Kratke rodoslovne bilješke o Habsburgovcima
Prvi članovi dinastije Habsburg
Habsburgovci su njemačka obitelj koja
je kasnije dobila ime po dvorcu Hab(ichts)burg
(u slobodnom prijevodu Sokol-grad) u
švicarskom kantonu Aargau a koji je izgrađen
1020. godine.
O prvim Habsburgovcima se malo zna.
Skriveni u tami davne prošlosti zna se da im je
rodonačelnik i ujedno prvi povijesno potvrđeni
član obitelji bio Etikonen, grof od Ostervanta iz
IX. stoljeća. Postoji nekoliko hipoteza o
njegovom podrijetlu ali ni jedna nije
znanstveno utemeljena a ni dokazana. Etikonen
Prve podjele
Guntramovi su potomci u XI. stoljeću
vlasnici imanja u Alzaceu. A to su: Radbot,
Werner I., Oton II., Werner II. i Albert III. Svi su
oni kneževi od Habsburga. Tek u šestoj
generaciji kojoj je na čelu bio knez Rudolf II.
(koji je bio Kn. Habsburga od 1199., Herceg
Laufenburga, Zurichgaua i Aargaua, a landgrof
Alzacea) došlo je do podjele na dva krila.
Laufenburško krilo je opet imala dvije linije. U
početku na njenom je čelu bio Rudolf III. i
izravna linija je izumrla četiri generacije poslije
s Ivanom IV. Mlađa linija lafenburškog krila
(kiburgovci, jer su vjenčanjem došli u posjed
Kiburga) izumrla je poslije šest generacija s
Bertoldom.
Starije krilo od Laufenbergovaca bilo je
ono čiji je rodonačelnik bio Albert IV. Njegov
sin Rudolf IV. Bio je rodonačelnik loze koja je
kasnije dala nadvojvode, kraljeve i careve u
Njemačkoj, Bohemiji (Češkoj), Ugarskoj,
Hrvatskoj i Španjolskoj i naravno Svetom
Rimskom Carstvu njemačkog naroda (SRC), te
kasnije u Austrijskom Carstvu.
Preciznije izraženo, članovi vladarske
su časti i titule počeli dobivati od 1273.
izborom Rudolfa IV. za njemačkoga kralja

SRC – zbog duljine naziva koristi se kratica i u tekstu i u
rodoslovnim kartama.
7
je imao sina Hucbalda koji je umro 890. godine
a imao je ženu Hildegardu koja je bila kći
Ludviga I. Njemačkog (kralja Njemačke i cara
SRC), unuka Ludviga I. Pobožnog, također
kralja i cara – te praunuka Karla I. Velikog,
kralja i cara Franačkoga carstva. Time su
zapravo Habsburzi u ranim korijenima već bili
povezani s najvećim vladarem srednjega vijeka.
Tek je Guntram dobio titulu grofa 952. Od
njemačkoga kralja i cara SRC-a Otona I.
Velikoga iz frankonske dinastije koja je
smijenila Salijce na tronu Carstva.
Rudolfa I. (dakle prvog od kraljeva s tim
imenom). Vladali su Austrijom kao vojvode
1282.–1453., a kao nadvojvode 1453.–1804.
Međutim, u početku XIV. stoljeća Habsburgovci
su poražena u borbama za češku krunu 1306., a
i njemačko prijestolje, a poslije bitke kraj
Morgartena 1315. gube sve posjede u
Švicarskoj. Zato sljedećih godina nastoje
učvrstiti svoju vlast u nasljednim zemljama;
1335. dobivaju dva važna vojvodstva: Kranjsku
i Korušku, a Tirol 1363. Kasnije se njihovi
posjedi dijele nakon smrti Rudolfa IV. (1339.–
1365.). Albertu III. (1348.–1395.) pripadaju
Donja i Gornja Austrija (albertinsko krilo), a
Leopoldu III. (1351.–1386.) Koruška, Kranjska,
Štajerska i Tirol (leopoldinsko krilo). Ipak,
posjedi su ponovo ujedinjeni u doba vrlo
sposobnog vladara Fridrika III. (1415.–1493.). I
dalje su se obiteljski posjedi širio najviše
ženidbama te je postepeno do XVII. stoljeća
ujedinio u Habsburšku Monarhiju. Tako su od
imali su naslov cara SRC-a njemačkoga naroda,
a poslije austrijskoga cara. Uz to su bili kraljevi
Španjolske, kraljevi Češke i Kraljevi krune
Svetog Stjepana u Ugarskoj i Hrvatskoj.
 Prvi veliki vladar – Rudolf IV. (I.)
Rudolf IV. (Breisgau / Njemačka, 1. V.
1218. – Speyer 15. VII. 1291.) Bio je sin grofa
Alberta IV. i Heilwig koja je bila kći Ulrika III.
od Kyborga (starija grana) i Ričence od
Lenzburga. Rudolf je na izvjestan način praotac
dinastije Habsburgovaca i najveći broj
rodoslovnih stabala počinje isključivo s njim
kao da je on prvi u svojoj obitelji, tj. kao da prije
njega nije bilo nekih drugih Habsburga. Razlog
tome je taj što je Rudolf IV. kao grof uspio
postati i prvi kralj Njemačke iz svoje obitelji
kao Rudolf I., te se time izdigao od svojih
prethodnika u slavi i moći. Nosio je ove titule:
grof od Habsburga (1240. – 1291.), rimsko-
njemački kralj (1273. – 1291.), austrijski i
štajerski vojvoda (1278. – 1282.) i koruški
vojvoda (1278. – 1286.).
Rudolf IV. je imao sestru Klemenciju
koja se udala za kneza Konrada I. od Zollerna
od kojih će kasnije nastati velika dinastija
Hohenzollern što znači da je jedna
Habsburgovka pramajka svih Brandenburških
kneževa, Pruskih kraljeva i Careva II.
Njemačkog carstva.
Ubrzo poslije dolaska na vlast počeo je
vjenčavati svoju djecu za druge velikaše te se
tako povezao sa svojim prijateljima i susjedima.
Rudolf se vjenčao dva puta. Prvi brak je sklopio
s Gertrudom Anom koja je bila kći Burkharda
V., kneza od Hochenberga i Methlida od
Tubingena (a pripadala je starijem krilu
kneževa od Zollerna). Vjenčanjem za Gertrudu
došlo je do recipročnog odnosa s Zoolernima
(budućim Hohezollernima) jer je time Gertruda
postala pramajka svih budućih Habsburgovaca.
Drugi put se Rudolf oženio za Izabelu
(dolaskom u Habsburge dobit će ime Agneza), a
koja je bila kći Huga IV. vojvode od Burgundije i
Beatrice Šampanjske koja je bila kći Teoblada I.
kralja Navare. Imao je djecu samo iz prvog
braka i jednog vanbračnog sina Alberta čiji su
potomci živjeli do 1464. Ukupno je imao četiri
sina i šest kćeri.
Djeca Rudolfa su se rađala ovim
redoslijedom: Matilda, Albert I., Katarina,
Agneza, Jadviga, Klementina, Hartman (utopio
se u rijeci kao mladić), Rudolf II., Juta i
spomenuti vanbračni Albert. Najstarije dijete
mu je kći Matilda, a nju je otac oženio za svog
prvog susjeda, moćnoga Ludviga II., kneza od
Wittelsbacha koji je bio vojvoda Bavarske od
kojih potječu svi knezovi i kraljevi Bavarske. U
tom braku je Matilda prvo postala majka
8
Rudolfu I. (nazvala je starijeg sina po svome
ocu) Ludvigu IV. Rudolf I. kasnije je postao
izborni knez Falačke i oženio je Matildu, kćerku
Adolfa od Nassaua – cara SRC-a, a potomci su
mu bili knezovi Stabinga, Ingolstadta,
Landshuta, Münchena i (kasnije) elektori i
palatini Bavarske do 1777. Drugi Matildin sin,
Ludvig IV. bio je kralj Italije, Njemačke i
također car SRC-a, a njegovi potomci su bili
knezovi Simmerna, Zwiebrückena, Neuburga,
Valdenza, Sulzbcha, Birkenfelda (i Birkenfelda-
Gelnhausena) te na kraju kraljevi Bavarske od
1805. – 1918. Drugo dijete mu je bio sin Albert
I. i o njemu će biti riječi u sljedećem poglavlju,
budući da je glavni u nastavljanju loze. Treće
dijete bila je kći Katarina. I nju je udao opet za
jednog Witelsbachovca, svega šest godine
poslije prvog vjenčanja Matilde za Ludviga II.
Ovog puta zet mu je bio Oton III. vojvoda donje
Bavarske i ujedno kralj Ugarske koja je izgubila
moć da se održi sa svojom domaćom
dinastijom Arpadovića. Četvrta je bila kći
Agneza i nju je udao za Alberta II. od
Würtemberga kneza Saske, a njihovi potomci
su obavljali tu čast do 1419. Jadviga, peto
dijete, a četvrta kći je udata za Otona VI. od
Brandenburga kako bi stekao obiteljsku vezu i
u obitelji Ascania. Šesto dijete, a petu kći po
redu, Klementinu udao je za titularnog kralja
Ugarske, Karla Martela Anžuvinskoga, koji je
imao pretenzije da postane aktualni kralj
Ugarske što je uspjelo tek njegovom sinu Karlu
I. Robertu i tu će čast njegovi potomci obnašati
do 1395.
Tek je sedmo dijete ponovo bio sin –
Rudolf II. (Rheinfelden 1270. – Prag, 1290.)
Bio je vojvoda Austrije, ali se morao odreći
nasljednih časti u ime svog starijeg brata
Alberta II. Kako bi se njegov otac Rudolf IV.
izmirio s kraljem Bohemije (Češke), i kako bi
tješnje vezao češke zemlje uz sebe tj. kako bi
dio njih dobio u miraz oženio je sina s
Agnezom, kćeri pokojnog Otakara II.,
Přemyslovića kojeg je ranije porazio (1278. na
Marchfeldu), a koji je, kao i Rudolf I.,
ženidbama došao u posjed austrijskih zemalja.
U tom braku je imao sina Ivana Parricidu (ili
Ivana od Švapske) koji je u svađi za češki
prijestol ubio svoga strica Alberta II. koji je
prirodno, favorizirao svoga sina Rudolfa III.
Ivan Parricida je pobjegao pred osvetom sinova
Adolfa II. i ne zna se kako je završio život.
Zadnje zakonito dijete bila je opet kći Juta
(Judita). Ona je po udaji za češkoga kralja
Vaclava II. (sina Otakara II. Přemyslovića)
dobila ime Bona. Sestra Vaclava II. je bila
Agneza koja se već ranije udala za Rudolfa II.
(vidi pasus gore) Juta je u tom braku postala
Prvi vojvoda Austrije – Albert I.
Albert I. (VII. 1255. – Brugg /
Švicarska, je 1. V. 1308.) Najstariji je sin
Rudolfa IV. (I.) i Gertrude od Hochenberga, Bio
je prvi je član obitelji Habsburg s titulom
austrijskog vojvode, a i štajerskog. Albert se
oženio s Elizabetom, kćeri grofa u Tirolu,
Meinharda II. Goričkog, koji je bio potomak
dinastije Babenberg (koja je prethodila
dinastiji Habsburg). Albert se nastojao
ženidbenim vezama domoći Češke i proširiti
posjede na Nizozemsku i Türingiju. Albert je s
Elizabetom imao dvanaestero djece. Prva mu je
kći Ana. Ona se udavala dva puta; prvi put u
Gracu za Hermana, markgrofa Brandenburga s
kojim je imala četvero djece, a poslije toga
muža, otac ju je udao u Wroclawu za Henrika
VI. Pjastovića, vojvodu Silesije kojem je rodila
troje djece. Drugo dijete mu je također bila kći,
Agneza. Nju je otac Albet vjenčao za kralja
Ugarske i Hrvatske Andrija III. Mlečanina.
