Ahmed Bosnic

GOSPODARI
BIJELIH DIVLJINA
 Yeti - karika koja nedostaje

Gospodari bijelih divljina

Nema nedvojbenih dokaza. Nema nalaza lobanja ili kostiju. Nema
uginulih, zarobljenih i ubijenih. Nema grobova. Nema jasnih
fotografija, niti autenticnih filmskih snimaka, ali se o divljem,
snjeznom covjeku, ipak, gotovo sve zna...

To je medvjed! Ne, majmun! Mozda, covjek?! Ili odmetnuti razbojnik?

Pustinjak koji je pobjegao od ljudi i svijeta? Posljednji neandertalac koji je
zaostao na putu evolucije? Prezivjeli gigantopek iz treceg roda primata,
koji je davno išcezao, dok su se dva reda razvila u dva smjera - jedan u
majmuna, a drugi u covjeka?

Što je, zapravo, snjezni covjek?

Da li uopce postoji?

Takva sumnja ni najmanje ne postoji kod običnih Tibetanaca,

Kašmiraca, Nepalaca ili prostodušnih himalajskih vodica Sherpasa.
Postoji u njihovim vjerovanjima, sagama, mitovima i legendama, ali i u
cestim uzbudljivim kazivanjima oko vatre, dok sjede ispunjeni tjeskobama
i dok zestokom himalajskom rakijom, koju nazivaju "arak", razbijaju
strahove i utoljuju zed.

U tim je trenucima postojanje snjeznog divljeg covjeka neupitno. On

egzistira, on je tu, u studenoj pomrcini, iza prve nepristupacne stijene,
ceka i vreba

Misteriozno bice
Tibetanci ga nazivaju mi-go, što bi se moglo prevesti kao prljavi
covjek, Nepalci su mu dali ime metchkangami, što doslovno znaci prljav,
smrdljiv, odvratan, jednom rijecju - uzasan; na Pamiru ga zovu alma; na
Kavkazu almas ili almast; u istocnom Sibiru chuchunaa (cucuna); a u
Kanadi i Sjedinjenim Drzavama "bigfoot" (veliko stopalo, velikonozac) i
sasquatch, kako su ga nekad nazvali Indijanci.

U juznom Brazilu i prostranoj Amazoniji, gdje sam sa znanstveno-

novinarskom istrazivackom ekspedicijom boravio u ljeto 1990. godine,
saznao sam za njegova tri rodaka - mapinguary, capelobo i pelobo; u
Equadoru, Kolumbiji i Venezueli zovu ga jednostavno didi, ali je u latinskoj
Americi njegovo najcešce ime - mono grande, što na španjolskom jeziku
znaci - veliki majmun!

Divlji covjek nosi još nekoliko imena, ali je - zasigurno - njegovo

najpopularnije ime jeti, vjerojatno nastalo od tibetanskih rijeci "yeh"
(kamenit kraj) i "the" (zivotinja)! Na nepalskom, kako je poznato, jeti
simbolizira - snaznog divljeg snjeznog covjeka!

Bez obzira kakvim imenima ga u svijetu sve nazivali, stanovnici

visokih planina i divljih, teško pristupacnih oblasti na našem planetu ne
sumnjaju u njegovo postojanje. Naprotiv. Uvjereni su da je on cinjenica
kao što je cinjenica da se svako jutro, sunce budi na istoku, a uvece gasi
na zapadu.

No, druga je stvar što još uvijek niko ne nudi prave dokaze o
njegovom nesumnjivom postojanju!

Dokaze, na zalost, ne nude ni suvremeni istrazivaci, koji se svadaju i

polemišu vec više od 400 godina, otkako je sredinom 16. stoljeca njegovo
postojanje nagovjestio jedan njemacki prirodnjak koji je boravio na
neistrazenim azijskim planinama. Jetijevo postojanje pokušali su dokazati
i alpinisti, znanstvenici i avanuristi, dokoni bogatuni i brojne medunarodne
ekspedicije, ali do sada nikome nije pošlo za rukom da okonca i razjasni
tu staru enigmu.

Živi fosili
Ljudi su culi uzbudljive price i bezbrojna svjedocanstva; u snijegu i
blatu vidjeli i fotografirali neobicne tragove; nacrtali bezbroj crteza i skica;
sakupili pregršti sasušenog i smrznutog izmeta i dlaka, što bi trebalo da
pripadaju snjeznem covjeku, ali nikada nijedna njegova fotografija, trag ili
otisak golemih stopala, niti bilo što drugo nije razbilo sumnje i potvrdilo
njegovo postojanje!

Svejedno, mnogi ga danas smatraju prezivjelom zivotinjskom vrstom;

divljim, majmunolikim covjekom; prezivjelim neandertalcem; "izgubljenom
karikom u lancu ljudske evolucije", što je - nekim cudom - zaostala iza
"svog vremena" i još uvijek vješto izmice suvremenoj znanosti.

Mozda je baš zbog toga, zbog svoje misterioznosti i neuhvatljivosti,

jeti i stekao u svijetu tako veliku popularnost. No, ako po strani ostavimo
sage i mitove, ako osluhnemo rijeci znanosti - da li je moguce da
neandertalski covjek, koji je egzistirao u diluviju (Ledeno doba) još uvijek
zivi na prostorima ove planete?

Je li moguce da je prezivio?
Vecina znanstvenika odogovorit ce negativno, ali dr. Myra Shackley,
profesorica arheologije na sveucilištima Leicester i Southampton, u Velikoj
Britaniji, u svojoj zanimljivoj knjizi "Wild Man" ("Divlji ljudi") objavljenoj
1982. godine, smatra (i dokazuje!) da neandertalci nisu izumrli i da na
našem planetu i danas zive!

Tu je senzacionalnu tvrdnju britanska znanstvenica ponovila i u

uglednom casopisu "Antiquity":

"Bica nalik neandertalskom covjeku, prezivjela još od vremena

posljednjeg Ledenog doba u teško pristupacnim predjelima Himalaje,
Sovjetskog Saveza i Mongolije, vidana su do sada bezbroj puta. U
Mongoliji ih zovu almasti, što oznacava divlja kosmata ljudska bica, i oni
sasvim sigurno postoje!..."

Zanimanje dr. Myrae Shackley za almaste (ponekad ih zovu kratko -

alme!) datira od 1979. godine, kada je izvjesno vrijeme - kao stipendista
British Councila - radila na Sveucilištu u Ulan Batoru, glavnom gradu
Mongolije. Tih je mjeseci, istrazivala drevne arheološke lokalitete na
Altajskim planinama, pa je cesto slušala price lokalnoih nomada o
pojavljivanju almasta, susretima s njima, njihovom covjekolikom izgledu i
ponašanju.

- Oni postoje! - kaze britanska znanstvenica - i tu nema sumnje!

 Gospodar bijelih divljina

Divljak sa Kavkaza
Ruski pisac Solomon suljman tvrdi da je za vrijeme Drugog
svjetskog rata na Kavkazu uhicen ziv divlji covjek, a jedan od aktera
ovog zanimljivog dogadjaja bio je i sovjetski pukovnik saniteta, vojni
ljekar Vargne Karapetjan. Prica, prema suljmanovoj interpretaciji, ide
ovako...

Krajem decembra 1941. godine, ruski vojni ljekar dr. Vargne

Karpetjan je bio pozvan da pregleda i sasluša nekog cudnog covjeka,
koga su u oblasti Dagestana uhvatili vojnici. Oni koji su ga uhvatili, mislili
su da se radi o dobro maskiranom njemackom spijunu ili vojnom
dezerteru. Doktora Karapetjana su odveli neku dobro obezbjeđenu supu
gdje su drzali to misterioznog neznanca i tamo je obavio kompletan
medicinski pregled.

Bice je uistinu bilo čudno. Nije odgovaralo na pitanja, nije primalo

hranu, imalo je veoma neprijatan jak miris, bilo je prekriveno gustim
dlakama i u cjelini je imalo divlji izgled. Kako je kasnije pricao dr. Vargne
Karapetjan, u polumraku supe, u prvom trenutku mu se ucinilo da pred
njim na zadnjim udovima stoji golemi medvjed. Medutim, vec sljedeceg
sekunda bilo mu je posve jasno da se radi o covjekolikom stvorenju
nesvakidasnjeg izgleda.

Ono što je bilo najčudnije, stvorenje je stajalo cutke, gotovo

skruseno, dpzvoljavalo je da se dira, nije se branilo i nije pokazivalo
nikakvu agresivnost.

Potvrda iz KGB izvora

Dr. Karpetjan je nakon pregleda zakljucio da se ne radi o njemackom
spijunu, da nije rijec ni o dezerteru, vec da je u pitanju divlji covjek, koji je
ocigledno proveo citav zivot u planini, ziveci sa divljim zvijerima. A posto
je u zabitim predjelima Kavkaza i ranije bilo takvih slucajeva, objasnjenje
doktora Vargne Karapetjana bilo je sasvim vjerodostojno.

Slucaj bi sasvim sigurno pao u zaborav, poput mnogih slicnih, da dr.

Karapetjan dvadesetak godina kasnije nije procitao reportazu o
neobicnom "snjeznom covjeku". U okviru teksta objavljen je poziv
citaocima da se jave autoru ako se nekada neko sreo sa slicnim "divljim
ljudima". Tako je dr. Karapetjan stigao na prijem kod moskovskog
profesora B. Porsneva i ispricao mu pricu o divljaku sa Kavkaza. Tesko je
bilo povjerovati u neobicnu pricu, ali je zahvaljujuci pomoci administracije
moskovskog Antropoloskog muzeja, izvrsena veoma naporna i slozena
provjera.

Iz lokalnog KGB u Dagestanu uskoro je dobiven zvanicni dokument o

tome da je upravo u to vrijeme, pocetkom 1942. godine, u tom kraju
strijeljan neki veoma zagonetni dezerter, ciji identitet nisu uspjeli da
ustanove. Bio je to, po svoj prilici, isti onaj nesretni divljak sa Kavkaza,
kojeg je dr. Vargne Karapetjan pregledao u prosincu 194l. godine i koga
je, nakon pregleda, pustio na slobodu...

Jedan drugi Poljak, Slavomir Rawicz, koji je s jos cetvoricom ratnih

zarobljenika uspio pobjeci iz jednog sibirskog logora za prisilni rad i
pjesice preci vise od 6500 kilometara - od krajnjeg sjevera do indijske
granice - nasao se 1942. godine na nepalsko-tibetskoj granici oci u oci sa
zenkom i muzjakom jetija ili almasta. Bio je to dramatican susret i nije ni
cudo sto je njegovo izvjesce vise nego uzbudljivo:

"Upravo smo presli preko jedne ledene uzvisine kada smo opazili
dvije neobicno snazne spodobe, izrazito visoka rasta (oko 2,4 metra). Nas
petorica imali smo samo jedan noz i sjekiricu, pa smo odlucili da ih ako
bude moguce izbjegnemo... No, uskoro je bilo ocito da su i one nas
opazile, ali pri tome nisu pokazivale nikakve znakove cudenja ili straha.
Promatrali smo ih puna dva sata. Put im je bila rida, pokrivena kratkom
ostrom dlakom, a imale su bujnu crvenu kosu sivkasta sjaja. Neprestano
su se okretali u mjestu, njisuci se na neobican nacin - tamo-amo...

Kako se nije cinilo da ce nam skoro osloboditi put, odlucili smo ih

zaobici, sto nas je stajalo dodatnih nekoliko dana napornog hoda kroz
planinske vrleti... Kasnije smo u snijegu naisli na tragove koji su ostavili ti
snjezni ljudi-majmuni, a bili su otprilike 60 centimetara dugacki i 20
centimetra siroki..."

Slavomir je Rawicz neobicni susret s mnogo zanimljivih pojedinosti

opisao u svojoj zanimljivoj knjizi "Dugo pjesacenje", koja je prevedena u
mnogim zemljama svijeta.

Znanstvenici koji se ozbiljnije bave zagonetkom almasta dosli su do

zakljucka da ova neobicna stvorenja nalik ljudima, danas zive poglavito u
nepristupacnim i divljim predjelima na prostorima od Kavkaza do Altajskog
gorja i pustinje Gobi.
 U svojoj cuvenoj knjizi "Mysterious World" ("Misterije svijeta") ugledni
znanstvenik i futurolog Arthur C. Clarke kaze da je profesor Rintchen sa
Sveucilista u Ulan Batoru, u Mongoliji, prikupio mnostvo izvjesca svojih
sunarodnjaka o susretima i videnjima almasta. Postoje i svjedocanstva
koja tvrde da su lovci nekoliko puta ubili almaste, ali njihova tijela, sasvim
pouzdano se zna, nikada nisu dospjela u prave ruke i znanstvene
laboratorije.

"Godine 1944. u Taskurganu, nedaleko od mjesta gdje se krizaju

granice Indije, Kine, Pakistana, Afganistana i bivseg Sovjetskog Saveza",
navodi Clarke - "ustrijeljen je dlakav covjek. Profesor je B.A.Fedorovic
poslije ispitao mnoge od ocevidaca i stekao uvjerenje da je iskaz - istinit !
Moskovski tvornicki direktor G.N.Kolpacnjikov prica kako je u vrijeme
japanske invazije 1937. godine, predvodio izvidacku jedinicu Mongolije i
kako su strazari jedne noci vidjeli dvije sjenke na padini brijega. Kada na
pozive nisu stale, straze su pripucale i ubile ih. Kolpacnjikov detaljno
opisuje kako se zaprepastio kada je ujutro vidio leseve.

