WBVZ

SHAMBALA.QXD 30.11.
00 11:27 Page 13
TAJNA SH A MB HA LE 13
POLJA NAKANE
Telefon je stao zvoniti, a ja sam ga samo promatrao, uopće se ne

mičući. Kao da već nema dovoljno stvari koje mi odvlače pozornost.
Pokušavao sam istisnuti taj zvuk iz misli, zagledavši se kroz prozor u
drveće i poljsko cvijeće, nadajući se da ću se tako izgubiti u mnoštvu
raznovrsnih jesenskih boja u šumi oko svoje kuće.
Telefon se ponovno oglasio i tada mi se u mislima pojavila neja-
sna, ali uznemirujuća slika nekakve osobe koja žurno treba razgova-
rati sa mnom. Brzo sam prišao aparatu i podigao slušalicu.
“Molim?”
“Ovdje Bill”, začuo se dobro mi poznati glas. Bill je bio agronom
koji mi je pomagao u održavanju vrta. Živio je samo nekoliko stoti-
na metara dalje, u kući koja se na kosini nalazila niže od moje.
“Čuj, Bill, mogu li te nazvati malo kasnije?” rekoh. “Rok mi je za
vratom…”
“Ti još nisi upoznao moju kćer, Natalie, zar ne?”
“Molim?”
Pitanje je ostalo bez odgovora.
“Bill?”
“Čuj,” reče on na koncu, “moja bi kći željela razgovarati s to-
bom. Čini mi se da bi stvar mogla biti važna. Nisam posve siguran
odakle zna za to, no čini se da poznaje tvoj rad. Kaže da ima infor-
macije o nekom mjestu koje bi te moglo zanimati. Mjesto je negdje u
SHAMBALA.QXD 30.11.00 11:27 Page 14
14 J a m e s Redfiel d
sjevernome dijelu Tibeta? Kaže da ljudi ondje raspolažu nekim va-

žnim činjenicama.”
“Koliko joj je godina?” upitah.
Bill se zadovoljno zasmijulji. “Tek joj je četrnaest, no u poslje-
dnje vrijeme iz njezinih usta izlaze istinski zanimljive stvari. Nekako
se nadala da bi danas poslije podne, prije odlaska na nogomet, mogla
s tobom razgovarati. Ima li kakvih izgleda?”
Već sam zaustio kako bih počeo odgađati novu obvezu, no ona
se prijašnja slika počela širiti i u mojim mislima postajati sve jasni-
jom. Činilo se da prikazuje neku djevojčicu i mene kako razgovara-
mo negdje u blizini velikog izvora neposredno iznad njezine kuće.
“Dobro, u redu”, rekoh. “Može u dva?”
“Savršeno”, reče Bill.
Na putu do njih opazio sam neku novu kuću, na suprotnoj strani
doline, na sjevernome grebenu. To je sada već gotovo četrdeset kuća,
pomislih. A sve su izgrađene u posljednje dvije godine. Znao sam da
se pročulo koliko je ova zdjelolika dolina istinski lijepa, no zapravo
me nije brinula mogućnost prenapučenosti ili to da bi se doseljava-
njem mogli uništiti nevjerojatno lijepi prirodni prizori. Smješteni
neposredno uz veliku državnu zaštićenu šumu, do najbližeg smo
gradića imali najmanje petnaest-šesnaest kilometara — što je za ve-
ćinu ljudi predaleko. A obitelj u čijem je vlasništvu bilo zemljište i
koja je sada prodavala odabrana mjesta za izgradnju kuća na oko-
lnim uzvisinama bila je, činilo se, odlučna u nakani da ovdje svakako
održi netaknuti mir. Svaka nova kuća morala je biti niska i skrivena
među borovima i stablima jantarovca, čiji su vrhovi iscrtavali rubove
neba.
Više od toga, dakle, mučila me ta sklonost izolaciji koju su poka-
zivali moji susjedi. Prema onome što sam mogao zaključiti, većina ih
je bila poprilično osebujna; bili su to bjegunci iz raznih profesija koji
su samostalno stvorili jedinstvene djelatnosti i zahvaljujući njima
bili u mogućnosti djelovati unutar vrlo fleksibilna rasporeda ili puto-
vati prema vlastitom nahođenju, kao razni savjetnici — a to je, pak,
bila sloboda nužna svakome tko želi živjeti toliko daleko u netaknu-
toj prirodi.
Činilo se da nam je svima zajednički ustrajan idealizam, kao i
potreba da djelatnost kojom se bavimo proširimo dodavanjem du-
hovne vizije, a sve to u najboljoj tradiciji Desetog uvida. Ipak, goto-

vo svi stanovnici doline držali su se za sebe, sretni što se mogu usre-
dotočiti svatko na svoje područje, ne pridajući osobitu pozornost toj
maloj zajednici, kao i bez potrebe za izgradnjom zajedničke vizije.
To je osobito vrijedilo za pripadnike drugih vjeroispovijesti. Zbog
nekog nedokučivog razloga, naša je dolina privukla ljude širokog
raspona vjerovanja, među njima i sljedbenike budizma, judaizma,
islama, te katolike i protestante. I premda nije bilo ni traga izrazima
neprijateljstva među skupinama, nije bilo ni osjećaja sklonosti.
Nedostatak komunikacije me zabrinjavao, jer su se već uočavali
znakovi da nekolicina naše djece iskazuje posljedice jednakih pro-
blema kakvi se pojavljuju u stambenim predgrađima velikih grado-
va: previše vremena kod kuće provode sami, previše gledanja videa i
previše pozornosti usmjerene na omalovažavanje i podcjenjivanje u
školi. Počeo sam se brinuti da u njihovu životu nije dovoljno prisutna
obitelj i zajednica, koji bi te probleme odrastanja među vršnjacima
potisnuli u drugi plan i stvorili valjanu perspektivu.
Staza se dalje sužavala, tako da sam morao proći između dva ve-
lika obla kamena na samome rubu vrlo strmog spusta od sedamde-
setak metara. Prešavši taj dio, začuo sam prve zvukove žuborenja
Phillipsova izvora. Ime su mu nadjenuli traperi koji su, u potrazi za
krznom, krajem sedamnaestog stoljeća ondje podigli logor. Voda je
polako curila niz nekoliko slojeva kamena i ulazila u gotovo nepo-
mično jezerce široko nešto više od tri metra, izvorno nastalo kopa-
njem. Kasnije generacije postavile su razne dodatke, poput stabala
jabuka u blizini ušća i žbukom učvršćenog kamenja koje je trebalo
pojačati i produbiti jezerce. Prišavši mu, sagnuo sam se kako bih dla-
nom zahvatio malo vode, pritom laganim pokretom odmičući neki
štap. Štap se nastavio kretati, i potom je preko kamena vijugavo od-
gmizao u neku rupu.
“Jamičarka1!” rekoh naglas, ustuknuvši i osjećajući kako mi na
čelu izbijaju velike kaplje znoja. Život u ovoj divljini i dalje donosi
opasnosti, premda vjerojatno ne i onakve s kakvima se prije više sto-
tina godina suočavao stari Phillips, kada je čovjek mogao stazom
skrenuti iza kakva kamena i naći se uči u oči s velikom ženkom pume
koja čuva mlade ili, još gore, krdom divljih svinja s kljovama dugim
1 Cottonmouth, otrovna močvarna zmija u južnim dijelovima SAD-a.
gotovo deset centimetara kojima bi vam bez poteškoća razrezale,

