IMAMET

Sejjid Said Ahtar Rizvi

Sa engleskog prevela: Nataša Jevtović

Naslov originala: Imamate – The Vicegerency of the Prophet
Izdavač: World Organisation for Islamic Services,
P.O.Box No. 11365 - 1545, Tehran, Iran
Prvo izdanje: (Dar Es-Salam) 1971;
Drugo izdanje: (Mombasa) 1974;
Treće izdanje: (WOFIS) 1974, 1977, 1981, 1984.
Revidirano izdanje 1985/1405
 ‫ ا
ا ارم‬

PRVI DIO - OSNOVNO ZNAČENJE

1. ZNAČENJE IMAMETA I HALIFATA

Riječ imamet (el-imâmetu) doslovno znači “predvoditi,” dok riječ imam

(el-imâmu) znači predvodnik ili lider. U islamskoj terminologiji, riječ “imamet”
znači “univerzalni autoritet u svim religijskim i svjetovnim stvarima kod
nasljednika Božijeg poslanika.” 1 Imam je “čovjek koji, nakon Božijeg poslanika,
ima pravo na apsolutnu vlast nad muslimanima u svim religijskim i svjetovnim
stvarima.”
Riječ “čovjek” implicira da žena ne može biti imam. “Apsolutna vlast”
isključuje one koji samo predvode molitve; oni se drugačije nazivaju “imami za
molitve,” ali nemaju apsolutnu vlast. “Nakon Božijeg poslanika” znači da postoji
razlika između poslanika i imama. Imam ne uživa direktno ovakav autoritet, nego
samo kao nasljednik Božijeg poslanika.
Riječ hilafet (el-hilâfetu) znači “naslijediti,” a riječ halifa (el-halîfetu) znači
“nasljednik.” U islamskoj terminologiji, riječi hilafet i halifa praktično imaju isto
značenje kao i imamet i imam.
Visajet (el-vis
âjetu) znači “izvršavanje volje,” a vasijj (el-vas
ijju) je “onaj
koji izvršava volju.” Značenje ovih riječi u muslimanskim spisima je isto kao i
značenje riječi hilafet i imamet.
Interesantno je primijetiti da su mnogi raniji vjerovjesnici takođe bili i
halife vjerovjesnicima koji su im prethodili, tako da su u isto vrijeme bili i nebijji i
halife, dok oni drugi, koji su donijeli novi šerijat, nisu bili halife nijednog od

1
El-‘Allâma El-Hillî: El-Bâbu-l-h
âdi ‘ašer, eng. prijevod od W. M. Millera, str. 62; Muġnijja: Felsefât
islâmijje, str. 392.

2
prethodnih vjerovjesnika. Takođe je bilo i onih koji su bili halife vjerovjesnicima,
a da sami nisu bili vjerovjesnici.
Pitanje imameta i hilafeta je razdvojilo muslimansku zajednicu i uticalo na
razmišljanje i filozofiju raznih grupa toliko da čak ni vjera u Jednog Boga (et-
tevhîd) i u Njegove poslanike (en-nubuvvet) ne može pobjeći od ovih različitih
pogleda. To je najčešće diskutovana tema islamske teologije. Muslimani su
napisali hiljade i hiljade knjiga o hilafetu. Problem sa kojim se suočavam nije šta
treba napisati, nego šta treba izostaviti. U jednom kratkom djelu kao što je ovo, ne
mogu se dotaći ni svi najrazličitiji aspekti ove teme, da i ne spominjemo izlaganje
detalja o onim temama koja su u njemu opisane. Ovdje ćemo samo dati kratak
prikaz razlika u mišljenjima po pitanju hilafeta.
Može biti od pomoći ako spomenemo da su po ovom pitanju muslimani
podijeljeni na dvije skupine: suniti, koji vjeruju da je Ebû Bekr bio prvi halifa
Božijeg poslanika Muhammeda (‫)ص‬, i šiiti, koji vjeruju da je ‘Alî ibn Ebî Tâlib,
‘alejhi-s-selâm, bio prvi imam i prvi halifa. Ova fundamentalna razlika je dovela
do drugih razlika koje će biti opisane u narednim poglavljima.

2. KRATAK PRIKAZ RAZLIKA

Božiji Poslanik (‫ )ص‬je rekao u jednom hadisu koji je prihvaćen u svim

islamskim mezhebima: “Moj ummet (sljedbenici) će se uskoro razjediniti u
2
sedamdeset i tri sekte, od kojih će sve ići u vatru osim jedne.”
Tragači za istinom su oduvijek činili neumorne napore da ispitaju stvari
kako bi otkrili pravi put – stazu koja vodi do spasenja. I zaista, neophodno je da
svaki čovjek uzme razum za svog vodiča, da sve od sebe i nikada ne izgubi nadu
da će istinu pronaći. Ali, to je moguće jedino ako on pred sobom ima jasan uvid u

2
El-Hatîb Et-Tabrîzî: Miškâtu-l-mas
âbih
, eng. prijevod Jamesa Robsona, I tom, str. 45; El-Medžlisî je
skupio u jednom cijelom poglavlju djela Bih
âru-l-Envâr takve hadise, XXVIII tom, str. 2-36; El-Qummî, Š.
‘Abbâs: Safînetu-l-bih
âr, II tom, str. 359-60.

3
radikalne razlike, ako odbaci svaku pristrasnost ili predrasude i ispita stvari sa
razmišljanjem, sve vrijeme moleći se Allahu da ga uputi na pravi put.
Iz tog razloga predlažem da ovdje ukratko spomenemo važne razlike i
konflikte zajedno sa svim argumentima i rezonovanjem svake škole mišljenja,
kako bismo olakšali stazu potrage. Glavna pitanja koja se postavljaju su:
1. Da li naimenovanje nasljednika Božijeg poslanika treba da učini Allâh,
ili je dužnost ummeta (sljedbenikâ) da odrede koga god žele?
2. U drugom slučaju, da li su Allah ili Poslanik ostavili u rukama ummeta
bilo kakav sistematski kodeks koji sadrži pravila i proceduru za naimenovanje
halife, ili je sam ummet, jednoglasnim pristankom prije naimenovanja halife
pripremio određena pravila po kojima se kasnije ravnao, ili je ummet postupio
prema svome nahođenju i prema vremenu i prilikama koje su mu bile na
raspolaganju? Da li je ummet imao pravo da postupi onako kako je postupio?
3. Da li razum i Božiji zakon zahtijevaju postojanje bilo kakvih
kvalifikacija i uslova koje mora posjedovati imâm ili halifa? Ako je tako, koje su
te kvalifikacije?
4. Da li je Poslanik Islama nekoga naimenovao za svog halifu i nasljednika
ili ne? Ako je to učinio, ko je to bio? A ako nije, zbog čega nije?
5. Nakon Poslanikove smrti, ko je bio priznat kao njegov halifa i da li je
imao potrebne kvalifikacije koje halifa treba da ima? 3

3. OSNOVNA RAZLIKA

Sačuvaćemo vrijeme ako na početku objasnimo osnovni razlog postojanja

razlika koje se tiču prirode i karaktera imameta i hilafeta. Koja je osnovna
karakteristika imameta? Da li je imam na prvome mjestu vladar jednog
kraljevstva? Ili je on na prvom mjestu Allahov predstavnik i zamjenik Božijeg
poslanika?

4
 Pošto su imamet i hilafet uopšte prihvaćeni kao nasljedstvo poslanika, na
naprijed navedena pitanja se ne može odgovoriti dok se ne donese odluka o
osnovnim karakteristikama poslanika. Moramo odlučiti da li je poslanik na prvom
mjestu vladar kraljevstva ili Allahov predstavnik.
U istoriji Islama nailazimo na grupu ljudi koja je gledala na misiju Božijeg
poslanika kao na pokušaj da se uspostavi kraljevstvo. Njihovi pogledi na svijet su
bili materijalistički, njihovi ideali su bili bogatstvo, ljepota i moć. Prirodno je da
su oni pripisivali iste motive Božijem poslaniku. ‘Utba ibn Rebî‘a, tast Ebû
Sufjâna, bio je poslat Božijem poslaniku da mu prenese poruku Kurejša:
“Muhammede! Ako želiš moć i uticaj, mi ćemo te učiniti vladarem Mekke. Želiš li
da se oženiš ženom iz ugledne porodice? Možeš imati ruku najljepše djevojke u
zemlji. Želiš li gomile srebra i zlata? Daćemo ti sve to, a još i mnogo više. Ali,
moraš zaboraviti te podle propovijedi što impliciraju da su naši preci koji su
obožavali ova božanstva bili budale.”
Kurejši su bili gotovo sigurni da će Muhammed (‫ )ص‬pozitivno odgovoriti
na ovakvu ponudu. Ali, Božiji Poslanik je kao odgovor proučio četrdeset i prvu
suru u kojoj je, između ostalog, bilo sadržano sljedeće upozorenje: “A ako glave
okrenu, ti reci: ‘Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Âd i
Semûd’.” (41:13)
‘Utba je bio uplašen ovakvim jasnim upozorenjem. Nije prihvatio Islam, ali
je savjetovao Kurejšima da ostave Muhammeda (‫ )ص‬na miru, da vide kako će se
on složiti sa drugim plemenima. Kurejši su tvrdili da je i ‘Utbu Muhammed (‫)ص‬
opčinio. 4
Tako je on htio da prepusti Muhammeda (‫ )ص‬drugim plemenima. Sa druge
strane, kada je Poslanik prešao u Medinu i kada su Kurejši protiv njega poduzimali
vojne pohode, druga plemena su smatrala da bi bilo najbolje da prepuste
Muhammeda njegovom sopstvenom plemenu. Ashab ‘Amr ibn Selema je rekao,

3
Nedžmu-l-Hasan: En-nubuvvetu ve-l-hilâfetu, pr. Liqâ’ ‘Alî Hajdarî, str. 2-3.
4
Ibn Hišâm: Es-sîra en-nebevijja, I tom, str. 313-314.

5
“Arapi su čekali da Kurejši prihvate Islam. Govorili su da Muhammeda (‫ )ص‬treba
prepustiti njegovom sopstvenom plemenu. Ako bi njih pobijedio, to bi bez ikakve
sumnje značilo da je on pravi Božiji poslanik. Kada je Mekka osvojena, sva
plemena su požurila da prihvate Islam.” 5
Tako je prema njihovom mišljenju pobjeda bila kriterijum za istinitost! Da
je Muhammed (‫ )ص‬bio pobijeđen, oni bi ga bili smatrali za lažova!
Stav da je Poslanikova sveta misija bila ništa drugo do ovosvjetska stvar
bio je naročito potenciran od strane Ebû Sufjâna i njegovog klana. Kada je Meka
bila opkoljena, Ebû Sufjân je izašao iz grada kako bi procijenio snagu
muslimanske armije. Vidio ga je ‘Abbâs, poslanikov amidža, koji ga je odveo kod
Muhammeda (‫ )ص‬i tražio da mu se pruži zaštita i ukaže poštovanje, kako bi
prihvatio Islam. Ukratko, ‘Abbâs je odveo Ebû Sufjâna da pogleda svu
muslimansku armiju. Pokazao je Ebû Sufjânu eminentne ličnosti iz svakoga klana
koji su bili u armiji. U međuvremenu, Poslanik je prošao sa svojom grupom koja
je imala zelene uniforme. Ebû Sufjân je rekao, “O ‘Abbâse! Tvoj nećak je zaista
dobio pravo kraljevstvo!” ‘Abbâs je odgovorio, “Jao tebi! Ovo nije kraljevstvo,
ovo je poslanička misija!” 6
Ovdje vidimo dva stava koji su suprotstavljeni jedan drugome. Ebû Sufjân
nije nikada promijenio svoj stav. Kada je ‘Utmân (Osman) postao halifa, Ebû
Sufjân je došao kod njega i posavjetovao ga, “O, djeco Umejje! 7 Sada kada je ovo
kraljevstvo došlo vama, igrajte se sa njim kao što se djeca igraju loptom i dodajite
ga jedan drugom u vašem klanu. Ovo kraljevstvo je realnost, a mi ne znamo da li
postoje džennet ili džehennem ili ne.” 8

5
El-Buhârî: Es-Sah
îh
, V tom, str. 191; Ibn Ketîr: El-Bidâja ve-n-nihâja, V tom, str. 40.
6
Ebu-l-Fidâ’: El-Muhtasar, I tom, str. 143-144; El Ja‘qûbî: Et-târîh, II tom, str. 59.
7
Umejja je začetnik porodice Omajada, koja je kasnije kao dinastija vladala islamskim svijetom iz Sirije.
8
Ibn ‘Abdi-l-Barr: El-Istî‘âb, IV tom, str. 1679; Ibn Ebî-l-Hadîd citira ovu rečenicu na sljedeći način:
“Tako mi onoga u čije se ime Ebû Sufjân kune, ne postoje ni kazna ni sud, ni raj ni pakao, ni dan
proživljenja ni sudnji dan” (Pogledati njegovo djelo Šerh Nehdži-l-Belâġa, IX tom, str. 53.).

6
 Onda je otišao do brda Uhuda i šutnuo grob Hamze, strica Božijeg
poslanika Muhammeda (‫ )ص‬uz riječi: “O, Ebû Ja‘lâ! Vidiš da je kraljevstvo protiv
kojega si se borio na kraju pripalo nama!” 9
Njegov unuk Jezîd, koji je naslijedio iste takve stavove od svog djeda,
spjevao je stihove: “La‘ibet Hâšimu bi-l-mulki fe lâ haberun džâ’e ve lâ vahjun
nezel - Pleme Hašim se poigralo da bi dobilo kraljevstvo, a zapravo nije bilo
nikakvih vijesti (od Allaha) niti je sišla Objava.” 10
Ako ovakav stav ima bilo koji musliman, onda on mora da izjednačava
imamet sa vladanjem. Sudeći po takvom mišljenju, osnovna funkcija Božijeg
poslanika bila je da bude vladar kraljevstva, a iz toga slijedi da svako ko drži uzde
vlasti može biti zakoniti nasljednik Božijeg poslanika.
Ali, problem je u tome što više od devedeset procenata Božijih poslanika
nisu imali političku vlast; većina njih je bila proganjana i bili su bespomoćne žrtve
političkih sila svoga vremena. Njihova slava nije bila slava krune i kraljevskog
prijestolja, nego kruna mučeništva i patnje. Da je osnovna karakteristika
poslaničke misije bila politička vlast, onda ni pedeset (od postojećih 124.000)
Božijih poslanika ne bi zadržala počasnu titulu nebijja.
Odatle je kristalno jasno da glavna karakteristika Božijeg poslanika nije
bila sticanje političke moći, jer je on bio samo Allahov predstavnik. Tu poziciju
mu nisu izborili ljudi, nego mu ju je dao Sam Allah.
Na isti način, glavna karakteristika njegovog nasljednika ne može biti
politička moć; on treba da bude Allahov predstavnik. Takvu poziciju mu ne može
pribaviti niko od ljudi, jer ona može doći samo direktno od Boga. Ukratko, ako
imam treba da bude Allahov predstavnik, onda ga mora Sam Allah i postaviti.

9
Ibn Ebî-l-Hadîd, op. cit., XVI tom, str. 136.
10
Sibt Ibn El-Dževzî: Tedkiret, izdanje S.M.S. Bah
ru-l-‘ulûm, str. 261; Et-Tabarî, Et-târîh, XIII tom, str.
2174.

7
 4. SISTEM ISLAMSKE VLASTI

Bilo je dana kada je monarhija bila jedini sistem vlasti poznat ljudima. U to
vrijeme, muslimanski učenjaci su glorifikovali monarhe i monarhiju riječima “es-
sult
ânu z
illullâhi” (kralj je Allahova sjena), kao da Allah ima sjenu! U današnjem
modernom vremenu, demokratija je u modi i sunitski učenjaci neumorno dokazuju
u stotinama i hiljadama članaka, knjiga i rasprava da se islamski sistem vlasti
zasniva na demokratiji. Oni idu toliko daleko da tvrde kako je Islam i ustanovio
demokratiju, zaboravljajući stare grčke polise. U drugoj polovini ovoga vijeka,
socijalizam i komunizam se ukorijenjuju u nerazvijenim zemljama i zemljama u
razvoju, tako da nisam iznenađen kada čujem koliko dobronamjernih
muslimanskih učenjaka neumorno dokazuju kako Islam propovijeda komunizam i
kako ga je Islam i stvorio. Neki ljudi su u Pakistanu i u drugim zemljama izmislili
slogan “islamski socijalizam.” Šta taj “islamski socijalizam” podrazumijeva, ja ne
znam. Ali, neću se iznenaditi ako u roku od deset ili dvadeset godina ti isti ljudi
počnu tvrditi kako Islam propovijeda komunizam!
Sve ovakve promjene koje se dešavaju kada vjetar puhne prave smijuriju od
islamskog sistema vlasti. Prije nekog vremena, u jednoj afričkoj zemlji je održan
skup muslimana na kojemu je kao počasni gost učestvovao predsjednik te države.
Muslimanski zvaničnik je rekao da Islam naučava da se “pokorava Allahu,
Poslaniku i vladarima.” U svom odgovoru, predsjednik (koji je, uzgred budi
rečeno, bio nepokolebljiv katolik) rekao je da veoma cijeni naredbu da se
pokorava Allahu i Poslaniku, ali nije mogao razumjeti zašto se naređuje
pokoravanje vlastodršcima. Šta ako je vladar nepravedan ili tiranin? Da li Islam
propisuje muslimanima da mu se pokoravaju pasivno i bez ikakvog otpora? Ovo
inteligentno pitanje zahtijeva inteligentan odgovor, i ne može se olako shvatiti.
Činjenica je da je osoba koja je uputila kritiku to učinila zbog svog pogrešnog
tumačenja Kur’âna.

8
 Razmotrimo sada sistem islamske vlasti. Da li je on demokratski? Najbolju
definiciju demokratije je dao Abraham Linkoln kada je rekao da je demokratija
“vladavina ljudi, od strane ljudi i za ljude.” Ali, u Islamu nema “vladavine ljudi,”
nego postoji samo Allahova vladavina. Kako će ljudi vladati jedni drugima? Oni
vladaju jedni drugima izmišljajući sopstvene zakone; u Islamu, zakone ne
objavljuju ljudi, nego to čini Allah. Ti zakoni se ne mogu izglasati većinom, nego
ih objavljuje Poslanik putem Allahove naredbe. Ljudi nemaju pravo glasa u
donošenju zakona, od njih se traži da se zakonima pokoravaju bez ikakvog
komentara ili dopune. Kur’ân kaže, “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede,
onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko
Allaha i Poslanika Njegova ne posluša, taj je sigurno skrenuo sa pravoga puta”
(33:36).
Što se tiče fraze “od strane ljudi,” razmotrimo sada kako ljudi vladaju jedni
nad drugima. Oni to čine birajući vladare između sebe. Božiji poslanik, koji je bio
vrhovni izvršitelj, pravni i sveobuhvatni autoritet islamske vlasti, nije bio izabran
od strane ljudi. U stvari, da je stanovnicima Mekke bilo dozvoljeno da iskažu svoj
izbor, oni bi bili izabrali ili ‘Urveta Ibn Mes‘ûda iz Tâ’ifa, ili Vâlida Ibn El-
Muġîreta iz Mekke kao Božije poslanike. Kur’ân kaže, “I još kažu: ‘Trebalo je da
ovaj Kur’ân bude objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva
grada!’.“ (43:31) 11
Dakle, ne samo da je vrhovni poglavar islamske države bio postavljen bez
konsultovanja sa narodom, nego je to još učinjeno i protiv njihovih već izraženih
želja. Božiji poslanik je najviši autoritet Islama; u njegovoj ličnosti su sadržane
sve funkcije legislativnih, izvršnih i sudskih grana vlasti, a nije izabran od strane
naroda. To znači da Islam nije ni vladavina ljudi ni vladavina od strane ljudi.
Nema zakonodavstva od strane ljudi, izvršna i sudska vlast nije podređena
ljudima. To nije ni vlast “za ljude.” Islamski sistem je, od početka do kraja, “za

11
Za objašnjenje riječi “nekom uglednom čovjeku” pogledati djelo Es-Sujûtîja, Lubâbu-n-nuqûl fî esbâbi-
n-nuzûl, štampano sa djelom Tefsîru-l-Dželâlejn, str. 289, 649.

9
Allaha.” Sve mora biti urađeno za Allaha, a ako se uradi za ljude, naziva se
“prikrivenim politeizmom.” Šta god da čovjek radi – bilo da je to molitva ili
milostinja, socijalna služba ili porodični odnosi, pokoravanje roditeljima ili ljubav
prema komšijama, predvođenje molitve ili odlučivanje o nekom problemu, ulazak
u rat ili zaključivanje mira – mora biti učinjeno sa završnim riječima “qurbeten
ilellâh,” približavajući se Allahu i tražeći Njegovo zadovoljstvo. U Islamu, sve se
čini za Allaha.
Ukratko, islamska forma vlasti je Allahova vlast, od strane Allahovih
predstavnika, kako bi se postiglo Allahovo zadovoljstvo. On kaže u Kur’ânu,
“Džinnove i ljude Sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju” (51:56). To je
teokratija, priroda i karakteristika islamske vlasti, a kako ona utiče na značenje već
pomenutog ajeta koji govori o pokornosti, vidjećemo u sljedećim poglavljima.

10
 DRUGI DIO – ŠIITSKO GLEDIŠTE

5. NUŽNOST IMAMETA I KVALIFIKACIJE IMAMA

A. Nužnost imameta:
Sa šiitske tačke gledišta, institucija imameta je nužna sudeći prema
zdravom razumu. To je Allahova milost (lut
f) koja dovodi stvorenje do pokornosti
i drži ga podalje od nepokornosti, a da ga pri tome ničim ne primorava. U šiitskoj
teologiji je dokazno da je milost Allahova dužnost. Kada bi Allah odredio da
čovjek nešto uradi, a da je uz to svjestan da čovjek to ne može uraditi, ili da bi to
bilo jako teško bez Njegove pomoći, onda bi Allah bio suprotstavljen sopstvenom
cilju kada ne bi pomogao čovjeku da taj posao izvrši. Očigledno je da je takva
logika protivna razumu. Dakle, lut
f je Allahova dužnost.
Imamet je lut
f, zbog toga što je poznato da, kada ljudi imaju predvodnika
(re’îsa) i vodiča (muršida) kojemu se pokoravaju, koji oslobađa potlačene od
njihovih ugnjetavača i obuzdava te ugnjetavače, tada se oni približavaju
pravednosti i udaljavaju od korupcije. A pošto je to lut
f, Allahova je dužnost da
odredi imama koji će voditi i uputiti ummet nakon Božijeg poslanika.12

B. Superiornost (afdalijjet):
Šiiti vjeruju da imam, poput Božijeg poslanika, treba da se ističe u ummetu
po svim vrlinama, kao što su učenost, hrabrost, pobožnost i milosrđe, i treba da
posjeduje kompletno znanje Božijih zakona. Ako to nema, a taj visoki položaj se
povjeri manje sposobnoj osobi iako je sposobnija osoba dostupna, onda se daje
prednost inferiornoj a ne superiornoj osobi, što je pogrešno i sudeći po razumu i
sudeći po Božanskoj pravdi. Zbog toga, ni jedna inferiorna osoba ne može primiti
imâmet od Allâha kada postoji osoba koja je superiornija od njega.13

12
El-‘Allâma el-Hillî: El-Bâbu-l-hâdi ‘ašer, engleski prijevod W. M. Millera, str. 50, 62-4.
13
Ibid, str. 69.

11
 C. Bezgriješnost:
Druga kvalifikacija imama je bezgriješnost (‘ismet). Ako imam nije
bezgriješan (ma‘sûm), on će biti podložan griješenju i obmanjivanju drugih.14 Kao
prvo, u takvom slučaju, nikakvo implicitno povjerenje se ne može pokloniti
onome što on govori ili traži da mi uradimo. Kao drugo, imam je vladar i poglavar
ummeta, a ummet treba da ga bezrezervno slijedi u svim stvarima. Ako on počini
grijeh, ljudi bi ga onda takođe mogli slijediti u tome grijehu. Neodrživost takve
pozicije je sama po sebi evidentna, jer je pokoravanje u grijehu loše, nezakonito i
zabranjeno. Pored toga, to bi značilo da bi se takvom imamu trebalo pokoravati i
odbijati pokornost u isto vrijeme, što znači da bi takvo pokoravanje bilo čas
obavezno a čas zabranjeno, što je očigledan apsurd. Kao treće, ako bi bilo moguće
da imam počini grijeh, onda bi bila dužnost ostalih ljudi da ga spriječe u tome,
zato što je dužnost svakog muslimana da zabranjuje drugim ljudima da
počinjavaju nezakonita djela. U takvom slučaju, imam ne bi bio poštovan i sa
njegovim prestižom bi bilo svršeno. Umjesto da bude predvodnik ummeta, on bi
bio njegov sljedbenik, a njegov imamet ne bi imao nikakvog smisla. Kao četvrto,
imam je branilac Božijeg zakona i takav posao se ne može povjeriti u griješne
ruke, niti ga može griješna osoba primjereno obavljati. Iz tog razloga,
bezgriješnost je priznata za neizostavan uslov poslanstva, a razlozi koji je čine
nužnom u slučaju Božijeg poslanika takođe važe i u slučaju imama ili halife. Ali, o
toj bezgriješnosti ćemo više govoriti u trinaestom odjeljku.

