Hrvatska srednjovjekovna povijest

Razvijeni srednji vijek započeo je dolaskom Arpadovića u Hrvatsku, došlo je do promjene,

plemstvu ide na bolje. Do smrti posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića (za kojeg ne
znamo je li okrunjen; posljednji okrunjeni za kojeg znamo je Stjepan III) središnja vlast je bila
u Hrvatskoj što je omogućilo kontrolu nad gradovima, plemstvom, društvom. Sada je
središnja vlast u Ugarskoj, dolazi do pojave feudalne anarhije kada plemstvo postupa kako
želi bez nadzora kraljevske vlasti.

Srednji vijek završava stoljetnim Osmanskim osvajanjima kao dugotrajnim procesom od

1463. do pada Bihaća 1592. godine; to je prijelazno razdoblje jer u 16. stoljeću dolazi do
gubitka teritorija radi Osmanlija, demografskih gubitaka (koji se do danas nisu oporavili).

Neki povjesničari tvrde da srednji vijek traje do kraja 18. stoljeća jer se ništa nije promijenilo
(društveni odnosi, ekonomska struktura). Sovjetski marksistički povjesničari tvrde da koliko
traje feudalizam toliko traje i srednji vijek (u Hrvatskoj ga ukinuo ban Jelačić 1848.). Povijest
mentaliteta tvrdi da srednji vijek ponegdje završava krajem 19. st, a drugdje u prvoj polovini
20. st jer je tada počelo korištenje električne energije za rasvjetu što je stalo na kraj brojnim
praznovjerjima (vile, vještice).

Prijelazno razdoblje iz razvijenog u kasni srednji vijek događa se nakon smrti Ludovika
Anžuvinca kada dolazi do protudvorskog pokreta najvećim dijelom usmjerenog prema
Žigmundu Luksemburškom, dolazi do prodaje Dalmacije što označava gubitak gradova.

Razvijeni srednji vijek obilježen je nastojanjem Venecije da stekne uporišta na

sjevernojadranskoj obali (Krk, Cres i Rab su već bili čvrsto pod Venecijom od 12. st, no
Venecija želi steći Zadar). 1125. godine razorili su kraljevski grad Biograd potpuno, koji je
bio luka i kontrolirala je obalu, toliko da se nikad više nije obnovilo (do danas). 1358. godine
Ludovik Anžuvinac uspio je natjerati Veneciju da vrati Dalmaciju Zadarskim mirom. Dolazi
do konačnog kraja bizantskog presizanja. Hrvatsku pogađa kataklizma (kao i veći dio Istočne
Europe), Mongoli ili Tatari 1241./42. prodrli u Ugarsku, porazili vojsku kralja Bele IV., u
pokušaju da ga ulove do Splita i Trogira im je umro kan, povukli su se i nisu se više nikad
vratili. Upravo radi toga kralj je dodatno počeo privilegirati plemstvo da izgrade utvrde u
slučaju povratka Mongola.
KONCEPT VREMENA I KONCEPT PROSTORA

Pojam Dalmacije je kroz povijest mijenjao svoj teritorijalni opseg. Provincija Dalmacija za
vrijeme Rimskog Carstva obuhvaćala je prostor od mora do ispod Save, na Zapadu do Učke te
je obuhvaćala i prostor Kvarnera. To se mijenja u ranom srednjem vijeku kada je područje
pod bizantskom vlašću (Split, Zadar, Trogir, Dubrovnik, Kotor, Tarsatica, otoci Krk, Cres i
Rab). Dalmacija kakva je danas je taj oblik dobila mirom u Srijemskim Karlovcima?

Ranosrednjovjekovna Slavonija prostirala se na području današnje središnje Hrvatske.

Ranosrednjovjekovna Hrvatska obuhvaćala je i prostor Like i zapadne Bosne do rijeke

Vrbas. Cetina je bila jedna od važnijih granica ranosrednjovjekovne Hrvatske; Krka i
Zrmanja.

ARPADOVIĆI

Koloman (prije 1074.-1116.)

1102. se okrunio u Biogradu za kralja Dalmacije i Hrvatske. Ladislav je osnovao Zagrebačku

biskupiju te je osvojio veći dio Hrvatske (opatu samostana u Monte Casinu poslao pismo u
kojem govori da je osvojio veći dio ''Sklavonije'') zato što je Almoša postavio za kralja
Hrvatske, Almoš se nije uspio održati pa je Ladislav za nasljednika odabrao Kolomana.

Oženio se normanskom princezom (poslao odred vojske da ju dočeka, ali se u tom odredu
suprotstavio Petar vjerojatno Svačić koji je vladao u Kninu – Petar je poražen i ubijen). Petar
je bio jedan od pretendenata na hrvatsku krunu nakon Stjepana III.

''Pacta conventa'' je tekst koji je ostao sačuvan kao pripis Historiji Salonitani Tome
Arhiđakona iz 14. stoljeća. Tekst govori da je Koloman došao do Drave osvojiti Hrvatsku, ali
je hrvatska vojska bila prejaka pa je sklopio sporazum s predstavnicima 12 hrvatskih plemena.
Uvjeti su bili da su Hrvati o svom trošku morali ratovati do Drave, a dalje od toga o kraljevu
trošku.

Ugarski kraljevi u Hrvatskoj su imali malo vlasti, ostali su bez teritorija na području Hrvatske
pa je Ludovik Anžuvinac početkom 14. stoljeća pod svoju vlast stavio Lučku županiju u
zaleđu Zadra. Niže plemstvo se htjelo osloniti na kralja da se zaštiti od velikaša pa se
udružuju u zajednicu 12 hrvatskih plemena (oni su vjerojatno izmislili priču kako je
Koloman dao povlastice).
Ništa ne govori o Kolomanu i njegovu dolasku na vlast, ali je važna za razumijevanje
plemstva u 12. stoljeću.

Koloman je sklopio savez s dalmatinskim gradovima zaprijetivši im oružjem, pa možemo

zaključiti da je tako bilo i s Hrvatima. Benkovac je bila velika ostava Kolomanovih ostava
(naušnica ugarskih) što je dokaz Kolomanova sporazuma.1102. godine se okrunio u Biogradu
za hrvatskog kralja. Nakon krunidbe trebao riješiti problem Dalmacije, vjerojatno je 1103.
krenuo prema Splitu. U Zadar je ušao 1105. nakon što je sazvao sabor na koji su mu došli
predstavnici gradova i biskupi, zakleo se da će poštivati autonomiju gradova i potvrđivati
izbor biskupa (bilješka o tome na evanđelistanu na koji se vjerojatno zakleo). Na natpisu na
zvoniku crkve sv. Marije na kojem piše da je Koloman 1105. godine ušao u Zadar te da je
kralj. Nije dirao u upravu dalmatinskih gradova, postavio je priore koje su sami građani birali,
postavio je i svoju vojnu posadu.

''Privilegije trogirskog tipa'' su povlastice hrvatskim i dalmatinskim gradovima. Datiraju od

1108. do 1242. godine. Gradovi su oslobođeni tributa mira i zalaznine (obveza da moraju
ugostiti kralja ili nekog drugog i svu njegovu pratnju na određeno vrijeme u godini; kralju je
to teško jer mora putovati, biti viđen, da se shvati da je prisutan). Grad je morao platiti 2/3
lučke pristojbe, kralj ne smije naseljavati strance, sloboda kretanja. Nije sačuvan niti jedan
original, samo prijepisi. Nada Klaić je sve iz 12. stoljeća diplomatičkim, neke sadržajnim
falsifikatima. Mađarski povjesničari su branili autentičnost, talijanski negirali.

