6. to je hrvatski razvijeni srednji vijek?

USPOSTAVA VLASTI ARPADOVIA

Sama injenica da je bio brat kraljeve udovice Jelene ne bi Ladislavu
bila dovoljna za stjecanje hrvatsko-dalmatinske krune, pa je on oito
raunao i na podrku meu hrvatskim plemstvom vjernim njegovoj sestri
Jeleni kada je 1094. odluio krenuti u pohod na juno kraljevstvo. Najvei
uspjeh je postigao u Slavoniji u kojoj je maarski utjecaj bio najizraeniji.
Kada je slomio otpor lokalnog hrvatskog plemstva, prdro je duboko u samu
Hrvatsku, meutim tik pred ostvarenje svih planova Kumani su provalili u
Ugarsku pa se Ladislav morao hitno vratiti. U osvojenim djelovima
hrvatske postavio je svog sinovca Almoa, a u Zagrebu je osnovao
biskupiju s ciljem uvrenja crkvene i politike vlasti.
Almou nije uspjelo dobiti krunu, a prostor oko Knina i dalje je bio u
rukama Petra. Ladislav je, vidjevi Almoevu nemo, za svog nasljednika
odabrao njegova brata Kolomana.
Svoj prvi uspjeh u Hrvatskoj Koloman je postigao oko 1098. kada je
njegova vojska na putu prema Biogradu (koji je ve bio u njegovoj vlasti) u
kojem je trebala doekati kraljevu vjerenicu, normasku princezu Buzilu,
potukla Petrove ete i uklonila posljednjeg domaeg pretendenta na
nasljee Trpimirovia. etiri godine poslije Koloman se odluio osobno
uputiti u Hrvatsku i uzeo krunu.
Godine 1102. Koloman je stigao u Hrvatsku. O tome na koji na koji
nain je bio okrunjen ne znamo nita, ali moglo bi se naslutiti da je
postigao neki dogovor s istaknutim Hrvatima i potom u Biogradu obavio
slinu ceremoniju krunidbe kakvoj su bili podvrgnuti i njegovi prethodnici iz
dinastije Trpimirovia. Od tada pa sve do 1235. Arpadovii e se, osim
krunom sv. Stjepana, kruniti i posebnom hrvatsko-dalmatinskom krunom.
Sljedei je Kolomanov korak bio je osvajanje Dalmacije. Koloman je
svoj uspjeh zabiljeio u Zadru, dalmatinskoj metropoli, u kojem je podigao
romaniki zvonik uz enski benediktanski samostan Sv. Marije (njega je
odabrao zbog tradicionalnih veza svetomarijanskog samostana s
Trpimiroviima). Time je oito htio iskazati elju da svoju titulu hrvatskog i
dalmatinskog kralja legitimira kroz kontinuitet s izumrlom domaom
dinastijom.
Ve je Stjepan II. (1116. 1131.), Kolomanov sin, morao braniti
Dalmaciju od koalicije Bizanta i Venecije. Naime, iskoristivi probleme to
ih je pred kraj ivota Koloman imao sa Almoem, dud Ordelaf Faledro
osvojio je, uz privolu cara Aleksija I., u dvije vojne (1115. -1116.) sve
gradove od Osora do Splita, ukljuujui ibenik i Biograd. Tek 1124.
Stjepan II. uspio je nanjeti Veneciji poraz i 1124. Povratiti Biograd, ibenik,
Split i Trogir. Kako Ugri nisu imali flote (to e biti stalni problem ugarske

politike u Dalmaciji), nisu mogli osvojiti kvarnerske gradove, a niti Zadar.

Stjepanov uspjeh bio je kratkotrajan, jer je mletaka flota ve 1125. sve
gradove ponovno zaposjela, a Biograd, prijestolnicu Trpimirovia, potpuno
unitila. Rat s Bizantom napokon je Stjepana II. potpuno odvratio od bilo
kakve aktivnosti u Hrvatskoj i Dalmaciji. Tek je njegov nasljednik Bela II.
Slijepi (1131.-1162.) vratio dalmatinske posjede, ali su Zadar i Kvarnerski
otoci ostali u mletakim rukama.
Od vremena Gejze II. (1141. 1162.) uveden je obiaj da kraljev brat
ili sin preuzme upravu nad Hrvatskom i Dalmacijom kao herceg. Tako je
Bela, brat Stjepana III. (1163. 1172.), dobio u batinu zamlje juno od
Velebita. Kako je prema jednom mirovnom ugovoru svoga brata s carem
Emanuelom Komnenom Stjepan morao poslati Belu u Carigrad, gdje ga je
car, nemajui djece, imenovao prijestolonasljednikom, to je i njegova
batina trebala pripasti Bizantu. Stjepan III. odbio je predati zemlje, pa je
izbio rat u kojem je Emanuel 1167. osvojio Bosnu i Hrvatsku juno od Krke
s Dalmacijom.
Bizantska uprava nad Dalmacijom potrajala je sve do smrti cara
Emanuela (1180.). Bio je to posljednji put da je Bizantu polo za rukom
vratiti vlast nad dijelovima Hrvatske i Dalmacije.
S Belom III. (1172. 1196.) doao je na prijestolje vladar koji je vie
od svojih prethodnika uviao vanost Dalmacije po itavo kraljevstvo, a i
sredstva kojima je raspolagao bila su znatnija (uveo je niz poreznih i
politikih reformi). Bela je svoga sina Emerika dao okruniti jo za svog
ivota kao kralja Hrvatske i Dalmacije. Tom je inu prethodio vojni pohod u
kojem je Bela III. preuzeo vlast ne samo nad cijelom Hrvatskom i onim
dijelom Dalmacije kojim je vladao Bizant, nego i nad Zadrom. Zbog toga je
dolo do rata s Venecijom, ali je dud Henrik Dandolo nakon poraza bio
primoran dulje vrijeme odustati od pokuaja da vrati grad.
Belin sin Emerik (1196. 1204.) doao je u sukob s bratom Andrijom,
koji je za sebe zahtijevao Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju. Sukob je
privremeno zavrio Andrijinom pobjedom (pa je ovaj nekoliko godina
vladao kao samostalni vladar zemljama izmeu Drave i Neretve, a osvojio
je i Zahumlje), ali ga je kasnije Emerik porazio i okrunio svog sina
Ladislava za hrvatsko-dalmatinskog kralja.
etvrti kriarski rat 1202. pruio je Veneciji priliku da napokon obnovi
vlast nad Dalmacijom, napose nad Zadrom. Henrik Dandolo uspio je
natjerati kriarsku vojsku da se na putu za Carigrad zaustavi kod Zadra i
da grad osvoji za raun Venecije. Uspjeni ustanak Zadrana (kojeg su
podravali knez Domald Snai i splitski nadbiskup Bernadin) 1204. bio je
uguen jer im nisu pomogli Arpadovii. Godine 1205. pao je i Dubrovnik.
Venecija je podigla svoje carstvo na Levantu, a Dalmacija je bila kljuna
karika na putu do novih posjeda, te je Mleani nadalje vie nee isputati
iz ruku. Andrija II (1204. 1235.) to je nastojanje Venecije olakao. U elji

da poduzme kriarski rat, a bez novca za putovanje, odrekao se 1216.

svojih kraljevskih prava na Zadar u korist Venecije na ijim je brodovima
sljedee godine otplovio u Svetu zemlju.
Stalna ratovanja, veliki trokovi i inflacija, te oslanjanje na strance u
upravi izazvali su nezadovoljstvo plemstva, kojima se pridruio i kraljev sin
Bela, prije toga okrunjen za mlaeg kralja i imenovan hercegom. Rezultat
pobune bila je Zlatna bula izdana 1222.godine, dokument koji sadri niz
vladarevih ustupaka plemstvu, izmeu ostaloga pravo na oruanu pobunu
protiv kralja, ali koja nije vaila u Hrvatskoj i Dalmaciji, ve samo u
Slavoniji i krajevima sjeverno od Drave.
Nezadovoljstvo Andrijinom vladavinom nastavilo se i dalje. 1226.
morao je uzeti Belu za suvladara, a mlaeg sina Kolomana imenovati
hercegom itave Slavonije (to je znailo i Hrvatske s Dalmacijom). Godinu
dana prije toga imenovani su po prvi puta posebni banovi za Slavoniju i
Hrvatsku s Dalmacijom.
Nakon oeve smrti okrunio se Bela IV. (1235. -1270.) ponovno za
kralja Ugarske, Hrvatske i Dalmacije. Posebna krunidba za hrvatskodalmatinskog kralja od tada je naputena. U to vrijeme zapoinje provala
Tatara. Nakon to je ugarska vojska doivjela poraz na rijeci aju 1241.,
kralj je poeo bjeati prema jugu. Preko Zagreba pobjagao je 1242. do
Klisa, a onda se napokon sklonio u Trogiru. Tatari su ga pratili cijelim
putem, no na vijest o smrti kana Ogotaja vratili su se Tatari preko Bosne i
Srbije na Istok.
Bijeg pred Tatarima pribliio je kralja svojim podanicima u Hrvatskoj i
Dalmaciji, te se Bela IV. umjeao i u sukom izmeu Splita i Trogira oko
zemljinih posjeda. Sukob se je nenadano rasplamsao, ali su Trogirani uz
pomo kraljevski eta uspjeli odnjeti pobjedu. Ovaj rat je onemoguio Beli
IV. da pomogne Zadranima u ustanku protiv Venecije (1242.)
U Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj jaali su velikai, a Bela nije
uspijevao u svojim nastojanjima da taj napredak zaustavi. Izlaz je vidio u
jaanju gradova, ali to se u Hrvatskoj nije gotovo ni osjetilo, jedino je
Biha, 1263.godine dobio povlastice slobodnog kraljevskog grada.
Oko 1260. kralj je proveo neke upravne reforme to su se ticale
Hrvatske. U sluaju da nije imenovan herceg itave Slavonije (koji je
morao biti iz vladarske kue), njegovu je funkciju preuzeo slavonski ban,
kojemu je bio podreen i hrvatsko-dalmatinski. Time je kralj samo potvrdio
prevagu Slavonije nad Hrvatskom i Dalmacijom, a do koje je dolo ve u
vrijeme hercega Kolomana, ako ne i ranije.
Belini nasljednici Stjepan V. (1270. 7127.) i Ladislav IV. (1272.
1290.) nisu se mjeali u prilike u Hrvatskoj, u kojoj su, kao i u Ugarskoj,
nesuglasice oko prava na nasljeivanje krune sv. Stjepana dovele pri kraju
13.st. do borbi u kojima su sudjelovali svi najmoniji plemiki rodovi, ali i
vanjski imbenici, poput Venecije i Anuvinaca. Tako su Gisingovci, velikai

iji su se posjedi rasprostirali po Ugarskoj i Slavoniji, 1289. pozvali Andriju

Mleanina, sina Arpadovia Stjepana Postuma (najmlai, nepriznati sin
Andrije II.), s ponudom da preuzme hercetvo. Andrija se odazvao pozivu,
a kako je iste godine umro kralj Ladislav, Andrija je okrunjen za njegovog
nasljednika. Karlo Martel, anuvinski pretendant na prijestolje, sin
Ladislavove sestre Marije, imao je brojne pristae u Hrvatskoj i Slavoniji,
gdje je na njegovu stranu stao slavonski ban Ivan Gisingovac. Babonii,
drugi moni slavonski velikaki rod, stali su na stranu Andrije.
FEUDALIZACIJA I USPON KNEEVSKIH RODOVA
Feudalizam je u Hrvatskou prodirao vrlo polako, te se, osim u sasvim
povrnim oblicima, nije uvrstio prije druge polovice 11.st. Takoer,
pripadnici pojedinih plemena poeli su se isticati krajem 11.st.
Napredovanje feudalizma, ali ponajprije injenica da se vlast Arpadovia iz
njihovih udaljenih panonskih prijestolnica u Hrvatskoj vrlo malo osjeala,
pridonjela je usponu pojedinih rodova koji su u svojim rukama usredotoili
ne samo znatne zemljine posjede, nego i kraljevska prava, pretvarajui
kroz sudstvo i poreze slobodne seljake u svoje podanike.
Na prostoru nekadanje Neretvanske kneevnine u 12.st. uzdie se
rod Kaia koji su vladali dijelom kopna oko rijeke Cetine te otocima
Braem i Hvarom, to im je omoguavalo da se pretvore u vanu pomorsku
snagu na Jadranu. Meu Kaiima se istie knez Breko, uz kojeg je vezano
sastavljanje katulara sv. Ivana u Povljima na Brau (1184.). Sauvan je u
prijepisu (1250.) tkz. Povaljskoj listini, najstarijem hrvatskom dokumentu
pisanom irilicom.
Pleme ubia dralo je vaan dio Hrvatske oko rijeke Krke sa
sreditem u Bribiru. Bribirsku upaniju su dobili kao leno od Bele III. (iza
1180.). Time su stekli pravo na titulu knezova bribirskih. Do vrhunca svoje
moi ubii su doli zahvaljujui borbama za ugarsko prijestolje do kojih je
dolo za vrijeme posljednjeg Arpadovia Andrije III. Tada je Pava I. ubi
dobio od Andrije III. i napuljskog kralja Karla II. potvrdu o vlasti nad itavim
podrujem Hrvatske od Modrue do Neretve, a ujedno mu je priznata i
titula hrvatskog bana (potkralja). Godine 1299. Pavao se naziva i
gospodarem Bosne. Pavlov brat Juraj I je u isto vrijeme postao knezom u
Splitu, Trogiru i ibeniku, tako je u svojim rukama drao, osim Zadra, sve
luke od presudne vanosti u ugarsko-napuljskom sukobu. Tako su ubii, za
vrijeme Andrije III., postali gotovo samostalni vladari Hrvatske i dijela
Dalmacije to e ih nuno dovesti u sukob s kraljem kojeg su sami doveli
na prijestolje.
U isto vrijeme kad i ubii, uspon su doivjeli Krki knezovi, od oko
1430. poznati pod nazivom Frankopani. Njihov prvi predstavnik knez
Dujam, iji su sinovi Bartol i Vid sklopili vazalni ugovor s Venecijom (koji je
potrajao sve do 1358.), to im je omoguilo da zadre vlast na itavim

otokom. Snaga Krkih knezova narasla je za vrijeme Bele III. koji je Bartolu
Modruku upaniju, to je Krke uinilo dvostrukim vazalima. Kralj Andrija
II. darovao je 1225.god knezu Vidu i itav plodni Vinodol. Godine 1288.
sastavili su predstavnici devet vinodolskih opina i knezova Krkih
Vinodolski zakonik, najstariji hrvatskim jezikom i glagoljicom pisani
zakonik, kojim su ureeni njihovi meusobni odnosi. 1271., Krki su postali
naelnici u Senju, najvanijoj luci na putu prema hrvatskoj unutranjosti
prema hrvatskoj unutranjosti i Slavoniji, kao i na prometnici to je spajala
Ugarsku s Italijom.
DALMACIJA: OBLIKOVANJE KOMUNALNIH DRUTAVA
U dalmatinskim gradovima najistaknutiji su bili oni rodovi iz kojih su
se birali priori (svjetovni upravitelji gradova), suci i tribuni (vojni
zapovjednici pojedinih etvrti), te napokon sam upravitelj bizantske
Dalmacije (strateg, prokonzul ili katepan). I lokalni crkveni velikodostojnici
bili su iz uglednih rodova. Nekoliko je takvih poznatih rodova, a
najutjecajniji bili su zadarski Madijevci.
Tijekom 12.st dolazi u svim dalmatinskim gradovima do jo jedne
vane promjene. Umjesto dotadanje unutarnje organizacije grada, prema
kojoj su svi njegovi stanovnici bili graani, djelei se na velike i male
(odnosno bogate i siromane), s istim politikim pravima, razvija se
komunalno ureenje u kojemu su graani samo oni koji poloe prisegu
komunalnim vlastima. Svi su ostali u gradu samo stanovnici ili pak stranci.
Komune razvijaju i sebi svojstvene upravne organe, pa se u nekim
gradovima javljaju konzuli, a umjesto skuptina svih stanovnika odluke
donose vijea. Istovremeno s oblikovanjem komune se provodi i
kodifikacija. U 12. i 13.st u vie su gradova propisivani pravni obiaji, a
najstariji statuti (rapski, dubrovaki i korulanski) nastaju u 13.st. Od 12.st
razvija se i dalmatinski notarijat.
Privredne mogunosti pojedinih komuna bile su razliite. Na
Kvarneru se isticao Rab. Dalje na jugu Zadar, kao tradicionalna
dalmatinska metropola, zadrao je svoj poloaj gradskog sredita i
strateki najvanijeg grada. Split je ostvarivao ulogu vjerskog sredita
Dalmacije i Hrvatske.
Dubrovnik je ve u 10.st preuzeo ulogu to je Zadar imao na
sjeveru. Dubrovaka se trgovina u 12.st i poetkom 13.st usmjerila prema
talijanskim gradovima, s kojima su Dubrovani sklapali ugovore o
slobodnoj trgovini i sigurnosti. Dubrovnik je ve 1192.god dobio i
povlastice od Bizanta, a nekoliko godina kasnije i od srpskih, bosanskih i
humskih vladara. Bizantska i normanska vlast nad gradom takav razvoj
nisu sprijeavale, ali nakon to je Dubrovnik 1202. pao u ruke Venecije,
situacija se promijenila. Ne elei konkurenciju na Jadranu, Venecija je
restriktivnim mjerama ograniila dubrovaku trgovinu na samo bosansko i
srpsko zalee. Dubrovaki su trgovci ubrzo stekli monopol u trgovini sa

zaleem, pri emu je najveu ulogu igrao izvoz srpskog i bosansog srebra.
SLAVONIJA
Slavonijom su od 11. do 13. st. Vladali Arpadovii koji su juno od
Drave provodili istu kolonizacijsku politiku kao i u ostalim djelovima
kraljevstva. Naseljavanje kolonista imalo je dva cilja: poveati obradive
povrine na selu i unaprijediti trgovinu i obrt u gradovima, te osigurati
zatitu granica.
Najprivlaniji dio Slavonije bilo je podruje Zagrebake biskupije na
kojemu su se susretali vani prometni putovi iz Italije za Ugarsku i iz
Njemake na jugoistok.
Najvanija posljedica kolonizacije u Slavoniji bio je razvoj gradova.
Do prave urbanizacije dolazi tek krajem 12.st. Osim domaeg
stanovnitva, vaan gospodarski i pravni doprinos dali su njemaki i
talijanski doseljenici.
Njemci su u Slavoniju dolazili iz tajerske, a njihovo prvo naselje bio
je Varadin. Varadinski je privilegij (1209.), to ga je graanima podijelio
kralj Andrija II., najstariji u Slavoniji, a sadri tipina prava za zapadne
koloniste: pravo na seljenje, nasljeivanje imovine i vlastito sudstvo.
U prvoj fazi urbanizacije, u vrijeme Arpadovia, gradove osnivaju
kralj, slavonski herceg (najee kraljev brat), kraljica ili ban. Privatnih
gradova je malo, a osnivaju ih iskljuivo crkvene ustanove.
Zagreb je svakako bio najvanije gradsko naselje srednjovjekovne
Slavonije. Poetke mu valja traiti u ranosrednjevjekovnome slavenskom
uporitu Gradec, mjestu na kojemu se nekada nalazila keltska utrvda.
Uzrok je bio vjerojatno u tome to je Zagreb za Arpadovie imao povoljniji
poloaj od Siska (antike metropole) koji je bio pod prevelikim utjecajem
Hrvatske.
Vanost Zagreba potvruje osnivanje biskupije oko 1094. Dok se na
Gradecu moda nalazilo manje naselje uz kraljevsku utvrdu, na dananjem
Kaptolu je bila jezgra grada. Nakon tatarske provale u kojoj je Zagreb
stradao, kralj Bela IV. 1242. dodjeljuje graanima pravo osivanja novog
slobodnog grada na Gradecu. Kasnije se na kaptolu, pokraj biskupskog
Zagreba, osnivaju i jurisdikcije kaptola i samostana (cistercitskog i
franjevakog).
Za vrijeme vladavine hercega Kolomana, brata Bele IV., zagrebaki
biskup bio je Stjepan II. Oni su u zatnoj mjeri potaknuli razvoj Slavonije, te
se prva polovica 13.st (pogotovo do tatarske provale) moe oznaiti
razdobljem procvata Slavonije.
PLEMSTVO
U Slavoniji se pod Arpadoviima uzdiu neki velikaki rodovi. Meu
najistaknutijima bili su knezovi Babonii. Njihovi posjedi su se nalazili