D. Allahovo naimenovanje:
Kao i u slučaju Božijih poslanika, posjedovanje gornje navedenih
karakteristika samo po sebi nije dovoljno da automatski učini nekoga imamom.
Imamet nije stečeno namještenje, nego je to naimenovanje koje izvršava Allah. Iz
toga razloga, dvanaestoimamski šiiti (šî‘a itnâ ‘ašerijja) vjeruju da samo Allah
može naimenovati nasljednika Božijeg poslanika; te da ummet nema pravo

12
odlučivanja u toj stvari, jer je njegova jedina dužnost da slijedi takvog Božanski
naimenovanog imama ili halifu.

I. Kur’ânski ajeti:
Sljedeći Kur’ânski ajeti potvrđuju šiitsko gledište:
“Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabira. Oni nemaju pravo da biraju.
Hvaljen neka je Allah i vrlo visoko iznad onih koje s Njim izjednačuju!” (28:68).
Ovaj ajet jasno pokazuje da čovjek nema pravo da učini bilo kakav izbor;
on u potpunosti leži u Allahovim rukama.
Prije nego što je stvorio Adema (‫)ع‬, Allah je obavijestio meleke: “Ja ću na
zemlji namjesnika (halifu) postaviti...” A kada su meleci počeli prigovarati,
njihovi prigovori su bili odbačeni kratkim odgovorom: “Ja znam ono što vi ne
znate!” (2:30). Ako bezgriješnim (ma‘sûm) melecima nije bilo dozvoljeno da
imaju pravo glasa u naimenovanju halife, kako onda mogu griješni ljudi očekivati
da preuzmu čitavu odgovornost takvoga naimenovanja u svoje ruke?
Allah je lično naimenovao poslanika Dâvûda (‫ )ع‬kao halifu na zemlji: “O
Dâvûde, Mi smo te namjesnikom (halifom) na zemlji učinili...” (38:26). U svakom
od ovih slučajeva, Allah uzima pravo postavljanja halife ili imama isključivo za
Sebe.
Na isti način, poziv je upućen i Božijem poslaniku Ibrâhîmu (‫)ع‬: “A kada je
Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on
potpuno izvršio, Allah je rekao: “Učiniću da ti budeš ljudima u vjeri uzor (dosl.
učiniću te imamom)!” - “I neke moje potomke!” - zamoli on. - “Obećanje Moje
neće obuhvatati nevjernike (dosl. nepravedne, ugnjetavače)” - kaza On” (2:124).15
Ovaj ajet nas vodi do ispravnog zaključka o mnogim važnim pitanjima koja se tiču
imameta:

14
Ibid, str. 64-68.
15
Obrađujući ovu knjigu na srpsko-hrvatskom jeziku, prevodilac je koristio prijevod Kur’ana od Besima
Korkuta. Onda kada Korkut nije doslovno preveo arapski tekst (na primjer, riječ “en-nedžmu” iz ajeta 55:6

13
 a. Allah je rekao: “Učiniću da ti budeš ljudima imam.” Ovo pokazuje da je
imamet status koji samo Bog može da odredi, i on je van nadležnosti ummeta.
b. “Moje obećanje neće obuhvatati nepravedne.” To znači da čovjek koji
nije bezgriješan ne može biti imam. Logički, možemo podijeliti čovječanstvo na
četiri grupe:
1. oni koji su nepravedni tokom cijeloga života;
2. oni koji nisu nikada nepravedni;
3. oni koji su nepravedni na početku svog života a kasnije postaju pravedni;
4. oni koji su pravedni na početku svog života a kasnije postanu
nepravedni.
Ibrâhîm (‫ )ع‬je imao previsok položaj da bi tražio imâmet za prvu ili četvrtu
grupu. Ostaju nam dvije grupe (druga i treća), koje se mogu uključiti u njegovu
molbu. Ali, Allah odbacuje jednu od njih, tj. one koji su nepravedni na početku
svog života a kasnije postaju pravedni. Ostaje samo jedna grupa ljudi koja se može
kvalifikovati za imamet, a to su ljudi koji nisu nikada nepravedni tokom cijeloga
života, dakle bezgriješni (ma‘sûm).
c. Doslovan prijevod ajeta glasi, “Moj zavjet neće obuhvatiti nepravedne.”
Primijećujemo da Allah nije rekao da nepravedni neće doći do Njegovog zavjeta,
jer bi to impliciralo da je u ljudskoj moći – makar se radilo o pravednim ljudima –
da dostignu status imama. Navedena rečenica ne ostavlja prostora za bilo kakvu
pogrešnu interpretaciju; ona jasno pokazuje da primanje imameta nije u ljudskoj
nadležnosti, nego je isključivo u Allahovim rukama, i On ga daje kome hoće.
A onda, kao pravilo, piše u Kur’ânu: “I učinismo ih vjerovjesnicima (dosl.
imamima, ar. e’immeten) da upućuju prema zapovijedi Našoj...” (21:73).
Kada je Božiji poslanik Mûsâ (‫ )ع‬zaželio da mu se dodijeli pomagač koji bi
mu pomogao u njegovim dužnostima, on nije nikoga samovoljno odredio nego se
molio Allahu: “I podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Hârûna (Arona), brata

koja označava zvijezde je preveo kao “trava”) u zagradama smo naznačili i doslovan prijevod arapskih
riječi, onda kada je to bilo potrebno za razumijevanje argumenata Sejjida Radavîja (prim. Prev).

14
mog” (20:29-30). A Allah je odgovorio, “Udovoljeno je molbi tvojoj, o Mûsâ!”
(20:36).
To Božansko određenje ummetu objavljuje Božiji poslanik ili prethodni
imam. To objavljivanje se naziva “nass” (en-nassu) i ta riječ označava
specifikaciju, određivanje ili imenovanje imama od strane Božijeg poslanika ili
prethodnog imama. Prema šiitskom vjerovanju, imam mora biti određen od strane
Allaha za taj položaj (mensûs min Allâh).

E. Mu‘džize:
Ako neko nije čuo nass o čovjeku koji tvrdi da je imam, onda je jedini
način da se utvrdi istina putem čuda (mu‘džiza).16 U suštini, svaki čovjek može
tvrditi da je imam ili Poslanikov halifa i da je bezgriješan, ali je mu‘džiza jedini
nepogriješivi test istine u takvim slučajevima. Ako onaj koji tvrdi pokaže neku
mu‘džizu kao potporu za svoje tvrdnje, ona bi se mogla prihvatiti bez oklijevanja.
Ako on to ne učini, biće evidentno da on ne posjeduje kvalifikacije koje su
potrebne za imamet i hilafet, tako da će njegove tvrdnje biti dokazane kao
neistinite.

II. Prethodnik:
Univerzalna praksa Božijih poslanika bila je da imenuju svoje nasljednike
(prema Allahovoj naredbi) bez ikakvog miješanja ummeta. Istorija Božijih
poslanika ne poznaje niti jedan primjer kada je nasljednik Božijeg poslanika bio
izabran glasanjem njegovih sljedbenika. Nema razloga zašto bi se onda u slučaju
nasljednika posljednjeg Božijeg poslanika taj uspostavljeni Božanski zakon
mijenjao. Allah kaže, “A ti nećeš u Allahovu zakonu izmjene naći” (33:62).

16
Ibid, str. 69.

15
 III. Logični razlozi:
1. Isti oni razlozi koji dokazuju da je naimenovanje Božijeg poslanika
Božija stvar jednakom jačinom dokazuju da bi nasljednika toga poslanika takođe
morao postaviti Allah. Imam ili halifa, baš kao i poslanik, postavlja se kako bi
izvršavao Allahovu volju, i on Mu mora biti odgovoran. Ako ga budu postavili
ljudi, njegova lojalnost neće biti prema Allahu, nego prema ljudima koji su osnova
njegovog autoriteta. On će uvijek pokušavati da udovolji ljudima, zbog toga što bi
izgubio poziciju ako bi ljudi izgubili povjerenje u njega. Dakle, on će usluge za
ljude pretpostaviti vjerskim obavezama, a pred njegovim očima uvijek će biti
politički obziri. Tako će naškoditi Allahovoj stvari. Istorija islama obiluje
dokazima očiglednog zapostavljanja vjerskih postulata, koje su počinile halife od
samog početka postavljane od strane ljudi. Dakle, ovaj argument nije samo
akademski, jer iza njega stoje solidni istorijski dokazi.
2. Takođe, samo Allah zna unutrašnja osjećanja i misli ljudi, i niko drugi
nikada ne može znati pravu prirodu druge osobe. Možda bi se neko mogao
predstavljati kao pobožan i bogobojazan čovjek samo da bi impresionirao svoje
saradnike i zadobio neku ovosvjetsku dobit. Takvi primjeri u istoriji nisu rijetki.
Uzmimo, na primjer, slučaj ‘Abdu-l-Melika ibn Mervâna, koji je provodio sve
svoje vrijeme u džamiji klanjajući i čitajući Kur’ân. Upravo je i bio učio Kur’ân
kada su mu stigle vijesti o smrti njegovog oca i o tome da su ljudi iščekivali da
njemu polože prisegu na vjernost. Zatvorio je Kur’ân i rekao, “Ovdje se ja i ti
rastajemo.” 17
Zbog toga, budući da postojanje kvalifikacija koje su neophodne za imama
ili halifu može biti poznato samo Allahu, jedino Allah može naimenovati imama
ili halifu.

17
Es-Sujûtî: Târîhu-l-hulefâ’, str. 217.

16
 6. BEZGRIJEŠNOST IMAMA

Pogledajmo sada šta Kur’an kaže o Ehlu-l-bejtu (članovima kuće, tj.

porodici) Božijeg poslanika Muhammeda (‫)ص‬.
Prema Kur’anu, sljedeće osobe su bile bezgriješne i čiste kada je umro
Božiji Poslanik: ‘Alî, Fâtima, Hasan i Husejn. Ajet o njihovoj čistoći (tat
hîr) glasi:
“Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno
očisti” (33:33).
Univerzalno je prihvaćeno da su naprijed navedene četiri osobe Ehlu-l-bejt,
te da su bezgriješne i čiste od svake vrste sramnih dijela.
Rečenice koje se nalaze prije i poslije ovoga ajeta odnose se na supruge
Božijeg poslanika, tako da su zamjenice u njima upotrijebljene u ženskom rodu,
dok je u ovome dijelu ajeta upotrijebljen muški rod. Razlog zbog kojeg je ovaj ajet
stavljen na sadašnje mjesto nije teško pogoditi. Poznati učenjak ‘Allâma Pûjâ piše
u fusnoti br. 1857. prijevoda Kur’ana od S. V. Mir Ahmed ‘Alîja: “Dio ovog ajeta
koji se odnosi na Božanski određenu čistoću svete Poslanikove porodice zahtijeva
primjereno objašnjenje koje se odnosi na njegov tačan kontekst. Ovaj dio ajeta je
zapravo odvojen âjet ili stih koji je sam po sebi objavljen u određenim prilikama,
ali je smješten ovdje budući da se (ostatak ajeta) bavi ženama Božijeg poslanika.
Smještanje ovog ajeta na ovo mjesto, ukoliko se dobro prostudira, pokazuje da on
ima svoj sopstveni značaj i važnu svrhu koja stoji iza njega. Dok se u njegovom
prvom dijelu koristi ženski rod, u drugom dijelu dolazi do izmjene sa ženskog na
muški rod. Dok god se ajet odnosi na supruge Božijeg poslanika, koriste se samo
zamjenice ženskog roda. Za skupinu muškaraca i žena, uvijek se koristi muški rod.
Ovakva promjena u gramatičkoj upotrebi jezika očigledno pokazuje da se u ovom
izričaju govori o različitoj stvari i različitoj skupini ljudi od one prve, i da je ona
primjereno ovdje smještena kako bi se usporedilo mjesto Ehlu-l-bejta za razliku
od supruga Božijeg poslanika.

17
 ‘Amr ibn Seleme kojega je Božiji poslanik odgojio priča: “Kada je
objavljen ovaj ajet, Božiji Poslanik je bio u kući svoje supruge Umm Seleme.
Kada je objavljen ajet “Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe
odstrani, i da vas potpuno očisti”, Božiji poslanik je okupio svoju kćerku Fâtimu,
njene sinove Hasana i Husejna, te njenog supruga i Poslanikovog rođaka ‘Alîja, i
pokrio ih sve, uključujući i sebe, svojim ogrtačem. Obraćajući se Bogu, rekao je:
“O Bože! Oni sačinjavaju moje potomstvo! Čuvaj ih daleko od bilo kakve
nečistoće, očišćene savršenom čistoćom.” Umm Seleme, supruga Božijeg
poslanika, budući da je bila svjedok ovoga veličanstvenog događaja, pokorno je
upitala, “O, Božiji poslaniče! Mogu li se i ja pridružiti vama?” Na to je Božiji
poslanik odgovorio, “Ne, ti ostani na svome mjestu, tu ti je dobro.” ” 18
Ovo nije mjesto da se navode beskrajni izvori ovoga ajeta; ipak, volio bih
da citiram poznatog sunitskog učenjaka Mevlânâ Vahîdu-z-Zemâna, čiji je
prijevod i komentar Kur’ana, kao i djelo Envâru-l-luġat (riječnik Kur’ana i hadisa)
među veoma priznatim izvorima. U komentaru Kur’ana za ovaj ajet on piše: “Neki
ljudi misle da se ovo specijalno odnosi na one članove porodice koji su bili u
krvnom srodstvu sa Poslanikom, tj. na ‘Alîja, Fâtimu, Hasana i Husejna.
Prevodilac (tj. Vahîdu-z-zemân) kaže da sahîh hadisi (hadît) koji su dobro
povezani sa Poslanikom potkrijepljuju isto gledište, jer ako je Poslanik sam
objavio da su članovi njegove porodice samo naprijed navedene osobe, onda
prihvatanje i vjerovanje u to postaje obavezno. Još jedan znak ispravnosti ovoga
gledišta jeste činjenica da su zamjenice prije i poslije ovog ajeta u ženskom rodu,
dok su samo u ovome ajetu one u muškom rodu...” 19
On pored toga kaže u svom djelu Envâru-l-lugat: “Ispravno gledište je to
da ovaj ajet o čistoći uključuje samo tih pet osoba (Muhammed, ‘Alî, Fâtima,
Hasan i Husejn), iako se u arapskom jeziku riječi ehlu-l-bejt mogu koristiti i za
žene. Neki ljudi ovim ajetom dokazuju da su tih pet osoba bili bezgriješni

18
Časni Qur’ân, engleski prijevod S. V. Mir Ahmed ‘Alîja, fusnota br. 1857, str. 1261.

18
(ma‘sûm). Ali, ako i nisu bili ma‘sûm, onda su sigurno bili mahfûz (zaštićeni od
činjenja bilo kakvog grijeha ili pogreške).20
Naveo sam ova dva citata da pokažem kako i sunitski učenjaci pored
dvanaestoimamskih šiita (itnâ ‘ašerijja) potvrđuju da su, prema pravilima arapske
gramatike i prema ispravnim i neprekidnim hadisima Božijeg Poslanika, samo
‘Alî, Fâtima, Hasan i Husejn uključeni u ovaj ajet, pored samog Poslanika.
Takođe, jasno je da gledište da su njih petoro bili bezgriješni dijele i sunijski
učenjaci. Očigledno je da oni u najmanju ruku priznaju da, ako ovih pet osoba i
nisu bili teoretski bezgriješni, zasigurno su bili zaštićeni od grijeha i pogrešaka na
praktičnom nivou. Postoje mnogi drugi ajeti i hadisi koji svjedoče o čistoći
(‘ismet) Ehlu-l-bejta, ali ograničenost prostora nam ne dozvoljava ni da ih u
najkraćim crtama spomenemo.

7. SUPERIORNOST ‘ALÎJA (‫)ع‬

Superiornost (afdalijjet) u Islamu znači “zasluživati više nagrade (sevapa,

ar. tavâb) kod Allaha zahvaljujući dobrim djelima.”
Svi muslimani se slažu da se o ovoj “superiornost” ne može odlučivati
našim sopstvenim mišljenjem ili gledištem, te da nema načina da se ona prepozna
osim kroz Kur’ân ili hadis. El-Gazzâlî, poznati sunijski učenjak, je napisao:
“Stvarna superiornost je ono što je pred Allahom, a to je nešto što nikome ne može
biti poznato osim Božijem Poslaniku.” 21
Najveći broj naše sunitske braće vjeruju da se superiornost odnosi na
pitanje hilafeta, tj. da je najsuperiorniji bio Ebû Bekr, a poslije njega ‘Omer, pa
zatim ‘Utmân (Osman), a na kraju ‘Alî. Ali, ovo vjerovanje se ne bazira ni na
kakvom dokazu, niti su tako vjerovali suniti u najranijem periodu. Za vrijeme

19
Wahîdu-z-Zemân: Tefsîr Wahîdî (na marginama prijevoda Kur’ana od istog autora), par. 22, fn. 7, str.
549.
20
Wahîdu-z-zemân: Envâru-l-lugat, par. 22, str. 51.
21
El-Gazzâlî: Ihjâ ‘ulûmi-d-dîn, I tom, 2 dio, str. 10.

19
Božijeg poslanika, nalazimo da su njegovi najugledniji ashâbi kao što su Selmân
Fârisî, Ebû Derr El-Gifârî, Miqdâd El-Kindî, ‘Ammâr ibn Jâsir, Habbâb ibn El-
Aratt, Džâbir ibn ‘Abdillâh El-Ansârî, Hudejfat ibn El-Jemân, Ebû Sa‘îd El-Hudrî,
Zejd ibn Arqam i mnogi drugi vjerovali da je ‘Alî ibn Ebî Tâlib bio najsuperiorniji
u cijelom Ehlu-l-bejtu i među svim ashabima. 22
Ahmeda ibn Hanbela je jednom upitao njegov sin o tome šta misli o
superiornosti. On je rekao, “Ebû Bekr, ‘Omer i ‘Utmân.” Sin je dalje upitao, “A
šta je sa ‘Alîjem ibn Ebî Tâlibom?” On je odgovorio, “On je iz Ehlu-l-bejta. Ostali
se ne mogu usporediti sa njim.” 23
‘Ubejdullâh Emritsarî piše u svojoj čuvenoj knjizi Erdžeh
u-l-mat
âlib:
“Pošto superiornost znači “imati više tavâba (tj. sevapa), njen dokaz se jedino
može saznati iz hadisa (tj. riječi ili djela) Božijeg poslanika... a ako postoje
međusobno isključivi hadisi, onda treba prihvatiti one autentičnije i odvojiti jake
hadise od onih slabih.”
24
El-‘Allâma Ibn Abdi-l-Barr u svom djelu El-Istî‘âb piše o hadisima koji
su preneseni o superiornosti ‘Alîja, Zapovijednika vjernika: “Imâm Ahmed ibn
Hanbel, El-Qâdî Ismâ‘îl ibn Ishâq, Imâm Ahmed ibn ‘Alî ibn Šu‘ajb En-Nesâ‘î i
25
Hâfiz Ebû ‘Alî En-Nejsâbûrî su rekli: “Nije preneseno toliko hadisa sa dobrim
lancem prenosilaca (esnâd) o vrlinama bilo kojeg od ashaba koliko je preneseno o
vrlinama ‘Alîja ibn Ebî Tâliba (‫)ع‬.”
“Pored toga, ako razmotrimo vrline Zapovijednika vjernika, ‘Alîja (‫)ع‬, i
razmislimo o onim stvarima koje su uzrokovale da on požnje velike nagrade pred
Allahom, moraćemo priznati da je on jedini bio najsuperiorniji poslije Božijeg
Poslanika.”26 Autor ovih riječi je bio sunit, a ovu temu je detaljno obradio u
trećem poglavlju (str. 103-516) već spomenute knjige.

22
Ibn Abdi-l-Barr, El-Istî‘âb, II tom, str. 470.
23
El-Qundûzî: Jenâbî‘u-l-meveddet, str. 253.
24
III tom, str. 1115.
25
Ibn Hadžer El-Hajtamî: Sevâ‘iqu-l-muh
riqat, str. 72; Ibn Hadžer El-‘Asqalânî: Feth
u-l-bârî, VIII tom,
str. 71.
26
Emritsarî: Erdžeh
u-l-mat
âlib, str. 112.

20
 Očigledno je da ovdje ne mogu navesti čak ni skraćenu listu ajeta i hadisa
koji se tiču ‘Alîjevog (‫ )ع‬afdalijjeta. Biće dovoljno da kažemo da se u Kur’anu
nalazi najmanje osamdeset i šest ajeta o vrlinama ‘Alîja ibn Ebî Tâliba (‫)ع‬, a
hadisi o ovoj temi se ne mogu izbrojati. Odatle bi i nezainteresiranom posmatraču
trebalo biti očigledno da je ‘Alî (‫ )ع‬bio najsuperiorniji od svih muslimana poslije
Božijeg Poslanika (‫)ص‬.

8. NAIMENOVANJE ‘ALÎJA (‫)ع‬

Nakon što smo ukratko dokazali ‘ismet i afdalijjet ‘Alîja Ibn Ebî Tâliba a.s,
sada dolazimo do najvažnijeg dijela - do njegovog naimenovanja od strane Allaha.
U nekoliko navrata, Božiji Poslanik (‫ )ص‬je izjavio da je ‘Alî trebalo da
bude njegov nasljednik i halifa.
Činjenica je da je upravo prva javna objava poslanstva bila prilika u kojoj
je prvi put otvoreno objavljeno o ‘Alîjevom hilafetu. To je bilo za vrijeme
okupljanja cijele porodice. Kada je ajet “I opominji rodbinu svoju najbližu”
(26:214) bio objavljen, Poslanik je naredio ‘Alîju da pripremi hranu i pozove
sinove ‘Abdu-l-Muttaliba kako bi im prenio Allahove riječi. Nakon gozbe,
Poslanik je namjerio da razgovara sa njima, ali se Ebû Leheb umiješao sa riječima:
“Zaista, tvoj drug te je obuzeo!” Kada su čuli ovu izjavu, svi su se razišli.
Sljedećeg dana, Allâhov poslanik (‫ )ص‬je ponovo pozvao svoju rodbinu na
ručak. Nakon što su završili sa jelom, Poslanik im se obratio: “O sinovi ‘Abdu-l-
Muttalibovi, donio sam vam dobro ovoga svijeta i dobro onoga svijeta, i određen
sam od Gospodara da vas pozovem Njemu. Dakle, ko će od vas biti moj pomagač
u ovoj stvari i ko će biti moj brat, moj nasljednik i moj halifa?” Niko nije
odgovorio na Poslanikov poziv osim ‘Alîja, koji je bio najmlađi u cijelom skupu.

21
Poslanik je tada potapšao ‘Alîjev vrat i rekao: “O, moj narode! Ovaj ‘Alî je moj
brat, moj nasljednik i moj halifa među vama. Slušajte ga i pokoravajte mu se.”27
Interesantno je ovdje primijetiti da Lajdensko izdanje djela Et-Târîh od Et-
Tabarîja iz 1879. godine navodi na strani 1173. riječi Božijeg Poslanika “moj
nasljednik i moj halifa” (vas
ijjî ve halîfetî), dok su u Kairskom izdanju iz 1963.
godine, za koje se tvrdi da je urađeno na osnovu Lajdenskog izdanja, ove važne
riječi izmijenjene u “taj i taj” (kedâ ve kedâ)! Kako je tužno kada akademski svijet
žrtvuje svoje poštenje i integritet na oltaru političke proračunatosti!

