicije i ljepote.
O: Svaka je prava intuicija u isti mah i ekspresija, izraz, jer duh intuitivno spoznaje »putem radnje, putem
izra-žavanja, putem uobličenja«. Kakav god je taj izraz, slikarski ili verbalni ili glazbeni, on je dio neke
intuicije. Zato ljepota može biti definirana kao »uspio izraz ili, još bolje, samo kao izraz, jer izraz, kada nije
uspio, uopće nije izraz«.
7.8. Da li je moguća gradacija ljepote po Croceu? Kakvo je po njemu savršeno umjetničko djelo -
jedinstveno ili mnogostrano? Kako Croce definira ukus, a kako genija? U kakvom su oni međusobnom
odnosu?
O: Lijepo prema Croceu nema stupnjeva; te stupnjeve ima samo ružno (gradacija ljepote nije moguća).
Savrše-na ili umjetnička djela jedinstvena su, bez »lijepih strana«, a samo »ružno pokazuje mnogostrukost«.
Croce je smatrao da je razlika između genija i ne-genija, tj. običnog čovjeka samo količinska a ne
kvalitativna. To što se ta čisto količinska razlika smatrala kvalitativnom, dovelo je do toga da je kult genija
stvorio ozračje nev-jerojatnoga praznovjerja. Croce. »Stvaralac umjetnosti je istovjetan s istinskim
doživljavaocem umjetničkoga: genij je jednak ukusu«.

8. Književno-teorijske škole 20. st.-Ruska formalna škola/strukturalizam/naratologija

M. Solar, „Metodologija proučavanja književnosti“, u Teorija književnosti, str. 261-265, 284-292.
M. Beker, Suvremene književne teorije, str. 11-56.

8.1. V. Šklovski - Kako on definira umjetničko djelo? Što je po njemu cilj umjetnosti? Što karakterizira
umjet-nički postupak i čemu on treba težiti? Što pisac mora izbjegavati da bi postigao taj cilj?
O: Šklovski umjetničko djelo definira kao djelo stvoreno posebnim postupkom čiji je cilj da se smatra umjet-
ničkim, pri čemu je pjesnička slika samo jedan od sredstava pjesničkog jezika. Smatra da je cilj umjetnosti
suprotstavljanje automatizaciji jezika.To se postiže posebnim postupkom kojim se proizvodi efekt
začudnosti kod čitatelja i time se vraća osjet stvarima – ''Cilj je pjesnikov začuditi!''.
Umjetnički je postupak postupak očuđenja i začudnosti stvari, a treba težiti tome da produži percepciju.
Ka-ko bi postigao taj cilj, pisac treba izbjegavati konvencionalne strukture i umjetničke forme, figure i ostala
stil-ska sredstva (npr. Franz Kafka bira iznenađujuću pripovjedačku perspektivu u Preobrazbi da naglasi
otuđenje modernog čovjeka), što se suprostavlja preskriptivnim poetikama do romantizma.
8.2. Na kojem su području formalisti postigli najveća dostignuća? Za kakav su se oni pristup zalagali? U
čemu se sastoji glavna razlika između pozitivističkog i formalističkog proučavanja književnosti?