Emanuel Komnen (1143.-1180.) – posljednji veliki bizantski car koji je imao plan obnove
Rimskog Carstva. Sredinom 12. stoljeća počinje širenje prema zapadu, 1151. godine zauzima
Srijem. 1166. godine zauzima krajeve južno od rijeke Krke (Split je bio u njegovim rukama),
Bosnu i Srijem do Iloka i ušća Bosuta. 1180. godine je umro, sve što je na Balkanu osvojio se
raspalo, Bela III. vraća sve pod svoju vlast. Dubrovnik je jedini ostao pod Bizantom, u tom
vremenu se Srbija osamostalila, obnovilo se Bugarsko carstvo. Od 1159. do 1170. Zadrani su
podigli 3 bune protiv Mlečana koje su bile uspješne.

Zadar je na istočno jadranskoj obali bio najrazvijeniji grad koji je mogao konkurirati Veneciji
u pomorskoj trgovini, ali je bio na plovnom putu do sjeverne Afrike kao i luka za brodove
tokom nevremena stoga je Veneciji bilo važno da ga kontrolira.

Andrija II. (1205.-1235.) – 1202. godine je sudjelovao u IV. Križarskom ratu, postao herceg
''čitave Sklavonije'' odnosno prostora između Drave i Jadrana. Vladao je kao kralj, kovao svoj
novac, imao je svoju kancelariju, osvojio Hum (nekadašnje Zahumlje). Za njegovo vrijeme
dogodilo se križarsko osvajanje Zadra. 1217. godine i sam je krenuo u križarski rat, pratili su
ga Babonići; da plati mletačke brodove odrekao se prava na Zadar u korist Venecije. 1222.
godine izdao je Zlatnu bulu (bula je pečat) gdje je izdano da:

a) dio vlasti prepušta plemstvu

b) plemstvu su određena nasljedna prava
c) jednom godišnje održava se sud u Biogradu
d) niže plemstvo traži da ih se izuzme od županijskih sudova
e) članovi plemstva imaju pravo voditelja kovanice novca
f) plemstvo tražilo da budu ubirači poreza i upr. solana
g) pravo plemstva na oružani otpor kralju ako ne bude poštovao odredbe bule.

Bela IV. (1235.-1270.) – 1241. godine sudjelovao u bitci s Mongolima na rijeci Šaju, njegov
brat herceg Koloman kralj Haliča je teško ranjen. On bježi od Mongola te dolazi do Klisa, a
zatim i u Split pa u Trogir. Od 1242. do 1244. odvija se rat zbog Zadra, htio ga je vratiti no to
je bilo bezuspješno. 1253. godine pokorio Bosnu, instalirao bana Prijerdu te osnovao
Mačvansku banovinu.

Poslijednji Arpadovići:

Stjepan V. (1270.-1272.) udao kćer Mariju za Karla II. Anžuvinca.

Ladislav IV. Kumanac (1272.-1290.) – za njegovo vrijeme Nikola IV. ugarskim kraljem
proglasio napuljskog princa Karla Martela, sina Ladislavove sestre Marije.

Andrija III. Mlečanin (1290.-1301.) sin najmlađeg sina Andrije II. kojeg ostali Arpadovići
nisu smatrali pripadnikom dinastije.

ANŽUVINSKO RAZDOBLJE

Četiri vremenske etape koje su obilježile taj period:

1. borba za prijestolje između posljednjeg Arpadovića i Anžuvinaca koji pretendiraju na

tron
2. vladavina Karla I. Roberta
3. vladavina njegova sina Ludovika I. Velikog (nazivan tako radi njegovih uspjeha u
borbi protiv Venecije)
4. razdoblje nakon Ludovikove smrti odnosno međurazdoblje borbi za tron koje se
naziva protudvorski pokret
BORBA ZA PRIJESTOLJE

Andrija III. Mlečanin je posljednji Arpadović kojeg ni Arpadovići ne smatraju pravim radi
porijekla njegove majke koja je Mlečanka.

U borbi za njegovo nasljedstvo sudjelovali su Anžuvinci koji su vladali Napuljskim

kraljevstvom, njih je podržao papa te je radi toga okrunio Karla Martela u Napulju za
Ugarskog kralja. Krunidba nema osobite važnosti jer Karlo Martel nikada nije došao u
Ugarsku pa nije mogao ostvariti vlast, te radi toga što Ugri smatraju da samo onaj tko je
okrunjen krunom svetog Stjepana (prvi okrunjeni ugarski kralj) može biti Ugarski kralj,
zbog toga što kruna simbolizira posebnu moć a ujedno je i sveta kruna koja simbolizira
kraljevstvo.

''Ne utjelovljuje vladar Ugarsko kraljevstvo već sveta kruna Ugarskoga kraljevstva''

Krunidba Karla Martela nema važne posljedice u Ugarskoj. On je umro 1295. godine, a
naslijedio ga je njegov sin Karlo Robert koji je zasjeo na ugarsko prijestolje, no prije toga
morao se suočiti s češkim kraljem Ladislavom V. Premysl i Otonom Bavarskim.

KARLO ROBERT

Karlo Robert si zasniva legitimitet jer je djelomično bio Arpadović (unuk Bele IV.), papa ga
je smatrao legitimnim nasljednikom. Nastojanje da se nametne kao kandidat nije bilo potpuno
u Ugarskoj jer su se Ugri nećkali oko njega i Andrije Mlečanina.

Bila je slaba kraljevska vlast te su se dijelile povlastice i zemlje da bi se osigurala vjernost i

služba velikaša kojima je data zemlja, a u zauzvrat oni daju vojno i savjetodavno sudjelovanje
u kraljevskoj vlasti. Ako velikaš umre zemlja ponovno pripada kralju, ako ga izda gubi
zemlju. Kraljevi su dodjeljivali ''županije'' velikašima te je to sve dovodilo do slabljenja
kraljevske vlasti i jačanja velikaša.

Karlo Robert shvaća da je njegova snaga limitirana te da zavisi o velikašima. Važnu ulogu
imaju Bribirski knezovi koji su vladali teritorijem važnim za povezivanje Napuljskog
kraljevstva i Ugarske, bez njih bi Karlo teško došao do ugarsko-hrvatske krune. Također i
hrvatski i slavonski velikaši. Došao je u Ugarsku i 1301. godine okrunio se za kralja, ne
zna se gdje i s čim se okrunio.

Nakon krunidbe suočen je s potporom velikaša, ali ima problem s dvojicom protukandidata.
Od 1301. do 1309. godine traje njegova borba za učvršćenje vlasti, kada je većinu pridobio
ponovno se 1309. godine okrunio te je to prihvaćeno kao službena i pravovaljana
krunidba. No, to nije otklonilo njegove probleme s velikašima jer nije stvorio čvrstu
kraljevsku vlast već ovisi o njima, tako da vrlo postupno gradi svoju kraljevsku vlast.

Matija Cscik Trenčinski bio je velikaš koji je gotovo cijelo područje današnje Slovačke
pretvorio u svoj teritorij te vladao gotovo potpuno samostalno kao da je on kralj. Karlo Robert
nije uspio ništa učiniti po tom pitanju sve dok Matija nije umro 1321. godine kada Karlo
Robert zavlada i Slovačkom.

Jačanje velikaša je proces koji se događao i u Hrvatskoj i Slavoniji. Knezovi Bribirski se sad
pretvaraju u prepreku Karlu Robertu da ostvari vlast i u Hrvatskoj. Organizira se koalicija
ugarskog kralja, Venecije i nekih dalmatinskih gradova protiv Mladena II. Bribirskog, te
1322. godine u bitci kod Blizne (blizu Splita) koalicija pobjeđuje. Mladen je zarobljen te
odveden u Ugarsku kako bi bio maknut iz Hrvatske. To dovodi do slabljenja Bribiraca što
omogućuje ojačavanje drugih rodova kao na primjer kneza Nelipca i njegovog roda Nelipčića
(ogranak Snačića iz 12 hrvatskih plemena) koji vladaju Kninom i okolinom.