9. AJET O VLASTI (VILÂJET)

Nakon toga događaja, u mnogim prilikama, mnogi ajeti i mnogi hadisi su

podsjećali muslimane da je ‘Alî bio njihov gospodar poslije Božijeg Poslanika
(‫)ص‬. Jedan od nazažnijih ajeta glasi:
“(Zaista,) vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji
ponizno molitvu obavljaju i zekat daju (dok su na rukû‘u)” (5:55). 28
Muslimanski učenjaci, sunitski jednako kao i šiitski, slažu se da je ovaj ajet
objavljen u čast Imama ‘Alîja (‫)ع‬. On jasno pokazuje da postoje samo tri
gospodara vjernikâ, a to su na prvom mjestu Allah, na drugom Njegov Poslanik, a
na trećem ‘Alî i jedanaest imama koji su uslijedili poslije njega.
Ebû Derr El-Gifârî kaže da je jednoga dana klanjao sa Božijim Poslanikom
(‫ )ص‬kada je jedan prosjak došao u Poslanikovu džamiju. Niko nije odgovorio na

27
Ibnu-l-Atîr: El-Kâmil, V tom, str. 62-3; El-Bagavî: Et-Tefsîr, IV tom, str. 127; El-Hâzin: Et-Tefsîr, IV
tom, str. 127; El-Bejheqî: Dalâ’ilu-n-nubuvvet, I tom, str. 428-30; Es-Sujûtî: Ed-Durru-l-mentûr, V tom,
str. 97; El-Muttaqî El-Hindî: Kenzu-l-‘ummâl, XV tom, str. 100, 113, 115-7; Ebû-l-Fidâ’: El-Muhtas
ar, I
tom, str. 116-7; Et-Tabarî: Et-Târîh, I tom, str. 171-3; T. Carlyle: On Heroes, Hero Worship and the Heroic
in History (O herojima, uzdizanju heroja i herojskom u istoriji), str. 54; E. Gibbon: The Decline and Fall of
the Roman Empire (Uspon i pad rimske imperije), III tom, str. 94; J. Davenport: An Apology for
Muhammed and the Koran (Odbrana Muhammeda i Kur’âna), str. 21; W. Irving: Mahommet and His
Successors (Muhammed i njegovi nasljednici), str. 45. (Za više detalja vidite djelo El-Gadîr od El-Emînîja,
II tom, str. 278-89.)
28
Posljednji dio ovog ajeta glasi “ve hum râki‘ûn” a znači “...dok su na rukû‘u” ili na pregibu u namazu.
U ovom slučaju, Korkut je izostavio prijevod ove tri riječi, u kojima autor vidi poentu ovog ajeta. Ne
znamo je li po srijedi bila omaška, ili je pak došlo do kasnije redakcije (Prim. prev.)

22
njegove molbe. Prosjak je podigao ruke prema nebu i rekao: “Moj Allahu! Budi
Svjedok da sam došao u džamiju Tvog Poslanika i da mi niko ništa nije dao!” U
tome trenutku, ‘Alî je bio na rukû‘u (tj. pregibu) u namazu. Podigao je svoj mali
prst na kojemu je bio prsten prema prosjaku koji je prišao i uzeo ga. Ovaj slučaj se
desio u prisustvu Božijeg Poslanika (‫ )ص‬koji je podigao svoje lice prema nebu i
počeo da se moli: “O Gospodaru! Moj brat Mûsâ Te je molio da učiniš prostranim
njegova prsa i da olakšaš njegov zadatak, da odriješiš uzao sa jezika njegovog da
bi ljudi razumjeli njegov govor, i da mu podaš iz njegove porodice njegovog brata
kao pomoćnika, i da ga ojačaš sa Hârûnom, i da učiniš Hârûna njegovim drugom u
njegovom zadatku. O, Allâhu! Ti si rekao Mûsâu, “Mi ćemo ojačati tvoju desnicu
sa tvojim bratom. Niko sada neće moći da pristupi ni jednom od vas!” O, Allâhu!
Ja sam Muhammed, a Ti si me odabrao. Učini prostranim moja prsa, olakšaj moj
zadatak, a podaj mi iz moje porodice mog brata ‘Alîja kao mog pomoćnika. Ojačaj
me sa njim.” Poslanik nije ni završio namâz, a melek Džibrîl (‫ )ع‬je donio naprijed
navedeni ajet. 29
Ovdje ne možemo da navodimo sve izvore ovog hadisa, jer ih ima na
stotine. Ovaj ajet i ova Poslanikova (‫ )ص‬dova, bilo zajedno bilo odvojeno,
pokazuju da je ‘Alî (‫ )ع‬bio određen da bude gospodar muslimana nakon Božijeg
Poslanika.

10. FORMALNA OBJAVA GADÎR HUMMA

Sve naprijed navedene objave mogu se klasificirati kao uvod u formalnu

deklaraciju Gadîr Humma. Ovaj događaj je jednodušno opisan od strane učenih
istoričara i ‘âlima obje islamske vjersko-pravne škole. Ovdje ćemo navesti kratak
prikaz događaja kako bismo pokazali kakvi veliki planovi su se pravili da bi se
‘Alî odredio kao nasljednik Božijeg Poslanika.

29
Et-Tabarî: Et-Tefsîr, VI tom, str. 186; Es-Sujûtî: Ed-Durru-l-mentûr, II tom, str. 293-4; Er-Râzî: Et-
Tefsîru-l-Kebîr, XII tom, str. 26; Ez-Zamahšerî: Et-Tefsîr (El-Keššâf), I tom, str. 649; El-Džassâs: Ah
kâmu-

23
 Gadîr Humm se nalazi u mjestu Džuhfâ između Mekke i Medine. Kada je
Poslanik bio na svom putu kući, nakon obavljanja Oprosnog hadždža, melek
Džibrîl mu je donio hitnu objavu od Allaha:
“O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, - ako ne
učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah će te od ljudi štititi...”
(5:67).
Poslanik je u istom trenutku zastao i naredio da se svi ljudi koji su otišli
naprijed pozovu nazad, i sačekao je one koji su išli iza. Kada se cijeli karavan
sakupio, sakupljena su kamilja sedla od čega je napravljen minber, i počišćeno je
bagremovo trnje. Poslanik se popeo na minber i održao dugačak govor. Dan je bio
jako vreo; ljudi su morali da rašire svoje ogrtače ispod nogu i preko svojih glava.
Poslanik im se obratio sljedećim riječima:
“O, ljudi! Znajte dobro da mi je Džibrîl nekoliko puta dolazio donoseći mi
naredbe od Gospodara Milostivoga, da se moram zaustaviti na ovome mjestu i
obavijestiti svakoga čovjeka, crnoga ili bijeloga, da je ‘Alî ibn Ebî Tâlib moj brat,
moj nasljednik (vas
ijj), moj halifa i imam nakon mene. Njegov položaj kod mene
je kao položaj Hârûna kod Mûsâa, osim što poslije mene neće biti Božijeg
poslanika, i on je vaš gospodar pored Allaha i Njegovog Poslanika.
O ljudi! Zaista, Allah ga je postavio za vašeg imama i vladara. Pokornost
njemu je dužnost jednako za sve muhâdžire (emigrante), za sve ensârije
(pomagače) i za one koji ih slijede u vrlini, za stanovnike gradova i za nomade, za
Arape i za strance, za slobodne i za robove, za mlade i za stare, za velike i za male,
za bijelce i za crnce. Njegove naredbe se moraju izvršavati, njegova riječ je
obavezujuća a njegove naredbe dužnost za svakoga ko vjeruje u Jednoga Boga.
Neka je proklet čovjek koji mu se ne pokori a neka je blagoslovljen onaj koji ga
slijedi, a onaj koji vjeruje u njega je pravi vjernik.
O ljudi! Ovo je posljednji put kako stojim pred ovom skupinom. Stoga
počujte, poslušajte i pokorite se naredbi vašega Gospodara. Zaista, Allâh je vaš

l-Qur’ân, II tom, str. 542-3; El-Hâzin: Et-Tefsîr, II tom, str. 68.

24
Gospodar i Bog, a nakon Njega, gospodar vaš je Njegov Poslanik Muhammed,
koji vam se obraća, a nakon mene, ‘Alî je vaš gospodar i vaš imam, prema
Allahovoj odredbi. A zatim, nakon njega, imâmet će se nastaviti kroz moje
potomke koji će se od njega izroditi sve do dana kada se sretnete sa Allahom i
Njegovim Poslanikom.
O ljudi! Razmišljajte o Kur’anu i razumite njegove ajete; razmišljajte o
njegovim jasnim ajetima i ne bavite se onim nejasnim. Jer, tako mi Allaha, niko
vam neće dobro objasniti njegova upozorenja i protumačiti njegovo značenje osim
ovoga čovjeka (tj. ‘Alîja) čiju ruku ja dižem ispred sebe. I ja vam kažem da, KOME
GOD SAM JA GOSPODAR, ‘ALI MU JE GOSPODAR; on je ‘Alî, sin Ebî Tâliba, moj brat
i moj nasljednik (vasijj), a vilâjet (pokornost njemu i ljubav prema njemu) je
učinio obaveznim Allah, Moćni i Uzvišeni.”
Ostali imami su takođe bili ukratko spomenuti u njegovom obraćanju, a
spominju se u preciznim detaljima u mnogim drugim hadisima. Na primjer,
jednom prilikom je Poslanik rekao imamu Husejnu: “Ti si imam, sin imama, brat
imama, devetorica tvojih potomaka iz izravne loze biće pobožni imami; deveti od
njih biće njihov Qâ’im (onaj koji će se podići).” 30
Čak i ravnodušan posmatrač neće propustiti da primijeti da je ova stvar
imala vitalnu važnost za Islam, i da je to razlog zbog koga je Poslanik, vođen
Božanskom odredbom, učinio sve moguće pripreme da je izvrši. Izložen žestokim
zracima podnevnog sunca, on se popeo na minber da proglasi tu važnu stvar. Prije
svega, on je obavijestio slušaoce o svom bliskom kraju a zatim ih pozvao da
posvjedoče da je on vjerno izvršio svoju dužnost. Onda ih je upitao: “Zar ja
nemam veći autoritet nad vama od vas samih?” Svi oni su uzviknuli da je on
zasigurno imao više prava nad njima nego oni sami. Poslanik je tada rekao:
“Kome sam ja gospodar, ‘Alî mu je gospodar.” Na kraju je zatražio blagoslov za
‘Alîja sljedećim riječima: “O Allahu! Voli onoga koji voli ‘Alîja, i budi neprijatelj

30
El-Qundûzî: Janâbî‘u-l-meveddet, str. 168; Emritsari: Erdžeh
u-l-mat
âlib, str. 448.

25
‘Alîjevom neprijatelju; pomozi onome ko pomogne ‘Alîju, i zaboravi onoga ko
zaboravi ‘Alîja.”
Kada je ceremonija bila završena, objavljen je sljedeći Kur’anski ajet:
“Sada Sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i
zadovoljan Sam da vam Islam bude vjera” (5:3). Ova Božanska objava jasno
pokazuje da je zbog ‘Alîjevog naimenovanja za imamet religija bila usavršena, a
Islam odobren od strane Allaha. Kada je stigla ova dobra vijest sa nebesa, vjernici
su čestitali ‘Alîju u prisustvu Božijeg Poslanika a mnogi pjesnici su sastavili
stihove o ovom događaju. Sve ove činjenice su zabilježene u knjigama hadisa kao
što ćemo vidjeti na narednim stranicama.

1. Hadis o Gadîru: Mutevâtir

Sljedeći citati o rečenom predavanju (hut
bi) Božijeg Poslanika, koji su
preuzeti iz autentičnih sunitskih knjiga, su veoma važni:
“Ja vam za sobom ostavljam dvije dragocjene stvari... (1) Allahovu Knjigu
... i (2) moje potomke koji su iz moje porodice. Ovo dvoje se neće razdvojiti jedno
od drugog sve dok me ne sretnu kod izvora Kevter (tj. džennetskog izvora). Zaista,
Allah je moj Gospodar a ja sam gospodar svakog vjernika.”
Onda je uzeo ‘Alîja za ruku i rekao: “Kome sam ja gospodar, ‘Alî mu je
gospodar.”
Ova dva hadisa su poznata pod nazivima “hadis o dvije dragocjenosti”
(teqalejn) i “hadis o vlasti” (vilâjet). Njih odvojeno ili zajedno prenose stotine
muhaddisa.
Nevvâb Siddîq Hasan Hân iz Bhopala kaže: “El-Hâkim Ebû Sa‘îd kaže da
su hadis o dvije dragocjene stvari i hadis “Kome sam ja gospodar, ‘Alî mu je
gospodar” mutevâtir (tj. prenesen neprekidnim senedom od toliko ljudi da se ne
može sumnjati u njihovu autentičnost), zbog toga što ga je veliki broj ashaba
Božijeg poslanika prenio. To je toliko tačno da je Muhammed ibn Džerîr zapisao
ova dva hadisa kroz sedamdeset i pet različitih seneda, i napisao čitavu knjigu koju

26
je nazvao Kitâbu-l-vilâjet, a El-Hâfiz Ed-Dehebî je takođe napisao čitavu knjigu o
isnâdu (lancu prenosilaca) ovih hadisa i zaključio da su mutevâtir. Ebû-l-‘Abbâs
ibn ‘Uqda je naveo hadis o Gadîr Hummu kroz stotinu i pedeset lanaca i napisao
čitavu knjigu o tome.” 31
Neki pisci su pokušali da unesu sumnju u autentičnost događaja u Gadîr
Hummu. Potrebno je spomenuti da je ovaj hadis mutevâtir, i da je poznati učenjak
El-‘Allâma El-Emînî u prvom tomu svoje čuvene knjige El-Gadîr dao, uz
kompletne izvještaje, imena 110 poznatih ashaba Božijeg Poslanika koji su
prenijeli ovaj hadis. Kao primjer, nabrojaću imena koja su data pod slovom elif, a
u zagradama su naznačene godine smrti spomenutih osoba, poslije hidžre.
1. Ebû Lejlâ El-Ansârî (37); 2. Ebû Zejneb ibn ‘Avf El-Ansârî; 3. Ebû
Fadâla El-Ansârî (38); 4. Ebû Qudâma El-Ansârî; 5. Ebû ‘Amra ibn ‘Amr ibn
Muhassin El-Ansârî; 6. Ebu-l-Hejtam ibn Et-Tejjihân (37); 7. Ebû Refî‘ El-Qibtî,
rob Božijeg Poslanika; 8. Ebû Duvejb Huvejlid (ili Hâlid) ibn Hâlid El-Hudalî; 9.
Usâma ibn Zejd ibn Hârita (54); 10. Ubejj ibn Ka‘b El-Ansârî (30 ili 32); 11.
Es‘ad ibn Zurâra El-Ansârî; 12. Esmâ’ bint ‘Umejs; 13. Umm Seleme, supruga
Božijeg Poslanika; 14. Umm Hânî bint Ebî Tâlib; 15. Ebû Hamza Enes ibn Mâlik
El-Ansârî; 16. Ebû Bekr ibn Ebî Quhâfa; i 17. Ebû Hurejre.32
Pored toga, ima više od 84 tâbi‘îna (učenika ashaba) koji su prenijeli ovaj
hadis od ovdje spomenutih ashaba. Ponovo ćemo dati kao primjer spisak na slovo
elif:
1. Ebû Râšid El-Hubrânî Eš-Šâmî; 2. Ebû Seleme ibn ‘Abdi-r-Rahmân ibn
‘Avf; 3. Ebû Sulejmân El-Mu’eddin; 4. Ebû Sâlih Es-Semmân, Dakvân El-
Medenî; 5. Ebû ‘Unfuvanâ El-Mâzinî; 6. Ebû ‘Abdi-r-Rahîm El-Kindî; 7. Ebu-l-
Qâsim Asbag ibn Nubâta Et-Tamîmî; 8. Ebû Lejlâ El-Kindî; i 9. Ijâs ibn Nudejr. 33

31
Siddîq Hasan Hân: Menhedžu-l-vusûl, str. 13.
32
El-Emînî: El-Gadîr, I tom, str. 14-18.
33
Ibid, str. 62-63.

27
 Muhaddisi (prenosioci hadisa) su u svojim knjigama bilježili ovaj hadis u
svakom vijeku i svakom dobu. Na primjer, imena onih pisaca i učenjaka koji su
prenijeli ovaj hadis u drugom vijeku poslije hidžre su:
1. Ebû Muhammed, ‘Amr ibn Dînâr El-Džumahî El-Mekkî (115 ili 116); 2.
Ebû Bekr Muhammed ibn Muslim ibn ‘Ubejdillâh El-Qurešî Ez-Zuhrî (124); 3.
‘Abdu-r-Rahmân ibn Qâsim ibn Muhammed ibn Ebî Bekr Et-Tejmî El-Medenî
(126); 4. Bekr ibn Sevâda ibn Tumâma, Ebû Tumâma El-Basrî (128); 5. ‘Abdullâh
ibn Ebî Nedžîh, Jesâr Et-Taqafî, Ebû Jesâr El-Mekkî (131); 6. El-Hâfiz Mugîre ibn
Muqassim, Ebû Hišâm Ed-Dabbî El-Kûfî (133); 7. Ebû ‘Abdi-r-Rahîm Hâlid ibn
Zejd El-Džumahî El-Misrî (139); 8. Hasan ibn El-Hakam En-Neha‘î El-Kûfî (oko
140); 9. Idrîs ibn Jezîd, Ebû ‘Abdillâh El-Avdî El-Kûfî; 10. Jahjâ ibn Se‘îd ibn
Hajjân Et-Tejmî El-Kûfî; 11. El-Hâfiz ‘Abdu-l-Mâlik ibn Ebî Sulejmân El-
‘Arzamî El-Kûfî (145); 12. ‘Avf ibn Ebî Džemîla El-‘Abdî El-Hadžerî El-Basrî
(146); 13. ‘Ubejdullâh ibn ‘Omer ibn Hafs ibn ‘Âsim ibn ‘Omer ibn El-Hattâb El-
‘Adevî El-Medenî (147); 14. Nu‘ajm ibn El-Hakîm El-Medâjinî (148); 15. Talha
ibn Jahjâ ibn Talha ibn ‘Ubejdillâh Et-Tejmî El-Kûfî (148); 16. Ebû Muhammed
Ketîr ibn Zejd El-Eslemî (oko 150); 17. El-Hâfiz Muhammed ibn Ishâq El-Medenî
(151 ili 152); 18. El-Hâfiz Mu‘ammer ibn Râšid, Ebû ‘Urvet El-Azdî El-Basrî
(153 ili 154); 19. El-Hâfiz Mis‘ar ibn Kidâm ibn Zâhir El-Hilâlî Er-Ravâsî El-Kûfî
(153 ili 154); 20. Ebû ‘Îsâ Hakam ibn Abân El-‘Adenî (154 ili 155); 21. ‘Abdullâh
ibn Ševdeb El-Balhî El-Basrî (157); 22. El-Hâfiz Šu‘bet ibn El-Hadždžâdž, Ebû
Bistâm El-Vâsitî (160); 23. El-Hâfiz Ebû-l-‘Alâ’, Kâmil ibn El-‘Alâ’ Et-Tamîmî
El-Kûfî (oko 160); 24. El-Hâfiz Sufjân ibn Sa‘îd Et-Tevrî, Ebû ‘Abdillâh El-Kûfî
(161); 25. El-Hâfiz Isrâ’îl ibn Jûnus ibn Ebî Ishâq Es-Sebî‘î, Ebû Jûsuf El-Kûfî
(162); 26. Dža‘fer ibn Zijâd El-Kûfî El-Ahmar (165 ili 167); 27. Muslim ibn Sâlim
En-Nehdî, Ebû Fervet El-Kûfî; 28. El-Hâfiz Qajs ibn Er-Rebî‘, Ebû Muhammed
El-Esedî El-Kûfî (165); 29. El-Hâfiz Hâmmâd ibn Seleme, Ebû Seleme El-Basrî
(167); 30. El-Hâfiz ‘Abdullâh Lahî‘a, Ebû ‘Abdi-r-Rahmân El-Misrî (174); 31. El-
Hâfiz Ebû ‘Uvâna El-Vaddâh ibn ‘Abdillâh El-Ješkurî El-Vâsitî El-Bezzâz (175 ili

28
176); 32. El-Qâdî Šerîk ibn ‘Abdillâh, Ebû ‘Abdillâh En-Neha‘î El-Kûfî (177); 33.
El-Hâfiz ‘Abdullâh (ili ‘Ubejdullâh) ibn ‘Ubejdu-r-Rahmân (ili ‘Abdu-r-Rahmân)
El-Kûfî, Ebû ‘Abdi-r-Rahmân El-Ešdža‘î (182); 34. Nûh ibn Qajs, Ebû Revh El-
Huddânî El-Basrî (183); 35. El-Muttalib ibn Zijâd ibn Ebî Zuhejr El-Kûfî, Ebû
Tâlib (185); 36. El-Qâdî Hassân ibn Ibrâhîm El-‘Anezî, Ebû Hâšim (186); 37. El-
Hâfiz Džerîr ibn ‘Abdi-l-Hamîd, Ebû ‘Abdillâh Ad-Dabbî El-Kûfî Er-Râzî (188);
38. El-Fadl ibn Mûsâ, Ebû ‘Abdillâh El-Mervezi Es-Sînânî (192); 39. El-Hâfiz
Muhammed ibn Dža‘fer El-Medenî El-Basrî (193); 40. El-Hâfiz Ismâ‘îl ibn
‘Ulijja, Ebû Bišr ibn Ibrâhîm El-Esedî (193); 41. El-Hâfiz Muhammed ibn
Ibrâhîm, Ebû ‘Amr ibn Ebî ‘Adijj Es-Sulemî El-Basrî (194); 42. El-Hâfiz
Muhammed ibn Hâzim, Ebû Mu‘âvija Et-Tamîmî Ad-Darîr (195); 43. El-Hâfiz
Muhammed ibn Fudajl, Ebû ‘Abdi-r-Rahmân El-Kûfî (195); 44. El-Hâfiz El-Vekî‘
ibn El-Džerrâh Er-Ru’âsî El-Kûfî (196); 45. El-Hâfiz Sufjân ibn ‘Ujejna, Ebû
Muhammed El-Hilâlî El-Kûfî (198); 46. El-Hâfiz ‘Abdullâh ibn Numejr, Ebû
Hišâm El-Hamdânî El-Hârifî (199); 47. El-Hâfiz Haneš ibn El-Hârit ibn Leqît En-
Neha‘î El-Kûfî; 48. Ebû Muhammed Mûsâ ibn Ja‘qûb Ez-Zema‘î El-Medenî; 49.
El‘Alâ’ ibn Sâlim El-‘Attâr El-Kûfî; 50. El-Ezraq ibn ‘Alî ibn Muslim El-Hanefî,
Ebu-l-Džehm El-Kûfî; 51. Hânî ibn Ejjûb El-Hanefî El-Kûfî; 52. Fudajl ibn
Merzûq El-Agarr Er-Ru’âsî El-Kûfî (oko 160); 53. Ebû Hamza Sa‘d ibn ‘Ubejda
Es-Sulemî El-Kûfî; 54. Mûsâ ibn Muslim El-Hizâmî Eš-Šejbânî, Ebû ‘Îsâ El-Kûfî
At-Tahhân (Mûsâ As-Sagîr); 55. Ja‘qûb ibn Dža‘fer ibn Ebî Ketîr El-Ansârî El-
Medenî; 56. ‘Utmân ibn Sa‘d ibn Murrah El-Qurešî, Ebû ‘Abdillâh (Ebû ‘Alî) El-
Kûfî. 34
Ovaj hadis navodi toliko prenosilaca (ruvât) u svakom vremenu da ga to
čini mutevâtir hadisom. Što se tiče učenjaka koji su naveli ovaj hadis u svojim
zbirkama, dovoljno je da spomenemo da je ‘Allâma El-Emînî popisao imena 360
učenjaka do četrnaestog vijeka. 35

34
Ibid, str. 73-81.
35
Ibid, str. 73-151.

29
 Neki ljudi su pokušali da unesu sumnju u lanac prenosilaca (esnâd) ovog
hadisa. Kao što je svakom izučavaocu islamske predaje poznato, ako je jedan
hadis mutevâtir, nema uopšte potrebe da se razmatra lanac prenosilaca svakog
individualnog hadisa. Ipak, kako bismo pokazali ispraznost ove optužbe, želio bih
da navedem mišljenja nekih najpoznatijih tradicionalista (muhadditûn).