- Nisu to bili neprijatelji, nego cudna dlakava bica vise nalik

covjekolikim majmunima. Ali, znao sam da u Mongoliji nema antropoidnih
majmuna!...

Ispitujuci nekog starca, saznao je, da se visoko, u nepristupacnim

planinama, ponekad mogu sresti divlji ljudi. Kolpacnjikov se sjeca da su
trupla otprilike bila ljudskog rasta, nepravilno obrasla crvenkastom
dlakom, mjestimice gustom, ali cesto rijetkom pa se kroz nju vidjela koža.

Lice im je bilo poput veoma surovog ljudskog lica, s jakim ocnim

lukovima.

Kako je bjesnio rat, bilo je nemoguce uciniti bilo sto drugo osim -
zakopati misteriozne leseve!"

Uhvaceni jeti
U jos su jednom ratu snjezni ljudi uzbudivali znanstvenu i svjetsku
javnost. U vrijeme kada su sovjetske trupe bile angazirane u Afganistanu,
iz sovjetsko-afganistanskog granicnog podrucja, prema navodima
eminentnog ruskog antropolga i istrazivaca dr. Igora Burtseva, u Moskvu
su cesto pristizala dramaticna izvjesca o napadima zagonetnih kosmatih
spodoba na sovjetske vojnike.
 Dr. Burtsev tvrdi da je imao priliku i sam vidjeti jetija (on koristi izraz
jeti a ne almas) i opisuje ga kao snazno bice, cije je tijelo prekriveno
dlakom ali su mu lice i dlanovi nalik covjekovim, tesko oko 120 kilograma i
visoko oko dva metra. Sovjetskim vojnicima je cak poslo za rukom da
jednu takvu divlju kreaturu uhvate u Tadzikistanu, 128 kilometara sjeverno
od afganistanske granice. Vojnici koji su ga uhvatili, tvrde da im je poslo
za rukom da ga savladaju tek posto su ga uspavali. Njegova je snaga
nevjerovatna, posvjedocili su u razgovoru s dr. Igorom Burtsevim. A da je
odista tako, priznali su, da su za vrijeme lova na jetija dvojica sovjetskih
vojnika izgubila zivote, a sedmorica zadobili teze tjelesne ozljede.

Dramaticni dogadaj se odigrao 24. kolovoza 1984. godine, a scenu

transporta divljeg covjeka, ruski je znanstvenik zatekao sasvim slucajno,
prilikom povratka s jednog od svojih istrazivackih pohoda na Pamir. Vojne
mu vlasti nisu dozvolile jetija fotografirati, ali je Burtsev u sjecanju zadrzao
scenu utovara u vlak ovog neobicnog bica. Snjezni je covjek bio smjesten
u cvrst drveni kavez, svezanih ruku i nogu. Bilo je ocito da je ranjen, jer su
mu dlakave grudi bile omotane krvavim zavojima.

Dr. Burtsev, koji je veoma zainteresiran da se zagonetka jeti

znanstveno objasni i s nje skine veo misterije, posjetio je obliznju vojnu
bolnicu gdje je saznao da je najmanje sest ovakvih bica uhvaceno i
prebaceno u Moskvu gdje se, navodno, vrse znanstvena posmatranja i
ispitivanja snjeznih ljudi. On je razgovarao i sa nekim sovjetskim
vojnicima, koji su prezivjeli napade jetija i saznao da je samo u posljednjoj
godini (1983-1984.) poginulo najmanje 17 ljudi, a iskaz jednog vojnika,
koji se od napada jetija oporavljao u bolnici, posebno je dojmio poznatog
antropologa.

- Pred nasim dzipom pojavio se iz niotkuda - ispricao je dr. Burtsevu.

- Ja sam sjedio na prednjem sjedistu, pa me je prvog zgrabio. No, prije je
toga, kao od sale podigao nase vozilo tesko gotovo jednu tonu. Moji
drugovi su se razbjezali u panicnom strahu, a jedan je poceo pucati. To je
valjda uplasilo jetija i on me ispustio i pobjegao!

Divljak iz znastvenog djela

I drugi su ranjeni vojnici ispricali gotovo identicnu pricu: divlje se
covjekoliko bice pojavljuje iznenada, veoma je snazno i cesto uspjeva
pobjeci!

Kada su price o jetiju procurile u svijet, na afganistansko-sovjetskoj

granici se pojavila i francuska znanstvenica Jeanne Kofman,
antropologica svjetskog formata, koja je skoro cijeli svoj zivot posvetila
traganju za snjeznim covjekom. I ona je od sovjetskih vojnika cula
istovjetnu pricu, a i dr. Igor Burtsev joj je detaljno ispricao svoje videnje
jetija.
- Ako dr. Burtsev tvrdi da ga je vido, ja mu vjerujem. Igor nije
sarlatan, on je znanstvenik! - izjavila je Jeanne Kofman novinarima.

Iako nije ostalo mnogo zapisa iz prohujalih stoljeca, o pojavama

almasta ili jetija pricalo se u svim vremenskim periodima. U proslom je
stoljecu, neki kozak, po prezimenu Jegorov, ugledao nekoliko divljih ljudi
obraslih dlakom, koji su ispustali neartikulisane glasove.

Dogodilo se to 1879. godine, za vrijeme jedne od pet uzastopnih

znanstveno-istrazivackih ekspedicija u neistrazenim mongolskim
predjelima, koje je predvodio Nikolaj Przewalski, znameniti ruski general,
zoolog i istrazivac Dalekog istoka. Przewalski je vec bio poznat medu
prirodnjacima svijeta, jer je uspio otkriti do tada nepoznate zivotinje -
mongolskog divljeg konja (Equus przevalskij), tibetanskog medvjeda i
divlju devu, a 1871. godine sreo se i s divljim covjekom!

Pedesetih godina 20. stoljeca, ceski je antropolog Emmanuel Vlcek,

strpljivo analizirao dva stara antropoloska i anatomska znanstvena djela,
koje je nasao u jednom budistickom samostanu u Ulan Batoru
(Mongolija). U prvom djelu, tiskanom potkraj 18. stoljeca u Pekingu,
detaljno je razmatrana divlja fauna mongolskih prostranstava.

Na svoje veliko iznenadenje, Vlcek je u njemu pronasao i crtez

divljeg covjeka, ispod kojeg je bila ispisana trojezicna legenda: "samdja"
(tibetanski), "bitchun" (kineski) i "kumin gorugosu" (mongolski). Izgled
divljeg covjeka neodoljivo podsjeca na almasta: glava mu je prekrivena
kosom, a lice gustom bradom. Citavo misicavo tijelo obraslo je kratkom
gustom dlakom, a u oci pada snazna muskulatura prsnog kosa, sto je -
kako se zna - jedna od tipicnih karakteristika neandertalskog covjeka!

U drugom izdanju iste knjige, kojeg su nekoliko desetljeca kasnije na

tibetskom jeziku u stampali Ulan Batoru, doslovice se kaze:
"Divlji covjek zivi na planinama. Srodnik je medvjeda, i jednako je jak,
zapravo strahovito je snazan. Njegovo je meso dobar lijek za neke
dusevne bolesti, a njegova jetra uspjesno lijeci zuticu!"

Svjedočanstvo mongolskog profesora

Znanstvenici isticu da almas nije slucajno dospio u prirucnik
mongolske zoologije, gdje su svoje mjesto nasle i sve ostale zivotinjske
vrste sto cine cjelokupnu faunu Mongolije, a americki je prirodnjak Y.
Rinchen dosao do zakljucka da je ovo znacajno djelo napisao glasoviti
mongolski znanstvenik Dondubjaltsan (1792-1855) i da je njegov pravi
naslov "Ogledalo medicine", te da postoji i njegovo trece izdanje, koje su
tiskali redovnici tibetskog budistickog samostana Gumbunu!

Sovjetski znanstvenik Dordji Meiren, koji je ucestvovao u nekoliko

ekspedicija s mongolskim istraživaćem, profesorom Y. Rinchenom, koji je
cak punih pet decenija istrazivao zagonetku tajanstvenih almasa, dosao je
u posjed mnogih starih dokumenata u kojima se navodi da su u 19.
stoljecu zabiljezeni nebrojni susreti ljudi i almasa, ali se broj susreta
drasticno smanjio nakon 1867. godine kada su tamo stigli ruski vojnici,
lovci i trgovci.

Mairen je, navodno, 1937. godine u jednom lamaistickom samostanu

u pustinji Gobi, vidio kožu jednog almasa. Lokalne lame su je koristili kao
obrednu prostirku za vrijeme misticnih ceremonija.

Prema navodima uglednog ruskog znanstvenika, koza je s tijela

almasa bila skinuta uzduz kraljesnice, tako da su prsni kos i lice bili
sacuvani. Na licu nije bilo dlaka, osim obrva i trepavica, a glava je bila
obrasla dugom kosom. Nokti i prsti na rukama bili su ocito ljudski a ne
zivotinjski.

Izvjesca o videnjima divljih ljudi, almasa, jos i danas, s vremena na

vrijeme, uzbuduju mongolsku javnost, a najcesce stizu iz udaljenih
provincija Khovd i Bayanoglu. U meduvremenu, Mongoli su poceli rabiti
svoj izraz za almase - "hun guree" (covjek zvjer).

Zanimljiva rasprava
Inace, svjedocanstva znanstvenika sa prostora bivseg Sovjetskog
Saveza, u svijetu se prihvataju s mnogo vise postovanja, nego ona sa
Zapada. Za to postoje stanovit razlozi od kojih je, svakako, najbitniji onaj
da se u vrijeme sovjetske zajednice nije nista smjelo objaviti sto nije
nekoliko puta provjereno. Otuda je, svojevremeno, u svjetskoj javnosti,
veliku paznju izazvala javna znanstvena rasprava o tome da li je almast
proizvod dokonih mastara ili on usitinu postoji.

Raspravu je zapoceo nekada sredisnji list sovjetske mladezi

"Komsomolska pravda", koji je objavio zanimljivo izvesce znanstveno-
istrazivacke ekspedicije, u kojoj je bilo ljudi razlicitih zanimanja, cak i
amatera zeljnih nesvakidasnjih otkrica, duboko uvjerenih da daleki
covjekov predak, neandertalac, i dan-danas spokojno zivi u nekim tesko
pristupacnim predjelima bivseg Sovjetskog Saveza.
 Izvjesce ekspedicije je izazvalo pravu lavinu pisama. Na adresu
Redakcije i Darwinovog instituta u Moskvi, koji je bio organizator
ekspedicije, stiglo je na stotine uzbudljivih svjedocanstva, koja su
ubjedljivo potvrdivala tezu da divlja covjekolika bica uistinu zive - "ovdje i
danas"!

Jedan inzenjer je kratko javljao:

"Ma koliko vam se cinilo nevjerojatnim, ja sam se s njim sreo - oci u

oci. Desilo se to u dolini rijeke Adice, u sjevero-istocnom Sibiru, i moje
iznenadenje i strah pri tom iznenadnom susretu, rijecima je nemoguce
opisati!..."

Jedan drugi gradjanin, strasni planinar, sa tajanstvenim se

neandertalcem (?!) sreo na Kavkazu, u predjelu gdje ljudi rijetko zalaze.

Ipak, najzanimljivije su bile izjave trojice clanova jedne amaterske

istrazivacke ekspedicije koja je 1979. godine boravila na sjevrnoj strani
Pamirsko-altajskog gorja, u sovjetskoj srednjoj Aziji. Oni su od lokalnih
nomada doznali da se u tom kraju cesto pojavljuje divlje covjekoliko bice,
koje im - doduse - ne cini nikakvu stetu, ali ga se oni ipak dosta
pribojavaju i izbjegavaju susrete s njim..

Oči u oči sa divljim čovjekom

Zanimljivo je pismo bilo i jedne studentice, Nine Grinove iz
Vorsilovgrada, koja je takoder bila ocevidac nesvakidasnjeg prizora:

"Ulogorili smo se na obali rijeke" - pisala je Nina Grinova. -"Na drugoj

smo obali pravili stazu na kojoj bi se mogao vidjeti trag, jer su se tamo,
gotovo svake noci, pojavljivali novi cudni otisci. Željela sam jednu noc da
provedem na toj obali, pa sam to i ucinila.

No, bukvalno ni dvadesetak minuta nakon sto su me drugovi tamo

prebacili, sjedeci na obali, zacula sam zagonetne udarce kamena o
kamen. Takve smo zvuke i ranije slusali u nasem logoru, ali nismo znali
ko ih i kako proizvodi. Ustala sam oprezno, ali se sve utisalo. Ponovo sam
sjela. Sjedila sam dugo na tom mjestu, a onda se odjednom zaculo
nekakvo nerazgovjetno mumlanje.

Noc je bila vedra, puna mjesecine, a ja sam na intuitivni nacin

postala svjesna da me neko motri. Zbog toga sam ponovo ustala. Na
dvadesetak metara od mene stajalo je cudno kosmato stvorenje nalik
divljem covjeku.