izmeu Siska i Karlovca, a u 12.st. su se preko Jastrebarskog proirili u

dananju Slavoniju. Po utvrdi Blagaj, koju je kralj Emerik dao jednom
Baboniu (Stjepanu), Babonii su se prozvali knezovima Blagajskim ili
Vodikim (po mjestu Vodica na Sani gdje se utvrda nalazila).
Glavninu velikakih rodova inili su doseljenici, najvie Maari,
Njemci i esi.
Nie plemstvo uzdiglo se u 12.st iz sloja slobodnjaka koji su uvali
kraljevske utvrde. Utvrde su bile sredita upanija, upravno-teritorijalnih
cjelina to ih Arpadovii u Slavoniji ustrojavaju po uzoru na ugarske
upanije. No ve tijekom 12.st vladari su poeli itave upanije dodjeljivati
svjetovnim i crkvenim velikaima, a u 13.st i kraljevskim gradovima
(najvie dobiva Gradec). Tako se stvaraju itave plemike opine, poput
onih u Turopolju.
Nie plemstvo, ugroavano od velikaa i izloeno stradanjima napose
u ratovima Andrije II., zapadalo je u teak poloaj. Pod prijetnjom otvorene
pobune nieg plemstva, na iju stranu je stao i Andrijin sin Bela, morao je
Andrija II. 1222.god izdati tkz. Zlatnu bulu (kasnije uzdignutu na razinu
zakona) kojom jami povlastice niem plemstvu, a sputava jaanje
velikaa.
Nie plemstvo se ipak izborilo za udio u upravljanju kraljevstvom,
zahvaljujui potpori to mu je prua Bela IV. Godine 1273. sazvan je u
Zagrebu prvi sabor Kraljevstva Slavonije. Na njemu je plemstvo donjelo niz
zakljuaka kojima je ureeno sudovanje, nastojei se tako zatiti od
samovolje velikaa. No, prvi poznati hrvatski sabor sazvan je tek 1351.
CRKVA
Zagrebaka biskupija je obuhvaala itavo podruje slavonskog
banata, odnosno dijela savsko-dravskog meurjeja kojim je upravljao
slavonski ban. Zagrebaki biskup izravno je bio podreen ostrogonskom,
odnosno kalokom nadbiskupu. Tim vezama s Ugarskom, Slavonija se
otvorila utjecaju francuskih benediktinaca. Oni su, zajedno s prvim
biskupom Duhom, u Zagreb donjeli kalendar s mnotvom francuskih
blagdana, kao i niz liturgijskih knjiga.
Pored benediktinaca najjai crkveni red u 12.st bili su templari i
cisterciti. U 13.st osniva se prvi franjevaki samostan u Slavoniji u
Varadinu (vjerovatno najstariji u Ugarskoj), a potom i u Zagrebu.
Svoj najvei procvat doivjela je Zagrebaka biskupija u vrijeme
biskupa Stjepana II. Do tatarske provale Stjepan je 1232. Ustanovio kaptol
u azmi, starom biskupskom posjedu u kojem je osnovao i grad Novu
azmu i potom tamo doveo dominikance. U Ivaniu je naselio cistercite. U
starom Zagrebu darovao je kue i zemljita sjeverno od katedrale
kanonicima, te je tako nastalo kanoniko naselje, dananji Kaptol. titei
biskupiju od loeg novca Andrije II., ishodio je dozvolu da sam ubire

desetinu. Nastojao je unaprijediti kolstvo u biskupiji, te je sastavio

prirunik za sveenike. Upustio se i u pokuaj objedinjavanja zagrebake
biskupije sa splitskom nadbiskupijom, ali je plan propao za vrijeme tatarske
provale. Nakon razaranja u zagrebu 1242. intenzivno je radio na obnovi
grada. Na biskupskom dijelu Zagreba osniva Novi Zagreb, a uz oteenu
katedralu podie i crkvu Sv. Stjepana. Biskup Stjepan II., svakako je, uz
hercega Kolomana, najistaknutija linost dotadanje slavonske povijesti.
Slavonija istono od zagrebake biskupije pripadala je jurisdikciji
peujskih biskupa. Najvanije crkveno sredite u tom dijelu Slavonije bilo je
smjeteno u gradu Poegi i njezinoj iroj okolici.
KARLO ROBERT
U Slavoniji su se sukobi razbuktali 1295., kada su graani kraljevskog
grada Gradeca stali na stranu Andrije Mleanina, a susjedni biskupski
Zagreb, uz Anuvince. Te je godine umro Kralo Martel, a njegovo je pravo
na krunu preneseno na sina Karla Roberta. Nakon to je 1299. izbila velika
pobuna protiv Andrije, Bribirci su se definitivno odluili za Anuvince, a
knez Juraj (brat bana Pavla), koji je bio knez veine dalmatinskih gradova
je otiao s pratnjom od etrdeset svojih vitezova u Napulj i u kolovozu
doveo Karla Roberta u Hrvatsku. im je u sijenju 1301. dobio vijest o
smrti posljednjeg Arpadovia, Andrije III. Mleanina, otpratio je Pavao Karla
Roberta u Zagreb, odakle se ovaj uputio ka Ugarskoj.
Zagrebaki biskup Mihajlo bio je pristaa Karla Roberta, te ga je, uz
ostrogonskog nadbiskupa Grgura, 1302.god zastupao pred papom
Bonifacijem VIII., koji je presudio u korist Karlova prava na batinjenje
ugarske krune.
Karlo se ipak morao sukobiti sa nekoliko protu kandidata. Dok je
Hrvatskoj i Slavoniji uivao punu potporu, u Ugarskoj je plemstvo bilo
podjeljeno na pristae ekog kraljevia Vaclava i Otona Bavarskog.
Obojica su uspjela nakratko dobiti krunu, ali su potom morali napustiti
kraljevstvo. Karlo se krunom sv. Stjepana okrunio tek 1310.godine, a otpor
ugarskih velikaa skren je tek 1330.
I nakon krunjenja Bribirci nastavili vladati samostalno gotovo
itavom Hrvatskom (osim zemalja knezova Krkih) s Dalmacijom osim
Zadra i nekih otoka. ak su uspjeli nagovoriti Zadrane da se pobune protiv
Venecije, pa je i Zadar na dvoje godine (1311. 1313.) pao u ruke knezova
Bribirskih, ali je Venecija ubrzo vratila grad. Venecija je ubrzo nagovorila
Trogir i ibenik da se pobune protiv bribirskog kneza Mladena, a njima su
se pridruili brojni hrvatski plemii na elu sa knezom Nelipiem i
Mladenovim bratom Pavlom, te je na taj nain stvorena velika koalicija
protiv bana. Kralj Karlo I. uvidio je mogunost da uspostavi svoju vlast u
Hrvatskoj, te je protiv Mladena uputio vojsku pod zapovjednitvom
slavonskog bana Ivana Babonia, kojeg je ujedno postavio za hrvatsko-

dalmatinskog bana. U bici kod Blizine blizu Klisa, u kojoj su se na

Mladenovoj strani borili Vlasi, koalicija je odnjela pobjedu. Karlo I. je potom
sam doao u Hrvatsku, u Kninu odrao sabor na kojem je svrgnuo Mladena
i odveo ga sa sobom u Ugarsku. Meutim, snaga Bribiraca bila je
Mladenovim porazom ozbiljno uzdrmana, ali ne i slomljena.
Ovom pobjedom Karlo nije uspio ostvariti svoju vlast nad Hrvatskom.
Umjesto bribirskog kneza nametnuo se kao voa hrvatskih velikaa Nilipac
iz roda Snaia, koji je nakon bitke kod Blizine osvojio za sebe Knin. Uz
Nelipca su stali Spliani, koji su ga izabrali za kneza, i Trogirani. Kako
hrvatskoslavonskodalmatinski ban Ivan Baboni nije uspio ostvariti
kraljeve ciljeve u Hrvatskoj bio je smijenjen, a za hrvatskog bana je 1325.
doveden ugarski velika i slavonski ban Mikac od plemana Ako. Mikev
pokuaj da da 1326. pobjedom nad Nelipiem obnovi kraljevsku vlast u
Hrvatskoj zavrio je porazom koji mu je nanjela koalicija hrvatskoga
plemstva, kojima se nisu pridruili jedino knezovi Krki kojima je Karlo I.
znatno proirio posjede. Meutim, nakon pobjede plemii su se upustili u
meusobna razraunavanja.
Viegodinje ratovanje u Hrvatskoj omoguilo je bosanskom banu
Stjepanu II. Kotormaniu da zauzme krajeve izmeu Cetine i Neretve, te
neke upanije. Krajem dvadesetih godina Venecija je pruzela nadzor nad
svim priobalnim gradovima osim Skradina i Omia koji su ostali u vlasti
Bribiraca. U hrvatskoj unutranjosti izmeu Zrmanje i Cetine vladao je
Nelipac kao samostalni vladar.
U Slavoniji su Babonii pod Ivanovim vodstvom pokuali stei slian
poloaj, a podravao ih je sam kralj jer su se borili protiv Gizingovaca.
Meutim, Ivan je kralju ubrzo postao preopasan, a poeo je podravati
bana Mikaca koji je Baboniima onemoguio da zavladaju itavom
Slavonijom, oduzei im uporite Steninjak, a kasnije i utvrdu Zrin.
Babonii su zatitu pronali u austriji, 1336.god su u Beu sklopili vazalski
ugovor s austrijskim vojvodama Albertom i Otonom Habsburgom, ime su
njihovi posjedi u Slavoniji bili tjenje vezani za Habsburge nego za
Anuvince.
Kako bi ojaao banov poloaj, Karlo je obnovio sudsku vlast bana u
Slavoniji, ponitivi do tada vaee imunitete kojima je plemstvo
izbjegavalo ovisnost o banu. Novi problem bio je taj to je velik dio
podanika zagrebakog biskupa odbijao plaati desetinu. Sporovi oko
plaanja desetine doveli su na kraju do niza oruanih sukoba, ali je biskup,
zahvaljujui kraljevu zauzimanju, uspio odnjeti pobjedu.
Karlo je proveo i niz reformi u cilju jaanja kraljevske vlasti: plemike
su upanije dobile na vanosti, slavonskom saboru proirene su ovlasti, a
nii plemii i slobodnjaci mogli su lake potraiti zatitu od samovolje
velikaa. Uvedene su i izmjene u nainu financiranja organizacije
tvravskih podlonika koji su inili osnovu kraljeve vojne snage. Vojnim

reformama uveden je i banderijalni sustav, po kojemu su velikai slali u rat

ete pod svojim zastavama. Novanim je reformama uveo stalan novac.
Denar je bio novac kojeg su smjeli kovati slavonski banovi. Nova carina
pospjeila je trgovinske odnose sa susjednim zemljama. Pomagao je
povlasticama kraljevske gradove. Svim tim reformama je pripremio temelj
za vladavinu svoga sina i nasljednika Ludovika I. Velikog.
LUDOVIK
Ludovik je nastavio reformnu politiku svoga oca tako to je uveo
nove poreze koji se izgleda nisu provodili. Nastavio je pomagati razvoju
graanstva privilegirao je Krapinu i Koprivnicu, a Varadin, prvi slobodni
kraljevski grad, je oslobodio od vlasti upana i podvrgnuo ga izravno pod
kraljevski sud. Najvie panje je posvetio Gradecu. Proirio mu je
povlastice koje je imao od Bele IV., dajui mu pravo odravanja i drugog
godinjeg sajma. Zagreb je tada bio najrazvijeniji slavonski grad. Usprkos
tome, Krievci su ostali glavno mjesto odravanja slavonskog sabora i
banskog suda.
Reformom sadranom u zakonu iz 1351.godine Ludovik je izjednaio
po poloaju sve plemstvo u kraljevstvu.
Za razliku od svih predhodnih vladara, Ludovik je jedini bio ivotno
zainteresiran za vladanje nad Dalmacijom. Luke su mu bile potrebne zbog
veza sa Napuljskim Kraljevstvom. Da bi doao na vlast u dalmatinskim
gradovima morao je savladati Veneciju i hrvatske velikae.
Bribirski knez Mladen III. bio je estoki protivnik Ludovika, a branim
vezama elio je stei saveznike u bosanskim i srpskim vladarima. Sve to
ipak nije zaustavilo propadanje Bribiraca. Godine 1347. predao je Grgur II.
Ludoviku utvrdu Ostrovicu, uz sam Bribir najvanije uporite ubia
Bribirskih. U zamjenu mu je kralj dao slavonski Zrin, po kojemu e se ova
loza ubia nazivati Zrinskima. Kada je godinu kasnije umro Mladen III.,
Bribirci su izgubili svaku vanost.
Ludovik je tako bio spreman za sljedei korak ka integraciji hrvatskog
teritorija preuzimanje dalmatiskih gradova iz ruku Mleana i njihovo
spajanje sa hrvatskim zaleem. U ostvarenju tog plana Ludoviku je na
ruku ila i smrt kneza Nelipca, ije teritorije je kralj osvojio vojskom. Time
se Hrvatska nala stvarno u kraljevim rukama, te su stvorene mogunosti
za osvajanje Dalmacije.
Blizina kraljeve vojske navela je Zadrane da se pobune protiv
Venecije i zatrae Ludovikovu zatitu. Venecija je odgovorila aljui
mornaricu i kopnenu vojsku, ime je zapoela esnaestomjesena opsada
grada. Godine 1346. stigao je Ludovik pod Zadar s velikom vojskom, a
graani su izvjestili njegovu zastavu na zidine i predali mu kljueve grada.
Kraljeva je vojska ubrzo doivjela poraz, pa se kralj povukao prema

Ugarskoj. Zadar se, nakon odoljevanja mletakoj opsadi, poetkom 1347.

morao predati. Venecija je preuzela potpunu upravu nad gradom. Dogaaji
vezani za opsadu Zadra sauvani su u djelu Opsada Zadra anonimnog
oevidca. U tekim vremenima opsade Zadra, izbila je i pobuna puana to
je prvi poznati sukob patricija i puana u nekom dalmatinskom gradu.
Nakon primirja sklopljenog 1348.god zapoinju viegodinji
pregovori, u kojima Venecija nastoji nagovoriti kralja da pristane na
prodaju svojih prava na Dalmaciju.
Zbog sloenosti situacije u kojoj se nalazio Ludovik je obnovio
funkciju hrvatsko dalmatinsko - slavonskog hercega koju je povjerio svom
bratu Stjepanu, koji je odmah nastojao uvstiti dinastijsku vlast u
krajevima juno od Drave te je u tu svrhu privilegirao gradove i odravao
sabore. Nakon smrti, Stjepana je naslijedio sin Ivan (maloljetan, stvarnu
vlast su vrili banovi)
Istekom primirja s Venecijom, Ludovik se poeo pripremati za rat.
Godine 1356. poeo je u Zagrebu sakupljati veliku vojsku. Tada je iznenada
poveo vojsku na Veneciju. Rat je trajao dvije godine. U Hrvatskoj i
Dalmaciji kraljeve je ljude predvodio hrvatsko-dalmatinski ban Ivan uz od
Ludbrega. Veina gradova predala se brzo, osim Zadra oko kojega se
estoko ratovalo. Nakon Ludovikovog uspjeha u Italiji, Venecija je pristala
na Zadarski mir (18.02.1358.), po kojem je predala sve posjede od
Kvarnera do granica Draa. Mir je potpisan u sakristiji samostana sv. Franje
u Zadru, a njime se mletaki dud odrekao i titule duksa Dalmacije i
Hrvatske. Ludovik je nastojao povlasticama vezati gradove uza se, a
njabolje je proao Dubrovnik, koji je odnose s vladarem rijeio
Viegradskim ugovorom. Kralj je Dubrovanima jamio sigurnost i
samostalnost, a oni njemu vjernost i danak, te isticanje kraljevske zastave
na svojim brodovima. S tim ugovorima zapoinje viestoljetna povijest
Dubrovake Republike. Upravu nad dalmatinskim gradovima povjerio je
Ludovik knezovima koje je sam birao iz redova odanih velikaa. Time je
zadrao vri nadzor nad Dalmacijom, ali izazvao i odreeno
nezadovoljstvo.
Nakon Ludovikovog uspjeha protiv Venecije i otpora hrvatskih
velikaa prilike u Hrvatskoj su se smirile. U Slavoniji je vladao tako da je za
banove postavljao samo ugarske plemie.
Kraljeva ena Elizabeta, koja je esto boravila u Zadru i vrila neke
vladarke funkcije, dala je izraditi sarkofag-relikvijar za tijelo sv. imuna, te
ga je obdarila raznim darovima (kruna s anuvinskim ljiljanima).
Venecija je gubitak Dalmacije nastojala nadoknaditi trgovinskim
mjerama zatvaranja mletakog trita za dalmatinske trgovce. Takva
politika natjerala je Ludovika da 1378. stane na stranu Genove protiv
Venecije. 1381.god dolo je do sklapanja Torinskog mira kojime se za
Dalmatince nije nita promijenilo, ali je Veneciji nametnuta obveza

plaanja godinjeg danka u iznosu od 7000 dukata.