II. Lanac prenosilaca (esnâd) hadisa o Gadîru:

a. El-Hâfiz Ebû ‘Îsâ Et-Tirmidî (umro 279. godine poslije hidžre) je rekao u
svom djelu Es-Sahîh, jednom od šest priznatih sahiha (Es-Sihâh Es-Sittet): “Ovo
je dobar i tačan hadis (hâdâ hadîtun hasenun sahîhun).” 36
b. Hâfiz Ebû Dža‘fer At-Tahavi (umro 321. godine poslije hidžre) je rekao
u svom djelu Muškilu-l-âtâr, “Ovaj hadis je tačan sudeći prema lancu prenosilaca i
niko nije rekao ništa protiv njega njegovim prenosiocima (fe hâda-l-hadîtu sahîhu-
l-isnâdi ve lâ ta‘ne li ehadin fî ruvâtihi).” 37
c. Ebû ‘Abdillâh El-Hâkim En-Nejsâbûrî (umro 405. godine poslije hidžre)
je prenio ovaj hadis sa nekoliko lanaca prenosilaca u svom djelu El-Mustedrek i
rekao da je tačan (sahîh). 38
d. Ebû Muhammed Ahmed ibn Muhammed El-‘Âsimî je rekao: “Ovaj
hadis prihvata ummet, i on je u skladu sa njegovim principima (ve hâdâ hadîtun
teleqqathu-l-ummetu bi-l-qabûli ve huve muvâfiqu bi-l-usûli).” 39
Na isti način, sljedeći su tradicionalisti (ar. muhadditûn), među stotinama
ostalih, prenijeli ovaj hadis kao sahîh:
1. Ebû ‘Abdillâh El-Mahâmilî El-Bagdâdî u svom djelu Âmâlî; 2. Ibn
‘Abdi-l-Barr El-Qurtubî u djelu El-Istî‘âb; 3. Ibnu-l-Magâzilî Eš-Šâfi‘î u djelu El-
Menâqib; 4. Ebû Hâmid El-Gazzâlî u djelu Sirru-l-‘âlemejn; 5. Ebu-l-Faradž ibn
El-Dževzî u djelu El-Menâqib; 6. Sibt ibn El-Dževzî u djelu Tedkiret havâssi-l-

36
Et-Tirmidî: Es-Sahîh, II tom, str. 298.
37
Et-Tahâvî: Muškilu-l-âtâr, II tom, str. 308.
38
El-Hâkim: El-Mustedrek, III tom, str. 109-10.
39
El-Emînî: El-Gadîr, I tom, str. 295.

30
ummet; 7. Ibn Ebî-l-Hadîd El-Mu‘tezilî u djelu Šerh Nahdži-l-belâga; 8. Ebû
‘Abdillâh El-Gandžî Eš-Šâfi‘î u djelu Kifâjetu-t-tâlib; 9. Ebû-l-Mekârim ‘Alâ’u-d-
dîn Es-Simnânî u djelu El-‘Urvetu-l-vutqâ; 10. Ibn Hadžer El-‘Asqalânî u djelu
Tehdîbu-t-tehdîb; 11. Ibn Ketîr Ed-Dimašqî u djelu Et-Târîh; 12. Dželâlu-d-dîn
Es-Sujûtî; 13. El-Qastalânî u djelu El-Mevâhibu-l-ledunnijjet; 14. Ibn Hadžer El-
Mekkî u djelu Es-Savâ‘iqu-l-muhriqa; 15. ‘Abdu-l-Haqq Ed-Dihlevî u djelu
Šerhu-l-miškât; i mnogi drugi. 40
Treba primijetiti da sva imena koja smo ovdje naveli pripadaju sunitskim
učenjacima. U sunnijskoj upotrebi, hadis se naziva sahîh kada ga u neprekidnom
nizu prenesu osobe provjerenog poštenja (‘âdil), osobe koje imaju savršenu
memoriju, koje nemaju mana i nisu smatrane za čudake (šâdd). 41
Ako se gornje karakteristike pronađu u lancu prenosilaca (isnâd) nekog
hadisa ali se memorija jednog ili više prenosilaca pokaže za jedan stepen manjom
nego što je to potrebno za tačan (sahîh) hadis, tada se on naziva dobrim (hasen)
hadisom. 42
Dakle, kada sunitski učenjaci kažu da je hadis o Gadîru sahîh, oni pod tim
misle da su prenosioci toga hadisa provjerenog poštenja (tj. nemaju nikakvih mana
u vjerovanju i djelima), da imaju savršenu memoriju, te da taj hadis nema
nedostataka i da nije neuobičajen.

III. Opšte značenje riječi Mevlâ:

Pošto suniti ne mogu da ospore autentičnost hadisa o Gadîru, oni
pokušavaju da umanje njegovu važnost tvrdeći kako riječ “mevlâ” koja se koristi u
ovom hadisu znači “prijatelj,” te da je Božiji Poslanik zapravo želio da kaže:
“Onaj kome sam ja prijatelj, ‘Alî mu je prijatelj.”
Problem je u tome što niti jedna osoba koja je bila prisutna u Gadîru nije
ovu riječ shvatila u takvom navodnom značenju. Hassân ibn Tâbit, poznati pjesnik

40
Ibid, str. 294-313.
41
Subhî Es-Sâlih: ‘Ulûmu-l-hadît ve mustalâhâtuhu, str. 145.

31
Božijeg Poslanika, sastavio je stihove i izrecitovao ih pred skupinom, u kojima je
rekao:
“Poslanik mu je tada rekao: Ustani, o ‘Alî,
Jer ja sam zadovoljan da te učinim imamom i vodičem poslije mene.”
(Fe qâle lehu: qum jâ ‘Alijju fe innenî – radîtuke min ba‘dî imâmen ve
hâdijen.)
‘Omer ibn El-Hattâb je čestitao ‘Alîju sljedećim riječima: “Čestitam, o sine
Ebû Tâlibov, jutros si postao mevlâ svakog vjernika i svake vjernice (henî’en leke
jâ-bne ebî Tâlibin, esbahte ve emsejte mevlâ kulli mu’minin ve mu’minetin).” 43
Da riječ mevlâ ovdje znači “prijatelj” - čemu onda čestitke? Zar je ‘Alî prije
toga bio neprijatelj svih vjernika i vjernica, tako da je ‘Omer morao reći da je on
“toga jutra” postao prijatelj sviju njih?
El-Imâm ‘Alî, ‘alejhi-s-selâm (neka je mir s njim) je lično napisao
Mu‘âviji: “A Božiji Poslanik mi je dao svoju vlast nad tobom na dan Gadîr
Humma.” 44
Takođe, postoje mnogi drugi ashabi Božijeg Poslanika (‫ )ص‬koji su u
svojim poemama koristili riječ mevlâ sa značenjem “gospodar” i povezivali je sa
Gadîr Hummom. Bezbrojni poznavaoci Kur’ana, arapske gramatike i književnosti
protumačili su riječ mevlâ kao evlâ, što znači “imati više autoriteta ili veću vlast.”
Navešćemo kao primjer sljedeće učenjake:
Ibn ‘Abbâs u svom Tefsîru, na marginama djela Ed-Durru-l-mentûr, V tom,
str. 355; El-Kelbî, kako napominje Er-Râzî u svom djelu Et-Tefsîru-l-kebîr, XXIX
tom, str. 227; El-Alûsî, Rûh
u-l-ma‘ânî, XXVII tom, str. 178; El-Ferrâ’, (Er-Râzî,
ibid.; El-Alûsî, ibid.); Ebû ‘Ubejda Mu‘ammer ibn Mutennâ El-Basrî (Er-Râzî,
ibid.; i Eš-Šerîf El-Džurdžânî, Šerh
u-l-mevâqif, III tom, str. 271); El-Ehfeš El-

42
Ibid, str. 156.
43
El-Hatîb Et-Tebrîzî: Miškâtu-l-mas
âbîh
, str. 557; Mîr Hvând: Habîbu-s-sijar, I tom, 3. dio, str. 144; At-
Tabarî: (El-Vilâjetu); (Er-Râzî: Et-Tefsîru-l-kebîr, XII tom, str. 49-50); Ahmed: El-Musned, IV tom, str.
281; Ibn Ebî Šejbet: El-Mus
annef; Ebû Ja‘lâ: El-Musned; Ahmed ibn ‘Uqdet: El-Vilâjetu, i mnogi drugi.
(Takođe vidite djelo El-Gadîr od El-Emînîja, I tom, str. 270-83, za ostale izvore.)
44
El-Emînî: El-Gadîr, I tom, str. 340.

32
Evset u djelu Nihâjetu-l-‘uqûl; El-Buhârî u djelu As
-S
ah
îh
, VII tom, str. 240; Ibn
Qutejba, u djelu El-Qurtajn, II tom, str. 164; Ebû-l-‘Abbâs Ta‘leb (u djelu Šerh
u-
s-seb‘ati-l-mu‘allaqa od Ez-Zûzenîja); At-Tabarî u svom Tefsîru, IX tom, str. 117;
El-Vâhidî u djelu El-Vas
ît
; Et-Ta‘lebî u djelu Kešf ve-l-bejân; Ez-Zamahšerî u
djelu El-Keššâf, II tom, str. 435; El-Bejdâvî u svom Tefsîru, II tom, str. 497; En-
Nesefî u svom Tefsîru, IV tom, str. 229; El-Hâzin El-Bagdâdî u svom Tefsîru, IV
tom, str. 229; i Muhibbu-d-dîn Efendî u djelu Tenzîlu-l-âjât. 45

IV. Značenje riječi “Mevlâ” u kontekstu:

Ispitajmo sada kakvo se značenje može izvesti iz konteksta ovog hadisa.
Ako neka riječ ima više od jednog značenja, najbolji način da se utvrdi njena
prava konotacija jeste da se pronađu njene asocijacije (qarînet) i odgovarajući
kontekst. Kada razmotrimo asocijacije ovoga hadisa, one nam jasno pokazuju da
jedino značenje koje pristaje uz njega jeste “gospodar.” Postoje mnoge asocijacije
koje se mogu povezati sa ovim hadisom, a neke od njih su sljedeće:
Prvo: Pitanje koje je Božiji Poslanik postavio prije svoje izjave. Upitao je:
“E lestu evlâ bikum min enfusikum? Zar ja nemam veći autoritet nad vama od vas
samih?” Kada su oni rekli, “Da, zaista,” onda je Poslanik izjavio, “Men kuntu
mevlâhu fe hâdâ ‘Alijju mevlâhu. Kome sam ja gospodar, ‘Alî mu je gospodar
(mevlâ).”
Bez sumnje, riječ “mevlâ” u ovoj izjavi ima isto značenje kao i “evlâ
bikum” (imati više autoriteta nad nekim). Najmanje šezdeset i četvorica sunitskih
muhaddisa su citirali ovo pitanje; među njima su Ahmed ibn Hanbel, Ibn Mâdže,
En-Nesâ’î i Et-Tirmidî. 46
Drugo: Dova (ed-du‘â’) koju je Božiji Poslanik proučio odmah poslije ove
izjave: “Allâhumme vâli men vâlâhu ve ‘âdi men ‘âdâhu ve-ns
ur men nas
arehu
ve-hdul men hadelehu” (O Bože! Voli onoga ko voli ‘Alîja, i budi neprijatelj

45
Za detaljnije izvore pogledati djelo El-Emînîja El-Gadîr, str. 344-50.
46
Ibid., str. 370-371.

33
‘Alîjevog neprijatelja; pomozi onome ko pomogne ‘Alîju i zaboravi onoga ko
zaboravi ‘Alîja”). Ova dova pokazuje da je ‘Alîju na taj dan povjerena
odgovornost koja će, po samoj svojoj prirodi, načiniti neke ljude njegovim
neprijateljima (a ta odgovornost ne bi mogla biti takva osim u slučaju vladara); a
izvršavajući tu dužnost, biće mu potrebni prijatelji koji će ga podržavati. Da li
pomagači ikada moraju da održavaju prijateljstvo?
Treće: Sljedeća objava Božijeg Poslanika: “Izgleda izvjesno da će me
uskoro Allah pozvati i da ću se ja odazvati tome pozivu.” Ovo jasno pokazuje da
je Poslanik pripremao imamet za muslimane nakon njegove smrti.
Četvrto: Čestitke ashaba i njihovo izražavanje radosti ne ostavljaju mjesta
nikakvoj sumnji u značenje ove izjave.
Peto: Prilika, mjesto i vrijeme. Zamislite Božijeg Poslanika kako prekida
put u podne, zadržavajući gotovo sto hiljada putnika na vrelom suncu arapske
pustinje i primoravajući ih da sjede na trnovitom mjestu i vrelom pijesku, dok su
mu kamilja sjedla poslužila umjesto minbera. Zamislite ga onda kako drži dugačko
predavanje i kako na kraju svih tih priprema izjavljuje, “ko god me voli, neka voli
‘Alîja” ili “kome god sam ja prijatelj, ‘Alî mu je prijatelj”! Da li je takva stvar
oprostiva pred zdravim razumom? Ne, ali su neki ljudi spremni da optuže Božijeg
Poslanika za takvo djetinjasto ponašanje!

11. ‘ALÎ – “OSOBA” BOŽIJEG POSLANIKA

Postoje mnogi ajeti koji ukazuju na hilafet ‘Alîja ibn Ebî Tâliba (‫)ع‬. Sada
nije moguće sve ih nabrojati, ali treba spomenuti događaj poznat pod nazivom
Mubâhala (prokletstvo) koji se dogodio u devetoj godini poslije hidžre.
Te godine je delegacija od četrnaest hrišćana iz Nedžrâna došla da se
sastane sa Božijim Poslanikom (‫)ص‬. Kada su se sreli sa njim, upitali su ga:
“Kakvo je tvoje mišljenje o Isusu?” Poslanik je odgovorio, “Danas se možete
odmoriti a sutra ćete dobiti odgovor.” Sljedećeg dana, bila su objavljena tri ajeta o

34
Isusu iz treće kur’anske sure (3:59-61). Kada hrišćani nisu prihvatili Allahove
riječi i insistitrali su na sopstvenim vjerovanjima, Božiji Poslanik je proučio
sljedeći ajet: “A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već
pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene
naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo
prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!’ ” (3:61).
Sljedećeg dana su hrišćšani došli sa jedne strane, a sa druge strane je iz
svoje kuće izašao Božiji Poslanik noseći Husejna u naručju i držeći Hasana koji je
pokraj njega hodao za ruku. Iza njega je išla Fâtima, a iza nje ‘Alî. Kada su
hrišćani vidjeli pet čistih duša, uzdržali su se od predloženog proklinjanja i pristali
na sporazum sa Božijim Poslanikom.
U ovom ajetu, kako kaže Džâbir ibn ‘Abdillâh El-Ensârî, riječ “sinovi” se
odnosi na Hasana i Husejna, riječ “žene” se odnosi na Fâtimu, a riječ “mi” se
odnosi na Poslanika i ‘Alîja. Tako je ‘Alî ibn Ebî Tâlib (‫ )ع‬u ajetu o Mubâhali
nazvan “osobom” Božijeg Poslanika. 47
Iz toga slijedi da, baš kao što je nedozvoljeno praviti se superiornijim od
Božijeg Poslanika, na sličan način je nedozvoljeno tražiti da se bude važniji od
‘Alîja, jer je on prema Allahovim riječima “osoba” Božijeg Poslanika. Ko god
pokušava da bude bolji od ‘Alîja, zapravo pokušava da bude bolji od Božijeg
Poslanika.

12. HADISI

Nakon objave u Gadîru, zaista nema više potrebe da se donose drugi dokazi
o hilafetu ‘Alîja ibn Ebî Tâliba (‫)ع‬. Ipak, može biti korisno citirati neke hadise
koji se odnose na njega.
U hadisu koji se naziva h
adîtu-teqalejn, Poslanik je rekao: “Ostavljam dvije
važne stvari među vama: Allahovu knjigu i moj Ehlu-l-bejt. Ako ih se držite, i

35
nastavite da slijedite i slušate ove dvije stvari, a da ni jednu ne zapostavite, nikada
nećete zalutati. Oni se neće razdvojiti jedno od drugog sve dok mi se ne pridruže
kod izvora Kevter (u džennetu).”
Svi priznaju da ‘Alî ibn Ebî Tâlib nije jedina ličnost iz Ehlu-l-bejta, nego je
samo glava porodice. Stoga se dužnost da mu budemo poslušni dokazuje iz ovog
univerzalnog hadisa. 48
Zatim, tu je i hadis koji je poznat pod nazivom Hadîtu-l-menzilet. U pohodu
na Tebûk, koji se desio u mjesecu redžebu devete godine poslije hidžre, Poslanik
je ostavio ‘Alîja kao svog zastupnika u Medini. ‘Alî je sa čuđenjem izjavio, “Zar
me ostavljaš za sobom?” Poslanik ga je upitao, “O ‘Alî, zar nisi zadovoljan time
što kod mene imaš isto mjesto koje je Hârûn imao kod Mûsâa, osim što poslije
mene neće biti Božijeg poslanika?” Poslanik je time mislio reći da je on, kao što je
Mûsâ bio ostavio Hârûna da se brine o narodu kada je sam otišao da primi Božije
zapovijesti, na isti način namjeravao ostaviti ‘Alîja kao svog namjesnika koji će se
brinuti o islamskim stvarima za vrijeme njegova odsustva. 49
Zatim, tu je i događaj kada je objavljena sûretu-l-Berâ’et (9. sura) ljudima
iz Mekke. Prvo je Ebû Bekr bio poslat da je proglasi pred mnogobošcima. Kasnije
je Poslanik poslao ‘Alîja da preuzme tu sûru od Ebû Bekra i da je proglasi u
Mekki. Ebû Bekr se vratio u Medinu nakon što je već prevalio pola puta prema
Mekki i upitao Božijeg Poslanika da li su ikakav ajet ili naredba bili primljeni od
Allaha koji ne odobravaju da on objavi tu suru. Poslanik je rekao, “Džibrîl mi je
došao i rekao da niko ne smije dostaviti poruku osim mene ili osobe koja je od
mene.” 50

47
El-Vâhidî: Esbâbu-n-nuzûl, str. 40; Es-Sujûtî: Ed-Durru-l-mentûr, II tom, str. 38.
48
Ovaj hadis se može naći u većini hadiskih zbirki. Na primjer, pogledajte Et-Tirmidî: As
-Sah
îh
, II tom, str.
308; Ibnu-l-Atîr: Usdu-l-gâbet, II tom, str. 12; Es-Sujûtî: Ed-Durru-l-mentûr, VI tom, str. 7; El-Muttaqî El-
Hindî: Kenzu-l-‘ummâl (Hajderabad, 1312. poslije hidžre), str. 48.
49
Ibn Mâdže: Es-Sunen, str. 12; Ahmed: El-Musned, I tom, str. 174; En-Nesâ’î: El-Hasâ’is, str. 15-16; At-
Tahâvî: Muškilu-l-âtâr, II tom, str. 309; El-Muhibb At-Tabarî: D
ahâ’iru-l-‘uqbâ, str. 63.
50
Es-Sujûtî: Ed-Durru-l-mentûr, VI tom, str. 209; At-Tabarî: Et-Tefsîr, X tom, str. 47; En-Nesâ’î: El-
Has
â’is
, str. 20.

36
 Moralni princip koji je evidentan u ovim Poslanikovim objavama takođe je
izražen u sljedećem hadisu koji su prihvatili svi mezhebi. Poslanik je rekao: “‘Alî
je uz istinu i istina je uz ‘Alîja. Gdje god se ‘Alî okrene, istina se (takođe) okrene
sa njim.” 51 Pravedan hilafet je stoga s pravom povjeren ‘Alîju i nikome drugom.
Još jedan važan hadis je onaj o Božjoj svjetlosti (Hadîtu-n-nûr). Sejjid ‘Alî
Hamadânî piše u svom djelu Meveddetu-l-qurbâ prenoseći od Selmâna El-Fârîsîja,
da je Poslanik rekao: “Ja i ‘Alî smo obojica stvoreni od jednog istog nûra (Božje
svjetlosti) četiri hiljade godina prije stvaranja Âdema, a kada je Âdem stvoren, taj
nûr je postavljen u njegovu kičmu. Tako smo nastavili da zauzimamo isto mjesto,
sve dok se nismo razdvojili u kičmi ‘Abdu-l-Muttaliba. Zbog toga je u meni
poslanstvo a u ‘Aliju hilafet.” U djelu Rijâd
u-l-fad
â’il, posljednje riječi gornjeg
hadisa navedene su na sljedeći način: “Onda me je On učinio Poslanikom, a ‘Alîja
zastupnikom (vas
ijj).” 52

13. ÛLU-L-EMR MORAJU BITI BEZGRIJEŠNI

Allah kaže u Kur’anu: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se

53
Poslaniku i zapovijednicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se
Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas
rješenje ljepše” (4:59).
Ovaj ajet obavezuje muslimane na dvije pokornosti: prvo, pokornost prema
Allahu; drugo, pokornost Poslaniku i “zapovijednicima vašim” (ûli-l-emri
minkum). Raspored riječi pokazuje da je pokornost prema ûlu-l-emr isto onoliko
obavezna koliko i pokornost prema Božijem Poslaniku; jer ih inače Allah ne bi
sastavio zajedno u ovom ajetu.

51
El-Hatîb El-Hvârazmî: El-Menâqib, str. 56; El-Hammûjî: Ferâ’idu-s-simt
ajn, I tom, str. 176; El-Hatîb
El-Bagdâdî: Târîh Bagdâd, XIV tom, str. 321.
52
Citat iz djela Mefâtîh
u-l-matâlib, str. 396; El-Gandžî: Kifâjetu-t
-t
âlib, str. 176.
53
Besim Korkut je ovu sintagmu preveo riječima‘predstavnicima vašim’; međutim, doslovni prijevod koji
je koristio Rizvi pišući ovu knjigu glasi ‘zapovijednicima vašim’ (Prim. prev.)

37
 Prije nego što razlučimo ko su ûlu-l-emr, bilo bi dobro da pogledamo
naredbu pokoravanja Božijem Poslaniku, i vidimo koliko je ona sveobuhvatna i
sveprožimajuća, i koliki je autoritet Allahovog Poslanika. Allah kaže u Kur’anu:
“A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom
naređenju, pokoravali” (4:64). Poslanici i vjerovjesnici su se morali slušati i
slijediti; od sljedbenika se nije očekivalo da provjeravaju svako djelo Poslanika da
bi odlučili šta da poslušaju a šta ne. To jasno pokazuje da su Božiji poslanici bili
očišćeni od grijeha i pogreški, inače Allah ne bi naredio ljudima da se poslanicima
bezuslovno pokoravaju.
Postoje mnogi ajeti u kojima nam Allah naređuje da se pokoravamo
Poslaniku: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne
ništite djela svoja!” (47:33). 54 Allah takođe kaže, “Onoga ko se pokorava Allahu
55
i Poslaniku Njegovu, Oni će uvesti u džennetske bašče...” (4:13). U istoj suri se
tvrdi, “Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu” (4:80). U ovim, kao
i u brojnim drugim kur’anskim ajetima, pokornost Allahu je izjednačena sa
pokornošću Njegovim poslanicima. Ovakva naredba ne bi bila moguća da ti
poslanici nisu bili bezgriješni (ma‘sûm).
Sada obratite pažnju na sljedeći ajet: “I ne držite stranu onih koji
nepravedno postupaju...” (11:113). Slika je kompletna. Poslanicima se treba
pokoravati; griješnicima se ne smije pokoravati. Jedini zaključak je taj da poslanici
nisu bili griješnici i nisu činili nikakve greške. Drugim riječima, oni su bili
bezgriješni (ma‘sûm).
Zamislite samo kakva bi se nemoguća situacija stvorila da je bilo koji
poslanik počeo da podstiče svoje sljedbenike da čine greške ili grijehe. Jadni
sljedbenici bi bili osuđeni na Allahovo nezadovoljstvo u svakom slučaju. Ako bi
poslušali Poslanika i počinili taj grijeh, prekršili bi Allahovu naredbu i tako bi bili
lišeni milosti. Ako bi, sa druge strane, odbili da poslušaju Poslanika, opet bi

54
Takođe vidite ajete 3:32, 132; 5:92; 8:1, 20, 46; 24:54; 58:13; 64:12.
55
Takođe vidite ajete 4:69; 24:52; 33:71; 48:18.