Bilo je vrlo visoko, oko dva metra. Krupne, gotovo kvadrataste figure.
Vrlo kratkog snaznog vrata, malo u tijelu poguren. Ruke je slobodno
opustio niz tijelo. Ne, nije me plasio. Smjelo sam mu krenula u susret.
Presla sam oko pet metara. Motrio me je prodornim ocima, ali u njima nije
bilo ljutnje, zlobe, bijesa ili straha. U ruci sam imala igracku - pticicu koja
cvrkuce. Pritisnula sam je nekoliko puta. To ga je zbunilo. Okrenuo se i
otisao..."

Nista manje zanimljivo svjedocanstvo uputila je "Komsomolskoj

pravdi" Geolina Siforova, likovna umjetnica zaposlena u izdavackom
poduzecu "Nauka" u Moskvi:

"Nas cetvoro smo odlucili zanociti pod jednim velikim stablom, na

obali jezera. Uvukli smo se u vrece za spavanje i uskoro zaspali.
Probudila sam se istodobno kada i Dima Sizov, student kijevskog
Politehnickog instituta. Na rastojanju od deset do trideset metara, na
velikom kamenu, u difuznoj svjetlosti blage sjeverne noci, jasno se
ocrtavala silueta snazne covjekolike figure kako sjedi u slobodnoj pozi.

To je bice bilo vrlo visokog rasta - oko 2,30 metra... Nakon izvjesnog
vremena, ustalo je i nestalo u obližnjoj šumi!...”
 Gospodar bijelih divljina

Prica o divljoj zeni

I ugledni istraživač, profesor Boris Porsnjev, clan ruske Akademije
znanosti i autor brojnih znanstvenih rasprava, smatra da almasi
uistinu postoje i da je samo pitanje vremena kada ce to i znanost
konacno potvrditi.

Na osnovu brojnih autenticnih izvjesca, ugledni ruski istraživač,

profesor Boris Porsnjev, objavio je mozda najtemeljitiji opis divljeg
stvorenja za kojeg bi se moglo reći da pripada tajanstvenoj porodici divljih
sniježnih ljudi. Evo kako ga opisuje:

"Nema krzno, nego ostru dlaku kroz koju se ponekad nazire koža.
Mladi se radaju bez dlake, a lubanja im je na tjemenu cunjastog oblika.
Zubi su im poput ljudskih, ali nesto krupniji, s jace razmaknutim
ocnjacima... Cesto grabe predmete prstima i dlanom, a da pri tome ne
koriste palce. Mogu trcati veoma brzo, gotovo kao konji, penjati se po
drvecu i plivati u rijecnim brzacima...

Muzjak i zenka ostaju zajedno citav zivot i cesto se sklanjaju u

pecinama. Neugodno vonjaju, umiju bacati kamenje, ali ne i izradivati
orude. Vole se grijati uz zar napustenih vatri, ali ih sami ne znaju upaliti i
odrzavati. Jedu male zivotinje i biljke, a krecu se uglavnom u sumrak ili
nocu..."

Priča o divljoj ženi

Porsnjev je imao priliku da prouci i brojna izvjesca s Kavkaza o
susretima pojedinaca s tamosnjim divljim ljudima, koje lokalno pucanstvo
naziva imenima - "kaptari" i "blaban-guliji". Njihovo videnje zabiljezeno je
u mnogim podrucjima kavkazskog gorja sto se proteze na prostore
Azerbejdzana, Gruzije i Dagestana, a Porsnjev je posebnu paznju obratio
jednom odista nesvakidasnjem slucaju - divljoj zeni, koju su, kao posve
mladu, zarobili stanovnici sela Thkine, na rijeci Mokvi.

Zana, kako su joj kasnije dali ime, nakon uhicenja bila je vezana
lancima i drzana u obliznjoj pecini, ali se za tri godine toliko pripitomila da
je prvo premjestena u drveni kavez, a onda u seosku kolibu. Imala je
sivkastocrnu kozu obraslu kratkim, gustim crvenkastim dlakama.

Buduci da nije nikada naucila govoriti, sa seljanima je komunicirala

neartikuliranim, grlenim glasovima. Imala je siroko lice s jako ispupcenim
jagodicama, velika usta, isturen snazan podbradak i snazne celjusti,
velike bijele zube i "divlji izraz na licu".

Zana je mogla trcati brzo kao konj. U pocetku se bojala pasa, ali je
uskoro naucila da se pomocu komada drveta brani od njih. Naucila je
bacati kamenje. U pocetku je jela samo voce, a kasnije sve sto bi joj se
nudilo, ali je osobito voljela meso i pivo.

Nakon nekog vremena, Zana je zatrudnjela s jednim seljakom po

imenu Sebekija, ali joj je dijete umrlo odmah nakon poroda. Kasnije je
imala jos dva sina i dvije kcerke ciji potomci i danas zive. Godine je 1964.
Porsnjev posjetio dva Zanina unuka, rudara na Kavkazu, i saznao da je
Zanin mladi sin Khvit umro sa 65 godina, a da je starija kcerka Gamassa
bila tri puta snaznija od najsnaznije zene u selu i da je imala tamnu jako
dlakavu kozu.

Svi Zanini potomci imali su izuzetno izrazenu sposobnost

oponasanja razlicitih zivotinjskih glasova i znali su se, navodno,
sporazumjevati sa divljim zivotinjama!

Divljaci iz Sibira
Nekoliko godina nakon Porsnjevog boravka na Kavkazu, jedan je
drugi ruski istrazivac, dr. Igor Burtsev, otkopao grob Zaninog starijeg sina
Hvika, koji je umro 1953. godine, i iz groba uzeo lobanju, kako bi je
znanstveno obradio. Dvogodisnja ispitivanja su pokazala znacajne razlike
izmedu kostiju i sastava lobanje sina divlje zene i "normalnih" ljudi!

Ako je tocna ova zanimljiva prica ruskog znanstvenika Borisa

Porsnjeva, i ako je Zana odista pripadala porodici "divljih ljudi", onda je
ona mogla biti jedino ziva neandertalka, jer inace ne bi mogla imati
potomke s covjekom. Nesumnjivo, pripadala je nasoj vrsti - Homo sapiens
- ali nije bila Homo sapiens sapiens, nego samo Homo sapiens
neanderthalis!

Neki od najzanimljivijih ruskih izvjesca o divljim ljudima, posljednjih

decenija najcesce dolaze iz dalekog i neistrazenog Sibira. Tamo su, u
beskrajnom carstvu mocvara, tajgi i crnogoricnih suma, na prostranstvu
vecem od 7,500,000 cetvornih kilometara, navodno, zabiljezeni mnogi
susreti s cudnim, kosmatim covjekolikim kreaturama.

Provjerom i analizom mnogobrojnih izvjesca doslo se do zakljkucka

da se radi o dva tipa misterioznih divljih bica: jedan nevjerojatno lici na
suvremenog covjeka, a drugi, koji je mnogo krupniji, slican je himalajskom
jetiju. Prvi se tip snjeznih ljudi srece jedino na podrucju sjeveroistocno od
Jakuta, u istocnom Sibiru, a drugi svuda - od Urala, na zapadu, pa sve do
poluotoka Kamcatke, na dalekom istoku.

Buduci da je podrucje Sibira, golemo poput kontinenta, vrlo rijetko

naseljeno (domicilno je pucanstvo nomadsko i zivi od sobova i lova),
najcesca izvjesca o uzbudljivim susretima s divljim ljudima dolaze od
iskusnih istraživača, znanstvenika, cesto i akademika, koji u Sibiru tragaju
za novim rudnim nalazistima ili se bave istrazivanjima sibirske flore i
faune.

Jedan je od njih, geolog Vladimir Puskarev, 1978. godine u

moskovskom casopisu "Tehnika maladjozi", objavio opsiran tekst o
ljudima koji su se sreli s misterioznim divljim covjekolikim spodobama.

"Onaj koji luta sumom..."

Osobito zanimljivo bilo je svjedocanstvo lovca Luke Vasiljevica
Tunzjanova iz jednog gradica u okrugu Vasjakovo, na obali rijeke Ob.

"Jedne sam se veceri vracao iz Jaraskogorda u Vasjakovo. Sa

mnom su bila i moja dva lovacka psa. Odjednom su pocela rezati i pojurili
su naprijed, ali su se brzo vratili s repom medu nogama i cvileci
prestraseno. U tom su trenutku iz sume izasle dvije krupne dvonoge
spodobe. Jedna je bila visa od dva metra, druga nesto niza. Na sebi nisu
imale nikakvu odjecu, iako smo bili u studenome. Koza im je bila obrasla
gustom kratkom dlakom, poput krzna. I lica i tijela su im bila tamna. Brade
su im bile isturene naprijed, a ruke neobicno dugacke. Korak im je bio
neobican, drukciji nego covjeciji, jer su u hodu nekako cudno zabacivali
noge. Prosli su desetak metara od nas, neobaziruci se ni na mene ni na
preplasene pse."

Kada je Puskarev upitao Tunzjanova tko bi mogla biti neobicna

stvorenja, lovac je nehajno odgovorio:

- Ne znam. U nasem kraju takva bica nazivamo "uten-ehti-agen" -

onaj koji luta sumom!

Zanimljivu storiju navodi i Myra Shackley u svojoj knjizi "Wild Men":

"U jednom se ruskom muzeju cuva neobican dokument. To je

izvjesce sefa ruske carske zandarmerije u Berezovom o 'ubojstvu
cudovista', koje se dogodilo u tajgi u ljeti 1846. godine. Ubili su ga dva
lovca na zivotinjska krzna, F. Likisov - Samojed i Z. Obil - Ostjak, u tundri
kraj Berezova, u zapadnom Sibiru. Dokument se cuva u arhivi Povijesnog
muzeja u Tobolsku.

Dvojica trapera naisla su na cudoviste u tajgi i kada su ga opkolili

njihovi ljuti psi. Likosov je dohvatio pusku i ustrijelio ga. Traperi su ga
temeljito razgledali i ustanovili da mu je tijelo obraslo gustom smedom
dlakom, da je muzjak i da sasvim pouzdano nije medvjed. Zbog sumnje
da su ubili covjeka, po nalogu visih vlasti obavljena je temeljita istraga i
tako je nastao pomenuti dokument."

Ubistvo divljeg covjeka

Iskazi o susretima i videnjima divljih ljudi nerjetko dolaze i sa krajnjeg
ruskog istoka. Istraživač inz. Aleksandra Burceva objavila je zbirku
svjedocanstava iz okruga Cukca i Lamut, na poluotoku Cukotka, a
tamosnje nomadsko pucanstvo ima i naziv za "svog divljeg covjeka".
Nazivaju ga “mirigdi” ("siroka ramena" ili "plecati"), a opisuju ga kao
veoma visoko i snazno dvonogo bice, obraslo krznom i s glavom
usadjenom u ramena.

“Mirigdi” se moze sresti samo za vrijeme kratkog ljeta, hrani se biljem

i sirovim mesom, koje trga rukama (a ne zubima) i onda stavlja u usta i
jede. Pored mirigdija, na poluotoku Cukotki, u Beringovom moru, zivi i
kiltan ("buljooki"), koji je stasom nesto manji, ima izrazito velike i buljave
oci, gospodari planinama i rado krade plijen lovcima.

I na obliznjoj Kamcatki nomadi cesto srecu divlja covjekolika bica obrasla

gustom dlakom. Nazivaju ih razlicitima imenima - terik ("covjek zore"),
girkicavil ("brzonogi), arisa ("covjek doline") dzulin ("piljastoglavi") ili
imenima koja nemaju nikakva znacenja, kao - arink i rekhem!

Podjednako kao u Rusiji, i u Kini je rasprostranjeno uvjerenje da

divlji, snjezni covjek zivi u neistrazenim predjelima nepristupacnih
planinskih masiva, kao sto su Quinling, Bachan, Shenongjia i Himalaje.

Posebno je Shenongjia oduvijek smatran misterioznim.

Prema jednoj legendi, Shenong, bog poljoprivrede i stocarstva,

morao je zbog visine tih planinskih vrleti, sagraditi skele da bi se mogao
popeti na visoravan na kojoj je htio skupljati ljekovito bilje. Uprovo tako je i
dobio svoje ime ovaj planinski masiv, jer rijec "jia" na kineskom znaci
"skele": Shenongjia - senongove skele!
 Prvo "znanstveno" promatranje jednog kineskog jetija, kako navodi
dr. Myra Shackley, obavio je biolog Wang Zelin, koji je odrastao i
diplomirao SAD. On je 1940. godine, kao znanstveni suradnik
Nacionalnog komiteta za regulaciju zute rijeke, dozivio nesto sto nikada u
zivotu nece zaboraviti.

"Potkraj rujna", zapisace kasnije Wang Zelin, "dok smo se u dva

automobila vozili ravnicom Niang Niang i na desetak kilometara se
priblizili gradu Jianglua, odjednom smo zaculi nekoliko hitaca. Nakon pola
kilometra voznje, zaustavili smo se kraj skupine seljaka, okupljenih oko
jednog vojnika koji je stajao s puskom. Seljaci su nam uzbudjeno
dovikivali:

'Ustrijelio je divljeg covjeka!... Ustrijelio je divljeg covjeka!...'