nogu ako se ne biste dovoljno brzo uspeli na kakvo stablo. Ako je
dan bio osobito nesretan, mogli ste naletjeti i na kakvog bijesnog
pripadnika plemena Cherokee ili zalutalog Seminolu kojem je već
pun nos novih doseljenika na njemu najdražem lovnom području…
i koji je nekako uvjeren da bi velikim zalogajem vašeg srca zauvijek
zaustavio rijeku novih Europljana. Ne, svi koji su živjeli u to doba —
i Indijanci i Europljani — suočavali su se s jednakim i izravnim opa-
snostima koje su na licu mjesta u iskušenje dovodile čovjekovu ene-
rgiju i odvažnost.
Činilo se da se naša generacija bavi drugim problemima, proble-
mima koji su povezaniji s našim stavom prema životu i stalnoj borbi
između optimizma i očaja. Danas se posvuda čuju glasovi koji go-
vore o propasti i smaku svijeta, pokazuju nam materijalne dokaze o
tome da se suvremeni zapadnjački način života ne može održati, da
se atmosfera zagrijava, da se teroristički arsenali proširuju, da šume
odumiru i da se tehnologija raspomamila u svojevrsnom virtualnom
svijetu koji izluđuje našu djecu — i prijeti time da će nas odvoditi sve
dublje i dublje u odvraćanje pozornosti i besciljni nadrealizam.
Takvom se stavu, dakako, suprotstavljaju optimisti, koji tvrde
kako je povijest čovječanstva prepuna zlogukih proroka, kako naše
probleme može riješiti upravo ista ta tehnologija koja je i stvorila
navedene opasnosti, te kako je čovjekov svijet tek počeo dosezati
svoj pravi potencijal.
Zaustavio sam se i ponovno pogledao dolinu. Znao sam da ce-
lestinska vizija leži negdje između tih dviju krajnosti. Ona obuhvaća
vjeru u održiv razvoj i čovjekovu tehnologiju, no samo ako je prati i
intuitivni pomak prema svetome, te optimizam koji se temelji na du-
hovnoj slici o tome kamo svijet može ići.
Jedno je bilo sigurno. Žele li oni koji vjeruju u snagu vizije ostva-
riti promjenu, to je potrebno učiniti upravo sada, bez odgađanja
kada stupamo u zagonetku novog tisućljeća. Ta je činjenica u meni
još izazivala strahopoštovanje. Kako se upravo nama posrećilo da ži-
vimo u vrijeme kada dolazi ne samo novo stoljeće nego i tisućljeće?
Zašto baš mi? Zašto baš ova generacija? Stekao sam dojam da su
važniji odgovori još uvijek pred nama.
Na trenutak sam razgledao izvor, gotovo očekujući da bi se ne-
gdje u njegovoj blizini mogla pojaviti Natalie. Bio sam uvjeren da je
TAJNA SH A M B HA LE 17
upravo to bila ona intuicija koju sam osjećao. Bila je tu, pokraj izvora,
samo se činilo da sam je promatrao kroz nekakav prozor. Sve me to
jako zbunjivalo.
Kada sam stigao do njezine kuće, činilo se da ondje nema nikoga.
Stupio sam na trijem tamnosmeđe drvene kuće strmih zabata i gla-
sno zakucao na vrata. Ništa. Potom, kada sam zavirio s lijeve strane
kuće, nešto mi je privuklo pozornost. Pogledao sam niz kamenitu
stazu koja je vodila pokraj Billova divovskog povrtnjaka do malene li-
vade na samome vrhu uzvisine. Je li se to nekako promijenilo svjetlo?
Podigao sam pogled prema nebu, nastojeći odgonetnuti što se to
zapravo dogodilo. Primijetio sam promjenu svjetla na livadi, kao da
je sunce dotada bilo iza oblaka, a onda odjednom provirilo, osvije-
tlivši upravo to mjesto. No na nebu nije bilo oblaka. Odšetao sam do
livade i ondje zatekao djevojku kako sjedi na rubu travnate površi-
ne. Bila je visoka i tamnokosa, a na sebi je imala plavi nogometni
dres. Kada sam joj se približio, trgnula se i naglo okrenula.
“Nisam te kanio prestrašiti”, rekoh.
Na trenutak je odvratila pogled, onako stidljivo kako to već čine
djevojke njezine dobi, tako da sam čučnuo kako bismo se našli u istoj
visini, te joj se predstavio.
Pogledala me očima koje su bile puno starije nego što sam očeki-
vao.
“Mi ovdje u životu ne provodimo Uvide”, reče.
Ostao sam posve zapanjen. “Molim?”
“Uvide. Ne živimo u skladu s njima.”
“Kako to misliš?”
Ona mi uputi vrlo ozbiljan pogled. “Hoću reći da sve to još nismo
posve shvatili. Ima još stvari koje bismo trebali znati.”
“No, da, ali to nije baš tako lako…”
Tada sam zastao usred rečenice. Nisam mogao vjerovati da mi se
na taj način suprotstavlja jedna četrnaestogodišnjakinja. U jednom
trenutku obuzeo me bijes. No Natalie se tada nasmiješila — to nije
bio širok osmijeh, nego tek blagi izraz na rubovima njezinih usana
zbog kojeg je postala simpatična. Opustivši se, sjeo sam na travu.
“Vjerujem da su Uvidi stvarni”, rekoh tada. “Ali nisu i lagani. Za
sve to potrebno je podosta vremena.”
Ona nije imala namjeru popuštati. “Ali postoje i ljudi koji ovog
trenutka žive u skladu s njima.”
Načas je pogledah. “Gdje?”
“U središnjoj Aziji. Na području gorja Kunlun. Vidjela sam to
mjesto na zemljovidu.” Glas joj je bio napet od uzbuđenja. “Morate
otići onamo. To je jako važno. Nešto se mijenja. Onamo morate otići
odmah. To morate vidjeti.”
Dok je to govorila, lice joj je izgledalo zrelo, autoritativno, poput
lica kakve četrdesetogodišnjakinje. Ubrzano sam zatreptao, ne vje-
rujući vlastitim očima.
“Morate otići onamo”, ponovi ona tada.
“Natalie,” rekoh, “nisam siguran da posve shvaćam što mi točno
želiš reći. Kakvo je to mjesto?”
Ona odvrati pogled.
“Rekla si da si ga vidjela na zemljovidu. Možeš li mi ga pokazati?”
Nije se obazirala na moje pitanje, činilo se da je zaokupljena ne-
čim drugim. “Koliko... koliko je sati?” upita tada polagano, zamu-
ckujući.
“Dva i petnaest.”
“Moram ići.”
“Čekaj, Natalie, to mjesto o kojem si mi govorila. Ja sam
samo...”
“Moram ići, čeka me čitava ekipa”, reče ona. “Zakasnit ću.”
Stala je ubrzano koračati, tako da sam se morao pomučiti da je
sustignem. “Reci mi još nešto o tom mjestu u Aziji, sjećaš li se gdje
se točno nalazi?”
U trenutku kada se osvrnula prema meni, ugledao sam samo če-
trnaestogodišnju djevojčicu misli posvećenih isključivo nogometnoj
utakmici.
Vrativši se kući, uvidio sam da se ne uspijevam valjano koncen-

trirati ni na što. Što je sve to značilo? Odsutno sam piljio u radni stol.
Poslije sam otišao u dugu šetnju i na kupanje u rječici, te na koncu
odlučio ujutro nazvati Billa i prodrijeti u srž zagonetke. Na počinak
sam otišao vrlo rano.
Oko tri izjutra nešto me probudilo. Sobom je vladala tama. Jedini
tračak svjetla prodirao je u sobu ispod donjeg ruba prozorskih rebre-
nica. Unatoč pomnom osluškivanju, čuo sam samo uobičajene no-