5
O: Najvažnija dostignuća formalista su na području analize strukture proznih djela. Uvode u književnu
kritiku niz novih termina te razliku između fabule i sižea. Zalažu se za agenetski, strukturalni pristup koji
tvrdi kako je duša književnog djela njegova struktura/forma, a ne sadržaj. Struktura je dominanta odnosno
nadređeni čim-benik koji diktira pojavu i oblik ostalih elemenata književnog djela (uvjetuje sadržaj, a ne
obrnuto). Formalisti smatraju da se analiza književnog djela treba kretati i bazirati na analizi sižea, a ne
fabule za razliku od poziti-vista koje je zanimao isključivo sadržaj.
8.3. Tko je po prvi put u teoriju književnosti uveo razlikovanje između fabule i sižea? Objasnite jedan i drugi
termin. Po formalistima, na čemu se treba temeljiti analiza književnog djela. na fabuli ili sižeu? Na temelju
kojeg kriterija Šklovski vrši podjelu romana? Kako naziva svaki od tri tipa romana?
O: Formalisti prvi razlikuju fabulu i siže. Fabula – niz kronološki povezanih motiva, nije sadržaj. Siže –
način na koji je neki niz međusobno povezanih događaja prikazan u nekom djelu. Treba se temeljiti na sižeu,
zato Šklovski proučava strukturu romana prema sižeu. Imamo stupnjevit, lančani rast gdje se jedan motiv
nadove-zuje na drugi bez osjećaja da postoji određen kraj, fabula bi se teoretski mogla odvijati unedogled i
roman se zaključuje proizvoljnom autorskom intervencijom – avanturistički, pikarski romani. Prstenast rast
je kada jedna okvirna priča ili poglavlje obuhvaća sve ostale poput prstena na taj način što neki događaj
omogućuje onaj okvir unutar kojega se zatim priča čitav roman. Npr. Put oko svijeta u 80 dana, Julesa
Vernea. Paralelan rast je kada se nekoliko fabularnih nizova odvija paralelno – većina romana, Ana
Karenjina.
8.4. Čime se bavio J. Tinjanov u svom djelu "Problemi jezika stiha" koje je označilo drugu fazu ruskog
forma-lizma? Što po Tinjanovu vlada oblikom književnog djela? Objasnite njegove ideje na primjeru
razvoja romana od osamnaestog do dvadesetog stoljeća.
O: Teoretičar Jurij Tinjanov u djelu «Problemi jezika stiha» bavio se proučavanjem načina na koji se uobli-
čava građa u književnom djelu i proučavanjem konstrukcijskog načela - element nadređen svim ostalima.
Građa – svi elementi djela koji se mogu zamisliti i u zbilji, izvan književnog djela (događaji, likovi,
zbivanja). Po Tinjanovu, oblikom književnog djela vladaju konstrukcijska načela, tj. pravila
žanra/književne vrste, a ne odražavanje života/stvarnosti u umjetnost.
Njegove ideje se najuspješnije mogu primijeniti i objasniti na povijesti romana; roman 18. stoljeća (Defoe,
Fielding), fabula je vladala razvojem likova. Fabula je konstrukcijsko načelo koje je vladalo drugim elemen-
tima, izrazito razvijeni zapleti dok su psihološki razvoj likova i ostali aspekti u drugom planu. U romanu 19.
stoljeća (i kraj 18. st.) (Goethe, Foscolo, Manzoni, Flaubert…), konstrukcijski faktor je razvoj karaktera kao
pojedinca i on uvjetuje fabulu (a ne obrnuto). Početak 20. st. (Joyce, Woolf, Svevo, Faulkner), važna je
psiho-loška asocijacija, karakter i fabula postaju labaviji, posljedica slobodne i lutajuće crte kretanja
asocijativnog tijeka u svijesti pojedinca.
8.5. Po Tinjanovu, u trećoj fazi ruskog formalizma, o čemu ovisi dominanta/konstrukcijsko načelo u nekom
djelu? Za razliku od Tinjanova, kako V. Šklovski obašnjava književnu evoluciju, tj. u čemu se sastoji
osnovna razlika između njihovih teza o književnoj evoluciji? Zbog čega, po Tinjanovu, nije moguće dati
statičnu defini-ciju književnog roda?
O: Kod Tinjanova u trećoj fazi ruskog formalizma dominanta/konstrukcijsko načelo je da treba uzeti u obzir
širi društveni i ideološki kontekst u kojem djelo nastaje. Dominanta ovisi o nadređenom sistemu (može se
izvesti na temelju mjesta koje to djelo zauzima u sinkronom sistemu rodova i nizova kulture/povijest/filozo-
fija). Funkcija svakog književnog djela sastoji se od odnosa tog djela prema drugim djelima, a funkcija
cijele književnosti sastoji se od odnosa književnosti prema drugim umjetnostima i disciplinama.
U djelu «Književna činjenica» Tinjanov iznosi misao kako nije moguće dati bilo kakvu statičnu definiciju
književnog roda. Razlog je u tome što književnost prolazi evoluciju koju je točnije opisati kao skok, a ne
raz-voj, dolazi do smjenjivanja jedne konvencije drugom, jednog roda drugim i u doba raspadanja nekog
književ-nog roda, on se iz središta seli na periferiju, a na njegovo mjesto izbija u središte nova pojava
(europski roman 18. st. razvio se iz perifernih proznih rodova - pikarski, avanturistički roman i pisma,
ugledni rodovi kao što je pastorala sele na periferiju) . Objašnjenje književne evolucije kod J. Tinjanova i V.
Šklovskog:

