Stevan Čakić – Patrijarh Arsenije

Arsenijev rad i delatnost na narodnom i crkvenom polju od 1674-1689

 Arsenije 1674. posjetio Bosnu a 1676. posjetio Srem. 25

 U augustu 1689. godine, dakle godinu prije nego su Austrijanci osvojili,
Arsenije je boravio u Beogradu, prema pisanju Ruvarca. Dakle sve svoje
vizitacije je imao po osmanskoj zemlji, nijednu nije imao izvan OC.
Patrijarh je putovao istina u Beč 1685. godine, dakle nešto prije seobe, ali
autor ne navodi razlog. 28
 Autor ovdje sada navodi, da su Turci s velikim oprezom gledali na
putovanja Patrijarha, pogotovo izvan granica OC, i tu kaže: „...posebno na
njegova putovanja van granica turske države, jer se patrijarhova
jurisdikcija protezala i na teritorije Zemalja i Država, sa kojima su Turci
bili u neprijateljskim odnosima, to naročito važi za Austriju i Ugarsku...“
Ovdje nema nikakve reference niti izvora. Sada spominje ovaj patrijarhov
put u Beč, te piše da je on bio s razlogom što je patrijarh već tada pripremao
teren za dolazak Srba i privilegije. Niti ovdje ne donosi referencu, ali se
može zaključiti da su Srbi i njihovo vodstvo već tada naslutili da bi se
teritorije Srbije mogle osloboditi, pa su pripremali teren za svoj dolazak.
Ovdje treba svakako napomenuti da je taj Arsenijev put u Beč bio 1685.,
dakle godinu nakon što su austrijanci osvojili Peštu. 30
 Patrijarhov put u primorje pod mletačkom vlašću (pretežno crnogorska
regija pod Mlecima) od proljeća do jeseni 1689. godine, kojim je patrijah
ponovno nastojao pronaći prostor za suprostavljanje Turcima. Dakle ovo je
ponovno vrijeme kada je turska sreća u ratu smanjena, dakle kada su
austrijanci u ofenzivi. 36
 Navodi putovanje patrijarha u Perast 1673. godine, iako Arsenije tada nije
ni bio patrijarh. Navodno je Arsenije, prema pisanju Radonića, išao u
Perast posjetiti barskog nadbiskupa Zmajevića, inače njegovog rođaka, o
čemu je Zmajević izvjestio Kongregaciju. Ovdje bi bilo važno vidjeti ovaj
 zapis, jer govori o unijaćenju, kod Jovana Radonića, Rimska Kurija, str.
362-363. Ovdje str. 38
 Autor kaže da nema puno izvora o suradnji Arsenija sa Rusijom prije 1689.
godine, ali da su veze ipak održavane, bilo preko poslanika ili pismeno. 42
 U proljeće 1688. Arsenije se obratio ruskom caru preko Isaije Đakovića, a
ruski car mu je odgovorio da mu Rusija sada ne može ipak pomoći. Arsenije
je govorio kako su mnogi Srbi poginuli od turske ruke. Ruski car ih
ohrabruje i poručuje da se ne podčinjavaju nikome, da ne biraju drugog
gospodara. 49-57