Na cesti je, zbilja, lezalo tijelo nekakvog stvorenja kakvo do tada

nikad u zivotu nisam vidio. Stvorenje je bilo visoko najmanje dva metra, a
cijelo mu je tijelo bilo obraslo veoma gustom ridastom dlakom, dugackom
otprilike 1 cun (3 cm).

Buduci da je stvorenje lezalo na trbuhu, nekoliko ga je seljaka

okrenulo na ledja. Pokazalo se da je to zenka s velikim dojkama.
Bradavice su joj bile upadljivo crvene, po cemu se moglo zakljuciti da jos
doji mladunce. Kosa na licu je bila sasvim kratka, oci duboko usadene, a
usne jako debele i ispupcene. Glava joj je bila uska, s jako ispupcenim
jagodicama, a kosa dugacka 1 chi (30 cm).

Lice stvorenja me je jako podsjetilo na lice pekingškog pračovjeka

(kineski Homo erectus). Seljaci su mi kasnije pricali da su u okolini vidjali
još dva takva stvorenja (muzjaka i zenku). Kretali su se na straznjim
nogama, drzeci se jako uspravno, visoki oko dva metra i strahovito
mišičavi i snazni. Nisu znali govoriti, nego su prilikom susreta sa seljanima
samo urlikali, rezali i groktali."
 Gospodar bijelih divljina

Jeti oteo cobanicu

Istrazujuci najvece misterije svijeta, autor je ove knjige u dva navrata
- 1981. i 1989. godine - putovao je u NR Kinu. Prvi puta je boravio u
Pekingu i Vuhanu, gdje se organizirala jedna od najkompletnijih
znanstvenih ekspedicija sto je imala zadacu provjeriti izvjesca iz
provincije Hubej da u tom neistrazenom kraju divlji ljudi nanose
velike stete lokalnom pucanstvu.

Prema sturim podacima objavljenim u Pekingu, u Hubeju je zivjelo

najmanje 300 ljudi, koji su se sreli s cudnim ljudskim kreaturama. Koliko je
u tim neobicnim izvjescima bilo istine?

Na ovo pitanje, potrazio sam odgovor kod uglednog kineskog

znanstvenika Tczoua Guoshinga, istrazivaca Muzeja prirodne historije u
Pekingu, koji je vec nekoliko puta bio u ekspedicijama, sto su pod visokim
okriljem kineske Akademije znanosti, boravile u divljim predjelima
provincije Hubej.

- Ne, ne vjerujem da se radi o divljim ljudima. U pitanju je, mozda,

neka rijetka vrsta kratkorepih majmuna - odgovorio je kratko profesor
Guoshing i potsjetio me na zanimljivu cinjenicu. S obzirom na to da Kinezi
vrlo brizljivo biljeze kroniku svih pojava vezanih uz prirodu, i u ovom su
slucaju okrenuli knjige i pronasli da se jos od dinastije Tang, u sedmom
stoljecu, makar jednom u stotinu godina, pojavljuju podaci o neobicnom
stvorenju za koje se kasnije ispostavlja da je bio majmun.

Kidnapovana čobanica
Ipak, seljaci iz Hubeja vjeruju u postojanje divljih snježnih ljudi. O
njima govori narodno stvaralastvo, a jedno predanje za koje vecina
Hubejaca duboko vjeruju da je istinito, govori o tome kako je prije nekoliko
decenija divlji covjek sisao s nepristupacnih vrleti i s jednog pasnjaka
kidnapirao neku sirotu cobanicu.

Selo je organiziralo hajku, ali nije naslo ni snjeznog covjeka, a niti

mladu seljanku. Napokon, kada je dogadaj poceo padati u zaborav,
poslije dvije-tri godine, u selu se pojavila nesretna cobanica i sa sobom
donijela musko dijete neobicna izgleda.
 Ispricala je sve detalje svog tragicnog dozivljaja, a za dijete je
priznala da mu je otac niko drugi nego - jeti!

Znanstvenici koji su proucavali neobicno musko dijete nisu mogli

potvrditi pricu, ali je nisu ni demantirali, a kako je uskoro sirota zena
skrenula s uma, ova nevjerojatna storija nikada do kraja nije sasvim
razjasnjena.

Kineska je Akademija znanosti od 1976. godine primila preko 150

obavijesti o videnjima snjeznog covjeka, a posebno su zanimljiva dva
slucaja: 32-godisnja je seljanka Gong Julan ispricala da je kosila travu
kada je ugledala divljeg covjeka kako se polako krece prema nekom
stablu u blizini. Bio je visok i hodao je uspravno, a tijelo mu je bilo
prekriveno gustom dlakom. Imao je dugu kosu koja mu je padala do
ramena. Prislonio se uz stablo i dugo cesao.

Znanstvenici koji su provjeravali istinitost ovog slucaja , odista su na

stablu - na 130, 180 i 200 centimetara iznad zemlje, sto je odgovaralo
visini struka, ramena i glave jetija - nasli sive i smede dlake duge od tri do
šest centimetara.

Analizom u znanstvenim laboratorijama u Pekingu doslo se do

nedvojbenog zakljucka da su dlake u osnovi iste strukture i sastava kao
kod primata, te da se znacajno razlikuju od medvjedih!

Uzbudljiva svjedocanstva
Drugi je slucaj jos zanimljiviji: jedne noci u svibnju 1976. godine, dok
su se pustom cestom vozila sestorica clanova partijskog komiteta lokalne
sumarije, pred njihovo vozilo je iskrslo neobicno divlje stvorenje. Bilo je
visine normalnog covjeka, kretalo se uspravno, na dvije noge, a tijelo mu
je bilo prekriveno crvenkasto-smedom dlakom.

Istrazna komisija je temeljito preslusala svu sestoricu ocevidaca, koji

su tvrdili da u pitanju nije bio medvjed niti majmun. Jedino je ih je lice
cudne spodobe podsjecalo na gorilu!

Za vrijeme mog drugog boravka u carstvu jetija, kada sam 1989.

godine predvodio novinarsku-istrazivacku ekspediciju “Tibet ’89.”, u
Kashmir, Nepal, Tibet i Sikkim, jedan od nasih zadataka bilo je istraziti
najaktuelnija izvjesca o pojavama snjeznog covjeka. Predvodjeni dvojicom
vodica, sherpasa, mjesec i pol dana smo se kretali nepristupačnim
snjeznim vrletima Karakoruma i Himalaje, ali smo jedino u Namche
Bazaru, 260 kilometara udaljenom od Kathmandua, saznali da je jeti
ponovo vidjen.

Pojavio se na mjestu zvanom March, na nadmorskoj visini oko pet

tisuca metara, gdje je napao stado jakova, a svjedoci koji su to posmatrali,
tvrdili da takvo snažno stvorenje nikada nisu vidjeli. Kosmati divljak je
himalajska goveda ubijao jednim jedinim zahvatom, zavrnuvsi im vratove,
kao da se radilo o srndacima a ne o snaznim jakovima!

Na mjesto dogadaja izasla je i nepalska policija, koja je potvrdila da

je registrirala otiske ruku i nogu nepoznatog napadaca. Radilo se o
odraslom jetiju, visokom preko dva metra. Otisak njegove ruke bio je dug
27, a sirok 10 centimetara, dok su stopala imala dimenzije 40 sa 12
centimetara.

Istrazujuci ovaj slucaj, stigli smo i do budistickog samostana

Pangboche, u kome su nam gostoprimljive lame pokazale navodni jetijev
skalp, star više od 350 godina. Dobro ocuvani skalp bio je odrezan
simetricno, iznad usiju. Unutrasnja strana bila je sasvim glatka i cjelovita,
bez savova ili deformacija. Kožno je tkivo djelovalo kao da je poteklo od
naborane kože, a debljina mu je bila oko tri milimetra, sto je dokazivalo da
ne potjece od jaka ili neke himalajske divlje zivotinje!

Dramatični napad
Vraticemo se jos ovom skalpu. Recimo da medju Nepalcima, a
osobito medu sherpasima, koji zive visoko u planinama, kruzi bezbroj
uzbudljivih prica o jetiju. U budistickom samostanu Tjangbocheu, u sjenci
Mount Everesta, culi smo nevjerojatnu pricu kako, s vremena na vrijeme,
jedan jeti navraca u samostanski vrt!

Inace, svake godine u Kathmandu stizu zivopisni opisi o napadima

jetija. Lakhpa Domani, djevojka iz himalajskog sela Machherma, opisala je
sto je dozivjela dok je napasala jakove. Prvo je zacula prodoran sum, a
kada se okrenula suocila se s golemim majmunolikim stvorom krupnih
ociju i izbocenih vilica.

Bio je obrastao crnom i crvenosmedom dlakom. I sam iznenaden

situacijom, zgrabio je djevojku i ponio je ka obliznjem potoku, ali ga je
njena vriska zbunila pa ju je ispustio. Potom se ustrijemio na dva jaka;
jednog je ubio udarcima, a drugog je scepao za rogove i vjestim zahvatom
- slomio mu vrat.
 O citavom slucaju obavjestena je mjesna policija, koja je - otkrivsi
jetijeve tragove i pregledavsi ubijene jakove - potvrdila djevojcinu pricu.

Kao i mnogi drugi istrazivaci i znanstvenici, Arthur C. Clarke smatra

da se dokazi o postojanju jetija mogu svrstati u tri glavne skupine: otiske
stopala u blatu i snijegu, svjedocanstva ocevidaca i fizicke dokaze, kao
sto su nadene kosti, dlake, koza, izmet...

Gospodar bijelih divljina

"Vidio sam dvojicu!..."

Nakon osvajanja Lhtose, svog posljednjeg osam tisuca visokog vrha
(osvojio ih je svih 14), najslavniji alpinista svih vremena, Austrijanac
Reinhold Messner, organizirao je konferenciji za tisak. Tom je
prilikom novinarima saopcio i da je imao dva susreta sa himalajskim
divljim čovjekom – jetijem!

Prica o divljim snježnim ljudima zapocela je u trenutku kada je jedan

japanski novinar slavnom alpinisti Reinholdu Messneru postavio pitanje:

- A jeti?!... - iznenadio je Messnera novinar. - Jeste li za vrijeme

svojih alpinističkih pohoda imali priliku da vidite jetija?

Austrijanac nije znao slagati:

- Vidio sam dvojicu - odgovorio je izravno. - Ne vjerujem da je to bio

covjek. Vise me podsjetio na jos ne klasificiranu zivotinju!
 Kasnije, u listopadu 1986. godine, detaljno je pricao o tome:

- Nisam ga vidio u snjeznim predjelima, nego u sumi, na tibetskoj

strani Himelaje. Bice se pojavilo na visini od 4200 metara, izronivsi
izmedu drveca. Bio je visok gotovo dva metra i oslanjao se na dvije kratke
noge. Tijelo mu je bilo obraslo crnom dlakom i samo je lice bilo cisto.

Gospodar bijelih pustoši

Tragove prvog jetija, Messner je slijedio blizu tri kilometra, sve dok
nisu iscezli u kamenom koritu jedne bujice. Dan kasnije, presao je jos 40
kilometara i uvece, pri mjesecini, ponovo ugledao misterioznog snjeznog
covjeka.

- Stajao je uspravno, na mjesecini, kao da je prkosio svima. To nije

bila halucinacija. Ne. To je bio jeti, jedini istinski gospodar himalajskih
snjeznih bespuca!

Fotografije s otiscima jetijevih stopala u snijegu nisu vise nikakva

rijetkost. Medu prvima ih je 1951. godine snimio britanski alpinist i kirurg
Michael Ward.

- Bili smo oko trideset do cetrdeset milja zapadno od Everesta -

ispricao je Ward. - Tada smo presli veliki planinski lanac u visini blizu
6000 metara i usli u takozvanu "bjelinu" na karti. Karta je tu bila posve
prazna, bez ikakvih topografskih pojedinosti. Odjednom, na jednom
ledenjaku, ugledali smo nekoliko divokoza. Kada smo stigli tamo, zapazili
smo njihove tragove. Ali, ne samo njihove...

Michael je Ward zagonetne tragove detaljno opisao u tekstu kojeg je

tih dana objavio pod karakteristicnim naslovom "Tragom himalajskog
snjeznog covjeka - jetija":

"Bili su to posve drugaciji tragovi. Razabirali su se svi prsti na

nogama. Stope su, koliko sam mogao opaziti, vodile nekoliko milja ravno
niz ledenjak. ^inilo mi se da su tragovi vjerojatno nastali nocu ili ranijeg
dana, jer im rubovi nisu bili namalo uruseni. Zapravo, na nekoliko se
mjesta moglo razabrati gdje je to stvorenje prekoracilo malu pukotinu, a
tamo gdje je skocilo, s jedne strane na drugu, vidjeli su se i tragovi
nokata.

Kao sto smo kasnije vidjeli i na snimcima, tragovi su bili mnogo dublji
od nasih. Bili bismo ih vjerojatno mnogo duze snimali i opisivali, ali nam je
ponestalo hrane i glavna nam je briga bila da se izvucemo iz tog potpuno
divljeg podrucja u kome nikada nisu bili cak ni sherpasi, ni Tibetanci, a
pogotovo ne - Europljani!"

