Ladislav Napuljski, napuljski kralj od 1386.

i hrvatsko-ugarski kralj od 1403 (Napulj,

11. II. 1377 – Napulj, 6. VIII. 1414). Sin Karla II. Dračkoga i Margarete, kćeri dračkoga
hercega Karla. Pošto mu je 1386. ubijen otac, naslijedio je napuljsko prijestolje pod
regentstvom svoje majke. Godine 1387. iz Napulja ga je protjerao protukralj Ludovik II.
Anžuvinac, s kojim je potom sve do 1399. vodio borbe za napuljsko prijestolje. Nakon smrti
njegova oca vjernost su mu iskazali mnogobrojni ugarski i hrvatski velikaši, ali je zbog
majčina otpora pravo na hrvatsko-ugarsku krunu istaknuo tek 1390. U političkom životu
Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva aktivnije je djelovao od 1401., kada su ugarski i slavonski
velikaši zarobili kralja Sigismunda Luksemburgovca. Svojim namjesnikom za cijelo
Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo postavio je maršala Sicilije Petra Andreisa, a glavnim
namjesnikom za Ugarsku, Hrvatsku, Dalmaciju i Bosnu bosanskoga velikog vojvodu Hrvoja
Vukčića Hrvatinića (1401). Sljedeće godine (1402) njegov novi namjesnik za Hrvatsku,
Ugarsku i Slavoniju L. Aldemarisco uspostavio je vlast nad Zadrom i manjim dijelovima
Hrvatske i Dalmacije, a sam se Ladislav 1403. okrunio za hrvatsko-ugarskoga kralja u Zadru.
Njegovo zanimanje za političke probleme u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu oslabilo je
nakon upletanja u sukobe između pape Inocenta VII. i protupape Benedikta XIII., kojega je
podupirao Ludovik II. Anžuvinac. U ratovima, koji su uskoro započeli na području Italije,
Ladislav je zauzeo Rim (1404., 1408) te više puta od pape Inocenta VII. i njegova nasljednika
Grgura XII. ishodio pravo na upravu u pojedinim dijelovima papinske države (Campania,
Marittima, Umbria, Lazio). Neuspješno je pokušao spriječiti održavanje koncila u Pisi (1409),
a kada je koncil svrgnuo oba pape, nastavio je podupirati Grgura XII. Istodobno su njegovi
pristaše u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu pretrpjeli niz poraza od Sigismunda
Luksemburgovca pa je Ladislavov položaj znatno oslabio. Bez nade da će ostvariti svoja
prava u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu, te kako bi namaknuo novac potreban za kupovinu
Umbrije, 1409. prodao je Veneciji za 100 000 dukata Zadar i sva prava na Dalmaciju. God.
1412. privremeno se pomirio s papom Ivanom XXIII. i odrekao se Grgura XII., ali se već
sljedeće godine ponovo sukobio s papom Ivanom, koji je sklopio savez protiv njega s
novoizabranim carem Sigismundom Luksemburgovcem. Godine 1413. po treći put je zauzeo i
opustošio Rim i nastavio ratovati protiv Sigismunda i pape u srednjoj i sjevernoj Italiji. Umro
je od posljedica bolesti stečene na ratištu.