Mađarske. Andrija je dobio nadimak Mlečanin
jer mu je mati bila Venecijanka, Tomasina
Morosini.
Tek je treće dijete bio sin; Rudolf III.
(1282. – Horazdovice / Češka, 4. VII. 1307.).
Njemu je otac dodijelio titulu vojvode Austrije i
Štajerske 1298.-1307. i kralja Češke 1306. –
1307. (kao Rudolf I.). Prvi put se oženio za
Blanku Francusku (kći kralja Francuske Filipa
III. i njegove druge supruge Marije
Brabantske). Ona mu je prvo dobila
mrtvorođenu kći, zatim je izgubila sina poslije
porođaja, a u trećoj trudnoći je umrla od
pobačaja. Poslije njene smrti Rudolfov otac
Albert I. isplanirao da mu sin oženi udovicu
pokojnog kralja Češke Vaclava II. (koji je već
bio habsburški zet jer je bio oženjen za Jutu,
Albertovu mlađu sestru). To mu je i uspjelo, te
je Rudolfa oženio za Elizabetu (kći Pšemisla II.
Pjastovića, kralja Poljske) i time mu je
omogućio da istisne Henrika Koruškog s češkog
prijestola. Ali taj brak nije dugo potrajao jer je
Rudolf III. umro već sljedeće godine. Sljedeće
dijete je bila opet kći Elizabeta. Već u
djetinjstvu otac ju je zaručio za jednog od
sinova kralja Francuske Filipa IV. kako bi
9
majka sljedećem kralju Bohemije Vaclavu III. i
Elizabeti koja se udala za Ivana Slijepoga
vojvodu Luksembruga – čiji su i otac i sin bili
carevi SRC-a: Henrik IV. i Karlo IV.
učvrstio savez s njenim ocem. Ali budući da se
Elizabetin brat Rudolf III. već oženio s kćerkom
Filipa III., Blankom – ta zaruka je otpala. Zato ju
je otac oženio za vojvodu Lorene Fridrikom IV. .
Muž joj je bio zarobljen u bitci kod Mühldorf jer
se borio na strani njenog brata, vojvodu
Austrije, Fridrika I. (vidi dolje.) Elizabeta i
Fridrik IV. su imali sina koji je poslije smrti oca
postao vojvoda Lorene – Rudolf. Od tog Rudolfa
potječu dvoja krila plemića Lorene. Jedna je
preko njegove unuke Elizabete koja se udala za
Renata I. i oni su začetnici treće kuće
Ažuvinaca. Drugo krilo je stvorio Rudolfov
unuk Frederik V. koji je sa svojom rodicom
Margaretom začetnik linije Vaudémont-
Joinville. Od Vaudémont-Joinville su kasnije
nastali vojvode od Guisea i linija d'Armagnac. A
u četrnaestom koljenu od Elizabete potomak je
Franjo I. Stjepan car SRC-a i suprug kraljice
Ugarske i Hrvatske Marije Terezije.
Sin Fridrik I. (Beč, 1289. – Gutenstein /
Austrija, 13. I. 1330.) Poslije smrti cara SRC-a
Henrika VII. Luksemburgovca, manji broj
knezova izbornka izabrala ga je u za kralja.
Zbog toga je došlo do sukoba protukraljem
Ludvigom IV. Wittelsbachom (vojvodom
Bavarske) koji ga je zarobio kraj Mühldorfa
1322. godine. Tek kad ga je priznao za kralja
Njemačke, Ludvig IV. ga je oslobodio 1325. Pod
imenom Fridrik I. bio je vojvoda Austrije i
Štajerske od 1308. – 1330., a kao kralj (zapravo
protukralj) vladao je od 1314.-1330. Oženio je
Izabelu Aragonsku koja je bila kći Jakova II.,
kralja Aragona i Sicilije i Blanke Anžuvinske
(kći Karla II. Anžuvinskoga i Marije Ugarske).
Imali su dvije kćeri, Elizabetu i Anu. Elizabeta je
umrla u dvadesetoj godini 1336., a Ana se udala
za sina svoje rodice Katarine (koja je bila udata
za Otona III.) – Henrika XV. vojvodu Bavarske.
Sljedeći sin Leopold I. (Beč, 4. VIII.
1290. – Strassburg 28. II. 1326.). Kao treći sin
bio je vojvoda Štajerske - i kao suvladar sa
svojim starijim bratom Frederick, vojvoda od
Austrije. Poslije smrti svog brata Rudolfa III.
1307 i atentata na kralja Alberta 1308.,
Leopold je postao šef kuće i počeo se svetiti
očevim ubojicama. Ratovao je 1311. uz cara
Henrika VII. u Italiji protiv gvelfa, a poslije
careve smrti lobirao je da 1314. da mu brat
Fridrik postane car. I pored svih darova i mita,
za cara je izabran Ludvig IV. Wittelsbach jer su
im pomogli Luksembrugovci pri glasanju za
izbor cara. Godine 1315. je poražen od
švicarske Konfederacije u bitci kod Morgartena
što je uvjetovalo da se trima prakantonima
pridruže i drugi kantoni. Sa ženom Katarinom
Savojskom imao je dvije kćeri: Katarinu koja se
udala za Enguerranda VI. od Coucyja i Agnezu
koju je udao za vojvodu Boleslava II. od Silesije.
Katarina je rođena u prvom mjesecu 1295. u
Beču i trebala je biti udata za cara Henrika VII.
ali je on umro od malarije 1311. Kasnije ju je
brat Fridrik nastojao oženiti sa sicilijanskim
kraljem Petrom II. Aragnoskim, ali ni to nije
ostvareno. I dalje želeći imati utjecaj u Italiji,
Fridriku jeuspjelo da oženi Katarinu s Karlom
Anžuvinskim, vojvodom Kalabrije koji je bio
prvi rođak kralju Sicilije i Napulja, te kralju
Ugarske i Hrvatske; Karlu I. Robertu. Umrla je
Nastavak uspona obitelji – Albert II.
Albert II. (Habsburg / Švicarska, 12.
XII. 1298. – Beč, 20. VII. 1358.) je nosio isto ime
kao i otac. Bio je od 1326. i austrijski i štajerski
vojvoda i prvo je vladao s bratom Otonom, a od
1339. upravlja sam. Do 1335. uspio je proširiti
svoje posjede na Korušku i Kranjsku, a 1340. je
proširio privilegije Beča i uzdigao ga u svoju
prijestolnicu. Da se ubuduće ne bi dijelili
obiteljski posjedi 1355. promovirao je princip
primogeniture u kodeksu Albertov kućni red
kojeg su se sve obitelji Habsburgovaca počeli
pridržavati tek odlukom cara Maksimilijana I.
Albert II. imao je šestoro djece. Prvi je
bio Rudolf IV. (Beč, 1. XI. 1339. – Mailand /
Italija, 27. VII. 1365.) koji je bio austrijski,
štajerski i koruški vojvoda, samoproglašeni
nadvojvoda, tirolski grof od 1363. i prvi
kranjski vojvoda od 1364. do svoje smrti. Na
vrlo sumnjiv način je stekao Tirol i Furlaniju.
Osnovao je Sveučilište u Beču 1365. Rudolf IV.
je oženio Katarinu, kći cara SRC-a, Karla IV.
Albert III. i albertinsko krilo
Albert III. je sin Alberta II. (Beč, 9. IX.
1349. – Bečko Novo Mjesto, 15. III. 1395.)
Stariji je od dva osnivača krila dinastije
10
bez djece. Njen muž se kasnije oženio za Mariju,
sestru francuskoga kralja Filipa VI. Valois.
O Albertu II. i njegovoj obitelji bit će
riječi u narednom poglavlju.
Oton (Beč, 23. VII. 1301. – Beč 26. II.
1339.). Rođen je kao peti sin i u početku je bio
isključen iz vlasti. Oženjen je za Elizabetu
Bavarsku, kći vojvode Stjepana I. od
Wittelsbaca. Vremenom je dobio zemlje na
upravljanje i postao vojvoda od Austrije, te
Štajerske i Koruške. Kad mu je umrla prva žena,
oženio se za Anu Češku, kći Ivana Slijepoga
Luksembrugovca, kralja Češke. Mada je imao
četiri vanbračna sina i dva sina iz prvoga braka
svi su umrli ili prije njegove smrti ili najviše pet
godina poslije njega. Sumnja se da su mu oba
zakonita sina otrovana. Kći Juta se udala se za
Ludviga VI., grofa od Oettingena ali nisu imali
djece. Prije nje, Ludvig VI. je bio oženjen s
Agnezom iz Württenberga i s njom je imao kći
Irmengardu koja će biti baka njemačkom caru
Rupertu III. Klemu.
Luksemburgovaca. Budući da se znalo da će
umrijeti bez djece, s puncem Karlom IV. je
dogovorio pravila koja su kasnije nazvana
„Rudolfova kućna pravila“, kojima je određeno
da ga poslije smrti kao zajednički vladari
naslijede braća Albert III. i Leopold II. Drugo
dijete je bila Katarina koja je koja je bila
opatica. Treća je bila također kći, Margareta
koju je otac udao za Meinharda od
Wittelsbacha kako bi produbio prijateljstvo s
vladarima susjedne Bavarske. Ali budući da je
ostala udovica jer je Meinhard umro s nepunih
osamnaest godina, otac ju je udao i drugi put,
ovaj put za brata cara Karla IV.
Luksemburgovca; Ivana Henrika koji ju je
nadživio. Njemu je rodila šestoro djece, od
kojih je Jobst postao kralj (zapravo protukralj).
Sin Fridrik III. je bio vojvoda od Austrije ali je
umro kao petnaestogodišnji dječak. O Albertu
III., kao i o Leopoldu III. riječi u narednim
poglavljima.
Habsburg (drugi je Leopold III.). Iako je u
početku vladao s mlađim bratom Leopoldom
vremenom su se između njih javile trzavice pa
su se 1379. sporazumjeli da Albreht nastavi
vladati vojvodstvom u Austriji, a da Leopoldu
zadrži Korušku, Kranjsku, Štajersku a i Tirol.
Tako je i bilo, a poslije Leopoldove smrti Albert
je preuzeo upravu nad svim zemljama
Leopoldinskog krila. Imao je promjenljivu
ratnu sreću; poraz od Švicaraca kod Näfelsa, ali
i osvajanje grofovije Schaunberg. Planirao je da
će postati car SRC-a. Kuriozitet je bio što je
imao pletenicu koju je imao, a nosio ju je (kao i
nadimak) zbog konjičkog viteškog reda kom je
pripadao. Kao i njegov stariji brat Rudolf III. i
on je oženio kći cara Karla IV. – Elizabetu. Ali,
brak je bio bez djece, a mlada je umrla već s 15
godina. Drugi put se oženio s Beatricom,
starijom sestrom elektora Brandenburga
Fridrikom I. od Ansbacha iz dinastije
Hohenzollern. S njom je imao samo jednog sina
Alberta IV.