OSAMOSTALJENJE DUBROVNIKA
Stvarna vlast Ludovika nad Dubrovnikom se nikada nije ostvarila, a
odnosi su ureeni 1358. Viegradskim ugovorom.
Na elu grada stajao je domai knez koji se birao svakoga mjeseca.
Uz njega je od prije postojalo Malo vijee, nosilac dravnih poslova, i Veliko
vijee to su ga sainjavali svi punoljetni pripadnici patricijskih rodova, a
koje je imalo zakonodavnu funkciju. Najodliniji predstavnici patricijata
birani su u Senat ija je glavna dunost bila voenje vanjske politike, ali je
ovo tijelo zapravo imalo odluujuu rije u svim poslovima. Nitko tko nije
bio pripadnik patricijata nije mogao sudjelovati u bilo kojem od ovih
organa, pa niti u vrenju drugih dravnih slubi. Dobro organizirana
uprava, kao i podjela dubrovakog drutva na patricije i puane, odrala se
do pada republike poetkom 19.st gotovo bez izmjene.
Oslobaanje od mletake vlasti donjelo je Dubrovniku mogunost
dodatne ekonomske ekspanzije. Trgovali su sa zaleem (jer im je Venecija
ograniavala trgovinu). U Bosni i Srbiji stvorena su uporita. Trgovalo se i
pomorskim putem sa ostalim mediteranskim zemljama. Luka Drijeva na
uu Neretve dobila je iznimnu vanost kao glavno mjesto pretovara robe.
Od poetka 15.st. Dubrovnik se i slubeno naziva Dubrovakom
Republikom, zadravi usprkos stvarnoj samostalnosti formalnu zatitu
ugarsko-dalmatinsko-hrvatskih kraljeva. Takvo e se stanje promijeniti tek
nakon pogiblje kralja Ludovika II. Jagelovia na Mohakome polju 1526.,
kada e Dubrovnik prihvatiti zatitu Osmanskog Carstva.
BOSNA
Bosna se u izvorima prvi puta javlja u 10.st kada se opisuje kao mala
sklavinija oko gornjeg toka rijeke Bosne. Njezin prvi poznati ban Bori
ratuje kao ugarski saveznik protiv Emanuela Komnena 1155.-1156. Kako je
ugarsko-bizantski rat zavrio pobjedom Komnena, tako je Bosna zajedno sa
Hrvatskom i Dalmacijom dola pod vlast istonog cara. Car je za
upravitelja Bosne postavio bana Kulina (1180.-1203.). Kulin je ostvario
gotovo punu samostalnost svoje banovine. Otvorio je Bosnu
Dubrovanima, a ini se i drugim dalmatiskim trgovcima (Spliani i
Trogirani). Tada se Bosnom poinje iriti krivovjerje ije uenje nam nije
dovoljno poznato, ali veze sa sjevernotalijanskim i junofrancuskim
katarima otkrivaju meusobne bliskosti nauka. Papa Inocent III. je uz
pomo Emerika Komnena prisilio (1203.) Kulina da se odrekne hereze, ali
se katolianstvo do kraja postojanja bosanske srednjevjekovne drave
nee nametnuti kao prevladavajua vjera.
Crkva bosanska, kako se ee naziva, zasnivala je svoje uenje na
dualizmu dobra i zla, odnosno duhovnog svijeta to je Boje djelo i

materijalnog svijeta to je djelo Sotone. Najradikalnije znaajke njezinog

nauka bile su odbacivanje Starog zavjeta i tovanja Bogorodice. Imala je
vlastitu autokefalnu organizaciju, na ijem elu je stajao djed (biskup).
Hijerarhiju su inili gosti (sveenici i moda opati samostana) i starci
(akoni?). Jedni i drugi nazivaju se strojnici (propovjednici?), a vjernici se
nazivaju krstjanima i krstjankama. Svremenom se Crkva bosanska ukljuila
i u politiki ivot drave.
Pod izlikom borbe protiv heretika, poduzimali su hrvatsko-ugarski
kraljevi vojne pohode s ciljem prevlasti Arpadovia nad Bosnom. U tom je
najuspjeniji bio savonski herceg Koloman koji je pohodio na bosanskog
bana Mateja Ninoslava. Ninoslav se formalno odrekao krivovjerja ali je
Crkva bosanska ostala nedirnuta, usprkos sve jaem pritisku dominikanske
inkvizicije. Ipak, Koloman 1238.god podie katedralu bosanskih biskupa u
Brdu (kraj Sarajeva), osniva kaptol i dodjeljuje biskupu neke desetinske
prihode i veliki posjed akovo u Slavoniji. Ubrzo e zbog nesigurnosti
biskup Ponsa prije 1252. prenjeti sjedite biskupije iz heretike bosne u
Dakovo.
Matej Ninoslav nastavio je Kulinovu politiku prema Dubrovanima i
njihovoj trgovini. Nakon Ninoslavove smrti ban je postao Prijezda koji je
bansku ast pretvorio u nasljednu, tako je ustanovljena dinastija
Kotoromania koja e vladati bosnom do njezinog pada pod Osmanlije
1463.
Intenzivna trgovina s Dubrovnikom poticala je razvoj gradova, a
rudnici srebra donosili su Bosni veliku dobit.
Ugarska je i dalje nastojala zadrati svoj utjecaj u Bosni. U tome je
vanu ulogu imala enidbena veza kralja Ludovika I. s Elizabetom, kerkom
Stjepana II. Kotoromania.
ANUVINCI U HRVATSKIM ZEMLJAMA NAKON LUDOVIKOVE SMRTI
Nakon smrti kralja Ludovika, koji je umro bez mukog potomka,
postavilo se pitanje nasljeivanja prijestolja. Prvo rjeenje naeno je u
krunidbi njegove kerke Marije, koja je u tu svrhu proglaena njegovim
sinom. Umjesto maloljetne Marije vladala je je njezina majka zajedno s
palatinom Nikolom de Gara (gorjanskim).
U Hrvatskoj je meu velikaima vladalo veliko nezadovoljstvo
politikom anuvinskih vladara. Bosanski kralj Tvrtko odluio je iskoristiti tu
priliku i potaknuti pobunu Hrvata protiv Marije. Najvanijeg saveznika
pronaa je u slavonskom plemiu Ivanu od Paline, prioru ivanovaca u
Hrvatskoj i Slavoniji. Palina je u Vrani kraj Biograda, zapoeo pobunu ali je
ve 1383. pobjegao pred kraljevskom vojskom u Bosnu.
Nezadovoljstvo je ubrzo zahvatilo i Ugarsku i Slavoniju. Pobunjenike
su predvodila braa Horvat iz Vukovarske upanije, utjecajnog slavonskog
roda. Nakon neuspjelog izmirenja s kraljiinom strankom u Poegi 1385.
Odluili su pobunjenici za kralja izabrati Karla II. Drakog , jedinog mukog

roaka kralja Ladislava. Istovremeno se u sukobe ukljuio i drugi

pretendant, Marijin zarunik Sigismund Luksemburg (igmund
Luksemburki), koji je s vojskom provalio u Ugarsku i prisilio kraljiine
pristae da ga vjenaju s Marijom. No, Pavao Horvat je istovremeno u
Napulj poslao po Karla Drakog, pa se Marija morala odrei krune, a Karlo
II. je okrunjen 1385. A za hrvatskog bana je postavljen Ivan od Paline.
Karlova vladavina bila je kratka jer su ga ve 1386. Elizabeta i Nikola de
Gara dali ubiti, kako bi ponovno na prijestolje vratili Mariju.
To je izazvalo estoku reakciju kraljiinih podanika. Kraljiini
protivnici 1387. napali su i zarobili Elizabetu i Mariju kod akova. Hrvatski
ban je u Novigradu dao pogubiti Elizabetu. Marijin mu igmung je na to
sa vojskom krenuo iz eke prema Stolnom Biogradu, gdje je odmah bio
okrunjen za kralja (1387. 1437.). Ban je morao vratiti Mariju.
Nova prilika za pobunu ukazala se nakon igmundova poraza u bici
protiv turaka kod Nikopolja 1396. Dugo kraljevo odsustvo, tijekom kojega
se neko vrijeme nije znalo je li uope preivio, dovelo je do pobune na ije
je elo sada stao bivi slavonski ban Stjepan Lackovi od akovca.
Pobunjenici su pozvali Ladislava Napuljskog, sina Karla II. da preuzme
kraljevstvo. Bio je to posljednji dodir Hrvatske s Anuvincima. Ladislav je
najvie pristaa imao u Hrvatskoj, a njegov najvaniji ovjek bio je Hrvoje
Vuki Hrvatini, gospodar Donjih Krajeva i velikog dijela Hrvatske.
Kada se Sigismund vratio, sazvao je u Krievcima sabor na kojega je
pozvao i Lackovia s obeanjem da mu se nita nee dogoditi, ali ga je
onda ipak dao pogubiti zajedno sa jednim pratiocem (taj je dogaaj ostao
upamen kao Krvavi sabor krievaki). Ovo pak nije doprinjelu
smirivanju prilika, ba naprotiv: protiv Sigismunda je stvorena jaka
koalicija kojoj se pridruila i Bosna. Bosnom je tada u ime malodobnog
Stjepana Ostoje, vladao trijumvirat to su ga inili Hrvoje Vuki Hrvatini,
Sandalj Hrani i Pavao Radinovi.
Hrvoje Vuki Hrvatini bio je najistaknutiji pristaa Ladislava
Napuljskog. Ladislav je 1403. doao u Zadar (jer se Sigismund naao u
potekoama s Turcima) gdje ga je za kralja okrunio ostrogonski
nadbiskup. Kako je ugarska kruna sv. Stjepana tada bila u Sigismundovim
rukama, mogue je da je krunidba obavljena Zvonimirovom krunom.
Ladislav se ipak nije osjetio dovoljno jakim da krene u Ugarsku, pa se
vratio u Napulj, a za namjesnika u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni je imenovao
Hrvoja Vukia.
Hrvoje Vuki je bio izabran i za splitskog kneza. U Bosni je ipak
smijenio Stjepana Ostoju i za kralja doveo Tvrtka II., sina Tvrtka I.
Sigismund je sljedeih godina poduzeo nekoliko bezuspjenih pohoda
na Bosnu, pa je napokon od pape Grgura XII. zatraio pomo kako bi poveo
kriarski rat protiv bosanskih heretika. 1408. godine odnio je veliku
pobjedu, koja je zavrila pokoljem bosanskog plemstva kod Dobor-grada.

Hrvoje je uvidio da je daljnji otpor nemogu, pa je priznao Sigismunda za

kralja.
Ladislav Napuljski se, izgubivi potporu Hrvoja Vukia, odluio
povui iz borbe za ugarsko prijestolje. Kako bi od svega izvukao barem
neku korist, prodao je 1409. Veneciji ono to je jo drao u svojoj vlasti:
Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag. Zadrani, koji su htjeli stvoriti privid da
svojevoljno dolaze pod vlast Venecije, sami su pozvali predstavnike nove
vlasti. Bio je to poetak stvaranja mletakog posjeda u Hrvatskoj i
Dalmaciji, to e se odrati do pada republike 1797.
ANUVINCI I HRVATSKE ZEMLJE
Ladislav Napuljski je, naputajui politiku scenu na istonoj
jadranskoj obali, zapeatio sudbinu Zadra i Dalmacije za etiri stoljea,
omoguivi njihovo odjeljivanje od hrvatskog zalea. Kraj anuvinskog
razdoblja znaio je isprva polagani, a onda sve bri raspad Kraljevstva i
tragedije uzrokovane dugotrajnim osmanlijskim ratovima.
Anuvinsko razdoblje je za Hrvate, mnogo vie nego za Maare,
stoljee dinaminih promjena, izuzetnih uspjeha i velikih katastrofa. To
nam je razdoblje ostavilo izuzetne umjetnike izraevne, poput krinje sv.
imuna. U anuvinskom razdoblju napisan je prvi tekst na hrvatskom
jeziku latinikim slovima, a hrvatski su se tekstovi biljeili i irilicom.
Viteko drutvo pod Anuvincima cvate pored sve bogatijeg i razvijenijeg
graanskog drutva, a nie se plemstvo nastoji organizirati kako bi se
zatitilo od pritiska velikaa koji kao samostalni vladari upravljaju svojim
ogromnim posjedima.
U ovo se vrijeme raaju i legende o postanku hrvatskog kraljevstva,
o hrvatskom plemstvu i posljednjem hrvatskom kralju (legenda o kletvi
kralja Zvonimira), a u cilju stvaranja kohezije plemstva s ciljem ouvanja
njegovih posebnosti i neovisnosti.
JADRANSKO IRENJE
Srodnost komunalnih struktura zahvaa u 12. i 13.st svu jadransku
obalu, i one djelove to su Arpadoviima bili politiki teko ili pak nikako
dostini (kvarnerske otone komune na sjeveru, Zadar i Dubrvnik na jugu),
i one djelove koji im uope nisu iskazivali otpor Arpadoviima (Senj,
ibenik i Trogir). Gornja i Donja Dalmacija povezuju se u jedinstven pojas
komunalnih drutava.
Na kvarnersko-istarskom podruju, svjedoi se pripadnosti
hrvatskom drutvenom prostoru. Upravo tu, od Senja do Istre, izranja
hrvatsko ime kao naziv jezika i temeljni kriterij drutvene pripadnosti.
Vinodolski zakon iz 1288. upotrebljava hrvatsko ime za jezik na kojemu je
sastavljen, a u Razvodu istarskom iz 1325. izriito se kae da je napisan
jezikom hrvatskim. Svijest o etnokulturnoj pripadnosti na tom se dijelu

hrvatskog teritorija razvila do najvie razine imena jezika.

INDIVIDUALIZACIJA KRALJEVSTVA
Prostorna i drutvena individualnost Hrvatskoga Kraljevstva kakva se
prikazuje na samom poetku 12.st, u vrijeme kralja Kolomana (koji se
krunio vladarskim naslovom koji je uvaavao prostornu i upravnu
zasebnost kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, i to zasebnom hrvatskom
krunom), uvala se u itavoj epohi Arpadovia. Nakon Bele IV., u prvoj
polovici 13.st, ugarski se vladari vie ne krune zasebnom hrvatskom
krunom, ali je itavno upravno ustrojstvo isticalo individualnost hrvatskog
kraljevstva. U Hrvatskoj je kasnije kralja zamnjenjivao herceg (dux),
redovito lan kraljevske obitelji, najee budui kralj. Ovlasti hrercega u
Hrvatskoj su bile na razini kraljevskih, pa su imali svoj dvor i kancelariju.
Arpadovii su, osim titule hercega, od Trpimirovia preuzeli i ustanovu
bana, najjai, izvorni znak upravne individualnosti kraljevstva.
Individualnost se izraavala i posebnim stalekim saborima, jednim za
Slavoniju, a drugi, kasnije, za Dalmaciju i Hrvatsku.
STOLJEA SAZRIJEVANJA
12. i 13.st su doba sazrijavanja i razvojnog rasta na hrvatskom
prostoru. Od gospodarske djelatnosti do umjetnosti i duhovnog
stvaralatva, od gibanja ljudi do novih drutvenih oblika. Majstori Buvina i
Radoslav ili kroniarstvo Tome Arhiakona svjedoanstva su drutvenog
rasta u prvoj polovici i sredini 13.st. Taj e se polet mnogo jae nastaviti u
14.st.
PRIJELOMNOST 14. STOLJEA
U prvoj treini 14.st Hrvatska gubi gotovo sav istonojadranski
prostor. Do 1330. Venecija je zavladala svim komunalnim drutvima na
istonom Jadranu, od Istre do Dubrovnika. Izvan njezina prostora ostao je
jedino Senj Krkih knezova. Sredinom 14.st slijedi suprotna etapa
prostorne integracije. Zadarskim mirom 1358. Ludovik I. uklanja mletaku
vlast sa Jadrana za jednu polovicu stoljea, do 1409. Prostorno
integrativni prijelom temeljna je znaajka 14. st.
Prema sredini 14.st primjetno je da su na gotovo itavom prostoru
hrvatskih zemalja drutvene grupe staleki odreene, a njihov opseg
zatvoren. Nagli rast istonojadranskih gradova od Senja, preko Zadra do
Dubrovnika, druga je primjetna znaajka prijelomnosti 14.st.
Trea znaajka je drutvena kriza feudalnog ustrojstva to je naglo
buknula nakon Ludovikove smrti otvarajui hrvatski prostor novim
procesima razdvajanja. To e se najjae oitovati gubitkom Dalmacije
1409, a sporije i pogubnije turskom opasnou.

7. Razvoj komunalnog ustroja, stvaranje

plemikih republika i slobodni kraljevski gradovi

KOMUNALNA DRUTVA NA ISTONOM JADRANU

Ranosrednjevjekovni grad se oslanjao na urbanu i drutvenu batinu
kasne antike. Zajednicu su inili osobno slobodni pojedinci, a izvan
njezinog ustrojstva ostaju samo servi.
DOBA KOMUNALNOG SAZRIJEVANJA
U razdoblju drutvenog sazrijevanja u istonojadranskim gradovima,
od 12. do 14. st, svi procesi to su obiljeavali njihovu ranosrednjevjekovnu
povijest usredotouju se u stvaranju komune i njezina ustrojstva. U
razvijenom srednjem vijeku komunalna drutva ire i oblikuju svoja
okruenja ili distriktualna podruja, prema kopnenom zaleu i prema
oblinjem otoju. Stvara se i tonije odreuje nazivlje o pojmu i prostoru
komune. U epohi kodifikacije izriaj commune (=opina, zajednica)
oznaava i ustrojstvo vladanja. Prostor zajednice, tonije njeno gradsko
sredite, izraava pojam civitas (grad). Izvan gradskog sredita nalazi se
teritorij grada ili distrikt (districtus). Nadlenost komunalne uprave protee
se nad gradom i njegovim distriktom. To je prostor komunalnog drutva.
U 12. i 13.st gubi se upravna neodreenost i stvaraju se stalna
komunalna tijela. Prvi samostalni oblik komunalne uprave bio je konzulat
na elu kojeg su bili konzuli, punopravni pripadnici komune, graani.
Dosljedno tome, upravljanje komunom usredotouje se u skupini
najuglednijih graana. U 13.st tu ulogu preuzimaju vijea, s tono
odreenim brojem lanova. Komunalna vijea dograuju se i u 14.st, jer
ona tek tada postaju stalekim tijelima patricijata, ali je uza sve to ve u
asu kada su se vijea pojavila, upravno ustrojstvo komune ve bilo
uspostavljeno (13.st). Donoenjem komunalnih statuta u drugoj polovici
13.st i u prvoj polovici 14.st ono bilo i kodificirano.
POLITIKA VLAST I KOMUNALNA DRUTVA
Komunalna drutva na istonom Jadranu, od Istre do Dubrovnika i
Kotora razvila su izmeu 1100. i 1350. svoje unutarnje ustrojstvo. Gradovi
su se ve u ranom srednjem vijeku oduprirali pritisku vanjskih sila. Nakon
1100. podignuli su takvo drutveno ustrojstvo na koje politike vlasti izvan
njih nisu mogle znatnije utjecati. Komune se odupiru snagama i s kpona
(ugarsko-hrvatski, bosanski i srpski vladari, feudalni dinasti) i snagama s
mora (Mletaka Republika).
KRALJEVSKI GRAD U SLAVONIJI

U Slavoniji je djelovanje kraljevske vlasti u razvijenom i kasnom

srednjem vijeku bilo veoma vano. Djelotvornost panonskog kralja
oitovala se u Slavoniji ve potkraj 11.st, kada je Ladislav Arpadovi
utemeljio biskupiju u Zagrebu. Razvoj gradova u Slavoniji oslanjao se na
drutvene poticaje to su od 10.st, irei se europskim prostorom poeli
dolaziti i do hrvatskih zemalja, a to su gospodarska probrazba i kolonistiki
pokret. Uloga kraljevske vlasti bila je veoma primjetna. Arpadovii u 13.,
Anuvinci u 14.st podupiru stvaranje mree slobodnih gradova u Slavoniji.
KRALJEVSKA ZATITA I FEUDALNA VLAST
Smjeteni u nesigurni i esto promjenjiv raspon kraljevske i feudalne
vlasti, slavonski gradovi su bili mnogo osjetljiviji na promjene u sustavu
vladanja od komunalnih drutava na Jadranu. Do kraja srednjeg vijeka oni
nastoje sauvati svoj prvobitni pravni poloaj i okrilje kraljevske vlasti.
PRIGUENI KOMUNALNI DUH GRADECA
Od svih kraljevskih gradova Slavonije gradec je bio drutveno
najistaknutiji. Komunikacijski izvanredno smjeten na razmeu Jadrana i
Panonije, podupiran od Arpadovia i Anuvinaca, Gradec u drugoj polovici
14.st dopire do razvojne razine kakvu nije dosegao nijedan drugi slobodni
grad u Slavoniji. Na njegov razvoj djelovala je kriza na prijelazu 14. u 15.st.
Sigismund je Gradec prepustio upravi feudalcima.
U prvoj treini 15.st Gradecom su upravljali Albeni, zamjenili su ih
Talovci, ali je u itavom tom razdoblju u pozadini bila najmonija obitelj tog
vremena grofovi Celjski. Poto su 1436. stekli Medvedgrad, Celjski su
nastojali zavladati i Gradecom. Ve 1437. dolazi do bitke sa Celjskima pod
gradskim bedemima, i tada su Celjski odbijeni. Ali je 1441. Urlik II. konano
osvojio Gradec. Tek je njegova pogibalj 1456. prekinula drugu epohu
izravne feudalne prevlasti. Nakon toga ivot Gradeca nije bio jednostavan,
o tome svjedoe nastojanja Matijaa Korvina da barem oslobaanjem od
poreznih tereta ojaa jedino gradsko uporite u njegovu sukobu s
feudalnom vlastelom.
KODIFIKACIJA I ZASEBNOST
Znak dosegnute zasebnosti drutvenih zajednica u hrvatskom
srednjevjekovlju bila je kodifikacija. Pomak od usmenog, obiajnog prava
prema pisanju statuta i kodifikaciji ostvaruju samo najrazvijenije drutvene
zajednice; s najveim opsegom zasebnosti. Statute ili zakone u hrvatskom
srednjovjekovlju sastavljaju samo drutvene zajednice na istonom
Jadranu. Kraljevski gradovi u Slavoniji u srednjem vijeku ne sastavljaju
svoje statute . Zamjenjuju ih odredbe, zabiljeene u kraljevskim
privilegijama. To i jest temeljna razlika izmeu grdskih zajednica na
istonom Jadranu i onih u Meurjeju. Dvije, trajanjem i drutvenim
sadrajem bitno razliite, pojave: poeci kodifikacije na obali i stjecanje

kraljevskih povlastica u Meurjeju, bijahu kronoloki istodobne.