Brojni zagonetni tragovi

Wardovi su snimci izazvali buru razlicitih reakcija. Dok su neki
znanstvenici tvrdili da se ne radi o otiscima jetijevih stopala, vec o
tragovima tibetskog medvjeda, drugi su ih tumacili kao tragove snjeznog
leoparda, a jedan britanski casopis otisao je najdalje, tvrdeci da su na
fotografijama - tragovi ptica, alpskih cavki, koje ostavljaju slicne tragove
kao i jeti!

U svojoj analizi misterioznih tragova najtemeljitiji je bio zoolog W.

Tchernezky s Queen Mary Collegea u Londonu, koji ih je uporedivao s
tragovima gorile, fosilnog covjeka i suvremenog ljudskog bica. Na kraju,
dosao je do zakljucka da se nikako ne radi o stopalima medvjeda ili
dugorepog majmuna. Naprotiv:

- Svi dokazi ukazuju na to da se iza takozvanog snjeznog covjeka

skriva snažno gradjeni dvonozni primat, najvjerovatnije tipa slicnog
gigantopithecu!

U meduvremenu, u mnogim krajevima Himalaje, snimljeno je na

tisucu misterioznih tragova. Mnogi od njih nisu nikada identificirani, pa ih
istrazivaci cesto koriste kao ilustracije za svoje tvrdnje da je jeti puka
stvarnost i da je pitanje samo dana kada ce napokon dolijati!

- Mozete da mi ne vjerujete, ali ja sam ubijeden da on postoji! -

izjavio je japanski profesor Cuchima, kada se nakon cetveromjesecne
ekspedicije na Halaju, vratio u rodni Tokio.

Da, oni postoje!

To ce vam potvrditi i Emil Wick, svicarski pilot nepalske zracne

kompanije, koji s obitelji zivi u Kathmanduu. Emil, inace, nije jedan od onih
koji se odusevljavaju misterijama i lako ih odbacuju. Pa, ipak...

Wick prica:

- Zaboga, kada sam dosao u Nepal nisu me uopce zanimali ti vraziji

jetiji. Dosao sam ovamo da letim s turistima iznad himalajskih vrhova i da
uzivam kada sam u sluzbi. No, jednog sam jutra s nekim Japancima letio
iznad Kangchenjunga i, iznenada, ugledao te tragove. Bila su tri odvojena
traga i bilo je ocito da su ih ostavila dvonozna bica. Dolazili su s obje
strane grebena, sastali se, a onda su sisli dolje do jednog jezera, mozda
zato da bi pili...

Oci u oci s jetijem

Ipak, mozda je mnogo uzbudljivije svjedocanstvo Dona Whillansa,
cuvenog alpiniste, koji je osvojio Mount Everest i ledeni vrh Kangcenjung.
Evo sta je zabiljezio u svoj himalajski dnevnik:

"Bili smo u svetistu Annapurne, kako nazivaju prsten oko visokih

vrhova, i ja sam nastojao naci prikladno mjesto za logor. Dok sam obilazio
jedan planinski greben, iza leda sam zacuo pticije kliktanje. Pogledao sam
svoga sherpasa, a on je prestravljeno rekao:

- Dolazi jeti, sahib!

Naglo sam se okrenuo i pogledao uzbrdo, zatim sam opazio dvije

crne vrane u letu i tamnu sjenku dvonosca koja je nestajala iza ledene
izbocine. Sutradan smo nastavili dolinom, kako bismo istrazili juznu
stranu. Tu sam otkrio tragove koje je, ocito, prosle noci ostavio jeti. Stope
su bile 45,7 cm duboke, a dugacke otprilike kao moje, sto je odgovaralo
misljenju naseg vodica da se radilo o tragovima mladog jetija."

Godine 1975. dogodio se senzacionalan dogadaj kojeg pominje i

sam Arthur C. Clarke. Te godine se, povrijeden i sokiran, s Himelaje vratio
poznati poljski alpinista Janusz Tomaszczuk. Na konferenciji je za
novinare ispricao nevjerojatan dozivljaj: u podrucju Mount Everesta
uganuo je koljeno, pa je odustao od daljnjeg uspona. I dok je hramao do
najblizeg naselja, opazio je kako mu se priblizava neka divlja covjekolika
prilika.

Dok je Tomaszczuk zvao u pomoc, jeti mu je prisao na svega

nekoliko metara.

Bio je visi od 180 centimetara i s rukama do ispod koljena. sokiran i

prestravljen, Poljak je poceo dozivati u pomoc.

- Gledali smo se oci u oci - rekao je Tomaszczuk. - I taman sam

pomislio kako je sa mnom kraj, kada se on mirno okrenuo i lagano otsetao
iz mog vidokruga!

Mozda je najozbiljniji pokusaj da se definitivno rijesi misterija jetija

organiziran pod pokroviteljstvom americke "World Book Encyclopedia",
koja je finansirala jednu od najkompletnijih znanstveno-istrazivackih
ekspedicija.

Lažni jetijev skalp

Znanstvenici su krenuli na put 1960. godine, a vode su bile Desmond
Doig i Sir Edmund Hillary, znameniti alpinista koji je, zajedno s hrabrim
sherpasom Tensingom Norgejom, prvi stajao na vrhu "krova svijeta" -
Mount Everestu. Ekspedicija je ostala devet mjeseci, ali njene precizne
kamere i mnogi drugi instrumenti, nisu snimili nikakav senzacionalan
materijal.

Ipak, pored prica da su nailazili na tragove jetija, Hillary se vratio s

neobicnim skalpom (to je onaj isti skalp kojeg je i nasa ekspedicija imala
priliku da drzi u rukama), za koga je tvrdio da pripada himalajskom
snjeznom covjeku.

Skalp je posudio od jednog seljaka iz Kumjanga, siromasnog sela u

nepalskom dijelu Himelaje, kako bi ga znanstvenici podvrgli temeljitim
analizama.

Prije je je toga Hillary organizirao unosnu svjetsku turneju. S

Desmondom Doigom i cuvarom zagonetnog skalpa Khunjom Chumbiem,
obisao je Honolulu, Chicago, Paris, a u Londonu su posjetili cak i
Buckinghamsku palacu. Njihovu su nesvakidasnju turneju pratili i
pretstavnici tiska, a televizija je – kako je uobičajno u takvim prilikama -
snimila i nekoliko specijalnih komercijalnih emisija.

Najznacajniji trenutak Hillaryevih predavanja o snjeznom covjeku bio

je onaj kada bi slavni alpinista iz torbe vadio jetijev skalp, a siroti sherpas
Khunjo Chumbi, pred mikrofonima prodornim urlikanjem i zavijanjem
oponasao himalajskog divljeg covjeka.

U meduvremenu, znanstvenici su jetijev skalp podvrgli temeljitoj

analizi i dosli do nepobitnog zakljucka da neobicni skalp pripada -
himalajskoj divokozi!

Hillarya je ovaj podatak toliko razocarao da je smjesta organizirao

novi pohod na najvise planinsko gorje na svijetu, s namjerom da se
dokopa jetija. Ekspedicija je trajala skoro godinu dana, a najvise vremena
provela je u nepristupačnim predjelima oko vrha Mount Makalua. Taj
usamljeni i opasni kraj u koji nikada niko nije zalazio, sherpasi su oznacili
da pripada - jetijevom carstvu. No, sve je bilo uzalud – divlji, snjezni
covjek se, unatoc svemu, nije pojavio!
 Tri vrste snjeznog covjeka
Nekoliko godina kasnije, Desmond Doig, covjek koji je na Himelaji
proveo skoro trideset godina i koji govori mnoge domorodacke jezike,
izjavio je u jednom intervjuu:

- Mozda mi nismo vidjeli jetija, ali nismo vidjeli ni snjeznog leoparda a

znamo da postoji! No, rijesio sam bar tajnu skalpa. - Doig je izvadio
predmet koji je bio puka kopija skalpa iz Kumjunga. Zatim je nastavio: -
Prolazeci uz granicu Sikkima susreo sam domoroca s ovim na glavi i malo
cime drugim na sebi. ^ini se da je tamo uobicajena izrada ovakvih
skalpova, koji im sluze i kao kape. Jetijev je skalp, mozda, uistinu bio
zabluda i pripadao himalajskoj divokozi, ali cak i da je namjerno
krivotvoren, nikako ne znaci da jeti ne postoji!...

Znameniti britanski znanstvenik se slaze s tvrdnjama sherpasa da na

Himalaji zive tri vrste snjeznog covjeka. Prvi je dzu teh, krupan, dlakav,
nezgrapan, ali vrlo pokretan jeti. Napada stoku i jede meso.

- Dzu teh je po mom misljenju - smatra Desmond Doig – jedna vrsta

tibetanskog medvjeda, kojeg jos nijedan zapadnjak nije vidio uživo,
premda je prva koža “dzu teha” doprla do Azijske udruge u Londonu jos
davne 1853. godine. Do danas je vidjeno samo pet-sest koža ovog
rijetkog medvjeda, jedna lubanja i nekoliko kostiju... Jednom sam upoznao
Tibetanku koja je tvrdila kako je u Xigazeu, u zooloskom vrtu tibetanskog
panchen-lame, vidjela jednog takvog medvjeda. Pricala je da je hodao
uspravno i da je bio poput visoka covjeka. Njegova njuska bila je
neobicnog izgleda. Nije licila niti na majmunsku, ali ni na medvjedsku. Na
nesrecu, i njega i cio zooloski vrt nenadano je odnijela bujica, koja se
srucila sa obliznjih planina.

Drugi tip jetija - thelma - na tibetanskom "mali covjek", po mnogo

cemu nalikuje ljudskom bicu. Brz je na nogama, spretan u izbjegavanju
zamki, lukav, prikuplja granje za svoj brlog, ispusta grlene glasove...

- Mislim da ni kod thelma nema misterije. Posve se sigurno radi o

majmunu iz roda gibona, mada konvencionalna zoologija tvrdi da oni ne
zive sjevernije od indijske rijeke Brahmaputre.

Treca vrsta - mih teh - jeste legendarni snjezni covjek! I njegove su

osobne karakteristike, manje-vise, poznate znanosti: divlji je, lici na
majmuna, ljudozder, obrastao crnom ili crvenom dlakom, ima klasicne
"uvrnute nozne prste" i luta na visinama od cak sest tisuca metara!
 - Godine 1961. - sjeca se Desmond Doig - proglasili smo "mih teha"
cistim mitom. Sada mislim da smo podrijesili. Često sam sherpasima, koji
su uporno tvrdili da su vidjeli "mih teha", pokazivao crteze razlicitih
medvjeda, ljudi, neandertalca, gigantropitheca, gorila, gibona i
orangutana. Premda uopce nista ne znaju o velikim majmunima, po
pravilu su svi upirali prste u majmune, najcesce orangutane. Prema
fosilima znamo da je orangutan nekoc obitavao u sjevernoj Indiji, ali ne i u
Himelaji. Tko zna?!... Tamo jos uvijek ima golemih prasumskih podrucja
koja mogu sakriti copore jetija. Mozda, u svojim rijetkim pohodima na
visoke planinske padine tragaju za vodom, kao sto misli mudri svecenik
Bordet iz usamljenog samostana Tjangboche, u podnozju Everesta... Na
gornjim granicama sume, na snjeznoj Himalaji, vjerujte, itekako zna biti
sušno!

Gospodar bijelih divljina

Sto su dozivjeli Spanjolci?

"Divlji ljudi" nisu tema koju je, zahvaljujuci dokonim i mastovitim
istrazivacima i pustolovima, lansiralo dvadeseto stoljece, kao sto se
ni zagonetna covjekolika cudovista ne pojavljuju iskljucivo u
nenaseljenim euroazijskim prostranstvima.

Jos su u 17. stoljecu, u vrijeme svojevrsne invazije na juznoamericki

kontinent, spanjolski, portugalski i engleski tragaci za zlatom, iz Novog
svijeta nerjetko izvjestavali o susretima sa neobicnim dvonoznim
stvorenjima, slicnim ljudima.

Tako su clanovi jedne spanjolske ekspedicije, koja je tragala za

skrivenim zlatom i draguljima blistave juznoamericke civilizacije Inka,
poslali u Sevillu dramaticno izvjesce o sukobu s divovskim, majmunolikim
kreaturama, koje su ih iznenada napale u divljem podrucju Cordiljera,
kojim se danas proteze kolumbijsko-panamska granica. spanjolci su imali
srece i u borbi su ubili cetrnaest "divljih ljudi", dok su se ostali nasrtljivci
razbjezali u dubini tropske prasume.

Za vrijeme novinarsko-istrazivacke ekspedicije "Ande-Amazon", koju

je u ljeto 1990. godine organizirao sarajevski magazin za granicna
podrucja znanosti "Nova Arka", imao sam priliku sa grupom znanstvenika
razlicitih profila i afiniteta, prokrstariti Ande od equadorskog gradića
Bannosa pa sve do jezera Titicaca, na peruansko-bolivijskoj granici.

“Mono grande”, “mapinguary”, “didi”...

U beskrajnu smo se Amazoniju spustili s bolivijske strane, iz
Trinidada, da bismo se rijekama Rio Grande, Mamore i Rio Madeirom
spustili u Manaus i odatle putovali u opasne gornje tokove Amazona, sve
do Iqitosa, i Rio Negra, sve do kolumbijske granice.