6
- Šklovski - pojam kanonizacije u književnosti uključuje i postupni proces automatizacije (jezika i
književ-nih konvencija), nakon čega slijedi suprotni pokret – taj tijek pokreće smjenu književnih epoha. Za
Šklovskog i rani formalizam svaka promjena, izmjena i dekanonizacija slijedi iz same umjetnosti, bez
ikakvih vanjskih utjecaja. Načelo: «Umjetnost stvara kanon kako bi ga prevladala».
- Tinjanov - Ističe složen problem evolutivnog odnosa funkcije i formalnog elementa. Oblik s neodređe-
nom ili automatiziranom funkcijom izaziva novu funkciju i obratno, funkcija traži novi oblik (npr.
avanturistič-ki roman - nova funkcija, kriminalistički). Kasnije više nije nužan taj formalni aspekt nego samo
činjenica da se u njoj opisuje neko bolno iskustvo, nostalgija za rodnim krajem, itd.. Važna mu je primjena
konstrukcijskog faktora na građu, prikazuje dinamiku književne evolucije u četiri koraka:
1) U odnosu na automatizirano načelo konstrukcije dijalektički se javlja suprotno konstrukcijsko načelo
2) To novo načelo traži najlakši način primjene
3) Ono se širi na najveću masu pojava
4) To načelo se automatizira i izaziva suprotno načelo konstrukcije.
8.6. Koji su glavni aspekti strukturalističkog pristupa književnosti?
O: Po J. Culleru strukturalistički pristup književnosti karakteriziraju 3 glavna aspekta:
1. Pokušaj da jezik opiše lingvističkim terminima
2. Teorija naratologije (R. Barthes)
3. Analiza čitateljeve uloge u stvaranju teksta (anticipacija teorije recepcije)
8.7. C. Levi-Strauss - čime se bavio? Do kojih je važnih zaključaka došao u svojim istraživanjima osnovnih
svojstava načina ljudskog mišljenja? Zbog čega su njegove analize mitova strukturalisti uzimali za primjer?
O: Claude Levi-Strauss spoznaje strukturalne lingvistike primijenio je u analizi primitivnih kultura, mitova
i običaja primitivnih naroda. Pokušajem otkrivanja osnovnih svojstava načina ljudskog mišljenja kojim
čovjek iz bezobličnog trajanja stvarnosti tvori red potreban pri oblikovanju iskustva zaključuje da je prva
funkcija svijesti je segmentiranje – stvaranje cjelina, druga pripisivanje značenja odnosu između različitih
cjelina i treća, pridavanje dodatnog značenja tim odnosima. L.-Strauss zaključuje da je binarni sustav
ugrađen u ljudsku svijest i čini samu konstituciju svijesti. U analizama mitova L. Strauss ustvrđuje
najmanje značenj-ske jedinice mita. Za razumijevanje mitova nisu važni sadržaji koje mit izriče uzet sam
za sebe nego odnosi unutar kojih se uspostavlja pojedini mit kao izbor iz tzv. paradigmatskog niza svih
mitova.
8.8. Ronald Barthes - što je po njemu cilj teorije književnosti, u čemu se sastoji razlikovanje između djela i
teksta, pojam intertekstualnosti?
O: Po Ronaldu Barthesu, cilj teorije književnosti je razviti poseban meta-jezik i njime u što većoj mjeri
pokriti jezik tj. književno djelo umjetnika. Djelo i tekst se razlikuju po tome što je tekst označiteljska
razina knji-ževnog djela, dok je samo djelo ono označeno, s mogućih više značenja koji su prožeti
sugestijama. Interteks-tualnost nalaže da je svaki tekst je ujedno i interteks tj. u jednom tekstu su prisutni i
drugi, različiti tekstovi.
8.9. Naratologija: osnovne teze, pojmovi, teoretičari, djela.
O: Naratologija je teorija pripovijedanja koja se razvila u okviru strukturalizma. Osnovna teza je da svaka
pri-povjedna struktura ima svoje zakonitosti i unutar tih zakonitosti ona se može prepoznati i analizirati.
Začetnik naratologije je Vladimir Propp, ruski formalist, koji u djelu Morfologija bajke razrađuje analizu
bajke i ona postaje uzorak daljnjih pripovjednih struktura. Glavne funkcije naratologije su stalni dijelovi
koji se ne mije-njaju bez obzira na naziv, neizostavni dijelovi, povezuju se u sekvence te se iz njih izdvajaju
pojedine uloge. Aktanti su u naratologiji dijelovi koji se mogu izostaviti bez da naruše narativni tijek.
Otac suvremene naratologije je Roland Barthes, čiji je esej Uvod u strukturalnu analizu narativnih tekstova
svojevrsni manifest naratologije koji se nadovezuje na Šklovskog i Proppa. Teorija razina u naratologiji
dijeli se na: distributivne odnose (razmješteni po horizontalnoj razini) i integrativne odnose (vertikalni
prema od-nosima između dvije razine narativnog teksta). Funkcije tvore specifičnu strukturu djela, dok se
ostali termini kreću u binarnim parovima funkcije/indeksi, kardinalne točke/katalizatori. Sam narativni tekst
dijeli na fabulu i siže.