Sazrijevanje komunalnih drutava na istonom Jadranu u prvoj
polovici 13.st, obiljeeno je prvim zbirkama obiajnog prava. Splitski
naelnih Gargan de Arscindis sastavlja 1240. tkz. kapitular s pravnim
odredbama splitske komune. Taj prvi pravni spomenik, sastavljen na
hrvatskom prostori, nije sauvan, ali su nakon njega nastali statuti Korule,
Dubrovnika, Zadra, Braa, Splita itd. Statute ili zakone sastavljaju sve
gradske zajednice na istonom Jadranu. I vinodolski gradovi sastavljau
1288. Vinodolski zakonik, napisan hrvatskim jezikom. Kodifikacija na obali
javlja se i u onim seoskim zajednicama koje su bile prirodno zatiene od
vanjskih snaga, pa su mogle odnjegovati svoje zasebno ustrojstvo (Poljica)
ili onima koje su se uspjele oduprijeti feudalnoj vlasti (Istra).
VEI I MANJI NA OBALI
Podjela stanovnitva u dalmatiskim gradovima u maiores i minores,
u vee" i manje, zabiljeena je jo u ranome srednjem vijeku. Izvori
nigdje ne zabiljeuju to su to vei, a to manji. Taj raspon upuuje na
razlike izmeu sloja uglednijih, utjecajnijih, onih na vrhu drutvene
zajednice, i onih to su bili udaljeniji od drutvenog vrha. Manji su bili
imovno i drutveno skromniji pripadnici gradske zajednice, bez mogunosti
izravna utjecaja na upravljanje gradom. Vei su bili skupina vladajuih.
U 14.st e se vei konano oblikovati u, pravima tono odreeni,
stale plemia. Patricijat se time izdvojio u grupu, staleki zatvorenu
spram drugih lanova zajednice.
KONANO OBLIKOVANI PATRICIJAT NA JADRANU
U dalmatinskim gradovima prava imena onih obitelji to e u 13.st
dalje initi sloj patricijata poinju se pojavljivati potkraj 12.st, u doba kada
komunalna drutva ustanovom konzulata prvi puta dokazuju svoju zrelost.
Ali ve na kraju 12.st, zadarska vrela uglednijim graanima daju i naziv
plemi (nobilis). U sredini i drugoj polovici 14.st lanovi vijea u veini
gradova su bili samo oni graani komune to su tom pravnom nazivu o
najvioj razini drutvene pripadosti mogli pridodati i staleki naziv plemii
(nobiles cives).
IDEOLOGIJA ZASEBNOSTI
Srednjevjekovni grad na istonom Jadranu itavim je svojim razvojem bio
usmjeren prema stvaranju ideologije zasebnosti. Stvarajui u dugim
procesima komunalno ustrojstvo, gradska se zajednica odupire svakom
ugravanju njezine zasebnosti. Politika vlast, to je ti gradovi priznaju,
stoljeima dopire samo do njegove drutvene povrine. Jai prodori
politike vlasti iz zalea u opseg grada sve do kasnog srenjeg vijeka samo
su prolazne epizode. Od poetka 13.st opasan je bio samo pritisak
Mletaka, ali i on je do poetka 15.st jae pogaao samo Zadar. U

Dubrovniku je Mletaka Republika vladala stoljee i pol, od 1205. do 1358.,

ali je njezin stvarni utjecaj na razvoj Grada bio skroman i jedva da je u
emu ograniavao gibanje dubrovake komune prema izrazitoj drutvenoj
individualnosti. Mletaka vlast u Splitu, Trogiru i ibeniku, bila je jo manje
utjecajna.
Svijest o individualnosti gradskog ivota oituje se u statutima i
komunalnom kroniarstvu. Statut komune nije samo kodifikacija obiajnog
pravna nego i svjedoanstvo komunalne individualnosti to je kroniaru
iskazuju u svojim djelima.
TOMA I MIHA
Dva najistaknutija djela splitskoh kroniarstva: Povijest salonitanskih
i splitskih biskupa ili krae Salonitanska povijest (Historia salonitana)
(napisana izmeu 1266. i 1268) Tome Arhiakona i O podvizima rimskih
careva i papa (1358.) Mihe Madijeva Barbazanisa. Komunalna drutva na
istonom Jadranu u tom razdoblju konano sazrijevaju, oblikuju svje
staleko ustrojstvo, ali se mjenjaju i njihove politike prilike. Na kraju tog
radroblja vri se mirom u Zadru 1358. pripajanje dalmatinskih gradova
hrvatskom kraljevstvu.
PERCEVALOVO ISHODITE
Ishodite o komunalnom i plemikom drutvu jest i Percevalov statut
grada Splita iz 1312. On u Uvodu istie da splitski plemii potjeu od
salonitanskih graana. Kasnije istie da su salonitanski plemii dobili svije
starinsko podrijetlo od Trojanaca. Tako je oblikovana Trojanska legenda.
KOMUNALNI DUH U SLAVONIJI
U Slavoniji se gradski ivot mnogo jae razvio. Na povrini povijesti
najranije se pojavljuje Zagreb, u kojemu Ladislav Arpadovi najkasnije
1094. utemeljuje biskupiju. Privilegijem hercega Andrije 1198. Zagreb,
odnosno naselje ispod biskupskog sredita, postaje podvrgnut jurisdikciji
zagrebakog biskupa, drutvena je preobrazba Slavonije postala podlogom
razvoju gradskog ivota. Od poetka 13.st u Slavoniji nastaje mrea
slobodnih kraljevskih gradova.
GRAD KAO RAZVOJNI ZNAK
Srenjovjekovni je grad, prema tome, u isti mah bio osjetljivim, ali i
najpouzdanijim znakom drutvenog razvoja na hrvatskom prostoru.
Gradska sredita od 12.st dalje prekrivaju sav hrvatski prostor, irei se od
istonojadranske onale prema kontinentalnom zaleu. Pored kraljevskih
gradova u Slavoniji je u kasnom srednjem vijeku nikla brojna skupina
feudalnih trgovita. Ali su samo rijetki iskazali povijesnu otpornost i jaku

drutvenu individualnost (Zagreb, Gradec, Varadin). Istoni se Jadran

isticao dinaminou i raznolikou gradskog ivota.

8. Plemii i seljaci

TEMELJNI POJMOVI
Seljaci i plemii dvije su glavne drutvene skupine u hrvatskom
srednjevjekovlju. Seljak (villianus, villicus, colonus, rusticus, laborator,
zapator, jobagio) je obraiva zemljita, ratar ili vinogradar, plemi
(nobilis) je vlasnk zemljinog posjeda ili ratnik. Ako bismo im dodali i
sveenstvo (clerus), dobili bismo trostruku razdiobu srednjevjekovnog
drutva, u one koji rade (seljaci), oni koji ratuju (plemii) i oni koji mole
(sveenici).
U zbirnom nazivu seljatvo u ranom srednjem vijeku razlikuju se
neslobodi servi na pridvornim gospodarstvima, u okruju gradova
bizantske Dalmacije, od slobodnih seljaka (villani), pripadnika seoskih
opina koji obrauju vlastito zemljite. U razvijenom srednjem vijeku, od
12.st na dalje, drutveni poloaj seljatva i seoskih opina bio je sve
sloenijim. Na seoska podruja srednjevjekovne Hrvatske i njezinih
upanija u neposrednom zaleu dalmatinskih gradova ire se gradski
distrikti ili kotarevi, pa selo postaje sastavnim dijelom komunalnog
ustrojstva koje svim pripadnicima uva osobnu slobodu, a kmetove
(obraivae zemljita ili vinograda) i teake podvrgava komunalnom sudu,
a ne sudskoj vlasti zemljoposjednika. Ali dio seoskih opina u Hrvatskoj
uspio je i u tom razdoblju (do 14.st) sauvati vlastiti zemljini posjed ili
plementinu. U razdoblju konanog staleog oblikovanja u hrvatskim
drutvima, u prvoj polovici i sredini 14.st, ta injenica postaje osnovicom i
preduvjetom nobilitiranja njihovih pripadnika. Nekadanji slobodni seljaci
postaju, uz potporu kraljevske vlasti, plemii Hrvatskoga Kraljevstva. Tako
se sloj nieg plemstva u srednjevjekovnoj Hrvatskoj pridruuje redovima
hrvatske vlastele. Tek stvaranjem niega plemstva konano se oblikuje iri
pojam plemstva u srednjevjekovnoj Hrvatskoj.
I plemstvo (maiores, nobiles) u dalmatinskim gradovima iskazuje
jednaki autohton razvoj. Dok je niem plemstvu ishodite seoska opina i
slobodni zemljini posjed ili plementina, plemstvo u dalmatinskim
gradovima sastavni je dio urbanog kontinuiteta izmeu kasne antike i
ranog srednjeg vijeka, te sloenih procesa komunalnog sazrijevanja.
Posve je suprotan bio razvoj plemstva u srednjovjekovnoj slavoniji.
itava plemika drutvena ljestvica, od niega plemstva (servientes regis,
nobiles) do velikakih rodova, pokazuje jak, izravan uzjecaj kraljevske
vlasti Arpadovia i Anuvinaca.

ZEMLJINO VLASNITVO
ivjeti na vlastitom komadu zemljita, obraivati vlastitu oranicu ili
vinograd, znailo je biti pravno slobodan, tonije neovisan od bilo kakve
ekonomske i sudske vlasti zemljoposjednika. Politiko i ekonomsko
podvrgavanje seoske opine, njezina zemljita i njezinih pripadnika, nekoj
drugoj vlasti, bila to vlast plemia, graanina ili sveenika, znailo je
gubitak pravne neovisnosti. Pravno slobodan pripadnik seoske opine
postajao je na taj nain ekonomski i pravno ovisnim kmetom na selitu
feudalnog posjeda.
Prevladavajui, seoski dio stanovnitva posjedovao je najmanje
zemljita. Temeljni, proizvodni sloj hrvatskog stanovnitva preteno je
obraivao tue zemljite koje je najveim dijelom bio u vlasnitvu gradske
i feudalne, svjetovne i crkvene elite.
VRSTE ZEMLJINOG POSJEDA
Ranosrednjovjekovna vrela upuuju na dvije glavne vrste zemljinog
vlasnitva: 1) kraljevski zemljini posjed (territorium regale) i 2) slobodni
posjed seoskih opina ili zajednica (villa). Njima se ve u ranom srednjem
vijeku pridruuju jo dvije vrste zemljinog vlasnitva 3) posjedi crkvenih
institucija (samostani , biskupije) i 4) zemljini posjedi svjetvovne elite
(gradski patricijat u dalmatinskim gradovima, pripadnici kraljevskih
uglednika u Hrvatskoj, prije svega upani).
Temeljne smjernice u razvoju zemljinog vlasnitva u
srednjovjekovnoj Hrvatskoj, su: a) smanjivanje kraljevskog posjeda i
slobodnog zemljinog posjeda seoskih zajednica i b) irenje zemljinih
posjeda svjetovne vlastele i crkvenih institucija.
SREDNJOVJEKOVNA HRVATSKA I TERRITORIUM REGALE
Ne postoje nikakvi sustavniji podaci o opsegu kraljevskog posjeda u
Hrvatskom Kraljevstvu, a ono to je sauvano prije svega upuuje na
smjernice u razvoju kraljevskog zemljinog posjeda. On se u ranome
srednjem vijeku smanjivao kraljevskim darovnicama svjetovnim
uglednicima i crkvenim institucijama.
U razvijenom sredjem vijeku razvoj Bribirske upanije najtonije
ocrtava opseg djelovanja kraljevske vlasti Arpadovia u Hrvatskoj. Ta
upanija se u tom razdoblju pretvara u knetvo Bribiraca.
RANOSREDNJOVJEKOVNA SEOSKA OPINA
Ustrojstvo drutva u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj ve je od
poetka moderne hrvatske historiografije u sredini 19.st bilo predmetom
sustavnih pruavanja, naroito u djelima F. Rakog i V. Klaia.
Raki je osnovicom ranoga hrvatskog drutva smatrao pleme, pa se

u Hrvatskoj naselilo jedno pleme uz drugo. Pleme je, prema Rakom, u

genetikom smislu skup rodova koji su stanovali zajedno u selima, te su
imali zajedniko ime, zajedniku imovinu i zajednikog starjeinu, to
znai da su rodovi ivjeli u zadruzi.
U gledite Rakog, Klai unosi teoriju o tkz. socijalnom dualizmu.
Nakon doseljenja Hrvata meu Slavene stanovnitvo se, prema Klaiu,
dijelilo u dvije glavne skupine: u slobodne ili plemenite Hrvate koji su
podjeljeni na plemena drali svu ili bar najvei dio zemlje i neslobodne
ljude (servi, ancillae) koji su ivjeli na plementinama plemenitih Hrvata,
tj. u podlone Slavene. Ta se teorija dugo odrala u historiografiji. 50-ih
godina 20.st historiografija se usmjerava prema prouavanju
gospodarskog i drutvenog razvoja te se unose temeljne promjene u
predodbu o ranome hrvatskom drutvu.
STVARANJE VLASTELINSTVA
Neven Budak istie da su zemlju obraivali slobodni seljaci unutar
seoske opine i da je vjerojatno tek 11.st vrijeme kada se stvaraju novi
oblici odnosa u ageru. Samostanski kartular (Policorion) poznaje ih pod
imenom villani, ive u selima, raspolaui slobodno svojom zemljom, a
njihovi posjedi nazivaju se alodijima.
Temeljna organizacijska forma na hrvatskome selu u ranome
srednjem vijeku bila je seoska opina ili villa, koju tvore njezini slobodni
pripadnici ili villani. Tek potkraj ranoga srednjeg vijeka istonojadranska
gradska drutva poinju postupno podvrgavati slobodne seoske opine
irenju vlastitih zemljinih posjeda (agera).
SEOSKA DRUTVA: RAZVIJENI I KASNI SREDNJI VIJEK
Prodiranje svjetovnog i crkvenog zemljinog posjeda iz dalmatinskih
gradova prema hrvatskom zaleu biva sve jaim, dok se dio seoskih
opina ukljuuje u knetva hrvatske vlastele, pa njihovi pripadnici postaju
ovisni kmetovi na njihovim zemljinim posjedima. I stvaranje knetava i
irenje zemljinih posjeda iz gradskih sredita na obali pokazuje da se
postupno pogorava gospodarski i pravni poloaj seoskih drutava u
Hrvatskoj. Ipak je seoska opina i dalje, kroz razvijeni i kasni srednji vijek,
temeljni oblik drutvenog organiziranja na seoskim podrujima. U
ustrojstvu seoskih drutava u tom su razdoblju sve primjetnije
gospodarske i staleke razlike izmeu njihovih pripadnika, od kojih veina
postaje obraivaima zemljita na svjetovnim i crkvenim vlastelinstvima,
ali je seoska opina unato tome od 12.st na dalje nezaobilazna osnovica
drutvenog razvoja u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.
U razvijenom srednjem vijeku dolazi do sukoba stanovnika sela i
komunalnom jurisdikcijom dalmatinskih gradova. Primjer je sukob
stanovnika sela Srinjine (stanovnici tog kraja i nemali broj Kaia na elu

sa knezom Nikolom drali su za sebe selo Srinjine) i splitskog nadbiskupa

Arnirom (1180.) ili sukob stanovnika sela Ostrog kojeg Spliani (na elu s
knezom Petrom iz Huma) napadaju zbog toga to su se nastanili na to
podruje pod izlikom da su oni subatinci (1225.). Oba dogaaja zabiljeeni
su u Tominoj Salonitanskoj povijesti. Tu se prvi puta javlja izriaj dedii
(dedigi), upotrijebljen za stanovnike sela Ostroga koji pokazuje kako je rije
o skupini ljudi koji posjeduju vlastiti zemljini posjed. Ova dva primjera
pokazuju s koliko otrine s ogranienim mogunostima irenja
distriktualnog podruja (Split) nastoje podvrgnuti komunalnoj vlasti seoske
opine u hrvatskom zaleu.
irenje zadarskog distrikta unosi promjene u drutveno ustrojstvo
seoskih opina. Veina njihovih zemljita postupno se ukljuuje u zadarski
svjetovni i crkveni zemljini posjed, a villa ili selo postaje njihovim
nerazdvojivim sastavnim dijelom. Nekadanji posjednici vlastitih zemljita
postaju kmetovi ili villani na posjedima zadarskih graana ili Crkve, po
pravnom poloaju distriktualci zadarske komune.
Zadarski statut, odnosno njegove Reformacije (15.st), razlikuju i dvije
vrste stanovnitva na zadarskim otocima. Prva su otoani, odnosno
kmetovi koji su naseljeni na zemlji nekog zadarskog graanina, drugi je
stanovnik otoka koji ima vlastito zemljite (dedii).
USTROJSTVO SELA
Selo na zadarskom distriktu postaje jedinica politike uprave, u
vrelima oznaena nazivom suija, liga ili posoba, koju organizira
komunalna ili mletaka vlast. S druge strane, selo se okuplja oko svoje
bratovtine koja nastaje unutar njega, potaknuta vjerskim duhom, ali i
socijalnim ciljevima. U drugoj polovici 14.st zadarski je distrikt bio
podjeljen na suije, na elu sa sucima (iudex). Njihov najvaniji zadatak bio
je izvavanje obveza suije, dakle zadarskih sela, prema komunu.
U sredini 15.st dunost seoskih sudaca bila je uklopljena u novi
mletaki upravni sustav na zadarskom teritoriju to su ga inile tkz. lige i
posobe. Lige su bile udruge vie sela na kopnenom dijelu zadarskog
distrikta, dok su postrojbe bile skup stanovnika ili seoskih glavara u
svakom selu. Glavni im je zadatak bio odravanje na poduju lige i
sprjeavanje kraa i pljaki. Na elu sela, u sklopu lige, bili su suci koji su
imali pravo izricati presude u gradskim parnicama, ako vrijednost spora
nije prelazila iznos od pet mletakih libara. U sluaju krivinog prijestupa
na podruju lige, svaki je stanovnik sela bio duan pohitati u pomo onima
koji su pretrpjeli tetu i progoniti zloince.
SELO I BRATOVTINA
Institucija liga i posoba na zadarskom teritoriju u 15.st, u tom sklopu
i uloga seoskih sudaca, utvrena je u reformaciji zadarskog statuta Oblik