Albert IV. (Beč, 19. IX. 1377. –
Klosterneuburg, 14. IX. 1404.) Naslijedio svoga
oca u njegovim zemljama. Već po praksi
dobrosusjedskih odnosa s Bavarskom, oženio
je Ivanu, kći Alberta I. Wetina s kojom je imao
dvoje djece: Margaretu i koju je udao također
za jednog Wittelsbacha, Henrika XVI.) i sina
Alberta V.
Albert V. (Beč, 16. VIII. 1397. –
Nesmilju kod Ostrogona / Mađarska, 27. X.
1439.) Bio je nadvojvoda Austrije, prvi
ugarsko-hrvatski kralj i češki kralj, te je kao
Leopold III. i leopoldinsko krilo
Leopold III. (Beč, 1. XI. 1351. –
Sempach / Švicarska, 9. VII. 1386.) Sin je
Alberta II. i mlađi brat Alberta III. i
rodonačelnik onog krila Habsbrugovaca koje je
nastavilo dinastiju i promoviralo dinastiju kao
vodeću silu u Europi. Vladao je s bratom, a kad
je zaključen Sporazuma iz Neuberga 1379.
vladao je Štajerskom, Koruškom, Kranjskom i
Tirolom. Nastojao je zavladati dijelom
Švicarske, ali je ubijen od njih u bitci kod
Sempacha. Sa ženom Viridis, koja je bila kći
Bernaba I. kneza Parme imao je šestero djece
od kojih su ostavili svoj trag u dinastiji sljedeći:
Vilim (Beč, 1370. – Beč 15. VII. 1406.),
je bio vojvoda Štajerske, Karantanije i Tirola.
Oženio je Ivanu II. Anžuvinsku, kraljicu Napulja
(kćerku Karla II. Dračkog i sestru Ladislava
Napuljskogdva, obojica ugarsko-hrvatski
kraljevi). Drugi je sin bio Leopold IV. (Beč,
1371. – Beč, 3. VI. 1411.), vojvoda Štajerske i
11
njemački kralj nosio ime Albert II. Oženio se
ugarskom princezom, Elizabetom, kćeri cara
Žigmunda Luksemburgovca. Elizabetina majka
je bila druga supruga Žigmundova; Barbara
Celjska, koja je bila kći Hermana II. Celjskog.
Elizabetin djed s majčine strane, bio je sin
Katarine Kotromanić. Uz to; Elizabetin djed a
očeve strane bio je car Karlo IV. te je Elizabeta
je bila nasljednica Češke. A preko bake s očeve
strane bila je nasljednica Poljske preko
Pjastovića. Time je Elizabeta bila pretendent na
nekoliko kraljevina i vrlo primamljiva udavača.
Ca Žigmund nije imao sinova pa je odlučio da
ga naslijedi zet mada je njegova supruga
Barbara bila politički vrlo ambiciozna. Zato je
poslije Žigmundove smrti Albert okrunjen za
ugarsko-hrvatskog kralja a onda i za češkoga.
Albert V. (II.) i Elizabeta imali su troje djece:
Ana, Elizabeta i Ladislav koji se rodio poslije
smrti oca pa je dobio nadimak Posmrče. Ana se
udala za landgrofa Turingije; Vilim III. od
Würtemberga, a Elizabetu je oženio veliki
vojvoda Litve i kralj Poljske Kazimir II.
Jagelović, a njihova će djeca nastaviti dinastiju
u Ugarskoj, Hrvatskoj i Poljskoj do 1575.
Ladislav Posmrče (Komáro, /
Slovačka, 22. II. 1440. – Prag, 23. XI. 1457.) Iako
mu je majka nastojala sačuvati prijestolje i
mada je okrunjen već s tri mjeseca, cijeli život
je bio samo predmet političkih igara svoga
rođaka Fridrika III. (IV.)
Alzasa. Bio je oženjen Katarinom, kćeri Filipa II.
vojvode od Burgundije. Budući da ni on, a ni
njegov stariji brat Vilim nisu imali djece,
dogovoreno je da njihove posjede naslijede
njihova braća Fridrik IV. i Ernest.
Fridrik IV. (Beč, 1382. – Innsbruck 24.
VI. 1439.) bio je osnivač kratkotrajne starije
tirolske linije, stolovao je u Innsbrucku i imao
je rudnike srebra. Oženio je Elizabetu kći kralja
Ruperta III. od Witelsbacha, a kad je ona umrla
isprosio je Anu od Braunschweiga s kojom je
imao šestoro djece, ali je važan samo Žigmund
(rođen i umro u Innsbrucku 26. X. 1427. – 4.
III. 1496.) je ostao upamćen jer je prvi počeo
kovati srebrne talire u svijetu, bio je vrlo bogat
i veliki hedonista koji se ženio dva puta. Prva
mu je žena bila Eleonora, kći kralja Škotske
Jakova I. Stuarta, a druga je bila Katarina od
Meissena, kći kneza Saske Alberta. Sa ženama
nije imao djece, ali je imao više vanbračne
djece. Usvojio je Maksimilijana, budućeg cara,
unuka svoga strica Ernesta. Ernest je rođen i
umro u Brucku na Muri 1377. – 10. VI. 1424.
Bio je vojvoda u Austriji, Štajerskoj, Koruškoj,
Kranjskoj i Tirolu. On je nastavio leopoldinsku
liniju. Ženio se dva puta; prva mu je bila
Margareta, kći vojvode Bogislava V. od
Pomeranije s kojom nije imao djece, a druga
mu je bila Cimburka (kći Ziemowita IV. kneza
Ploka i Kujavije) s kojom je imao devetero
djece od kojih je petero umrlo u ranom
djetinjstvu. Najstariji je:
Fridrik V. (Innsbruck, 21. IX. 1415. –
Linc, 19. VIII. 1493.) Poslije smrti oca živio je
kod strica Fridrika IV. u Tirolu a od 1435. s
bratom Albertom VI. vlada u Štajerskom i
Koruškom. Ipak, sukobi među braćom trajali su
sve do bratove smrti. Bio je vojvoda i
nadvojvoda, ali i car SRC-a kao Fridrik III.
(Fridrik II. je bio Hohenstaufen Barabarosa)
Žena mu je bila princeza Eleonora, kći Eduarda
I. Burgonjskog, kralja Portugala. S njom je imao
petoro djece od kojiih je samo dvoje preživjelo
djetinjstvo; kći Kunigunda koju je oženio za
vojvodu Bavarske Alberta IV. od Wittelsbacha i
budući car Maksimlijan I. o kojem će se govoriti
u sljedećem poglavlju.
Mudri car Maksimilijan I.
Maksimilijan I. (Bečko Novo Mjesto,
22. III. 1459. – Wels / Austrija, 12. I. 1519.) je
bio car SRC-a je bio „zadnji vitez“, ratnik, ali i
uspješan političar koji je naročito vješto
proširio habsburške domene i svojim
ženidbenim vezama, a i svoje djece. Kad se
vjenčao s Marijom, kćeri vojvode Karla, stekao
je cijelu bogatu pokrajinu Burgundiju i s njom
Holandiju. Poslije njene smrti imao je neuspjele
zaruke s vojvotkinjom Bretanje Anom, a onda
se oženio i drugi put za Blancom Marijom, kćeri
vojvode Milana Galeazza Sforze. Imao je troje
djecu samo s prvom ženom od kojih je dvoje
preživjelo i još 13 vanbračne djece. S češkim je
kraljem Vladislavom sklopio ugovor, po kojem
se njegov unuk Ferdinand I. ženi s
Vladislavovom kćeri Anom. Maksimilijan I. se
samoinicijativno proglasio se „izabranim
carem“ i time je prvi put isključio papu iz
krunidbe te će i ubuduće Habsburgovci (osim
Karla V.) odmah po izbora za njemačke kraljeve
sebe nazivati carevima i to bez ceremonije
krunidbe carskom krunom.
12
Drugo dijete nadvojvode Ernesta je bila
je Margareta koju je oženio za elektora Saske,
Fridrika II. Wettina. Njih dvoje su postali
roditelji vojvode i kraljevi: Saske i Poljske, te
praroditelji kraljeva Belgije, V. Britanije,
Bugarske, Rumunjske i Portugala. Po predaji
njegov je moto bio A. E. I. O. U. a ta su slova bila
utisnuta na mnogim njegovim stvarima. Jedno
od tumačenja je: (lat.) Austria est imperare orbi
universo. – Austrija je vladar cijeloga svijeta.
(Ostale verzije (lat.): Austria erit in orbe ultima.
– Austrija će nadživjeti sve druge na svijetu.,
Austria est imperio optime unita. – Austrija je
najveće ujedinjeno carstvo. i (njem.) Alles
Erdreich Ist Österreich Untertan. – Sav svijet je
podložan Austriji.)
Treće dijete je sin Albert VI. (Beč, 18.
XII. 1418. – Beč, 2. XII. 1463.) koji je vladao s
bratom Fridrikom V. iako su se neprestano
svađali pogotovo poslije smrti Ladislava
Posmrčeta jer je njegove posjede preuzeo
stariji brat. Kako bi ojačao svoju poziciju oženio
se s Matildom, kćeri elektora i palatina
Bavarske Ludvigom III. Wittelsbachom, ali bez
uspjeha. Zadnje Ernestovo dijete je kći Katarina
koja se udala za markgrofa Karla I. Badenskog i
je pramajka svih markgrofova, vojvoda i velikih
vojvoda Badena sve do 1918.
Sin Filip I. „Lijepi“ (Bruges / Belgija,
22. VI. 1478. – Burgos / Španjolska, 25. IX.
1506.) Otac ga je oženio princezom Ivanom,
kćerkom Ferdinanda II. Aragonskoga i Izabele I.
Kastiljske (koji su ujedinili svoje države:
Kastilju, Leon, Aragon i Navaru u Španjolsku).
Tim je brakom Filip trebao steći španjolsku
krunu, ali je umro prije krunidbe, pa ga je
naslijedio stariji sin Karlo V. Nakon Filipove
smrti, Ferdinand II. Aragonski iskoristio je
ranjivo duševno stanje svoje kćeri Ivane (zbog
čega je dobila nadimak „Luda“) i zatvorio je u
dvorac u Tordesillasu i uzeo regentstvo
kraljevine Kastilje u ime svog maloljetnog
unuka, Karla I. Ivana je u međuvremenu rodila
Filipu šestoro djece: Eleonora je prvo bila
udata za kralja Portugala Manuela I., pa za
kralja Francuske Franju I. Valois-Orléan i ni s
jednim nije imala djecu. Drugo dijete je bio sin
Karlo V. O njemu i njegovom bratu Ferdinandu
I. bit će riječi zasebno. Filip i Ivana su imali još
tri kćeri: Izabelu koja se udala za kralja Danske
Kristijana II., Mariju koja se udala za Ludviga II.
Jagelovića, zadnjeg ugarsko-hrvatskoga kralja i
Katarinu koja je udana za kralja Portugala
Ivana III. Drugo dijete cara Maksimilijana I. bila
je Margareta koju je otac udao Ivana (brata
snahe Ivane Kastiljske) ali je on umro iste
godine što je kod njegove trudne žene izazvalo
prijevremeni porođaj u kojem je rodila
Španjolsko krilo Habsburgovaca – Karlo V. drugi veliki car istog imena
Karlo V. (II.) (Gent /Belgija, 24. II.
