Partizansko – četnički odnosi u BiH

24.3.2020
Partizanski pokret

 Sjednica PKKPJ za BiH 13. juli 1941 – odluka o dizanju ustanka

 Formiran Štab NOP odreda za BiH – Svetozar Vukmanović Tempo na čelu. Uz Tempa
su Štabu još i Iso Jovanović i Boriša KOvačević
 Formirani oblasni vojni štabovi:
 Za Hercegovinu (k-dand Safet Mujić - kasnije Miro Popara, politkom Musfafa Pašić). Avdo
Humo upućen radi kooordinacije
 Za Bosansku krajinu (k-dant Danko Mitrov, politkom Osman Karabegović), Đuro Pucar
upućen radi kooordinacije
 Za Sarajevsku oblast (k-dant Slobodan Princip Seljo, politkom – Hasan Brkić)
 Za Tuzlansku oblast (k-dant Ivan Marković Irac, politkom Cvijetin Mijatović). Uglješa
Danilović upućen radi kooordinacija
 Ustanak treba uključiti Srbe, Hrvate i Muslimane
Različito učešće u ustanku
 Stvaraju su gerilski odredi, u kojima većinu čine komunisti i Skojevci
 Ovi komunisti i Skojevci pokušavaju se nametnuti i onim ustanicima koji su se
pokrenuli još u junu 1941. u istočnoj Hercegvini
 U ustanku različito sudjeluju Srbi, Hrvati i Muslimani:
 Srbi su većina u ustaničkoj masi, jer su najviše pogođeni ustaškim nasiljem
 Hrvati i Muslimani manje sudjeluju u ustanku (ali je bilo: npr. u Drugom krajiškom
NOP oko Kozare je krajem 1941. bilo oko 20% Muslimana; u Mostaru je postojao
Mostarski partizanski bataljon, sastavljen isključivo od Muslimana). Razlozi:
 Imali su loše iskustvo sa Kraljevinom Jugoslavijom, a NDH im obećava bolje uvjete života
 Oni nisu bili izloženi masovnom nasilju ustaša, ali su Muslimani osuđivali ustaško nasilje
nad Srbima (Muslimanske rezolucije 1941). „Ustanku se priključuju samo oni Muslimani i
Hrvati koji su razumijevali njegov oslobodilački karakter (...) To su bili maho Muslimani i
Hrvati iz gradova“ (R. Hurem)
 Nepovjerenje srpskih ustanika čak i prema komunistima Muslimanma i Hrvatima koji ulaze
u ustanak. Mnogi ustanici ne razumiju suštinu borbe, nego su ustanak razumijevali kao
„borbu protiv Turaka“
Struje u ustanku

 Struja koju vodi KPJ – zalaže se za ravnopravnost svih naroda u novoj,

budućoj, preuređenoj Jugoslaviji
 U okviru ove struje ima i ustanika koji su nerado primali u svoje redove Muslimane i
Hrvate (zato mnogi komunisti Muslimani kada dolaze u ove partizanske odrede
predstavljaju se srpskim imenima)
 Struja koju vode stari srpski građanski krugovi, zalažu se za borbu protiv
ustaškog terora nad Srbima, ali ne i za borbu protiv okupatora. Ova struja će
vremeno otići u četnički pokret
Saradnja u ustanku
 U početku ove dvije struje ustanika u BiH djeluju kao „ustanička masa“ bez jasne
diferencijacije na četnike i partizane
 Zajednički su kao „ustanička masa“ čak činili i zločine (primjer zločina u Kulen
Vakufu 6. 9. 1941. kada je ubijeno oko 1.250 Muslimana) – M. Bergholz, „Nasilje
kao generativna sila“ (Sarajevo 2018)
 U Kulen Vakufu, u ustanku, uticaj komunista nije bio jak. Ustanak izbio isključivo zbog
ustaškog nasilja nad Srbima, šire se glasine o tome, pa se ustanici svete nad
„nasrbima“ („neka se paščad ne ligu“). U osvetnički ubijanjima ustanici primjenjuju
okrutne metode. Model: Na ustaško nasilje prema Srbima – ustanci odgovaraju nasiljem
nad Hrvatima i Muslimanima, a ustaše na to odgovaraju još većim nasiljem)
 O ovome zločinu u Klen Vakufu se oslije rata nije pričalo, jer su za njega odgovorni
neki komandanti ustanika koji su kasnije odveli ustaničku masu u partizane (Đoko
Jovanić i Nikola Karanović)
 Dio odgovornih je kasnije otišao o četnike (Petar Đilas, koji se najviše spominjao kao
krivac za masakr nad muslimanima K. Vakufa, kasnije je kao četnički komandant vršio
masovno ubijanje Srba koji su pristupili partizanima: sada više nije bitna etnička nego
ideološka kategorizacija žrtve)
Slučaj istočne Bosne
 Ovdje su se četnički odredi pojavili u srpskim selima gdje nije bilo komunističkog uticaja
 NOP prihvata četnike kao činjenicu i pokušava naći zajednički način borbe protiv ustaša i
okupatora
 Na Majevici u avgustu 1941. potpisan sporazum Majevičkog NOP odreda i lokalnih čenika
o zajedničkoj borbi
 Početkom septembra 1941. Štab Sarajevske oblasti potpisao sporazum sa četčkim
kmandantom iz Han Pijeska (Aćim Babić) o zajedničkim vojnim akcijama. Čak su formirali
i tzv. Direktorijum (koordinaciono tijelo partizanskih i četničkih jedinica za vođenje
akcija na Romaniji)
 1. oktobra 1941, potpisan je u selu Drinjača sporazum sa Jezdimirom Dangićem. Sa
partizanske strane sporazum su potpisali Tempo i Čolaković, a sa četničke J. Dangić, Pero
Đukanović i Sergije Mihailović. Stvoren je zajednički partizansko-četnički operativni štab
nazvan Komanda bosanskih vojnih i partizanskih odreda, u koji su ušli Tempo, Čolaković i
Slobodan Princip Seljo u ime partizana, te Dangić, Sergije Mihailović i Pero Đukanović sa
četničke strane. Nešto kasnije je u ovoj štab u ime četnika ušao i Aćim Babić.
 Sporazum je predvidjao i da ce se prilikom oslobađanja novih teritorija uspostavljati
zajednička četničko-parzizanska vlast
Posljedice ove saradnje