9. Psihoanalitičke teorije/arhetipska kritika

7
M. Solar, „Metodologija proučavanja književnosti“, u Teorija književnosti, str. 271-274.
M. Machiedo, „Kazivanje neizrecivog“, u: „O modusima književnosti“, str.65-110.
9.1. Navedite tri sloja ličnosti po Freudu te dva osnovna načela koja ih pokreću. Opišite svaki od njih.
O: Tri sloja ličnosti po Freudu su ID (ONO), EGO (JA) i SUPER-EGO (NAD JA). Dva osnovna načela koja
ih pokreću su Freudova teorija seksualnosti i Edipov kompleks. Freudova teorija seksualnosti obuhvaća
tri najvažnija aspekta: Seksualno i genitalno imaju odvojena značenja (seksualno uključuje mnoga ponašanja
koja nisu genitalna), seksualni život počinje u dojenačkoj dobi, seksualni užitak uključuje razvoj erogenih
zona ko-je mogu ili ne moraju voditi reprodukciji.
Dječja seksualnost se razvija prije uspostavljanja genitalnih funkcija i dijeli se na: oralnu fazu - seksualna
funkcija nije odvojena od unošenja hrane, objekt obiju djelatnosti je isti - inkorporacija objekta, analnu fazu
- u njoj se uspostavlja razlika između aktivnosti i pasivnosti, preko nagona za ovladavanjem i kontrolom
miši-ća, falusni stadij - korespondira s Edipovim kompleksom koji se mora u toj fazi razriješiti inače ne
dolazi do normalnog seksualnog razvoja pojedinca; faza latencije, genitalna faza.
Edipov kompleks je temeljno načelo tumačenja razvoja ljudske seksualnosti, razvija ga nakon što je
napustio teoriju zavođenja. Sastoji se od privlačnosti koju dijete osjeća prema roditelju suprotnog spola te
neprijatelj-stvo i rivalstvo prema roditelju istog spola (suparniku); dijete je ljubomorno na roditelja istog
spola te ga želi ukloniti i zauzeti njegovo mjesto. Edipov kompleks je izložen u tekstovima: Ja i Ono i
Razrješenje Edipovog kompleksa i javlja se u falusnom stadiju (predgenitalni stadij) i falusni stadije je
obilježen strahom od kast-racije.
9.2. Što je prema Freudu sublimacija i kakvu funkciju ona ima u psihičkog životu pojedinca?
O: Sublimacija prema Freudu jest sposobnost da se izvorno seksualni cilj zamijeni nekim drugim koji više
nije seksualan, ali je psihički s njime srodan. Pojam sublimacije razjašnjava proces putem kojeg se genetski
materi-jal (infantilni, nagonski, nesvjesni) pretvara u kulturalne objekte. Ima kompenzacijsku funkciju.
Kompenzacij-ske aktivnosti su snovi, intelektualni rad, umjetnost.