1500. – manastir San Gerónimo de Yuste,
Estremadura / Španjolska, 21. IX. 1558.) je sin
Filipa I. i Ivana Kastiljske. Karlov djed
Maksimilijan posudio je ukupno milijun zlatnih
florina od njemačke bankarske kuće Fuggera i
talijanskih Medicija za kupovinu elektorskih
glasova kako bi podmitio knezove izbornike i
nadbiskupe da izglasaju njegovog unuka za
cara te je on Karlo V. Karlo je vladao ogromnim
prostranstvom počev od austrijskih nasljednih
zemalja, preko Nizozemske, Španjolske (u kojoj
je Karlo I.) i američkim kolonijama u Latinskoj
Americi, u kojoj su najveće bile Meksiko i Peru
po cijeni uništenja dviju kultura Azteka i Maja.
Bio je suočen s Lutherovom reformacijom, a
poslije i s njemačkim seljačkim ratom. Bio je
zadnji je njemački car koji je gajio
srednjovjekovni san o univerzalnoj europskoj
državi, kakvu je imao i njegov predak Karlo I.
Veliki (a sličnu je zamišljao i Napoleon).
Međutim, u tome su ga priječili ratovi protiv
Osmanlijama po Mediteranu jer je bio vladar
pola Italije i Sicilije. Sve je to uvjetovalo da se
odluči na abdikaciju kako bi spriječio građanski
rat između sina Filipa (II.) i brata Ferdinanda
(I.) oko podjele države. Nasljedne posjede
Habsburgovaca u Austriji je prepustio mlađem
bratu, budućem caru Ferdinandu I. a
Španjolsku i sve njene posjede Zapadnu Indiju i
Nizozemsku je dao sinu Filipu II. Karlo V. se
ženio samo jednom, supruga mu je bila Izabela,
kći Manuela I. kralja Portugala. Ona mu je
rodila sedmoro djece od kojih je troje
preživjelo djetinjstvo. Osim njih imao je i
četvero nezakonite djece od kojih je kći
Margaretu postavio kao upraviteljicu
Nizozemske i udao je za velikog vojvodu
Toskane Aleksandra Medicija, a kad je on umro
za vojvodu Parme, Oktavija Farnesea. Prvo
zakonito preživjelo dijete mu je bio Filip II.
Druga je Marija koju je udao za svoga nećaka
Maksimilijana II. (sina od svoga brata
Ferdinanda I.) To je prvi slučaj početka cijelog
13
mrtvorođenče. Kasnije je udao za Filiberta II.
vojvodu od Savoje ali je i taj brak ostao bez
djece. Otac joj je dao regentstvo nad
Holandijom i pokazala se kao vrlo sposobna
upraviteljica. Osim toga bila je skrbnica i svome
nećaku, budućem caru SRC-a, Karlu V.
lanca incesta kod Habsburgovaca koji će
uvjetovati da to krilo dinastije izumre zbog
genetsko-spolne deformacije. Druga kći je
Ivana koju je udao za princa Josipa, sina kralja
Portugala Ivana III. a svoga rođaka u drugom
koljenu uzlazno.
Filip II. (Valladolid, 21. V. 1527. – El
Escorial, 13. IX. 1598.) Sin je Karla V. kojeg je
naslijedio u svim zemljama kojima je njegov
otac vladao. Prvi put se oženio za svoju rođaku
Mariju, kći portugalskoga kralja Ivana III. koja
je umrla mjesec dana poslije rođenja sina koji
je umro u 22. godini života. Drugi se put oženio
iz naglašeno političkih i vjerskih pobuda s
engleskom kraljicom Marijom „Krvavom“
Tudor, planirajući ostvariti personalnu uniju
dvije katoličke države, ali kad je Marija umrla
sve je ostalo neostvarljivo. Kako bi se pomirio s
Francuskom vjenčao je Elizabetu, kći kralja
Francuske Henrika II. Valoisa. Kao vrlo okrutan
vladar progonio je preostale Maure na
Pirinejskom poluotoku, izazvao je pobunu u
Nizozemskoj što je kulminiralo ustankom
protiv španjolske vlasti i do neovisnosti
sjevernih nizozemske pokrajina. Veliki uspjeh
je bio pobjeda njegove pomorske armade u
bitci kod Lepanta, ali je zato i upropastio tu
svoju „nepobvjedivu armadu“ u pokušaju da
pobijedi protestantsku Englesku kraljice
Elizabete I. čime je Španjolska izgubila prevlast
na moru, a stekla je Nizozemska. Četvrti put se
oženio s Anom, kćeri svoga zeta Maksimilijana
II. Osim spomenutog sina iz prvog braka imao
je još osmoro djece iz braka s Elizabetom Valois
od kojih je samo troje preživjelo djetinjstvo.
Prva je kći Izabela koju je udao za rođaka
Alberta VII. (iz austrijske grane) i postavio ga
za guvernera Nizozemske. Zla krv je i tu
pokazala svoje lice jer im se sve troje djece
rodila mrtvo. Druga kći Filipa II. bila je Katarina
koju je udao za vojvodu od Savoje, Karlo
Emanuel I. te je ona pramajka svim
vojvodama, kraljevima Sardinije i Italije sve do
1946. godine. Treći je:
 Filip III. (Madrid, 14. IV. 1578. –
Madrid, 31. III. 1621.). Bio je nesposoban
vladar i nezainteresiran za politiku. Više je
volio umjetnost, a književnost je doživjela svoje
zlatno doba s piscima Cervantesom i Lope de
Vegom. Žena mu je bila Margareta, kći Karla II.
Štajerskog i rodila je osmoro djece od kojih je
nastavilo život troje. Prva je bila Ana koju je
udao je za francuskog kralja Luja XIII., a druga
Marija Ana udata za rođaka i cara SRC-a
Ferdinanda III. Habsburškog. Naslijedio ga je
sin:
Filip IV. (Valladolid, 8. IV. 1605. –
Madrid, 17. IX. 1665.). Propadanje Španjolske
koje je počelo s njegovim ocem, nastavio je i on
jer se nije brinuo kako obuzdati ustanke u
Kataloniji, Napulju i Palermu, te završiti ratove
s Nizozemskom, Francuskom i Engleskom.
Umjesto toga upravu je zemlje povjeravao
svojim pomoćnicima (kao i njegov otac), a on se
sam odavao hedonizmu. Jedino pozitivno je što
je bio zaštitnik slikar Velásquez i još nekih
umjetnika. Da bi smirio političke strasti s
Francuskom, oženio je Izabelu, kći kralja
Francuske Henrika IV. Bourbonskog, a kad je
ona umrla uzeo je za ženu kćerku svoje sestre
Mariju Anu. Imao je ukupno 20 djece, od kojih
Austrijsko krilo najveće dinastije Europe – Ferdinand I.
Ferdinand I. (Alcalá de Henares
/Španjolska, 10. III. 1503. – Beč, 25. VII. 1564.).
Bio je sin Filipa I. „Lijepoga“ Ivane „Lude“ te
brat cara SRC-a Karla V. Godine 1521. Dobio je
na upravu sve austrijske zemlje, a poslije
mohačke bitke izabran za kralja Češke, Ugarske
i Hrvatske. Od toga se doba njihove nasljedne i
krunske zemlje nazivaju Habsburška monarhija.
Budući da je Ivan Zapolja, potpomognut od
Turaka pretendirao na te zemlje došlo je do
građanskog rata iz kojeg je izašao kao
pobjednik. Suočen s reformacijom, nastojao je
biti tolerantniji od brata Karla V. Rezultat toga
je Augsburški mir s maksimom: „Čija je vlast,
njegova je vjera.“ (lat. Cuius regio, eius religio),
po kojoj su podanici morali prihvatiti vjeru
svojih gospodara, ili napustiti njihove zemlje.
Njemačka je time podijeljena na izrazito
protestantski sjever i katolički jug. Nakon
abdikacije brata Karla V. izabran za cara SRC-a.
Kao i njegov brat ženio se samo jednom (što
nije pravilo kod Habsburga) a supruga mu je
bila Ana, kći Ladislava II. Jagelovića, kralja
Ugarske i Hrvatske i Barbare Brandenburške,
14
je 7 bilo nezakonito. Iz prvoga je braka imao kći
Mariju Terezu koju je udao za francuskoga
kralja Luja XIV. dakle za sina njene tetke. Drugo
dvoje djece su bili iz drugoga braka; Margaretu
Terezu je za ženu uzeo njen rođak iz austrijske
grana, car SRC-a Leopold I. Drugo dijete je sin
koji ga je naslijedio:
Karlo II. (Madrid, 6. XI. 1661. – Madrid,
1. XI. 1700.) koji je bio vrhunac nemilosti
prirode jer je su se njegovi prethodnici
poigravali s njom. Prohodao je tek u sedmoj
godini, imao je habsburšku usnu, a zu to je bio
nesposoban da postane otac zbog genetskih
hendikepa. Umjesto njega su upravljali drugi a
on je bio marioneta. Ženili su ga dva puta, prva
mu je supruga bila Marija Lujza, kći vojvode od
Orléana, Filipa I. Bourbonskoga (brat kralja
Luja XIV.). Druga mu je žena bila Marija Ana,
kći Filipa Vilima od Wittelsbacha, palatina
Bavarske. Budući da nije imao potomke,
odredio je za nasljednika svoga rođaka Filipa V.
Bourbonskoga (unuka svoje sestre Marije
Tereze). Nakon njegove smrti izbio je Rat za
španjolsku baštinu iz kojeg je Francuska izašla
kao pobjednik i otada Bourbonci vladaju
Španjolskom do danas.
koja je bila kći Alberta Ahila od Hohenzollerna,
elektora Brandenburga. S njom je imao čak 15
djece. Petero je umrlo u djetinjstvu a ostalih
deset je samo tri muškaraca.
Prva je Elizabeta koja se udala za
Žigmunda II. Augusta Jagelovića, poljskoga
kralja, kao što je bilo i s četvrtom kćeri –
Katarinom koja se udala za istoga kralja poslije
smrti svoje sestre. Ni jedan od ta dva braka nije
nastavio dinastiju Jagelovića. Druga kći je Ana
koja se udala za vojvodu Bavarske, Alberta V.
od Wittelsbacha s kojim je imala kći Anu koja je
kasnije postala supruga svome ujaku Karlu II.
Treća kći je bila Marija koja se udala za vojvodu
Vilima od V Jülich-Clevesa iz kojeg je braka
Eleonora, a ona je bila supruga vojvode Pruske,
Alberta Frederika od Hohenzollerna. Njih dvoje
su praroditelji kraljeva Poljske i Saske iz
dinastije Wettina. Peta kći je Eleonora koja se
udala za Vojvodu Mantove, Vilima od Gonzage i
od njih će poteći vojvode Mantove do 1708.
Šesta je kći Barbara koja se udala za vojvodu
Ferare, Alfonsa II. od Estea (koji je već ranije
imao jedan politički brak s Lukrecijom de
Medici, vanbračnom kćeri vojvode Toskane
Kozma I. I zadnja kći, Ivana vezana je uz
Medicije jer je udana za sina Kozima I.; Franju
I., velikog vojvodu Toskane – i majka je Mariji
de Medici, regentici i kraljici Francuske i
supruzi kralja Henrika IV. Bourbonskoga. Iz
braka Ivane Austrijske i Franje I. de Medicija su
potomci svih Medicija do njihovog izumiranja
1737., kada Toskana prelazi u ruke
Habsburgovaca.
