Ervin Dubrović POLITIČKI NAZORI RIJEČKOGA TRGOVCA

ADAMICHA Ima li Adamić nacionalnu svijest? - I kakvu?

Andrea Lodovico Adamich (1766.-1828.) vrlo je uspješan trgovac na prijelomu 18. i 19.
stoljeća, koji svoje poslove razvja gotovo po cijeloj Europi. Naročito se obogatio izvozom
hrastovine u Englesku, a izvozio je i preko Atlantika. On je najbogatiji Riječanin svoga
doba. No Adamich je ujedno i vrlo svestran, vrlo zainteresiran za snažan tehnički
napredak svoga doba, pa je stoga i uspješan projektant velikoga kazališta što ga gradi o
vlastitom trošku, kao i projektant željeznih mostova. On je, na primjer, i autor vrlo ranog
projekta lančanog mosta u Rijeci, neostvarenog kao i projekta željeznoga mosta između
Budima i Pešte. Kad sam u Muzeju grada Rijeke priredio izložbu Adamićevo doba nismo
mogli izbjeći ni natruhe politiziranja potaknute pitanjem o Adamićevoj - «nacionalnosti».
Naročito je talijanski tisak zasmetalo naše kroatizirano pisanje njegova imena – Andrija
Ljudevit Adamić. Elio Radeticchio s TeleCapodistria pitao me postoji li dokaz da se
Adamich ikad potpisao kao Adamić. Isto mi je pitanje na otvorenju izložbe postavio i
Bruno Bontempo, koji je moj odgovor, popraćen njegovim komentarom, objavio u prilogu
uz opširan prikaz izložbe u riječkoj Panorami (Perche Andrea Lodovico Adamich diventa
Andrija Ljudevit Adamić?, 7- 15 Aprile 2005. str. 16).

Adamich je rođen i upisan u knjige kao Andrea Adamich, poslije je sam sebi dodao i –
Lodovico. U popisu učenika Hauptschule u Josefstadtu kraj Beča upisan je kao Andreas
Adamich (1782. godine), u mađarskim je izvorima nazvan Andras Adamich ili Andras
Lajos Adamich, a francuski i britanski izvori pišu ga najčešće – Adamick (na primjer i
Francois Crouzet u knjizi L Economie britannique et le blocus continental). Kakva je
onda, uz već navedene pravopisne običaje i s te strane gledano zapreka Hrvatima da ga
pišu – Adamić, a da se to ne tumači jasnom političkom namjerom, «svojatanjem» koje
polazi od namjere da ga se otme «onima drugima»? Bontempo se ne slaže s mojim, u
Hrvatskoj uobičajenim, prevođenjem njegova imena u hrvatsku grafiju, koju se
primjenjuje u slučaju povijesnih osoba koje pripadaju starijim razdobljima, prije reforme
hrvatskog pravopisa (1830.-ih). To činim kada mi se tekst objavljuje na hrvatskom, no
isto tako lako prihvaćam da je, također u tom istom mom tekstu, Adamichovo ime
napisano talijanskom grafijom - kada mi se tekst objavljuje na talijanskom.

Uz Adamicha, važnog i hrvatskoj i talijanskoj strani, očito nije posve moguće izbjeći ni
politiziranje, čak ni kad se radi o obostrano dobrim namjerama. Prije svega zato jer se
davnim povijesnim okolnostima nameću današnji stavovi i način razmišljanja, koji ne
uvažavaju duh onoga vremena. Htio bih ovim tekstom razjasniti neke okolnosti i povijesne
činjenice koje mi se za ovu raspravu čine vrlo važnima.
Adamić se kao uspješan čovjek, dakako, zanima i za politiku, koja ima previše važan upliv
na njegovo poslovanje. Stoga se, naročito u zrelim godinama, sve više izravno bavi
političkim djelovanjem. Kao pravi trgovac on je očito prije svega pragmatik i poprilično
elastičnih nazora - u tome mu pomažu i brojne veze što ih je na raznim stranama gradio
već od mladosti
- blizak je bečkom dvoru, kao i britanskom Foreign Officeu. U doba napoleonskih ratova
blizak je vladama obaju zaraćenih strana, pa tako i tako i vladama francuskih Ilirskih
provincija i Talijanskog kraljevstva. U postnapoleonsko doba uspostavljanja novih odnosa
Isto je tako i riječki zastupnik (nuncij) na Požunskom saboru (Pressburg - Bratislava).