9.3. U čemu se sastoji razlika između Freudovog i Jungovog objašnjenja sublimacijskih mehanizama? Što je
cilj psihičkog razvoja prema Jungu? Što je individuacija? Što je kolektivno nesvjesno? Koji su glavni
arhetipo-vi? Ukratko ih opišite.
O: Freud sublimacijske mehanizme pokušava objasniti na temelju intrapsihičkih razloga bez pozivanja na
eks-trapsihičku, društvenu zbilju. Jungova kritika je da pojedinac nema sredstava za taj imperativni i
nemoguć za-datak ako se ne objasni prisutnost nekih preduvjeta za proizvodnju kulturalnih proizvoda. Jung
postupke sub-limacije (snove, umjetnost, intelektualni rad, duhovna iskustva) objašnjava postojanjem
zajedničkog, kolek-tivnog sloja nesvjesnog.
Jung za razliku od Freuda smatra da veću pozornost treba posvetiti očiglednom obliku i sadržaju sna, a
manje dopustiti slobodnim asocijacijama da vode do kompleksa. Cilj psihičkog razvoja je kod Junga
JASTVO. Jas-tvo je nemoguće jednoznačno definirati, ono istovremeno označava cjelokupnost ličnosti i
središte te ukupnos-ti koju je moguće predočiti samo arhetipom. Jastvo je za Junga središnji arhetip, arhetip
poretka; ukupnost lič-nosti. Simboliziran je krugom, kvadratom, djetetom, mandalom, itd. Jung je primijetio
da se oblik mandale ja-vlja u trenutcima intenzivnog osobnog rasta. Simboličko pojavljivanje mandale
ukazuje na balansiranje proce-sa u tijelu i psihi. Rezultat procesa je kompleksnija i bolje integrirana
osobnost.
Individuacija je rast osobnosti koja, u iskustivima, kroz susret s arhetipovima dolazi do ostvarene zrelosti i
cjelovitosti. U tijeku individuacije potrebno je integrirati nesvjesne dijelove ličnosti. Kolektivno nesvjesno
je iskustvo svih prethodnih evolucijskih naraštaja i time Jung objašnjava postupke sublimacije (snovi,
umjetnost, intelektualni rad). Glavni arhetipovi su: arhetip sjene (podsvjesni impulsi u čovjeku), arhetip
anime (projekcija žene i ženskih funkcija u psihi muškarca), arhetip animusa (projekcija muškarca i muških
funkcija u psihi že-ne), arhetip mudraca (načelo spoznaje), arhetip cjelovitosti (mandala – simbol koji
predstavlja Univerzum, taj se oblik često javlja u trenutcima intenzivnog osobnog rasta) i arhetip junaka.
9.4. J. Lacan – koje su njegove glavne teze i koji je cilj psihoanalize prema njemu?
O: Jacques Lacan tvrdi kako frojdovska biologija nema veze s biologijom već sa manipulacijom simbolima
u svrhu razrješavanja energetskih problema. Povezavši mehanicizam i simbolizam, napušta prirodu i okreće
se kulturi. Nadalje, jedna od njegovih teza jest da želja postaje ljudska u trenutku u kojem dijete ulazi u jezik
zbog čega se psihoanaliza mora okrenuti govoru i njegovim zakonitostima. Lacan kaže kako nesvjesno ne
8
pos-toji samo po sebi već nam je dostupno putem svijeta simbola odnosno jezika. Nesvjesno tvore učinci
označi-telja na subjekt te samim time tvore cijelo područje psihoanalize. Tvrdi da je jezik sustav razlika -
gdje postoji minimalna (fonemska) razlika postoji i značenje. Par sastavljen od prisutnosti i odsutnosti rađa
cjelinu jednog jezika u kojoj će se svijet morati smjestiti. Najbitnija teza jest da ego nije u središtu ličnosti -
on nije subjekt već objekt odakle proizlazi paradoksalna izjava - ja je drugi. Lacan tvrdi kako cilj
psihoanalize nije učvršći-vanje ega zato što on nije autonoman već nastajanje subjekta putem usvajanja
jezika tj. simboličkog poretka. (Subjekt je različit od ega jer je uvijek rascjepkan i isprekidan).
9.5. Kako prema Lacanu nastaje subjekt i koji su glavni psihički registri? Unutar kojeg se registra formira
ego a u unutar kojeg subjekt? Opišite njihove karakteristike? Što je drugi i Drugi u njegovoj teoriji?
O: Subjekt nastaje usvajanjem jezika, tj. simboličkog poretka što donosi sa sobom gubitak narcistički
zaposje-dnutog objekta i iluzije cjelovitosti sebstva. Glavni psihički registri su:
1) imaginarni registar (nastaje u zrcalnom stadiju i on je konstitucija ega; pogled na vlastiti odraz u
ogledalu postaje matricom za osjećaj jedinstva, identiteta i kontinuiteta koju djetetovo tjelesno postojanje
može priskr-biti)
2) simbolički registar (koji obuhvaća područje jezika i nesvjesnoga i u kojemu se formira subjekt) – to je
po-redak u kojem subjekt kao različit od ega dolazi u postojanja i to na način i to na način da je uvijek
rascjepljen i isprekidan.
U Lacanovoj teoriji drugi je onaj koji je isključivo vezan uz ego, kojeg je ego pripojio, a Drugi je
suprostavljen drugom, isključivo se veže uz simbolički poredak ili registar.

