SAVJET MUSLIMANU

HUSEJN HILMI IŠIK

Rahmetullahi alejh
[1911-2001 Ejjub-Istanbul]
HAKIKAT KITABEVI
Daruššefeka Cad. 57 P.K.: 35 34262
Tel: 90.212.523 4556-532 5843 Fax: 90.212.525 5979
Fatih-ISTANBUL
PRVO IZDANJE 2005

Štamparska bilješka: Dajemo dozvolu svima onima koji žele da u originalu i bez promjene
preštampaju ovu knjigu ili da je prevedu na neki drugi jezik. Mi činimo dovu i molimo Allaha dželle-
šanuhu da ih blagoslovi za ovaj korisni rad i mi im se jako puno zahvaljujemo. Dozvola se daje pod
uslovom da je papir na kojem štampaju ovu knjigu dobrog kvaliteta i da su dizajn i okvir teksta ispravni,
uredni, i bez grešaka. Prevodiočeva bilješka: Ova knjiga je doslovno prevedena sa engleskog jezika.
Prevodilac se davno odselio iz Bosne. Moguće je da su se, u međuvremenu, desile neke promjene u
bosanskom jeziku. Molimo čitaoce da obrate pažnju na sadržaj ove cijenjene knjižice a ne na njene
eventualne gramatičke greške. Mi smo i u ovom prijevodu, kao i u svim drugim našim prijevodima,
stavili u zagradu () originalne riječi koje su upotrijebljene u turskom originalu teksta.

E’uzu billahi mineššejtanirradžim,

Bismillahirrahmanirrahim

Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-je rekao, “Kada se u mom ummetu (među muslimanima) raširi
fitna (smutnja, intriga) onaj ko se u to vrijeme bude držao mog sunneta će dobiti nagradu
ekvivalentnu onoj koju će dobiti stotinu šehida (boraca koji su poginuli na Allahovom dželle-šanuhu
putu)”. U vrijeme kada su u porastu izmišljena objašnjenja Kur’ani kerima (tefsiri) i otpadničke vjerske
knjige, koje su napisali ireligiozni ljudi, i kada se muslimani upućuju na krivi put, oni, koji slijede prave
vjerske knjige koje su napisali alimi pravoga puta, koji se zove ehli sunnet, će dobiti iste nagrade koje će
biti date stotini šehida. Alimi bilo kojeg od četiri mezheba (to jest, hanefi, maliki, šafi’i i hanbeli
mezheba) se zovu alimi ehli sunneta. Njihov vođa (reis) je imam a’zam Ebu Hanifa. Ovi alimi su
zapisali ono što su čuli od ashaba kiram, koji su im rekli ono što su oni čuli od Resulullaha sallallahu
alejhi ve sellem.

Danas na zemlji postoje tri vrste ljudi:

1) Kafiri. Oni kažu da nisu muslimani. Jevreji i hrišćani su u ovoj grupi.

2) Ehli sunnet muslimani. Njihov se broj stalno u svakoj državi povećava.

3) Licemjeri (munafici). Oni kažu da su muslimani. Međutim, njihov iman i izvjesni ibadeti nemaju
nikake sličnosti sa ehli sunnetom. Oni nisu pravi muslimani.
PREDGOVOR
Neka je hamd Allahu dželle-šanuhu! Neka je salat i selam na Njegovog predragog Pejgambera
Muhammeda alejhisselam! Neka su hairli dove na čisti ehli bejt i pravedne i iskrene ashabe,
radijallahu teala anhum edžma’in, ovog uzvišenog Pejgambera!

Allah dželle-šanuhu je Rabbul’alemin. On je stvorio sva stvorenja, i živa i neživa u najvećem redu,
s proračunom i od koristi. On je sa svojim atributima Halik, Bari, Musavvir, Badi i Hakim stvorio
sva stvorenja u najsavršenijem redu i najljepšem izgledu. On je uspostavio njihov odnos na jedan
uredan i lijep način. On ih je učinio, da bi oni mogli postojati, i nastaviti s postojanjem, da oni budu
jedni drugima sebeb, vasita i vesila (posrednici). Mi ovim odnosima, i njihovim međusobnim
vezama, dajemo imena kao što su prirodna zbivanja, fizički i hemijski zakoni, astronomske formule
i fiziološki procesi. Izučavanje reda i poretka, koji vlada među stvorenjima koja je Allah dželle-
šanuhu stvorio, i njihovih međusobnih uticaja i odnosa i ravnoteža i njihovo korištenje se naziva
naučno znanje.

Allah dželle-šanuhu je htio da se svako živo i neživo stvorenje bude kako treba, s proračunom i
stvoreno kako On želi. On je dao da materije, snage i energije budu vesile i sebebi (posrednici) za
Njegovo stvaranje. Allah dželle-šanuhu je takođe htio da ljudski život bude u redu i koristan i On je
dao da ljudska volja (irade) bude sebeb i vesile (posrednik) za to. Kada čovjek hoće da nešto učini
Allah džellešanuhu to, ako hoće, stvori. Ljudi moraju željeti dobre, ispravne i korisne stvari da
njihov individualni, privatni i društveni život bude u harmoniji. Allah dželle-šanuhu im je dao
pamet (akl) da njihove želje budu dobre. Pamet (razum) je moć koja razlikuje dobro od zla. Pošto
ljudi trebaju mnoge stvari, i trebaju da nabave što im je potrebno, jedna sila u čovjeku koja se zove
“nefs”, zavodi razum dok ih on nastoji nabaviti. On pričinjava razumu sve što nefs želi kao lijepo
čak i ako je to štetno.