38
prekršili Allahovu naredbu koja se odnosi na pokoravanje poslanicima. Dakle,
izgleda da poslanik koji nije bezgriješan može donijeti samo sramotu i osudu
svome narodu.
Što se tiče samog posljednjeg Božijeg Poslanika, Allah nam kaže: “Ono što
vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite” (59:7). 56 To znači da
je dozvola ili zabrana Božijeg Poslanika uvijek bila u skladu sa Allahovom voljom
i On ih je uvijek odobravao. To dokazuje da je Božiji Poslanik bio bezgriješan.
Niko ne može biti siguran u naredbe čovjeka koji nije bezgriješan.
Evo još jednog ajeta: “Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će
Allah voljeti i grijehe vam oprostiti” (3:31). Ovdje Allahova ljubav zavisi od
slijeđenja Božijem Poslaniku. Obje ljubavi su zajedno spomenute: ako volite
Allaha, slijedite Poslanika; ako volite Poslanika, Allah će vas voljeti. Zar to ne
pokazuje da je Poslanik bio potpuno lišen mane bilo kakve vrste?
Nisu samo njegova djela bila Božije naredbe, nego su to bile i njegove
riječi. Allah kaže u Kur’anu: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava
koja mu se obznanjuje” (53:3-4). Ovdje vidimo najveći stepen bezgriješnosti koji
se može zamisliti.
Takođe, postoji nekoliko ajeta u kojima je Božiji Poslanik opisan na
sljedeći način: “On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete
57
Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči...” (62:2). Kako
može Poslanik da druge očisti od grijeha i mana, ako sam nije od njih očišćen?
Kako može čovjek da druge nauči mudrost ako sam nema dovoljno mudrosti da
razluči šta je dobro a šta zlo; ili još gore, ako nema dovoljno jaku volju da se
odupre činjenju zla? Poslanik je morao da poduči ljude Allahovoj Knjizi, što znači
da je on poznavao Božije naredbe. On je morao da ih očisti i nauči mudrosti.
Dakle, to znači da je on sam bio čist i mudar.

56
Besim Korkut je ovaj ajet preveo “Ono što vam Poslanik kao nagradu da...” ali u arapskom tekstu ne
stoje riječi ‘kao nagradu’ . Stoga smo se odlučili na doslovan prijevod (prim. prev).
57
Takođe vidite ajete 2:129; 3:164.

39
 Svjedok savršenstva Poslanikovog karaktera je i sljedeći kur’anski ajet:
“Jer ti si, zaista, najljepše ćudi” (68:4). Čovjek koji čini greške ne zaslužuje
ovakve komplimente.
Svi ovi ajeti jasno pokazuju sljedeće dvije činjenice:
Prvo: Autoritet Božijeg Poslanika nad vjernicima bio je bezgraničan i
podrazumijevao je sve okolnosti. Svaka stvar koju je on naredio, pod bilo kojim
okolnostima, na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme, morala se bezuslovno
izvršiti.
Drugo: Taj vrhovni autoritet mu je dat zbog toga što je on bio bezgriješan
(ma‘sûm) i lišen svake vrste mane ili grijeha. U protivnom, Allah nam ne bi
naredio da mu se bezpogovorno pokoravamo.
U ajetu u kome se spominju ûlu-l-emr, našim zapovjednicima je dat
istovjetan autoritet nad muslimanima, jer su i Poslanik i ûlu-l-emr zajedno
spomenuti i vezani za istu riječ ‘etî‘û’ – ‘pokoravajte se’. To znači da je pokornost
zapovijednicima istog ranga kao i pokornost Poslaniku.
Iz toga prirodno slijedi da i ûlu-l-emr takođe moraju biti bezgriješni i lišeni
svake mane ili pogreške. Da nije tako, pokornost njima ne bi bila ujedinjena sa
pokornošću Poslaniku. Emîru-l-mu’minîn ‘Alî ibn Ebî Tâlib ‘alejhi-s-selâm je
rekao: “Ne smije se pokoravati onome ko se ne pokorava Allahu; uistinu prava
pokornost pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i zapovjednicima. Uistinu je Allah
naredio (ljudima) pokornost Božijem Poslaniku zbog toga što je on bio bezgriješan
i čist, i on ne bi rekao ljudima da odbiju pokornost Allahu; zaista, On je naredio
(ljudima) da se pokoravaju zapovijednicima zbog toga što su oni bezgriješni i čisti,
i ne bi naredili ljudima da odbiju pokornost Allahu.” 58

58
As-Sadûq: ‘Ilelu-š-šerâ’i‘, I tom, str. 123.

40
 14. ULU-L-EMR: DA LI SE TO ODNOSI NA MUSLIMANSKE
VLADARE?

Mnogi od naše sunitske braće smatraju da se riječi ûlu-l-emr odnose na

muslimanske vladare. Ovakvo tumačenje se ne zasniva ni na kakvom logičkom
rezonovanju; ono se zasniva isključivo na istorijskim obrtima. Većina muslimana
je ostala u podređenom položaju u odnosu na monarhe i vladare, koji su uvijek
iznova tumačili Islam i Kur’an na način koji zadovoljava one na vlasti. Istorija
muslimana, više nego istorija bilo kojeg naroda, ispunjena je imenima vladara čija
je nepravda i tiranija potamnila ime Islama, kao što će biti ukratko izneseno u
kasnijem dijelu ove knjige. Takvi vladari su oduvijek postojali i uvijek će ih biti.
A nama je rečeno da su oni ûlu-l-emr koji se spominju u kur’anskom ajetu.
Da nam je Allah naredio da se pokoravamo takvim vladarima, muslimani bi
bili dovedeni u nemoguću situaciju. Jadni sljedbenici bi bili osuđeni na Allahovo
nezadovoljstvo, bez obzira šta budu radili. Ako bi se pokoravali tim vladarima,
prekršili bi Allahovu naredbu koja glasi: “Ne pokoravajte se griješniku.” A ako bi
odbili da se pokore takvim vođama, ponovo bi prekršili Allahovu naredbu da se
“pokoravamo muslimanskim vladarima.” Dakle, ako prihvatimo ovakvo
tumačenje, muslimani će biti osuđeni na vječnu nemilost bez obzira da li se
pokoravaju ili ne pokoravaju svojim griješnim vladarima.
Takođe, postoje muslimanski vladari različitih vjerovanja i ubjeđenja.
Postoje sljedbenici šafijske, vehabijske, malikijske, hanbelijske, kao i šiitske i
ibaditske škole. Kada bismo prihvatili ovakvo tumačenje, onda bi suniti koji žive u
zemlji gdje vlada ibadijski sultan (kao što je Oman) morali slijediti ibadijske
vjerske postulate, dok bi oni koji žive u zemlji kojom vlada šiitski vladar (kao što
je Iran) morali slijediti šiitsko vjerovanje. Imaju li takvi ljudi dovoljno hrabrosti i
ubijeđenja da slijede sopstveno tumačenje do njegovog logičkog kraja?

41
 Poznati sunitski komentator, Fahru-d-Dîn Er-Râzî, zaključio je u svom
59
djelu Tefsîru-l-Kebîr da iz ovog ajeta slijedi da ûlu-l-emr moraju biti
bezgriješni. On tvrdi da je Allah naredio ljudima da se bespogovorno pokoravaju
zapovijednicima, pa je stoga nužno da oni budu bezgriješni. Ukoliko postoji
ikakva mogućnost da oni počine grijeh (a grijeh je zabranjen), to će značiti da
čovjek mora da im se pokorava, a u isto vrijeme da im odbije pokornost što se tiče
toga djela. To je, naravno, nemoguće! A onda, kako bi odvratio svoje čitaoce od
Ehlu-l-bejta, on je izmislio teoriju po kojoj je čitav muslimanski ummet
bezgriješan.
Ova teorija je jedinstvena, jer se niti jedan muslimanski učenjak nikada nije
složio sa njom, niti se ona bazira na bilo kakvom hadisu. Veoma je začuđujuće da
Er-Râzî prihvata da je svaki individualni pripadnik muslimanskog ummeta
griješan, a i dalje tvrdi kako su oni svi zajedno bezgriješni. Čak i učenik iz
osnovne škole zna da, kada saberemo dvije stotine krava sa dvije stotine krava,
kao rezultat dobijamo četiri stotine krava, a ne jednog konja! Ali, Er-Râzî kaže da,
kada saberemo sedamdeset miliona griješnika sa sedamdeset miliona griješnika,
dobijamo jednog bezgriješnog čovjeka! Želi li on to da mi povjerujemo kako su
svi pacijenti bolnice za mentalno oboljele, skupljeni zajedno, jednaki jednom
čovjeku zdravog razuma? 60
Poznati orijentalni pjesnik Iqbâl je rekao: “Umovi dvije stotine magaraca ne
mogu stvoriti misao jednog čovjeka” (Ke az magaz dô sad har fekr jek ensân nemî
âjad).
Očigledno, on je zbog svog velikog znanja uspio zaključiti da ûlu-l-emr
moraju biti bezgriješni (ma‘s
ûm), ali ga je njegova predrasuda natjerala da kaže
kako je islamski ummet u cjelini bezgriješan.

59
Er-Râzî: Et-Tefsîru-l-kebîr, X tom, str. 144.
60
Iako mi veoma poštujemo mišljenja drugih ljudi, a to pogotovo važi za vjerovanja naše sunitske braće, u
isto vrijeme autor nije imao nikakvu drugu alternativu nego da ovim primjerima kritikuje mišljenje Er-
Râzîja. Naravno, mi ne smatramo da je ovo Er-Râzîjevo mišljenje ujedno i vjerovanje sve sunitske braće.
(Izdavač)

42
 Takođe, on se nije zadržao na ajetu dovoljno dugo da primijeti kako on
sadrži riječi “minkum” (između vas) koje pokazuju da će spomenuti ûlu-l-emr biti
dio muslimanskog ummeta, a ne cijeli muslimanski narod. A ako se cijelom
muslimanskom ummetu treba pokoravati, ko će onda ostati po strani da se
pokorava?

15. PRAVO ZNAČENJE RIJEČI ÛLU-L-EMR

Vratimo se sada ispravnom tumačenju navedenog ajeta.

El-Imâm Dža‘fer Al-Sâdiq, ‘alejhi-s-selâm, je rekao da je ovaj ajet objavljen
zbog ‘Alîja ibn Ebî Tâliba, Hasana i Husejna, ‘alejhimi-s-selâm. Čuvši to, neko je
upitao imama: “Ljudi pitaju zašto Allah nije spomenuo imena ‘Alîja i njegove
porodice u Svojoj Knjizi?” Imam je odgovorio: “Reci im da je objavljena naredba
da se klanja salât (namaz), ali Allah nije spomenuo da li treba klanjati po tri ili
četiri rek‘âta (dijela); Božiji Poslanik je to objasnio u svim detaljima. Objavljena
je naredba da se daje zekât, ali Allah nije rekao da se daje po jedan od svaka četiri
dirhama; Božiji Poslanik je to objasnio. Naređen je hadždž (hodočašće u Mekku),
ali Allah nije rekao da se tavâf (obilaženje oko Ka‘be) treba izvršiti sedam puta –
Božiji Poslanik je to objasnio. Na isti način, objavljen je ajet “Pokoravajte se
Allahu i pokoravajte se Poslaniku i vašim zapovijednicima,” a on je objavljen
zbog ‘Alîja, Hasana i Husejna (‫)ع‬.” 61
U djelu Kifâjetu-l-eter, postoji hadis koji prenosi Džâbir ibn ‘Abdillâh El-
Ansârî, kao objašnjenje za ovaj ajet. Kada je on bio objavljen, Džâbir je upitao
Poslanika: “Mi znamo za Allaha i za Poslanika, ali ko su naši zapovijednici čija je
pokornost sjedinjena sa pokornošću Allahu i tebi?” Poslanik je rekao, “Oni su
moje halife i imami muslimana nakon mene. Prvi od njih je ‘Alî, zatim Hasan,
zatim Husejn, zatim ‘Alî, sin Husejnov; zatim Muhammad sin ‘Alîja, koji je u
Tevratu spomenut pod imenom El-Bâqir. O, Džâbire! Ti ćeš ga upoznati. Kada ga

43
vidiš, prenesi mu moj selâm. Njega će naslijediti njegov sin Dža‘fer Al-Sâdiq
(Istiniti); zatim Mûsâ, sin Dža‘fera; zatim ‘Alî, sin Mûsâa; zatim Muhammad, sin
‘Alîja; zatim ‘Alî, sin Muhammada; zatim Hasan, sin ‘Alîja. Poslije njega će doći
njegov sin čiji će ime i patronim (kunjet) biti isti kao moji. On će biti
Hudždžetullâh (Allahov dokaz) na zemlji, i Baqijjetullâh (onaj koga je Allah
sačuvao da nastavi vjeru) među ljudskim rodom. On će pokoriti čitav svijet od
istoka do zapada. Toliko će ostati skriven od očiju svojih sljedbenika i prijatelja,
da će vjera u njegov imamet ostati jedino u onim srcima u kojima je Allah iskušao
vjeru.”
Džâbir je upitao, “O Božiji Poslaniče! Da li će njegovi sljedbenici imati
koristi od njegove sakrivenosti?”
Poslanik je odgovorio, “Da, tako mi Onoga Ko me je sa poslanstvom
poslao! Oni će biti vođeni njegovom svjetlošću i imati koristi od njegovog vilâjeta
(ljubavi, autoriteta) za vrijeme njegove skrivenosti, baš kao što ljudi imaju koristi
od sunca čak i kada je ono skriveno iza oblaka. O Džâbire! Ovo je dio Allahovih
skrivenih tajni i Njegovog čuvanog znanja. Čuvaj ga, osim od ljudi (koji zaslužuju
da znaju).” 62
Ovaj hadis je prenesen iz šiitskih izvora. Sunitski tradicionalisti ne iznose
toliko detalja; ipak, postoji mnogo sunitskih hadisa koji ukazuju na dvanaest
imama, kao što će biti objašnjeno u narednom poglavlju.
Sada, kada znamo ko su naši zapovijednici, jasno je da se pitanje
pokoravanja tiraninu uopšte ne postavlja. U ovom ajetu se od muslimana ne traži
da se pokoravaju vladarima koji mogu biti nepravedni, tirani, neznalice, sebičnjaci
i razvratnici. Od njih se zapravo traži da se pokoravaju dvanaestorici spomenutih
imama, koji su svi bili bezgriješni i lišeni zlih misli i djela. Pokornost njima ne
nosi u sebi nikakav rizik. Umjesto toga, ta pokornost nas štiti od svakog rizika, jer

61
El-‘Ajjâšî: Et-Tefsîr, I tom, str. 249-50; Fejd El-Kâšânî: Et-Tefsîr (Al-Sâfî), I tom, str. 364.
62
El-Hazzâz: Kifâjetu-l-atar, str. 53.

44
oni nikada neće izdati naredbu protiv Allahove volje i ophodiće se prema svim
ljudskim bićima sa ljubavlju, pravdom i jednakošću.

16. DVANAEST HALIFA ILI IMAMA

Sada bi bilo preporučljivo da spomenemo nekoliko dijelova 77. poglavlja

djela Jenâbî‘u-l-meveddet, čiji je autor El-Hâfiz Sulejmân ibn Ibrâhîm El-Qundûzî
El- Hanefî. Tu je citiran dobro poznati hadis “biće dvanaest halifa, svi će biti iz
plemena Kurejš,“ koji se nalazi u mnogim knjigama, uključujući i one zbirke
hadisa koje su sastavili El-Buhârî, Muslim, Ebû Dâvûd i Et-Tirmidî. Autor citira
mnoge hadise, čak i riječi Božijeg Poslanika: “Ja, ‘Alî, Hasan, Husejn i devet
Husejnovih potomaka smo čisti i bezgriješni.”
On takođe citira da je Božiji Poslanik rekao imamu Husejnu: “Ti si
zapovijednik, brat zapovijednika; ti si Imam, sin Imama, brat Imama; ti si
(Allahov) Dokaz, sin (Allahovog) Dokaza, brat (Allahovog) dokaza i otac
devetorice (Allahovih) dokaza, od kojih će deveti biti El-Mehdî.”
Nakon što je citirao mnoge slične hadise, autor je napisao: “Neki učenjaci
su rekli da su hadisi (koji pokazuju da će biti dvanaest halifa poslije Božijeg
Poslanika) dobro poznati, iz mnogih lanaca prenosilaca (isnâd). Sada, kroz
proteklo vrijeme i kroz istorijske događaje, znamo da je u ovom hadisu Božiji
Poslanik mislio na dvanaest Imama i potomaka iz svog Ehlu-l-bejta iz sljedećih
razloga:
- Ovaj hadis se ne može odnositi na četvoricu pravovjernih halifa (el-
hulefâ’u-r-râšidûn) iz redova njegovih ashaba, jer je njih bilo manje od dvanaest;
- Takođe se ne može primijeniti ni na halife iz omajadske dinastije, jer (a) njih je
bilo manje od dvanaest; (b) svi su bili tirani i nepravednici, osim ‘Omera ibn
‘Abdi-l-‘Azîza; (c) oni nisu bili iz plemena Benû Hâšim, a Božiji Poslanik je u
jednom hadisu rekao da će “oni svi biti iz plemena Benû Hâšim...

45
 - Takođe se ne može primijeniti ni na halife iz plemena Benû ‘Abbâs, jer
(a) njih je bilo više od dvanaest; (b) oni nisu odgovarali (zahtjevima) ajeta “Reci:
‘Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi prema (mojim)
najbližim rođacima’,” (42:23), niti su odgovarali hadisu o prekrivaču (h
adît el-
kisâ’), (tj. oni su progonili potomke Božijeg Poslanika).
Zbog toga je jedini način tumačenja ovog hadisa prihvatanje da se on
odnosi na dvanaest Imama i potomaka iz Poslanikovog Ehlu-l-bejta, jer su oni bili,
u svoje vrijeme, najučevniji, najuzorniji, najbogobojazniji, najpobožniji, najboljeg
porijekla, najboljih vrlina, najčasniji pred Allahom; njihovo znanje je bilo
dobijeno od njihovog pretka (Božijeg Poslanika) preko njihovih očeva, putem
63
nasljedstva i putem direktnog Allahovog podučavanja.”

17. NEKOLIKO ČINJENICA O DVANAESTORICI IMAMA (‫)ع‬

Prvi Imam: EMÎRU-L-MU’MINÎN EBU-L-HASAN ‘ALÎ EL-MURTADÂ (‫)ع‬, sin

EBÛ TÂLIBA, rođen je 13. Redžeba, deset godina prije objavljivanja poslanstva
(600. godine po hrišćanskom računanju), u samoj Ka‘bi; postao je Imam nakon
smrti Božijeg Poslanika 28. Safera 11/632. godine; smrtno ga je ranio otrovnom
sabljom Ibn Muldžem, dok je klanjao u džamiji u Kufi (Irak), i preselio je na
ahiret nakon dva dana, 21. Ramadâna 40/661. godine. Sahranjen je u gradu En-
Nedžef El-Ešref (Irak).

Drugi Imam: EBÛ MUHAMMED EL-HASAN EL-MUDŽTEBÂ (‫)ع‬, sin

‘ALÎJA (‫)ع‬, rođen je 15. Ramadâna 3/625. godine u Medini; otrovan je 7. ili 28.
Safera 50/670. godine u Medini.

Treći Imam: SEJJIDU-Š-ŠUHADÂ’ EBÛ ‘ABDILLÂH EL-HUSEJN, sin

‘ALÎJA (‫)ع‬, rođen je 3. Ša‘bâna 4/626. godine u Medini; ubijen je kao šehid

46
zajedno sa svojim sinovima, rođacima i drugovima 10. Muharrema 61/680. godine
kod grada Kerbelâ’ (Irak). On i njegov stariji brat El-Hasan su sinovi kćerke
Božijeg Poslanika s.a.v.s, koja se zvala Fâtimatu-z-Zehrâ’ (‫)ع‬.

Četvrti Imam: EBÛ MUHAMMED ‘ALÎ ZEJNU-L-‘ÂBIDÎN, sin EL-

HUSEJNA (‫ )ع‬rođen je 5. Ša‘bâna 38/659. godine; otrovan je 25. Muharrema
94/712. ili 95/713. godine u Medini.

Peti Imam: EBÛ DŽA‘FER MUHAMMED EL-BÂQIR, sin ‘ALÎJA ZEJNU-L-

‘ÂBIDÎNA (‫ )ع‬rođen je 1. Redžeba 57/677. godine u Medini; otrovan je 7. Du-l-
hidždžeta 114/733. godine u Medini.

Šesti Imam: EBÛ ‘ABDILLÂH DŽA‘FER EL-SÂDIQ (‫)ع‬, sin MUHAMMED EL-
BÂQIRA (‫ )ع‬rođen je 17. Rebî‘u-l-evvela 83/702. godine u Medini; tu je i otrovan,
25 Ševvâla 148/765. godine.

Sedmi Imam: EBÛ-L-HASAN EL-EVVEL, MÛSÂ EL-KÂZIM (‫)ع‬, sin

DŽA‘FERA EL-SÂDIQA (‫ )ع‬rođen je u mjestu El-Ebvâ’, sedam milja od Medine, 7.
Safera 129/746. godine; otrovan je 25. Redžeba 183/799. godine, u zatvoru
Harûna Er-Rešîda, u Bagdadu, a sahranjen u mjestu El-Kâzimijja blizu Bagdada
(Irak).

Osmi Imam: EBU-L-HASAN ET-TÂNÎ, ‘ALÎ EL-RIDÂ (‫)ع‬, sin MÛSÂ EL-
KÂZIMA (‫ )ع‬rođen je u Medini 11. Du-l-qi‘deta 148/765. godine; otrovan 17.
Safera 203/818. godine u Mešhedu (Horâsân, Iran).

Deveti Imam: EBÛ DŽA‘FER ET-TÂNÎ, MUHAMMED AT-TAQÎ EL-

DŽEVÂD (‫)ع‬, sin ‘ALÎJA EL-RIDÂ (‫ )ع‬rođen je 10. Redžeba 195/811. godine u

63
El-Qundûzî: Jenâbî‘u-l-meveddet, str. 444-7.

47
Medini; otrovan u Bagdadu 30. Du-l-qi‘deta 220/835. godine. Sahranjen je pokraj
svog djeda u El-Kâzimijji.

Deseti Imam: EBU-L-HASAN ET-TÂLIT, ‘ALÎ AN-NAQÎ EL-HÂDÎ (‫)ع‬, sin

MUHAMMEDA EL-TAQÎJA (‫ )ع‬rođen je 5. Redžeba 212/827. godine u Medini;
otrovan je u gradu Sâmarrâ’ (Irak) 3. Redžeba 254/868. godine.

Jedanaesti Imam: EBÛ MUHAMMED, EL-HASAN EL-‘ASKERÎ (‫)ع‬, sin

‘ALÎJA EN-NAQÎJA (‫ )ع‬rođen je 8. Rebî‘u-t-tânîja 232/846. godine u Medini;
otrovan je u gradu Sâmarrâ’ (Irak) 8. Rebî‘u-l-evvela 260/874. godine.