Karlo Robert nije uspio stvoriti uporište u Hrvatskoj što je otvorilo vrata Veneciji da osvoji
neke od gradova. Osvaja Šibenik, Trogir, Split i Nin što čini čitavu Dalmaciju mletačkom.

Situaciju koristi i bosanski ban Stjepan Kotromanić koji širi vlast na Livno, Duvno,
Glamoč, Imotski i Krajinu (granično područje od Cetine do Neretve), to je teritorij koji je
zauvijek izgubljen za Hrvatsku.

Karlo Robert nije bio sasvim neuspješan jer je glavni interes nije usmjerio prema Hrvatskoj,
već prema drugim pravcima. Ulazi u rat sa srpskim kraljem Milutinom i osvaja 1319.
godine Mačvu (sjeverna Srbija) i Beograd koji se pretvara u važnu ugarsku utvrdu. U
mađarskom jeziku naziva se ''Bugarski Beograd'' jer je grad nekada bio pod Bugarima. Karlo
Robert nije u potpunosti uspio ostvariti vlast u Hrvatskoj.

LUDOVIK I. VELIKI

Sin Karla Roberta, okrunjen 1342. godine za hrvatsko-ugarskog kralja, a 1370. godine
postao i poljski kralj. Za vrijeme njegove vladavine Anžuvinci su vladali od Baltika do
južne Italije (preko Napuljskog kraljevstva). Oženio se Elizabetom Kotromanić (kćerkom
bosanskog bana Stjepana Kotromanića) 1353. godine kao dio načina za uspostavljanjem
političkih veza nadajući se da će primiriti Bosnu.
Ludovik je nastavio očevu politiku prema velikašima te je bio uspješniji u tome. Knez
Nelipac je umro i ostavio malodobnog sina, Ludovik šalje vojsku u Hrvatsku i tjera udovicu
da prihvati ugovor gdje će sin moći preuzeti sva područja osim Knina te na taj način Ludovik
dobiva Knin koji je važno čvorište puteva (more-Bosna-sjever). Dobivanje Knina znači da
kralj ima čvrsti oslonac u Hrvatskoj.

Donio je sporazum s Jurjem III. Bribirskim. Bribirci su tada bili već dosta razjedinjeni te
nemaju jak položaj, mijenjaju Ostrovicu (blizu Bribira) za Zrin (na Banovini) i od zada ta
grana bribirskih knezova koji su došli u Zrin nazivaju se Zrinski. Kralj je dobio Ostrovicu te
dolazi do novog proširenja kojim stječe teritorij Lučke županije u Ravnim kotarima. Na
području Lučke županije se organizira niže plemstvo u udrugu 12 hrvatskih plemena, imaju
privilegije još od Kolomana a nastoje ih imati i od Ludovika.

Ludovik je za razliku od oca zainteresiran za događanja u Hrvatskoj i Dalmaciji, u Napulju

vlada njegov brat te kada je došlo do njegova ubojstva odlazi u Napulj.

Koincidalno u vrijeme pokušaja Zadrana da se oslobode mletačke vlasti 1345. godine.

Zadrani dižu pobunu, tjeraju mletačkog kneza. Započela je opsada Zadra 1345.-1346. O tome
smo informirani iz dvije kronike; jedna je mletačka koja opisuje opsadu iz mletačke
perspektive, druga je Obsidio Jadrensis (Opsada Zadra) zadarska anonimnog autora koji
detaljno iz dana u dan objavljuju.

Mlečani žele opet Zadar, šalju mornaricu koja je opsjela Zadar i to je trajalo 2 godine.
Mlečani su morali dovući nove snage, skupljajući vojsku čak iz Egejskih otoka, sa svih
Mletačkih posjeda, slali su čak i plaćenike. Neki hrvatski plemići stali su na stranu Zadra,
kralj je odlučio pomoći Zadranima te je došao do Zadra. Stjepan Kotromanić koji je trebao
pomoći je odlutao, kao i neki plemići. Mlečani su potukli kralja koji je morao u Napulj kroz
Veneciju. Nakon 2 godine pučani su htjeli da se grad preda te je to i učinjeno, dio plemića
prisiljen je otići u egzil u Veneciju kao taoci odnosno jamci da neće doći do nove pobune.

1356. godine Ludovik je ratovao te je napao Veneciju na njenom matičnom posjedu. 1358.
godine natjerao je Veneciju na mir koji je sklopljen u franjevačkom samostanu u Zadru, a
naziva se Zadarski mir. Venecija se mora odreći svih svojih posjeda na Istočnom Jadranu (od
Krka i Raba do Dubrovnika i Kotora). Kralj je integrirao s hrvatskim prostorom i kraljevstvo.
Anžuvinci su surađivali s firentincima koji su bili bankari i trgovci (ispostave duž ekonomski
najvažnijih puteva u Hrvatskoj: Senj-Gradec-Budim).
Venecija je još jednom ušla u sukob s Ludovikom. To je zapravo bio rat Genove i Venecije
zvan rat za Chioggiu, te je Ludovik stao na Genovsku stranu. Rat je zaključen Torinskim
mirom 1381. godine kojim je potvrđen Zadarski mir. Godinu dana kasnije Ludovik umire te je
ostavio vlast kćeri Mariji koju je dao okruniti za kralja (rex). Plemstvo se pobunilo protiv nje i
njene majke Elizabete Kotromanić. Njegova druga kći postala je poljska kraljica.

Škrinja svetog Šimuna u Zadru je najvažniji zlatarski rad hrvatskoj srednjovjekovlja kojeg je
dala izraditi Elizabeta Kotromanić (skripta Budak).

BRIBIRSKI KNEZOVI

Imali su važnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Prvo su bili Bribirski, a zatim su postali Zrinski.
Bribirski župan spominje se već u 10. stoljeću.

Prvi kojim pratimo bogoslovlje je župan Bogdanac koji se spominje 1164. godine. Središte je
u Bribiru (pokraj Skradina), to je bio brijeg u ravnici koji dominira u Ravnim kotarima do
Zadra. U kontinuitetu je naseljen od predrimskog doba do turskih osvajanja. To im je matično
naselje te postupni šire svoje posjede.

Grgur I. (1184.-1234.) je od Andrije II. dobio velike posjede između Zadra i Krke radi zasluga
u ratu s knezom Domaldom koji je bio splitski knez? te prepreka Andriji za vlast u Hrvatskoj.
Prvi je nosio titulu comes ili knez, ti knezovi su zapravo slično kao župani prije toga (iupanus
postupno zamjenjen s comes).

Slijedeći korak u širenju Bribira je za vrijeme Stjepka (spominje se 1239.-1274.) koji je uspio
steći kneštva u skoro svim dalmatinskim gradovima, uključujući 1243. godine u kratkom
intervalu i Zadar te je on tada bio i zadarski knez.

Dalmatinski gradovi do 12. stoljeća su na čelu imali priore (pripadnike domaće elite) koje
postepeno zamjenjuju knezovi (stranci koji su bili neutralni prema političkim frakcijama).

1241./42. došlo je do provale Tatara ili Mongola koji su proganjali Belu do Splita i Trogira. U
tom ratu Bribirci su pomogli Beli IV. a za zasluge on im je dodijelio Bribirsku županiju u
nasljedstvo, trajno je se odrekao i potvrdio status quo.