Sudbonosni događaji u jesen 1689

 „Jovan Tomić iznosi, da je u pdredima generala Pikolominija, kada je ovaj

pošao iz Niša prema Leskovcu i dalje prema Prištini, sa 3700 vojnika, bilo
dosta srpskih dobrovoljaca. Iz jedne instrukcije Markgrafa Ludviga
Badenskog iz Niša, kapetanu Nestoroviću Paul Deaku, od 5 oktobra 1689.
godine, o organizovanju tzv. 'Racke milicije', jasno se vidi, da su Srbi zaista
u velikom broju stupali u redove austrijske vojske, radi zajedničke borbe
protiv turskih tirana. Ovde prilažem fotokopiju ove Insgrukcije, koju sam
snimio u Ratnom arhivu u Beču, a koja se tamo vodi pod brojem FA 1689
/10/ /14/ Prilog 13. Samo u jednoj bitci kod Velikog Varadina 1681.
učestvovalo je oko 2000 Rajcen, tj. Srba. /Prilog 14/ U 1703. godini Srpska
milicija, pod vođstvom podvojvode Monasterlije, već uveliko je
organizovana, što se vidi iz fotokopije Ratnog arhiva u Beču pod brojem
1703 /12/32 b od 28. XII 1703.“ 59
 Kako ovdje čakić jasno razdvaja Srbe i vlahe. Najprije govori da su Srbi u
velikom broju borili se na strani austrijanaca i sa generalom
Pikolominijem, zatim kaže: „Badenski je sada imao da izvrši još dva
zadatka: da privuče Vlahe i njihovog vojvodu Brankovana na austrijsku
stranu, jer su ovi stalni paktirali sa Turcima, i da onemogući dalji rad grofu
Đorđu Brankoviću i osujeti njegove planove.“ Ovdje ipak se radi o
Bugarskim vlasima. 63
  Jedna moguće važna knjiga: „Die freiwillige Theilnahne der Serben und
Kroaten an den vier letzten Oesterreichisch-turkischen Kriegen, Wien
1854, str. 120. Ovdje strana 63
 Ovdje autor govori da je grof Branković bio uvjeren od strane patrijarha
Arsenija da je on od čuvene loze Brankovića, te da treba biti na čelu nove
Nezavisne Ilirske države. 66
 Jedna vrlo nategnuta tvrdnja: „...njihov položaj (položaj Srba) će tada (pod
Austrijom i Ugarskom) biti još gori nego pod Turcima, jer u novim
krajevima koje budu naselili, neće imati ni nacionalne ni verske slobode,
već će služiti austrijskoj imperiji samo kao zaštitni bedem od novih turskih
napada i ekspanzije.“ 84
 Iz razgovora Arsenija i Pikolominija jasno je da je Pikolomini naredio da se
svi Srbi listom stave na stranu Austrije i da se bore protiv Turaka pod
vodstvom patrijarhovim. 84
 Sada nebulozna izjava, da je jezuit Henveši, ispovjednik cara Leopolda,
skovao podli plaz za genocid nad novodoseljenim Srbima. Ipak, kaže da nije
uspio naći podatke o tom čovjeku, i ne tvrdi uopće na koji način bi ovaj
genocid trebao biti proveden. 85
 Poslije smrti Pikolominija, koji je bio dobar komandant i prijatelj Srbima,
njegovi nesposobni nasljednici izazvali su revolt Srba i Arbanasa, od kojih
su mnogi i napustili austrijsku vojsku, a neki su čak stupili u turske odrede.
85/6

Begstvo sa Kosova

 Seoba kreće u poznu jesen 1689. godine. 121

 Autor kaže da je ukupno prešlo oko 60-70 000 ljudi, od toga 12 000 u
Sentandreji, 6000 u Budimu. 122
 Ostalo su prepisivanja drugih autora.

Beogradski sabor srpskih prvaka na čeli s Arsenijem III 18. juna 1690.
  Autor za ovaj sabor kaže: „Njime je trebalo naročito da se podvuče i da se
i car i dvor ubede, da je patrijarh Arsenije narodni i duhovni vođa svoga
naroda, a da je taj Beogradski sabor, kao neka Narodna skupština i
parlament, koji donosi važne i sudbonosne odluke.“ Onda se postavlja
pitanje zašto je insistirao sam Arsenije da se Đorđa Brankovića postavi za
lidera Srba. 185
 Autor govori da nije postojao nikakv prethodni ugovor između Arsenija i
Leopolda prije nego su Srbi prebjegli, već da je prvi zvaničan dokument
pismo Arsenija od 18. juna 1690. godine. No, što bi onda bila Invitatoria i
dokument iz aprila 1690. godine? 186
 Citirajući Dimitrija Ruvarca (O srpskoj narodnoj i crkvenoj autonominij u
Ugarskoj od 1690 do 1903. Sr. Karlovci, 1926.) kaže da je ova molba
Arsenijeveva iz juna 1690. godine zapravo htjela podvući i naglasiti njihovu
punu i apsolutnu crkvenu i narodnu autonomiju. 188
 Privilegijom od augsta 1690. godine, autor kaže, se priznalo potpuno
crkvenu unifikaciju srpskog naroda. 191

Posebna autonomna jedinica

 Kaže da Mađarima pogotovo nije odgovarala ideja o posebnoj šizmatičkoj

jedinici srpskog naroda. 224
 Kaže da se prvo rješenje donosi 10. maja 1694. godine, odlukom cara
Leopolda, gdje se kaže da se Srbi imaju smjestiti na prostor između Save i
Dunava. 224
 Drugo rješenje je govorilo da se Srbi trebaju naseliti u Slavoniju. Ovime je
jasno da carskom dvoru nije bilo posvema jasno gdje naseliti Srbe. Dalje
kaže da se oba ova rješenja nisu izvršila, budući da su o njima odlučivali i
svoj sud donosili carski savjetnici jezuiti. Ovo je odličan primjer kakav je
uticaj katoličke crkve bio na dvor carski. 225
 Prema riječima Švikera, kaže da Srbima nije bilo dozvoljeno naseljavati se
po mađarskim gradovima, već da su dugo živjeli pod šatorima. 226
  31. maja 1694. Srbi su podnijeli zahtjev da se nasele na područje između
Dunava i Tise. No, ni ovo nije bilo potpuno odobreno, odnosno jeste ali Srbi
se tu nisu dugo zadržali. Bili su smatrani tek gostima, odnosno kao da će
svaki dan otići negdje dalje. 227

Plan jezuite Hevenešija za rešenje srpskog pitanja podnet caru Josifu I.