povlastica liga zadarskoga knetva (1455.) i u Vranskom obiajnom pravu

(1454.), a oslanjala se na starije, predmletako upravno ustrojstvo te
dijelom i na obiajno pravo, ali uz sve to mletaka je uprava u toj instituciji
imala upravno politiku ulogu odravanja reda u zadarskom zaleu. Uz
spomenute insitucije, na itavom prostoru istonog Jadrana postojao je i
drugi sloj seoskih institucija koje se stvaraju unutar samih drutava i koje
vrela najee oznaavaju kao universitas (zajednica, opina) i faternitas.
Seoske zajednice i bratovtine bile su integralni dio drutvene
svakodnevnice, pa su brinule za neposredna materijalna i duhovna dobra
svojih pripadnika. One su mogle sklapati pravne poslove, posjedovati
nekretnine, vlastitim novanim sredstvima podmirivati zajednike potrebe
njihovih pripadnika.
Seoske bratovtine iskazuju nunost drutvenoga zajednitva i
uzajamne pomoi lanova opine. Da bi mogle ostvarivati svoju drutvenu
ulogu, morale su imati i vlastito upravno ustrojstvo, koje je bilo ureeno u
pravilima bratovtine ili martikuli. lanovi bratovtine ili bratimi bili su
duni pomagati druge bratime, za ivota ili prilikom smrti. Bratovtina je
istodobno uvala red na svojemu podruju i kanjavala krivine prekraje
svojih pripadnika. Ako je neki bratim poinio veu krau, razarala mu se
kua, a on se protjerivao iz sela.
Sve navedeno je dokaz da je mletaka uprava u Dalmaciji u 15.st
dijelom i sama poticala i organizirala seosku samoupravu, a dijelom
doputala i samostalno organiziranje seoskih drutava. Sesoska se drutva
na istonom Jadranu u kasnome srednjem vijeku razvijaju izmeu ovisnosti
i individualizacije. Njihovi pripadnici bili su ekonomski ovisni od vlasnika
zemljita na kojem su ivjeli, ali se njihova individualnost izraavala u
njegovanju tradicijske kulture i razliitih oblika duhovnosti.
PLEMSTVO U SREDNJOVJEKOVNOJ HRVATSKOJ
Najizrazitiji model spoznaja hrvatske historiografije o plemstvu u
ranome srednjem vijeku do nalazimo u iievoj Povijesti Hrvata u vrijeme
narodnih vladara (1925.). Prema iiu, hrvatski je narod u ranome
srednjem vijeku bio sastavljen od slobodnih i neslobodnih ljudi. Slobodni su
se djelili na seljake, graane i plemie. Graanstvo se dijelilo u dva
razreda: u gradske plemie i u obine neplemenite graane. Jednako tako
je i plemstvo bilo vie i nie. U vie plemstvo brojali su se banovi, upani i
dvorski dostojanstvenici, dok su svi ostali sainjavali nie plemstvo. ii
kae da se svaki slavenski narod raspadao u plemena (tribus), a ona opet
u bratstva s bezbrojnim rodovima. Tako je hrvatski narod bio podijeljen u
plemena. Ona su se postupno drutveno razdvajala, jer su se s vremenom
uzdigli najodliniji rodovi iz pojedinih plemena do poloaja velikaa, dok su
ostali bili obini plemii. ii zakljuuje da je ve i prije 1102.godine bilo
vie od dvanaest plemikih porodica, a ugovor s Kolomanom dogovorilo je

ono dvanaest velikaa (upana) kao predstavnici dvanaest hrvatskih

plemena.
ii je oblikovao ovakvu shemu o razvoju hrvatskoh plemstva:
RANI
SREDNJI
VIJEK (7.
11.
STOLJEE)
DOBA
ARPADOVI
A (12.
13.ST)
14. I 15. ST

HRVATSKO PLEMSTVO

Plemstvo dvanaestero plemena. Ne

spominje se u cjelini

PRVI PRAVI I
PRIRODNI PLEMII
KRALJEVINE
HRVATSKE
PLEMSTVO
DVANAESTERO
PLEMENA

1. spisak plemena prvi put u

Pacta conventa 1102.
2. pojedinano spominjanje plemena
u ispravama 12. i 13.st
Plemena se spominju kao cjelina
(kasta)

Hrvatsko plemstvo (praplemstvo) je prema iiu pojava koja

ispunjava itavo srednjevjekovno doba hrvatske povijesti, ali u kojoj je
jedva primjetna kategorija razvoja. On na taj nain eli obraniti
vjerodostojnost Pacta conventa. Taj dokument je falsifikatom nazvao ve
Milan ufflay. On smatra da se prvi podatak o instituciji plemstva ne javlja
prije 1350. Smatra da u doba Arpadovia u Hrvatskoj postoji
praplemstvo, iz kojega se u pogodnim okolnostima razvio savez
plemstva dvanaestero plema
Lj. Hauptmann se takoer odvaja od iieva miljenja, a nadovezuje
se na Klaievu ideju socijalnog dualizma pa zakljuuje da je stara
hrvatska poznavala samo vlastelu i podlonike. Prema njemu dakle
plemstvo nastaje samim doseljenjem polovicom 7.st.
M. Barada predlae novo tumaenje o stvaranju plemstva istie da
u ranosrednjevjekovnoj hrvatskoj nije postojalo staleko plemstvo
(nobiles), ve samo sloj odlinika koji su se po doseljenju asimilirali sa
ljudima koje su zatekli na tom podruju. Zbog toga se odmah po doseljenju
u Hrvatsku nije razvio plemenski sustav. Hrvatski je vladar, oko sebe
okupljao upane, a poslije i dvorske dostojanstvenike, koji su bili odlinici,
a koje nai izvori nazivaju nobiles, principes, primates, barones, ali to su
samo nazivi asti koji ne upuuju na postojanje plemstva. Tvrdi da je
institucija plemstva dvanaestero hrvatskih kraljevstava koja se spominje
u spisu Pacta conventa bila djelo kralja Kolomana, koji je odreenoj skupini
plemena podijelio privilegije. Na taj nain, tek dolaskom Arpadovia na
hrvatsko prijestolje, nastaje posebna staleka ustanova koja se naziva
plemstvo dvanaestero hrvatskih plemena hrvatskoga kraljevstva, pa u

Kolomanovim darovnicama treba traiti poetak stvarnog hrvatskog

plemstva.
N. Klai smatra da u hrvatskom kraljevstvu izmeu 1350. -1459.
postoji institucija dvanaestero plemena i da ti plemii dre svoje posjede
po nekom osobitom pravu koje se naziva libertas. Ona smatra da zemlja
nije bila titulus nobilitatis ve je jedan od glavnih kriterija za odreivanje
nobiliteta u 15.st bio oprost od plaanja poreza. N. Klai u radnji Osnutak
saveza plemstva dvanaest plemena kraljevine Hrvatske istie da je savez
utemeljio kralj Ludovik, nastojei stvoriti sloj sebi odanih plemia.
Taj savez plemstva dvanaest plemena se prvi puta spominje u ispravi
Stjepana, bana itave Slavonije i Hrvatske iz 1350/51 iz Virevia. Ona je
temeljni podatak o razdiobi nieg plemstva u srednjovjekovovnoj Hrvatskoj
u dvije skupine: u plemstvo u irem smislu i u plemstvo dvanaestero
plemena Hrvatske kao uu staleku zajednicu. U historiografiji postoje
dva tumaenja isprave iz Virevia. Ili su neka plemena traila da im se
openito prizna plemiki status ili su traili da uu u savez dvanaest
plemena.
Druga isprava o toj temi je isprava o parnici izmeu cetniskih
plemia s knezom Ivanom Nelipiem, koja se 1360. vodila u Zadru pred
kraljicom Elizabetom. Oni su dokazivali da su oduvijek bili plemii (i po
tome imaju ravo ui u savez plemstva dvanaest plemena) jer su imali
svoju batinu (hereditas), dokaz o opostu plaanja poreza (cenzus) i
uskraivanje vojne slube (servicium) to ukazuje na Pacta conventu, jer je
upravo te privilegije Koloman dao kada je pripojio Hrvatsko kraljevstvo
Ugarskoj. Sadrajna podudarnost iumeu isprave o parnici cetinskih
plemia i Qualitera (kako se jo naziva Pacta Conventa) upuuje na
zakljuak da tekst Pacte convente ukazuje na staleka prava i razinu
staleke svijesti niega plemstva u Hrvatskoj u sredini 14.st, a ne na
poetku 12.st, kako se istie na kraju Pacte convente. Stoga se moe
zakljuiti da je mogue da je Pacta conventa ustvari falsifikat iz 14.st, koji
je sastavljen po 17. poglavlju Salonitanske povijesti Tome Arhiakona i
ispravi kralja Kolomana samostanu sv. Marije u Zadru 1102.
PLEMSTVO U SREDNJOVJEKOVNOJ HRVATSKOJ: TEMELJNI PROCESI
Kritika analiza podataka o hrvatskim plemenima u doba Arpadovia
i odreivanje procesa u kojima se stvaralo plemstvo u srednjovjekovnoj
Hrvatskoj upuuju na dvije glavne drutvene razine: izdvajanje vlasteoskih
rodova i stvaranje feudalnih knetava te postojanje hrvatskih plemena i
njihovih pripadnika kao osnovice iz koje se izdvajaju vlasteoski rodovi ali iz
koje e izrasti i nie plemstvo. Stoga je iri pojam plemstvo u
srednjovjekovnoj Hrvatskoj od 12. do 15.st sastavljen od dvije staleke
razine:
a) vlastela, velikai (comites)

b) nie plemstvo (nobiles), s dva sloja:

1) nie plemstvo (nobiles) u irem smislu
2) plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske
U vrelima od sredine 12. do sredine 14.st spominje se nekoliko
skupina plemena: a) plemena koja u sredini 14.st ulaze u zajednicu
plemstvo dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske, pa su poimenice
poznati u Pacta conventa; b) plemena koja u asu kada se ta institucija
stvara u nju ne ulaze, pa nisu poznati u Pacta conventa, ali koja se
sredinom 14.st pominju u vezi s plemstvom dvanaestero plemena
kraljevine Hrvatske i stjeu prava koja uivaju lanovi te institucije; c)
plemena koja takoer ne ulaze u plemstvo dvanaestero plemena
kraljevine Hrvatske, ali za koja se prema sauvanim vrelima ne moe
odrediti nikakav drutveni status, osim pripadnosti plemenu i d) plemena
koja se spominju u vrelima 12./13.st ali im se kasnije gubi svaki trag.
Prva skupina je najvanija jer obuhvaa plemena koja se najee
spominju u izvorima i ija je drutvena uloga najvanija. Meu njima su
plemena Kaia, ubia i Gusia koji su se kasnije razvili u mone
vlasteoske rodove.

DOBA STALEKOG OBLIKOVANJA I ULOGA KRALJEVSKE VLASTI

Sredina 14.st je doba stalekog oblikovanja nieg plemstva u
srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Nie se plemstvo, kao staleka drutvena
skupina svakako oblikuje prije 1350., ali se vie od toga na temelju
sauvane grae ne moe rei.
Da bi pripadnici hrvatskih plemena mogli postii plemiki status
(libertates) i ostvariti temeljna staleka prava, tj. nesmetano uivanje
zemljinih posjeda i oprost od plaanja poreza, bilo je nuno da izmeu
plemena i kraljevske vlasti, odnosno njezinih institucija (sabor, ban) ne
postoji nijedna druga jurisdikcija (feudalna, vlasteoska). Plemena koja u
sredini 14.st ulaze u zajednicu plemstvo dvanaestero plemena kraljevine
Hrvatske nisu mogla imati svoje zemljine posjede ni na jednom drugom
teritoriju, nego na onome na kojemu se protezala izravna jurisdikcija
kraljevske vlasti. To je kljuni preduvijet koji je bio vaan za itavo nie
plemstvo u srednjevjekovnoj Hrvatskoj.
ZBOG EGA JE SASTAVLJEN QUALITER?
Analiza vjerodostojnosti podataka pokazala je da se temeljne
odrednice Qualitera preklapaju sa gleditima i tegobama nieg plemstva u
Hrvatskoj juno od Velebita u sredini i drugoj polovici 14.st., pa je taj spis
mogao iskazivati samo mentalna, staleka gledita tog sloja hrvatskog
drutva u tom razdoblju. Qualiter nema ni misaone ni drutvene veze s
hrvatskim vlasteoskim rodovima, jer kljune sadrajne sastavnice tog

spisa: plementina i oprost od plaanja poreza, nisu mogle imati bilo kakvu
vanost u razvoju feudalne elite.
Slobode, mirno uivanje zemljinih posjeda i oprost od plaanja
poreza, bile su stalekim znakom plemstva dvanaestero plemena, pa je
pripadnost toj drutvenoj instituciji hrvatskom malom plemiu osiguravala
izdvojeni drutveni poloaj.
Na izmaku srednjega vijeka, u 15.st, razlika izmeu onih plemia koja
su pripadali instituciji plemstva dvanaest plemena i onih koji su bili izvan
nje se u potpunosti gubi. Upravne institucije niega plemstva, plemike
opine sa plemikim sudskim stolovima, postupno se ire itavom
srednjovjekovnom Hrvatskom juno od Gvozda, a i sam spomen plemstva
dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske isezava iz vrela, pa se
posljednji put spominje 1459.

9. Biskupije i redovi
CRKVENO USTROJSTVO
Sustav crkvenih ustanova zavrni je sloj u skupu initelja to su
olikovali drutveni prostor hrvatskog srednjovjekovlja. Organizacijski vrh
Crkve, mrea biskupija i nadbiskupija, vezan je uz grad, dok samostanske
zajednice dijelom nastaju u gradskim sreditima ili u njihovoj blizini, ali i
izvan njih, na izrazito seoskom podruju. Samostani i upe bili su, za
razliku od biskupskih sredita, mnogo vre vezani uz neposredni ivot
ljudi.

RANO DOBA JADRANSKIH BISKUPIJA

Poetna arita crkvene organizacije i prva biskupijska sredita
nastaju na onom dijelu hrvatskog podruja na kojemu se razvila i prvobitna
jezgra hrvatske drave, na istonom Jadranu. Panonska je ravnica sve do
potkraj ranoga srednjeg vijeka bila u sjeni zbivanja na istonojadranskoj
obali. Oko godine 600. pada Sisaka biskupija, a potvrde o postojanju
crkvene organizacije na prostoru Panonije dolaze tek u 11.st.
Nakon pada salonitske nadbiskupije, sredite se pomie na Split, i to
zasigurno ve u 7.st. Sigurno je da su na ekumenskom koncilu u Nikeji,
787.god bili nazoni i dalmatinski biskupi, salonitski, to znai splitski,
rapski, osorski i kotorski. Prve vijesti o zadarskoj nadbiskupiji potjeu tek u
9.st, sa prvim poznatim biskupom Donatom (on i zadarski namjesnik Pavao
posjeuju Karla Velikog odmah nakon 800.).
IRENJE BISKUPIJSKIH MREA
U sredini 9.st u Ninu je uspostavljena prva biskupija na hrvatskom
politikom podruju. Ninska biskupija ukinuta je na drugom splitskom

saboru 928, a podruje jurisdikcije Splitske nadbiskupije pomaknuto je od

gradskih okruja u Dalmacije, duboko prema zaleu, na prostor Hrvatskog
Kraljevstva, u naelu do granica Panonije.
Odlukom splitskih crkvenih sabora stvoren je vrsti sustav
biskupijske organizacije na jadranskom dijelu hrvatskoga prostora. Potkraj
10.st od Splitske nadbiskupije odvojila se Dubrovaka biskupija i podignuta
je na razinu nadbiskupoje. Podizanjem Zadarske biskupije na nadbiskupiju
1154. Splitskoj je nadbiskupiji oduzet itav jadranski otoni prostor, od
Zadra do kvarnerskih biskupija (Osor, Krk i Rab). Tak je istonojadraski
pojas, od granica Istre, bio podjeljen izmeu triju nadbiskupija, Splitske,
Dubrovake i Zadarske. Oko 1160. utemeljena je Senjska biskupija, a na
splitskom crkvenom saboru 1185. Krbavska biskupija. ibenska biskupija
nastaje 1298. odvajanjem od Trogirske biskupije. U 14.st uspostavljene su i
Makarska i Duvanjska biskupija.
CRKVA U PANONIJI
O razvoju Crkve u Panoniji ranosrednjevjekovna vrela sadravaju
malo obavijesti. Sisaka biskupija spominje se samo jednom, na splitskom
crkvenom saboru 928. Izmeu tog podatka i vijesti o utemeljenju
Zagrebake biskupije 1094. isprijeila se dvostoljetna utnja. Najvie to
moemo rei jest da je na rubnom dijelu Panonske nizine postojalo
kransko stanovnitvo, to znai da je neki oblik crkvene organizacije
morao postojati.
CRKVENI I POLITIKI PROSTOR
Politika vlast nastojala je s vlastitim prostorom uskladiti i podruje
crkvene uprave. Istarske biskupije trajno su podvrgnute jurisdikciji
patrijarha u Akvileji. Slavonija je priblino od Pakraca pripadala pod vlast
zagrebakog biskupa. Najvei, sredinji dio Slavonije sve do Iloka, pripadao
je biskupiji u Peuhu. Obje biskupije zajedno, Zagrebaka i Peujska,
potpadale su pod nadbiskupiju u Kalocsi, u Ugarskoj. Bosanska biskupija je
od 1247. imala sjedite u akovu, u Slavoniji, slijedei takoer politika
nastojanja Arpadovia prema srednjovjekovnoj Bosni.
BISKUPIJE I SAMOSTANI
Pojas biskupija ve je od ranog srednjeg vijeka bio mnogo razvijeniji
na obalnom nego na kontinentalnom podruju. Biskupije na obali su se na
obali ili izravno oslanjale na djelatnost starokranskih biskupija ili su se,
kao u salonitsko-splitskom primjeru, mogle pozvati na njihovu duhovnu
batinu. Na kontinentu je bio uniten svaki trak starokranske batine
(Sisaka biskupija), pa je potkraj ranoga srednjeg vijeka bilo nuno graditi
biskupijski sustav na posve novim temeljima.
Postanak i poetni raspored samostana u ranome srednjem vijeku

upuivao je na slinu razvojnu neravnomjernost. Prva mrea samostana

nastala je takoer na obali. Redovnitvo se u razvijenom srednjem vijeku
iri na prostore Hrvatske i Slavonije, a od 14.st i na srednjevjekovnu Bosnu.