Vrhunac Bribiraca je u doba troje braće: Pavao I., Juraj I. i Mladin I. (Mladen). Oni su vladali
zajedno, najvažniji je Pavao ''prvi među jednakima''. Svaki je imao neki svoj resor, Juraj je
vladao dalmatinskim gradovima, Mladen je na upravu dobio Bosnu, a Pavao je vladao
Hrvatskom i Humom (današnja Hercegovina). Nisu vladali zapadno od Hrvatske odnosno u
Lici i Gorskom kotaru jer su tamo vladali Krčki knezovi. Pavao je čak došao do Zete (Crna
Gora). Kralj im je potvrdio nasljednu bansku čast u Hrvatskoj i Bosni.

Grb Bribiraca bio je na pečatu – orlovo krilo na štitu. Najstariji grb hrv. kraljevstva pronađen
je u Ostrovici – 3 leoparda.

Pavao, koji je bio najmoćniji, nosio je titulu bana Hrvatske i gospodara Bosne. Juraj je uzeo
titulu kneza dalmatinskih gradova, a Mladen bosanskog bana. U Bosni je protiv njega bilo
pobuna, pa ga je naslijedio Pavlov sin Mladen II.

Pavao I. ima 4 sina: Mladina II., Jurja II., Pavla II. i Grgura II. Među njima nije bilo takve
sloge, Mladen je bio na čelu roda radi čega Pavle II. nije bio sretan – s plemićima u Hrv. se
urotio sa Šibenikom, Trogirom i Venecijom koji nisu bili zadovoljni bribircima, ali i kraljem
koji je poslao vojsku s Ivanom Babonićem na čelu te tada nastaje koalicija protiv Mladena.

Mladenova vojska sastojala se od vlaha (vlasi – stočari, nomadi, polu-nomadi). 1322. godine
dogodila se bitka kod Buzne gdje je Mladen poražen.

Sin Pavla II. Juraj III. odlazi u Slavoniju gdje je dobio Zrin te je bio najmoćniji bribirac 1347.
godine – knezovi Zrinski. Javlja se Mladen III. koji je oženio sestru srpskog cara Dušana –
Jelenu, te se on prvi naziva Šubić. Umire 1348. godine.

Mladen III. okupljao je veliku koaliciju protiv kralja te stupa u vezu s Venecijom. 1348.
godine umire od kuge, pokopan je u Trogirskoj katedrali a na epitafu prozvan velikim koji
štiti Hrvate od ugarske krune.

KRČKI KNEZOVI

Javljaju se od 12. stoljeća, nepoznato im je porijeklo. Prvi poznati zvao se Dujam (neki
pretpostavljaju da su iz Splita). Vid II. i Henrik su stupili u službu Andrije II., ali i mletačkog
dužda jer je Krk od kraja 10. stoljeća neprekidno pod Venecijom. Upravljali su Krkom u ime
Venecije.

S vremenom su stekli Senj, Modruš i Vinodol. Bela IV. utvrdio im je povlastice radi njihovih
zasluga u borbi protiv Tatara. Za njih je vezana legenda o bitci na Grobničkom polju –
izmišljeno u 16. stoljeću, do bitke nije došlo.

Iz njih je nastao rod Frankapana.

Bili su članovi mletačkog Velikog vijeća. Kad je došlo do borbi za prijestolje između Andrije
Mlečanina i Anžuvinaca, oni su ipak stali na stranu Anžuvinaca stoga im je Karlo Robert dao
Stolno-biogradsku županiju 1335. godine – mjesto gdje su se ugarski kraljevi krunili.

Modruš im je dugo bio glavno sjedište, a kasnije i Frankopanima koji su zatim otišli u Ogulin.
Vrhunac moći Frankopani su doživjeli za Ivana V. u drugoj polovini 14. stoljeća i njegova
sina Nikole IV. u prvoj trećini 15. stoljeća. Imali su posjede u Bihaću, Cetinskoj krajini i
Ugarskoj..

Bili su moćan rod, no problem je bio u dijeljenju u pojedine grane jer je bilo teško centralno
upravljati svim posjedima.

1449. godine došlo je do podjele njihove DRŽAVINE (veliki vlastelinski posjedi što ih drže u
vlasti) na 8 grana, ali 3 grane su odumrle. Ostalo je 5 grana: Brinjska, Cetinska, Ozaljska,
Slunjska i Tržačka (zapadna Bosna) do 16. stoljeća.

Nakon Osmanskih osvajanja slabe, dio njihovih posjeda preuzimaju Zrinsku (Ozalj).
Frankapani je naziv koji potječe iz 30-tih godina 15. stoljeća – od rimskog patricijskog roda
FRANCIPANI te oni tvrde da su potekli od njih.

PROTUDVORSKI POKRET

Ludovik umire 1382. godine. Nasljeđuje ga kćer Marija okrunjena kao kralj, no dio
velikaša se pobunio i kao kandidata za prijestolje odabrali su napuljskog kralja Karla
Dračkog. Karlo Drački je u sukobu s bratom te je protjeran iz Napulja, plemstvo ga dobro
zna jer je jedno vrijeme bio herceg u Hrvatskoj i Slavoniji. On je bio vojvoda od Drača.
Velikaši su ga doveli i 1385. godine okrunili za kralja Karla II.

Pristaše Marije su nezadovoljni, a među njima se isticao Nikola Gorjanski, koji je imao titulu
palatina – najviši položaj u Ugarskom kraljevstvu do kralja; slično hrvatskoj tituli bana. Nosio
je titulu po mjestu Gorjanin u Slavoniji. Uz suglasnost kraljice Marije i njene majke kraljice
Elizabete Kotromanić dao je ubiti (otrovati) Karla Dračkog što je otvorilo put žestokom
građanskom ratu koji se u hrvatskoj historiografiji naziva protudvorski pokret.

Protudvorski pokret je pokret skupine velikaša i srednjeg plemstva koji su bili pristaše Karla
Dračkog te su htjeli osvetiti njegovu smrt.

Glavni suparnici kraljice Marije bili su braća Ivaniš (nekadašnji mačvanski ban) i Pavao
Horvat (jedno je vrijeme bio zagrebački biskup) koji su imali posjede po Slavoniji. Njima se
pridružio Ivan od Paližane koji je bio prior reda Ivanovaca (današnji Malteški vitezovi), bio
je prior za čitavo Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo sa sjedištem u Vrani u utvrdi i samostanu
blizu Biograda. Prvi put se spominje mjesto u Zvonimirovoj darovnici. Oni su vođa pokreta
protiv kraljica Marije i Elizabete te su se 1386. godine udružili protiv njih.

Kraljičini pristaše bili su Sigismund (Žigmund) Luksemburški koji je ujedno bio i zaručnik
kraljice Marije, grofovi Celjski, koji su bili moćni velikaški rod sa sjedištem u Celju, uzdigli
su se do roda najmoćnijeg roda u Ugarskom kraljevstvu ali i u Svetom Rimskom Carstvu; te
grofovi Frankapani (Krčki).

Urotnici su 1386. godine uhvatili kraljice blizu Gorjana, kada su u pratnji Nikole Gorjanskog
putovale. Dočekali su ih u zajedi, ubili su Nikolu, a kraljice zarobili. Odvedene su u Novigrad
gdje su zatočene, Elizabeta je udavljena. Mariju je spasio jedan od Frankopana.

Njen zaručnik Žigmund Luksemburški se 1387. godine se okrunio za hrvatsko-ugarskog

kralja, no to nije riješilo sukob koji se proširio. U njega se uključio bosanski kralj Tvrtko I.
Kotromanić (nećak bana Stjepana, sin Jelene Bribirske, unuk Pavla Bribirskog) koji je
uzdigao moć Bosne do tada neviđenih razmjera, širi se na Srbiju i Rašku.