 Sigismund Luksemburgovac (Žigmund Luksemburški), hrvatsko-ugarski kralj od
1387., rimsko-njemački car od 1411., češki kralj od 1419 (Nürnberg, 15. II. 1368 – Znojmo,
južna Moravska, 9. XII. 1437). Sin češkoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Karla IV. i
Elizabete Pomeranske. Posljednji potomak dinastije Luksemburgovaca. Pravo na hrvatsko-
ugarsko prijestolje stekao je ženidbom s Marijom (1385), kćeri Ludovika I. Anžuvinca, kojoj
je pritekao u pomoć za trajanja tzv. protudvorskoga pokreta u Hrvatskoj i oslobodio ju iz
zatočeništva u Novigradu (1396). Nedugo pošto je 1387. bio okrunjen za hrvatsko-ugarskoga
kralja te uspio zavladati Hrvatskom i Dalmacijom, suočio se s presezanjima bosanskoga kralja
Tvrtka I. Kotromanića na dijelove hrvatskih zemalja. Nakon Tvrtkove smrti (1391) ušao je u
dugotrajan sukob s pretendentom na hrvatsko-ugarsko prijestolje Ladislavom Napuljskim i
njegovim saveznicima. God. 1394. u bitki kraj Dobora slomio je otpor dijela protudvorski
usmjerenoga hrvatskog i ugarskog plemstva predvođenoga braćom Horvat, a potom je i
bosanski kralj Stjepan Dabiša priznao njegovu vlast i odrekao se presezanjâ na Hrvatsku i
Dalmaciju. God. 1396. poveo je križarsku vojnu protiv Osmanlija, ali je u bitki kraj Nikopola
njegova vojska bila teško poražena. Time je bio znatno oslabljen njegov položaj u Hrvatsko-
Ugarskom Kraljevstvu te je ojačao utjecaj Ladislava Napuljskoga, kojega je Stjepan II.
Lacković iste godine proglasio kraljem. Kao odgovor na to Sigismund je u veljači 1397. u
Križevcima sazvao sabor na kojem su njegovi pristaše ubili Stjepana II. Lackovića i njegova
nećaka Andriju. Time je izazvao novu pobunu hrvatskog plemstva, kojemu su se pridružili
bosanski velikaši predvođeni bosanskim kraljem Stjepanom Ostojom i vojvodom Hrvojem
Vukčićem Hrvatinićem. Istodobno se morao suočiti i s nezadovoljnim ugarskim velikašima,
koji su ga 1401. zatočili u Visegrádu, ali je iste godine bio oslobođen te se zaručio s Barbarom
Celjskom. Ponovnim jačanjem Ladislava Napuljskoga i njegovom krunidbom za hrvatsko-
ugarskoga kralja u Zadru (1403), Sigismundovoj se vlasti otela cijela južna Hrvatska i
dalmatinski gradovi osim Dubrovnika. Poveo je zatim niz ratova protiv Ladislavovih
saveznika; 1405. napao je Bosnu, a 1408. u bitki kraj Dobora zarobio je bosanskoga kralja
Tvrtka II. Kotromanića i velik broj bosanskih velikaša, koje je dao pobiti. Time je slomio tzv.
protudvorski pokret hrvatskih i bosanskih velikaša, a Hrvatska i Dalmacija došle su pod
njegovu vlast. Međutim, već 1409. god. Ladislav Napuljski prodao je Zadar i sva svoja prava
na Dalmaciju Mlečanima. Uslijedili su Sigismundovi dugotrajni pohodi protiv Mlečana u
sjevernoj Italiji (1412–23), kao i razdoblje njegove veće zaokupljenosti vanjskopolitičkim
pitanjima, kada je na duže vrijeme bio odsutan iz Hrvatske i Ugarske. Bio je inicijator
sazivanja crkvenoga koncila u Konstanzu (1414–18), pokrenutoga kako bi se dokinuo Veliki
zapadni raskol u Katoličkoj crkvi. Za trajanja koncila nije se protivio spaljivanju Jana Husa
(1415) iako mu je prilikom njegova dolaska na koncil dao jamstvo (salvus conductus)da će se
slobodno vratiti u Češku. Time je uzrokovao husitske ratove u Češkoj, koje je vodio gotovo
do kraja života (1419–36). Opasnost od husita dovela je u Njemačkoj do osnutka Saveza iz
Bingena, koji je lišio Sigismunda stvarnoga vodstva u husitskim ratovima i vodstva u
Njemačkoj. Posljedice Sigismundove dugotrajne zaokupljenosti europskim pitanjima za
hrvatske su zemlje bile višestruke. Mlečani su to razdoblje iskoristili za učvršćenje svojih
pozicija u Istri i Dalmaciji, a nesređene prilike u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu i ojačala
samovolja hrvatskih velikaša utjecali su na slabljenje obrambene moći hrvatskih zemalja, što
je imalo dalekosežne posljedice.