 Šta kaže Rodoljub Čolaković (Zapisi iz oslobodilaćkog rata, I)

 „naš cilj je bio da u borbi protiv okupatora i njegovih pomagača
ujedinomoustaničke snage ili bar da objedinimo njihove akcije i da tom akcionom
jedinstvu damo što bolju organizacionu formu (...) MI smo hjteli da četnici prestanu
sa raspirivanjem šovinistipčke mržnje, a naročito sa svakim zulumom nad
muslimanskim i hrvatskim stanovništvom”
 Šta kaže Svetozar Vukmanović Tempo u svojim Memoarima?
 taj sporazum podrazumijevao stvaranje ne zajedničkog, nego operativnog
partizansko-četničkog štaba, koji bi samo koordinirao akcije, a uz ovaj operativni,
postojao bi i poseban Glavni štab partizanskih odreda, kao i zasebna četnička
komanda.
Tempova Sjećanja (Revolucija koja
teče)
 Tempo dalje vrlo detaljno piše o partizansko-četničkoj saradnji i o tome kako je o tome
obavijestio i Tita. No, Tito je kazao kako treba nastaviti sarađivati sa četnicima, ali on nije
znao da četnici čine velike zločine nad Muslimanima, veli Tempo. Tempo navodi i slučaj
oslobađanja Rogatica, u čijem oslobađanju su učestvovale i male četničke snage. Ubrzo
nakon toga, ovi četnici su počeli da pljačkaju i pale muslimanska sela, što je imalo za
posljedicu bježanje muslimana na teritoriju pod ustaškom kontrolom. Tempo kaže da je,
čim je čuo za ta pljačkanja, naredio da se pohapse četnici koji su to činili, a potom je i
sam došao u Rogaticu. Tu mu je politički komesar govorio o četničkim pljačkanjima
muslimanskih sela i slično, a četnički komandant Sergije Mihailović je kazao kako se tu ne
radi o pljačkama nego o redovnom načinu snabdijevanja vojske. «Pošto komanda mjesta ne
snabdijeva naše ljude hranom, odjećom i oružje, mi smo prinuđeni da to uzimamo od
stanovništva, u prvom redu od onog dijela stanovništva koje je neprijateljski raspoloženo
prema nama». Tempo kaže da je zatražio da dvije partizanske čete dođu u Rogaticu da se
raščiste računi sa četnicima, ali je od komandanta Romanijskog odreda dobio obavijest «da
su naše čete odbile da izvrše naređenje i da neće da štite «Turke»» (TEMPO, Revolucija
koja teče, str. 246).
 Ubrzo nakon toga, Tempo je dobio pismo od Tita u kojemu ga Tito obavještava da
su četnici Draže Mihailovića iznenada napali na Užice. Partizani su uspjeli odbiti
napad, ali Tito traži da iz Bosne dođe u Užice kao ispomoć jedan partizanski
bataljon da pomogne u borbi protiv četnika, jer su tamošnje partizanske snage već
bile angažirane u borbama protiv Nijemaca oko Kraljeva i Valjeva. Tempo kaže
kako ga je to pismo zateklo prilično nespremnog: «Nekoliko dana ranije nijesmo
mogli naći ni jednu četu iz našeg najboljeg odreda kako bismo zaštitili muslimanska
sela od pljačkaša, a sada treba poslati bataljon u Srbiju da se bori protiv četnika sa
kojima mi sarađujemo u Bosni!» (Revolucija koja teče, str. 247).
 Tempo veli da su nakon uspješnog odbijanja četničkog napada na Užice partizani iz
Srbije namjeravali preći i u Bosnu i obračunati se sa Dangićevim četnicima u
Srebrenici i Bratuncu. Ali, «Čolaković je izišao pred partizane kod Ljubovije i
objasnio im da nije vrijeme da prelaze u Bosnu jer neposredno predstoji
održavanje konferencije četnika i partizana.»
Konferencija u Vlasenici, 16.11.1941.