U bitci kod Marice, u Bugarskoj, Osmansko carstvo porazilo je srpsku vojsku. Tvrtko je
vidio u tome priliku te se 1377. godine okrunio za kralja Bosne, Raške i Primorja (crnogorsko
primorje). Postao je prvi bosanski kralj, no da bi stekao legitimitet okrunio se za Raškog
kralja koje je već bilo kraljevstvo i imalo svoj legitimitet.

Tvrtko se krenuo širiti na Hrvatsku tako da se 1390. godine proglasio kraljem Hrvatske. U
sukobu u Ugarskoj stao je na stranu Žigmundovih protivnika braće Ivaniš, koji su imali utvrdu
u Doboru (sjeverna Bosna).

Pristaše Karla Dračkog tražili da se nova osoba proglasi za kralja te su odlučili za Ladislava
Napuljskog, sina Karla II. Dračkog koji je bio napuljski kralj.

Tada dolazi do doba osmanske ekspanzije. Osmanlije su područje jugoistočne Europe nazvali
Rumelija jer su to smatrali ''Rimom'', a sebe kao nasljednikom Bizanta.

Nakon bitke na Marici, 1389. godine odvila se bitka na Kosovu. Osmansko carstvo se
sukobilo sa srpskom vojskom koju je predvodio knez Lazar. U bitci sudjeluju i čete koje je
Tvrtko poslao kao i Hrvati pod vodstvom bana Ivana (ne zna se sa sigurnošću odnosi li se to
na Ivaniša Horvata ili Ivana od Pavižne). Bitka je bila neodlučna, jer se u srednjem vijeku
smatralo da kada umre vladar u boju ta je vojska poražena, a u ovom boju su poginuli i knez
Lazar i Sultan Murad I. Tvrtkove čete su u jednom trenu napustili bojište jer su mislili da je
Kršćanska vojska pobjedila te su tako javili papi. U srpskim mitovima Miloš Obilić spominje
se kao heroj, dok se Vuk Branković spominje kao gubitnik. To se razvilo među monasima
koji su bili naklonjeni Lazaru Lazareviću da bi okrenuli javno mnijenje protiv protivnika
Brankovića.

Efekt Kosovskog boja bila je oslabjela Srbija (koja je nakon toga trajala još 60ak godina),
Osmanlije su učvrstile svoj položaj u jugoistočnoj Europi. 1396. godine Žigmund pokreće
Križarski rat protiv Osmanlija, u pomoć su mu došli francuski vitezovi, slavonsko
plemstvo, Hrvati. Vojska je samouvjereno krenula u Bugarsku, a plan je bio da dođu do
Crnog mora i onda obalnim gradovima do Carigrada koji je tada još uvijek bio Bizantski. Bilo
je početnih uspjeha, no 1396. godine u bitci kod Nikopolja Kršćani su katastrofalno
poraženi zato jer su Francuzi koji nisu imali iskustva protiv Osmanlija krenuli u juriš što je
dovelo do poraza. Uslijedio je pokolj zarobljenika koji su odvedeni u osmanske utvrde u
jugoistočnoj Europi dok ne bi bili otkupljeni. Dio se uspio spasiti radi mletačkih brodova.
Žigmund se spasio otivši do Carigrada a zatim dalje, a kada je prolazio Carigradom
Osmanlije su doveli preživjele plemiće na zidine Galipolja na utvrdi na Bosporu te su ga tako
ponizili. Žigmund je potom otišao do Dubrovnika gdje je napravljena spomen-ploča kao
uspomena na njegov boravak, a potom se 1397. godine vratio u Ugarsku.

U tih godinu dana nije se znalo je li kralj živ. Pojavile su se tenzije radi neznanja o njemu,
stoga je jedan od velikaša koji je dotada podupirao Mariju i Žigmunda, Stjepan II. Lacković
(Ištvan Lackfid), promijenio stranu i okrenuo se protiv njega. Žigmund se iskrcao u Senju i
krenuo prema Ugarskoj, sazvao je sabor u Križevcima te je pozvao Stjepana Lackovića kao
glavnog oponenta na sabor te mu omogućio siguran dolazak. Stjepan je došao, sabor se
vjerojatno odvijao u crkvi Svetog križa. Na saboru je došlo do sukoba pristaša Žigmunda sa
Stjepanom te su ga ubili i njegova nećaka, bacili su ga kroz prozor. Taj se događaj zove
Krvavi sabor križevački.

U Križevcima se često sakupljao slavonski sabor. To su zapravo bila dva grada, Gornji
Križevci (banski – bio vezan uz funkciju bana; slično kao i u Kninu gdje su dvije tvrđave od
kojih je jedna banska) i Donji Križevci (kraljevski grad). U Križevcima u crkvi Svetog križa
su se odvijale spornice. Inače u srednjem vijeku spornice se nisu rješavale predočenjem
materijalnih dokaza, već je optuženi morao dokazati nevinost tako da se 12 ljudi (poznati kao
pošteni i vjerodostojni) zakunu Crkvi da je nevin, te je tada oslobođen od optužbi. U 9.
stoljeću je kult sv. Križa poštovan od Karolinga.
No ni Krvavi sabor križevački nije zaustavio protudvorski pokret. Na strani Žigmundovih
protivnika našao se i Hrvoje Vukčić Hrvatinčić, velikaš koji je upravljao prostorom današnje
zapadne Bosne. Bio je najmoćniji bosanski velikaš kao i jedan od najmoćnijih hrvatskih
velikaša. Imao je posjede i na teritoriju Slavonije i Ugarske. Stao je na stranu Ladislava
Napuljskog koji ga je proglasio za svog glavnog namjesnika za Hrvatsku, Dalmaciju,
Slavoniju i Bosnu.

1403. godine Ladislav je došao u Dalmaciju u nadi za okrunjenje u Budimu. Da bi pojačao

legitimitet u Zadru se okrunio za hrvatsko-ugarskog kralja, no to nije legitimno jer nema
krune svetog Stjepana.

Hrvoje Vukčić Hrvatinčić se počeo nazivati potkraljem, kovao je svoj vlastiti novac, u
njegovu čast nastao je Hvalov zbornik – ćirilični rukopis Hvala koji se naziva Krstjanin
(pripadnik Crkve Bosanske – njih su katolička i pravoslavna crkva smatrali hereticima;
bosanskoj vlasti bilo je dobro s njima surađivati). Također i Glagolski misal kojeg je napisao
Butko, to je jedna od najljepših knjiga hrvatskog srednjovjekovlja. Danas se nalazi u Topkapi
palači u Istanbulu.

Sukobi između Žigmunda i Ladislava su nastavili i dalje. 1408. godine u bitci kod Dobora
(uporište braće Horvat u sjevernoj Bosni), Žigmund se sukobio s Horvatima, Hrvojem
Vukčićem Hrvatinčićem i bosanskim plemstvom (kojeg je dosta poginulo). Odnio je veliku
pobjedu; Horvati su zarobljeni, Ivaniš je pogubljen, a o Pavlu se ne zna. Hrvoje se priključio
Žigmundu, a Ladislav sada ostaje bez ozbiljne podrške.

1409. godine Ladislav Napuljski kontrolirao je Zadar, Novigrad, Vranu i Pag. Jasno mu je
bilo da više nema ništa od ambicija za hrvatsko-ugarsku krunu, te radi toga prodaje svoje
posjede Veneciji te prava koja je on kao hrvatsko-ugarski kralj imao na Dalmaciju (u
stvarnosti nije imao nikakva prava) za 100 000 dukata. Venecija je odmah ušla u gradove i
utvrde koje je dobila te nastavlja postupno osvajati ostale gradove (Šibenik, Trogir, Split i
otoci). Do 1420. godine uspjela je osvojiti cijelu Dalmaciju osim Krka, gdje su vladali
Krčki knezovi koji su nominalno pod Venecijom, i Dubrovnika, koji se od Zadarskog mira
1358. godine razvijao kao posebna Republika.