ćne zvukove: isprekidano zborno pjevanje cvrčaka, povremeno lijeno
javljanje žaba iz smjera rječice te, negdje daleko, prigušen lavež.
Pomislio sam kako bih mogao ustati i zaključati vrata na kući, što
sam inače činio uistinu rijetko. No tu sam zamisao odbacio i zado-
voljno se vratio snu. I bio bih posve utonuo u san da pri posljednjem
pospanom pogledu na prozoru nisam uočio neku promjenu. Vani je
bilo više svjetla nego dotada.
Pridigavši se u sjedeći položaj, bolje sam pogledao prozor. Uopće
nije bilo sumnje u to da u sobu sada prodire više svjetla. Navukavši
hlače, prišao sam prozoru i razmaknuo drvena rebra. Sve je izgledalo
uobičajeno. Odakle je došlo ono svjetlo?
A onda sam odjednom iza sebe čuo tiho kucanje. Netko je u kući.
“Tko je?” upitah i ne razmišljajući.
Nije bilo odgovora.
Iz spavaće sobe izišao sam na hodnik koji je vodio u dnevnu
sobu, razmišljajući o tome kako bih mogao otići do ormara i izvaditi
pušku koju držim zbog zmija. No tada sam se sjetio da je ključ ormara
u ladici komode pokraj kreveta. Zato sam oprezno pošao dalje.
Bez ikakva upozorenja, neka ruka spusti se na moje rame.
“Šššš, ja sam, Wil.”
Prepoznavši glas, samo sam kimnuo. Kad sam ispružio ruku pre-
ma prekidaču, on me spriječio, a potom otišao na suprotnu stranu
sobe i pogledao kroz prozor. Dok se tako kretao, uvidio sam da je ne-
što na njemu drukčije nego kada sam ga posljednji put vidio. Držao
se nekako manje skladno, a izgledom je bio posve običan, ne više
onako blago svjetlucav.
“Što tražiš?” upitah ga. “Što se to događa? Na smrt si me pre-
strašio.”
On se vrati do mene. “Morao sam se naći s tobom. Sve se promi-
jenilo. Ponovno sam na početku.”
“Kako to misliš?”
On se nasmiješi. “Mislim da se sve ovo tako i treba događati, no
mentalno više ne mogu ući u druge dimenzije, onako kako sam to
prije činio. I dalje u određenoj mjeri mogu podići razinu energije, no
sada sam čvrsto tu, na ovom svijetu.” On na trenutak skrene pogled.
“Nekako mi se čini kao da je ono što smo postigli u razumijevanju
Desetog uvida bila samo najava, nagovještaj, samo kratak pogled na

budućnost, kao kod iskustva na rubu smrti, a sada je to završilo. Što
god trebali učiniti sada, to moramo učiniti upravo ovdje, na ovoj
Zemlji.”
“Ja to i onako nikada ne bih mogao ponoviti”, rekoh.
Wil me pogleda u oči. “Znaš, stekli smo puno informacija o ljud-
skome razvoju, o obraćanju pozornosti, o usmjeravanju na temelju
intuicije i podudarnosti. Dobili smo mogućnost za stjecanje nove vi-
zije, svi mi. Samo što to ne provodimo na razini na kojoj to možemo
ostvarivati. Nešto u našim spoznajama još nedostaje.”
On na trenutak zašuti, a onda reče: “Još točno ne znam zašto, ali
moramo otići u Aziju... nekamo u blizinu Tibeta. Ondje se nešto do-
gađa. Nešto što moramo doznati.”
Ostao sam zatečen. Mlada mi je Natalie rekla to isto.
Wil se vrati do prozora i ponovno pogleda van.
“Zašto neprestano gledaš kroz prozor?” upitah. “I zašto si se
tako neprimjetno uvukao u kuću? Zašto nisi jednostavno pokucao?
Što se događa?”
“Vjerojatno ništa”, odvrati on. “Samo mi se u toku dana učinilo
da me netko prati. Nisam mogao točno odrediti je li tako ili nije.”
Potom se vrati do mene. “Sada ti ne mogu sve objasniti. Ni sam
zapravo nisam siguran, ne mogu točno reći što se događa. No u Aziji
postoji mjesto koje moramo pronaći. Možemo li se šesnaestog naći
u hotelu Himalaya u Katmanduu?”
“Hej, čekaj malo! Wil, ja tu imam posla, imam određene obveze.
Obećao sam...”
Wil me pogleda s takvim izrazom lica kakav nikada nisam vidio
ni na jednom licu osim na njegovu; bila je to čista mješavina pustolo-
vine i potpuno jasno oblikovane nakane. “Sve je u redu”, reče on.
“Ne nađem li te ondje šesnaestoga, jednostavno te nema. Samo te
molim da, ako doputuješ, budeš krajnje budan. Nešto će se već do-
goditi.”
Posve mi je ozbiljno dao mogućnost izbora, no pritom se široko
osmjehivao.
Odvratio sam pogled, nimalo zabavljen. Nisam imao nimalo volje
za sve to.
* * *
Sutradan ujutro odlučio sam da će Charlene biti jedina osoba