 Poslije ovih sukoba u Srbiji bili je jasno da će do otvorenog razlaza četnika i

partizana doći i u BiH. Tempo u svojim Memoarima kaže kako je zbog toga
učinjen pokušaj da se taj sukob u istočnoj Bosni izbjegne, zbog toga što je tu
utjecaj bio podijeljen. Odlučeno je da se pokuša sačuvati saradnja, ali na
osnovi osude četničke izdaje do koje je došlo u Srbiji. Odnosno, saradnja je
moguća sa onim četničkim snagama koje osude D. Mihailovića kao izazivača
bratoubilačkog rada u Srbiji. U takvoj atmosferi došlo je do konferencije u
Vlasenici 16. novembra 1941. na kojoj su sudjelovali vodeći komandanti
partizana i četnika iz istočne Bosne.
 Na konferenciji prvi je govorio Čolaković, koji je kazao kako je očuvanje
jedinstva moguće samo ako se obje strane pridržavaju sporazuma o saradnji,
a nije uopće spominjao nikakve partizanske uvjete za nastavak te saradnje.
 Dangić govorio o ugroženosti Srba od strane Turaka i ustaša itd. Nije spomenuo Nijemce uopće.
 Tempo «udario» po četnicima, optužujući D. Mihailovića i njegove četnike da su napali VŠ i Tita u Užicu,
te istakao kako se tako šta može desiti i u BiH, pa je saradnju moguće nastaviti jedino sa onima koji javno
osude D. Mihailovića kao izazivača bratoubilačkog rata u Srbiji. Nakon toga je došlo do prepirke Dangića i
Tempo (Tempo kaže da ga je Dangić pita: Ko si ti? - Svetozar Vakmanović. – A odakle si? – Iz Crne Gore. –
Idi u Crnu Goru. Šta ćeš ovdje?). Tempo kaže da je ubrzo nakon toga Dangić ustao i uzviknuo: «Ko je
četnik, za mnom!», ali je svega nekolicina krenula za njim. Zatim je govorio Slaviša Vajner Čiča, ističući
potrebu očuvanja jedinstva, ali je optužio četnike da krše sporazum.
 Major Boško Todorović, koji je kazao da nije ni četnik ni partizan, nego on predstavlja regularnu
jugoslavensku vojsku. Predložio je da se formira Komsija koja bi izradila neku platformu za zajedničku
saradnju partizana i četnika. Prijedlog je usvojen, a u Komisiji je partizanski dio vodio Slaviša Vajner
Čiča, a četničku Pero Đukanović.
 Sporazum koji je bio pripremljen, nakon što u uvodu apelira na očuvanje jedinstva partizana i četnika,
sadržavao je i slijedeće: Četnici osuđuju bratoubilački rat u Srbiji i bosanski četnici se izdvajaju ispod
komande Draže Mihailovića, ali ostaju s njim u vezi; partizani također osuđuju sukob u Srbiji, izdvajaju se
ispod komande Vrhovnog štaba, ali ostaju s njim u vezi; zabranjuje se vrbovanje za prelazak četnika u
partizane i obratno.
 Tempo je reagirao odbijajući prihvatiti takav sporazum. Čolaković je odmah nakon
toga sazvao na sjednicu članove Pokrajinskog komiteta, koji su prisustvovali
konferenciji. Članovi PK su se saglasili sa Čolakovićem da se taj dokumenat
prihvati. U isto vrijeme i četnici su držali svoj sastanak, i pod utjecajem J. Dangića
odlučili ne prihvatiti taj sporazum. Kada su članovi PK završili svoj sastanak, i izašli
to saopćiti četnicima – njih više nije bilo. Oni (četnici) su donijeli odluku o
formiranju posebno tzv. «unutrašnje uprave» za istočnu Bosnu, ističu da zabranjuju
svaku političku aktivnost na teritoriji istočne Bosne, zabranjuje se naoružavanje
muslimana, omogućava se četnicima i partizanima da se slobodno izjasne da li žele
u četnike ili partizane; zabranjuje se prelazak iz Bosne u Srbiju bilo četnika bilo
partizana – a isto važi i za četnike i partizane iz Srbije: oni koji pokušaju preći iz
Srbije u Bosnu treba razoružati...
 Upravo je ovo posljednje bilo važno, jer je upravo u to vrijeme trajala njemačka
ofanziva na partizane u Srbiji, koj su pripremali svoje prebacivanje u Bosnu!!!
 Poslije ovog neuspješnog dogovora sa četnicima u Vlasenice, Tempo, Čolaković i Pašaga
Mandžić su bili kod Tita u Užicu. Čolaković piše: „Drug Tito kritikovao je mene i još neke
drugove zbog suviše popustljivog stava prema četnicima, tačnije prema Dangiću, jer
smo mi doista živjeli u iluziji , da ćemo s Dangićem zajedno moži zauzeti Zvornik, pa tek
onda temeljito raščistiti odnosa s četnicima (...) Praksa je pokazala da je takav (naš)
stav bio pogrešan”. Ipak, kaže Čolaković, Tito im je savjetovao da i dalje, ali oprezno,
održavaju veze sa pojedinim četničkim komandantima u istočnoj Bosni
 Tempo je nakon ove neuspješne konferencije u Vlasenici imao jedan razgovor sa Titom
u Užicu, a kada se vratio u Bosnu došlo je do još jednog sastanka sa Dangićevim
četnicima u Han Pijesku. Tempo piše da je na ovom sastanku Dangić bio prilično
bezobrazan: «I vi ste neki politički ljudi! Uporno branite Turke. Zbog toga ste ostali bez
Srba koji napuštaju vaše odrede. A Turke nijeste pridobili ... oni su otišli ustašama. –
Nemojte se veseliti prije vremena! Ko se zadnji smije, najslađe se smije!» – odgovorio
je Tempo.
Karakter sporazuma (Čolaković)

