NA GROBU HAFIZOVOM

Carskog ĉinovnika koji me je doĉekao na aerodromu u Širazu boljelo je srednje uho.Nosio je crni šešir,
crno odijelo, crnu košulju i crne cipele. Jedina bijela taĉka u njegovom odijevanju bio je veliki komad vate
u desnom uhu.Izvinio se zbog ove napasti, dao mi plan Širaza i pregršt knjiga o Sirazu i prepustio me
uparaĊenom šoferu. Bio sam pakosno sretan što ga boli uho, jer, moţda je i ovaj carski ĉinovnik neki
pritajeni prijatelj industrije i raznih mašinerija, pa bi me vukao po raznim gigantima i
kombinatima prema kojima sam ĉitavog ţivota bio otvoreno i potpuno ravnodušan. Od aerodroma
do Širaza vodio je dug i ravan drum. Sa strane i po sredini ceste bili su kilometri ruţa, limunova i
bandera. Cijelim putem mirisale su neke nevidljive i skrivene dafine. Ovaj dugaĉki i ravan put liĉio
mi je na veliku glatku dršku na ĉijem je kraju velika lopta u koju je smješten grad.Na ulazu u Siraz je
velika crvena gradska kapija. Na kapiji su troja vrata. Na svakim vratima je po jedan straţar. Na
svakom straţaru je po jedna uniforma. Na svakoj uniformi po šest dugmadi. Na svakom dugmetu je
po jedna carska kruna.Automobil se zaustavio pred hotelom "Interkontinental". Zgrada je modema,
ruţna i liĉi na kutiju za cipele po kojoj je neko izbušio rupe.U holu me je doĉekala gomila Amerikanaca. I
ovdje oni galame, glasno se smiju i cerekaju, mlataraju rukama i postavljaju besmislena pitanja. I
ovdje su nadmeni i djetinjasti kao da dolaze iz zemlje koja je stara bar kao Persijsko Carstvo. Većina ih
je tu zato što je sad otmjeno putovati u Persiju i obilaziti neko kamenje o kome oni pojma nemaju i za
koje u svome neznanju misle da je staro sigurno više od stotinu godina. Frizure njihovih okićenih ţena
liĉe na uredno sloţen kadaif u izlogu poslastiĉarskih dućana po Orijentu.Srećom, mog skromnog imena
nije bilo u spisku gostiju ovog bogatog ameriĉkog konaĉišta. Za nekoliko dana koje ću provesti u Širazu
ubili bi me sterilnost i nemaštovitost ove kućerine zidane za amerikanske potrebe i adete.Portir je
crvenio i zvao šefa recepcije. Šef recepcije je, crvenio i zvao direktora. Direktor je crvenio i izvinjavao
se, nekoliko puta telefonirao i najzad mi ljubazno rekao dajeapartman za gosta iz Jugoslavije zauzet
u hotelu "Park-Sadi".Tako sam otišao u hotel koji je graĊen po mojoj mjeri i ukusu, u odaje
zastrte divnim persijskim ćilimima i u holove po kojima šapuću sitni šadrvani i u vrtove po kojima
šetaju paunovi pored jezera gdje krekeću ţabe i plivaju labudovi.I Širaz je poput tolikih gradova na Istoku
grad hodoĉašća. Ovamo dolaze svikoji vole poeziju i poštuju pjesnike. Širaz je sveti grad persijske kulturei
persijske rijeĉi. Ovdje su ţivjeli i ovdje su sahranjeni najveći iranski pjesnici. Kao što se u drugim
gradovima odlazi na grob Neznanog junaka, raznih vladara, generala i junaka da se poloţe vij enci i
cvijeće, tako se u Širazu pohode grobovi pjesnika. Ima i gradova koji su ponosni što vijekovima ĉuvaju
mošti nekog svetitelja ili proroka. Neka naselja dobila su oreol što u nekom ćivotu drţe samo ruku, nogu
ili rebra nekog ĉudotvorca. Ĉitave povorke vjernih i odanih puţu danima i noćima da vide ćivot u kome su
pohranjeni ostaci velikog ĉovjeka ili velike ţene.Pošto je Širaz sveti grad persijske rijeĉi, prvi moj posao u
ovom gradu bio j e da odem i poklonim se turbetu najvećeg liriĉara Irana Semsudinu Muhamedu
Hafizu.Do Hafizovog groba išao sam pješke. Prolazio sam kilometre ruţa, zumbula, katmera,
perunika, jasmina i jorgovana. Prešao sam najmirisniju stazu svijeta. Nikada i nigdje nisam vidio toliko
ptica. Duboko u cvijeću bili su neki lijepi paviljoni u kojima su bile trgovine i kafanice. Siraz i ne liĉi na
obiĉan grad. Kao da u ovom gradu kuće, ulice i trgovine nisu najhitnije i najvaţnije odlike grada.
Ovdje je varoš potpuno potisnuta, skoro nevidljiva sa svojim poslovima, trgovinom i brigama, a u prvom
planu ostali su samo vrtovi, aleje, bašĉe, gradine i perivoji. Kao da ova ĉeljad i nema drugog posla i briga
nego da gaji cvijeće i sluša cvrkut ptica.Rijetki su pjesnici koji su toliko voljeli svoj rodni grad kao Hafiz.