Prvi sin je Maksimilijan II. (Beč, 11.
VII. 1527. – Regensburg, 12. X. 1576.). dobio
ime po svome djedu. Već je postalo pravilo da
nasljednik prvo postane kralj Češke, pa ugarsko
hrvatski kralj, a onda i car SRC-a. Mada je bio
naklonjen nije nikako smio zabaciti katolicizam
u drugi plan već je nastojao smiriti vjerski
raskol i sukobe. Mada su Turci zauzeli Siget,
prema njima je zauzeo pomirljiv stav. I on se
ženio samo jednom, ali je nastavio tradiciju
incesta jer je odabrao za ženu Mariju, kćerku
svoga strica Karla V. S njom je imao 16 djece, ali
je samo pola od njih preživjelo djetinjstvo jer je
„nečista krv“ uzimala svoj obol. Kći Ana je
najstarija i nju je udao za kralja Španjolske,
Filipa II. koji joj je bio ujak.
Rudolf II. (Beč, 18. VII. 1552. – Prag, 20.
I. 1612.) mu je prvi sin koji je mladost proveo u
Španjolskoj gdje je pod utjecajem isusovaca
postao rigorozan prema protestantima. Vladao
je iz svoga dvora u Pragu, ali se puno više bavio
alkemijom, astrologijom i astronomijom nego
poslovima koje je trebao obavljati. Mlađem
bratu Ernestu prepustio je poslove u Ugarskoj i
Hrvatskoj, a komandu vojskom dao je stricu,
nadvojvodi Karlu II. Štajerskom. Nije se ženio,
ali je imao ljubavnice i s njima šestero
vanbračne djece. Postoje indicije da je bio i
homoseksualac. Zbog ljubomore njegovoga
mlađega brata Matije, došlo je do pobune
protiv njega; Matija ga je primorao da mu
preda vlast. Sve to ga je odvelo u ludilo.
Gore spomenuti Ernest (Beč, 15. VI.
1553. – Bruxelles, 20. II. 1595. je bio drugi sin
cara Maksimilijana II. koji je bio nadvojvoda i
15
po želji svoga starijega brata Rudolfa II.
upravljao je Ugarskom i Hrvatskom.
Matija (Beč, 24. II. 1557. – Beč, 20. III.
1619.) kao što gore piše „dvorskim prevratom“
došao na vlast, a prije toga je upravljao
Nizozemskom. Oženio je Anu, svoju sestru iz
prvog uzlaznog koljena i poslije sedam godina
pokušaja da dobiju dijete, ona je rodila
mrtvorođenče. Zbog toga je za nasljednika
izabrao svog strica Ferdinanda (II.) – koji je,
uzgred, bio otac njegove žene Ane. Sljedeći sin
bio je Maksimilijan III. (Bečko Novo Mjesto,
12. X. 1558. – Beč, 2. XI. 1618.) Bio je titularni
kralj Poljske i veliki majstor teutonskog
(njemačkog) reda. Koliko se zna, nije se ženio,
niti je imao djecu. Peti i zadnji sin cara
Maksimilijana II. bio je Albert VII. (Bečko
Novo Mjesto 15. XI. 1559. – Bruxelles, 13. VII.
1621.) koji je bio kardinal i upravitelj Portugala
i Nizozemske, a za ženu je uzeo Izabelu, kći
svoga ujaka španjolskoga kralja Filipa II. s
kojom je dobio troje mrtvorođene djece.
Ferdinand II. (Linc, 14. VI. 1529. –
Innsbruck, 24. I. 1595.) je bio mlađi brat cara
SRC-a Maksimilijana II. Bio je nadvojvoda
Tirola i upravitelj Češke. Ženio se dva puta;
prva mu je supruga (morganatski brak) bila
Filipina, grofica od Weslera i Zinneburga i s
njom je imao dva sina, što upućuje na
osvježenu krv koju je donijela Filipina. Druga je
Ana, kći Vincenza I. Gonzage, vojvode od
Mantove. Stariji sin mu je Andrija (Březnice /
Češka, 15. VI. 1558. – Rimu 12. XI. 1600.) koji je
prvo bio kardinal, pa guverner Nizozemske i
imao je dvoje vanbračne djece. Drugi je sin
Karlo (Velký Vřešťov /Češka/, 22. XI. 1560. –
Überlingen /Baden, 30. X. 1618. Ratovao je s
promjenjivom srećom. Imao je ženu Sibilu, kći
vojvode Vilima od Clevesa i s njom nije imao
djecu, ali je imao troje vanbračne djece koji su
imali potomke žive do 1764. Jedina kći iz
drugog braka bila je Ana koja se udala za svoga
prvog rođaka, cara SRC-a, Matiju. Ferdinand II.
je imao i dvoje vanbračne djece.
 Carsko krilo Habsburgovaca do Marije Terezije
Karlo II. Štajerski (Beč, 3. VI. 1540. –
Grac, 10. VII. 1590.) je treći i najmlađi sin cara
SRC-a Ferdinanda II. Ostao je upamćen da se
planirao oženiti prvo s engleskom kraljicom
Elizabetom I. Tudor, međutim to nije bilo
moguće jer je bio žestok katolik jednako kao
što je ona bila žustra anglikanka. Zatim se želio
vjenčati s Marijom Stuart, ali ni to nije ostvario.
U želji da ojača obranu granice, izgradio je
Karlstadt (Karlovac). Kao veliki ljubitelj konja
izgradio je ergelu konja u Lipicama koja je
postal svjetski poznata, a i osnovao je
sveučilište u Gracu. Oženio je Anu, kći svoje
sestre Ane i zeta, Alberta V. Wittelsbacha,
vojvodu Bavarske i s njom je stekao čak 16
djece od kojih je osmero umrlo kao bebe ili su
doživjeli do mladosti.
Prva kći Karla II. Štajerskog, Ana, kao i
četvrta Konstanca udale su se za istu osobu;
Žigmunda III. Vasu, kralja Švedske i izabranog
kralja Poljske. Prva mu je rodila Vladislava IV.,
izbornog kralja Poljske i cara Rusije, a druga je
rodila Ivana II. Kazimira, također izbornog
kralja Poljske i titularnog kralja Švedske. Kći,
Marija Kristina se udala za Žigmunda Batorija,
vojvodu Sedmogradske budući da su Habsburzi
imali apetit i prema istoku kako bi svoje
carstvo proširili od Švicarske do istočnoga
Balkana. Treća kći Margareta nastavila je
tradiciju održanja veza sa španjolskim
Habsburgovcima pa se udala za svoga rođaka
Filipa III., kralja Španjolske. Najmlađu
preživjelu kći Mariju Magdalenu su udali za
Kozima II. de Medicija, velikog vojvodu
Toskane jer su time tu talijansku obitelj još više
vezali uz sebe jer je ona bila majka, baka i
prabaka budućih velikih vojvoda. Najmlađi sin
je bio Karlo i on je bio veliki majstor
teutonskog reda kao i njegov brat po stricu;
Maksimilijan III.
Srednji sin Leopold V. (Grac, 9. X.
1586.– Schwaz / Tirol,13. IX. 1632.) je prvo bio
biskup u Strassburgu, a onda i grof Tirola, a
svojim je vjenčanjem za Klaudiju (sestru
Kozima II.) još više približio banku Firence
Habsburzima koja je neprestano žonglirala
svojim pozajmnicama francuskom,
španjolskom i habsburškom dvoru. Zato se
njegov sin Ferdinand Karlo, koji je bio biskup u
Passauu, oženio kćerkom Kozima II.; Anom – a
kći iz tog braka, Klaudiju Feliciju su udali za
cara SRC-a, Leopolda I. Međutim, taj brak je
ostao bez djece. Drugo dijete Leopolda V. bila
16
Izabela Klara koja se udala za vojvodu Parme
Karla III. od Gonzage i s njim nastavila tu
obitelj. Sljedeći je bio sin Žigmund Franjo koji
je bio biskup u Augsburgu, pa kardinal, a
oženio je Jadvigu Augustu Sulzbach, ali nisu
imali djecu. Najmlađa je bila Marija Leopoldina
koju je brat Ferdinand Karlo udao za cara SRC-
a Ferdinanda III. (koji im je bio prvi rođak).
Ferdinand II. (Grac, 9. VII. 1578. – Beč,
15. II. 1637.) prvi je preživjeli sin nadvojvode
Karla II. Štajerskoga koji je produljio dinastiju
austrijskih Habsburga za još tri generacije (po
muškoj liniji). Prvoj je okrunjen za češkog, a
onda i za ugarsko-hrvatskoga kralja te za cara
SRC-a. Poslije pobjede protestantske vlasti u
Češkoj nad Fridrikom Falačkim („Zimski kralj“)
nastalo je doba žustre protureformacije i bitke
su se u Tridesetogodišnji rat u kojem je izdao
Restitucijski edikt; naredba da protestanti
vrate katolicima sva crkvena dobra koja su im
bila oduzeta. Ženio se dva puta ali su sva djeca
iz prvoga braka: prva je žena bila Marija Ana,
kći vojvode Bavarske, Vilima V. od
Wittelsbacha. Druga mu je supruga bila
dvadeset godina mlađa Eleonora, kći vojvode
Mantove, Vincenza I. od Gonzage. Imao je
sedmero djece od kojih je četvero preživjelo
djetinjstvo i odraslo. O trećem, ali prvom
preživjelom djetetu Ferdinandu III. bit će riječ
u nešto niže. Prvu kći Mariju Anu je udao za
svoga prijatelja, (i sina svoga punca Vilima V.),
bavarskoga palatina i elektora, Maksimilijana I.
od Wittelsbacha. Marija Ana je tako uspjela
produljiti rod Wittelsbacha za još 120 godine, a
onda se to krilo ugasilo. Imajući i dalje
pretenzije prema Poljskoj, druga kći, Cecilija
Renata se udala (relativno kasno, s 26 godina)
za kralja Poljske, Vladislava IV. iz dinastije Vasa
koja je vladala Švedskom. Najmlađi sin
Ferdinanda II. bio je Leopold Vilim koji je bio
potkralj Španjolske i Nizozemske te veliki
majstor teutonskog reda.
Ferdinand III. (Grac, 13. VII. 1608. –
Beč, 2. IV. 1657.) Ostao je upamćen kao car
SRC-a u čije je doba završen tridesetogodišnji
rat i potpisan Westfalski mir. Od tri braka dva
su bila sklopljena s bliskim rođakama. Prva
supruga bila mu je Marija Ana, kći španjolskog
kralja Filipa III., dakle oženio je kćerku svoje
tetke Margarete. Međutim ona mu je uspjela
roditi čak petero djece od kojih je troje
preživjelo djetinjstvo. Prvi je bio Ferdinand IV.