Kasnije smo istrazivali i u divljim predjelima Gvajanskog gorja i, na

kraju, zavrsili u prasumama Venezuele, u neistrazenim podrucjima rijeke
Orinoca i njenih pritoka. Lepeza nasih ciljeva bila je siroka koliko i nasa
znatizelja - od proucavanja tradicionalnih nacina lijecenja i magijskih
rituala lokalnih domorodackih plemena, pa sve do istrazivanja tajanstvenih
ostataka prastarih juznoamerickih civilizacija, s naglaskom na tajanstvene
kulture Tiahuanako i Inke - ali smo se potajno nadali da cemo uspjeti
prodrijeti i u druge misterije kojima odisu nepregledna i tajanstvena
juznoamericka prostranstva. Dakako, u svemu je tome svoje mjesto imalo
i zanimanje za andsko-amazonskog jetija, kojeg ovdje s pravom nazivaju
“mono grande”, veliki majmun!

Zavisno od kraja, juznoamerickog divljeg covjeka nazivaju nekim

drugim imenima: u brazilskom dijelu Amazonije zabiljezili smo da ga
nazivaju jos i “mapinguary”, “capelobo” i “pelobo”, dok ga u Equadoru,
Kolumbiji i Venezueli jednostavno zovu “didi”, baš kao da mu tepaju. Ipak,
svima sa kojima smo razgovarali poznat je izraz – “mono grande”, veliki
majmun.

U bolivijskim, brazilskim i peruanskim gradovima Santa Crusu,

Guajara Mirimu, Porto Velhu, Iquitosu i Manausu, svojevrstnim
prijestolnicama amazonskih avanturista i tragaca za zlatom, cesta su
kazivanja o neobicnim, nerjetko dramaticnim susretima s nepoznatim
divljim plemenima i krvolocnim zvijerima u dubinama prasume.

Nitko danas ne zna koliko je naivnih pustolova, trapera i tragaca za

zlatom, u ovim opasnim krajevima, zauvijek ostavilo kosti, stradavsi od
dzinovskih anakondi, krvolocnih piranja ili od otrovnih strelica
nemilosrdnih lovaca na ljudske glave, sto se kroz prasumu krecu poput
nocnih sijenki. U kazivanja oko logorskih vatri, ceste su takve price, ali se
nerjetko mogu cuti i svjedocanstva o zastrasujucim susretima s -
kosmatim divljim stvorenjima koja se krecu na dvije noge.

U carstvu “mono grandea”

U zanimljivoj knjizi "Bijeli indijanci Dariena", Richard Ogiesby March
navodi uzbudljivu storiju jednog juznoamarickog tragaca za zlatom, koji se
u zelenom paklu Amazonije 1920. godine sreo oci u oci s kreaturom
"visokom 2,2 metra, koja je hodala uspravno i bila obrasla dugom crnom
dlakom, a palcevi su joj bili usporedni s ostalim noznim prstima, to jest
nisu bili savijeni u stranu i suprotstavljeni ostalim prstima, kao sto su u
svih majmuna".

Prica o juznoamerickom jetiju, dakako, nije nova. O njemu su u

svojim zanimljivim izvjescima, dnevnicima i knjigama, pisali mnogi
europski istrazivaci: sir Walter Raleigh, hrabri Englez koji je stajao na celu
ekspedicije koja je 1595/96. godine proputovala najvecim dijelom divlje
Amazonije; znameniti Nijemac Alexander von Humbolt, jedan od
utemeljitelja zemljopisne znanosti i autor tridesetak uzbudljivih djela o
svojim istrazivanjima u Europi, Aziji i Americi, koji je od 1799. do 1804.
ostvario jedinstveni podvig, prokrstarivsi vodenim tokovima rijeka
Amazona i Orinoca; odvažni Edward Bancroft, koji je 1796. godine u
amazonskom bazenu otkrio veliki broj divljih plemena i zabiljezio pricu da
u Gvajanskom gorju zive "covjekoliki majmuni, visoki vise od 1,5 metara,
stalno uspravljeni na straznje udove i pokriveni gustom, ali kratkom crnom
dlakom"!

Godine 1924. svicarski geolog Francois de Loys, tragajući za zlatom

u planinama Sierra de Unturan, blizu brazilsko-venezuelanske granice,
sreo se navodno sa "ćoporom divljih majmunolikih ljudi". U zbrci koja je
nastala, njegovi su pratioci uspjeli ubiti jednog od njih, a svi kasniji
znanstveni pokusaji da se ubijeni mono grande (radilo se o odrasloj zenki)
svrsta u red poznatih amazonskih majmuna morali su pasti u vodu iz
najmanje dva razloga. Ubijena kosmata kreatura bila je visoka 1,63 metra,
a majmuni koji zive u Novom svijetu dosezu najvise 1,3 metra visine!

Osim toga, svicarski je geolog u vilici mono granda izbrojao 32 zuba,

a zna se da platyrrhiniani, odnosno majmuni u Juznoj Americi bez
izuzetka imaju 36 zuba!
 U travnju 1968. godine talijanska stampa je opsirno pisala o
arheoloskim istrazivanjima Pina Turollia, koji je u gornjem toku Amazona,
u blizini gradica La Esmeralda, otkrio ostatke nepoznate prethistorijske
kamenoklesarske civilizacije. Talijanski je arheolog upoznao novinare sa
svojim vodicem, omalenim zilavim starcem, koji je bio jedan od najboljih
poznavalaca amazonske divljine. Stari je indios upozorio na "zabranjenu
zonu", koja se prostire u blizini arheoloskog lokaliteta, u kojoj – kako je
rekao - zive "divlje covjekolike kreature", koje su mu nekoliko godina
ranije ubile sina.

- Radi se o snaznim, ali tromim dvonoznim zivotinjama, malih

majmunolikih glava i neprirodno dugackih ruku, koje svoje zrtve napadaju
toljagama! - ispricao je indios.

Dramatični susreti
Kasnije je Pino Turolli i sam tragao za amazonskim jetijima. Iz
pohoda u "zabranjenu zonu", ostalo mu je u sjecanju prodorno "dozivanje"
mono grandea, koje je bilo slicno "lavljoj rici". Jednom je cak imao priliku
da na trenutak opazi divljestvorenje: bilo je vise od 2,2 metra, snazne
konstrukcije i trcalo je uspravno, na dvije noge!

Svjedocanstva bijelih doseljenika takoder su dramaticna, a u njihovim

se izjavama uvijek pominju "opaki kosmati divljaci", visoki cesto vise od
dva metra. Jednom je nesretnom rudaru, koji je tragao za zlatom i
smaragdima u podrucju Sierra de Unturana, snazni mono grande oteo
mazgu. Kada ju je ponovo nasao, sedam kilometara dalje, bila je naprosto
rastrgana!

Drugi je, opet, ispirac zlata na obalama rijeke Araguaia, u Mato

Grossu, otkrio brojne otiske stopala dzinovskih razmjera. Otisci mora da
su pripadali nekoj gigantskoj covjekolikoj spodobi koja se kretala
uspravno, jer su bili dugi ravno 52,5 centimetar!

Istrazujuci ova neobicna svjedocanstva, autor se ovih redova tesko

mogao uvjeriti u njihovu autenticnost. To i nije nikakvo cudo, jer pravih
dokaza, zapravo, i nema. Ipak, najdramaticniju pricu zabiljezio je na
obroncima Aconcaquae, najviseg vrha Anda (6958 m).

Za vrijeme jedne alpinisticke ekspedicije, koju je u sijecnju 1972.

godine predvodio iskusni argentinski alpinista, pravnik Carnei de Foit, i
koju su na putu pratili mnogi pehovi, zbog visinske bolesti, grupu su na
visini od 5700 metara, napustili inzenjer John Cooper i nastavnica Jinett
Jonson. Dvoje iscrpljenih alpinista krenulo je nazad, ali nikada nisu stigli u
Mendozu, gradic odakle su se i uputili u neizvjesnu avanturu.

Kada je vec postalo jasno da se s njima nesto dogodilo, organizirane

su potrage ali je sve bilo uzalud. Tek krajem 1972. godine jedna je
argentinska ekspedicija otkrila grozne ostatke Johna Coopera. Lice mu je
bilo unakazeno dubokim brazgotinama i promrzlinama, a tijelo mu je bilo
djelomicno iskidano!

Dvije godine kasnije, druga grupa argentinskih alpinista u ledu je

otkrila i tijelo zlosrećne nastavnica Jinett Jonson. Bilo je odlicno ocuvano,
a na njemu su primjecivali vidni tragovi teskog nasilja. Sirota alpinistica
bila je brutalno pretucena, silovana i na kraju grubo zadavljena!

Na njenom tijelu i ispod nokata nadjene su dlake nepoznatog

porijekla, a na mjestu zlocina otkriveni su mnogi tragovi koji su bili slicni
tragovima velikog majmuna ili medvjeda!

Iakao to policija u Mendozi nikada zvanicno nije priznala, vecina

argentinskih alpinista duboko vjeruje da je teske zlocine pocinio strasni
snijezni covjek, visok gotovo dva metra o cijem postojanju ima sve vise
dokaza.

Ako je vjerovati ovim izvještajima, za razliku od himalajskog jetija,

"gospodar Aconcaquae" je veoma lukav i agresivan. Obicno sa velikog
odstojanja prati alpiniste i nikada ih ne napada kada su u grupi. Tek kada
se razdvoje i kada za njega ne predstavljaju opasnost, napada ih
iznenada i na okrutan nacin!
 Yeti nije usamljen

Roosevelt svjedoci o sasquatchu

Sudeci prema brojnim izvjescima, koji posljednjih desetljeca stizu iz
razlicitih podrucja sjeveroamerickog kontinenta, i na ovim
prostorima egzistira nekakvo tajanstveno, covjekoliko divlje bice,
koje po mnogo cemu lici na mono grandea, jetija ili almasa.

Amerikanci ga najčešće nazivaju “bigfoot” ("veliko stopalo",

"velikonozac") ili “sasquatch”, kako su ga nazivali Indijanci, ali se
pouzdano ne bi moglo reci da li se radi o istoj vrsti divljih covjekolikih
kosmatih stvorenja.

Bigfoot i sasquatch su, inace, cesta tema u Sjedinjenim Drzavama i

Kanadi. O njima je napisano bezbroj uzbudljivih novinskih reportaza,
snimljeno vise televizijskih dokumentaraca, nacrtan velik broj stripova, a
snimljen je i jedan cjelovecernji igrani film. O njima govore mnoge knjige,
a opjevani su i u jednoj staroj indijanskoj baladi. Oni su, na neki nacin,
postali simbolima slobode, netaknute divljine i zivota izvan civilizacije, o
cemu danas mastaju mnogi Amerikanci.

Mozda je zbog toga i popularnost bigfoota i sasquatchia, iz godine u

godinu, sve veca.

Brojna svjedočanstva
Price o sasquatchu, konacno, dio su americko-indijanske tradicije, a
prva izvjesca o misterioznim otiscima stopala otkrivenih na tlu Sjeverne
Amerike, potjecu jos iz 1811. godine, i to od poznatog istrazivaca Davida
Thompson, koji se zaputio na usce rijeke Columbije, preko legendarnog
Stjenjaka, u kanadskoj drzavi Alberta. Thompson je u dubokom snijegu,
naisao na tragove neobicnih stopala s cetiri prsta.

Bile su duge 35 a siroke 20 centimetara i ni po cemu nisu mogle

pripadati grizliju, jer grizli ima pet prsta i sasvim drugacije karakteristike
stopala!

Krajem je 19. stoljeca i sam predsjednik SAD Theodor Roosevelt

svjedocio o postojanju sasquatcha. On je 1882. godine napisao u svojoj
knjizi da je jednog njegovog starog poznanika, trapera, na granici izmedu
drzava Idaho i Montana, ubio nekakav divlji covjek-majmun!
 Ipak, prvo i jedino dobro dokumentirano izvjesce o sasquatchu
objavljeno je 1884. godine u "Daily Colonist", listu koji je potkraj 19.
stoljeca izlazio u Britanskoj Columbiji. U blizini gradica Yalea, svjedoci
"Daily Colonist", te je godine uhvacena neobicna "zivotinja", nazvana
Jacko. Radilo se o zivotinji koja je podsjecala na gorilu, visokog oko 1,5
metara i teskog pedesetak kilograma. Jacko je imao dugu, crnu, grubu
kosu i doista je licio na covjeka, iako su mu ruke bile znatno snaznije i
dulje od covjekovih.

"Opis bi mogao odgovarati odrasloj cimpanzi ili odrasloj zenki gorile",

napisala je Jozefina Karoly, "ali tesko da bi se prisutnost africkih zivotinja
u kanadskoj Britanskoj Columbiji moglo objasniti ikako drukcije osim da su
pobjegle iz nekog cirkusa. Stoga je bilo opravdano vjerovanje da
uhvacena zivotinja predstavlja mladog sasquatcha !"

Od tada pa do danas neobicno su divlje stvorenje u Sjedinjenim

Drzavama i Kanadi vidjeli mnogi svjedoci: izletnici, planinari, drvosjece,
cuvari nacionalnih parkova, sumari, vozaci, piloti, zene, djeca, cak i jedna
starica, koja je nakon uzbudljivog susreta, potrazila intervenciju svog
neuropsihijatra. Snimljeno je bezbroj uvjerljivih tragova, a Roger Patterson
je 1967. godine, kraj Bluff Crecka, u sjevernoj Californiji, svoj susret sa
divljim covjekom registrirao i amaterskom kamerom.