Uz uvid u pragmatične kontakte s vlastima, koji su uvijek u funkciji uspješna poslovanja,

zanimljivo je istražiti Adamićeve ideološke nazore i konkretno političko djelovanje? Pored
ostaloga nameće se i pitanje ima li razvijen nacionalni osjećaj? I kakav?

Pođemo li od njegova porijekla ne možemo utvrditi ni je li bilo hrvatsko ili slovensko.

Adamići su u Rijeci od sedamnaestoga stoljeća, a to je prezime prisutno u oba susjedna
naroda. Ocu Simoneu majka je iz opatijske obitelji Giacich, a o njegovoj ženi, Andreinoj
majci, ne zna se gotovo ništa. O ocu, već bogatome trgovcu duhanom i žitom, govori se
da je bio nepismen, dakle u roditeljskoj je kući mogao najviše naučiti o poslovima i
zarađivanju, a ponajmanje o politici i svijetu. Možemo nagađati da prvi znatni utjecaj na
njegove nazore ima njegov odgojitelj Ivan Antun Šintić, u vrijeme Andreina djetinjstva
mladi student teologije i filozofije na riječkoj Akademiji, a kasnije dugogodišnji krčki biskup
(Veglia). Školovanje u bečkom predgrađu Josephstadtu, na školi čiji su najbolji učenici
jednom godišnje odlazili u audijenciju na dvor, kao i kasniji boravak u Beču, mogao je
razviti osjećaj lojalnosti prema caru i velikoj nadnacionalnoj domovini.

Nakon povratka iz Beča u Rijeku Adamić putuje cijelim Sredozemljem i već 1795. putuje
Dunavom do Crnoga mora. U to vrijeme već govori talijanski, njemački, francuski, latinski
i - "illirico", što prevodeći na današnji jezik (i izvan lingvističkog konteksta ) možemo
poistovjetiti s hrvatskim jezikom, pa makar to bio samo primorski dijalekt kojim je
saobraćao s običnim pukom. Kako 1800. putuje u London i tamo boravi više mjeseci
naučio je i engleski, te su, pored talijanskih i njemačkih, sačuvana i njegova engleska
pisma, dakle na jeziku kojega je vjerojatno u cjeloj Habsburškoj monarhiji tada govorilo
vrlo malo ljudi. Međutim, iako u molbi za zapošljavanje na Guberniju izričito navodi da
govori i "illirico", unatoč činjenici da često piše hrvatskim sugovornicima, nije poznato
nijedno pismo na hrvatskom jeziku - vjerojatno zato što na tom jeziku nikad i nije ništa
napisao.

Već oko 1800. surađuje, prijateljuje i dopisuje se s najistaknutijim Hrvatima svoga doba,
upravo onima koji prednjače u nacionalnoj ideji, no i oni sami rijetko pišu materinjim
jezikom - koji tada još uvijek nije standardiziran, kao ni hrvatska grafija. Ne postoji još niti
jedinstven sustav znakova hrvatskoga jezika, niti su prevladani regionalni govori i
dijalekti, čak su i u udžbenici za škole u Hrvatskoj i Slavoniji napisani različitim jezikom i
različitom grafijom. Ni najžešći se hrvatski rodoljubi još ne zalažu za korištenje svoga
jezika, nego se samo protive mađarizaciji Hrvatske koja je, čak i uz suglasnost hrvatskih
zastupnika (nuncija), službeno ozakonjena na Ugarskom saboru početkom 1790.-ih.,
Hrvatski intelektualci i dalje ustraju na službenoj upotrebi latinskoga i u zajedničkom
Saboru u Požunu i u Hrvatskoj. I objavljivanje na hrvatskom još je rijetko - objavljuju se
samo poetska, poučna i zabavna djelca namijenjena najširem puku. Rijetka je iznimka
knjižica teorijski vrlo obaviještena i učena karlovačkog pisca Josipa Šipuša (Temelji žitne
trgovine, 1796.), koji je dobro poznavao
i najnovije ekonomske teorije onoga doba (na primjer engleske ekonomiste) i konkretne
probleme trgovine žitom. Svoju je knjižicu, koja mu je pri pisanju zadavala brojne
poteškoće jer je za pisanje odabrao jezik koji još nije posve standardiziran i prikladan za
suvremenu i stručnu upotrebu. No Šipuš ima jak motiv – knjižicu je namijenio praktičnoj
upotrebi i pouci brojnim tadašnjim trgovcima žitom, od kojih mnogi nisu znali ni latinski ni
druge jezike ali su zato znali trgovati jednom od najtraženijih tadašnjih roba u trgovini
između Karlovca i Rijeke.