Dvanaesti Imam: EBÛ-L-QÂSIM MUHAMMED EL-MAHDÎ (‫)ع‬, sin EL-

HASANA EL-‘ASKERÎJA (‫ )ع‬rođen je 15. Ša‘bâna 255/869. godine u gradu
Sâmarrâ’ (Irak). On je naš sadašnji Imam; otišao je u Malu Skrivenost 260/874.
godine, koja je trajala do 329/844. godine. Tada je nastala Velika Skrivenost, koja
traje i danas. On će se ponovo pojaviti kada mu Allah to dozvoli, kako bi
uspostavio Allahovo Kraljevstvo na zemlji, ispunio svijet pravdom i jednakošću,
jer će do tada biti puna nepravde i tiranije. On je El-Qâ’im (onaj koji će ustati da
uspostavi Allahovu vlast); El-Hudždžet (Allahov dokaz za Njegova stvorenja);
Sâhib el-zemân (Gospodar našeg vremena) i Sâhib el-emr (onaj kome je dat Božiji
autoritet).

48
 III DIO – SUNITSKO GLEDIŠTE

18. SUNITSKO GLEDIŠTE O HILAFETU

Većina današnjih sunita pripadaju aš‘aritskoj školi mišljenja, koja poput

mu‘tazilita vjeruje da je uspostavljanje imameta, odnosno hilafeta, nužno, te da je
vâdžib (islamska obaveza) da muškarci odrede halifu. Mu‘taziliti drže da je to
nužno sudeći prema razumu, dok aš‘ariti tvrde da je to nužno sudeći prema
tradiciji.
En-Nesefî piše u svom djelu El-‘aqâ’id: “Muslimani ne mogu opstati bez
imama koji će se pobrinuti za sprovođenje njihovih odluka, izvršavanje njihovih
kazni (h
udûd), odbranu njihovih granica, opremanje njihove armije, sakupljanje
njihovih poreza, suzbijanje krađa i razbojništava, predvođenje molitvi svakoga
petka i Bajrama, smirivanje svađa koje se dese između ljudi, odluke o dokazima
koji se tiču pravnih zahtjeva, vjenčanje maloljetnih koji nemaju staratelje i podjelu
ratnog plijena.” 64
“Suniti žele zemaljskog vladara... dok šiiti traže vladara koji će uspostaviti
nebesko carstvo na zemlji i stati na kraj svakom zlu ovoga svijeta.” 65
Suniti priznaju četiri principa za odabiranje halife:
1) Idžmâ‘: konsenzus ljudi koji imaju moć i položaj o određenom pitanju.
Slaganje svih sljedbenika Božijeg Poslanika nije potrebno, niti je nužno
obezbijediti pristanak svih osoba koje imaju moć i položaj u ummetu;
2) nominovanje od strane prethodnog halife;
3) Šûrâ, tj. odabiranje od strane izbornog tijela;
4) vojna moć: dakle, ko god bi došao na vlast vojnom silom, postao bi
halifa.

64
Et-Teftezânî: Šerh
‘Aqâ‘idi-n-nesefî, str. 185.
65
Miller, W.M.: prijevod djela Bâbu-l-h
âdi ‘ašer, bilješke, str. 98.

49
 Autor djela Šerh el-meqâsid je objasnio da, kada neki imam umre, a neka
osoba koja posjeduje tražene kvalifikacije za položaj halife (bez prisege na
vjernost, bej‘at, koja mu je inače trebala biti položena i bez naimenovanja od
strane prethodnog halife), zatraži to namještenje, njegov zahtjev za hilafet će biti
priznat pod uslovom da njegova moć pokori narod; a očigledno će se desiti isto i
ukoliko novi halifa bude neznalica ili nemoralan. Isto tako, kada halifa na ovaj
način silom dođe na vlast a nakon toga ga pokori neka druga osoba, on će biti
svrgnut, a osvajač će biti priznat za imama ili halifu. 66

19. KVALIFIKACIJE HALIFE

Suniti smatraju da je sljedećih deset uslova nužno za halifu:

1) da je musliman;
2) da je dostigao pubertet;
3) da je muškarac;
4) da je zdravog razuma;
5) da je hrabar;
6) da je slobodan, a ne rob;
7) da je dostupan, a ne skriven;
8) da je u stanju da vodi bitke i prozre ratne taktike;
9) da je pravedan (‘âdil);
10) da je u stanju da sudi i izrekne presude o pravnim i religijskim
pitanjima, odnosno, da bude mudžtehid. 67
Ali, posljednja dva uslova postoje samo u teoriji. Kao što smo u
prethodnom odjeljku citirali, čak i neznalica ili nemoralna osoba može postati
halifa. Zbog toga su uslovi ‘pravednosti’ i ‘znanja o religiji’ bez osnova.

66
Et-Teftezânî: Šerh
el-meqâs
id el-tâlibîn, II tom, str. 272. Takođe vidite djelo Fulku-n-nedžât fi-l-imâmet
ve el-salât, I tom, str. 203, autori El-Hâfiz ‘Ali Muhammed i Emîru-d-dîn.
67
El-Teftezânî, op. cit.

50
 Oni smatraju da bezgriješnost (‘ismat) nije nužan uslov za hilafet. Da bismo
potkrijepili ovu tvrdnju, navešćemo riječi Ebû Bekra koje je izgovorio na minberu
pred ashabima: “O ljudi,” rekao je, “postavljen sam za upravljača nad vama, iako
nisam najbolji od vas. Pomozite mi kada budem činio dobro, ispravite me ako
budem griješio. Treba da znate da mi s vremena na vrijeme dolazi šejtan. Zbog
toga, ako se razljutim, odvojite se od mene.” 68
Et-Teftezânî kaže u svom djelu Šerh
‘Aqâ‘idi-n-nesefî: “Imamu ne treba da
se oduzme imamet zbog nemorala ili tiranije.” 69

20. EBÛ BEKROV USPON NA VLAST

Svi prethodno navedeni principi izvode se iz događaja koji su uslijedili

nakon smrti Božijeg Poslanika s.a.v.s, a ne iz kur’anskih ajeta i hadisa.
Prema mišljenju sunita, prve četiri halife se nazivaju el-hulefâ’u-r-râšidûn
(pravedne halife). Ispitajmo sada kako je nastala takva vladavina (el-hilâfetu-r-
râšida).
Odmah nakon smrti Božijeg Poslanika, muslimani iz Medine poznati pod
nazivom ensarije (ensâr, tj. pomagači) okupili su se na mjestu koje se zvalo saqîfa
(pokriveni trijem) plemena Benû Sâ‘ida. Sudeći prema autoru djela Gijâtu-l-lugat,
70
to je bilo tajno mjesto gdje su se Arapi okupljali radi zlih radnji. Tu je Sa‘d ibn
‘Ubâda, tada već bolešljiv, bio doveden na uzdignutu stolicu i postavljen da sjedi
na njoj, zaogrnut plaštom, kako bi mogao biti izabran za halifu. Sa‘d je tada održao
govor u kojem je nabrajao vrline ensarija i rekao im da preuzmu hilafet prije nego
što to učini neko drugi. Ensarije su se složili i rekli da žele da im on bude halifa.
Ali, onda su se između sebe započeli pitati: “Kakav odgovor ćemo dati
muhâdžirima (izbjeglicama iz Mekke) iz plemena Kurejš ako se suprotstave ovome
potezu i iznesu sopstveni zahtjev?” Jedna grupa je rekla, “Reći ćemo im – hajde da

68
El-Suyûtî: Târîhu-l-hulefâ’, str. 71.
69
Et-Teftezânî, op. cit.

51
imamo jednog vladara između vas i jednoga vladara od nas.” Sa‘d je rekao, “Ovo je
prva slabost koju ste pokazali.”
Neko je obavijestio ‘Omera ibn El-Hattâba o ovom okupljanju uz riječi:
“Ako uopšte želiš da dostigneš čast upravljanja, moraš otići u saqîfu prije nego što
bude prekasno i teško da se promijeni ono o čemu se tamo odlučuje.” Kada je čuo
te vijesti, ‘Omer je sa Ebû Bekrom požurio u saqîfu. Ebû ‘Ubejda ibn El-Džerrâh ih
je takođe pratio.
71
El-Tabarî, Ibnu-l-Atîr, Ibn Qutejba i drugi nadalje tvrde da, čim su Ebû
Bekr, ‘Omer i Ebû ‘Ubejda stigli u saqîfu i samo što su zauzeli mjesta, Tâbit ibn
Qajs je ustao i počeo nabrajati vrline ensarija i predložio da bi mjesto halife trebalo
biti ponuđeno nekome od njih. Prenosi se da je ‘Omer kasnije rekao: “Kada je
govornik ensarija završio svoj govor, naumio sam da govorim jer sam se već bio
sjetio nekih važnih činjenica, ali mi je Ebû Bekr dao znak da šutim. Tako sam
prišutio. Ebû Bekr je bio kompetentniji i imao je više znanja nego ja. On je onda
rekao iste stvari kojih sam se ja sjetio i izrazio ih na još bolji način.”
Sudeći prema djelu Revd
at al-s
afâ’, Ebû Bekr se obratio skupu u saqîfi
sljedećim riječima: “Skupino ensarija! Mi priznajemo vaše dobre kvalitete i vrline.
Mi takođe nismo zaboravili vaše borbe i napore kako bi se promovisao cilj islama.
Ali, čast i poštovanje koje među Arapima imaju Kurejši ne uživa ni jedno drugo
pleme, a Arapi se neće pokoriti nikome drugome osim Kurejšima.” 72
U djelu es-Sîra el-Halebijja, dodaje se: “Bilo kako bilo, činjenica je da smo
mi muhadžiri prvi prihvatili islamsku vjeru. Poslanik Islama bio je iz našeg
plemena. Mi smo Poslanikovi rođaci... i stoga smo mi oni koji imaju pravo na
hilafet... Bilo bi poželjno da vlast bude među nama a da vi preuzmete ministarska
mjesta. Mi nećemo djelovati ukoliko se ne konsultujemo sa vama.” 73

70
Gijâtu-d-dîn: Gijâtu-l-lugât, str. 228.
71
El-Tabarî: Et-Târîh, IV tom, str. 1820; Ibnu-l-Atîr: El-Kâmil, izd. C. J. Tomberga, Leiden, 1897, II tom,
str. 325ff; Ibn Qutejba: El-imâmet ve-s-sijâset, Kairo, 1387/1967, I tom, str. 18ff.
72
Mîr Hvând: Revd
at el-s
afâ’, II tom, str. 221.
73
El-Halabî: Es-sîra, III tom, str. 357.

52
 Započele su žustre rasprave, tokom kojih je ‘Omer uzviknuo: “Tako mi
Allaha, ja ću ubiti onoga ko nam se sada suprotstavi.” El- Hubbâb ibn El-Mundir
ibn Zejd, ensarija iz plemena Hazredž, izazvao ga je riječima: “Tako mi Allaha, mi
nećemo dozvoliti nikome da vlada nama kao halifa. Jedan vladar mora doći od nas i
jedan od vas.” Ebû Bekr je rekao, “Ne, to ne može biti; naše je pravo da budemo
vladari a vaše da budete naši ministri.” El-Hubbâb je rekao, “O, ensarije! Nemojte
se pokoriti onome što ovi ljudi kažu. Budite čvrsti... Tako mi Allaha, ako se iko
usudi da mi se sada suprotstavi, odrezaću mu nos svojim mačem.” ‘Omer je
primijetio, “Tako mi Allaha, podvojenost nije preporučljiva u hilafetu. U jednom
režimu ne mogu biti dva kralja, a Arapi se neće složiti sa vašom vlasti, zato što
Poslanik nije bio iz vašeg plemena.”
El-Tabarî i Ibnu-l-Atîr zajedno tvrde da je između El-Hubbâba i ‘Omera
bila prilično duga razmjena riječi po ovom pitanju. ‘Omer je prokleo El-Hubbâba,
“Neka te Allah ubije.” El-Hubbâb je uzvratio, “Neka te Allah ubije.”
‘Omer je zatim stao pred Sa‘ada ibn ‘Ubadeta i rekao mu: “Želimo da vam
slomimo sve ruke i noge.” Razljućen ovom prijetnjom, Sa‘d je ustao i uhvatio
‘Omera za bradu. ‘Omer je rekao, “Ako iščupaš makar jednu dlaku, vidjećeš da se
stvari neće za tebe dobro završiti.” Onda je Ebû Bekr zamolio ‘Omera da se smiri i
bude civilizovan. ‘Omer je okrenuo lice od Sa‘da koji je govorio, “Tako mi Allaha,
da imam dovoljno snage tek da stojim, čuli biste lavove kako riču u svakom uglu
Medîne i sakrili biste se u rupe. Tako mi Allaha, mi bismo vas natjerali da se
ponovo pridružite onim ljudima među kojima si ti bio tek sljedbenik, a ne vladar.”
Ibn Qutejba kaže da, kada je Bešîr ibn Sa‘d, poglavica plemena ‘Avs, vidio
da su se ensarije ujedinjavale iza Sa‘ada ibn ‘Ubâdeta, poglavice plemena Hazredž,
savladala ga je ljubomora i ustao je da podrži zahtjev kurejšijskih muhadžira.
Usred te gužve, ‘Omer je rekao Ebû Bekru: “Pruži mi ruku kako bih ti dao
svoju prisegu na vjernost (bej‘at).” Ebû Bekr je rekao: “Ne, ti meni pruži ruku da ja
tebi dam prisegu, jer si ti jači od mene i podobniji za hilafet.” ‘Omer je uzeo Ebû
Bekrovu ruku i položio mu prisegu na vjernost uz riječi: “Moja snaga nema

53
nikakve vrijednosti kada se usporedi sa tvojim zaslugama i godinama. A ako ima
ikakve vrijednosti, onda će moja snaga pridodata tvojoj uspješno rukovoditi
hilafetom.”
Bešîr ibn Sa‘d je učinio isto. Pleme Hazredž mu je prigovorilo da to radi iz
ljubomore prema Sa‘du ibn ‘Ubâdetu. Tada su članovi plemena ‘Avs međusobno
porazgovarali i zaključili: da je Sa‘d ibn ‘Ubâda toga dana postao halifa, pleme
Hazredž bi se uvijek osjećalo superiornijim od plemena ‘Avs, pa niko iz plemena
‘Avs nikada ne bi dobio tu čast. Zbog toga su svi položili prisegu na vjernost Ebû
Bekru. Neko iz plemena Hazredž je potegao sablju, ali su ga ostali savladali.
Dok se događala čitava ova neprikladna prepirka, ‘Alî i njegovi prijatelji su
kupali tijelo Božijeg Poslanika i pobrinuli se za njegovu sahranu. Dok je sve to bilo
završeno, Ebû Bekr je postigao fait accompli.
Ibn Qutejba piše: “Kada je Ebû Bekr preuzeo hilafet, ‘Alî je bio doveden
pred njega jer je stalno ponavljao, “Ja sam Allahov rob i brat Allahovog
Poslanika.” Onda je naređeno ‘Alîju da položi prisegu na vjernost Ebû Bekru. ‘Alî
je rekao: “Ja imam više prava na hilafet od bilo koga od vas. Ja vam se neću zakleti
na pokornost. Zapravo biste vi morali meni položiti prisegu na pokornost. Sazvali
ste ensarije da vam polože svoju prisegu na osnovu vašeg krvnog srodstva sa
Allahovim Poslanikom. Vi nepravedno oduzimate hilafet od nas, članova njegove
kuće. Zar niste ensarijama kao razlog da imate bolja prava na hilafet od njih iznijeli
to što ste sa Poslanikom u rodbinskoj vezi, pa su vam predali vlast i prihvatili vaše
vodstvo? Zato taj isti razlog koji ste vi iznijeli ensarijama sada iznosim ja. Naši
odnosi sa Poslanikom, za vrijeme života kao i za vrijeme smrti, mnogo su bliži
nego odnosi bilo koga od vas. Ako ste vjerni svom argumentu, onda postupite po
pravdi; u protivnom znajte da ste se svjesno priklonili tiraniji.”
‘Omer je rekao, “Ukoliko ne položiš prisegu na vjernost, nećemo te
pustiti.” ‘Alî je uzviknuo, “Muzi što više možeš jer je vime u tvojim rukama. Učini
ga danas što jačim, jer će ti ga on sutra predati. ‘Omere, ja se neću pokoriti tvojim

54
naredbama; ja njemu neću položiti prisegu na vjernost.” Na kraju je Ebû Bekr
rekao, “O, ‘Alî! Ako ne želiš da položiš svoju prisegu, ja te na to neću prisiljavati.”

21. KRATAK PREGLED

Nekoliko aspekata prethodno navedenih događaja zaslužuju više pažnje:

1. Prema arapskoj tradiciji, kada bi se već neka osoba proglasila da bude
poglavica plemena, čak i od strane male grupe, ostali nisu voljeli da mu se
suprotstavljaju i podržavali bi ga, htjeli-ne htjeli. Taj običaj je imao u vidu ‘Abbâs,
Poslanikov stric, kada je rekao ‘Alîju: “Daj mi tvoju ruku da ti položim prisegu na
vjernost... jer kada se ta stvar jednom preuzme, niko mu neće tražiti da je se
odrekne.” Upravo je ovaj običaj ponukao Sa‘da da podstakne ensarije da
“preuzmu hilafet prije nego što to učini neko drugi.” Zbog njega je i ‘Omeru
rečeno da ode u saqîfu “prije nego bude prekasno i teško za njega da promijeni
ono što se tamo bude odlučilo.” Na kraju, zbog ovog običaja je većina muslimana
iz Medine prihvatila Ebû Bekra za halifu nakon što je to nekolicina ljudi učinila.
2. ‘Alî je bio veoma svjestan ovog običaja. Zašto je onda on odbio da pruži
ruku i prihvati ‘Abbâsovu prisegu, uz riječi, “Ko drugi osim mene može tražiti
ovakvu prisegu na vjernost?” 74
Razlog tome bila je činjenica da je ‘Alî znao da hilafet Božijeg Poslanika
nije bio poput poglavarstva nad nekim plemenom. Pravo na hilafet se nije
zasnivalo na izražavanju vjernosti od strane ljudi. To je bila odgovornost koju daje
Allah, a ne ljudi. Stoga, pošto je on već bio javno postavljen za imama od strane
Allaha preko Božijeg Poslanika, nije bilo potrebe da on požuri narodu i zatraži
njihovu pokornost. On nije želio da ljudi misle da se njegov imamet zasniva na
prisegi ljudi; da su mu oni došli na osnovu proglašenja na mjestu Gadîr Humma,
bilo bi dobro; a ako ne, gubitak je bio njihov, a ne njegov.
3. Sada ćemo se vratiti događajima saqîfe:

55
 Dok je Božiji Poslanik još bio živ, njegova džamija je bila centar svih
islamskih aktivnosti. U njoj su donošene odluke o ratu i miru, u njoj su primane
delegacije, u njoj su održavana predavanja i u njoj se odlučivalo u sudskim
sporovima. Kada se pročula vijest o smrti Božijeg Poslanika, muslimani su se
skupili u toj istoj džamiji. Zašto su onda ljudi Sa‘da ibn ‘Ubâdeta odlučili da odu
gotovo pet kilometara od Medine kako bi se sreli u saqîfi, koja uostalom nije bila
mjesto na dobrom glasu? Zar to nije bilo zbog toga što su željeli da preotmu
hilafet bez znanja drugih ljudi a da zatim predstave Sa‘da kao već prihvaćenog
halifu? Ako imamo u vidu proglašenje na Gadîr Hummu i plemenski običaj u
Arabiji, ne može biti drugačijeg objašnjenja.
4. Kada su ‘Omer i Ebû Bekr saznali o tom skupu, bili su u džamiji, kao i
većina muslimana. Zašto oni nisu obavijestili ni jednu drugu osobu o tom
sastanku? Zašto su oni, zajedno sa Ebû ‘Ubejdom, tajno otišli? Da li je razlog
tome bila činjenica da su ‘Alî i pleme Benû Hâšim bili prisutni u džamiji i u
Poslanikovoj kući, a ‘Omer i Ebû Bekr nisu željeli da oni saznaju za zavjeru? Da li
su se možda uplašili da bi ‘Alî, ukoliko bi saznao za taj sastanak u saqîfi, možda
tamo i otišao, pa niko drugi ne bi imao nikakvu šansu da uspije?
5. Kada je Ebû Bekr isticao vrline muhadžira i napomenuo da su oni iz
plemena Božijeg Poslanika, zar nije znao da je bilo drugih ljudi koji su imali
mnogo jače pravo na hilafet jer su bili članovi same Poslanikove porodice i
njegovo sopstveno tijelo i krv?
Upravo je ovaj aspekat njihovih zahtjeva ponukao ‘Alîja ibn Ebî Tâliba,
‘alejhi-s-selâm, da kaže: “Oni su se prepirali snagom stabla (tj. plemena) i uništili
plod (tj. porodicu Božijeg Poslanika)” (Ihtedždžû bi-š-šedžereti ve edâ‘û el-
temeret). 75
Kada objektivno sagledamo ovaj događaj, ne možemo ga nazvati
“izborom,” jer glasači (svi muslimani rašireni po čitavoj Arabiji ili, u najmanju

74
Ibn Qutejba: El-imâma ve-s-sijâsa, I tom, str. 4; El-Mâvardî: El-ahkâm el-sultânijja, str. 7.
75
El-Radî: Nahdžu-l-belâga, izdanje Subhî El-Sâliha, Bejrut, str. 98.

56
ruku, muslimani iz Medine) nisu znali ni da je trebalo da se održe izbori, a da i ne
govorimo o vremenu i mjestu gdje se to trebalo dogoditi. Pored glasača, čak ni
mogući kandidati nisu bili svjesni onoga što se dešavalo u saqîfi. Ponovo ćemo se
prisjetiti riječi imama ‘Alîja koje se odnose na ove dvije činjenice koje smo
spomenuli:
“Ako tvrdiš da si dobio vlast nad stvarima muslimana konsultovanjem,
Kako se to desilo kada su oni koje je trebalo konsultovati bili odsutni?
A ako si postigao uspjeh nad svojim protivnicima preko rodbinske veze (sa
Poslanikom),
Tada osim tebe postoji neko drugi ko ima veće pravo kod Poslanika i njemu
je bliži.
(Fe in kunte bi-š-šûrâ melikte umûrehum,
Fe kejfe bi hâdâ ve-l-mušîrûne gujjeb?
Ve in kunte bi-l-qurbâ hadžedžte has
îmehum,
76
Fe gajruke evlâ bi-n-nebijji ve aqreb.)”
Ovaj događaj ne možemo nazvati ‘selekcijom’, jer je većina renomiranih
Poslanikovih ashaba nije bila obaviještena o ovim događajima. ‘Alî, ‘Abbâs,
‘Utmân, Talha, Ez-Zubejr, Sa‘d ibn Ebî Veqqâs, Selmân El-Fârisî, Ebû Derr El-
Gifârî, ‘Ammâr ibn Jâsir, Miqdâd, ‘Abdu-r- Rahmân ibn ‘Avf – niko od njih nije
bio konsultovan, pa čak ni obaviješten.
Jedini argument koji se može ponuditi za ovaj hilafet bio bi sljedeći: kakva
god da je bila pravna pozicija događaja u saqîfi, budući da je Ebû Bekru prema
plemenskim običajima pošlo za rukom da uzme konce moći u svoje ruke, on je bio
‘ustavni’ halifa. Jednostavnim riječima možemo reći da je Ebû Bekr postao
‘ustavni’ halifa zbog toga što mu je pošlo za rukom da se nadmeće za vlast. Stoga
su muslimani koji su naučeni da glorifikuju ovaj događaj, indirektno naučeni i to

76
Ibid, izreka br. 190, str. 502-3. ‘Alîjeve riječi je citirao Eš-Šerîf El-Radî pod izrekom 190. na sljedeći
način: “Kako je to čudno! Zar može hilafet doći kroz drugovanje (sa Božijim Poslanikom) a ne kroz
drugovanje (sa njim) i srodstvo (sa njim)?” Iznenađuje činjenica da je u izdanjima Subhî El-Sâliha i

57
da jedina stvar koja se uzima u obzir kod izbora jeste ‘moć’. Kada neko jednom
osigura svoj položaj na vladarskoj stolici, sve dolazi na svoje mjesto. On postaje
‘ustavni’ šef države.
Na kraju, morao bih citirati komentar samog ‘Omera, koji je bio idejni
tvorac ovog hilafeta. Rekao je u jednom govoru tokom sopstvenog hilafeta:
“Dobio sam informaciju da je neko rekao, ‘Kada ‘Omer umre, ja ću položiti
prisegu na vjernost tome-i-tome.’ Niko ne bi smio biti zaveden na ovaj način, i
misliti da je prisega na vjernost koja je bila data Ebû Bekru, iako nenadana,
postala ispravna. Naravno, bila je nenadana, ali nas je Allah sačuvao od njenog
zla. Ali, ako neko poželi da je imitira, prerezaću mu grkljan.” 77

22. NOMINOVANJE ‘OMERA

Većina sunita vjeruje da je ono što se desilo u saqîfi bila manifestacija

“demokratskog” duha Islama. U pogledu tog vjerovanja, bilo je razumno očekivati
‘demokratske izbore’ (kakvo god bilo njihovo značenje u kontekstu saqîfe) koji bi
se nastavljali kao osnova islamskog hilafeta. Ali, to se nije desilo.
Ebû Bekr je bio ‘Omerov dužnik za uspostavljanje sopstvenog hilafeta, i
znao je da ‘Omer nije imao šanse ukoliko bi se narodu dalo pravo na izbor. Bio je
poznat kao otresit čovjek nezgodnog karaktera (fazzun ġalîz el-qalb). Stoga je
odlučio da imenuje ‘Omera za svog nasljednika.
El-Tabarî piše: “Ebû Bekr je pozvao ‘Utmâna (Osmana) kada je umirao i
rekao mu da napiše naredbu za nominovanje, pa je počeo da mu diktira: ‘U Ime
Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je naredba ‘Abdullâha ibn Ebî Quhâfe (tj.
Ebû Bekra) za muslimane. Ovdje...’ Zatim se onesvijestio. ‘Utmân je dodao riječi:
‘Ja postavljam ‘Omera ibn El-Hattâba kao mog nasljednika među vama.’ Onda je

Muhammeda ‘Abduhua (Bejrut, 1973.) izostavljen dio rečenice “a ne kroz drugovanje (sa njim)”! Za
potpunu verziju ove izreke, pogledajte djelo Ibn Ebî el-Hadîda, Šerh, Kairo 1959, XVIII tom, str. 416.
77
El-Buhârî: El-Sahîh, odjeljak Kitâbu-l-muhâribîn, Kairo, (n.d.), VIII tom, str. 210; El-Tabarî: Et-Târîh,
IV tom, str. 1821.