kojoj ću reći kamo idem. Poteškoća se sastojala samo u tome što je
ona zbog posla boravila u inozemstvu, te nije bilo moguće izravno
doći do nje. Preostalo mi je jedino da joj ostavim e-mail poruku.
Otišao sam do računala i poslao poruku, pitajući se, kao i uvijek,
koliko je Internet istinski siguran. Hakeri su u stanju prodrijeti i u
najčuvanije poslovne i vladine sustave. Koliko uopće može biti teško
presresti običnu e-mail poruku... osobito kada se čovjek prisjeti da
je Internet izvorno nastao u Ministarstvu obrane, kao način njihova
povezivanja s povjerljivim istraživačima na najvećim sveučilištima?
Prati li netko čitav Internet? Odbacio sam takva razmišljanja, zaklju-
čujući da se ponašam poprilično glupo. Šaljem jednu od desetaka
milijuna poruka. Koga bi zanimalo upravo moje pismo?
Sjedeći za računalom, organizirao sam čitavo putovanje do Kat-
mandua, u Nepalu, s dolaskom šesnaestoga, i rezervirao sobu u Hi-
malayi. Na put moram poći za dva dana, pomislio sam, što mi jedva
ostavlja dovoljno vremena za pripreme.
A onda sam stao odmahivati glavom. Dio mog bića bio je opči-
njen već i samom pomisli na putovanje u Tibet. Znao sam da je to
jedno od najljepših i najzagonetnijih područja na svijetu. No to je i
područje pod represivnim nadzorom kineske vlade, te mi je bilo ja-
sno da bi moglo biti i opasno. Nakana mi je bila toj se pustolovini
prepuštati tako dugo dok se budem osjećao sigurno. Više se neću do
grla uvlačiti u probleme, niti dopustiti da me netko ili nešto uvuče u
situaciju u kojoj nemam nikakvog nadzora.
Wil me napustio jednako brzo kao što je i stigao u moju kuću, ne
rekavši mi više ništa, tako da su mi misli još bile prepune pitanja. Što
on zna o tom mjestu u blizini Tibeta? I zašto mi je jedna tako mlada
djevojka govorila da trebam otići onamo? Wil je bio vrlo oprezan. Za-
što? Dok to ne otkrijem, neću se ni za korak udaljiti iz Katmandua.
Kada je došao i taj dan, tijekom dugotrajnih letova do Frankfur-
ta, New Delhija i potom Katmandua nastojao sam biti vrlo pažljiv,
no ipak se nije dogodilo ništa osobito. U hotelu Himalaya u knjigu
gostiju sam se upisao pod pravim imenom i smjestio stvari u sobu, a
potom počeo razgledavati hotel i neposrednu okolicu, da bih na
koncu završio u hotelskom restoranu u predvorju. Sjedeći ondje,
očekivao sam da bi u dvoranu svakog trena trebao ući Wil, no ni on-
dje se nije dogodilo ništa. Nakon sat vremena palo mi je na pamet
kako bih mogao otići do bazena, te sam stoga zaustavio jednog nosa-
ča i tako utvrdio da se bazen nalazi vani. Bit će pomalo svježe, no
vani je bilo vedro i sunčano, a znao sam da će mi svjež zrak pomoći u
prilagođavanju nadmorskoj visini.
Izišavši iz predvorja, pronašao sam bazen između dvaju krila ho-
telske zgrade postavljenih u obliku slova L. Ondje sam zatekao više
ljudi nego što sam očekivao, premda je među njima bilo malo onih
koji su razgovarali. Smjestivši se za jedan od stolova, primijetio sam
da su ljudi oko mene — najvećim dijelom Azijci, uz gdjekojeg Eu-
ropljanina — ili posve izmučeni stresom ili vrlo nostalgični za do-
mom. Namršteno su se pogledavali i nervozno se otresali na hotelske
poslužitelje, od njih tražeći pića i novine, pod svaku cijenu izbjega-
vajući pogled u oči.
Malo-pomalo i moje se raspoloženje počelo kvariti. Sjedim sam,
razmišljao sam, zarobljen u još jednom hotelu na drugome kraju svi-
jeta, a nigdje oko mene nema čak ni srdačnog, nasmiješenog lica.
Duboko udahnuvši, ponovno sam se prisjetio Wilova upozorenja da
trebam ostati budan, podsjećajući samog sebe kako je pritom mislio
da trebam čekati i pratiti fine promjene i složene oblike sinkroni-
čnosti, te zagonetne podudarnosti koje bi se mogle učas pojaviti i
čovjekov život pokrenuti u nekom drugom smjeru.
Opažanje tog zagonetnog toka, znao sam, ostaje središnjim isku-
stvom istinske duhovnosti, izravnim dokazom da nešto dublje djeluje
ispod površine ljudske drame. Poteškoća je uvijek bila upravo u ri-
jetkoj prirodi takvih opažanja; takve pojave nailaze i malko se zadr-
žavaju kako bi nas mamile a potom, jednako brzo, nestaju.
Dok sam tako gledao uokolo, pogled mi se zaustavio na nekom
visokom muškarcu tamne kose koji je s hotelskih vrata krenuo izrav-
no prema meni. Na sebi je imao hlače od žutosmeđeg materijala i ele-
gantan bijeli pulover, dok je pod rukom nosio presavijene novine.
Prošavši stazicom između gostiju koji su se odmarali uz bazen, sjeo
je za prvi stol meni zdesna. Šireći novine, pogledao je oko sebe i
kimnuo mi, blistavo se osmjehujući. A potom je pozvao poslužitelja
i naručio vodu. Izgledom je bio Azijac, no govorio je tečnim engle-
skim, bez traga stranog naglaska.
Kada mu je poslužitelj donio vodu, potpisao je račun i stao čitati.
Na tom je muškarcu već na prvi pogled postojalo nešto privlačno, no
nisam znao točno odrediti o čemu je riječ. Jednostavno je zračio ne-
kakvim ugodnim držanjem i energijom, a s vremena na vrijeme pre-

stao bi čitati i uz širok osmijeh pogledao oko sebe. U jednom trenu-
tku pogled mu se susreo s pogledom jednog iz skupine mrzovoljne
gospode točno ispred mene.
Nekako sam očekivao da će taj zlovoljni muškarac brzo odvratiti
pogled, no umjesto toga, osmijehom je uzvratio onom tamnokosom
muškarcu i njih su dvojica zapodjenuli nekakav neobavezan razgo-
vor na, tako mi je barem izgledalo, nepalskome. U jednom su se tre-
nutku čak i glasno nasmijali. Privučeni tim razgovorom, neki ljudi za
okolnim stolovima počeli su ga zabavljeno slušati, a jedan je i rekao
nešto što je izazvalo opći smijeh.
Sa zanimanjem sam promatrao čitav prizor. Nešto se ovdje do-
gađa, pomislio sam. Raspoloženje se oko mene mijenja.
“Bože moj”, zamuca onaj tamnokosi muškarac, gledajući prema
meni. “Jeste li vi to vidjeli?”
Pogledao sam uokolo. Činilo se da su se svi ostali vratili čitanju,
a on je pokazivao nešto u novinama i pritom premjestio stolac kako
bi sjeo bliže meni.
“Objavili su rezultate novog istraživanja o molitvama”, reče
tada. “Stvar je upravo fascinantna.”
“Što su otkrili?” upitah.
“Proučavali su djelovanje molitve na osobe koje imaju zdrav-
stvenih problema, te su utvrdili da pacijenti za koje drugi upućuju
redovite molitve proživljavaju manje komplikacija i brže se opora-
vljaju, čak i kada nisu svjesni da netko za njih izgovara te molitve. To
je neoboriv dokaz činjenice da je snaga molitve stvarna. No utvrdili
su i još nešto. Utvrdili su da je najjača moguća molitva oblikovana
ne kao zahtjev nego kao potvrda.”
“Nisam baš siguran da mi je jasno što želite reći”, rekoh.
Promatrao me kristalnoplavim očima. “Cilj istraživanja bio je
ispitati dva tipa molitve. U prvom obliku čovjek od Boga, ili nekog
božanskog bića, traži, moli ga, da se nekako umiješa, da nekako po-
mogne bolesnoj osobi. U drugom jednostavno potvrđuje, s vjerom,
da će Bog tom čovjeku pomoći. Uviđate li razliku?”
“Još nisam posve siguran.”
“Molitva kojom Boga molimo da nešto učini nosi pretpostavku
da Bog može nešto učiniti, no samo ako odluči ispuniti našu molbu.
Pod tom pretpostavkom, naša je zadaća samo zamoliti. U onom