 Autor više kao da piše roman, pa ga definira kao podlog kaluđera,

savjetnika cara Leopolda i Josipa, te ispovjednika zloglasnog Kollonitsha.
Njegovo ime je katolički jezuita Gavrilo Heveneši. 337
 Prvi put autor spominje ovo izme iz predstavke caru Leopoldu od 25.
oktobra 1705. godine, kada Heveneši piše caru da ukoliko se Arsenije vrati
iz Rusije da mu se ne treba dozvoliti povratak u Pečuj. Isto tako, ovaj
referat daje caru Josipu I 1707 godine, ne pise datum. Nasao ga je u
dvorskom arhivu u Becu pod signaturom Viena Anno 1707 (P. Hevenssy
Soc. Jes.).338
 Kaže da je ova predstavka usljedila nakon smrti Arsneija, kad je bio zgodan
momenat da se Srbi prisile na Uniju, jer se nebi ni trebalo imenovati drugog
arhiepiskopa. Navodi da je s Kollonitchem Heveneši već ranije uspješno
radio na Uniji, pogotovo erdeljskih Rumuna 1697. godine. Hevenešija
spominje i u uvodu knjige Einrichungswerk der Konigreich Ungarn, pa
spominje Hevenešijevo zalaganje za uniju u Monkaču gdje je preveo 300
000 duša na uniju. 339
 Citirajući Jovana Radonića, Prilozi za istoriju Srba u Ugarskoj (1908)
navodi sljedeće najvažnije točke ove predstavke:
o Heveneši savjetuje cara da je smrću Arsenija nastao zgodan moment
kada se Srbi mogu prevesti na uniju, na način da se ne imenuje
sljedeći arhiepiskop, što bi u konačnici značilo i gubitak episkopskog
kadra i obezglavljenje pravoslavne crkve. Na taj način bi Srbi lako
pristupili uniji, od čega bi car imao velike koristi. 339/40
o Plan je da Kollonitch na mjesto srpskih pravoslavnih episkopa
postavi unijatske episkope u Budimu, Pešti, Lici i Krbavi, u Baji i
 Erdelju. „Ne bude li popunjeno patrijarhovo mesto, neće se dešavati
događaji nasilja i nedela, kakvih je često bilo pod pokojnim
patrijarhom, inicijativom Isaije.“ Važan moment za sigurnost. 342
o „Iz svega rečenoga jasno je da dostojanstvo patrijarha nikako ne
treba popunjavati, tim pre što je Isaija od naroda predviđen za to
dostojanstvo, koji će kao takav još više goniti rimokatolike i još
manje sklon biti slušati ćesarske generale. Jer Isaija je bio onaj koji
je nastojao i radio na tom, da srpska milicija ne bude podvlašćena
ćesarskim geenralima nego samo patrijarhu, koji će jedini vlastan
biti birati i potvrđivati starešine i druge časnike.“ 342
o Ni svetozvna zvanja ne treba poveriti šizmaticima nego unijatima.
343
o Heveneši je bio sklon da se ipak Srbima dopusti da biraju poglavicu,
ali nikako patrijarha. Ukoliko imaju svjetovnog vođu oni bi na taj
način bili podređeni direktno caru, dok patrijarh i dalje stoluje pod
Turcima. 343
 Glavna ideja vodilja: „Mnogi austrijski carevi bili su učenici jezuita i još od
svoga detinjstva dobro se upoznali sa radom, delatnošću, metodama i
ciljevima svih aktivnosti ovog moćnog kaluđerskog reda katoličke crkve, a
ti ciljevi su bili uvek isti: ne dozvoliti širenje ni jedne druge vere u
ćesarevini, osim rimokatoličke, a sve one podanike koji nisu katolici i
pripadaju drugim nacionalnostima i kofesijama, treba po svaku cenu
privesti katoličkoj veri ili bar uniji sa rimokatoličkom crkvom, a ako to ne
ide, treba primeniti silu, sastrašivanje, pretnje, razna primamljiva
obećanja, pa ako to i ne uspe, onda takve neposlušne bez milosti uništiti i
likvidirati.“ 345
O hevenešiju na wiki piše sljedeće:
He entered the (Jesuit) order in Sopron (Ödenburg) in1671. He thaught humanities, rhetorics and
teology in Nagyszombat (today temporarily Tranava, Slovakia). He was the rector of the Jesuit College
in Vienna between 1700-1706. He as also novice master (?) and rector of the Pazmaneum in Vienna.
Until his death he was colleague and councilor of Lipót Kollonich. Occasionally he gave councils to
Emperor Leopold I too. In 1686, urged by Kollonich, he followed the example of the boolandists of
Antwerp with initiating to collect the sources of Hungarian history. As part of this effort, from archives
and family collections and from the copies of the canonica visitatio, he collected manuscripts,
documents, etc. that make 91 volumes. This is called "Collectio Hevenesiana" and is preserved by the
ELTE university library in Budapest. The initial main aim of the work was to legitimize and reinforce the
property (land) demands of Jesuit order in those territories that were just liberated from Turkish
occupation. However, the work became a general history masterpiece because the original sources they
made the copies of, were lost or disappeared since.