(Beč, 8. IX. 1633. – Beč, 9. VII. 1654.) kojeg je
otac postavio da bude kralj Češke i suvladar
njemu samom kao kralj Njemačke (zapravo
nikad nije stvarno vladao) jer je umro prije
svoga oca, od boginja u 21. godini, neoženjen i
bez potomstva. Drugo dijete iz prvog braka bila
je Marija Ana koju je otac udao za rođaka,
španjolskoga kralja Filipa IV., znači udao ju je
za njenog ujaka. Treće dijete iz prvog braka je
bio Leopold, a o njemu će biti riječ u sljedećem
pasusu. Drugi brak cara Ferdinanda III. je bio s
Marijom Leopoldinom, koja je bila 24 godine
starija od njega i bila je njegova sestra po stricu
Leopoldu V. – te oni nisu imali djecu. Treća
supruga mu je bila Eleonora, kći vojvode
Mantove, Karla II. od Gonzage. Ali, već sljedeća
generacija krvi Gonzaga se toliko razvodnila
zbog brakova s Habsburzima, tako da će
vojvode Mantove izumrijeti i njihove posjede
će uzeti Austrijanci. Ta treća supruga Eleonora,
rodila je Ferdinandu III. tri curice od kojih su
druga i treća preživjele. Druga je bila Eleonora
Marija Josipa kojoj je bio namijenjen politički
brak s poljskim izabranim kraljem Michałom
Wisniowieckim, a kad je on umro opet su je
udali za malo bolju priliku; muž joj je postao
susjed, Karlo Lorenski, vlasnik prebogate
pokrajine s kojom se Habsburška monarhija
graničila. Sve izgleda kao dalekovidi plan, jer;
Eleonora Marija Josipa je s Karlom Lorenskim
rodila Leopolda Josipa koji je ženidbom ojačao
rijetku krv Habsburgovaca jer je dao svoga sina
Franju (III.) Stjepana na habsburški dvor i
rodila se uzajamna ljubav između njega i Marije
Terezije koja je bila unuka Leopolda I. (brata
Eleonore Marije Josipe). Treća kći je bila Ana
Marija Josipa i nju je brat Leopold I. udao za
Ivana Vilima od Wittelsbach, iste godine kad se
i Eleonora Marija Josipa udala drugi put (ali taj
brak nije produljio dinastiju grofove u
Neoburgu).
Leopold I. (Beč, 9. VI. 1640. – Beč, 5. V.
1705.) Vodio je tri velika rata protiv Turskoga
carstva („austro-turski ratovi“, II. opsada Beča)
s uspjesima koje nije znao najbolje iskoristiti. U
njegovo doba je došlo do velike hrvatsko-
ugarske urote protiv licemjerne politike Dvora.
Ratovao je i protiv Francuske ali s manje
uspjeha, a pred kraj vladavine sudjelovao je u
Ratu za španjolsku baštinu. Počeo je redovito
održavati zasjedanje Reichstaga u vojna moć Carstva, te je Karlo prepustio
Regensburgu, a Hohenzollernima je priznao
kraljevsku čast. I on se stigao tri puta oženiti i
steći 16 djece kao i neki njegovi preci. Prva mu
je supruga bila Margareta Tereza, kći
španjolskoga kralja Filipa IV., odnosno kći
njegove tetke Marije Ane. Iz tog braka su četiri
17
djevojčice, samo je jedna preživjela; Antonija,
koja se udala za palatina-elektora Bavarske,
Maksimilijana II. Emanuela, ali mu nije mogla
roditi djecu. Druga supruga cara Leopolda I.
bila je njegova rođaka Klaudija Felicija (kći
grofa Tirola Leopolda V.) i mu je rodila dvoje
djece koja su umrli ne doživjevši ni prvu
godinu. Treća supruga mu je bila opet zdrava i
jedra Bavarka; Eleonora, kći palatina-elektora
Bavarske, Filipa Vilima od Wittelsbacha. Ona
mu je rodila desetoro djece ali samo četvero je
doživjelo zrelost.
Prvi sin mu je Josip I. (Beč, 26. VII.
1678. – Beč, 17. IV. 1711.). koji je naslijedio
svoga oca u svim kraljevskim i carskim častima
i koji je bio ratnik kao i njegov otac; vodio je rat
za španjolsku baštinu i ugušio pobunu Ferenca
II. Rákóczyja u Ugarskoj. Tri godine prije smrti
otac ga je oženio za Amaliju, kći hercega Ivana
Fridrika od Braunschweig-Lüneburga. Čak je
stigao i steći tri djevojčice. Prva je umrla, druga
su, Mariju Josipu kasnije udali za vojvodu
Saske, Fridrika Augusta II. od Wettina i ona je
pramajka svih kraljeva Saske do 1918. godine.
Druga je bila Marija Amalija kojoj je muž bio
nitko drugi do car SRC-a iz suparničke kuće
Karlo VII. Albert od Wittelsbacha koji je na
nešto malo više od tri godine prekinuo skoro
tristogodišnju carsku vlast Habsburgovaca nad
SRC-om. Treća je bila kći Marija Elizabeta, vrlo
uspješna upraviteljica Nizozemske koja se
nikad nije udavala, a umrla je iznenada. Četvrta
je bila Marija Ana Josipa koja se udala za kralja
Portugala Ivana V., rodila šestero djeci i postala
majka kraljevima Portugala i pramajka
carevima Brazila.
Karlo VI. (Beč, 1. X. 1685. – Beč, 20. X.
1740.) je naslijedio svoga prerano umrlog brata
Josipa I. Bio je predodređena za španjolsko
prijestolja, ali se Utrechtskim mirom Karlo
odrekao Španjolske. Međutim, sporazumom u
Rastattu je stekao bivše španjolske posjede:
Milano, Napulj te Siciliju i Sardiniju, a i
Nizozemsku). Budući da je bio zadnji muški
potomak dinastije, želio je zbog Salijskog
zakona osigurati svojoj kćeri Mariji Tereziji
nasljedstvo na prijestolju. Zato je promovirao
Pragmatičku sankcija. U diplomatskoj borbi za
priznanje Pragmatičke sankcije iscrpljena je
španjolskim Burboncima Siciliju i Napulj. Karlo
VI. se ženio samo jednom, a supruga mu je bila
Elizabeta Kristina, kći Ludviga Rudolfa od
Braunschweig-Wolfenbüttela koja je u sebi
nosila krv mnogih starih njemačkih dinastija:
Saschen-Lauenburg, Anhalt-Zerbst (od kojih
potječe carica Rusije Katarina II. Velika),
Schleswig-Holstein-Sonderburg, Hohenzollern,
Württemberg, Zweibrücken-Birkenfeld,
Oettingen, Salm-Kyrburg, Hohenlohe-
Neuenstein, Solms-Laubach, itd. Car Karlo VI. i
Elizabeta Kristina dobili su samo četvero djece
od kojih prvi dječak i zadnja djevojčica nisu
preživjeli djetinjstvo. Ostale su u životu samo
Marija Terezija (buduća kraljica i carica) i njena
sestra Marija Ana. Marija Ana se udala za
Majka dinastije Habsbrug-Lothringen – Marija Terezija
Marija Terezija (Beč, 13. V. 1717. –
Beč, 29. XI. 1780.) spada u red najsposobnijih
vladarki u povijesti Europe. Poput Elizabete I.
Tudor prije nje, kao njena suvremenica
Katarina II. Velika i kao kraljica i carica
Viktorija i ona je imala veći dio svog života
izazove s kojima se borila promjenjivom
srećom, ali je bila uspješnija od drugih
okrunjenih glava samim tim što je bila žena.
Budući da je njen suprug Franjo III. (kao car
imao je ime Franjo I.) Stjepan (dalji rod, jer
imali su istog pradjeda, cara Ferdinanda III.)
bio okrunjen za cara već za života su je zvali
caricom (mada nije nikad okrunjena za caricu),
a s druge strane, njen suprug nikad nije
praktički vladao ni kao kralj, a ni kao car.
Čim je počela vladati započeo je Rat za
austrijsku baštinu. Petnaest godina poslije
morala je ući u Sedmogodišnji rat u kojem je
izgubila Šlesku, ali je u prvoj podjeli Poljske
dobila Galiciju i Bukovinu. Budući da joj se nije
svidjela ugarsko-hrvatski zahtjeva za porezima
uvela je apsolutizam i u Carevini nametnula
njemački jezik kao službeni. Izvršila je niz
reformi: uvela opće školovanje u austrijskom
dijelu Monarhije, ukinula je inkvizicije, poticala
manufakturnu proizvodnju i merkantilizam,
ublažila je teški položaj kmetova, a Crkvi i
plemstvu je nametnula poreze, a sve su to
pratili otpori onih prema kome su reforme bile
usmjerene. Njena epoha prosvijećenog
apsolutizma nosi njeno ime – terezijanizam.
Njen suprug, Franjo I. Stjepan
Lotarinški, (Nancy, 8. XII. 1708. – Innsbruck,
18. VIII. 1765.). bio je potomak vojvoda od
Lorene i od oca Leopolda Josipa naslijedio je
Lorenu / Lotaringiju i Vojvodstvo Těšín, u
Šleziji, a već prije vjenčanja za Mariju Tereziju
postao je namjesnik Ugarske. Kasnije je
Lotaringiju morao prepustiti poljskom kralju
18
mlađega brata od Franje III. Stjepana (muža
svoje sestre Marije Terezije) – Karla
Aleksandra, upravitelja Nizozemske, a koji je
nadživio i svoju ženu i svoga brata i snahu.
Naime, žena Marija Ana mu je umrla dva
mjeseca poslije poroda i on se više nije ženio,
ali je imao četvero vanbračne djece. Marija
Terezija je bila ta koja je sa svojim suprugom
nastavila dinastiju koja je od tada dobila novo
ime.
Stanisławu I. Leszczyńskom, a za nju je dobio
Toskanu. Umro je zbog moždanog udara.
Njih dvoje je dobilo 16 djece, od kojih je
10 preživjelo djetinjstvo i mladost. Najstarije
preživjelo dijete bio je Josip I. (Beč, 13. III.
1741. – Beč, 20. II. 1790.). Vladao je s majkom u
duhu prosvijećenog apsolutizma, a njegova
epoha se zove jozefinizam. Bio je još liberalniji
od majke jer je crkvu podvrgnuo državi i uveo
mnoge reforme u nju: proglasio je vjersku
toleranciju, ukinuo crkvene redove
(kontemplativne) i zaplijenio im imanja te je
uveo državni nadzor nad Katoličkom crkvom i
izvršio preustroj župa. Osim toga je ukinuo
smrtnu kaznu i unaprijedio je socijalnu skrb a i
zdravstvo. Ženio se dva puta. Prva mu je
supruga bila Izabela, kći vojvode Filipa
Bourbonskoga od Parme, rodonačelnika
vojvoda koji i danas živa kao titularno
plemstvo. Taj Filip iz Parme je sin Filipa V.
Bourbonskog, kralja Španjolske. Ona mu je
rodila dvije kćerke, prvo nije doživjela ni osmu
godinu, a druga je rođena mrtva. Druga mu je
žena bila Marija Josipa, kći cara SRC-a Karla VII.
Alberta od Wittelsbacha i umrla je dvije godine
poslije vjenčanja od boginja ne rodivši ni jedno
dijete.