drugom obliku podrazumijeva se da je Bog pripravan i voljan, ali je
zakone ljudskog postojanja postavio tako da ispunjavanje molbe u
određenoj mjeri ovisi o našoj uvjerenosti u to da će se molba ispuniti.
Stoga naša molitva mora biti potvrda koja izražava tu vjeru. Istraži-
vanje je pokazalo da je upravo taj oblik molitve najučinkovitiji.”
Sada sam kimnuo. Počeo sam shvaćati.
Onaj muškarac tada odvrati pogled, kao da o nečemu razmišlja,
a potom nastavi: “Sve velike biblijske molitve nisu zahtjevi, nego
potvrde. Promislite samo o Očenašu: ‘Budi volja Tvoja, kako na
nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdašnji daj nam danas i otpusti
nam duge naše’. Nigdje se ne govori, molim te, daj nam kruha, i ni-
gdje se ne kaže, molim te, možeš li nam oprostiti. Ovom molitvom
samo se potvrđuje da je sve već pripravno i da se može dogoditi, a to
ćemo i ostvariti, budemo li se s vjerom držali pretpostavke da će se
dogoditi.”
Načas je ponovno zastao, kao da očekuje pitanje, i dalje se smije-
šeći.
Jednostavno sam se morao zadovoljno nasmijati. Njegovo je ra-
spoloženje bilo toliko zarazno.
“Neki znanstvenici”, nastavi tada, “drže da ti rezultati govore o
još nečemu, da ukazuju na nešto što ima neizmjernu važnost za sva-
kog živog čovjeka. Oni tvrde da svatko od nas, ako ostvarivanje mo-
litve ovisi o našim očekivanjima, o našim pretpostavkama punima
vjere, u svijet isijava, zrači energiju molitve i to sve vrijeme, bili mi
toga svjesni ili ne. Uviđate li koliko je to zapravo istinito?”
Nastavio je i ne pričekavši da odgovorim. “Ako je molitva potvr-
da koja se temelji na našim očekivanjima, našoj vjeri, tada sva naša
očekivanja imaju djelovanje molitve. Zapravo sve vrijeme molimo
se za nekakvu budućnost, za sebe i za druge, samo što toga nismo
posve svjesni.”
Tada me pogleda kao da mi je upravo objavio neviđenu senzaciju.
“Možete li vi to zamisliti?” nastavi. “Znanost danas potvrđuje
tvrdnje najezoteričnijih mistika iz svih mogućih religija. Svi oni go-
vore da mentalno i duhovno možemo djelovati na ono što nam se u
životu događa. Sjećate li se kako se u svetim spisima navodi da vjera
veličine sjemenke gorušice može pokretati i planine. Što ako je ta
sposobnost tajna istinskog životnog uspjeha, stvaranja istinske za-

jednice?” Pogled mu je zablistao, kao da zapravo zna više od onoga
što mi govori. “Svi moramo otkriti kako to zapravo funkcionira. Vri-
jeme je za to.”
Smiješio sam se tom muškarcu, zaintrigiran njegovim riječima,
još se diveći promjeni raspoloženja i atmosfere oko bazena, kada
sam se instinktivno osvrnuo ulijevo, onako kako to činimo kada osje-
ćamo da nas netko promatra. I tako sam ugledao jednog od posluži-
telja kako me netremice promatra s vrata hotela. Kada su nam se
pogledi susreli, on je brzo pogledao u nekom drugom smjeru i upu-
tio se pločnikom koji je vodio do dizala.
“Oprostite, gospodine,” začuo sam tada glas iza sebe.
Okrenuvši se, ugledao sam jednog drugog poslužitelja.
“Mogu li vam poslužiti piće?” upita me.
“Ne... hvala”, odgovorih. “Malo kasnije.”
Kada sam ponovno pogledao prema onom čovjeku na pločniku,
više ga nije bilo. Još sam nekoliko trenutaka pomno gledao uokolo,
tražeći ga. Kada sam konačno pogledao udesno, prema mjestu na
kojem je dotada sjedio onaj tamnokosi muškarac, vidio sam da više
nema ni njega.
Ustao sam i muškarca koji je sjedio za stolom ispred mene upi-
tao je li primijetio u kojem je smjeru otišao onaj čovjek s novinama.
Odmahnuo je glavom i brzo odvratio pogled.
Preostali dio poslijepodneva proveo sam u sobi. Sve ono što se

događalo uz bazen posve me zbunjivalo. Tko je bio onaj čovjek koji
mi je govorio o molitvi? Jesu li te informacije imale veze sa sinkro-
ničnošću? Zašto me onaj poslužitelj onako intenzivno promatrao? I
gdje je Wil?
U vrijeme sumraka, pošto sam se dobro naspavao, ponovno sam
izišao iz hotela, odlučivši odšetati nekoliko ulica dalje, do jednog
restorana s otvorenom terasom koji je spomenuo jedan od gostiju
hotela.
“Vrlo je blizu. Savršeno siguran”, rekao mi je recepcionar s nao-
čalama kada sam ga upitao kako doći do tog restorana. “Nećete
imati nikakvih poteškoća.”
Iz predvorja sam izišao na svjetlo koje se ubrzano gubilo, pogle-

dom tražeći Wila. Ulicom se natiskivalo mnoštvo ljudi, tako da sam
se morao poprilično gurati. U restoranu sam dobio maleni stol u
kutu, uz metar i dvadeset visoku ogradu od kovanog željeza koja je
terasu odvajala od ulice. Polako sam večerao i čitao neke engleske
novine, zadržavši stol više od sata.
U jednom mi je trenutku postalo nelagodno. Imao sam osjećaj
da me netko ponovno promatra, samo što nisam vidio nikoga tko bi
gledao prema meni. Tako sam promatrao ljude za ostalim stolovi-
ma, no činilo se da mi nitko ne poklanja ni najmanju pozornost. Us-
tavši, preko ograde sam stao promatrati ljude na ulici. Ništa. Svim se
silama nastojeći osloboditi tog osjećaja, platio sam večeru i krenuo
prema hotelu.
Približivši se ulazu, ugledao sam nekog muškarca na rubu niza
grmova, kojih sedam-osam metara meni slijeva. Pogledi su nam se
susreli i on zakorači prema meni. Odvratio sam pogled i već stao
prolaziti pokraj njega kada sam uvidio da je to onaj poslužitelj kojeg
sam uhvatio kako me promatra kraj bazena, samo što je sada bio u
tenisicama, trapericama i običnoj plavoj košulji. Po izgledu, učinilo
mi se da bi mogao imati tridesetak godina, a pogled mu je bio vrlo
ozbiljan. Žurno sam nastavio dalje.
“Oprostite, gospodine,” zazove me tada.
Samo sam nastavio dalje.
“Molim vas”, reče on. “Moram s vama razgovarati.”
Prešavši još nekoliko metara, kako bih bio na oku vrataru i nosa-
čima iz hotela, upitah: “O čemu je riječ?”
On mi se približi, napola se naklonivši. “Vi ste, držim, čovjek s
kojim se trebam naći. Poznajete gospodina Wilsona Jamesa?”
“Wila? Da. Gdje je?”
“Nije u mogućnosti doći ovamo. Zamolio me da se umjesto njega
nađem s vama.” Ispružio je ruku, a ja sam je neodlučno prihvatio,
usput se predstavljajući.
“Ja sam Yin Doloe”, uzvrati on.
“Radite ovdje, u hotelu?” upitah.
“Ne, žao mi je. Ovdje radi jedan moj prijatelj. Od njega sam
samo posudio sako kako bih mogao razgledati hotel. Zanimalo me
jeste li ovdje.”
Tada ga pomno pogledah. Instinkt mi je govorio da ne laže. No