9.6. Kako prema Lacanu dolazi do vladavine simboličkog?

O: Za Lacana simboličko je područje jezika, nesvjesnog te radikalne drugosti, tj. Drugog. To je poredak u
ko-jem subjekt kao različit od ega dolazi u postojanje i to na način da je uvijek rascijepljen i isprekidan.
Simbo-ličko je i područje zakona koji regulira žudnju u Edipovog kompleksu.
9.7. Tematiziranje i problematiziranje psihoanalize u talijanskoj književnosti, I. Svevo, U. Saba, L.
Pirandello (M. Machiedo, str. 65-111).
O: 1. Svevo: primjenjuje postupak autoterapije razlomljene psihe (psiha kao nejasni odnos svjesnog i
nesvjes-nog) u romanu Zenova svijest, gdje svijest odgovara modernim leksikonskim definicijama kao
suodnos psihič-kih sadržaja vlastitog „ja“. Izvorno ime i židovsko prezime je zamijenio programatskim
dvojnim pseudoni-mom Italo Svevo.
Glavni likovi triju djela (Alfonso, Emilio i Zeno su gotovo produžetak iste osobe), može se reći da pripadaju
kategoriji pobijeđenih, njihova sudbina ovisi o njihovoj vlastitoj tromosti ili neprilagođenosti, o nekom sred-
njoeuropskom psihičkom mazohizmu, lišenom one očajne snage koja će poslovno-administrativnu Kafkinu
svakodnevnicu dovesti do „metamorfoze“. Primjećuje se ''potpuno pomanjkanje 'obzora', 'ideala' i duhovnih
'utvara'. Na njihovu mjestu nalazimo, onkraj impulsa nezadrživa egoizma, onaj tip neodgovornosti koji nikad
ne uspijeva proizvesti pravu krizu savjesti.
U trima ljudskim odnosima: prema liječniku, ocu i vlastitoj ženi, bilježi se Zenova (Svevova) polemika sa
zna-nošću. Zeno svjesno pomaže svom doktoru (kao obrazovani pacijent), dok bi, naprotiv, neznanje
pomoglo os-lobađanju potisnutog; kad, međutim, sam postupa kao (obiteljski) liječnik, gubi uvjeravanjem u
nezdravost zdravlja i relativnu utjehu vlastita (ženskog) antipoda. Postavljanjem sebe samog na mjesto
psihijatra, Zeno je izbrisao antagonizam između liječnika i pacijenta,a stvaranjem je ukinuo za sebe pojam
laži.
2. Luigi Pirandello: njegov „humorizam“ (kao pojam i izvan naslova studije) se nadovezuje na
Bergsonov Smijeh. Čuvao se izravnijeg izlaganje psihoanalizi. On sumnja u razrješenje jer sumnja u istinu
kao takvu. Mo-tiv prerušavanja za druge je preuzet u drami Henrik IV koja ujedno opisuje i promašenu
terapiju koja proizla-zi iz pogrešne psihijatrijske dijagnoze.
3. Umberto Saba: udžbenički ilustrira Freuda: od Drugog oproštaja iz ciklusa Preludij i fuge do sljedećeg
ciklusa Mali Berto s posvetom doktoru Weissu, koji je napokon došao na svoje zahvaljujući drugom pravom
pacijentu. ''Mali Berto'' je Saba u traumatskom dijakronijskom zrcalu. 4 teksta iz pjesnikove posljednje faze
(Dječak i ševa, Zlatna kugla, Moje pjesme i Trenutak) su dale shemu: odnos dječak-ptica (kao želja, posjedo-
vanje, sadistički hir, gubitak, mazohistička bol), zatvaranje ptice u sebi (sretno „nepostojanje“, pristanak na

9
li-bido, ukidanje erosa), odnos Saba-ptica (poistovjećivanje s Lavagettovom kokoši, zatim pticom u krletki,
pa krletka kao metafora obitelji), te odnos starac-dječak u prvom licu.

10. Poststrukturalizam/fenomenološka metoda/teorija recepcije/semiologija

M. Solar, „Metodologija proučavanja književnosti“, u Teorija književnosti, str. 274-294.
M. Beker, Suvremene književne teorije, str.57-84.