POLETNA SNAGA REDOVNITVA

Na istonom Jadranu prvi su samostane utemeljili benediktinci, a od
9. do 11.st samostani su se gradili u svim gradskim sreditima.
Najistaknutiji su samostani sv. Krevana i sv. Marije. Benediktinski
samostani bili su prva poletna snaga duhovnog stvaralatva, oslonci
komunikacije s europsko mediteranskom civilizacijom. Redovnika
obnova, potaknuta u opatijama Cluny i Camaldoli, uvjetuje u 12. i 13.st
preporod benediktinaca u Hrvatskoj, pa se tada podiu brojni novi
benediktinski samostani.
irenje samostanske mree na balkansko panonskom podruju, od
Hrvatske i Slavonije do Bosne, nagovijestili su templari i cisterciti, nastavili
pavlini, a do kraja su je oblikovali franjevci i dominikanci.
Cisterciti dolaze u Hrvatsku potkraj 12.st. Njihov je prvi samostan bio
u Topuskom. U 12. St i viteki red templara utemeljuje svoje samostane na
hrvatskom podruju, od obale do slavonije. Od 13. st ire se pavlinski
samostani, preteito po Hrvatskoj i Slavoniji. Ipak, najiru prostornu
razdiobu i gustou samostanskih zajednica na podruju hrvatskih zemalja
ostvarili su u 13. i 14.st franjevci i dominikanci.
Franjevci podiu prve samostane u Zadru, Trogiru, Splitu i
Dubrovniku jo za ivota sv. Franje Asikog, dakle prije 1226.godine. Prvi
dominikanski samostan utemeljen je 1225. u Dubrovniku. Potkraj 13.st
franjevci dolaze i u Bosnu, 1340. osnovana je franjevaka Bosanska
vikarija.

10. to je to hrvatski kasni srednji vijek?

PREDUVJETI RENESANE ANUVINCI I LUKSEMBURANI
Vrijeme vladavine Ludovika I. Anuvinac (1340. 1382.) znailo je za
hrvatske zemlje vrhunac srednjovjekovlja: politika i gospodarska
integracija bile su praene kulturnim razvojem u ozraju predrenesanse, a
snaenje kraljevske vlasti i gradova govorilo je u prilog sreivanja
unutranjih prilika u Ugarskoj. Pobjedivi 1358. Veneciju, Ludovik je

ponovno ujedinio Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije (Venecija je dugo drala

gradove na jadranskoj obali i otoke), a pod upravom hercega, uz Hrvatsku i
Dalmaciju nala se i Slavonija, pa je itav hrvatski prostor bio ujedinjen u
jedinstvenu politiku cjelinu, iako sa zasebnim saborima i banovima. Na
krajnjem jugu Dalmacije, Dubrovnik se od 1358. razvijao kao faktino
samostalna republika, priznavajui suverenitet ugarskoga i hrvatskog
kralja.
Nakon Ludovikove smrti situacija se bitno izmijenila. Nezadovoljni
vladavinom njegove keri Marije, mnogi su se velikai i plemii pobunili, a
prednjaili su oni iz Slavonije i Hrvatske. U borbe za prijestolje upleli su se
mnogi, meu njima i napuljski, bosanski i praki dvor, a nakon gotovo tri
desetljea neprekidnih razmjerica kao komani pobjednik iz sukoba je
izaao Sigismund Luksemburki. Cijena koju je Hrvatska platila bila je
golema. Venecija je 1409.god od Sigismundova protivnika Ladislava
Anuvinca kupila prava na Dalmaciju, jer su joj se nakon Zadra, milom ili
silom predavali ostali dalmatinski gradovi. Do 1420. Venecija je u
potpunosti obnovila vlast na istonom Jadranu, s izuzetkom Dubrovnika
koji je sauvao svoju samostalnost do dolaska Napoleona. U nastojanju da
se odupre Sigismunovom pritisku, velika iz Bosne i Ladislavov namjesnik
u Hrvatskoj i Dalmaciji, Hrvoje Vuki Hrvatini pozvao je u pomo
Osmanlije, koji su tako 1414. prvi puta doli u Bosnu.
Kasno srednjevjekovlje iniciralo je procese koji su vodili ka
katastrofalnim teritorijalnim gubicima i gospodarskom propadanju,
pogotovo priobalnog pojasa koji e ostati odvojen od svog zalea.
Dolazak Luksemburana na anuvinsko prijestolje znaio je promjenu
u politikoj orijentaciji. Sigismunda nije zanimala Dalmacija, pa ju je uz
manji otpor lako prepustio Veneciji, on je bio vie okrenut Svetom rimskom
Carstvu. Prema Osmanlijama je odluio voditi aktivniju politiku, pokrenuo
je vojsku u kojoj su sudjelovali i brojni francuski vitezovi, ali je 1396. kralj
pretrpio teak poraz kod Nikopolja. Tom su se pobjedom Turci uvrstili na
Balkanu.
U nastojanju da ojaa svoj poloaj, Sigismund se oslanjao na
plemike rodove i kraljevske gradove. Prva polovica 15.st bila je vrijeme u
kojem su slavonski gradovi (Zagreb, Varadin, Krievci i neki drugi) jo
uvijek zadrali snagu iz predhodnog stoljea, a posvuda su na privatnim
vlastelinstvima nicala i trgovita, pa se poveao i udio stanovnitva koje je
ivilo u gradskim naseljima.
Razdoblje Sigismundove vladavine imalo je za Hrvatsku loe
posljedice: Dalmacija je preputena Veneciji, Osmanlije su se pojavile na
granicama, velikai i plemstvo ozbiljno su nakeli kraljevsku vlast.
Slavonija je bila znatno vie u vladarevu fokusu nego Hrvatska.

VRIJEME SMJENA NA PRIJESTOLJU HABSBURGOVCI, KORVINI I

JAGELOVII
Godine 1437. Ponovno se postavilo pitanje nasljedstva prijestolja, ali
je izbor ovoga puta bio brz. Za kralja je izabran Sigismundov zet Albert
Habsburki, prvi lan dinastije koja e odigrati glavnu ulogu u hrvatskoj
povijesti sljedeih pet stoljea. Albertov je poloaj u Ugraskoj bio oslabljen
otporom plemstva, koje ga je natjeralo na izdavanje dekreta kojim je
plemstvo na elu s palatinom dobilo vrlo velike ovlasti, dok je kraljeva
mogunost vladanja znatno ograniena. Od tog vremena, pa do izbora
Ferninanda Habsburkog za ugarsko hrvastkog kralja 1527., s izuzetkom
vladavine Matije Korvina, na ugarskom e prijestolju sjediti sve slabi
vladari, a plemstvo e preuzeti sve vaniju ulogu u voenju kraljevstva.
Albertova kratka vladavina (do 1439.) prola je u znaku daljnjeg
napredovanja Osmanlija na Balkanu. U kaotinim prilikama koje su
uslijedile nakon kraljeve smrti, sukobili su se Habsburgovci i Jagelovii,
umijeali su se burgundski vojvoda i aragonsko-napuljski kralj, ugarski i
hrvatski velikai. Nakon kratkotrajne vladavine Vladislava I. Jagelovia koji
je poginuo u bitci s Osmanlijama kod Varne (1439. 1444.), te prerane
smrti Ladislava Posthuma, Albertova sina (1457.), kao pobjednik je iz borbi
izaao Matija Korvin.
Ova dinastika nestabilnost trajno e ugroavati sigurnost
kraljevstva i iscrpljivati njegove financijske i ljudske resurse i umanjivati
spostobnost za obranu.
Hrvatska i Slavonija su se, nakon pada Bosne 1463., nale na prvoj
crti obrane. Pritom su Slavoniju titile rijeke (Sava i Dunav), ali hrvatska
nije imala prirodnih prepreka koje bi zaustavile akindije (osmanlijske
pljakake ete). Osmansko osvajanje Bosne izmijenilo je geopolitiku
situaciju u potpunosti: Hrvati su otad na granicama imali neprijatelja kojem
je cilj bio osvajanje njihova kraljevstva, a to je znailo neprekidni rat, pale
i pljaku, odvoenje ljudi u ropstvo ili njihov bijeg u sigurnija podruja.
Taktikom provoenja depopulacije i ekonomskog iscrpljivanja, akindije su
ostvarili puz sultanovim osvajanjima. Hrvatska je postala za nekoliko
desetljea glavno europsko bojite s Osmanlijama.
MATIJA KORVIN KRALJ, HUMANIST I RATNIK
Matija korvin (1458. 1490.) preuzeo je nakon pada Bosne odlune
mjere da sprijei osmanske provale. Iste godine kada je pala Bosna
pokrenuo je kampanju tijekom koje je osvojio vei dio Bosne i na njezinom
teritorije osnovao dvije banovine: Jajaku i Srebreniku, uja je zadaa bila
organizirati obranu Slavonije i Hrvatske. U obraunavanju s velikaima
oteo je knezovima Frankopanima Senj i primorske posjede, pa je na tom
podruju ustrojio Senjsku kapetaniju. Na taj je nain stvorio obrambeni
prostor koji se protezao od Jadrana do Drine. Na elu osvojenih djelova

Bosne bio je iloki knez Nikola kao Matijin vazal.

Postavio je administrativni aparat ija je mjesta popunjavao ne samo
sa pripadnicima plemstva nego i uenim graanstvom. Pokrenuo je i
porezne reforme, uvodei nove kraljevske poreze i ukidajue imunitete
magnata koji su bili osloboeni plaanja. Bitno poveanje poreza
omoguilo je uzdravanje raskonog dvora, investicije u znanost i
umjetonst te osnivanje trajne plaenike vojske.
Njegovo vladanje izazvalo je nezadovoljstvo plemstava, a onda i
otvorene pobune njemu najbliih suradnika. Matija je pobunu slomio tako
to je pobunjenicima oduzeo asti i posjede. Uvidjevi da u kraljevstvu ima
sve manju potporu, na vane crkvene i svjetovne poloaje je poeo
dovoditi strance, uglavnom Njemce.
Nakon smrti Matije Korvina sve su njegove reforme bile ponitene
na staro vraena je stajaa vojska i porezni sustav. Novi vladar, Vladislav
II. Jagelovi zbog toga nije imao novana sredstva. Bez vojske i novaca,
morao je pristati na izbornu obvezu da e vladati u suradnji sa svjetovnim i
crkvenim velikaima i saborom. Time je zapoeo proces ubrzanog
slabljenja kraljevske vlasti.
HRVATSKA I DALMACIJA SUOENE S PROPAU: VRIJEME
RENESANSE
Dinastija Jagelovia nije bila u stanju nastavii Matijinu politiku
obrane, pa niti dostatno odravati pogranini sustav kapetanija i banovina.
Hrvatska e se u vrijeme Vladislava II., kao i njegova sina Ludovika II., nai
na jednom od najvanijih pravaca osmanskih prodiranja, onom prema
Kranjskoj i Furlaniji.
Vladislav II. bio je sin monog poljsko litvanskog kralja Kazimira IV.
1474. je postao ekim kraljem, a kao unuk Ladislava Postuma polagao je
pravo na krunu sv. Stjepana. Dinastija Jalegovia je nakon 1490. vladala
velikim prostorom: Poljska, Litva, eka, Ugarska i Hrvatska. Najvei
problem Vladislavu Jageloviu bili su Habsburzi, koji su nastojali oslabiti
dinastiju Jagelovia. Konflikt izmeu dvije dinastije rijeen je 1515. u Beu,
gdje su sklopili enidbene veze (Vladislavov sin Ludovik je uzeo za enu
unuku cara Maksimilijana, a sestra jednog od unuka Ferninanda
Habsburkog). Sporazum je Vladislavu donio rijeenje mnogih problema jer
su se ve drugi ugarski velikai, poput Ivana Zapolje, poeli pripremati na
borbu za preuzimanje ugarsko-hrvatske krune.
1501. Vladislav se ukljuio u koaliciju s Venecijom i papom
Aleksandrom VI., koji su mu obeali veliku novanu pomo za rat protiv
Osmanlija. Glavna pokretaka snaga tog rata bila je Venecija, no kada se
ona nakon tekih gubitaka na Peloponezu povukla, morao je Vladislav
zatraiti sedmogodinje primirje. Hrvatski banovi i plemstvo snosili su
najvei teret rata, uz vrlo oskudnu financijsku pomo Venecije, pape ili

Habsburgovaca i bez potpore dvora.

U nizu sukoba, najzapamenija je ostala ona bitka na Krbavskom
polju 1493. Hrvatski ban i vojska koju su okupili Frankopani i hrvatsko
plemstvo odluila je zaustaviti Osmanlije koji su se s plijenom i
zarobljenicima vraali iz Kranjske. Hrvati su neoprezno uli u bitku na
otvorenom polju, i pritom pretrpili teak poraz u kojemu su izgubili mnogo
plemia i velikaa. Kasniji kroniari su zabiljeili da je time poeo raspad
hrvatskoga kraljevstva. Porazom na Krbavskome polju Hrvatska ipak nije
pala u ruke Osmanlijama. Sljedeih trideset godina obiljeilo je neprestano
ratovanje negdje na hrvatskoj granici, kontinuirana pustoenja hrvatskog
teritorija i raseljavanje stanovnitva.

KONANA OSMANSKA OFENZIVA HRVATI IZABIRU

HABSBURGOVCE
Godine 1521. sultan Sulejman osvojio je Beograd. Bio je to poetak
ubrzanog ruenja korvinskog sustava obrane. Od 1522. do 1527. osvojena
je itava Hrvatska juno od Velebita, s izuzetkom utvrde Klis.
Kako bi osigurao austrijske zemlje od iznenadnih osmanskih napada,
Ferninand je odluio u Hrvatskoj drati vlastitu vojsku. Hrvatsko plemstvo
sve se vie vezivalo uz Ferninanda, a 1524. je dolo do sklapanja
sporazuma to e se svojim sadrajem postaviti temelj stvaranja budue
Vojne Krajine. Tog je dana Nikola Zrinski ponudio Ferninandu dva svoja
grada na Uni, pod uvijetom da nadvojvoda u njih stavi vojniku posadu i
utvde nakon dvije godine vrati Zrinskome.
Nakon poraza ugarske vojske na Mohau 1526. i pogiblje Ludovika II.
postavilo se pitanje izbora novoga kralja. Hrvatski su plemii na saboru u
Cetingradu na Novu godinu 1527. prihvatili Ferninandovu ponudu i izabrali
ga za novog vladara. U zamjenu za izbor, Ferninandovi su predstavnici
ponudili novanu i vojnu pomo. Krunidbenu zakletvu izrekli su
Ferninandovi predstavnici, na elu sa Nikolom Juriiem, vrhovnim
zapovijednikom Ferninandovih eta u Hrvatskoj.
Iako je Ferninand i u Ugarskoj bio izabran od dijela plemstva,
opozicija na elu s Ivanom Zapoljom bila je jaka. Izbio je graanski rat koji
je potrajao sve do 1538. kada je sklopljen sporazom po kojem su i
Hrvatska i Slavonija drfinitivno pripale Ferninandu. Dok su se vodile bitke
za prijestolje, Osmanlije su napredovali 1538. odnjeli su vanu pobjedu
kod Gorjana (nakon koje su pod njihovu vlast doli sredinji dijelovi
Slavonije), a u Hrvatskoj je pao Klis.
Ferninand je uz granicu organizirao obrambeni pojas, a podijelio ga
je na tri dijela: pod njegovim su zapovjednicima bili hrvatski i slavonski
generalat, dok je sredinji dio preputen brizi bana. Vojna krajina nastala je
od posjeda oduzetih svjetovnim i crkvenim feudalcima, u ije je utvrde

kralj doveo svoju posadu. Kako bi privukao potrebno stanovnitvo na

opustjele zemlje, davao je seljacima privilegije po kojima su mogli
raspolagati zemljom u zamjenu za vojnu slubu.
Razdoblje vladavine prvog Habsburga u Hrvatskoj rezultiralo je i
pojavom protenstatizma, kojeg je prihvatio manji broj ljudi. Naj istaknutiji
hrvatski protestant bio je Matija Vlai Ilirik.
Ostatak ostataka nekada slavnog kraljevstva Hrvatske tako su
Hrvati u 16.st nazivali vlastitu domovinu.
Nekada najmoniji velikai, Frankopani, gotovo su izumrijeli, a imanja
su im bila oteta ili prodana. Njihovo mjesto preuzeli su ubii Zrinski,
gospodari niza vlastelinstava. Njihovo bogatstvo poivalo je na
poljoprivredi, trgovini i rudnicima. Taj je rod izumro poetkom 18.st, a
njihova su imanja opljakana 1670., kada je uguena urota Petra Zrinskog i
Frana Krste Frankopana protiv kralja Leopolda.
Graanstvo je tijekom 16.st bilo slabo. Broj stanovnika gradova
drastino je opadao, jer su se svi vani gradovi (Zagreb, Varadin, Krievci,
Koprivnica) nalazili u blizini same granice. Gradove su napustili i crkveni
redovi. Oporavak zapoinje tek u drugoj polovici 16.st.
Od 1558. hrvatski i slavonski sabor redovito zasjedaju zajedno, a ban
im je ve otprije bio zajedniki. Slavonsko plemstvo i graanstvo, prihvatilo
je hrvatski identitet zajedno s etnikim imenom, a stalna ugroenost
poticala je stvaranje nacionalnog osjeaja. U to vrijeme nastaju mnogi
nacionalni mitovi kao onaj o banu Nikoli Zrinskom i obrani Sigeta 1566.
Ferninanda nasljeuje Maksimilijan II. Kao njegovo glavno djelo istie
se podizanje Karlovca, renesansne planske utvrde s gradom, koji je ubrzo
postao sreditem hrvatskoga dijela Krajine. Gradnja Karlovca moe se
smatrati zadnjim renesansnim podhvatom gradnje u Hrvatskoj. Barok koji
je slijedio oznaio je trijumf kranskih vojski: pobjednik u bitci kod Siska,
ban Toma Erdody, gradi prvi dvorac s elementima baroka u Hrvatskoj
1603.godine.
DUBROVNIK - RENESANSNA ARKADIJA
Dubrovaki trgovci razgranali su svoju djelatnost po itavom
Balkanskom poluotoku. Sama Republika proizvodila je velike koliine soli u
svojim solanama u Stonu, a s radom je zapoela i manufaktura sukna.
Dubrovani su postajali i sve jaa trgovaka sila na moru, da bi u 16.st
dubrovaka flota nadmaila mletaku.
Veliki kapitali stjecani trgovinom ulagani su u zemljine posjede u
okolici grada, ili u inozemne banke, najvie u Italiji. U 15. i 16.st Dubrovnik
je u svakom pogledu doivio vrhunac svoga razvoja. Politika samostalnost
i stabilnost grada republike, gospodarski pocvat, otvorenost tipina za
trgovake ekonomije, umjetnika i znanstvena produkcija sve to prtvorilo
je Dubrovnik u najvanije sredite renesansnog ivota u Hrvatskoj.