Time je okončan protudvorski pokret koji je trajao nešto više od 20 godina. Bile su teške
posljedice na hrvatsku zemlju jer je Venecija vratila Dalmaciju, koju je izgubila Zadarskim
mirom 1358. godine; i stekla još više, do ukinuća Mletačke Republike 1797. godine suvereno
su vladali Dalmacijom. Žigmund je ratovao i protiv Venecije nastojeći je otjerati iz Istre no to
je bilo neuspješno, samo je Pazinska knežija pod Svetim Rimskim Carstvom odnosno
Habsburzima. Na ovo područje prvi puta prodiraju Osmanlije, Hrvoje Vukčić je u sklopu
protudvorskog pokreta pozvao Osmanlije kao saveznike. Oni početkom 15. stoljeća prodiru u
Bosnu i počinju ugrožavati ove krajeve.

Žigmund Luksemburški nije imao ambicije samo prema Hrvatskoj i Ugarskoj, već nastoji
steći i češku krunu. 1419. godine okrunio se za češkog kralja (tu je titulu naslijedio od
brata). A osim toga 1411. godine odabran je za cara Svetog Rimskog Carstva – njih su
birali knezovi izbornici, odnosno nekolicina istaknutih knezova SRC, najčešće su se sastojali
u Frankfurtu gdje su se obavljale i krunidbe.

To je bila posljedica ali i uzrok da će se Žigmund u svojoj politici okrenuti prema srednjoj
Europi, iako je u početku bio okrenut prema jugoistočnoj. Hrvatska historiografija ga
optužuje da je odustao od borbe protiv Osmanlija i omogućio im daljnju ekspanziju, no to je
netočno jer se njegova politika oslanjala na neke velikaške rodove i gradove. Oženio je
Barbaru Celjsku, te su mu knezovi Celjski bili glavni saveznici kao i Frankopani. Koristio je
velikaše jedne protiv drugih. Gradovi su stalni rasli (osim u periodu kuge) te postaju ciljani
kraljevi saveznici (po prirodi sukoba s velikašima).

Za sve nove pothvate i ratove trebao je velika sredstva koja nema, te je neke svoje posjede
davao u zalog kao i neke gradove velikašima koji mu posude veliku svotu novaca, što je
kontradikcija njegovoj politici. Neke gradove je doveo u tešku situaciju jer ga velikaši
preplaćuju i krše svaku gradsku autonomiju te ne poštuju odluke vijeća. U tome najviše
profitiraju Celjski knezovi koji su dobili zagrebački Gradec. Jedini grad koji nikada nije
naložen bili su Križevci.

Žigmund Luksemburški ratovao je i s Venecijom 1412-1413, nastojao je izbaciti Veneciju

no to je bilo neuspješno. 1414.-1418. događao se Koncil u Konstanzu gdje je trebalo riješiti
sukobe unutar Katoličke crkve, ali i učiniti korak prema pomirenju s Istočnom crkvom.

Češki svećenik Jan Hus u svojim spisima prigovarao na crkvu još 100 godina prije
reformacije. Žigmund mu je dao garanciju da slobodno dođe na Koncil u Konstanzu, tamo
su ga ulovili i spalili na lomači gao heretika. To je dovelo do Husitskih ratova u kojima je
Žigmund sudjelovao što je bio još jedan od razloga za sve manje pažnje prema jugoistočnoj
Europi.
Nakon Žigmundove smrti 1437. godine (vladao je 50 godina), dolazi do razdoblja čestih
izmjena dinastija. Često se govori da su 1527. godine došli Habsburgovci no to je netočno
jer je prvi došao Albert Habsburški 1437. godine, koji je okupio vojsku i namjeravao preći
Savu te napasti Osmansko carstvo, no u logoru gdje je bio došlo je do epidemije gdje se
zarazio i umro 1439. godine. Njegova supruga je trudna, tek nakon njegove smrti rodila je
sina Ladislava (Ladislav Postumus).

Alberta je naslijedio poljski kralj Vladislav Jagelović 1439. godine. To je bila jedna od
moćnijih dinastija nastala spajanjem poljske krune i litvanskog kneževstva. On je bio
zapamćen po tome što je poveo Križarski rat protiv Osmanlija sa sličnom idejom kao njegovi
prethodnici, preko Bugarske do Crnog mora pa do Carigrada. Kod Varne je došlo do bitke,
ugarska vojska doživjela je težak poraz, on je poginuo u toj bitci 1444. godine.

Tada na tron dolazi Ladislav Postumus 1444. godine sa samo 5 godina. Njegov skrbnik je
njegov rođak Fridrih III., car SRC koji se uplitao u prilike u Ugarskoj. Sebe je vidio kao
pravog vladara, a to nije odgovaralo plemstvu. Javlja se Janos Hunyadi, velikaš iz
Transilvanije koji je stekao položaj gubernatora (upravitelja Ugarskog kraljevstva). On je
vladao umjesto Ladislava, borio se protiv Osmanlija, imao i poraze i pobjede, poražen je u
Drugoj Kosovskoj bitci. Ostao je zapamćen u narodnim pjesmama kao Sibinjanin Janko.

1453. godine Konstantinopol je pao pod ruke Osmanlije. 1456. godine počinju
pripovijedanja Ivana Kapistrana koji poziva na Križarski rat protiv Osmanlija. Uvjerio je
Hunyadija i Ugre u to. Tada je Beograd bio Ugarska utvrda, Osmanlije su čuli za njihove
pripreme i krenuli prema Beogradu vođeni sultanom Mehmedom Osvajačem. Hunyadi i
Ludovik II Celjski su se skupili u tvrđavi, Hunyadi se odlučio na juriš iz utvrde –
Osmanlije je ulovila panika, Osmanlije poražene. Taj poraz ih je neko vrijeme odvraćao.
Među vojskom se pojavila epidemija – Kapistran umire, pokopan je u Iloku koji postaje
važno hodočasničko mjesto. Hunyadi u Zemunu, Ludovik Celjski i stariji sin (čiji?) su se
posvađali u utvrdi u Beogradu, mlađi Hunyadijev sin ? (nisam sigurna) ubio Ludovika
Celjskog koji je bio posljednji celjski, gase se grofovi Celjski. Hunyadijev mlađi sin
pogubljen. Niz važnih ljudi s političkim utjecajem stradalo u Beogradu.

Matijaš Korvin

Matija Korvin je došao na prijestolje vrlo mlad, vladao je relativno dugo. Spada među
najvažnije i najuspješnije vladare ovog razdoblja te usporediv sa Ludovikom Anžuvincem.
No, shvatio je da oslonac na velikaše kao što je to bilo u politici Žigmunda Luksemburškog
nije baš najsretnije rješenje jer velikaši nisu pouzdani, mijenjaju strane i uzimaju za sebe.

Kreće se oslanjati na niže i srednje plemstvo, njih je bilo puno i oni su činili osnovna
kraljevske vlasti, a Matija Korvin također to traži i u biskupima koji se neki od njih kasnije
okreću protiv njega. Jedan od njih je Ivan Vitez od Sredne koji je došlo do položaja
ostrogotskog nadbiskupa, rodom je iz Slavonije, i je i njegov nećak Jan Panonie koji je bio
glasoviti humanistički pjesnik i biskup. Njih dvoje pripadaju užem kraljevskom krugu.