10.1. Koja su glavna obilježja poststrukturalizma i koji su glavni predstavnici? (M. Solar, str. 292-294, M.
Beker, str. 57-73.)
O: Poststrukturalizam je književnoteorijski izraz postmodernizma. Između poststrukturalizma i
postmoderniz-ma postoji slaganje u temeljnim stavovima i nepovjerenju prema “konačnim istinama” i prema
znanstvenom napretku. Odlikuje ga protuslovan odnos prema strukturalizmu: s jedne se strane nastavlja na
strukturalizam, a s druge strane osporava strukturalističku metodu i sumnja u osnovna strukturalistička
načela.
Glavni pojam poststrukturalizma obuhvaća radove prijašnjih strukturalista: R. Barthes (kasnija faza), J.
Kris-teva, psiho-analitičara J. Lacana i filozofa M. Foucaulta te J. F. Lyotarda. U književnoj kritici
predstavni-cima poststrukturalistima se smatraju samo pristaše škole dekonstrukcije koju je utemeljio J.
Derrida. Osim Derride najznačajniji predstavnik škole je Paul de Man.
10.2. Kako J. Culler definira dekonstrukciju? Koji su glavni elementi dekonstrukcijskih postupaka? Što je
aporija?
O: J. Culler dekonstrukciju definira kao rigorozan način dokazivanja u filozofiji. Elementi dekonstrukcijskih
postupaka su dislokacija filozofskih kategorija i filozofskih pokušaja za prevlašću određenih pojmova,
sustav analize i kritike koja vodi ka razotkrivanju razlika između strukture i osnove značenja subjekta i
dehijerarhi-zacija dvočlane opozicije gdje se jedan član smatra bitnijim (npr. u odnosu strukture i elemenata
smatra se da je struktura primarna i bitna dok su elementi strukture tek sekundarni). Aporija je ključan
pojam preuzet iz retorije koji označava činjenicu da kod dekonstrukcije nema sinteze nego se krećemo u
okviru nerješivih sup-rotnosti.
10.3. J. Derrida, glavne teze. Što označa terminom différance i u čemu se njegov pojam razlikuje od De
Saussu-reovog termina (différence)? (Beker, str. 57-62, 195-208.)
O: Derrida tvrdi kako je došlo do radikalnog metodološkog pomaka u lingvistici koji nije uslijedio u
filozofiji, te mu je dekonstrukcija usmjerena u tom pravcu. U zapadnom svijetu ostaju nepromjenjiva
vjerovanja u stalne i nepromjenjive pojmove: bitak, Bog i identitet, za koje se smatralo da su apsolutni i
iznad prisila konteksta i sustava razlika, što Derrida naziva logocentrizmom europske metafizike, koja pati
od zablude o stalnoj sups-tanciji i mistike prisutnosti i podrijetla.
On shvaća kako samo u okviru razlika razaznajemo neki pojam, pa je izmislio pojam différence, koji uslijed
novih okolnosti podlaže dekonstrukciji, pri čemu djela u svom obliku prikazuju više mišljenja i značenja u
jednom trenutku koja su često u uzajamnom konfliktu i suprotnosti. Prema tome, dekonstrukcija nalaže
odusta-janje od već važeće spoznaje kako bi u svakom pristupu nekoj stvari ili objektu vršila igru smjena i
očekivanja. Dekonstrukcija izvlači na vidjelo ono što tekst skriva i otkriva praznine i proturječja, tekst
uvijek neovisno o svjesnoj namjeri i volji autora priča svoju priču. U tome Derrida pokazuje povezanost
fonetskog pisma i meta-fizike, po kojem pismo nije tek jednokratna objava istine, nego trajna proizvodnja
značenja.
10.4. Objasnite razliku između empirijske i fenomenološke metode. Koji je najpoznatiji predstavnik
fenomeno-loške metode u proučavanju književnosti te iznesite osnovne teze njegove teorije.
O: Empirijska metoda sve predmete proučavanja, pa tako i književno djelo, razmatra s bezbroj različitih
aspekata koji su međusobno ravnopravni. Sa svakog aspekta predmet se drugačije vidi i na njemu se
uočavaju razne osobine. Kod fenomenološke metode kroz misaono razmatranje može se doseći bit (izraz
pojedinačnosti nekog proučavanog predmeta koja se ne može dalje razbiti jer bi tada te pojave prestale biti
ono što jesu). Umjesto aspektualnosti empirijske metode, fenomenološka metoda pretpostavlja mogućnost
da se spoznaju oni temelji na kojima se izgrađuje svako iskustvo, pa tako i iskustvo o književnim djelima.
Najpoznatiji predstavnik fenomenološke metode u proučavanju književnosti je poljski filozof i književni
kriti-čar Roman Ingarden. On je razvio teoriju o slojevima književnog djela prema kojoj se književno
djelo mo-ra razmatrati kao organsko jedinstvo slojeva koji svojim međusobnim odnosima i uzajamnim
10
djelovanjem omogućuju konkretizaciju (određenje i popunjavanje obrazaca u pravi estetski predmet djela).
Razlikujemo ju od književnog djela koje predstavlja shematsku tvorevinu koja sadrži mjesta neodređenosti
koja čitatelju do-puštaju da mašta o neizrečenom. Po fenomenološkoj teoriji umjetnosti književno djelo ima
dva pola: umjet-nički (autorovo djelo) i estetski (čitateljeva konkretizacija).
10. 5. Koji je glavni predstavnik teorije recepcije i za što se on zalaže u svom najpoznatijem djelu? Koja su 2
ključna termina teorije recepcije?
O: HANS ROBERT JAUSS je njemački romanist i glavni predstavnik suvremene teorije recepcije. Njegovo
najpoznatije djelo je Povijest književnosti kao izazov znanosti o književnosti. Zalaže se za povijest
književnosti kao proces estetske recepcije i proizvodnje smisla koji se ostvaruje aktualizacijom književnih
tekstova putem čitalaca i kritičara. Dva ključna termina teorije recepcije su: horizont očekivanja
književnog iskustva i estet-ska udaljenost: 1) HORIZONT OČEKIVANJA KNJIŽEVNOG ISKUSTVA -
označava pripravnost na knji-ževne postupke u okviru mentalnog vidokruga pojedinog čitatelja. Novi tekst
uvijek budi u čitatelju sjećanje na pojedinosti iz već poznatog horizonta očekivanja koji se onda mijenja i
korigira ili samo reproducira, npr.: Don Quijote, Cervantes je tu iskoristio horizont očekivanja u okviru
tradicionalnog viteškog romana da bi ga zatim radikalno parodirao. 2) ESTETSKA UDALJENOST -
označava udaljenost između postojećeg horizonta očekivanja i pojave novog djela koje zahtijeva promjenu
tog horizonta. Takvo djelo se približava području lagane ili zabavne književnosti (usporedba dva djela iz
1857. god.: Gospođa Bovary i Fanny).
10.6. Po U. Ecu što je semiotika a što semiologija? Koji je temeljni pojam semiologije? Kako Eco
objašnjava nastanak semiologije, tj. iz koje je potrebe ona nastala? Što su kodovi? Što je smisao semioloških
istraživanja po Ecu?
O: SEMIOLOGIJA i SEMIOTIKA se često upotrebljavaju kao sinonimi i označavaju znanost o znakovima i
znakovnim sustavima. Semiologija je još uvijek disciplina u razvoju po pitanju definiranja specifičnog polja
proučavanja i autonomije njenih metoda. Utemeljena je početkom dvadesetog stoljeća, a utemeljitelji su
Char-les Sanders Pierce, Charles William Morris i Ferdinand de Saussure. Nastala je iz potrebe da se
protumači ten-dencija koja se javila u različitim znanstvenim disciplinama da se pojave koje se proučavaju
svedu na komuni-kacijske pojave.
Temeljni pojam semiologije je znak (osobit ljudski proizvod kojim se može nešto označiti). Znak "znači"
neš-to drugo no što je on sam, on "preslikava" neki podatak ili pojavu a da ne mora imati nikakvu prirodnu
vezu s tim podatkom ili pojavom. Semiotika uglavnom analizira sami odnos označavanja: Kako je uopće
moguće označavanje? Kakve vrste znakova postoje? Kako je moguće da znakove prepoznajemo, tj, kako je
moguća komunikacija? Koji uvjeti moraju biti zadovoljeni da se uopće ostvari komunikacija? Semiotika je
uvijek povezana s teorijom informacije (matematička grana koja je nastala da bi objasnila fenomene
prenošenja sig-nala na nivou strojeva) i koristi njene instrumente/metodologiju. Kod je jedan od osnovnih
pojmova teorije informacije i označava sustav znakova odnosno način označavanja.
10.7. Nacrtajte i objasnite Ogden-Richardsonov trokut i objasnite u čemu se sastoji njihovo otkriće. Koji dio
trokuta zanima semiologe i zašto? S obzirom na to, kako Eco definira smisao? Ako se ograničimo na
područje književnosti, koji su zaključci Ecovih semioloških istraživanja?
O: Trokut označava vezu između pojma i predmeta, te pred-
meta i simbola. Veza između simbola i predmeta je
arbitrarna. Glavni zaključak istraživanja Ogdena i
Richardsona je da se u svakoj simboličkoj komunikaciji
smisao stvara na lijevoj stra-ni trokuta, između simbola i
pojma, a ne između predmeta i pojma. Prema Ecu
semiološka istraživanja su takvo istraživa-nje koje sve
kulturne fenomene promatraju kao sisteme zna-kova tj.
činitelje komunikacije.