Adamićev dobar znanac i prijatelj s kojim surađuje od 1801. zagrebački je biskup i

"banski namjesnik" Maksimilijan Vrhovac. Potaknut mađarskim nacionalnim
aspiracijama, Vrhovac na samom kraju 18. stoljeća započinje s nastojanjem da osnuje
"ilirsku" tiskaru, a 1813. potiče svoje župnike da prikupljaju građu o hrvatskom jeziku. No
Adamića i Vrhovca, dakako, vežu trgovački poduhvati, a ne nacionalne ideje. Njihovi su
ciljevi umnogome isti. Adamić je Riječanin a Vrhovac rođeni Karlovčan (Karlstadt) i
obojica su vrlo agilni u nastojanjima za izgradnju prometnica između Primorja i Panonije,
te se susreću i pri osnivanju Društvu za plovnost Kupe i izgradnje cesta od Karlovca
prema Rijeci i Primorju. Iako se Vrhovac zalaže za razvoj hrvatskoga jezika s Adamićem
komunicira na njemačkom, pa je na tom jeziku i sačuvano Adamićevo pismo Vrhovcu iz
siječnja 1802. Na redovitu višejezičnu komunikaciju toga vremena podsjeća i činjenica
da Vrhovac vlastiti dnevnik desetljećima piše na latinskom, a ne na hrvatskom, a neki
mu pak nacionalno vrlo svjesni Hrvati (poput Dalmatinca Andrije Dorotića) pišu na
talijanskom! Nemamo, međutim, nikakva traga je su li Vrhovac i Adamić ikad dotakli
neku od nacionalnih i jezičnih tema, kao ni da li su pri osobnim susretima ikad
razgovarali na hrvatskom.

Pitanjem hrvatskoga jezika i reformom grafije u to se doba bavi i jedan Riječanin, Josip
Završnik, koji se pak sam potpisuje vrlo osebujnom grafijom, po uzoru na njemačku, kao
Joso Sauerschnigg, no koji se isto tako rado potpisuje s "Fluminensis", a kad piše
hrvatski potpisuje se i kao "Recanin". Završnik je Adamićev vršnjak, no on zbog vojne
službe gotovo cijeli život provodi izvan zavičaja. Osim u Lici i drugdje u Hrvatskoj, te u
Poljskoj i u Italiji, pa je malo je vjerojatno da ga je Adamić dobro poznavao. Već je 1801.
Završnik izradio nacrt hrvatskog pravopisa, a svoje glavno jezikoslovno djelo napisano u
Padovi, nazvao je Pravvopisanje illiricsno (Ilirski pravopis,1819.). Ukratko, u ovo
pretpreporodno doba, prije 1830.-tih, svim pretečama hrvatskog narodnog preporoda
glavni je cilj izgradnja jedinstvenoga književnoga jezika i pravopisa, kao konkretne
potrebe i glavne teme nacionalnog osvještenja toga doba, jer kako u to doba kaže jedan
zagrebački profesor (Ivan Nepomuk Bužan), Hrvati ne koriste svoj jezik ili zato jer ga ne
poznaju ili zato jer ga se srame.