Oslanja se i na gradove, trebao novac te se posljedice i sad osjećaju jer su gradovi pod
velikašima, to je razdoblje povećanja broja malih gradova koji su imali status trgovišta ili
grada.

Političku orijentaciju na druge saveznike omogućila mu je da se obračuna protiv nekih

velikaša. U Hrvatskoj nema tako moćnih velikaša osim Frankapana koji slabe jer su se
odijelili ali su još uvijek smetnja kralju. Matija im je oduzeo Senj, to je bilo doba kada je
Venecija vladala Dalmacijom i Istrom, Senj je ostao jedina važna luka hrvatskog kraljevstva
kao i važan put povezivanja Italije i Budima. To je dovelo do velikih gubitaka prihoda, trajni
neprijatelji, poslao bana u Hrvatsku da im oduzme Krk te su radi toga Frankopana predali Krk
Veneciji.

Matija se susreo s vanjskim izazovima što je bilo širenje osmanlija, oni su bili najveća
opasnost pogotovo nakon bitke kod Marica i na Kosovu oni se šire, nakon bitke u Beogradu
njihovo širenje staje ali samo za kratak period jer brzo pada Smederevo i srpsko despotstvo je
prestalo postojati.

Bosna je pala 1463, bosanski kraljevi pokušali su prije toga na neki način pridobiti zapad da
im daju podršku. Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević odrekli su se crkve bosanske te su prešli
na katoličanstvo da pridobio papu no to je bilo neuspješno. Bosna šaptom pala je izreka koja
označava neuspješan otpor osmanlijama koji su odmah pokorili Bosnu, smaknuli su
posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića nedaleko od Jajca.

Matija nije htio da se šire bliže jer su tako ugrožavali Hrvatsko kraljevstvo, Slavoniju i
Ugarsku. Poduzeo je pohod da se da preuzme sebi neke krajeve, uspjeh se zasniva na nizu
reformi koje uključuju porezne kojima je povećao prihode svoje blagajne i tako je mogu
plaćati stajaću vojsku da ne ovisi o velikašima. Velikaši su bili dužni poslati svoju banderu ili
četu pod zastavom a niži plemići moraju doći osobno općinski plemići i gradovi slali su
određen broj vojnika i to je sve zajedno prije činilo kraljevsku vojsku.

Matija riješio to i sada plaća profesionalnu stalnu stajaću vojsku koja se nije raspuštala, uz
pomoć velikaši banderija krenuo je u osvajanje Bosne točno velik dio Bosne stavio pod svoju
kontrolu odnosno u sjevernu i zapadnu Bosnu, južno od Save i Vrbasa prema zapadu, osnovao
Jajačku i Srebreničku banovinu, te su te 2 banovine i novoosnovane Senjske kapetanije činile
obrambeni pojas protiv osmanlija koji je bio začetak Vojne krajine. Duž obrambenog pojasa
postojale su posade u utvrdama koje čine sustav obrane, to je bio niz utvrda.

Matija je odlučio obnoviti bosansko kraljevstvo, titulu kralja dodijelio je Nikoli Iločkom, koji
je bio jedan od najmoćnijih plemića tog vremena. Bio je iz roda Iločkih čije prvo sjedište bilo
u Iloku a drugo u Ružici. Oni su vjerojatno imali najveću plemićku utvrdu u Hrvatskoj
odnosno Orahovicu. Nikola Iločki kovao je svoj vlastiti novac i to je privilegij kralja Bosne.
No, on u samoj Bosni nema nikakve stvarne ovlasti jer je središnji dio nekad Bosanskog
kraljevstva u Osmanlijskim rukama. Odabrali su bosansko plemstvo da ga proglase kraljem,
no to nije zaživjelo zato što su oni odustali od očuvanja vazalsku kraljevstva, a kasnije je to
postalo Bosanski pašaluk.

Matija nije posvetio svu svoju pažnju u ratovima s Osmanlijama, njegovi interesi bili su slični
kao Žigmundu Luksemburškim a to je bilo prema središnjoj Europi. Trajao je dugotrajni
sukob Hunjadija i Habsburga, nastavlja se sve do smrti Friedricha III. Matija se sukobio s
češkim kraljem Jurjem Podjebarskim i Vladislavom Jagelovića, bio je uspješan u tim ratovima
jer je osvojio Beč i donju Austriju, seli rezidenciju u Beč i troši velike resurse.

Osim po vještinama upamćen je kao promicatelj humanizma i renesanse, na dvoru je imao 2

glavna sjedišta prije Beča to su bili Budim i Višegrad, okuplja umjetnike iz Italije ali i iz
Hrvatske i Slavonije. Jedan od njih je bio Ivan Duković odnosno Johannes Dalmata, kipar
školovan u Italiji. Matija je skupio impozantnu biblioteku rukopisa koji su osmanlije zarobili
prilikom osvajanja Budima i oni su sačuvali u Topkapiju. Nadgrobne ploče Nikole Iločkog i
njegova sina Lovre danas nalaze u franjevačkoj crkvu u Iloku.

Matija umire 1490. godine. Prije smrti morao se suočiti sa urotom sebi bliskih ljudi odnosno
ujakom, Silađijem, Ivanom i Janom. Zaključili su da je počeo vladati previše apsolutistički jer
nije bilo velikaša protiv njega, urota nije uspjela i oni su pobjegli. Jan Panonije u
Medvedgradu je umro. Matija je ostao na vlasti iznenadno je obolio i umro.
On nije imao legitimnog muškog nasljednika. Imao je sina Ivaniša Korvina iz nevjenčanog
braka. Prije smrti htio je da velikaši prihvate Ivaniša za nasljednika ali su oni to odbili zato što
nisu htjeli nastavak jake kraljevske vlasti i to nije odgovaralo etičkim vrijednostima
kraljevstva.

Ivaniš Korvin bio je hrvatski ban, imao je velika imanja i bio je velikaš, ali nije mogao
naslijediti krunu. Umire 1504. godine i njegov jedini sin umire sa 6 godina i tako umire
dinastija Hunjadi Korvin. Oni su imali gavrana u njihovom grbu što je značilo korvin.

Velikaši su se odlučili za Vladislava II. Jagelovića kao vladara. On je bio iz moćne dinastije
poljsko-litvanske unije (njihova dinastija podsjeća na Anžuvince koji su vladali od Jadrana do
Baltika). No, on unutar Hrtvatsko-Ugarskog kraljevstva nije mogao steći Matijin položaj.
Naime, vladari su prilikom izbora za kralja morali obećati kakvu će politiku vodit. Vladislav
Jagelović morao se odreći uvođenje novih poreza i ukinuti neke Matijine reforme tako da
nema prihoda za stajaću vojsku i opet je ovisio o velikašima. To je najviše utjecalo na Hrvate
koji su bili izloženi osmanlijskim napadima koji je bio prvi ozbiljni protivnik Hrvata na
sjevernoj granici.

Osmanlijski napadi uvode sasvim novu stvar – hvataju velik broj stanovnika koji odvode u
roblje te prodaju u Bosni ili Maloj Aziji, ili ih novače. Pale se sela i uništavaju se usjevi i
koriste se taktikom puste zemlje kako bi se oslabila obrana. Slavonija nije izložena zato
što ju čuva rijeka Sava, Ugarska sigurno dok još Beograd nije pao i dok je ona još u njihovoj
vlasti, postoji obrana južno od Dunava.

Teret obrane je pada na hrvatsko plemstvo koje relativno dugo zadržava odolijevati,
sporadično pomoć od Habsburga (ne žele da Osmanlije dođu do austrijskih pokrajina), pape
(želi zaustaviti širenje Islama po Europi – no, on je daleko od mogućnosti da to zaustavi), i
Venecije (zainteresirana radi svojih teritorija u Dalmaciji).

