U zadnje vrijeme mi je stalno prisutna misao kako bi sve krenulo, kad bih počeo voljeti sebe.

Treba dobro razlikovati voljeti sebe od egoizma.

Egoizam je kad ja hoću sve imati, imati; čovjek koji je egoist je naivan. Misli kako si može mnoštvom
novaca i imanja spasiti život, a ne vidi kako je to ludost. Time si samo pravi grob, opterećuje se i ne
može to ni uživati, to mora ostaviti.

Gol si došao i gol odlaziš sa zemlje. Egoist je silno prevaren čovjek i on je bolestan.

Ljubiti sebe znači nešto drugo: biti spreman sve izgubiti, ali ne izgubiti središte svoje duše, taj kontakt
s Bogom, veličanstvenost sličnosti s Bogom, krštenje kojim sam postao dijete Božje, u kojem je Bog
meni potpisao da sam njegovo dijete. Izgubiti sve znači da sam distanciran od svih stvari. A kad sam
distanciran, ništa me ne može vezati uz sebe, ni užici, ni tijelo, ni knjige, niti novac, niti imanje –
slobodan sam. I jer sam slobodan, mogu uživati i ići za onim što me vodi k sreći.

Voljeti sebe znači biti spreman od svega se odijeliti.

Tada vidim kako mi se sve stostruko vraća, baš kako Isus kaže.

Ići u novu godinu i preokrenuti sve na dobro znači samo to. Tako ludo voljeti sebe da nikada nećeš
povrijediti svoju savjest, jer je voliš i znaš da je ona tvoje svjetlo. Nikada povrijediti svoga Boga jer
znaš kako je On tvoje središte, bez Njega nemaš života, Isus kaže: „Ja sam život“. Ne povrijediti druge
ljude, jer time sam sebe razorio. Takva jedna odluka, ali opet, nije to samo odluka. Mi i od toga
napravimo neku čudnu religiju, neku pobožnost kroz odluke sad za korizmu, sad za advent...krivo.

Ako ja hoću biti sretan, onda mi nema drugog puta nego jedino biti slobodan od svega.