Početkom 1820.-ih na Riječki gubernij dolazi Antun Mihanović, mladi činovnik iz

unutrašnjosti Hrvatske, koji se već pročuo svojim prosvjetiteljskim zalaganjem za upotrebu
hrvatskoga, jer je kao devetnaestgodišnjak objavio rad - Reč domovini od hasnovitosti (o
korisnosti) pisanja vu domorodnom jeziku (1815.). Adamić se, unatoč velikoj razlici u
godinama, brzo sprijateljio s mladim Antunom Mihanovićem, koji je za svoga kasnijega
boravka u Rijeci ovdje napisao i tekst hrvatske himne (1835.), u vrijeme kada se, nakon
više
godina izbivanja, vratio na posao u Riječkom guberniju. Adamić mladoga Mihanovića
opisuje kao: "Croato di perfetta Educazione, ed Erudizione...e Nipote di Kussevich
Protonotario del Regno della Croazia, e molto Influente nella Croazia stessa." (Pismo
feldmaršalu Nugentu, Fiume 5. agosto 1825.).

Vrlo je vjerojatno da domoljubne ideje uglednoga Vrhovca, kao ni mladog prijatelja

Mihanovića, nisu imale osobit utjecaj na Adamicha. Pouzdano je jedino da su zajedničke
teme svoj trojici bile prije svega gospodarske, poput agitiranja za razvoj prometnica
između Rijeke i unutrašnjosti (o čemu govori i pismo Vrhovcu), te za razvoj riječke luke i
poticanje izvoza, kojim se zajedno s Adamićem mora baviti i Mihanović. Oni su obojica
riječki poslanici – nunciji na Požunskom saboru koji je održan od 1825. do 1827.
Mihanović, na primjer, predlaže da država otkupi Lujzinsku cestu od privatnog društva i
tako ponudi trgovcima veće pogodnosti putovanja. Vjerojatno je Adamić više utjecao na
Mihanovića nego obratno, pa je mladića koji isprva ima isključivo ambicije da postane
sveučilišni profesor filologije, zainteresirao za izvoz ugarskog vina i drugih proizvoda u
Ameriku. Mihanović je 1828. doista i otputovao preko oceana, no čini se da se nije vratio
uspješno obavljena posla.

Adamićevi se stvarni nazori mogu ipak konkretnije nazrijeti iz brojnih osobnih pisama što
ih piše poslovnim suradnicima, političkim moćnicima i državnim funkcionerima, kao i iz
službenih dopisa koje o njemu šalju policijski doušnici. Kako su mu osobna pisma gotovo
isključivo poslovna i ne bave se politikom, ne može očekivati da u njima iznese nazore –
ako ih i ima – koji nisu u skladu s carskom politikom. I previše budna i sveprisutna
Metternichova policija pobuđivala je oprez i razložnu suzdržanost, koja ga je priječila da
izravno otkriva stavove koji bi mu mogli škoditi.

Mnogo se više može nazrijeti, iako treba razlučiti moguću zluradost, iz zanimljivih i vrlo
izražajnih izvješća što ih o njemu u Beč šalje Andrija Dorotić (ili Andrea Dorotich). Taj je
osebujan čovjek prije bio franjevački provincijal u Dalmaciji i nekadašnji profesor teologije
i prirodne filozofije na sveučilištima u Padovi, Perugi i Rimu, no kako su ga zbog žučna
protufrancuskog djelovanja u vrijeme Ilirskih provincija (1809.-1813.), Francuzi osudili na
smrt morao je pobjeći iz Dalmacije. Dorotić je spasio glavu bijegom iz dohvata Francuza
na austrijsku stranu, a kruh je našao kao upravitelj zagrebačke tajne policije. Glavna mu
je zadaća da revno dojavljuje Beču sve ono za što vjeruje da bi moglo biti zanimljivo
njegovim šefovima, a naročito o francuskim Ilirskim provincijama, koje sežu nadomak
samome Zagrebu. U njegovim je vijestima Adamić jedan od ključnih protagonista.