čemu tolika tajanstvenost? Zašto mi jednostavno nije prišao dok
sam sjedio uz bazen i upitao me tko sam?
“Zašto Wil kasni?” upitah tada.
“To točno ne znam. Zamolio me da vas dočekam i odvedem u
Lhasu. Čini mi se da nas kani ondje dočekati.”
Odvratio sam pogled od njega. Zbog svega toga u sebi sam po-
čeo osjećati neke zle slutnje. Ponovno ga pomno pogledavši, rekoh:
“Nisam baš posve siguran da se želim u to upuštati. Zašto me Wil
nije osobno nazvao?”
“Uvjeren sam da za to postoje važni razlozi”, odgovori Yin, pri-
bližavajući mi se još za korak. “Wil vrlo ustrajno zahtijeva da vas do-
vedem do njega. Treba vas.”
Preklinjao me pogledom. “Bismo li mogli sutra poći na put?”
“Evo kako ćemo”, rekoh. “Kako bi bilo da sa mnom dođete u ho-
tel, pa ćemo popiti kavu i popričati o cijeloj situaciji?”
Pogledavao je oko sebe kao da se nečega boji. “Molim vas, doći
ću u osam sutra ujutro. Wil vam je već sredio i avionsku kartu i vizu.”
Potom se nasmiješio i odjurio prije nego što sam se uspio pobuniti.
U 7.55 izišao sam iz predvorja samo s jednom malom naprtnja-

čom. Hotel je pristao na to da pohrani sve ostale stvari. Kanio sam
vratiti se najkasnije za tjedan dana — osim, dakako, ako se ne dogodi
nešto neobično kada otputujem s Yinom. U tom slučaju, vratio bih
se odmah.
Točno u dogovoreno vrijeme Yin se pojavio u nekoj staroj Toyoti
i odmah smo se uputili prema zračnoj luci. Putem je bio srdačan, no
i dalje se držao kao da nema pojma što se događa s Wilom. Razmi-
šljao sam o tome bih li mu ispričao kako mi je Natalie prva spomenula
nekakvo zagonetno mjesto u središnjoj Aziji i što mi je Wil te noći
rekao u mojoj spavaćoj sobi, tek tako da procijenim Yinovu reakciju.
No ipak sam odlučio to ne činiti. Bit će bolje samo ga pomno pro-
matrati, pomislih, pa ćemo vidjeti kako će cijela stvar izgledati u
zračnoj luci.
Na šalteru sam utvrdio da je na moje ime uistinu kupljena karta
za zrakoplov do Lhase. Pogledao sam oko sebe i pokušao steći jasniji
osjećaj o situaciji. Sve je izgledalo normalno. Yin se smiješio, očito
dobro raspoložen. Nažalost, službenica na šalteru nije bila jednakog

raspoloženja. Jedva je natucala nekoliko riječi engleskog i bila vrlo
nepopustljiva. Kada je zatražila putovnicu, to me još više zasmetalo,
te sam se ljutito otresao na nju. A ona je u jednom trenutku zastala i
bijesno me pogledala, kao da nam uopće ne kani izdati karte.
Yin je brzo uskočio i smireno popričao s njom na njezinom ma-
terinjem nepalskom. Nakon nekoliko minuta, njezino se držanje po-
čelo mijenjati. Više me nijednom nije pogledala, ali se ljubazno obra-
ćala Yinu, čak se i nasmijavši nečemu što joj je rekao. Već nekoliko
minuta kasnije u ruci smo imali karte, te smo sjedili za malenim sto-
lom u kafiću u blizini našeg izlaza. Posvuda se osjećao snažan miris
cigareta.
“U vama ima puno bijesa”, reče mi Yin. “A energiju ne koristite
na osobito dobar način.”
Ostao sam zatečen. “O čemu to govorite?”
Pogledao me s puno naklonosti. “Hoću reći da niste ništa učinili
kako biste onoj službenici pomogli u vezi s njezinim raspoloženjem.”
Odmah mi je postalo jasno na što cilja. U Peruu je Osmi uvid
opisivao način podizanja rasploženja drugih, koncentriranjem na
njihova lica na osobit način.
“Poznajete Uvide?” upitah ga.
Yin kimne, i dalje me promatrajući. “Da”, reče. “Ali to nije sve.”
“Sjetiti se da trebamo upućivati energiju nije lako”, pridodah u
svoju obranu.
Vrlo promišljenim tonom, Yin tada reče: “Ali morate uvidjeti da
ste svojom energijom ionako već utjecali na nju, bili toga svjesni ili
ne. Važno je kako postavite svoje... polje... polje...” Yin se mučio s
pronalaženjem željene riječi na engleskome. “Polje nakane”, reče
na kraju. “Svoje polje molitve.”
Tada ga prodorno pogledah. Činilo mi se da Yin molitvu opisuje
na jednak način kao i onaj tamnokosi muškarac.
“O čemu točno govorite?” upitah.
“Jeste li kada boravili u prostoriji u kojoj su energija i raspolože-
nje među ljudima bili na niskoj razini, a onda je netko, već samim
svojim ulaskom, svima istog trena podigao energiju? Energetsko
polje takve osobe ide ispred njega i dodiruje sve ostale.”
“Da”, rekoh. “Znam na što mislite.”
Pogledom je sada prodirao kroz mene. “Želite li pronaći Sham-

bhalu, morate naučiti to činiti svjesno.”
“Shambhalu? O čemu govorite?”
Yinovo lice tada problijedi, svakom porom pokazujući nelago-
du. On odmahne glavom, pokazujući, izgledalo je, kako mu se čini
da se prenaglio i odao nešto što je još trebalo ostati tajnom.
“Nije važno”, reče tada prigušenim tonom. “Ja ne mogu govoriti
o tome. To treba objasniti Wil.” Pred izlazom za zrakoplov počeo se
stvarati red i Yin se okrene i pođe prema službeniku na izlazu.
Ja sam prekopavao po pamćenju, nastojeći nekamo smjestiti ri-
ječ “Shambhala”. A onda mi je konačno sinulo. Shambhala je mit-
ska zajednica iz predaja tibetskih budista na kojoj se temelje priče o
Shangri-Lau.
Tada uhvatih Yinov pogled. “To je mjesto tek dio mita... zar ne?”
Yin samo preda kartu i pođe prema ulazu u zrakoplov.
Za leta do Lhase Yin i ja sjedili smo u različitim redovima, tako