Drugo preživjelo dijete je bila kći Marija
Kristina koja se udala za Alberta od Wettina,
koji je bio sin vojvoda Saske i kralj Poljske
Fridrik August II., a majka Marija Josipa – kći
cara SRC-a Josipa I. Imali su samo jedno
mrtvorođenče. Treća je kći Marija Amalija koju
su udali za Ferdinanda Bourbonskog, vojvodu
od Parme i ona je bila pramajka svih vojvoda
od Parme do današnjih dana (oni su danas
samo titularne vojvode). Treći je sin Leopold II.
i o njemu će biti govora u narednom poglavlju,
jer on produžava lozu. Marija Karolina je
sljedeća i udala se za Ferdinanda I., sina Karla
III. Boubonskoga, kralja Španjolske. Ferdinand
I. je rodonačelnik Kraljevstva Obiju Sicilija i
njihovi potomci živi su i danas. Zadnje dijete je
Marija Antonija, poznatija kao Marija
Antoaneta (Beč, 2. XI. 1755. – Pariz, 16. X.
1793.) zadnja bourbonska kraljica Francuske,
supruga Luja XVI. – a oboje su u Francuskoj
Leopold II. – utemeljitelj pet krila Habsburgovaca
Leopold II. (Beč, 5. V. 1747. – Beč, 1. III. 1792.)
srednji je sin Franje I. i Marije Terezije.
Naslijedio je svoga starijeg brata Josipa II. I on
je bio apsolutist i racionalist (imao je nadimak
Filozof). Kao prosvjetitelj prvo je podržao
francusku buržoasku revoluciju ali kada je
vidio da se ratno stanje približava Monarhiji
sklopio je savez s Pruskom protiv Francuske.
Leopold II. se ženio samo jedanput, s Marijom
Lujzom, kćeri Karla III. Bourbonskog, kralja
Španjolske. Ona mu je rodila 16 djece, od kojih
je četvero umrlo u mladosti. Od preostalih 12,
njih 7 je ostavilo trag u povijesti obitelji. Od
njih su tek dvije ženske osobe. Prva je Tereza
koju su udali za Antona od Wettina, kralja
Saske – i oni nisu imali djecu. Druga je kći
Klementina koju su udali za Franju I. kralja
Obiju Sicilija. Ona mu je rodila samo jedno
dijete, Mariju Karolinu koju su kasnije udali za
Karla X. Bourbonskog, kralja Francuske u doba
restauracije monarhije. Koliko god su ženska
djeca cara Leopolda II. bila loše fertilna, toliko
su mu sinovi bili toliko plodni da je svaki od
njih bio utemeljitelj jednog krila
Habsburgovaca. Car Franjo II. će nastaviti
carsko krilo i o njemu će biti riječ kasnije, kao i
o njegovom mlađem bratu Ferdinandu III. koji
će biti utemeljitelj vojvodskog krila; Habsbug-
Toskana. Preostala su tri mlađa brata: Karlo
Ludvig, Josip Anton i Rajner.
Karlo Ludvig (Firenca, 5. X. 1771. –
Beč, 30. IV. 1847.) Bio je vojvoda od Tešina,
uspješan kao feldmaršal iako je imao epilepsiju
i prvi vojskovođa koji je pobijedio Napoleona
(kod Asperna). Oženio je Henrijetu, kći vojvodu
Luksemburga Fridrika Vilima i Lujze Kirchberg.
Imali su sedmero djece od kojih su četvero
važni za obiteljske veze. Prva je Marija Tereza
koju je otac udao za kralja Obije Sicilije
Ferdinanda II. Marija Tereza je rodila
dvanaestero djece, ali o tome će biti govora u
odjeljku bourbonskih kraljeva u Kraljevstvu
Obiju Sicilija. Drugi je bio sin Albert koji je
oženio Hildegardu, kći Ludviga I. Wittelsbacha,
kralja Bavarske i imali su troje djece. Treća je
19
buržoaskoj revoluciji završili život pod
giljotinom. O Ferdinandu, utemeljitelju
vojvodskog krila Habsburg-Modena bit će riječi
u poglavlju u kojem će se obrađivati i drugo
veliko krilo; Habsbug-Toskana.
bila Marija Karolina koja se udala za svoga
prvog rođaka; Rajnera, sina potkralja
Lombardije Rajnera (koji joj je bio stric).
Četvrti je bio Karlo Ferdinand i oženio je svoju
sestru (od strica Josipa Antona) Elizabetu. Ona
mu je rodila šestero djece, a troje je bitno za
obitelj: Fridrik, Marija Kristina i Karlo Stjepan.
Fridrik je naslijedio titulu vojvode od Tešina.
Fridrik je oženio Izabelu Croÿ s kojom je imao
dvije kćeri; Mariju Anu koju je udao za
titularnog vojvodu Parme, Eliasa Borubonskog
i Izabelu Terezu koju je udao za Georga, princa
od Wittelsbacha, nećaka kralja Bavarske,
Ludviga III. Drugo dijete Karla Ferdinanda bila
je Marija Kristina koja je bila regentica
Španjolske, a udala se za kralja Španjolske
Alfonsa XII. Bourbonskog. Treći je bio sin Karlo
Stjepan, admiral, koji je oženio svoju rođaku iz
krila Habsburg-Toskana, Mariju Terezu, kći
nadvojvode Karla Salvatora s kojim je imala
desetero djece, a potomci su im živi i danas.
Josip Anton (Firenca, 9. III. 1776. – 13.
I. 1847.) je sljedeći sin cara Leopolda II. i bio je
palatin Ugarske i feldmaršal KuK vojske. Ženio
se dva puta. Prva mu je supruga bila kći
ruskoga cara Pavela Romanova, Aleksandra –
ali je ona umrla već u 18. godini, deset dana
poslije rođenja sina. Drugi put se oženio za
Doroteju, nećaku Fridrika I. kralja
Württenberga i ona mu je rodila sedmero djece
od kojih je dvoje važnijih. To je Elizabeta za
koju se već zna da je bila udata za svog prvog
rođaka (brata po stricu Karlu Ludvigu). Ali se
Elizabeta poslije smrti svoga muža udala za
Franju V. koji je bio veliki vojvoda Modene u
krilu Habsburg-Modena. Druga kći je bila
Henrijeta koju je otac udao za bezdušnog
kolonizatora Leopolda II. od Sachsen-Coburg-
Saalfelda, čiji je cijeli Kongo bio privatna
kolonija.
Ivan Baptist (Firenca, 20. I. 1782. –
Grac, 11. V. 1859.) jeste sin cara Leopolda II. i
imao je vrlo brojno potomstvo, ali budući da
nije imao nikakve doticaje s drugim velikim
dinastijama relativno nebitan u povijesti
obitelji.
Rajner (30. IX. 1783. – 16. I. 1853.) je
najmlađi sin cara Leopolda II. I on je ostvario
vojnu karijeru mada je imao blaži oblik
epilepsije, a bio je i potkralj Lombardije. Oženio
je Elizabetu, sestru kralja Sardinije Karla
Alberta od Savoj-Carignana i imao je s njom
osmero djece od kojih je samo zadnji sin umro
Habsbrug-Modena (Austrija-Este)
Nadvojvoda Ferdinand Karl (Beč, 1. VI.
1754. – Beč, 24. XII. 1806.), sin Franje I. i Marije
Terezije, a najmlađi brat cara SRC-a Leopolda
II. naslijedio je 1803. od svog punca Ercolea III.
d' Este vojvodstvo. To je vojvodstvo egzistiralo
do 1859. (kao i habsburško-toskansko), dok
nisu uklopljeni u Kraljevinu Italiju. Ferdinand
Karlo je sa svojom suprugom Marijom
Beatricom od Modene imao desetero djece od
kojih četvero nije preživjelo mladost, a od
preostalih šest, četvero je značajno za obitelj.
Kći Marija Tereza se udala za kralja Sardinije
Viktora Emanuela I. Savojskog ali su u tom
braku rođene samo četiri kćeri i to krilo
Savojske se dinastije ugasilo (a kraljevska čast
je prešla na krilo Savoj-Carignan). Druga kći
Marija Leopoldina se udala za elektora
Bavarske, Karla IV. Teodora od Wittelsbacha,
ali je taj brak bio bez djece, međutim Karl IV. je
imao petero vanbračne djece. Treća kći je bila
Marija Ludovika koja se udala za svoga prvog
rođaka, cara SRC-a Franju II. ali je taj brak
ostao bez djece. Jedini sin je naslijedio titulu;
Franjo IV. (Milano, 6. X. 1779. –
Modena, 21. I. 1846.) koji je oženio Mariju
Habsburg-Toskana
Budući da je svrgnutog poljskog kralja
Stanisława I. Leszczyńskog (koji je bio punac
francuskom kralju Luju XV.) trebalo dostojno
„udomiti“ jer je ostao bez trona, Franjo III.
Stjepan morao je odstupiti s mjesta vojvode u
svome vojvodstvu Lotaringiji (Loreni). Nije to
želio, ali ga je otac Marije Terezije, car SRC-a
Karlo VI. stavio pred ultimatum: ako ne
prepusti Lorenu u zamjenu za Toskanu (zadnji
veliki vojvoda Gian Gastona Medicija umro je
bez nasljednika, neće mu dati ruku svoje
miljenice Marije Terezije. Pritjeran uza zid
François (kako su ga zvali u Francuskoj) nije
20
u djetinjstvu. Od ostalih osam važno je dvoje:
Rajnera koji je bio predsjednik carskoga vijeća,
i oženio je svoju sestru (po stricu Karlu
Ludvigu) Mariju Karolinu. Drugo dijete je kći
Adelajda koja je bila supruga kralja Italije
Viktora Emanuela II. od Savoj-Carignana koja
mu je rodila dva sina – dva kralja, jednog u
Italiji, a drugog u Španjolskoj.
Beatricu, kći gore spomenutog kralja Sardinije
Viktora Emanuela I. Savojskog i imali su dva
sina i dvije kćeri. Od njih su važni: Marija
Tereza koju su udali za kralja Henrika V. koji je
u metežu srpanjske revolucije 1830. vladao
samo 7 dana. Druga je kći Marija Beatrica koja
se udala za jednog karlistu, pretendenta na
španjolski prijestol, Ivana II. Bourbonskog.
Franjo V. (Modena, 1. VI. 1819. – Beč,
20. XI. 1875.) je naslijedio svog istoimenog oca
u časti i oženio je Adelgundu, kći kralja
Bavarske, Ludviga I. Wittelsbacha s kojom je
imao samo jednu kći, koja nije doživjela ni prvi
rođendan.
Mlađi brat Franje V., Ferdinand
(Modena, 20. VII. 1821. – Brno, 15. XII. 1849.)
koji je bio feldmaršal, nije uspio produljiti lozu
mada se oženio. Problem je bio što je za
suprugu uzeo Elizabetu, kći palatina Ugarske
Josipa Antona. To je njoj bio prvi brak i u njemu
je rodila samo jednu djevojčicu jer joj je suprug
ubrzo umro od Tifusa. Ta njihova djevojčica je
bila Marija Tereza, supruga zadnjeg kralja
Bavarske, Ludviga III. Wittelsbacha.
imao gdje: vjenčanjem je postao Franjo I.
Stjepan, naslijedio je Firenci i time je
Vojvodstvo Toskana postala habsburška
sekundogenitura (s prekidima) od 1765. –
1859. Preko cara SRC-a Leopolda II. koji je
ujedno bio i veliki vojvoda Toskane 1765/90.