Svjedocanstva su, takoder, upecatljiva:

"Odjednom je iz gustika izronilo neko golemo, mrko stvorenje.

Nalazilo se upravo ispod nas, ni desetak koraka udaljeno. Bilo je obraslo
tamnom dlakom, cak i po glavi i po licu, i bilo je uistinu krupno. Rourke je
potrcao za njim, ali ga nije uspio sustici. Tek je bacio nekoliko kamenica
za njim. Vidio sam u zivotu velik broj medvjeda i to, zasigurno, nije bio
grizli. Vise je nalikovao gorili..."

Ovaj iskaz dao je drvosjeca Fermin Osborn, koji je zajedno sa svojim

drugovima, J.C.Rourkeom i Jackom Cochranom, obradivao trupce na
podrucju Mount Hood National Foresta, u sjevernom Oregonu.

Okrsaj sa kosmatim bicima

Arthur Clarke navodi da se tijekom posljednjih pet-sest decenija
bigfoot (sasquatch) pojavljivao bezbroj puta. U Kanadi je 1928. godine
Indijanac Muchalat Harry ispricao sveceniku Antonyu Terhaaru kako ga je
muzjak bigfoota oteo i odnio u svoj skriveni "logor" u kome je bilo
dvadesetak slicnih stvorenja razne dobi i spola. Nisu mu nanijeli nikakvo
zlo, a kada je njihova radoznalost popustila, uspio je pobjeci svojim
kanuom.

Otac ga je Terhaar nasao, kada je gotovo izbezumljen stigao u

Nootku, na otoku Vancouver. Bio je na izmaku snage, iscrpljen, uplasen i
odjeven samo u razderano donje rublje. Od strasnog je dozivljaja siroti
Indijanac potpuno osijedio!

Godine je 1922, navodi A. Clarke, tragac za zlatom Fred Beck radio

je s nekoliko ljudi na planini Mount St. Helens, u drzavi Washington, kada
su opazili a zatim i pucali u copor golemih, mrkih, kosmatih spodoba koje
su se kretale na dvije noge. Jednog su, cini se, pogodili, jer je brvnaru
kopaca nekoliko noci zaredom zasipalo kamenje i gromade stijena.
Tragaci su, na kraju, izgubili zivce, pokupili stvari i zauvijek napustili
planinu.

I o sljedecem izvjescu opsirno je pisao svjetski tisak. Godine su

1966. dvojica mladica, loveci kojote u Jackon Holeu, u americkoj drzavi
Wyoming, nedaleko gradica Sherouwa, ustrijelili bice po mnogo cemu
nalik gorili. Medutim, kada su mu se priblizili, pokazalo se da je neobicnog
izgleda, krupno i dlakavo, neobrasla lica, golemih ruku i nogu. Za trenutak
ih je uhvatila panika, jer su pomislili da su ubili covjeka, neku lokalnu
nakazu, pa su panicno uskocili u automobil i dali se u bjekstvo. Nisu se
zaustavili sve do Iowe, gdje ih je zbog brze voznje uhvatila prometna
policija.

Vapaji iz Đavolje urvine

Zanimljiv je dozivljaj imao i americki prometni policajac Robert Wood.
Vozio se nocu napustenom prometnicom, kojom su katkad jos vozili samo
sumski kamioni prepuni trupaca. Najednom je zacuo dozivanje u pomoc.
Zaustavio je automobil i oslusnuo.

"Glas je bio panican i stizao je iz jednog maracnog šumskog gustisa"

- zapisao je u sluzbenom izvjescu Robert Wood. - "Poznajem dobro taj
kraj i znao sam da se blizu puta uzdize jedna zaravan, odakle pocinje
gusta i nepregledna suma, koju lokalno stanovnistvo naziva simbolicnim
imenom - Ðavolje urvine. Panična vriska je upravo dopirala iz te oblasti.

Noc je bila vedra i mogao sam razabrati da se ispod strmine nalazi

parkiran automobil. Dozivanje, medutim, nije dolazilo iz tog pravca.
Naprotiv, prodorni se muski glas cuo odnekud iz Ðavolje urvine. Upalio
sam dzepnu bateriju i samo povrsno osmotrio parkirani automobil: vrata
otvorena, na sjedistu muski sako, zenska haljina, tasna...
Ovamo su cesto dolazili ljubavni parovi da bi u blagim nocima vodili
ljubav. To sam znao i odmah mi je pala na um misao da je neki manijak
iznenadio dvoje ljubavnika i da ih gore, na zaravni, sada maltretira. Zato
sam potrcao sto sam mogao brze prema mjestu odakle su jos uvijek
stizali panicni pozivi u pomoc.

Kada sam se popeo uz neugodni uspon, svjetlost je iz moje lampe

obasjala nagu figuru jednog muskarca i sasvim u daljini, u predjelu gdje
su zapocinjale Ðavolje urvine, neku krupnu sjenku kako zamice u gustis.
Instiktivno sam se latio pistolja. Izvadio sam ga i tri puta opalio u zrak.
Nagi me je muskarac pogledao s olaksanjem i povikao:

- Odnio ju je u sumu. Odnio ju je...

- Tko? Tko ju je odnio? - pitao sam uzbudeno.

- Sasquatch!

- Tkooo? - ponovio sam pitanje ne vjerujuci sopstvenim usima.

- Bigfoot! - ponovio je.

Ne, nikada nisam vjerovao u noćne duhove, vampire, vjestice i slicne

trice. I o divljim sasquatchu i bigfootu naslusao sam se toliko prica da mi
se, na kraju, u glavi stvorila takva zbrka da, jednostavno, nisam znao sto
o njima da mislim - da li da povjerujem da postoje i da zive u Ðavoljim
urvinama ili ne?!

Spas u posljednji čas

Sada je, eto, ispred mene na mjesecini stajo nag muskarac,
izbezumljena pogleda, okrvavljen preko ramena kao da ga je medvjed
odalamio teskom sapom, i tvrdio da mu je draganu oteo nitko drugi nego -
bigfoot ! Nisam znao što da mislim. Kako da mu povjerujem?!

Instiktivno sam potrcao prema mjestu gdje je svjetlost iz moje

baterijske lampe, samo na trenutak, obasjala neku krupnu mrku sijenku,
koja je pokušavala da pobjegne. Usput sam ispalio jos dva metka u zrak i
neznancu povikao da stane. Kod prvih debala naletio sam na sirotu
djevojku. Izgrebana po tijelu, duge kose koja joj je padala preko lica,
lezala je nepomično na tlu. Bila je bez svijesti. Pritrcao sam joj i opipao
puls - bila je srećom ziva. Digao sam je u narucje i ponio natrag prema
kolima. Zatim sam oboje odvezao u bolnicu.
 Tamo sam cuo i ostatak price u koju nije lako povjerovati. I djevojka
je, takoder, tvrdila da ju je u Ðavolje urvine pokusalo odnijeti misteriozno
dlakavo stvorenje, snazne muskulature, koje se kretalo na dvije noge i
vonjalo na sumsku vlagu.

- Bigfoot? - upitao sam djevojku.

- Da. Bio je to bigfoot !...- potvrdila je."

Gospodar bijelih divljina

Otkrice u putujucem cirkusu

Pocetkom 1969. godine svijetom je odjeknula nova senzacija: ispod
šatre jednog putujuceg američkog cirkusa, u bloku prozirnog leda je
otkriveno tijelo kosmatog covjekolikog cudovista, kojeg je vlasnik
cirkusa predstavljao kao svoju najvecu atrakciju i nazivao ga -
Ledenim covjekom!

Otkrice stvorenja nepoznate vrste, slicnog majmunu, zaledjenog u

bloku leda, stavilo je - kako je 23. ozujka 1969. godine pisao ugledni
"Sunday Times" - americke antropologe na velika iskusenja. Da li je rijec o
cirkuskom triku ili prevari? Mozda o tijelu neke nakaze ili zivotinjske vrste
koja je davno iscezla sa lica naseg planeta? Mozda je u pitanju nepoznata
vrsta majmuna? Ili neandertalac?!...

Samo je jedno bilo sigurno - na dobro ocuvanom tijelu pronadene su

dvije prostrijelne rane od metka! Zbog toga su, za svaki slucaj, alarmirani
eksperti americke federalne policije (FBI). Istodobno, americki je
znanstvenik Ian Sanderson pozvao svog kolegu, eminentnog belgijskog
zoologa dr. Bernardta Huvelmansa, znanstvenika koji je slavu stekao
istrazujuci izvjesca o videnjima "divljih ljudi", posebice jetija.
 Zivotno je geslo dr. Huvelmansa bilo "gdje ima vatre, ima i dima" i
nikada nije odbijao mogucnost postojanja neobicnih zivotinjskih vrsta o
kojima znanost tek naslucuje ili jos uvijek nista ne zna. Svoja znanstve i
istrazivacka iskustva objavio je u zanimljivoj knjizi "Tragom nepoznatih
zivotinja", koja je na Zapadu dugo vremena bila istinski bestseler.

Cudoviste iz leda, otkriveno ispod jedne cirkuske šatre u američkoj

državi Minesota, prema jednoj verziji, doslo je u posjed Francka Hansena,
vlasnika putujuceg cirkusa, na dosta neobican nacin. Tijelo je, navodno,
otkriveno u santi leda koja je plutala Beringovim moreuzem, negdje u
priobalnim vodama aljaske luke Wales, a Hansen ga je, navodno, kupio u
Hong Kongu.

Hansen je duboko vjerovao da covjekolika kreatura potice iz

prahistorije i da je zarobljena u ledu jos u glacijalu (Ledeno doba), ali je to
bilo malo vjerovatno. Dr. Huvelmans je znao da bi se tijelo umrlog, cak i
ako bi se zamrzlo u ledu, vrlo brzo pocelo da raspada. Izuzetke jedino
cine ostaci sibirskih mamuta, koji su se ocuvali samo zahvaljujuci
mocvarnom ledu, koji ima antisepticka svojstva.

Medjutim, kada je belgijski znanstvenik zapoceo da pregleda uzorke

tkiva uzete sa tijela "ledenog covjeka", otkrio je pregrst cudnih i neobicnih
stvari. Uz pomoc svjetlosti lampe i preciznih instrumenata, sacinio je
spisak glavnih karakteristika.

Kreatura iz leda bila je visoka sest stopa (oko 180 cm) i citavo joj je
tijelo bilo obraslo crnom dlakom. Koza joj je bila vostano bijela, dok joj je
kratki vrat prelazio u misicavi torzo zavidnih proporcija. Dugacke ruke
zavrsavale su se ogromnim, nezgrapnim sakama, ali ono sto je bilo cudno
jeste da je jedna ruka bila savijena pod neprirodnim uglom, pa se sticao
utisak da je najvjerojatnije polomljena.

Na mjestu lijevog oka, zjapila je velika rupa i upravo je to uticalo da

belgijski znanstvenik dr. Huvelmans zakljuci da je ovo neobicno stvorenje
ne tako davno bilo pogodeno hicima iz vatrenog oruzja, po svoj prilici iz
puske velikog kalibra! Jedan je hitac prosao kroz ruku, koju je
najvjerojatnije podiglo u znak odbrane, a drugi ga je pogodio u oko i na
mjestu ubio!

Dakako, dr. Bernardt Huvelmans nije mogao da pregleda zatiljak

"ledenog covjeka", pa je prihvatio izjavu vlasnika cirkusa da taj dio glave
djeluje kao da je "naprosto smrskan", sto je potvrdivalo Huvelmansovu
tezu da je - "covjek iz leda" bio zrtva - zlocinackog napada vatrenim
oruzjem!

I stopala misteriozne spodobe bila su neobicna. Nisu nalikovala

ljudskim, ali nisu licila ni majmunska. Veliki prsti na njima nisu bili poput
ljudskih palceva, sto je navodilo na slicnost s majmunskim vrstama.
Medutim, i tabani su bili isuvise naborani i puniji nego kod homo sapiensa,
ali su anatomski bili uveliko drugaciji i od majmunskih.

Ukratko, stvorenje je moglo biti jedino neka vrsta - jetija, almasa,

sasquatcha ili bigfoota!

Sta je otkrio Huvelmans?

Prema pisanju "Sunday Timesa", dr. Huvelmans je pedantno ispitao
sve mogucnosti. Prvo je odgovorio na pitanje, koje je sasvim umjesno
kada su u pitanju putujuci cirkusi i cirkuske predstave: ne radi li se o
vjestoj prevari, o cudovistu vjestackog podrijetla?!

Tesko bi bilo prihvatiti takvu mogucnost. Prevarant bi morao biti pravi

mali genijalac, jer je koza "ledenog covjeka" bila obrasla u gusto i
istomjerno rasporedeno krzno, koje je samo genijalan majstor mogao
proizvesti u svojoj radionici. Nadalje, posto je led ocito bio klesan kako bi
posjetioci cirkusa sto bolje mogli da razaznaju zagonetno stvorenje, tako
da je na pojedinim mjestima bio gotovo otpao, teski se zadah mesa u
raspadanju jasno osjecao u blizini ledenog bloka.