Idući na Hafizov grob nepre-kidno mislim na Aleksu Šantića i na njegovu ljubavprema Mostaru. Jovan
Duĉić je ozbiljno zamjerao Aleksi što neostavi Mostar i ne vine se u bijeli svijet. Bjelosvjetski Trebinjac
mislio je da će Aleksin dar uvehnuti u kasabi i nagovarao ga je da zauvijek ode iz svog rodnog
Mostara.Aleksa je, meĊutim, nevoljno napuštao Mostar svega nekoliko puta kada je morao ići do Trsta.
Aleksa nije bio privrţen ĉak ni svim dijelovima svog rodnog grada. Njegova ljubav
prema107Mostaru bila je, u stvari, odanost dvjema ulicama kojima se uvijek kretao. Ta Aleksina
ćudljivost, probir ljivost i osobena gospodstvenost bila je razumljiva samo posvećenima.Šantić je po
svemu bio sliĉan Hafizu. I Hafiz je od nevolje samo za kratko odlazio iz svoga rodnog Širaza. Širaz je za
Hafiza bio cio svijet. Van nj egovog Širaza i nije bilo drugoga svijeta vrijednog paţnje i osjećanja. U stvari,
ni Hafiz nije volio cio Siraz, nego samo nekoliko njegovih vrtova u kojima je proveo najljepše i najplodnije
godine svoga ţivota. I na kraju ţivota Hafiz je ţelio da mu i grob bude tu negdje u tim mirisnim vrtovima.
Pjesnikovi savremenici poštovali su njegov amanet i sahranili su ga usred vrta u kome je proveo najveći
dio svojih dana i noći.Kasnije, neko vrijeme, njegov grob pao je u zaborav. Doduše, sa svih strana Persije
ljubitelji poezije skupljali su priloge i slali u Siraz da se podigne turbe dostojno velikog pjesnika. Tek kada
je na prijesto zemlje došao prosvijećeni vladar i daroviti pjesnik Karin Kan iz kuće Zanda,
podignut je Hafizu ovaj veliĉanstveni mauzolej. Mislim danikad i nigdje na svijetu nijednom pjesniku
nisu ukazane takve posmrtne poĉasti.Na osam mermemih stubova koji su, ĉini mi se, viši od deset
metara postavljena je velika smaragdna kupola od majolike. Pod kupolom je veliki sarkofag ispisan
Hafizovim stihovima. Stihove je uklesao najveći krasnopisac Persije Abdulhamid Malek, zvani "princ
kaligrafa". Sarkofag se teško moţe vidjeti od silnih vijenaca i svjeţeg cvijeća kojim je prekriven.Ima
mladića i djevojaka koji ne propuste nijedan dan da ne obiĊu pjesnikov grob i ne poloţe cvijeće. Hafizov
grob postao je prava Meka ove plemenite omladine. Njegov grob je cilj jutarnjih i veĉernjih šetnji
graĊana Siraza. Prvo mjesto na koje će odvesti svoje goste je Hafizov grob

108okruţen bistrim zelenim bazenima od mermera i pergolama vinove loze koju je pjesnik toliko
volio.Najednom mjestu, pri dnu sarkofaga, koje sluĉajno nije bilo zatrpano ruţama bili su ispisani Hafizovi
stihovi:O, ti, koji navraćaš na moj grob Poţeli neštoOvdje će biti mjesto hodočašća Za sve grešnike svijeta
dobrog srca.Zaista, Hafiz nijebio samo pjesnik. On je bioi prorok. Sto godina poslije pjesnikove smrti
veliki pisac Dţami rekao je: "Uzor pjesnika je Hafiz. Njegovi stihovi su većinom ĉarobni i stvarno poetiĉni:
neki, zaista, kao da su ĉudesni... U njegovim pjesmama, trag napora je nevidljiv. Nazivam ga
tumaĉem tajne..."Stojeći skrušeno pred ovim ĉasnim grobom koji je više liĉio na cvijećem ukrašenu,
bogatu svadbenu trpezu, nego na vjeĉno prebivalište jednog velikog pjesnika, sjetih se Sremske
Kamenice, Dunava, laĊa koje vuku šlepove i ĉika-Jove Zmaja. Sjetih se ĉika-Jovinih stihova posvećenih
Hafizu. Tu Zmajevu pjesmu nauĉio sam napamet još u gimnaziji. Bilo mije pravo zadovoljstvo da ih ovdje
na Hafizovom grobu napišem na jednom komadiću hartije:Nakuc’o se čaša, napev’o pesama,Napio se
raja sa mednih usana,Gde je naš’o slasti, tu joj nije prašt’oSad gori l’ mu duša -barem znade
zašto.Stihovima sam dodao Zmajev naslov pjesme: "Na grobu Hafizovom".Ubrao sam jednu veliku ţutu
ruţu u vrtu, uvio je u papir na kome sam napisao stihove i poloţio veliki ţuti cvijet na grob pjesnika
kome se Zmaj toliko divio. Uĉinio sam to u Zmajevo ime.