Dorotić, čovjek žučljiv i strasan, javlja na primjer da je Adamić "francuski miljenik, iako to
ne bi smio biti zbog svoje bliskosti s Englezima, ali i osjećaja koje javno pokazuje prema
austrijskom dvoru." Kako Adamić često dolazi u Zagreb, gdje je kupio i više kuća i želi
razvijati poslove, Dorotić ga redovito susreće i o njemu izvješćuje. U jednom izvješću u
Beč ističe da je "uočio njegovo veliko zadovoljstvo što je postao francuskim podanikom",
te da mu je Adamić izložio više projekata kojima se priključuje onima "koji rade na tome
da Ilirske provincije više nikad ne budu vraćene Austriji." Adamić je kupio nekoliko kuća i
u blizini Karlovca, s druge strane granice Habsburških zemalja i unutar Ilirije, računajući
pritom
prvenstveno na izvoznu trgovinu jer, kako kaže Dorotić, Adamić je bio "siguran da
će...granica na Savi ostati zauvijek." Kako se i Adamićev prijatelj, pukovnik Danese,
također zamjerio Francuzima, i on je utekao iz Dalmacije, no zbog slabosti austrijskih vlasti
pribojava se izručenja. Stoga Adamić, koji je u međuvremenu opet u britanskoj službi,
omogućuje Daneseu da pređe Britancima.

Unatoč želji da ga opiše kao opasnog frankofila, Dorotić i nehotice izriče ono što je
uvijek tako očito kad je riječ o Adamićevu ponašanju, da se pokazuje "sklon raznim
vladarima, iako mu je jedini cilj takvim lukavštinama postići vlastite interese, jer je on
zastava koja prihvaća svaki nov vjetar u vlastitu korist." Vrlo je zanimljiva i zamisao
francuskih vlasti koja se, po Dorotićevim riječima Adamiću vrlo dopala, i možda potakla i
njegove osjećaje, o proširenju Ilirskih provincija i stvaranje novoga kraljevstva s vlastitim
vladarom na čelu, a koje bi okupljalo cijelu Hrvatsku, Slavoniju, Srijem, dio Banata,
Bosnu i dio Srbije. "U taj plan, te u stvaranje rečenog kraljevstva, čini se uvjeren i
zanesen i sam Adamić, smatrajući da će pomoću novog političkog sustava, koji će
Francuzi znati dati ilirskome narodu, ovaj doživjeti preporod i izvojštiti glavno mjesto
među europskim narodima. Već je odlučeno, kaže, o političkom preporodu svih nacija.
Francuzi ga namjeravaju provesti, a europski vladari kasne u sprečavanju njihovih
reformi." Veliko je Ilirsko kraljevstvo (godina je 1810.) trebalo postati jedna od velikih i
moćnih europskih država, a namjerava se sprovesti u okviru plana demokratizacije i
oslobađanja europskih naroda. No, unatoč sklonosti stvaranju Velike Ilirije (koju bismo
danas zvali Jugoslavija) Adamić nije osobito povjerljiv prema inovjercima -
pravoslavcima. Njegovo je nepovjerenje loša osnova za gradnju zajedničke države, o
kojoj su kasnije, od 1830.-ih nadalje sanjali ilirci, borbeni hrvatski i južnoslavenski
raspoloženi nacionalisti, čija se oštra politička borba temeljila na uvjerenju da će
južnoslavenski narodi okupljanjem postati jači i da će tako moći konkurirati ostalim
suparničkim narodima. Adamić, naprotiv, kad primijećuje da u nekim krajevima
zapovijedaju časnici pravoslavci, upozorava Francuze da im ne treba vjerovati, nego da
im uvijek, kako su to činile i austrijske vlasti, treba pretpostaviti časnika katolika.