Zbog svega toga, belgijski je znanstvenik odbacio mogucnost da se

radi o vjestom falsifikatu, o stvorenju napravljenom od plastike i voska!

Drugo pitanje je proizlazilo iz prvog: da cudno stvorenje nije skrpljeno

od dijelova tijela razlicuitih zivotinja?!

U proslosti su zabiljezeni slicni primjeri. Prisjetimo se samo primjera

iz 19. stoljeca kada su lazne sirene, po imenu Jeni Hanivers, pravljene
tako sto bi se trup majmuna nasadio na donju riblju polovinu. Medutim, da
bi stvorio "covjeka iz leda", vjesti je prevarant na raspolaganju morao imati
kosmatu ljudsku glavu, te tijelo i udove od nekog gigantskog majmuna. Pa
i tada, kako objasnitiona neobicna stopala?!...

Dr. Huvelmans je odbacio i mogucnost da se u ledu nalazi neka ljudska

nakaza, jer se ni najgrozniji primjerci cirkuskih nakaza nisu mogli porediti
s kosmatim cudovistem iz leda. Mozda se tu, ipak, radilo o nekoj
nepoznatoj vrsti homo sapijensa ili neandertalca, koji se nekim cudom
provukao kroz labirint prahistorije i zalutao u nase vrijeme?! Neandertalac
je, kako nam je poznato, vrsta ranog covjeka, koji je zivio prije nego sto je
evoluirao danasnji homo sapijens. Ledeni covjek je imao dugacke,
nezgrapne ruke, kratak vrat, siroka i misicava prsa, ogromne sake i velika
stopala, sto su - priznace danas svaki prirodnjak - bile karakteristike ranog
covjeka. Stopala s dugackim drugim i trecim noznim prstom bila su
karakteristika za neandertalca!

Pomoć od eksperata
Misterija "ledenog covjeka iz Minnesote" bila je toliko zbunjujuca i
nevjerovatna da dr. Bernardt Huvelmans nije imao mira. Posto su i
eksperti americke federalne policije potvrdili da je stvorenje - ma sta ono
bilo - ne tako davno ubijeno iz vatrenog oruzja, belgijski je istrazivac bio
najblize objasnjenju da se radi o nepoznatom vrsti humanoida (jeti, almas,
sasquatch, bigfooot...), koji i danas egzistiraju u zabitim dijelovima naseg
planeta.

Uvjeren da se radi o autenticnom primjerku "snjeznog covjeka",

Belgijanac je, zbog daljnje znanstvene ekspertize, htio da otkupi cudni
cirkuski eksponat, ali se vlasnik Franck Hansen nikako nije zelio lišiti svoje
"zlatne koke". Zbog toga je dr. Huvelmans zatrazio pomoc od eksperata
Smithsonijan instituta u Washingtonu, kako bi i oni potvrdili njegovo
otkrice.

I dok je, odazvavsi se pozivu, americki znanstveni tim analizirao tijelo

"ledenog covjeka", dr. Huvelmans je svoja senzacionalna zapazanja
objavio u jednom casopisu u Belgiji, sto je pobudilo veliko interesovanje
medu njegovim kolegama u Europi i svijetu. U jenom se trenutku cinilo da
je antropoloska znanost na pragu jednog od najsenzacionalnijih otkrica u
proucavanju evolucije covjekove vrste, kad je - odjednom - na cijeli slucaj
ponovo navucen veo tajne.

Vlasnik cirkusa Franck Hansen je pustio glas da je "cudoviste iz

leda", zapravo, vlasnistvo jednog americkog bogatasa, koji zeli ostati
anoniman, i da se orginal nalazi kod njega, a da je eksponat u putujucem
cirkusu samo vjerna kopija. Zbog toga su od daljeg proucavanja odustali
eksperti vasingtonskog Smithsonijan instituta, a uskoro su obustavili
istragu i predstavnici americke federalne policije.

To je iskoristio Hansen, pa je svoj eksponat preselio u Kanadu,

pokazujuci ga izvjesno vrijeme po provincijskim sajmovima. Ipak, time se
ne zavrsava zanimljiva prica o "ledenom covjeku" iz Minnesote.
 Ostala misterija
Na povratku u SAD, americke su carinske sluzbe zaplijenile
nesvakidasnji eksponat, jer Hansen, navodno, nije posjedovao potpunu i
valjanu dokumentaciju da bi zaledeno covjekoliko stvorenje mogao
prenijeti preko drzavne granice. Vlasnik je cirkusa uzaludno pokusao
dokazati da se radi o "vjestackoj iluziji", ali su carinici bili uporni i
zahtijevali opipljive dokaze.

Naravno, Hansen nije bio spreman da se sa eksponata uzme uzorci

tkiva i laboratorijski ispitaju, jer bi se time tijelo doformiralo (?!), pa je,
nemajuci kud, telefonskim putem stupio u kontakt s jednim utjecajnim
senatorom i svojim odvjetnicima, koji su mu, nakon izvjesnog vremena,
obezbijedili ulazak u Sjedinjene Drzave.

Sljedecih je nekoliko mjeseci produzio svoju cirkusku djelatnost, a

onda je, u proljece 1970. godine, objavio da mu je ugovor o iznajmljivanju
"cudovista iz leda" definitivno istekao i da ga je, navodno, vratio
anonimnom vlasniku.

Bilo kako bilo, o "ledenom covjeku" iz Minnesote vise se nikada nije

nista pouzdano saznalo, a pojedinacni pokusaji americkih novinara,
lovaca na senzacije, da definitivno objasne ovu misteriju nisu urodile
nikakvim plodom, pa je slucaj s vremenom pao u zaborav.
 Gospodar bijelih divljina

Divlji covjek na filmu

I prica koja slijedi puna je enigmi i dramatike. Novinarima ju je
ispricao Glenn Thomas, drvosjeca iz američkog gradića Estacada.
Tog je dana Glenn silazio jednom strmom šumskom stazom kada je
zacuo neku cudnu buku...

Bila je to prava poslastica za novinare željne senzacija.

- Bio sam djelomično zaklonjen drvecem - ispricao im je svoju

dramatičnu životnu priču Glenn Thomas, drvosječa iz američkog gradića
Estacada - kada sam kroz gusto granje ugledao tri neobicne covjekolike
spodobe kako ruju po gomili kamenja. Izgledale su upravo onako kako
najcesce opisuju tajanstvenog bigfoota: kosmate po cijelom tijelu, vrlo
snazne grade, golemih ruku i nogu. Muzjak, zenka i mladunce. Dizali su
kamenje, to je radio muzjak, i kopali u dubini sest-sedam stopa. Potom je
muzjak posegnuo u rupu i izvukao leglo glodavaca, pa ga pojeo. Zatim je
ponovio istu radnju... Naravno, nisam se usudio rizikovati da me otkriju.
Tiho sam se povukao do staze, a onda sam se dao u bijeg.

Rezultati istrage
Celuloidna vrpca na koju je amaterskom kamerom snimiljen americki
divlji covjek dugo je bila predmetom pomnih znanstvenih provjera i
analiza. Snimio ju je Roger Patterson za vrijeme izleta u Bluff Creek, u
sjevernoj Kaliforniji, a detaljno su je analizirali mnogi istrazivaci,
antropolozi, zoolozi i drugi znanstvenici. U njenu autenticnost danas u
Americi gotovo da nitko ne sumnja, a dr. D. W. Grieve, profesor
biomehanike u Royal Free Hospital u Londonu, dosao je do zakljucka da
bi snimljeno covjekoliko stvorenje moglo biti visoko oko dva metra, tesko
oko 127 kilograma, znatno sirih ramena od prosjecno snaznog covjeka i s
korakom dugim oko 107 centimetara!

Istodobno su i trojica uglednih sovjetskih znanstvenika, dr. Bajanov,

dr. Burtsev i Donskoj, koji su film, takoder, detaljno pregledali u Moskvi,
dosli do zanimljivih zakljucaka:

- Skakutanje tog covjekolikog stvorenja - izjavio je novinarima

Donskoj - mozemo ocijeniti prirodnim, bez ikakvih znakova imitiranja i
oponasanja, sto bi se lako uocilo da je rijec o falsifikatu! Po mom sudu
rijec je o autenticnom snimku!
 Druga su dvojica sovjetskih znanstvenika, dr. Bajanov i dr. Igor
Burtsev, dosli do zakljucka da je snimljenom bigfootu, najbliza analogija
Homo erectus, majmunoliko stvorenje koje je, za razliku i od ranog Homo
sapiensa, svrstano medu zivotinje a ne medu ljude, mada potjece od istog
evolucionog korijena.

Osnovne karakteristike
Kada je u pitanju sasquatch, znanstvenici su - nakon sto su pomno
pregledali detaljne iskaze najmanje sedamdesetak pouzdanih svjedoka iz
kanadske Britanske Columbije, Washingtona, Idahoa, Montane, Alberte,
Oregona i sjeverne Californije - uspjeli fiksirali njegove osnovne
karakteristike:

- Sasquatch je gorostasan, visok od dva do cetiri metra;

- Stopala su mu duga od 30 do 50, a siroka vise od 18 centimetara;

- Ima noge, ruke i stopala slicne ljudskim;

- Najcesce se pojavljuje u ljetnim mjesecima (lipnju i srpnju), cesce

nocu nego danju, a videniji su muzjaci nego zenke;

- Prilikom susreta sa covjekom, sasquatch se ponasa

"ravnodusno", obicno stoji i bulji, dok mu duge ruke opusteno vise
niz tijelo. Ne pokazuje strah, ali ni agresivnost.

Svi oni koji se danas profesionalno ili amaterski bave izucavanjem

svega sto je vezano za hipoteticna dvonozna bica koja se, s vremena na
vrijeme, pojavljuju u razlicitim krajevima naseg planeta, jos uvijek nisu
sasma sigurni da oni odista postoje, niti znaju (ako vec postoje!) gdje ih
smjestiti i kako ih znanstveno definirati.

Dok jedni vjeruju da se radi o rijetkim vrstama kratkorepih majmuna

ili planinskih medvjeda, drugi smatraju da je rijec o prezivjelim
neandertalcima ili gigantopitecu, "izgubljenoj karici" evolucije covjeka za
kojom prirodnjaci vec desetljecima uzaludno tragaju. Mozda su stoga
najblizi istini oni koji kazu:

"Da, postoji nesto sto se krece uspravno, poput covjeka, i sto

zahtjeva objasnjenje, ali ne treba zaboraviti ni cinjenicu da je covjek
oduvijek bio sklon stvaranju legendi i mitova..."
Gospodar bijelih divljina: Jeti
U nekoliko redaka...
 Mitoloska bica
Divlji ljudi su prisutni u kulturama i mitologijama doslovno svakog drustva
u povjesti covjecanstva. Rimljani su svog "jetija" nazivali satirom, ali je
zasigurno prvi divlji covjek registriran u proslosti ljudskog roda Enkidu, sto
se pojavljuje u slavnom babilonskom epu o Gilgamesu, koji je nastao
2000 godina prije nove ere.

Dlakavi ljudi
U zabacenim planinama Fanghsiana (Kina) ima bezbroj kamenih spilja u
kojima zive dlakavi ljudi visoki i do tri metra. Oni cesto silaze s planina da
u selima love pse i kokosi, a napadaju samo onoga tko im se opire."
(Zapis iz 17. stoljeca)

"Zmajevi zubi"
Za vrijeme studijskog putovanja u Hong Kong, nizozemski je geolog i
paleontolog dr. Ralph van Koenigswald u nekoj apoteci kupio golemi
"zmajev zub", treci donji kutnjak, cak sest-sedam puta veci od covjekovog
kutnjaka. Na temelju tog zuba, kasnije ih je otkriveno jos nekoliko, dr.
Koenigswald je rekonstruirao hipoteticnog primata, visokog oko 3,5
metara, gigantskog covjekolikog majmuna, gigantopiteca, koji je zivio u
tercijeru.
Za gigantopiteca, kako je poznato, mnogi znanstvenici kazu da je bio
"vise divovski covjek nego divovski majmun" i da je moguce da se njegovi
potomci i danas skrivaju u nepristupacnim i nedovoljno istrazenim
planinskim krajevima naseg planeta!

Jeti postoji!
"Ja cvrsto vjerujem da jeti postoji. Vidio sam njegove tragove, cuo sam
njegove krikove, razgovarao neposredno s sherpasima koji su ga vidjeli
ne jedanput nego mnogo puta!
(Lord John Hunt, voda britanske ekspedicije koja je 1953. godine prva
osvojila Mount Everest)

Umjetnicka inspiracija
Jeti je jedan od uobicajnih likova u bogatom tibetanskom panteonu, a
spominje se na mnogim mjestima u starim tibetanskim knjigama i
rukopisima. Moze se naci prikazan i na "thankama", likovnim
kompozicijama iz zivota Budhe (Gotama Budha, osnivac budizma), pa
cak i na mandalama - slikarijama koje prikazuju hijerarhiju bogova,
demona i njihovih pomocnika i sluga, a sluze kao pomagala u meditaciji.

Vojnici pojeli jetija!

rva vijest o postojanju kineskog jetija objavljena na Zapadu, bila je vijest