58
Ebû Bekr došao svijesti i rekao ‘Utmânu da mu pročita naredbu. ‘Utmân ju je
pročitao; Ebû Bekr je rekao, ‘Allahu Ekber’, bio je zadovoljan i prokomentarisao
je, ‘Ja mislim da si se ti uplašio da se ljudi ne bi međusobno slagali ukoliko bih
umro u takvom stanju.’ ‘Utmân je odgovorio, ‘Da.’ Ebû Bekr je odgovorio, ‘Neka
78
te Allah nagradi u ime Islama i muslimana’.” Tako je pismo o naimenovanju
bilo završeno i Ebû Bekr je naredio da se ono pročita pred muslimanima.
Ibn Ebî-l-Hadîd El-Mu‘tazilî piše da, kada se Ebû Bekru povratila svijest, i
kada je pisar rekao šta je napisao a Ebû Bekr čuo ime ‘Omera, upitao ga je, ‘Kako
si ovo napisao?’ Pisar je rekao, ‘Nisi ga mogao izostaviti.’ Ebû Bekr je odgovorio,
‘U pravu si’.” 79 Ubrzo nakon toga, Ebû Bekr je umro.
‘Omer je dobio hilafet ovim naimenovanjem. Ovdje se čovjek može
prisjetiti tragedije koja se desila tri ili četiri dana prije smrti Božijeg Poslanika. U
Muslimovom El-Sahîhu postoji hadis koji prenosi Ibn ‘Abbâs, koji glasi: “Tri dana
prije Poslanikove smrti, ‘Omer ibn El-Hattâb i ostali ashabi su bili prisutni pokraj
njega. Poslanik je rekao, ‘Dozvolite da vam sada putem oporuke napišem nešto
tako da poslije mene ne zalutate.’ ‘Omer je rekao, “Poslanik govori u delirijumu;
dovoljna nam je Allahova Knjiga.’ ‘Omerova izjava je izazvala ljutnju među
prisutnima. Neki su govorili da se Poslanikova naredba mora poslušati tako da on
može napisati šta god želi za njihovo dobro. Ostali su stali na ‘Omerovu stranu.
Kada su se tenzija i buka povećali, Poslanik je rekao, ‘Odlazite od mene’.” 80
Ovdje bi trebalo spomenuti nekoliko kur’anskih naredbi: “O vjernici, ne
dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa... da ne bi bila poništena vaša
djela, a da vi i ne primijetite” (49:2). Riječi Božijeg Poslanika su Allahova
objava: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje”

78
El-Tabarî: Et-Târîh, str. 2138-9.
79
Ibn Ebî el-Hadîd, Šerh, I tom, str. 163-5.
80
Muslim: El-Sahîh, poglavlje Kitâb el-vas
ijjet, Bâbu-t-terki-l- vas
ijjet, V tom, str. 75-6; El-Buhârî: El- Al-
Sahîh, Kairsko izdanje iz 1958, I tom, poglavlje Kitâbu-l-‘ilm, str. 38-9; IV tom, str. 85; VI tom, str. 11-12;
VII tom, poglavlje Kitâb el-tib, str. 155-156; IX tom, poglavlje Kitâbu-l-i‘tis
âm bi-l-Kitâb ve-s-sunnet, str.
137. (Zanimljivo je primijetiti da svaki put kada Buhârî spomene da je Poslanik govorio u delirijumu, on
izostavlja ime onoga ko je izgovorio te riječi; a tamo gdje parafrazira tu primjedbu pristojnijim riječima, on

59
(53:3-4). Od muslimana se očekivalo da slijede naredbe Božijeg Poslanika bez
ikakvih ‘ali’ ili ‘ako’: “Ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što
vam zabrani ostavite” (59:7).
A kada je taj Poslanik pet dana prije svoje smrti zaželio da zapiše naredbu
koja će spasiti muslimane od lutanja na krivom putu, bio je optužen da “govori u
delirijumu”.
Kada je Ebû Bekr, koji nije posjedovao takvu božansku zaštitu od
griješenja, počeo da diktira pismo o naimenovanju u tako kritičnom stanju da se
onesvijestio prije nego što je imenovao svog nasljednika, ‘Omer nije rekao da je
govorio u delirijumu!
Niko ne može biti siguran u to šta je Božiji Poslanik želio da napiše. Ali,
rečenica koju je izgovorio može nam dati ideju. U nekoliko situacija, Božiji
Poslanik je objavio: “O ljudi! Ja vam uistinu ostavljam iza sebe dvije najvrijednije
stvari, Allahovu knjigu i moje potomstvo koje sačinjavaju članovi moje porodice.
Dok god ih se iskreno držite, nikada nećete poslije mene zalutati.”
Kada je iskoristio iste riječi pet dana prije svoje smrti (“dozvolite da vam
sada putem oporuke napišem nešto tako da poslije mene ne zalutate”), bilo je lako
shvatiti da je Božiji Poslanik želio da napiše ono što im je bio govorio sve vrijeme
o Kur’anu i njegovoj porodici (Ehlu-l-bejtu alejhimi-s-selâm).
Možda je ‘Omer to pogodio, kao što je očigledno iz njegove izjave,
“Dovoljna nam je Allahova knjiga.” Želio je da Božijem Poslaniku dâ do znanja
kako on neće slijediti ‘dvije najvrijednije stvari’. Za njega je jedna bila dovoljna.
To je i sam priznao u razgvoru sa ‘Abdullâhom ibn ‘Abbâsom, u kojem je, između
ostalog, rekao: “Zaista je on (tj. Poslanik) za vrijeme svoje bolesti namjeravao da
objavi njegovo (‘Alîjevo) ime; pa sam ja to spriječio.” 81

jasno spominje ime govornika – ‘Omer.); Ibn Sa‘d: El-Tabaqât, II tom, str. 242, 324f, 336, 368; Ahmed:
El-Musned, I tom, str. 232, 239, 324f, 336, 355.
81
Ibn Ebî el-Hadîd, Šerh, XII tom, str. 21 (citat iz djela Târîh Bagdâd čiji je autor El-Hatîb El-Bagdâdî).

60
 Možda bi riječ “delirijum” poslužila njegovom cilju čak i da je Poslanik
napisao naredbu. ‘Omer i njegove pristalice bi tvrdili da, pošto je napisana “u
delirijumu,” ona ne može imati nikakve vrijednosti.

23. EŠ-ŠÛRÂ – IZBORNO TIJELO

Nakon što je vladao oko deset godina, ‘Omera je smrtno ranio zoroastrijski
rob Fîrûz. ‘Omer je mnogo dugovao ‘Utmânu zbog pisma o njegovom
naimenovanju, ali nije želio da ga otvoreno imenuje kao svog nasljednika; niti je
dozvolio muslimanima da iskoriste svoj slobodan izbor nakon njegove smrti. Zato
je dovitljivo izmislio treći način. Rekao je: “Uistinu je Božiji Poslanik umro a da
je bio zadovoljan sa sljedećih šest ljudi iz plemena Kurejš: to su ‘Alî, ‘Utmân,
Talha, Ez-Zubejr, Sa‘d ibn Ebî Vaqqâs i ‘Abdu-r-Rahmân ibn ‘Avf. Ja sam
odlučio da to (odabiranje halife) učinim putem konsultacije između njih, tako da
oni izaberu jednoga između sebe.”
Ova šestorica su bili pozvani kada se ‘Omeru približila smrt. Kada ih je on
pogledao, upitao je: “Dakle, svaki od vas želi da postane halifa poslije mene?”
Niko nije odgovorio, pa je ponovio pitanje. Onda je Ez-Zubejr rekao, “A po kojem
principu ćemo se diskvalifikovati? Ti si ga dobio (tj. hilafet) i upravljao, a mi
nismo manje vrijedni od tebe u plemenu Kurejš, niti po starini, niti po srodstvu (sa
Božijim Poslanikom).” ‘Omer je upitao, “Zar ne bi trebalo da vam kažem neke
stvari o vama?” Ez-Zubejr je rekao, “Reci nam, jer čak i ako te zamolimo da nam
ne kažeš, ti nas nećeš poslušati.” Onda je ‘Omer započeo da nabraja sve loše
osobine Ez-Zubejra, Talhe, Sa‘da ibn Ebî Vaqqâsa i ‘Abdu-r- Rahmâna ibn ‘Avfa.
Onda se okrenuo prema ‘Alîju i rekao, “Tako mi Allaha, ti si ga zaslužio
da nije tvoje vesele prirode. Ali, tako mi Allaha, ako biste vi postavili njega za
vašeg vladara, on bi vas sigurno vodio prema čistoj istini i putu prosvijetljenja.”
Onda se okrenuo prema ‘Utmânu i rekao: “Poslušaj me. Kao da gledam da
su ti Kurejši stavili ovu ogrlicu (hilafeta) oko vrata zbog tvoje ljubavi; a onda si ti

61
navalio plemena Benû Umejja i Benû Ebî Mu‘ajt (Osmanovo pleme) ljudima na
pleća (kao vladare) i isključivo njima dao plijen (svih muslimana); stoga ti je došla
grupa arapskih vukova i ubila te u tvom krevetu. Tako mi Allaha, ako Kurejši tebi
daju hilafet, ti ćeš sigurno davati posebna prava plemenu Benû Umejja, a ako tako
učiniš, muslimani će te sigurno ubiti.” Onda je uhvatio ‘Utmâna za čelo i rekao,
“Dakle, ako se to dogodi, sjeti se mojih riječi, jer to se mora desiti.”
Onda je ‘Omer pozvao Ebû Talhu El-Ensarîja i rekao mu da nakon
njegovog pokopa mora skupiti pedeset ljudi iz redova ensarija, naoružanih
mačevima, i okupiti šest naprijed navedenih kandidata-glasača u jednoj kući, kako
bi se izabrao jedan od njih da bude halifa. Ako se petorica slože a samo jedan ne
složi, tome se mora odrubiti glava; ako se četvorica slože a dvojica ne slože, onoj
dvojici se mora odrubiti glava; a ako se trojica slože a trojica ne slože, onda neka
pobijedi izbor grupe u kojoj je ‘Abdu-r-Rahmân ibn ‘Avf, a ako se druga grupa ne
složi, moraju im se odrubiti glave. Ako prođu tri dana a oni ne mognu postići
sporazum, svima se mora odrubiti glava a muslimani neka budu slobodni da sami
odaberu sebi halifu. 82
Šiitski pisac Qutb el-Dîn Er-Râvendî prenosi da je, kada je ‘Omer odlučio
da prevagne grupa u kojoj bude ‘Abdu-r-Rahmân ibn ‘Avf, ‘Abdullâh ibn ‘Abbâs
rekao ‘Alîju: “Za nas je ovo opet izgubljeno. Ovaj čovjek želi da ‘Utmân bude
halifa.” ‘Alî je odgovorio, “Ja to takođe znam, ali ću ipak sjediti sa njima u odboru
za izbor halife, jer je ‘Omer makar na ovaj način javno prihvatio da ja zaslužujem
hilafet, dok je ranije tvrdio da se poslanstvo (nubuvvet) i imamet ne mogu sastaviti
u istoj porodici. Stoga ću učestvovati u odboru za izbor halife (šûrâ) kako bih
pokazao ljudima koliko su kontradiktorna njegova djela i njegove riječi.” 83
Zašto su Ibn ‘Abbâs i ‘Alî bili sigurni da je ‘Omer želio da ‘Utmân bude
halifa? To je bilo zbog sastava izbornog tijela (šûrâ) i uslova njegovog
funkcionisanja. ‘Abdu-r-Rahmân je bio oženjen ‘Utmânovom sestrom, a Sa‘d ibn

82
Ibid., I tom, str. 185-8; vidite takođe djelo El-imâmet ve-s-sijâset čiji je autor Ibn Qutejba, I tom, str. 23-
27, te djelo Et-Târîh od pisca El-Tabarîja (egipatsko izdanje), V tom, str. 33-41.

62
Ebî Veqqâs i ‘Abdu-r-Rahmân su bili rođaci. Ako se uzme u obzir koliko su
porodične veze bile jake u Arabiji, bilo je nezamislivo da bi se Sa‘d suprotstavio
‘Abdu-r-Rahmânu ili da bi ‘Abdu-r-Rahmân zaboravio na ‘Utmâna. Dakle, tri
glasa su bila sigurna u korist ‘Utmâna, uključujući i odlučujući glas ‘Abdu-r-
Rahmâna.
Talha ibn ‘Ubejdillâh je bio iz Ebû Bekrovog klana, a od dana saqîfe,
plemena Benû Hâšim i Benû Tejm nisu osjećali jedno prema drugom ništa drugo
do neprijateljstvo. Na ličnom planu, ‘Alî mu je ubio strica ‘Umejra ibn ‘Utmâna,
84
brata Mâlika ibn ‘Ubejdillâha i nećaka ‘Utmâna ibn Mâlika u bici na Bedru.
Bilo je nemoguće da bi on podržao ‘Alîja.
Ez-Zubejr je bio sin Safijje, ‘Alîjeve tetke, a nakon saqîfe, on je bio vadio
mač da se bori protiv onih koji su došli u ‘Alîjevu kuću da ga vode Ebû Bekru.
Bilo je razumno očekivati da će on podržati ‘Alîja. Ali, sa druge strane, on je
mogao pasti u iskušenje da pokuša pridobiti hilafet za samog sebe. Stoga je najviše
što je ‘Alî mogao očekivati bio glas Ez-Zubejra. Opet bi četvorica bila protiv njega
i on bi izgubio. Čak i da je Talha podržao ‘Alîja, on ne bi mogao postati halifa
zbog toga što je u slučaju neriješenog glasanja pobjedu imala odnijeti strana na
kojoj je bio ‘Abdu-r-Rahmân ibn ‘Avf. 85
Nakon ove analize uslova izbora, rasprava o onome što se desilo prilikom
šure ima jedino akademski značaj. Talha se povukao u korist ‘Utmâna, utičući
time na Ez-Zubejra da se povuče u korist ‘Alîja (‫ )ع‬i Sa‘da u korist ‘Abdu-r-
Rahmân ibn ‘Avfa. Trećega dana, ‘Abdu-r-Rahmân ibn ‘Avf je povukao svoje ime
i rekao ‘Alîju da će glasati za njega ukoliko se ‘Alî zakune da će slijediti Allahovu
knjigu, Poslanikov sunnet i sistem Ebû Bekra i ‘Omera. ‘Abdu-r-Rahmân je
veoma dobro znao kakav će biti njegov odgovor. ‘Alî (‫ )ع‬je rekao, “Ja slijedim
Allahovu knjigu, sunnet Božijeg Poslanika i moja sopstvena uvjerenja.” Onda je

83
Ibn Ebî el-Hadîd, Šerh, str. 189.
84
Eš-Šejh El-Mufîd: El-Iršâd (sa persijskim prijevodom Šejha Muhammeda Bâqira Sâ‘idîja Horâsânîja),
str. 65. Vidite takođe engleski prijevod I. K. A. Howarda, str. 47.

63
‘Abdu-r-Rahmân postavio iste uslove ‘Utmânu, koji ih je spremno prihvatio. Tako
je ‘Abdu-r-Rahmân proglasio ‘Utmâna za halifu. ‘Alî (‫ )ع‬je rekao ‘Abdu-r-
Rahmânu: “Tako mi Allaha, ti si to uradio sa istom nadom koju je on (‘Omer)
imao kod svoga prijatelja.” (Mislio je da je ‘Abdu-r-Rahmân proglasio ‘Utmâna za
halifu nadajući se da će njega ‘Utmân nominovati za nasljednika. Onda je ‘Alî
rekao, “Neka Allah stvori neprijateljstvo između vas dvojice.” Nakon nekoliko
godina, ‘Abdu-r-Rahmân i Utmân su zamrzili jedan drugoga; nisu više progovorili
sve do ‘Abdu-r-Rahmânove smrti.

24. VOJNA PREVLAST

‘Utmân, treći halifa, bio je ubijen od strane muslimana koji nisu bili
zadovoljni sa njegovim nepotizmom. Prilike mu nisu dozvolile da odabere svog
nasljednika. Muslimani su tada, po prvi put, bili zaista slobodni da odaberu halifu
po sopstvenom izboru, pa su poletjeli prema ‘Alîjevim (‫ )ع‬vratima.
Ali, tokom dvadeset i pet godina koje su prošle od smrti Božijeg Poslanika
s.a.v.s, priroda i pogledi muslimana su se promijenili do te mjere da su mnogi
istaknuti ljudi držali da je ‘Alîjeva administracija (koja je počivala na apsolutnoj
pravdi i jednakosti, baš kao i vlast Božijeg Poslanika) nepodnošljiva. Oni nisu
mogli zamisliti da se prema njima odnosi isto kao i prema nearapskim
muslimanima. Tako su se prvi pobunili Talha, Ez-Zubejr i ‘Â’iša, a onda je i
Mu‘âvija ustao protiv ‘Alîja (‫)ع‬. Nakon ‘Alîjevog (‫ )ع‬mučkog ubistva, El-Imâm
Hasan (‫ )ع‬je želio da nastavi rat protiv Mu‘âvije, ali je većinu njegovih oficira
dotle Mu‘âvija potkupio, dok su mnogi od njih mijenjali stranu i prilazili
neprijatelju kada bi bili poslati da presretnu Mu‘âviju. U takvoj situaciji, El-Imâm
Hasan (‫ )ع‬je morao prihvatiti Mu‘âvijinu ponudu da zaključe sporazum.

85
Ovu analizu je samom ‘Alîju alejhi-s-selâm pripisao El-Tabarî u djelu Et-Târîh, str. 35 (pogledajte
fusnotu br. 19.). U ovome izvještaju, dijalog se odvijao između ‘Alîja (‫ )ع‬i njegovog amidže ‘Abbâsa.

64
 Nakon ovog sporazuma, suniti su tvrdili da je vojni udar ispravan način
dolaženja do ‘ustavnog’ hilafeta. Tako su nastala četiri ‘ustavna’ načina dolaženja
na vlast u hilafetu.

25. OPŠTI PREGLED

U domenu politike, obično se ustav neke zemlje priprema unaprijed, a kada

dođe vrijeme da se izabere vlada ili donesu zakoni, svaka funkcija se sprovodi
prema ustavnim odredbama. Šta god je usklađeno sa ustavom smatra se ispravno i
legalno, a sve što se kosi sa ustavom se odbacuje kao neispravno i ilegalno.
Pošto je prema sunitskom mišljenju bila dužnost ummeta da postavi halifu,
bilo je potrebno da ga Allah i Njegov Poslanik opskrbe sa ustavom koji sadrži
tačne detalje o proceduri za izbor takvog halife. A ukoliko to nije učinjeno, onda
su sami muslimani morali da unaprijed odobre ustavne mjere prije nego što krenu
da izabiru halifu.
Vrlo začuđuje činjenica da to nije učinjeno. Zbog toga mi sada nalazimo
jedinstven ‘nepisani ustav’ po kojemu djela ne slijede ustav jer on ne postoji;
umjesto toga, ustav slijedi prilike.
Najbolji argument koji suniti iznose da podrže svoj stav jeste taj da su
muslimani prvoga vijeka smatrali za svoju dužnost da postave halifu, i da su taj
čin smatrali toliko važnim da su propustili da prisustvuju sahrani Božijeg
Poslanika i otišli u saqîfu plemena Benû Sâ‘ida da riješe pitanje hilafeta. Iz toga
događaja oni su zaključili da je postavljanje halife bila dužnost ummeta. Međutim,
oni ne shvataju da šiiti dovode u pitanje ispravnost tog takozvanog ‘izbora’. Šiiti
tvrde da je taj čin bio protivzakonit; suniti tvrde da je on bio zakonit i ispravan.
Kako suniti mogu postaviti svoju tvrdnju kao svoj argument i dokaz? Postaviti
njihovu tvrdnju kao dokaz isto je kao i reći, “Ovo moje djelo je zakonito zbog toga
što sam ga ja tako učinio.” Koji sud pravde bi podržao takav argument?

65
 26. SA PRAKTIČNE STRANE...