1493. godine dogodila se Krbavska bitka na Krbavskom polju kraj Udbine. Dva dana prije
Krbavske bitke kraljevske su se čete borile protiv Frankopana u Brinju, opsjedali su Brinje jer
u međuvremenu još nije prestao sukob kralja i Frankapana. Dobili su vijest da se iz austrijskih
zemalja vraća odred Osmanlija sa zarobljenicima. Odlučili su ih presresti i oduzeti im
zarobljenike i stoku. Puštaju Osmanlije da prođu kroz hrvatske teritorije, no pri povratku ih
dočekaju. Hrvatski ban Derenčin odlučio je prekinuti opsadu Brinja i udružiti se u savez s
Frankopanima, išli su do Udbine dočekati Osmanlije. Frankopani su savjetovali da ih se
dočeka u klancu, no Derenčin je smatrao kako to nije dovoljno junački (kao u bitci kod
Nikopolja). Kršćanska je vojska uništena, puno hrvatskog plemstva je izginulo, spasio se
glavni Frankopan – Bernardin Frankopan i njegov sin Krsto Frankopan. Derenčin je
zarobljen, neki su pogubljeni. Osmanlije su rezali nosove i uši koje su nanizali na špagu i slali
u Istanbul kao opis bitke. Bitka je imala jak odjek jer su Hrvati još 30 godina odolijevali
Osmanskim osvajanjima.

U borbama protiv Osmanlija isticali su se Ivaniš Korvin, Ivan Karlović (u narodnim

pjesmama po junaštvu, bio je iz roda knezova Kurjakovića, imali su posjede u Lici), Petar
Berislavić (biskup – u to vrijeme biskupi su i ratnici). Karlović je najizloženiji te je radi toga
trošio najviše svojih vlastitih resursa.

Glavni stup obrane bio je Jajce koji je bio duboko u teritoriju Bosne. Osmanlijama je stalo da
ga osvoje te je grad često bio pod opsadom, malo prije pada grada istaknuo se Krsto
Frankopan koji je omogućio da još neko vrijeme funkcionira kao stup hrvatske obrane. Još
jedan bio je Bihać koji se smatrao ''glavnim gradom Hrvatske''.

Vladislav II. Jagelović se osim s Osmanlijama sukobio i s drugim problemima. Imao je

neprijateljstvo s Habsburzima (odnos Svetog Rimskog Carstva i hrvatsko-ugarskog kralja);
Habsburzi počinju stjecati sve veći utjecaj u Hrvatskoj (radi financiranja obrane u Hrvatskoj).
Pridobljavali su hrvatsko plemstvo na svoju stranu te ih promatraju kao svoje. Najstariji
primjeri hrvatskog grba nađeni su na teritoriju Austrije (Sveto Rimsko Carstvo).

Vladislav Jagelović odlučio je ''potvrditi'' grb slavenskog regnuma/kraljevstva 1496. godine s

kunom između dvije rijeke; to je bio pokušaj pridobivanja slavonskog plemstva za sebe.

1505. godine Ugarski je sabor sastao se u blizini Pešte. Donio je odluku, pod pritiskom
srednjeg plemstva, da na prijestolje ne može doći netko, odnosno ne može biti odabran netko
tko je stranac. To je učinjeno da se isključi mogućnost sjedanja Habsburgovaca na tron.

1515. godine donesen je sporazum protivan odluci sabora; to je sporazum o međusobnom

nasljeđivanju ukoliko Habsburgovci ili Ugarska ostane bez nasljednika. To su potvrdili tako
što je Ludovik II. Jagelović oženio Annu, kćer Maksimilijana Habsburškog; a Ferdinand
Habsburški se oženio Anom, kćeri Vladislava II. Jagelovića; tako oni kroz nešto više od 10
godina dolaze na tron.

U hrvatskoj historiografiji Vladislav Jagelović opisan je kao nebitan jer nije imao dovoljna
sredstva da pomogne u hrvatskoj obrani od Osmanlija. Vladao je velikim teritorijem te
nastavio s Matijaševom tradicijom okupljanja renesansnih umjetnika na dvoru.
Vladislava je naslijedio njegov maloljetni sin Ludovik II. Jagelović (1516.-1526.) koji je
postao punoljetan 1521. godine, a dotad je vladalo državno vijeće radi kojeg sve što je Matijaž
Korvin donio je sve propalo.

1521. godine pada Beograd pod Osmanlije što je značilo da je Osmanlijama otvoren put u
Panonsku nizinu, Ugarsku, Srijem i Slavoniju.

1522. godine pada Knin kao središnja obrambena utvrda u Hrvatskoj. Ugroženi su svi
mletački dalmatinski gradovi ali i hrvatski dijelovi. Malo pomalo padaju i hrvatske i ugarske
utvrde. Plemstvo je počelo dizati ruke od obrane, tražili su od kralja posjede po Transilvaniji i
Ugarskoj te su tako postajali dijelom ugarskog plemstva.

1526. godine dogodila se bitka na Mohaču gdje je teško poražena Ugarska vojska; to je bilo
pitanje egoizma i časti koje je odigralo ulogu. Krsto Frankopan vodio je čete do Mohača, no
kralj ga nije dočekao te se dogodila katastrofa – nema više obrambenog pojasa. Osmanlije
osvajaju Srijem, istočnu Slavoniju, Osijek, Ilok i Budim. Transilvanija stupa u vazalni odnos
prema Osmanskom carstvu.

Ludovik se pri bijegu utopio u potoku. Nije imao djece te je došlo do pitanja tko će ga
naslijediti. Jedan od dva kandidata bio je Ferdinand Habsburški (1527.-1564.). No, ugarsko
plemstvo se držalo odluke sa sabora iz 1505. godine te su stali iza Ivana Zapolje (iz požeške
županije, imao je posjede u Slovačkoj i Transilvaniji).

Sabor u Požunu (Bratislavi) u prosincu 1526. godine bio je ključan jer su odabrali Ferdinanda
Habsburškog za kralja. Hrvati su bili ovisni o Habsburzima te su 31.12.1526. godine sazvali
Hrvatski sabor u Cetingradu gdje je došla Ferdinandova delegacija s 3 izaslanika, a jedan od
njih je Nikola Jurišić odnosno kapetan Senjske kapetanije u službi Habsburgovaca. Donijeli
su pečat na kojem je prvi put službeno upotrijebljena šahovnica kao hrvatski grb. Plemstvo je
odlučilo odabrati Ferdinanda za kralja.

Slavonsko plemstvo okupilo se u Dubravi (posjed zagrebačkog biskupa) 6.1.1527. godine te

su pristali uz Ivana Zapolju. Njega je podržavao i Krsto Frankopan koji je imao indigenat i u
Hrvatskoj, i Slavoniji i Ugarskoj. Bio je razočaran tretiranjem Habsburgovaca prema njemu te
je zato podržao Zapolju te je krenuo građanski rat.

Osmansko carstvo ozbiljno je ugrožavalo hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, plemići kreću

međusobno ratovati (Zagrebački Gradec je bio za Frankopane a Zagrebački biskup na Kaptolu
bio je za Zapolju – pucali su jedni na druge te je došlo samo do štete i stradavanja).
Oslabljela je hrvatska obrana: 1528. godine palo je Jajce, Krsto Frankopan pogiba pri opsadi
Varaždina; 1537. godine pada Klis koji je bio jedini posjed hrvatske u vlasti Habsburgovaca;
uskoci i Petar Kružić (izgradio Trsatske stube) su branili Klis. Padaju utvrde, 1552. godine
pada Virovitica, a krajem 16. stoljeća padaju Bihač i Bihačka krajina.