da sam imao vremena za razmišljanje. Znao sam samo da je Sham-
bhala iznimno važna tibetskim budistima, čiji je drevni spisi opisuju
kao sveti grad dijamanata i zlata, prepun upućenika i lama — i skri-
ven negdje u nepreglednim pustim područjima sjevernog Tibeta ili
Kine. U novije vrijeme, međutim, većina budista o Shambhali govori
tek u simboličkim okvirima, kao o prikazu duhovnog stanja, a ne ne-
kom stvarnom mjestu.
Ispruživši ruku, iz džepa na naslonu sjedala ispred sebe izvukao
sam turistički prospekt Tibeta, nadajući se da ću tako obnoviti osje-
ćaj za snalaženje u tom prostoru. Smješten između Kine na sjeveru
te Indije i Nepala na jugu, Tibet je u biti divovska visoravan na kojoj
je malo područja nižih od 1800 metara iznad razine mora. Na južno-
me rubu uzdiže se lanac Himalaja, u kojem je i Mount Everest, a na
sjevernome, neposredno iza granice s Kinom proteže se nepregledno
gorje Kunlun. Između tih dviju strana nalaze se duboki kanjoni, neo-
buzdane rijeke, te stotine kvadratnih kilometara stjenovite tundre.
Na temelju kartografskog prikaza, činilo se da je istočni Tibet naj-
plodniji i najnaseljeniji, dok su sjever i zapad izgledali rijetko nase-
ljeni i nepristupačni zahvaljujući planinama, uz mali broj cesta koje
su odreda bile posute tek šljunkom.
Do zapadnog Tibeta vode, činilo se, samo dva glavna pravca —

sjeverna cesta, kojom se uglavnom služe vozači kamiona, te južna,
koja prolazi rubnim dijelovima Himalaja, a njome se služe hodočas-
nici iz čitavog tog dijela svijeta kako bi stigli do svetih mjesta poput
Everesta, jezera Manasarovar i Mount Kailasha, te još dalje, do za-
gonetnih Kunluna.
Potom sam podigao pogled s brošure. Dok smo letjeli na visini
od devet tisuća petsto metara, počeo sam osjećati jasno izraženu
promjenu vanjske temperature i energije. Ispod mene uzdizali su se
zamrznuti stjenoviti šiljci Himalaja, okruženi blistavoplavim ne-
bom. Praktički smo preletjeli preko samog vrha Mount Everesta,
ulazeći u zračni prostor Tibeta — zemlje snijega, na krov svijeta. Ri-
ječ je o zemlji tražitelja, ljudi koji putuju prema unutrašnjosti svoga
bića, i dok sam tako promatrao zelene doline i stjenovite visoravni
okružene planinama, nisam mogao ne osjetiti strahopoštovanje
spram njezine zagonetnosti. Šteta što njome sada nesmiljeno vlada
totalitarna vlast. Što zapravo, pitao sam se, radim ovdje?
Osvrnuo sam se prema Yinu, koji je sjedio četiri reda iza mene.
Smetalo mi je što je toliko tajnovit. Još jednom čvrsto sam odlučio
biti vrlo oprezan. Bez potpunog objašnjenja ne idem dalje od Lhase.
Kad smo sletjeli, Yin se opirao svim mojim pitanjima o Sham-
bhali, ponavljajući kako ćemo se ubrzo naći s Wilom, kad ću doznati
sve što me zanima. Potom smo se taksijem uputili prema malenome
hotelu u blizini središta grada, gdje će nas čekati Wil.
U jednom trenutku zatekao sam Yina kako pilji u mene.
“Što je?” upitah.
“Samo sam provjeravao kako se prilagođavate ovoj nadmorskoj
visini”, reče Yin. “Lhasa se nalazi tri tisuće šesto metara iznad mora.
Još neko vrijeme morate se opustiti i nikamo ne žuriti.”
Kimnuo sam, cijeneći njegovu brigu, no u prošlosti sam se uvijek
bez problema prilagođavao velikim visinama. Upravo sam se spre-
mao to mu i spomenuti kada sam u daljini ugledao neko veliko zda-
nje nalik na tvrđavu.
“To je palača Potala”, reče Yin. “Želio sam vam je pokazati. Bilo
je to Dalai Lamino zimsko prebivalište prije nego što je izgnan iz
zemlje. Sada simbolizira borbu tibetanskog naroda protiv kineske
okupacije.”
Svrnuo je pogled i ostao šutjeti sve dok se automobil nije zausta-

vio, ne ispred hotela, nego kojih tridesetak metara dalje u ulici.
“Wil bi već trebao biti ovdje”, reče Yin otvarajući vrata. “Priče-
kajte u taksiju. Idem provjeriti.”
No umjesto da iziđe, zastao je i zagledao se u ulaz. Primijetio
sam taj njegov pogled, te sam također pogledao u tom smjeru. Ulica
je bila puna tibetskih pješaka, uz ponekog turista, no sve je izgledalo
uobičajeno. A onda mi se pogled zaustavio na jednom niskom Kine-
zu u blizini ugla zgrade. On je u ruci držao nekakav papir, no pogle-
dom je pomno promatrao okolicu.
Yin pogleda prema automobilima parkiranima uz pločnik na
suprotnoj strani ulice. Pogled mu se zaustavi na nekom starom
smeđem automobilu u kojem se nalazila nekolicina muškaraca u
odijelima.
Yin nešto reče vozaču taksija, koji nas nervozno pogleda u retro-
vizoru i odveze nas do idućeg raskrižja. Dok smo se tako vozili, Yin
se pogne kako ga oni muškarci iz automobila ne bi vidjeli.
“Što se događa?” upitah.
Yin se nije obazirao na moje pitanje, samo govoreći vozaču neka
skrene lijevo i uputi se dublje u središte grada.
Ja ga tada snažno uhvatih za ruku. “Yin, recite mi što se događa.
Tko su bili oni ljudi?”
“Ne znam”, reče on. “Ali Wil zasigurno nije ovdje. Postoji još
jedno mjesto. Mislim da je otišao onamo. Pogledajte prati li nas
tko.”
Pogledao sam iza automobila dok je Yin vozaču davao nove
upute. Nekoliko automobila pojavilo se iza nas, no svi su skrenuli.
Smeđem automobilu nije bilo ni traga.
“Vidite li koga iza nas?” upita Yin, i sam se osvrćući.
“Ne bih rekao”, odvratih.
Upravo sam se spremao ponovno ga upitati što se događa kada
sam primijetio da mu ruke drhte. Potom sam mu pomno promotrio
lice. Bilo je blijedo i obliveno znojem. Tada uvidih da je užasnut. Od
pogleda na njega sav sam se sledio.
Prije nego što sam uspio nešto reći, Yin vozaču pokaže mjesto za
parkiranje i izgura me iz automobila zajedno s torbom, te me po-
krajnjom ulicom povede do nekog uskog prolaza. Nakon još tridese-
tak metara, naslonili smo se na zid jedne zgrade i pričekali još neko-
liko minuta, pogleda prikovana za ulaz u ulicu iz koje smo upravo

izišli. Ni jedan ni drugi nismo rekli ni riječi.
Kada nam se učinilo da nas nitko ne slijedi, Yin prolazom produži
do sljedeće zgrade i nekoliko puta zakuca. Nitko se nije javio, no
brava se nekako zagonetno otključala iznutra.
“Pričekajte ovdje”, reče Yin, otvarajući vrata. “Vraćam se.”
Potom bešumno uđe u kuću i zatvori vrata. Kada sam začuo
škljocaj brave, preplavio me val panike. Što sada, pomislih. Yin je
prestravljen. Kani li me ondje ostaviti? Ponovno pogledah niz pro-
laz, prema ulici punoj pješaka. Bilo je to upravo ono čega sam se naj-
više pribojavao. Izgledalo je da netko traži Yina, a možda i Wila. Ni-
sam imao pojma u što bih sve mogao upasti.
Možda bi i bilo najbolje da Yin samo tako nestane, pomislih
tada. Tako bih jednostavno mogao istrčati na ulicu i izgubiti se u
masi sve dok ne uspijem doći do zračne luke. Što bih tada još mogao
osim vratiti se kući? Na taj način riješio bih se svake obveze traženja
Wila i svega drugog u ovoj nesretnoj pustolovini.
Vrata se tada odjednom otvore, Yin se iskrade, a brava se po-
novno zaključa.
“Wil je ostavio poruku”, reče Yin. “Idemo.”
Otišli smo još malo dalje prolazom i sakrili se između dviju veli-
kih kanta za smeće, a onda je Yin otvorio omotnicu i izvadio poru-
ku. Promatrao sam ga kako čita. Činilo mi se da mu lice postaje sve
bljeđe. Kada je završio, pružio mi je papirić.
“Što piše?” upitah odlučno, uzimajući poruku. Odmah sam pre-
poznao Wilov rukopis:
Yin, uvjeren sam da će nam biti dopušten ulazak u

