Ivana Brlić- Mažuranić jedna je od najznačajnijih spisateljica za djecu kako u
Hrvatskoj, tako i u svijetu. Rođena je 18. travnja 1874. u Ogulinu, u Karlovačkoj
županiji. Dolazi iz poznate građanske obitelji Mažuranić. Otac, Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed, Ivan Mažuranić bio je hrvatski ban, političar i pjesnik ( „ Smrt Smail-age Čengića, objavljeno 1846.), a baka Aleksandra Mažuranić , sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Zahvaljujući ocu i djedu koju su se bavili književnošću, Ivana je također naslijedila ljubav i želju prema pisanju. Ivana je pohađala dvije godine redovne škole, no kasnije je pohađala kućnu školi gdje je stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog poznavanje nekoliko stranih jezika (ruski, njemački, francuski, talijanski i engleski) . Njezina prva djela ( dvije pjesme) tako su bila na francuskom jeziku. Sa obitelji se nekoliko puta selila: prvo u Karlovac, zatim u Jastebarsko, a potom u Zagreb. 1892. seli se u Brod na Savi( današnji Slavonski Brod) nakon udaje za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića u osamnaestoj godini života, premlada i neiskusna. Aktivno je pomagala suprugu u borbi protiv Khuen-Héderváryjeva režima, pa je za svoj rodoljubni rad dobila od biskupa J. J. Strossmayera zlatni medaljon. Također, uz svog muža bila je jedna od vodećih uloga Narodnog pokreta. Uz rođenih sedmoro djece od kojih su dva umrla nedugo nakon poroda, ostalo je petoro djece (Ivo Brlić, Nikola Brlić, Vladimir Brlić, Nada Brlić Ružić, Zora Milčić Ružić, ) , koja su je naučila mnogo o dječjem životu što ju je potaklo na pisanje. Također, govorila je da njezina djeca nemaju dovoljno literature koju bi mogla čitati, te im je sama, prije spavanja znala pričati priče koje su se njezinoj djeci mnogo svidjele. Zato je započela sa pisanjem poezije, eseja i dnevnika, a prvi su joj radovi objavljeni početkom 20. st ( smatra se da je pisala od 1902. -1937. ) Najveću pozornost stječe romanom „ Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ u kojoj siromašni šegrt bježi od svoga gospodara, a na tom putovanju dogode mu se mnoge zgode. Po tom romanu 2013. godine pod režijom Silvija Petranovića snimljen je film : „Šegrt Hlapić“ kojeg sam i sama gledala. No, kritičari kao njezino najbolje djelo izdvajaju: „Priče iz davnina“ objavljeno 1916. Djelo sadrži mnoge zanimljive likove poput Stribora, Regoča i Kosjenke, Potjeha, djeda Vjesta , Svarožića… Vrlo često je posjećivala Ogulin, rekavši da će joj on uvijek biti u srcu jer je to mjesto njena rođenja. Na njezino pisanje utjecalo je više ljudi, no na prvo mjesto je stavila svog djeda , kojeg je za ruku držala na smrti i koji je njoj ostavio duboki trag, koji se može vidjeti u njezinom stvaralaštvu. Također, na njezin rad utjecali su poznati pjesnik Franjo Marković, te Josip Juraj Strossmayer ( biskup, teolog, političar). Četiri je puta bila predložena za Nobelovu nagradu ( 1931., 1935., 1937., 1938.) , a 1937. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti primila ju je za svog člana , kao prvu ženu koja je dobila tu čast. Često je nazivana hrvatskim Andersenom zbog svoje originalnosti u pisanju djela za djecu, te hrvatskim Tolkienom radi posezanja u svijet mitologije. Zbog njezine originalnosti i mašte stoji uz neke od najvećih pisaca djela za djecu i mlade. Njezine knjige prevedene su na mnoge jezike, a neki od njih su: bengalski, kineski, vijetnamski, japanski i perzijski. Neke od njenih knjiga, ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić. U knjizi Sanje Lovrenčić doznajemo da su o njezinom životu uvijek odlučivali drugi. Kao osamnaestogodišnjakinju roditelji su donijeli odluku o udaji, a kasnije odluke donosio je njezin suprug. 2000. Helena Bulaja Madunić pokrenula je jedan od najuspješnijih hrvatskih multimedijskih projekata , animiranu obradu „Priča iz davnina“ . Projekt je stekao veliku pozornost, te osvojio brojne nagrade i priznanja. Njezina najvažnija djela su 1. Valjani i nevaljani 2. Škola i praznici 3. Slike 4. Čudnovate zgode Šegrta Hlapića 5. Priče iz davnine Također, na zahtjev Jugoslavenske akademije u Zagrebu piše autobiografiju iz koje saznajemo mnogo iz njezina života, kao npr. da je u kući imala veliku knjižnicu u kojoj je često boravila, te da je ljetovanje provodila u Varaždinskom brijegu, na zaselku koja je baština njene majke. Na internetskoj stranici Matica Hrvatska pronašla sam vrlo zanimljivu literaturu, tj. pisma koja je Ivana slala majci i obratno. U jednom od pisama ( svibanj, 1912.) govori o početku pisanja Šegrta Hlapića kojeg je posvetila svome nećaku Hristi Nestorovu, koji je sin njezine seste Aleksandre. Školska knjiga d.d. ustanovila je književnu nagradu: „ Ivana Brlić Mažuranić“ 1971. radi promicanja književnog stvaralaštva za djecu i mladež. Također, postoji Ogulinski festival bajki, tj. kulturno-turistička manifestacija koja obuhvaća sadržaje sa područja kazališta, animiranih filmova, glazbe.. U vrijeme posljednjih godina života, njena djeca su za nju donijela odluku koja je, nažalost, dovela do pogubnog završetka. U još jednom naletu njezine depresije, nakon savjetovanja s liječnikom, djeca odlučuju da će književnica živjeti u svom domu u Slavonskom Brodu, sama, uz plaćenu njegovateljicu. Udaljena od onih koje voli patila je u samoći, te počinila je samoubojstvo 21. rujna 1938. u zagrebačkoj bolnici Srebrnjak. Grob Ivane Brlić- Mažuranić nalazi se na Mirogoju ( zagrebačkom groblju). LITERATURA: 1.http://www.matica.hr/hr/391/%C5%BDivot%20zapisan%20u%20pismima/ 2. https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivana_Brli%C4%87-Ma%C5%BEurani%C4%87