 Kanije će se voditi često polemike oko karaktera ovih sporazuma. Zbog njih je
1970-ih stradao i Pašaga Mandžić, koji je za njih optužio Rodoljuba Čolakovića.
Čolaković je, pak, smatra da potpisivanje tog sporuzuma u takvoj situaciji nije
moralo značiti ništa loše, ali je ipak istakao kako je to bilo brzopleto. On kaže da
je do tog sporazuma došlo brzopleto, a glavni krivac je Tempo. «Po povratku sa
Savjetovanja u Stolicama, na kome je imenovan Glavni štab partizanskih odreda
za Bosnu i Hercegovinu, Vukmanović se, zajedno samnom, zadržao u Drinjači da
sačeka Jezdimira Dangića, za koga je još u Stolicama tvrdio da je za saradnju sa
partizanima. Tada je, 1. oktobra 1941, sporazum i napravljen. To samo po sebi
nije loše, ali je neshavtljivo da je Glavni štab preduzeo tako krupan korak bez
ikakve konsultacije s PK za BiH. Nikakve žurbe nije bilo, a nas dvojica smo
djelovali brzopleto, bez dovoljno poznavanja dotadašnjeg iskustva našeg
rukovodećeg kadra, vojnog i pozadinskog, u istočnoj Bosni. Nikad nisam sam sebi
oprostio tu brzopletost» (ČOLAKOVIĆ, Savjetovanje u Ivančićima, str. 110).
Definitivni raskol – Ivančići, 7-8.1.1942

 U decembru mjesecu (1941) četnička rovarenja u partizanskim odredima u

istočnoj Bosni dostigla su visok stepen i ozbiljno ugrozila dalji razvoj ustanka.
Zbog svega toga na ovom je savjetovanju odlučeno da je dalja saradnja sa
četnicima nemoguća. «Sarađivati se može samo sa onim pojedincima i četama
koje su zaista za iskrenu saradnju i za borbu, a ne sa četničkim oficirima i
ostalim izdajnicima». Zaključeno je da četničku izdaju treba otvoreno iznositi
pred narod. Već u drugoj neprijateljskoj ofanizivi, koja je počela 15. januara,
četnici su se u istočnoj Bosni stavili otvoreno na stranu Nijemaca. (Uglješa
Danilović, Savjetovanje u Ivančićima)