Shambhalu. Ali ja moram poći prije vas. Od najveće
je moguće važnosti da ti našeg američkog prijatelja
dovedeš što dalje. Znaš da će te dakini voditi.
Wil
Ja tada pogledah Yina, koji načas podigne pogled, a potom ga
odmah spusti. “Što znači to ‘da će nam biti dopušten ulazak u Sham-
bhalu’? To govori u prenesenom značenju, zar ne? Ne misli valjda
da je to neko stvarno mjesto, nije li tako?”
Yin je nepomično gledao pod noge. “Dakako da Wil drži da je to

stvarno mjesto”, prošapće tada.
“A vi?” upitah.
On odvrati pogled. Izgledao je kao da na plećima nosi svu težinu
ovoga svijeta.
“Da... da...”, reče tada, “samo što većina ljudi ne može ni zami-
sliti to mjesto, a kamoli do njega doći. Vi i ja nikako ne možemo...”
Glas mu se tada izgubio.
“Yin,” rekoh, “morate mi reći što se događa. Što to Wil radi?
Koji su ono ljudi kod hotela?”
Yin me još nekoliko trenutaka nepomično promatrao, a onda
reče: “Mislim da su to kineski obavještajci.”
“Molim?”
“Ne znam što točno rade ondje. Čini se da su ih sve aktivnosti i
priče u vezi sa Shambhalom ponešto uzbunile. Mnogi ovdašnji lame
uviđaju da se nešto u vezi s tim svetim mjestom mijenja. O tome se
već neko vrijeme vode velike rasprave.”
“Mijenja se... Kako se mijenja? Recite mi.”
Yin duboko udahne. “To sam objašnjenje želio prepustiti Wilu...
no izgleda da sada moram pokušati. Morate shvatiti što je zapravo
Shambhala. Tamošnji su ljudi živa ljudska bića, koja se rađaju na
tom svetom mjestu, no pripadaju višem evolucijskom stanju. Poma-
žu u održavanju energije i vizije cijelog svijeta.”
Tada odvratih pogled, razmišljajući o Desetom uvidu. “Oni su
neka vrst duhovnih vodiča?”
“Ne u smislu na koji mislite”, odgovori Yin. “Nisu poput članova
obitelji ili drugih duša u zagrobnom životu koje nam pomažu iz te di-
menzije. To su ljudska bića koja žive ti, na našoj Zemlji. Oni koji
žive u Shambhali imaju iznimno naprednu zajednicu i žive na višoj
razini razvoja. Oni oblikuju ono što će preostali dio svijeta s vreme-
nom dostići.”
“Gdje je to mjesto?”
“Ne znam.”
“Poznaješ li nekoga tko ga je vidio?”
“Ne. Kao dječak, učio sam kod jednog velikog lame, koji je je-
dnog dana objavio da ide u Shambhalu te je, nakon nekoliko dana
proslava, i otišao.”
“Je li stigao tamo?”

“To nitko ne zna. Nestao je i više ga nitko nikada nije vidio nig-
dje u Tibetu.”
“Znači da nitko zapravo ne zna postoji li Shambhala ili ne.”
Yin je još nekoliko trenutaka šutio, a potom reče: “Imamo le-
gende...”
“Tko to ‘mi’?”
Samo me netremice promatrao. Bilo mi je jasno da ga ograničava
svojevrsni zavjet šutnje. “To vam ne mogu reći. Samo bi prvi čovjek
naše sekte, Lama Rigden, mogao odlučiti da razgovara s vama.”
“Kakve su to legende, što govore?”
“Mogu vam reći samo ovo: legende su priče koje prenose oni
koji su u prošlosti pokušavali doći do Shambhale. Stare su više sto-
ljeća.”
Yin se upravo spremao reći još nešto kada nam je pozornost pri-
vukao neki zvuk iz smjera ulice. Pomno smo se zagledali onamo, no
nismo vidjeli ništa.
“Pričekajte ovdje”, reče Yin.
I tada još jedanput zakuca na vrata i izgubi se u kući. Jednako
brzo ponovno se pojavio i prišao nekakvom starom, hrđavom džipu
koji je imao poderan platneni krov. Otvorivši vrata, rukom me pozo-
ve da uđem.
“Idemo”, reče. “Moramo požuriti.”

WBVZ

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

WBVZ

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SHAMBALA.QXD 30.11.

Telefon je stao zvoniti, a ja sam ga samo promatrao, uopće se ne

sjevernome dijelu Tibeta? Kaže da ljudi ondje raspolažu nekim va-

hovne vizije, a sve to u najboljoj tradiciji Desetog uvida. Ipak, goto-

gotovo deset centimetara kojima bi vam bez poteškoća razrezale,

Vrativši se kući, uvidio sam da se ne uspijevam valjano koncen-

nica. Unatoč pomnom osluškivanju, čuo sam samo uobičajene no-

Desetog uvida bila samo najava, nagovještaj, samo kratak pogled na

Sutradan ujutro odlučio sam da će Charlene biti jedina osoba

kakvim ugodnim držanjem i energijom, a s vremena na vrijeme pre-

Pod tom pretpostavkom, naša je zadaća samo zamoliti. U onom

sposobnost tajna istinskog životnog uspjeha, stvaranja istinske za-

Preostali dio poslijepodneva proveo sam u sobi. Sve ono što se

Iz predvorja sam izišao na svjetlo koje se ubrzano gubilo, pogle-

Tada ga pomno pogledah. Instinkt mi je govorio da ne laže. No

U 7.55 izišao sam iz predvorja samo s jednom malom naprtnja-

dobro raspoložen. Nažalost, službenica na šalteru nije bila jednakog

Pogledom je sada prodirao kroz mene. “Želite li pronaći Sham-

Za leta do Lhase Yin i ja sjedili smo u različitim redovima, tako

Do zapadnog Tibeta vode, činilo se, samo dva glavna pravca —

Svrnuo je pogled i ostao šutjeti sve dok se automobil nije zausta-

liko minuta, pogleda prikovana za ulaz u ulicu iz koje smo upravo

Yin, uvjeren sam da će nam biti dopušten ulazak u

Yin je nepomično gledao pod noge. “Dakako da Wil drži da je to

“Je li stigao tamo?”

You might also like