Čast je tako došla njegovog mlađeg sina:
Ferdinanda III. (Firenca, 6. V. 1769. –
Firenca, 18. VI. 1824.) koji je oženio Lujzu, kći
Ferdinanda I., kralja Obiju Sicilija, ali nisu imali
djecu. Drugi brak s Marijom, koja je bila sestra
kralja Saske, Ivana od Wettina bio je darovao
mu je petero djece od kojih su najvažnije dvoje;
kći Marija Tereza koja se udala za kralja
Sardinije Karla Alberta Savojskog i sin koji je
produljio krilo Habsburga u Toskani:
Leopold II. (Firenca, 3. X. 1797. – Rim
29. I. 1870.) koji je također oženio sestru Ivana
od Wettina, Anu Sasku, ali ona mu je rađala
samo kćeri, od kojih su dvije umrle, a treću kći
je udao za Luitpolda od Wittelsbacha, regenta
Bavarske. Druga supruga mu je bila Marija
Antoaneta, kći Franje I. kralja Obiju Sicilija i
ona mu je rodila desetero djece, ali petero od
njih nije preživjelo djetinjstvo. Od preostalih
važno je troje: Marija Izabela koju je otac udao
za Franju, sina Franje I. kralja Obiju Sicilija.
Drugi je Ferdinand IV. (Firenca, 10.VII.
1835. – Salzburg, 17. I. 1908.) koji se kao i
njegov otac ženio dva puta i imao je sličnu
situaciju. Prva žena, ovaj put kći kralja Saske
Ivana od Wettina nije mu rodila ni jedno dijete,
ali je zato druga žena bila vrlo fertilna. Alisa
Bourbonska, kći vojvode od Parme, Karla III.
rodila je jedanaestero djece od kojih je samo
jedno umrlo u mladosti. Za obitelj je bitno samo
troje djece koja su se nastavili miješati s
drugim obiteljima: najstarija kći Lujza se udala
za zadnjeg kralja Saske, Fridrika Augusta III. a
Pad Svetog Rimskog Carstva, Austrijsko Carstvo / Austrougarska Monarhija
Franjo II. (Firenca, 12. II. 1768. – Beč,
2. III. 1835.) je naslijedio oca cara Leopolda II. i
bio je zadnji car SRC- a jer ga je ukinuo 1806.
da titulu ne bi uzurpirao Napoleon I. a potom se
proglasio Franjom I., carem Austrije. Franjo I.
se ženio četiri puta. Prva mu je supruga bila
Elizabeta kći kralja Württemberga, Fridrika I.
Druga mu je supruga bila Marija Tereza, kći
kralja Obiju Sicilija, Ferdinanda I. Bourbonskog.
Treća je bila kći njegovog strica Ferdinanda
Karla, Marija Ludovika, a četvrta mu je bila
Karolina, sestra kralja Bavarske Ludviga I. od
Wittelsbacha. Franjo I. je dobio trinaestero
djece, od kojih je četvero umrlo u djetinjstvu.
Prva žena mu je umrla na porođaju, a i dijete je
umrlo poslije četiri mjeseca. Sva ostala djeca su
iz drugoga braka, tj. od Marije Tereze od Obiju
Sicilija. Od dvanaestero djece koje je rodila njih
šestero su važni za dinastiju.
Prva je Marija Lujza koju je otac iz
diplomatskih motiva oženio za Napoleona I. jer
Josephine Beauharnais, prva Napoleonova žena
više nije bila u mogućnosti roditi mu dijete.
Marija Lujza je Napoleonu I. rodila sina
21
njihovi potomci živi su i danas i nose titularne
časti u Saskoj. Drugi je sin Josip koji je bio
titularni vojvoda Toskane, kao kasnije i njegov
brat Petar Ferdinand, koji je oženio Mariju
Kristinu, kći Alfonsa Obiju Sicilija i Antonije
koja je u sebi imala habsburške krvi jer joj je
majka Marija Izabela (kći Leopolda II., vidi
prethodni pasus). Ipak, oni su do danas
produžili to krilo Habsburga.
Četvrto dijete, a drugi sin Leopolda II. je
Karlo Salvator (Firenca, 30. IV. 1839. – Beč,
18. I. 1892.) koji je oženio kći Ferdinanda II.,
kralja Obje Sicilije – Imakualtu koja je rodila
desetero djece, od kojih je pet preživjelo
mladost. Od tih petero, za obitelj je važno troje:
Marija Tereza, Leopold Salvator i Franjo
Salvator. Mariju Terezu je otac udao za
admirala Karla Stjepana i imaju žive potomke i
danas. Leopold Salvator je oženio Blanku, kći
karliste, Karla VII., a Franjo Salvator, koji je bio
liječnik u I. svjetskom ratu, oženio je Mariju
Valeriju kći cara Austro-Ugarske Franje Josipa
I. s kojom je imao desetero djece (a i jedno
vanbračno) te su mu mnogobrojni potomci živi
i danas.
Napoleona II. koji je umro s 21 godinom. Marija
Lujza se kasnije još dva puta udavala budući da
je Napoleon umro. Njezin treći muž bio je Adam
Adalbert, grof od Neipperg i već je jednom bio
oženjen za Terezu od Pola i njihov potomak u
petoj generaciji bit će suprug kćeri Andrei
zadnjeg habsburškog princa Otona von
Habsburga.
Drugi je bio sin Ferdinand I. (Beč, 19.
IV. 1793. – Prag, 29. VI. 1875.) koji je bio vrlo
nesposoban vladar, što je posljedica epilepsije
te su većinu državnih poslova vodila dvojica
sposobnih ministara, prvo knez Clemens
Wenzel Lothar Metternich, kreator Bečkoga
kongresa i Svete alijanse, a kasnije i grof Franz
Anton Kolowrat-Liebsteinsky. Oženio je Mariju
Anu, kći kralja Sardinije Viktora Emanuela I.
Sljedeće dijete je bila kći Marija Leopoldina
koja se udala za kralja Portugala i cara Brazila
Petra IV. i oni su nastavili dinastiju Bragança do
danas. Njena mlađa sestra Marija Klementina
udala se za Leopolda, sina kralja Obiju Sicilija,
Ferdinanda I. i imali su kći Mariju Karolinu koja
je bila žena Henriku, sinu kralja Francuske,
Luju Filipu Bourbon-Orléanskog. Najmlađa
sestra Karolina bila je žena Fridrika Augusta II.
kralja Saske ali nisu imali djecu.
Preostali sin cara Franje I. je Franjo
Karlo (Beč, 17. XII. 1802. – Beč, 8. III. 1878.)
koji je nastavio lozu sa suprugom Sofijom, koja
je bila kći kralja Maksimilijana I. (IV.) Josipa od
Wittelsbacha. Oni su imali petero djece, a samo
je jedno umrlo u djetinjstvu. Za dinastiju su
bitna trojica: Maksimilijan, Franjo Josip I. i
Karlo Ludvig.
Sin Maksimilijan (Beč, 6. VII. 1832. –
Santiago de Querétaro / Meksiko, 19. VII.
1867.) je gurnut u Meksiko i tamo je ostavio
život, a nije imao djecu sa svojom suprugom
Charlottom, kćerkom kralja Belgije, Leopolda I.
od Sachsen-Coburg-Saalfelda već sina s
Meksikankom koji je pogubljen u meksikanskoj
revoluciji 1917. Najstariji je sin bio:
Franjo Josip I. (Beč, 18. VIII. 1830. –
Beč, 21. XI. 1916.) koji je upamćen kao zadnji
car (mada je bio još jedan) stoljetne monarhije.
Da je bio sposoban onoliko koliko je dugo
vladao možda bi monarhija poživjela još
nekoliko godina dulje. Nakon revolucionarne
1848. ugušio je madžarsku revoluciju i uveo
apsolutizam oličen u ministru unutrašnjih
poslova Aleksanderu Bachu koji je sprovodio
germanizacije prema slavenskim narodima.
Poslije poraza od Italije i Pruske uveo je
dualistički sustav i proglašena je Austro-
Ugarske koja je koja je zbog svoje represivne
politike dobila naziv „grobnica naroda“. Poslije
Sarajevskog atentata Austro-Ugarska je
inicirala I. svjetski rat čiji kraj on nije dočekao.
Ženio se samo jednom za svoju rođaku
Elizabetu jer je ona bila kći Ludovike Bavarske
koja je bila sestra Sofiji, njegovoj majci. Imali su
četvero djece od kojih Sofija nije dočeka ni
drugu godinu života. Ostalo je troje: Gizela,
Rudolf i Marija Valerija. Gizela se udala za svog
drugog rođaka Leopolda, princa od Bavarske i s
njim je imala dvoje djece. Rudolf,
prijestolonasljednik, već je opće poznato kako
je (samo)ubojstvom završio život u dvorcu
Mayerling sa svojom ljubavnicom Marijom
Alexandrinom Freiin von Vetserom. Bio je
oženjen za Stefani, unuku kralja Belgije
Leopolda II. Imao je i vanbračno dijete čiji
22
potomci žive danas. Imao je i jednu zakonitu
kći Elizabetu Mariju, čiji potomci žive i danas.
Treće dijete je bila kći Marija Valerija koja se
udala za svoga rođaka Franjo Salvator (sina
Karla Salvatora od Toskane ali nisu imali djecu.
Brat zadnjeg cara Austro-Ugarske
Franje Josipa I. je Karlo Ludvig (Beč, 30. VII.
1833. – Beč,19. V. 1896.). Prva mu je žena bila
Margareta, kći kralja Saske, Ivana od Wettina i
nisu imali djecu. Druga mu je žena Marija
Anuncijata kći Ferdinanda II., kralja Obiju
Sicilija, a treća je Tereza, kći kralja Portugala.
Miguela II. Druga supruga, Marija Anuncijata je
bila majka
Franje Ferdinanda (Grac, 18. XII.
1863. – Sarajevo, 28. VI. 1914.) koji je imao
suprugu Sofiju Chotek. Njemu je Franjo V. od
Modene ostavio titulu vojvode Austrija-Este, a
od žene je vjenčanjem dobio titulu vojvode od
Hohenberga. Oboje su stradali u atentatu u
Sarajevu, ali njihovi potomci žive i danas. Brat
Franje Ferdinanda je Oton koji je oženio Mariju
Josipu, kći kralja Saske, Georga od Wettina i
imali su četvero djece, ali nam je bitan samo
zadnji car koji nije stigao ni vladati:
Karlo I. (Persenbeug-Gottsdorf /
Austrija, 17. VIII. 1887. – Madeira / Portugal, 1.
IV. 1922.) Bio je generalfeldmaršal, a posto je
car i „vladao“ nepune dvije godine jer je država
kao monarhija prestala postojati sa završetkom
I. svjetskoga rata. Bio je oženjen za Zitu, kći
Roberta I. od Bourbon-Parma s kojom je imao
osmero djece. Umro je u izbjeglištvu poslije dva
srčana udara u 34. godini života., Zbog toga što
je njegova obitelj bila cijelo vrijeme svog
postojanja veliki zaštitnik Vatikana, Sveta
Stolica ga je proglasila svecem. Kao šefa kuće
naslijedio ga je prvi sin
Oton (Reichenau an der Rax / Austrija,
20. XI. 1912. – Pöcking 4. VII. 2011.) koji je
nastavio nositi titulu cara. Oton se oženio
princezom Reginom od Saxe-Meiningena i imao
je sedmero djece, a za života mu se rodilo 23
unučadi i jedno praunuče. Poslije njegovog vrlo
živog angažmana u europskim razmjerima, a
poslije njegove smrti u 99. Godini naslijedila ga
je kći Andrea (Würzburg, 30. V. 1953.) koja
ima četvero djece i osam unuka.