1.

A sada se vratio u taj zabiti provincijalni kutak, i jutro je proljetno i on se našao na prvom katu
te vlažne kuće te ne bi bilo zgodno da netko primijeti tog nepoznatog prolaznika, kako se u
sivom svitanju vuče po gazdinim praznim kućama. Onako isto na prstima, suspregnutog daha
kao što se uvukao, Filip se prokrijumčario opet natrag na ulicu, gdje je pod gustim krošnjama
kestenova bilo još tamno, zelenkasto i mračno. Njemu je bilo kao da će se onesvijestiti, no za
svega tog mutnog razgovaranja kroz rupicu dogleda usred drvene daske, na taj tajanstveni
okovani kolutić, on je osjećao da se tu radi o nekakvim važnim neprekoračivostima. O
demarkaciji. I kada se spustio poklopac i kada se opet čulo smucanje majčinih papuča po
drvenim daskama i to kako su se iznutra po stanu, zatvorila vrata od sobe, Filipu je bilo jasno da
su ostala jedna vrata zaključana pred njim konačno i nepovratno.

2. Živio sam mnogo godina u našem smrdljivom zvjerinjaku, gotovo gluhonijem, pritajen i
povučen u sebe kao puž i puzavac, i mnogo sam godina razmišljao o gluposti ljudskoj,
osjećajući mutno kako iz raznih ljudskih postupaka izbija čudna, mračna unutrašnja snaga
koja ljude smeta kod svake kretnje, koja ljudima nikako ne da da požive potpuno i
neposredno, jedna opasna snaga koja ljude truje i rastvara, ja sam tu pojavu ljudske gluposti
tumačio kao prirodnu stvar. Do svoje pedesetdruge godine živio sam dosadnim i jednoličnim
životom prosječnog fijakerskog i cilindraškog građanina: bio sam uredna ništica među masom
urednih sivih ništica, dosađivao sam se u vršenju svojih ništičavih dužnosti, izvršio sam dvije
hiljade šetnji, živio u neizrecivo jednoličnom bračnom dodiru sa svojom zakonitom ženom,
izrodio sam s njom tri djevojčice, imao sam sasvim pristojan građanski dohodak referenta u
jednoj industrijskoj organizaciji.