MLETAKA DALMACIJA RENESANSA USRED ODUMIRANJA

Nakon to je Venecija poetkom 15.st preuzela gotovo sve priobalne
gradove i otoke, podredila ih je ne samo svom politikom, nego i
gospodarskom sustavu. Najveu tetu od promjene vlasti pretrpio je Zadar.
Mletaki monopol nad trgovinom soli znatno je smanjio prihode zadarskog
patricijata.
U drugoj polovici 15.st poeo se osjeati osmanski pritisak na
kopnene gradove i pustoenje njihova zalea, to je dodatno oteavalo
ekonomske aktivnosti. Otone su gradove ugoravali islamski gusari, ali ih
nisu toliko devastirali.
Novi polet gospodarstva poeo se osjeati tek sredinom 16.st, nakon
smirivanja prilika na granici, kada se veliki dio izvoza iz ugarskih,
slavonskih i bosanskih prostora pod osmanskom vlau usmjerava na
dalmatiske luke, poglavito na Split. U tom su poslovanju vanu ulogu imali
idovski trgovci s obje strane granice.
U mletakoj Dalmaciji velika vijea su i dalje bila, uz gradske
knezove Mleanine, vrhovni organi vlasti u gradovima, ali su njihove
stvarne ovlasti bile smanjenje djetatnou mletakog senata, duda i
generalnog providura itave Dalmacije, koji je stolovao u Zadru. Patriciji su
ostali i dalje povlateni graanski sloj. Od 14.st pa do 1510. nije zabiljeen
nikakav vaniji otpor takvom dutvenom ustrojstvu. Tek je na Hvaru
navedene godine dolo do pobune koja je rezultirala desecima ubijenih
plemia, etverogodinjom vladavinom pobunjenika i krvavim gaenjem
pobune od strane mletake vlasti.
ISTRA DVIJE PERIFERIJE
Najvei dio Istre bio je od 1209. u vlasti akvilejskog patrijarha, ali s
postupnim slabljenjem njegovog poloaja na poluotku poinje se iriti i
metaki posjed. Do kraja 13.st gotovo su svi priobalni gradovi priznavali
vlast duda. Samo je istarska unutranjost, oko Pazina, u meuvremenu
imala druge vlasnike. Pazinsku su grofviju 1374. od grofova Gorikih
preuzeli Habsburgovci. Na taj nain Istra je nekoliko stoljea bila podjeljena
na habsburku unutranjost i rubno podruje, te na mletaku obalu.
To doba donjelo je sa sobom slabljenje politikih odnosa i
gospodarstva, ali i sve pogubnije epidemije malarije koje su pogodile
stanovnitvo. Mletaki kroniari opisuju istarske gradove kao puste i
ruevne, nudei sliku siromatva i bijede.
Demografske gubitke nastojala je Venecija nadomjestiti
doseljavanjem stanovnitva sa svojih posjeda u Dalmaciji, Crnoj Gori i
Albaniji. Osim njih Istru su naseljavali i bjegunci iz Hrvatske.
JAGELOVII I PROTUTURSKI SAVEZ 1501.

Ukljuivanje Vladislava II. u protuturski savez 1501. nije bio plodom

ozbiljne kraljeve odluke da se zaustavi Osmansko Carstvo, nego promjena
u europskim politikim odnosima. Na samom kraju 15.st osmanlijska je
politika postala protumletaka, pa je provalama u okruja dalmatinskih
gradova, prije svega napadom na zadarsko zalee 1499., zapoeo novi
mletako osmanlijski rat. Ugroena na irokom prostoru od Dalmacije do
Peloponeza, Venecija je svim silama nastojala stvoriti protuosmanlijski
savez i u njega ukljuiti Vladislava II. Nakon dugih pregovora izmeu
Venecije, pape Aleksandra VI. i Vladislava II. sklopljen 13. svibnja 1501.
savez. Pritom su i papa i Venecija obeali Vladislavu tri godine davati
novanu potporu. No kada je Venecija u ratu s Osmanlijama pretrpjela
ozbiljne gubitke (uporita na Peloponezu), nuno je udjela za mirom, pa je
potkraj 1502. prihvatila mir koji je ponudio sultan Bajazit. Vladislav II. ju je
u tom potezu slijedio i sklopio sedmogodinje primirje.
Ovaj savez nije poluio nikakvog uspjeha, a svi uspjesi Hrvata u borbi
s Osmanlijama na razmei 15. i 16.st vezani su uz hrvatskog bana i
hercega Ivania Korvina.
OTPOR OSAMLJENIH
Nakon to nije uspio naslijediti oca Matiju Korvina 1490., Ivani
Korvin je dobio sporazumom s Vladislavom II. naslov slavonskoga hercega,
a 1495. imenovan je banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te mu je 1499.
ta ast postala doivotna. Samim time se morao ukluiti u rat s
Osmanlijama. Najvaniji Ivaniev uspijeh bilo je razbijanje opsade Jajcan
1501.
Ivan Korvin bio je prvi u nizu osamljenih boraca protiv turske opsade,
jer Jagelovii nisu puno marli za hrvatske zemlje. Drugi borci su: arko
Draojevi, Petar Berislavi, Ivan Karlovi, Krsto Frankopa, Petar Krui i dr.
CAMBRAISKA ZAMKA
Godine 1508. sklopljena je Liga i Cambraiju, na poticaj pape Jurja II.,
cara Maksimilijana i francuskog kralja Luja XII. Njezinim je ciljem bilo
unitenje Mletake Republike. Venecija je diplomatskim putem (Pietro
Pasqualio) nastojala sprijeiti uplitanje hrvatsko ugarskog kralja u Ligu.
Ipak nije uspjela Vladislava sprijeiti da pristupi Ligi, ali je sa sigurnou
mogla znati da im nee opasnost prijetiti iz Budima. Na saboru u Tathi
1510. kralj je preuzeo obvezu rata za Dalmaciju, ali je mletaki diplomat
znao da on ne moe (jer nema ni novca ni vojske) i nee (jer je nakon rata
s Osmanlijama 1499. Venecija trebala i dalje novano pomagati Ugarsku)
pokrenuti rat protiv Republike. Ta injenica objanjava apsurdnost
cambraiske osnove, ali i iracionalno, neodrivo ponaanje Vladislava II. No,
poslije 1500.godine rainjavanjem Hrvatske ne prijeti Venecija, ve
Osmansko Carstvo.

SAMOZATAJNI NAPOR PETRA BERISLAVIA

Trogiranin Petar Berislavi ostvario je crkvenu karijeru u Ugarskoj, na
dvoru Vladislava II. Jagelovia. 1513. imenovan je upraviteljem banata
Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a idue godine i banom. Kada je nakon
cambraiske epizode zaprijetilo neposredno osmansko osvajanje hrvatskih
zemalja, Petar Berislavi je prihvatio najtei zadatak: obraniti onaj dio
korvinskog protuturskog sustava na potezu Jajce Pounje Cetina, koji je
Osmanlijama prijeio prodor u Slavoniju. Uporinom tokom njegovih
napora bilo je Jajce, ugroeno turskom opsadom.
Mleci su spram Berislavia bili sumnjiavi i radije su se oslanjali na
svog kodotijera Ivana Karlovia. Kada ih je Berislavi 1517. zamolio za
pomo, odbili su ga. Ali ni drugi mu nisu ba pomagali Slavonski je sabor
1515. odbio pomoi Berislavii za obranu Hrvatske juno od Velebita,
tvrdei da su stalei po starom obiaju duni braniti svoju kraljevinu.
Dubrovani su se bojali isplatiti banu tribut od 500 dukata to su godinje
davali hrvatsko-ugarskom kralju da ne bi stradali njihovi trgovci u
Osmanskom Carstvu. Tek su 1514. poslali banu trogodinji iznos tributa.
Jedino je papa Leon X. Berislaviu ponekad slao novanu pomo. Ipak,
Berislavi je do svoje pogiblje 1520. na Pljeivici odravao najvaniji dio
korvinskog sustava, od Jajca do Hrvatske juno od Velebita. U vrijeme
njegova banovanja Osmanlije nisu uspjeli osvojiti niti jedan dio hrvatskoga
prostora.
I NALEGOE NA JEZIK HRVATSKI
Znameniti izriaj popa Martinca o Turcima to nalegoe na jezik
hrvatski nastao je pod neposrednim dojmom hrvatskog poraza na
Krbavskom polju 1493., ali ga u isti mah smijemo smatrati i saetim
znakom hrvatsjig esnaestog stoljea.
Dolaskom Sulejmana I. na sultansko prijestolje zavrava etapa
pustoenja i drutvenog slabljenja hrvatskog prostora, a poinje etapa
osvajanja, zavrna etapa rainjavanja.
U takvim prilikama 1521.god banom postaje Ivan Karlovi, jo
osamljeniji u pokuajima otpora od Turaka. Nakon pada Beograda (1521.)
Sulejman I. usmjerio je svoj napad prema Hrvatskoj juno od Velebita gdje
je bilo teite Karlovieve obrane. Neopremljen kakav je bio, Karlovi se
nije mogao oduprijeti. Osmanlije su 1523. zauzeli Knin i Skradin, 1523.
Ostrovicu. Nakon tih osvajanja Karlovi naputa bansku poziciju, ali se
svejedno jo uvijek nada pomoi Mletake Republike. Oni su se nadali da
e svoj dalmatinski posjed najbolje osigurati prijateljskim vezama s
turskim feudalcima i Osmanskim Carstvom, to je oito bila pogrena
politika jer su ve 1525. Osmanlije zapoeli opsadu Obrovca (utvrde
Krbavskih knezova) kojeg su i zauzeli 1527.

Ista sudbina slijedila je i za Hrvatsku sjeverno od Velebita. Kada je

1528. palo Jajce korvinski bedem je konano razoren. Osmanljije su
istodobno nakon pada Osijeka i poraza kod Mohaa (1526.) vrili pritisak i
na Slavoniju. U junoj Hrvatskoj odupirao ih se samo Klis to ga je branio
Petar Krui.Desetljee kasnije popustila je obrana i na sjeveru i na jugu
Hrvatske. Nakon pada Poega (1536.), Klisa (1537.) te Nadina i Vrane u
zadarskom zaleu, na mletakom podruju (1538.) osmanlijski se
polumjesec duboko zario u hrvatski prostor. Osmanlije su doista nalegle na
jezik hrvatski, to znai na narod i zemlju hrvatsku.
HABSBURKI PRODOR PREMA JUGU
U prvoj treini 16.st temeljito se promijenio prostorni izgled i
geopolitiki poloaj hrvatskih zemalja. Bitkom na Mohakom polju 1526. i
pogibljom Ludovika II. ugasila se srednjovjekovna Ugarsko Hrvatska
Drava.
Dolazak Habsburgovaca na hrvatsko, a zatim i ugarsko prijestolje
najlake je objasniti dinastikim ugovorima, od kojih su prvi sklopili Matija
Korvin i Fridrik III., te samim inom izbora: na saboru hrvatskih stalea u
Cetinu 1. sijenja 1527. nadvojvoda Ferninand izabran je za hrvatskoga
kralja. U obrazlaganju cetinskoga sabora valja imati na umu dvije
injenice. Prvo, da je tom zavrnom inu predhodilo dugo doba
habsburkog prodora na iz srednje Europe prema jugu; i drugo, da je do
kraja 15.st drutveno ustrojstvo hrvatske oslabilo onoliko koliko je jaao
ugled dinastije Habsburg na sjeveru.
OD CARSTVA PREMA JADRANU
Habsburgovci su u 14.st svoj pogled usmjerili prema istarskom
poluotoku, gdje su jedino mogli ispuniti svoje tenje o jugu. Tamo je trebalo
samo slomiti feudalni akvilejsko-goriki obru i savladati otpor Mletake
Republike. Prvi njihovi posjedi u Istri nalazio se u kontinentalnom sreditu,
a ne na jadranskoj obali. Na temelju ugovora s istarskom granom gorikih
grofova Habsburgovci su 1374. stekli Pazinsku kneevinu. A kada su 1382.
zavladali Trstom nali su se i na obali, te je tada njihovo irenje bilo
zaustavljeno. Zamjenili su ga dinastikim irenjem prema ugarskohrvatskom kraljevstvu, to se je okonalo cetingradskim saborom.
Godine 1437. prvi Habsburgovac, Albrecht, sjeo je na budimsko
prijestolje. Nejgovo vladanje je bilo kratko, ali je utjecalo na kasnije
Habsburko zahrjevanje prava na krunu sv. Stjepana.
Godine 1466. Habsburgovci su preuzeli grad Rijeku i tako se uvrstili
na sjeverozapadnim rubovima hrvatskog prostora i u njegovu susjedstvu.
Osnovica habsburkog djelovanja na hrvatsku povijest bila je konano
oblikovana.
OBRNUTO GIBANJE: HRVATSKA I HABSBURGOVCI

Car Maksimilijan bio je najvaniji sudionik Cambraiske lige, a njegov

najistaknutiji kondotijer bio je Krsto Fnakopan. Takvu vezu je lako objasniti:
kako je pritiska na hrvatsko-osmanlijskoj granici bivao sve jaim, tako je i
priklanjanje Hrvatske Habsburgovcima postajalo jedinim izlazom. U asu
kada je padom Knina i Skradina zapoelo osvajanje hrvatskog prostora,
drugi oslonac vie nije ni postojao.
CETINSKI IZBOR OSAMLJENE HRVATSKE
Dolazak Habsburgovaca uHrvatsku bio je plodom krajnje ugroenosti
i dinastikog sloma koji je nastupio ve i prije pogiblje kralja Ludovika II. na
Mohakom Polju 1526. Na samom poetku te godine, 25.sijenja, hrvatski i
slavonski stalei su na saboru u Krievcima razmatrali otkazivanje
poslunosti kralju Ludoviku Jageloviu. Stalei nisu bilo sloni oko izbora
novog vladara. Krsto Frankopan predlagao je da se Hrvatska i Slavonija
priklone caru Karlu V. i nadvojvodi Ferninandu, dok je Ivan Karlovi
predlagao mletaku zatitu. Uprzo je postalo jasno da taj odabir ne bi bio
dobar, pa je jedini kandidat ostao Ferninad, ali samo u Hrvatskoj, dok je u
Slavoniji dobio protukandidata.
Na koncu su 1. sijenja 1527. na saboru u Cetinu Ferninanda za
hrvatskog kralja izabrali hrvatski velikai i plemii. Kraljevina Slavonija,
koja jo nije bila tako jako pritisnuta Osmanlijama, slijedila je primjer
ugarskih stalea koji su 1526. za kralja izabrali Ivana Zapolju. Slavonsko je
plemstvo na saboru u Dubravi kraj azme 1527. izabralo Ivana Zapolju za
kralja. Tek kada je u rujnu 1527. poraen u sukobu s kraljem Ferninandom i
Slavonija je na saboru u Krievcima priznala Habsburgovca za kralja.
NIJEDAN VLADAR NIJE SILOM ZAVLADAO HRVATSKOM
Ubrzo se pokazalo da novi kralj ne ispunjava preuzete obveze, iako je
osmanlijska opasnost prostajala sve jaom. Hrvatska se nalazila pred
novom etapom prostornih gubitaka. U ugoaju razoaranja i tjeskobe
odran je u travnju 1527. drugi sabor u Cetinu, na kojemu su hrvatski
stalei bili mnogo odluniji sram Ferninanda. Tada su mu otro prigovorili
zbog neizvrenih obveza i poruili kralju da nijedan vladar nije silom
zavladao Hrvatskom i da su se oni nakon Zvonimirove smrti slobodne volje
pridruili svetoj kruni ugarskoga kraljevstva, a nakon toga i njegovog
kraljevstva. Time su hrvatski stalei sauvali svijest o zasebnosti
Hrvatskoga kraljevstva, ali Ferninand nije ni nakon toga ponudio znatniju
pomo. I nakon izbora Habsburgovaca, u gotovo cijelom 16.st, do
prijelomne bitke kod Siska 1593., nastavljeno je prostorno mrvljenje
Hrvatskoga Kraljevstva.

11. Gospodarstvo
GRAD I PROSTOR
Srednjovjekovni su gradovi na hrvatskom prostoru gotovo redovito
bili upravno, gospodarsko i strateko sredite okolnog seoskog prostora.
Gradska ili komunalna podruja (districtus, kotar) u Hrvatskoj se izmeu
sebe viestruko razlikuju, prije svega nainom oblikovanja, povrinom,
gospodarskim znaajkama i upravnim ustrojstvom.
Najee su srednjovjekovi gradovi stvarali svoja seoska,
distriktualna podruja s naporom, ali bilo je i iznimaka. Zagrebaki Gradec
primjer je grada koji odjednom, kraljevskom ispravom, stjee soski,
proizvodni prostor jer nastaje kraljevskom odlukom, na kraljevskom
zemljitu. Bela IV. 1242. utemeljuje grad na brdu Gradecu, a Zlatnom
bulom tono odreuje granice gradskog podruja, od vrhova Medvednice
do obale Save.
Nasuprot kraljevskim gradovima u Slavoniji, istonojadranski gradovi
svoje distrikte stvarali su stoljeima. Neki se gradovi, naroito Zadar i
Dubrovnik, istiu velikim komunalnim podrujem, drugi ga, poput Splita,
stvaraju u nepogodnim geomorfolokim okolnostima, pa njihovi distrikti
povrinom zaostaju za dubrovakim ili zadarskim teritorijem.
Povrina gradskog teritorija, koliko god bila vana, ipak nije jedini
kriterij gospodarske vanosti njegovog sredita. Vanije su bile proizvodne
znaajke gradskog podruja i njegov prirodni smjetaj.
Mogu se uoiti dva osnovna gospodarska i komunikacijska modela:
grad koji je usmjeren prema komuniciranju sa zaleem i grad koji svoju
ekonomiju preteito oslanja na vlastitu proizvodnju. Prvom modelu
pripadali su Split i Dubrovnik koji su bili nuno ekonomski usmjereni prema
kontinentalnom zaleu i jadranskom prostoru. U zaleu Dubrovnika se u
13.st poinje razvijati rudarstvo. Split u kasnom srednjem vijeku izvozi
proizvode koji su nastali u zaleu (vino, smokve, stoarske i pelinarske
proizvode koa, raa, sir, med, vosak). Zadar pripada drugom modelu, on
nuno odrava ekonomske veze sa okolnim stoarskim regijama ali
njegova se skonomija prije svega oslanja na vlastitu proizvodnju (sol).
Uloga pake soli napose je primjetna u drugoj polovici 14.st, kada
anuvinska kraljvska vlast ukida mletako vrhovnitvo i omoguuje
slobodno komuniciranje izmeu zalea i jadranske obale. Tada se Zadar
prvi put ekonomski jae usmjerava prema irem kontinentalnom zaleu i

nastoji ekonomski prodrijeti u Bosnu. I otone komune (Hvar, Bra, Rab)

pripadaju skupini ekonomija koje obiljeava vlastita proizvodnja.
Razliiti initelji odreuju opseg utjecaja politike vlasti na ekonomije
gradova, meu kojima su najvaniji prirodni smjetaj grada i njegova
strateka vanost, te proizvodne znaajke gradskog podruja. Prema tome
moemo utvrditi nekoliko modela:
a) Ekonomije izvan znatnijeg djelovanja politike vlasti (kraljevski
gradovi u Slavoniji)
b) Ekonomije sa slabim djelovanjem politike vlasti i lakom
prilagodbom politikim promjenama (Split)
c) Ekonomije s jakim djelovanjem politike vlasti i teom prilagodbom
(Zadar)
d) Ekonomije s jakom ovisnou o politikim vlastima, ali i lakom
ekonomskom prilagodbom (Dubrovnik)