Ako se ostavi po strani akademska strana ovih metoda, pogledajmo sada

kakve su praktične efekte oni imali na muslimansko rukovodstvo i muslimanski
mentalitet.
Za trideset godina od smrti Božijeg Poslanika, svaki zamisliv način
dolaženja na vlast bio je korišćen i kanonizovan: izbor, selekcija, naimenovanje i
vojni udar. Kao rezultat tome, danas svaki muslimanski vladar pokušava da
zauzme položaj halife i “duhovnog vođe” svih muslimana, i upravo je taj osnovni
nedostatak u pogledu na vlast oduvijek bio i jeste temeljni uzrok političke
nestabilnosti u muslimanskom svijetu. Svaki muslimanski vođa koji je, kao
musliman, naučen da je vojni udar ustavan način da se dođe do hilafeta, pokušava
da oslabi druge muslimanske vladare tako da bi sam mogao postati vrhovni vladar
među muslimanskim vođama. Na ovakav način, ovaj ‘ustav’ je direktno doprineo
slabosti muslimana u svijetu.
Osim toga, pogledajmo još jednom kako su ove ‘sveobuhvatne’ metode
pokazale odmah nakon što su bile izmišljene. Ta četvorostrana granica hilafeta je
toliko nesigurna da u njega svako može ući,bez obzira na njegovo znanje ili
karakter. Prvi halifa nakon Mu‘âvije bio je njegov sin Jezîd, kojega je Mu‘âvija
imenovao i koji je imao neosporivu vojnu prevlast. Muslimani su mu položili
prisegu na vjernost još za vrijeme Mu'âvijinog života; dakle, prisutna je bila i
idžmâ‘. Prema tome, on je bio ‘ustavni’ halifa. Ali, kakva je bila njegova vjera i
njegov karakter?
Jezîd je bio čovjek koji je glatko odbio da vjeruje u Božijeg Poslanika.
Otvoreno je iznio svoje vjerovanje u stihovima koje smo ranije naveli: “Pleme
Hâšim se poigralo da bi dobilo kraljevstvo, a zapravo nije bilo nikakvih vijesti (od
Allaha) niti je sišla Objava.” 86

86
Pogledajte bilješku br. 10 iz prvog dijela knjige.

66
 On nije vjerovao ni u Sudnji dan, jer je rekao: “O, moji voljeni! Ne vjerujte
da ćete me sresti nakon smrti, jer ono što su vam rekli o podizanju iz mrtvih radi
suda je samo legenda koja čini da srce zaboravi na zadovoljstva ovog stvarnog
svijeta.” 87
Nakon što je postao halifa, on je otvoreno ismijavao islamske molitve i
pokazao svoje nepoštovanje za religiju oblačeći odjeću vjerskih učenjaka na pse i
majmune. Kockanje i igra sa medvjedima bili su njegova najmilija zanimacija.
Provodio je sve svoje vrijeme pijući (vino), bez obzira na mjesto ili vrijeme i bez
ikakvog oklijevanja. Nije imao poštovanja ni za jednu ženu, čak ni za one žene
koje su mu bile zabranjene kao što su pomajka, sestra, tetka ili kćerka. Sve one su
bile poput svih ostalih žena u njegovim očima.
On je poslao svoju armiju u Medinu. Taj sveti grad Božijeg Poslanika bio je
drsko opljačkan. Tri stotine djevojaka, između ostalih žena, bile su napadnute i
obeščašćene od strane njegovih vojnika. Tri stotine recitatora Kur’ana (qurrâ’) i
sedam stotina ashaba Božijeg Poslanika brutalno su ubijeni. Sveta džamija Božijeg
Poslanika bila je zatvorena mnogo dana; Jezîdova armija ju je koristila kao štalu.
Psi su u njoj nalazili sklonište a minber Božijeg Poslanika bio je oskrnavljen.
Na kraju, zapovijednik armije je natjerao ljude iz Medine da se pokore
Jezîdu zaklinjući mu se na vjernost sljedećim riječima: “Mi smo Jezîdovi robovi;
od njega zavisi hoće li nam vratiti slobodu ili će nas prodati na pijaci robova.” Oni
koji su željeli da mu se zakunu uz uslov da Jezîd slijedi kur’anske naredbe i sunnet
Božijeg Poslanika su bili ubijeni. 88
Onda je armija, na Jezîdovu naredbu, krenula na Mekku. Najsvetiji Allahov
grad je bio opsjednut. Nisu mogli da uđu u grad, pa su koristili mendžanîq
(katapult, staro oružje koje se koristilo za bacanje teškog kamenja na udaljene

87
Sibt ibn El-Dževzî: Tedkiret, str. 291.
88
El-Suyutî: Târîhu-l-hulefâ’, str. 209. (Takođe pogledajte engleski prijevod od Majora i H. S. Jarretta, str.
213); Ebu-l-Fidâ’: Et-Târîh, I tom, str. 192; Sibt ibn El-Dževzî: Tedkiret, str. 288; Mîr Hvând: Revd
at el-
s
afâ’, III tom, str. 66; Ibn Hadžer El-Hejtemî: El-S
avâ’iq el-muh
riqa, str. 79.

67
ciljeve). Time su bacali kamenje i zapaljene baklje u pravcu Ka‘be. Njen kisvet
(pokrivač) bio je zapaljen, a dio tog najsvetijeg zdanja bio je oštećen. 89

27. EL-VELÎD I HÂRÛN ER-REŠÎD

Ali, to nije bio izuzetak; tužno je da se to pokazalo kao opšte pravilo. El-
Velîd ibn Jezîd ibn ‘Abdi-l-Melik bio je još jedan halifa iz plemena Benû Umejja.
Bio je pijanica. Jedne noći je pio sa jednom od svojih konkubina, sve dok nisu čuli
ezan (poziv na molitvu) za fedžr (jutarnji namaz). On se zakleo da će konkubina
predvoditi molitvu. Ona je obukla halifinu odoru i predvodila molitvu u stanju
nečistoće i pijanstva. 90
Jednoga dana je silovao svoju maloljetnu kćerku u prisustvu njene
sluškinje. Ona je rekla da je to religija medžûsija (vatropoklonika), a ne Islam. El-
Velîd je odrecitovao stihove: “Čovjek koji brine zbog (jezika) ljudi, umire u tuzi;
čovjek koji prkosi dobija sva zadovoljstva.” 91
Hârûn Er-Rešîd, poznati halifa iz Hiljadu i jedne noći koji se smatra za
jednog od najvećih halifa, želio je da spava sa jednom od konkubina svog
pokojnog oca. Žena je s pravom podsjetila da bi to bio incest pošto je ona imala
isti položaj kao njegova majka. Hârûn Er-Rešîd je pozvao Qâdî (tj. kadiju,
šerijatskog sudiju) Ebû Jûsufa i zatražio mu da mu pomogne da pronađe način za
zadovoljavanje svoje požude. Qâdî je rekao: “Ona je samo robinja. Treba li da
prihvatiš sve što ona kaže? Ne. Ne prihvataj njene riječi kao istinite.” Tako je
halifa zadovoljio svoju požudu. Ibn Mubârek komentariše: “Ne znam ko je od ovo
troje bio nevjerovatniji: halifa koji je stavio ruku u krv i imovinu muslimana i koji
nije poštovao svoju pomajku; ili robinja koja je odbila da izvrši želju halife; ili

89
Ibid.
90
Ed-Dijâr Bekrî: Târîhu-l-hamîs, II tom, str. 320, kako je citirao Nevvâb Ahmed Husejn Hân iz Pajânvâna
u svom djelu Târîh Ah
medî, str. 328. (Ibn Šâkir: Fevâtu-l-vefejât, IV tom, str. 256-9.
91
Es-Suyûtî: Târîhu-l-hulefâ’, str. 291.

68
kadija koji je dozvolio halifi da obeščasti svoga oca i spava sa tom konkubinom
koja mu je bila pomajka.” 92

28. POSLJEDICE VJEROVANJA U BOŽIJU PRAVDU

I BEZGRIJEŠNOST (‘ISMET) BOŽIJIH POSLANIKA

Objasnili smo da je sunitsko vjerovanje o ‘ustavnom hilafetu’ politički

oslabilo muslimane i natjeralo ih da se pokore svakome ko uspije da dođe na vlast,
bez obzira na njegove kvalifikacije ili karakter. Kao da to nije dovoljno, to ih je
primoralo da izmijene čitav svoj vjerski pogled i vjerovanje.
Prije svega, ogromna većina halifa je bila lišena svake pobožnosti i svakog
smisla za vjersko pristojno ponašanje. Kako bi opravdali hilafet takvih ljudi, oni su
tvrdili da su čak i Božiji poslanici činili grijehe. Tako je vjerovanje u bezgriješnost
Božijih poslanika (‘ismet) bilo izmijenjeno. 93
Budući da je bilo možda na stotine ljudi koji su imali više znanja,
pobožnosti i kvalifikacija za hilafet od halife na vlasti, oni su bili primorani da
kažu kako nema ništa loše u odabiranju inferiorne umjesto superiornije i
kvalifikovanije osobe. Kada su šiiti istakli da, sudeći prema razumu, odabrati
inferiornu osobu - kada je već superiorna osoba dostupna - znači počiniti zlo,
suniti su izjavili da ništa nije dobro ili zlo samo po sebi; sve ono što Allah odredi
postaje dobro, a sve što On zabrani, postaje zlo. 94
Što se tiče razuma, oni su odricali da on postoji bilo gdje u religiji. Nije
moguće dalje zalaziti u detalje i pokazati koliko je vjera sunita u ‘ustavni hilafet’
uticala na čitavo tkivo islamske teologije, ali će naredna kratka objašnjenja biti
dovoljna za ovu priliku.

92
Ibid.
93
Pogledajte autorovo djelo Poslanstvo, str. 9-18.
94
Pogledajte autorovo djelo Božija pravda, str. 1-2.

69
 Da bi se zaštitile halife, jasno je da nisu samo Božiji poslanici bili lišeni
svoje bezgriješnosti, nego je i Allah bio lišen Svoje pravde. Iz ovoga stava jasno
možemo shvatiti veliku važnost ajeta koji je objavljen na Gadîr Hummu: “O
Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, (tj. hilafet ‘Alîja ‫)ع‬
– ako ne učiniš, onda nisi (uopšte) dostavio poslanicu Njegovu, a Allah će te od
ljudi štititi...” (5:67). Čistoća islamskih vjerovanja i djela zavisila je od ‘Alîjevog
hilafeta, a da ta jedina poruka nije prenesena, onda bi to bilo isto kao da nikakva
poruka nije ni bila objavljena. Sigurnost čitave religije je zavisila od ‘Alîjevog
hilafeta nakon Božijeg Poslanika.

29. DA LI JE ŠIIZAM NEDEMOKRATSKI?

Kada naši protivnici usporede slijed ranih halifa i imama, oni tvrde da je
šiizam nedemokratski. Svih dvanaest imama bili su iz iste porodice, dok su prve
četiri halife bile iz različitih klanova. Oni zaključuju da je sunitska škola mišljenja
u principu demokratska, a demokratija se smatra za najbolji sistem vladanja.
Šiizam se, po njihovom mišljenju, bazira na nasljednoj vlasti i zbog toga on ne
predstavlja dobar sistem.
Prvo, nijedan sistem vlasti nije dobar ili loš sam po sebi; on je onoliko
dobar ili loš koliko i osoba koja drži konce vlasti u svojim rukama. Prema tome,
šiitsko vjerovanje da je imam bezgriješan (ma‘sûm), lišen bilo kojeg nedostatka i
superioran u vrlinama, znači da će njegova vladavina biti najsavršenija i
najpravednija. Na jednoj strani je beskompromisna pravda imama ‘Alîja (‫)ع‬, prvog
imama, za vrijeme njegovog kratkotrajnog imameta; sa druge strane je prihvaćen
hadis Božijeg Poslanika o posljednjem imamu, El-Mehdîju, prema kojem će on
“ispuniti čitavu zemlju pravdom i jednakošću, jer će biti puna tlačenja i nepravde.”
95
Naša postavka nije obična apstrakcija.

95
Ebû Dâvûd: Es-Sunen, IV tom, str. 106-9; Ahmed: El-Musned, I tom, str. 377, 430; III tom, str. 28; El-
Hâkim: El-Mustedrek, IV tom, str. 557, 865.

70
 Drugo, moramo imati na umu da su sve sunitske halife, počevši od Ebû
Bekra pa sve do posljednjeg abasidskog halife El-Musta‘sima Billâh (kojega je
ubio Hulâgu Hân 656/1258. godine), bile iz plemena Kurejš. Zar to ne znači da je
jedna familija vladala svim muslimanima od istočne Kine do Španije šest i pô
vijekova?
Treće, sunitski sistem hilafeta, kao što je ranije spomenuto, nikada se nije
zasnivao na demokratiji. Prvog halifu je muslimanima iz Medine nametnula šačica
ashaba; drugi halifa je bio nominovan od strane prvog; trećeg je nominalno
odabrala grupa od pet ljudi, a zapravo samo jedan. Mu‘âvija je ugrabio hilafet
pomoću vojnog udara. Prije njega, u najmanju ruku se radilo o oligarhiji; nakon
njega, nastaje monarhija.
Toliko o demokratiji ustavnih principa koji su korišteni. Šta je sa
ponašanjem tih ranih vlada sa tačke gledišta jednakosti, koja je osnovno počelo
demokratije?
‘Omer je donio odluku da nearapin ne može ništa naslijediti od Arapina,
96
osim ako je nasljednik rođen u Arabiji. Ponovo se sunitski zakon vraća na rana
vremena, jer najvećim dijelom ne dozvoljava nearapinu da se oženi Arapkinjom,
niti je dozvoljeno nekurejšitu ili nehašimitu da se oženi ženom iz plemena Kurejš
ili Hašim. Prema šafijskom zakonu, rob, pa makar i ako je oslobođen, ne može se
97
oženiti slobodnom ženom. Sve to uprkos Poslanikovoj poznatoj izjavi da:
“Nema nikakve prednosti Arapin nad nearapinom, niti nearapin nad Arapinom,
niti crnac nad bijelcem, niti bijelac nad crncem, osim po pobožnosti. Ljudi su od
Âdema, a Âdem je od zemlje.” 98
Isto tako, to se kosi sa prethodnim slučajevima takvih brakova koje je
Poslanik utemeljio kada je vjenčao svoju rođaku za Zejda ibn El-Hârita,

96
Mâlik: El-Muwat
t
a’, II tom, str. 60.
97
El-Džezîrî: El-fiqh ‘ale-l-medâhibi-l-arba’a, IV tom, str. 60.
98
Es-Suyûtî: Ed-Durru-l-mentûr, VI tom, str. 98.

71
oslobođenog roba, i dao sestru ‘Abdu-r-Rahmâna ibn ‘Avfa (Kurejšijku) Bilâlu,
oslobođenom etiopskom robu, da se uda za njega. 99
Šiitski šerijat jasno tvrdi: “Dozvoljeno je vjenčati slobodnu ženu za roba,
Arapkinju za nearapa, Hašimitkinju za nehašimita i obrnuto. Isto tako, dozvoljeno
je udavati žene učenih ili bogatih porodica za muškarce slabog obrazovanja ili
necijenjenih profesija.” 100
Što se tiče podjele ratnog plijena, Poslanik je uspostavio sistem jednakosti;
trebalo ga je jednako podijeliti svima koji su učestvovali u nekoj određenoj bici.
Ebû Bekr je nastavio taj sistem, ali ga je ‘Omer promijenio 15. godine poslije
hidžre, samo četiri godine nakon Poslanikove smrti. Odredio je godišnje sume za
razne ljude, klanove i plemena: ‘Abbâsu, Poslanikovom amidži, dodijeljeno je
101
12,000 ili 25,000 dinara godišnje; ‘Â’iša je dobijala 12,000 dinara; ostale
supruge Božijeg Poslanika svaka po 10,000 dinara; učesnici bitke na Bedru svaki
po 5,000; oni koji su se pridružili između Bedra i Hudejbijje svaki po 4,000; oni
koji su se pridružili nakon Hudejbijje i prije Qâdisijje svaki po 3,000 dinara. Suma
se postepeno smanjivala sve do dva dinara godišnje. 102
Ovaj sistem je korumpirao muslimansku zajednicu do te mjere da je
bogatstvo postalo njihov jedini cilj u životu i jedina korist od njihove religije.
Njihovi pogledi su postali materijalistički, tako da oni nisu mogli da tolerišu
sistem jednake podjele koji je ‘Alî, kao što smo to ranije napomenuli, ponovo
uspostavio, u svom prvom govoru koji je održao nakon što je preuzeo hilafet.
Citira se da je ‘Alî rekao:
“Svaki čovjek od ashaba Božijeg Poslanika, iz redova muhadžira i ensarija,
koji misli da je više vrijedan od drugih zbog svog drugarstva (sa Poslanikom),
neka zna da je blistava superiornost sutra pred Allahom, a njegova nagrada i plata

99
Ibnu-l-Qajjim: Zâdu-l-me‘âd, IV tom, str. 22.
100
El-Muhaqqiq El-Hillî: Šerâ’i‘u-l-Islâm, poglavlje Kitâbu-n-nikâh
, V tom, str. 300; El- Hakîm: Minhâdž
el-s
âlih
în, poglavlje Kitâbu-n- nikâh
, II tom, str. 279.
101
Dinari su bili zlatni novac u ranoj muslimanskoj državi, a dirhami srebreni (prim. prev.).
102
El-Tabarî: Et-Târîh, (Anali I), V tom, str. 2411-4; R. A. Nicholson: A Litterary History of the Arabs, str.
187.

72
je od Allaha. (On ne bi smio prihvatiti nagradu na ovome svijetu.) Svaki čovjek
koji je odgovorio poziv Allaha i Njegovog Poslanika, prihvatio istinu naše religije,
ušao u nju i okrenuo se prema našoj qibli, ima sva prava Islama i vezan je
njegovim granicama. Vi ste Allahove sluge, a svo imanje je Allahova svojina; ono
će među vama biti jednako podijeljeno, nema u njemu prednosti jednoga nad
drugim...” 103
Oni koji su se za vrijeme dvadeset godina prije ‘Alîjevog hilafeta navikli na
nepravednu podjelu, savjetovali su ga i zatražili od njega kompromis, ali kada se
on pokazao neumoljivim kada su islamski principi bili u pitanju, oni su skovali
zavjeru protiv njega.
Nakon pobjede Omajadske dinastije, ova nejednakost među muslimanima
je još dalje otišla. Čak i ako bi neko prihvatio Islam, njemu ili njoj ne bi odmah
pripala prava muslimana. Na neki način, njihovo stanje je bilo gore od stanja
njihovih sunarodnika nemuslimana. Ovi drugi su morali plaćati samo džizju (porez
koji plaćaju nemuslimani u muslimanskoj državi), dok su muslimani morali plaćati
i džizju i zekât (porez koji plaćaju muslimani). Za vrijeme Omajadskog perioda
(izuzimajući dvije i pô godine za vrijeme vladavine Omera ibn ‘Abdi-l-‘Azîza),
džizja je bila nametnuta svim nearapima, uključujući tu i muslimane. 104
Nije teško zamisliti koliko malo je ovakva praksa pomogla islamsku stvar.
Vijekovima su čitave zemlje čiji su gradovi i prijestonice bili ‘islamski’, odbijale
da prihvate Islam. Čak i Berberi, (koji su nakon početnog otpora arapskoj invaziji
odgovorili i briljantno služili u Španiji pa čak i u Francuskoj), nisu u potpunosti
prešli na Islam sve do uspostavljanja prve šiitske kraljevine u Maroku. Kada je
Idrîs ibn ‘Abdillâh, praunuk El-Imâma Hasana i osnivač dinastije Idrîsida (789-
985. godine po Isâ ‫)ع‬, krenuo u pohod protiv njih, većina su bili nemuslimani. To
je bio rezultat lošeg postupanja prema njima u ranijem periodu. Kada je Jezîd ibn
‘Abdi-l-Melik okupirao omajadski prijestol i postavio Jezîda ibn Ebî Muslima

103
Ibn Ebi el-Hadîd: Šerh, VII tom, str. 35-7; takođe vidite govor br. 126 El-Imâma ‘Alîja u njegovom
djelu Nahdžu-l-belâga.

73
Dînâra kao namjesnika Maroka, čujemo da je ovaj drugi ponovo nametnuo džizju
onima koji su postali muslimani i natjerao ih ponovo u sela u kojima su živjeli
105
prije svog obraćenja. Idrisidska promjena prakse i proširenje punih islamskih
prava na sve muslimane dovela je do obraćenja Berbera.
Smatra se da je ovo uzdizanje arabizma još više protkano kroz odluke ranih
vladara da, ako podanik u osvojenoj zemlji prihvati Islam, ne može biti prihvaćen
kao musliman ili dobiti svoja islamska prava ukoliko ne priđe kao klijent nekom
arapskom plemenu. Takvi klijenti su se nazivali mevâlî. Čak i tada, klijenti su bili
podvrgnuti ismijavanju i nejednakom ophođenju od strane njihovih aristokratskih
zaštitnika, a u isto vrijeme se nastavljalo sa njihovom eksploatacijom od strane
rastuće birokratije.
Kada je dvanaestorici bezgriješnih imama oduzeto pravo vlasti, Allah je
dao da se ukorijene razdor, neslaganje, haos i pogrešan izbor vladara, kao i
socijalna i rasna nejednakost.

30. DINASTIČKA VLAST?

Neki tvrde da šiitska škola smatra da je Poslanik želio da uspostavi

dinastičku monarhiju za svoju porodicu, u čemu očigledno nije uspio. Oni kažu da
je Poslanik bio iznad takvih sebičnih motiva, pa stoga šiitska škola ne može biti u
pravu. Ali, ti isti ljudi kažu da je Božiji Poslanik rekao, “el-e’immetu min qurejšin
– imami će biti iz plemena Kurejš.“ Da li će oni reći da ovaj hadis znači da je
Božiji Poslanik želio da osnuje kraljevstvo za svoje pleme? Da li će oni reći da je
Božiji Poslanik izgovorio ove riječi iz “sebičnih motiva”?
Ranije smo objasnili da je Ebû Bekr ušutkao ensarije iz Medine tako što je
rekao da je Božiji Poslanik bio iz plemena Kurejš, te da zato Arapi neće prihvatiti
za halifu nikoga ko nije iz toga plemena. Ovaj argument je zadovoljio ensarije.

104
El-Tabarî: Et-Târîh (Anali II), III tom, str. 1354, 1367.
105
El-Emîn: Islamic Shî‘ite Encyclopaedia, I tom, str. 38-41.

74
Snagom istog argumenta, da je član Poslanikove porodice (kao što je ‘Alî) postao
halifa, svi bi mu se pokorili i ne bi bilo nikakvih neslaganja ni poteškoća. Ovaj
aspekat naimenovanja ‘Alîja (‫ )ع‬takođe su priznali i neki nemuslimanski pisci.
Sédillot je napisao: “Da je princip nasljedne vlasti (u korist ‘Alija ‫ )ع‬bio priznat na
početku, to bi spriječilo javljanje onih uništavajućih pretenzija koje su zagušile
Islam krvlju muslimana... Fatimin suprug je u sebi sjedinjavao pravo naslijeđa kao
zakoniti nasljednik Božijeg Poslanika, kao i pravo da bude izabran.” 106
Činjenica je da su takvi prigovarači potpuno promašili temu. Šiiti nikada
nisu tvrdili da “naslijeđe” ima neke veze sa imametom. Kao što smo ranije
objasnili, imam mora biti bezgriješan, superioran u odnosu na cijeli ummet po
svojim vrlinama, kao i mens
ûs
min-Allâh (postavljen od strane Allaha).
Ali, bila je to jedna od Allahovih blagodati, koju je dao Poslaniku Ibrâhîmu
i Poslaniku Muhammedu (neka je mir sa njima i sa njihovim potomstvom), da u
realnosti i u praksi svi imami koji su došli iza njih budu iz njihove porodice, i da
su svi oni koji su imali potrebne kvalifikacije za imamet budu među njihovim
potomcima.

_____________

Ovo djelo je prvi put objavljeno na našem jeziku u časopisu Muslimanski Život,
br. 30 – 34, juli 1998 – decembar 1999. godine. Kasnije je izašla i odvojena
knjiga, kod istog izdavača :

Dar al Tableegh, Jackets Lane, Harefield, Middlesex, UB9 6PZ, UK

Tel: 01923 823 606; Fax: 01923 823 132.

106
Sédillot, L. P. E. A.: Histoire des Arabes (arapski prijevod), str. 126-7.

75
 « DMG » TRANSKRIPCIJA ARAPSKIH SLOVA

DMG transkripcija arapskog pisma, koju su zamislili njemački orijentalisti i

koja je nazvana po stručnom časopisu Die Deutsche Morgenländische
Gesellschaft koji su uređivali, najrasprostranjenija je u stručnoj literaturi. Za onoga
ko zna arapski, naučna transkripcija će biti korisnija ukoliko želi da konsultuje
originalna djela. Međutim, pri prevođenju ovoga djela, odlučili smo da koristimo
nešto izmijenjenu naučnu transkripciju onda kada su u našem jeziku već postojali
određeni glasovi.

T–‫ث‬ (t koje se izgovara kroz zube, kao throw)

D–‫ذ‬ (d koje se izgovara kroz zube, kao mother)
Ğ–‫ج‬ (ovdje : dž)
H – ‫ح‬ (grleno h)
H–‫خ‬ (oštro h iz korijena jezika)

Š–
T –  (t koje se izgovara tako što se rubovi jezika podignu do zuba)
Z – ‫ظ‬ (z koje se izgovara tako što se rubovi jezika podignu do zuba)
S –  (s koje se izgovara tako što se rubovi jezika podignu do zuba)
D –  (d koje se izgovara tako što se rubovi jezika podignu do zuba)

‘A – ‫ع‬ (‘a, ‘u koji se izgovaraju kod korijena jezika)

Ġ–‫غ‬ (ovdje : g, izgovara se kod korijena jezika)
Q–
H–‫ه‬
W–‫و‬ (ovdje : v, ali se usne ne dotiču pri izgovoru)

Nadamo se da će ovo sažeto i djelo bogato fusnotama iz najpoznatije

izvorne stručne literature izazvati interesovanje kod naših čitalaca, bilo da se
zanimaju za komparativnu religiju ili opšte studije arapskog i muslimanskog
svijeta.

Nataša Jevtović

76