Propašću Francuza (1813.) bitno se mijenjaju političke prilike na Jadranu. Adamić sada
ima nove brige. Rijeka je, kao i u doba Marije Terezije, opet pod ingerencijom tršćanske
uprave i Austrije. No sada se osim obližnje velike luke mora bojati i konkurentskih gradova
na jugu Jadrana, jer neka politička zbivanja ukazuju na nova vrenja. Ne samo da u
propasti Francuza Dubrovčani vide priliku da obnove svoju Republiku, nego se pojavljuju
naznake i nove države - Crne Gore. Strahovanjima vezanim uz nove okolnosti, uz Rijeci
nesklonu politiku bečkoga Dvora i tršćansku supremaciju, ispunjena su i Adamićeva pisma
novom pouzdaniku, Josephu von Hudelistu, Metternichovu savjetniku za unutarnje
poslove. Pisma jasno izražavaju prijedloge i nastojanja da se Rijeka vrati Ugarskoj i
oslobodi podložnosti Trstu, te bojazni od obnavljanja Dubrovačke republike i osnivanja
Crnogorske države pod upavom cetinjskoga vladike (biskupa), jer bi nove države s novim
trgovištima i lukama mogle biti smetnja razvoju Rijeke. Adamiću je zato najdraža
kombinacija mogućnost da se svi jadranski krajevi ustale u jedinstvenom okrilju Austrije.
I u pismima feldmaršalu Lavalu Nugentu, u kojima uglavnom raspravlja o gospodarskim
temama i praktičnim poslovima, Adamić mu se obraća u uvjerenju da bi on kao jedan od
najviših carskih časnika mogao biti korisna veza s dvorom i samim kancelarom, knezom
Metternichom, od kojega je trebao podršku u vezi s velikim osobnim i riječkim
gospodarskim planovima. No do kancelara se Adamić uspio izravno probiti samo jednom
i to sa slabim uspjehom. Poznanstvo i suradnja s Nugentom započela je u vrijeme
priprema za protjerivanje Francuske vojske iz Rijeke u kolovozu 1813. Dvadesetih se
godina učvrstila i razvila u prijateljstvo koje je Adamić zadobio svojom spretnošću i raznim
uslugama. U ovom je kontekstu zgodan ali nebitan podatak o političkim uvjerenjima i
ponašanju Nugentove obitelji u prilikama koje će tek uslijediti u razvoju hrvatske
nacionalne svijesti. Adamich prerano umire da bi ga se te prilike mogle izravnije dotaknuti.
Naime, Nugent je, iako carski časnik i k tome rodom Irac, kasnije bio sklon hrvatskim
političkim previranjima, pa je i njegov sin u revolucionarnim zbivanjima 1848. čak postao
jedan od najagilnijih pobornika hrvatstva i gorljivi pristaša bana Jelačića!

Adamićevo političko djelovanje dvadesetih godina izrazito se intenzivira – stalo mu je da

bar bude blizu i da po mogućnosti osobno djeluje i na važnim političkim skupovima
održanim poslije Bečkog kongresa (1814.-1815.). U riječkom izaslanstvu odlazi i na skup
u Ljubljani, a u Veronu u bliskoj suradnji s hrvatskom delegacijom iz Zagreba. Nakon
nekoliko godina izravne austrijske dominacije Rijeka se ipak 1822. vraća Mađarskoj, pa
time i politički opet približava Hrvatskoj. Uspješno poslovanje i veliki poslovi što ih
Adamić obavlja upravo za vlade raznih zemalja, pa je katkad i izravni posrednik među
dvjema vladama, potvrđuju i njegovu političku uspješnost. Od početka 1820.-ih sve se
više bavi politikom, a sve manje praktičnim poslovima, koje posve prenosi na svoje
sinove. Kada 1825. postaje riječki poslanik na Požunskom saboru (Pressburg) gotovo se
posve prepušta političkom djelovanju te, uz dvogodišnji rad u Saboru, sudjeluje i u
Ugarskoj gospodarskoj komisiji, uvijek se zalažući za gospodarski razvoj, za gradnju
prometnica prema Rijeci i za usmjeravanje svog ugarskog izvoza prema riječkoj luci.

Adamić stoga nema interesa za jednu od glavnih tema mađarsko-hrvatskih odnosa na

Saboru, koja se razvija mnogo prije revolucionarnih zbivanja sredinom stoljeća. Iako
djeluje zajedno sa strasnim Mihanovićem, koji prednjači u nacionalnoj borbi, ne zanima
ga nacionalno rivalstvo između Mađara i Hrvata. On stoga nema nikakvog zanimanja za
sve otvoreniji sukob oko upotrebe jezika, koji se razvija kada Mađari, koji i sami kasne u
nacionalnom osvješćivanju i u korištenju vlastita jezika, žele konačno uvesti u opću
upotrebu mađarski (kao "nacionalni jezik") čak i na Požunski Sabor, na kojem sudjeluju i
predstavnici brojčano nadmoćnih nemađarskih nacija Ugarske. Makar je žestoko hrvatsko
ustrajavanje na upotrebi latinskoga kao službenoga jezika zajedničkoga sabora bitno
olakšavalo komunikaciju «internacionalnom» višejezičnom sastavu zastupnika.