10.8. Pokušaji razgraničenja modernističke i postmodernističke književnosti. Specifičnosti postmoderne u

Italiji.
O: Postmodernizam u Italiji uvjetovao je bijeg od političke angažiranosti i kulturni tabu, dakle potpunu
zabra-nu ikakve kulturno-političke angažiranosti nakon 2. svj. rata. U Povijesti europske književnosti Italija

11
se spomi-nje kao začetnik moderne misli uz Francusku, dok Remo Ceserani u raspravi zauzima antipatijski,
uvredljivi stav o pojmu ''postmoderan''. To vrijeme uvjetuje ujedinjenje lijevih i desnih političkih struja,
nagli gospodar-ski razvoj, ali i podjelu politike na demokršćansku i komunističku (Sjeverna liga i Forza
Italia), sjever-jug i centralizam-federalizam. Italija postaje postindustrijska zemlja, razvija se medijska
kultura i televizije (Rai Uno, Rai Due, Italia 1, Rettequattro...).
U to vrijeme dolazi i do promjena u kulturološkom pogledu i podjele društva na moderno (Sjeverna i
Srednja Italija s obrazovanim i mladim stanovništvom), postmoderno (Sjeverna Italija s obrazovanim
stanovništvom) i tradicionalističko društvo (Južna Italija sa starim, neobrazovanim i agrarocentričnim
stanovništvom). Ten-dencije se ogledaju u arhitekturi i dizajnu, u filozofiji raste zanimanje za Nietzchea,
Heideggera i Wittgen-steina.
U postmodernoj književnosti javljaju se romani Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik i Umberta
Eca Ime ruže, priznatih izvana, ali nikad u Italiji. Spor nastaje između podjele na visokokvalitetnu i
popularnu književnost, jer se smatralo da je ona postmoderna uvjetovana masovnim medijima i motivirana
ideološki, dok je ona moderna odraz jedne tradicije lijepe književnosti, obično motivirana nostalgijom za
predindus-trijsko društvo.

12