GOSPODARSKI SUSTAVI
Opseg i znaajke gospodarskog usmjerenja prije svega ovise o vrsti
politike vlasti (feudalna, kraljevska, gradska) i tipovima drutva, odnosno
o razlici gradska seoska drutva. Selo je redovito ukljueno u ire
gospodarske i politike sustave vlastelinstva, komune pa ne moemo
iskazivati nikakve sustavnije gospodarske zamisli. Grad je jedina vrsta
srednjevjekovnog drutva u kojoj se sustavno usmjeravaju i nadziru
ekonomske pojave.
GOSPODARSKI SUSTAVI ISTONOJADRANSKIH KOMUNA
Najiscrpnije obavijesti o gradskim sustavima na istonom Jadranu
nalaze se u gradskim statutima. Odredbe statuta obraaju veliku pozornost
gospodarskim djelanostima. Statutarne odredbe o gospodarskim
djelatnostima mogu se podijeliti na tri vrste:
a) odredbe o ustrojstu i postupcima privrednih djelatnosti
b) krivino pravne odredbe
c) porezne odredbe
Komunalna uprava pobire poreze od razliitih vrsta gospodarskog
djelovanja, jer se bez poreznih prihoda gradska zajednica ne bi mogla
razvijati.
MLETAKI GOSPODARSKI SUSTAV
Ukljuujui nakon 1409.god dalmatinske gradove u prekomorske
posjede ili Stato da mar Mletake Republike, Venecija je temeljnim
politikim i stratekim ciljevima na istonom jadranu tada dodala i svoje
dravne ekonomske ciljeve. Nastojala je trgovaki promet gradova to jae
usmjeravati prema dravnom sreditu, a istodobno najvaniju proizvodnu

djelatnost, proizvodnju soli na Pagu, podvrgnula svom fiskalnom nadzoru,

to joj je donosilo znatne prihode.
Dubrovnik je 1236. sa Venecijom sklopio ugovor kojim priznaje
Mletaku vlast. Time je Venecija pokuala ograniiti prostor djelovanja
dubrovakih trgovaca i usmjeriti ih prema konitinentalnom zaleu, i
ograniiti opseg njihovog djelovanja u lagunama.
U promet solju dalmatinskih gradova Venecija je prvi put intervirala u
sredini 14.st kada je zabranila izvoz zadarske i pake soli bilo kamo osim u
Mletke, a zatim je odradila i da sva proizvedena sol, onim koliina za
vlastite potrebe, pripada Veleciji, dok su je vlasnici solana morali prodati
po unaprijed odreenoj cijeni.
Takve su se odredbe nakon 1409. protegnule na sav dalmatinski dio
mletakog Stato da Mar, podvrgavajui dravnom nadzoru najvanije
djelatnosti u gradskim drutvima.
Trgivina drugim vrstama robe, osim solju, nije bila podvrgnuta tako
strogim ogranienjima, ali je repoblika nastojala promet zemljinim,
pelarskim i stoarskim proizvodima (koa, sir, vuna, vunene tkanine,
vosak, med) usmjeriti prema lagunama.
ZEMLJINA PROIZVODNJA
Agrarna je tehnologija u srednjem vijeku bila skromno razvijena, pa
je ta injenica sama po sebi ograniavala opseg zemljine proizvodnje.
Vinogradi su se obraivali prema stoljetnom obiajnom pravu, zabiljeenim
u istonojadranskim komunalnim statutima. Oranice su se preteito
obraivale dvopoljnim sustavom ili dvogodinjim plodoredom, prema
kojemu se svake godine sijala samo polovica obradivog zemljita, dok se
druga polovica ostavljala na ugaru ili jednogodinjem odmaranju i obnovi
plodnosti. Samo na tehniki naprednijim podrujima u opticaju je bio
tropoljni sustav.
Pravni poloaj obraivaa ovisio je o znaajkama drutvenih
podruja. Na komunalnom podruju teak ili kmet bili su ekonomski ovisni
o vlasniku posjeda, ali u pravnom pogledu osobno slobodni pripadnici
drutva, podvrgnuti samo sudskoj vlasti komune. Na feudalnim posjedima
Hrvatske i Slavonije ili na kontinentalnim, seoskim prostorima Istre, kmet
je bio sastavni dio zemljinog vlastelinstva, podreen jurisdikciji feudalca.
Teaka je preteito uzgajao vinograde, dok je ratarstvo bilo posao kmeta.
Slavonsko se vlastelinstvo djelilo u dva temeljna dijela: u
domenijalnu zemlju ili alodij, koju su morali obraivati kmetovi i s koje je
sav urod pripadao vlasniku posjeda, i u rustikalnu zemlju i selite, na kojoj
je bio nastanjen kmet s obitelji. Kmetsko selite se dijelilo u dva dijela: u
manji dio na kojemu je kmet podizao svoje nastambe i gospodarske zgrade
i na oranice, s kojih je kmet bio duan na podavanja vlastelinu.
Proizvodno je ustrojstvo kmetskog posjeda na onim dijelovima
istone obale Jadrana, na kojima je bilo dovoljno oranica (primjerice u

zadarskom zaleu), bilo jednako onome na vlastelinstvima. Nakon

sklapanja ugovora vlasnik posjeda je preputao kmetu drijeb (sors)
zemljita, povrine oko 7 ha. Na okrajku drijeba, povrine oko 1 ha, kmet
je podizao nastambu, oko koje se nalazila tkz. podvornica, najee
oranica, s koje kmet nije bio duan na bilo kakva podavanja. Izvan
podvornice nalazile su se ostale oranice (6 ha), koje je kmet obraivao uz
pomo zaprene stoke i s koje je davao etvrtinu uroda vlasniku zemljita.
Kao i na slavonskim vlastelinstvima, i kmet na istonom Jadranu je bio
obezan obraivati vlastelinskov alodij, u zadarskim vrelima nazivan zgon.
Radna obveza ili tlaka je jednako optereivala kmetove i u Slavoniji i na
Jadranu.
OBRTI: ZAJEDNITVA I ODVAJANJA
Obrti i obrtniki rad drugi je temeljni sloj u gospodarskom ustrojstvu
drutava na hrvatskom srednjevjekovnom podruju. Obrtniki rad poznaju i
agrarna drutva, ali se obrtnici, kao zasebni, profesionalno odreeni sloj
ljudi, pojavljuj samo u gradskim drutvima, pa je gradski prostor kljuno
podruje obrtnike proizvodnje. Glavninuobrta obiljeava skromno
razvijena tehnologija, usmjerenost prema lokalnom tritu i ograniena
potranja za proizvodima obrtnikog rada, ali unato tome srednjovjekovni
obrti ipak nisu bili statina ekonomska pojava, bez znakova napredovanja.
U kasnom srednjem vijeku pojavljuje se vei broj obrta i sloenija
tehnologija za proizvodnju. No, takav napredak obiljeava samo neke
obrte, npr. brodogradnju, suknarstvo ili bojenje tkanina, te skupinu
umjetnikih obrta (graditeljstvo, slikarstvo, zlatarstvo).
Obrtnici su bili vana sastavnica drutva, na to upuuje broj
obrtnika i njihovih struka, odnosno zanimanja.
TRGOVINA: UNIVERZALNOST I PROFESIONALNOST
Veina srednjovjekovnih trgovaca ne nosi oznaku profesionalnog
trgovca merzarius, mercator, draperius, ve samo oznaku stalea ili
strukovne pripadnosti. Ispod sloja trgovake elite, bilo da su njezini
pripadnici oznaeni profesionalnim ili stalekim oznakama, nalazili su se
trgovci koji su pripadnou dopirali do skupina stanovnitva na dnu
drutvene ljestvice. Ta injenica pokazuje da je trgovako poslovanje u
kasnom srednjem vijeku drutveno univerzalno, pa su se u njega uputali i
pripadnici skromnih slojeva stanovnitva.
U trgovakoj praksi razvijenog i kasnog srednjeg vijeka razlikuju se
dvije glavne vrste drutva: kompanije (societas) i kolegancije (colleganita).
I u jednoj i u drugoj vrsti trgovakih drutava zajedniko je udruivanje
rada i novanih sredstava dvojice ili vie sudionika radi trgovakog
poslovanja i ostvarivanja dobiti, ali se kompanija razlikuje od kolegancije
po tome to svi lanovi drutva u poslovanje ulau i vlastita sredstva ili

robu i svoj rad, to znai da svi lanovi kompanije aktivno sudjeluju u

njezinu poslovanju. Kolegancija je takav oblik trgovakog drutva, u koje
samo izvritelj posla ulae i rad i novac, dok svi ostali ulau samo novac, a
ponekad i robu, no ne svoj rad, pa u trgivakom poslovanju kolegancije
izravno ne sudjeluju. Kolegancija je bila drutveno ira, otvorenija i
ekonomski probitanija u poslovanje kolegancija su se ukljuivali
pripadnici svih slojeva, oba spola, esto i oni koji se nisu bavili trgovinom.
BRODOVI I LJUDI
Svi istonojadranski gradovi u razvijenom i kasnom srednjem vijeku
bili su uporitima pomorske trgovine i svi su posjedovali vei broj brodova,
ali se dalmatinski jedrenjaci nisu mogli usporeivati sa Mletakim ili
Genovskim. Istonojadranski gradovi samo su iznimno imali brodove velike
nosivosti. Njihovi su jedrenjaci bili manji. Zadarski i dubrovaki, i neto
manji splitski jedrenjaci, u 14. i 15.st odravaju pomorske veze na Jadranu,
spajaju njihove obale, dapae, naputaju Jadran i otiskuju se prema
Sredozemlju, dopiru i do Levanta i sjeverne. Afrike.
EKONOMIJE I LJUDI: ZEMLJITE I PROIZVODNJA
Kljuni pojam u razvoju srednjovjekovnih drutava bio je odnost
izmeu opsega proizvodnje i potronje, prije svega ita, temeljnog
prehrambenog proizvoda. Prvi toan podatak o proizvodnji ita u
dalmatinskim gradovima potie iz sredine 60-ih godina 16.st. Izvori ne
govore o proizvodnji ita u Slavoniji , ali se zakljuiti da je u 16.st
proizvodila dovonjo ita za svoje potrebe, neka su vlastelinstva ak i
izvozila ito. Srednjovjekovna Slavonija se i u vinogradarstvu razlikovala od
jadranskog pojasa. Oba su podruja bila vinorodna, ali je na veini
komunalnih podruja na istonom Jadranu vinova loza bila prevladavajua,
najvanija zemljina kultura, a u nekim komunama gotovo i jedina (Split).
U Slavoniji je vinogradarstvo na nekim vlastelinstvima bilo prevladavajua
kultura, ali nije imalo onu ekonomsku ulogu kao na obali. Veina
proizvedenog vina se troila na vlastelinstvima, a izvozila se samo manja
koliina. S druge strane, na Jadranu je vino bilo temeljnim izvoznim
proizvodom.
ITO I GLAD
U izvorima se pojam gladi prvi put pojavljuje tek u 14.st. Izravnih
podataka o oskudice hrane i gladi na jadranskom pojasu i ranom srednjem
vijeku nema, ali na takav zakljuak upuuju pojedina vrela. Podaci o uvozu
ita u 13. i 14.st upuuju da je na hrvatskom teritoriju zavladala oskudica
ita. U Slavoniji i kontinentalnom zaleu prilike su bile povoljnije nego u
kontinentalnom zaleu, ali je ipak bilo kriznih razdoblja u prehrani
stanovnitva, ali vrela ne otkrivaju mnogo.

Kasnosrednjovjekovna trgovina ita na hrvatskom podruju iskazuje

se u nekoliko smjerova. ito se prevozi iz itorodnog zalea (Slavonija,
Bosna) prema istonojadranskoj obali koja je itom oskudijevala, a iznimno
se izvozi i iz onih opodruja na Jadranskoj obali sa veim opsegom ratarske
proizvodnje (zadarsko zalee) prema drugim dalmatinskim gradovima.
EPIDEMIJE I RATOVI
Prvi podatak o nekoj epidemiji je podatak o crnoj smrti ili kunoj
epidemiji u Splitu 1348. U Kronici A. Cutheisa. On u Kronici upozorava na
dvije razine kune epidemije: prva razina je sama epidemija kuge u Splitu,
za koju upotrebljava itavu lepezu izriaja: ljuta kuga, bijesna kuga,
okrutna kuga ili sirova poasna kuga, po svoj prilici u prvim mjesecima
1348.; druga razina je njena izravna posljedica, glad u Splitu koju naziva
nemilosrdnom kugom silnoga glada ili ljutom kugom glada.
Kuga je iste godine pogodila i Dubrovnik, i tamo je izrazito djelovala
na gospodarski ivot. Porasle su nadnice teaka, ali i cijene pojedinih roba
na primjer ita.
U kasnom srednjem vijeku kune epidemije je pratila oskudica hrane
i glad. Mletaka vlada istie da 1456., za velike epidemije kuge koja je
zahvatila europski jugoistok, pa i Zadar i Dubrovnik, da su Zadar zahvatile
velika glad i kuna epidemija, te nestaica hrane i oskudica ita.
Potkraj epidemija, napose kuge, i rani su sukobi bili uzrokom
poremeaja u opskrbi hranom i gladi. U doba mletako osmanlijskog rata
1499. -1502. zadarski rektori obavjetavaju mletaku vladu da u gradu
vlada kuga, glad i Turci.
EKONOMIKA MIGRACIJA
Gradska se drutva migracijama popunjavaju novim ljudima i tako
prevladavaju demografske praznine koje nastaju zbog zbira poremeaja,
od nepogodnih uvjeta svakodnevnog ivota na esto stijenjenom
gradskom prostoru, preko ratnih sukoba i epidemija, do oskudice hrane i
gladi. Migracije su stoga nuan preuvijet razvojnom rastu i irenju drutva,
premda ih u svim razdobljima srednjeg vijeka ne moemo pouzdano
pratiti.
Mrea gradskih naselja u srednjovjekovnoj Slavoniji, meu kojima se
istiu kraljevski gradovi, sama po sebi privlai skupine doljaka to ih vrela
nazivaju gostima (hospites). Gradovi na istonom Jadranu odredbama
statuta usmjeravaju migracije, ali pri tome razlikuju dvije temeljne razine
njihovih pripadnika glavninu, bez strune naobrazbe, i manjinu koja je
strunou i poslovnim znanjima nuna u razvoju njihovih drutava.
Glavnina doljaka, preteito iz seoskih regija kontinentinentalnog
zalea, u novom prebitavalitu stjee pravni poloaj stanovnika

(habitator). Oni preuzimaju najnia zanimanja u komunalnoj ekonomiji, pa

postaju teaci, stoari, nadniari, posluga i sl., a grad ih prihvaa dokle
god su nuni u proizvodnoj i uslunoj djelatnosti grada ili u popunjavanju
demografskih praznina. Doljaci sa strunom naobrazbom i poslovnim
znanjima potestati, notari, trgovci, uitelji, umjetnici, ljenici, itd. su
mogli, bavei se svojom strukom, krae vrijeme boraviti u gradu ili komuni,
pa su imali pravni poloaj stranca (forenses). Ako bi due vremena bili
nastanjeni u gradu stjecali bi pravni poloaj stanovnika, ali ih je od velikih
skupina doljaka djelila vana razlika ako bi ispunli odreene uvijete koje
je postavljao statut komune, oni su mogli postati graani (cives).
RAZINA PRIHODA: POSLUGA
Sloj slugu i slukinja bio je smjezen na samom dnu imovne ljestvice,
pa su se nie od njih nalazili samo marginalizirani pojedinci, usredotoeni u
pojmu pauper, siromah. Poloaj posluge u gradskim drutvima na jadranu
ocrtavaju ugovori o sluenju, u kojima se navodi rok sluenja i visina
naknade, najee u novcu. Gospodari se kadkad obvezuju na davanje
miraza slukinjama, a napose su naklonjeni dadiljama i doiljama njihove
djece. U ugovorima o sluenju izriito se istie da im gospodari daju stan,
hranu i odjeu. Nakon isteka roka sluenja posluga se ukljuivala u iroki
sloj stanovnika grada, osiguravajui tako skroman poloaj u komunalnim
drutvima.
RAZINA PRIHODA: TEAK I KMET
Obraiva zemlita pripadao je najbrojnijem sloju stanovnitva na
svim dijelovima hrvatskoga prostora u srednjem vijeku, od Slavonije do
gradskih i seoskih drutava na istonojadranskoj obali, a istodobno je
zemljina proizvodnja bila knjuna djelatnost u svim vrstama hrvatskih
drutava.
Izvorna graa o hrvatskom seljatvu u kasnome srednjem vijeku
iznimno je bogata, od urbara i popisa prihoda na vlastelinstvima Slavonije i
srednjevjekovne Hrvatske, do natarskih ugovora o teatini i kmetstvu na
istonom Jadranu. Njihove prihode najbolje pokazuju popisi imovine.

RAZINA PRIHODA: OBRTNIK

Toni podaci o novanim prihodima obtnika uglavnom su ogranieni
na one obrtnike struke, u kojima se za odreeni posao morao sklapati
notarski ugovor. To su prije svega bili tkz. umjetniki obrti (zlatar, graditelji,
slikari) i brodogradnja. Tee je govoriti o prihodima onih obrtnikih struka,
za koje nisu sauvani takvi ugovori.

PRIHODI DRUTVENE ELITE

Giovanni Battista Guistiniano, mletaki sindik u Dalmaciji i Albaniji,
posjetio je 1553. istonojadranske gradove i u putnom izvjeu mletakoj
vladi zabiljeio podatke o prihodima dalmatinskog plemstva. To su pri
sauvani podaci o godinjim prihodima dalmatinskog plemstva. O
drutvenoj i poslovnoj djelatnosti dalmatinskog plemstva svjedoi obilje
podataka u notarskim sveiima.
IMOVNOST I SVAKODNEVNI PROSTOR
Vrste i vrijednosti stambenih objekata i njihova oprema ili
svakodnevni ivotni porstor ljudi najprimjetniji su iskaz razlika u imonosti
u hrvatskom drutvu. Tvrdi gradovi i raskone palae vlasteoskih i
plemikih rodova, s jedne, skromne nastambe od drveta ili kamena,
pokrivene slavom ili kamenim ploama, u gradskim i seoskim drutvima, s
druge strane, obiljeavaju itav prostor od Panonije do Jadrana.
Dvorci, palae i ljetnikovci vlastele i plemstva dragocjena su
spomenika batina hrvatskoga prostora. To su pr. palaa obitelji Papali
koju Juraj Dalmatinac podie u srcu staroga dijela Splita, ili grad Bribir,
uporite Bribirskih ubia, ili pak ljetnikovci dubrovake vlastele.
Na suprotnoj strani su skromne nastambe niih slojeva stanovnitva.
Takve su kue prevladavale na rubovima gradskog prostora i u gradskim
varoima, najee podignute na tuem zemljitu.
IMOVNOST I MIRAZI
Mirazi su iskazivali staleke i ekonomske suprotnosti u
srednjovjekovnim drutvima. Miraz je bio nuni sastavni dio braka, a
sastojao se od novca, nakita, opreme, kadkad i od zemljita ili kua, to ih
je djevojka prilikom udaje unosila u imovinu budue obitelji. Mirazi su se
utvrivali notarskim ugovorom, a visina miraza je ovisila o razliitim
okolnostima, prije svega o stalekoj pripadnosti i imovnoj mogunosti
davatelja miraza.
IMOVNOST I DOBROINSTVO
Oporuka je vrelo u kojem se vie no igdje proimaju drutvena zbilja i
duhovnost ljudi, ivotna svakodnevnica i trascedentalnost. Svim je
oporukama zajednika kranska misao o neminovnosti smrti i vjenom
ivotu. Skupine ekonomski jakih pripadnika drutvenih zajednica, plemii i
imuni graani, u oporuci iskazuju vjerski osjeaj i elju za dobrotvornim
djelovanjem, ali i drutveni ugled. Siromasi su esto spominjani u
oporukama. Oporuitelji im namjenjuju odjeu ili hranu. Siromaniji su u
svojim oporukama skromniji, ali i oni iskazuju tenju za dobroinstvom.