No glavne su teme saborskih sjednica ipak gospodarske i preporodne, pa je i jedan od

junaka toga Sabora, održavanog od 1825. do 1927 godine, mladi grof Istvan Szechenyi.
Njegov je otac osnovao Mađarsku nacionalnu knjižnicu, a njemu se, pak, pripisuju zasluge
za poticajne mađarskoga gospodarskog i kultrurnog preporoda, te za osnutak Mađarske
akademije
znanosti. Unatoč dobnim i staleškim preprekama Adamić i Szechenyi postaju bliski
prijatelji, o čemu svjedoče i policijski zapisnici, pa je možda baš Adamić utjecao i na
prijateljeve gospodarske koncepcije, kao istodobno i na Mihanovićeve. Bliskost sa
Szechenyjem potvrđuje i njegov posjet Adamiću u Rijeci. U pismu od 20. kolovoza 1828.
(koje se čuva u arhivu Mađarske akademije znanosti), upućenom odmah nakon njegova
odlaska, Adamić žali da nije znao da će se zaustavljati u Karlovcu, jer bi ga u tom
slučaju bio upoznao s drugim sinom, inžinjerijskim poručnikom koji je izvrstan u mnogim
vještinama, i za kojega bi želio da ga predstavi u Mađarskoj te da, kaže Adamić, «u
ozračju Požunskog sabora nauči mađarski jezik», kojega on sam, međutim, nije
poznavao ("che venga promosso nell Ungheria, perche aprenda la lingua nazionale
secondo il spirito della Dieta").

Na kraju, ne treba izvlačiti presmione zaključke o Adamićevim političkim i nacionalnim

uvjerenjima. Kao "pragmatični realist" lojalan je vladarskoj austrijskoj kući i Ugarskoj, u
kojoj vidi veliku riječku priliku. Hrvatsku vjerojatno shvaća samo kao gospodarski podosta
nerazvijen dio Ugarske, a Italija je tada u nacionalnom smislu Riječanima još posve
apstraktna te se, i po priznanju kasnijih riječkih talijanskih domoljuba (Edoardo Susmel),
u doba "risorgimenta" više Italija zanimala za Rijeku nego Rijeka za Italiju.

O Adamiću se s pouzdanošću može reći jedino da voli svoj grad i zavičaj, no da su njegove
ideje o domovini, kao i politički stavovi podosta pragmatični i prilagodljivi! Jako bi se i usko
nacionalno opredjeljenje naprosto kosilo s habitusom poslovna čovjeka i trgovca koji
posluje na širokom internacionalnom, europskom području, koji nastoji razvijati i ubrzavati
svoje komunikacije i kojemu su prvenstveni ciljevi gospodarski i razvojni, što znači interesi
osobnih poslova i napredak svoga zavičaja.

Doba Mazzinijeva nacionalnog pokreta u Italiji, Gajeva ilirizma u Hrvatskoj, kao i doba
drugih europskih nacionalnih pokreta, koji razvijaju ideološke osnove za nove političke
borbe, uslijediti će tek 1830.-ih. Adamić nije ni dočekao to novo doba jakih nacionalnih
pokreta, no vjerojatno bi i u novim prilikama ostao prije svega trgovac i poduzetnik lojalan
svim vlastima i svim političkim koncepcijama koje mu omogućuju poslovanje. Možemo vrlo
lako zamisliti i kako bi se ponašao u ta nova vremena, obilježena romantičarskim
nacionalizmima. Trgovačka bi mu praktičnost i otvorenost, najvjerojatnije, priječile da se
upliće u političke koncepcije strane njegovu – kako to iako s negativnim prizvukom ali vrlo
točno naziva Andrija Dorotić - "modernom kozmopolitizmu".