Allah dželle-šanuhu je iz sažaljenja prema Svojim robovima poslao preko meleka, odabranim
ljudima koji se nazivaju Pejgamber (Poslanik), nauku koja se zove vjera (din). Pejgamberi
alejhimussalavatu vetteslimat su naučili ljude tu nauku. Vjera islam, koju je Muhammed
alejhisselam propovijedao, razlikuje dobro od zla, korisno od nekorisnog, sa kojima se svako
svugdje može susresti, i naređuje nam da radimo ono što je dobro.

Pa ipak nefs vara ljude. On ne želi da slijedi vjersko znanje. On čak teži da ga, i osnove vjere koji se
moraju vjerovati, promijeni i izopači. Allahov dželle-šanuhu poslanik Muhammed alejhisselam je
predskazao ha će čovječanstvo slijedeći svoj nefs pokušati promijeniti islam. On je rekao, “Moj
ummet (sljedbenici) će se podijeliti u sedamdeset tri grupe; samo će jedna od njih otići u
džennet.” Sedamdeset dvije pokvarene grupe (firke) koje će zbog svojih jeretičkih vjerovanja otići
u džehennem su se pojavile upravo kako je i predskazano. Ove sedamdeset dvije grupe nisu kafiri
radi svog pogrešnog razumijevanja sumnjivih i nejasnih značenja Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Ali,
oni će otići u džehennem zato što su oni promijenili islam. Oni se nazivaju sljedbenicima inovacije
(bid’ata) ili stranputice (dalaleta). To znači da su oni otpadnici i jeretici i da ne slijede jedan od
četiri ispravna (hak) mezheba. Oni će, zato što su muslimani, kasnije biti izvađeni iz džehennema i
stavljeni u džennet. Pored njih ima i onih koji, oslanjajući se na svoje pokvareno znanje i plitki
razum, mijenjaju islam, i koji tako izlaze iz islama, i koji su samo po imenu muslimani. Oni će
vječno ostati u džehennemu. Oni su zindici i reformatori.

Danas nemezheblije troše na milione i milione dolara sa ciljem da u svakoj zemlji rašire svoja
jeretička vjerovanja. Primjećujemo, sa velikom žalošću, da se većina vjerski neukih ljudi (džahila),
onih koji su željni novca ili zato što su prevareni, počela odvajati od pravoga puta koji su nam
pokazali alimi ehli sunneta i počela slijediti ovaj jeretički i krivi put. Oni pokušavaju da bace blato
na knjige koje su napisali alima ehli sunneta. Prema tome, postalo je obavezno, objasniti ova zla
vjerovanja - koja drže vehabije, koji su jedna od nemezheblijskih grupa - koja nisu u skladu sa
vjerovanjima ehli sunneta, dokumentovano, u jednoj posebnoj knjizi, i objasniti zulum i proganjanja
koja su ovi okrutni i neuki ljudi uperili protiv muslimana. Dakle, postalo je potrebno da muslimani
vide ovu užasnu opasnost i da se zaštite od njihovih krivih i lažljivih riječi i pisanja.

Jedan čovjek koji se zove Muhammed ibn Abdulvehhab je napisao jednu knjižicu koja se zove
Kitab-ut-tevhid. Iako je njegov unuk, Sulejman bin Abdullah, počeo pisati njeno objašnjenje on je
umro 1233./1817. godine kada je Ibrahim paša otišao u Der’ijju i kaznio ih. Njegov drugi unuk,
Abdurrahman bin Hassan, je napisao njeno objašnjenje koje je nazvao Feth-ul-medžid. On je
kasnije napisao drugu knjigu koja je skraćena verzija prvog komentara koju je nazvao Kurre-ul-
ujun. U sedmom izdanju komentara, koji je 1377./1957. godine sa dopunama izdao jedan vehabija
koji se zvao Muhammed Hamid, napisani su ajeti kerimi koji su objavljeni za kafire, i mnogi hadisi
šerifi, i iz njih su izvedena pogrešna i iskrivljena značenja sa ciljem da prevare (neuke) muslimane.
Ova pokvarena značenja napadaju na prave muslimane, sljedbenike ehli sunneta, i nazivaju ove
čiste muslimane kafirima. On na mnogim stranicama ove knjige bljuje vatru i naziva šije prokletim
kafirima (mel’un mušricima). On uzima većinu svojih komentara od Ibni Tejmijje i njegovog
učenika Ibni Kajjima Dževzijje i njegovog unuka Ahmeda bin Abdulhalima i kaže “radijallahu anh”
za prvog, “allame” za drugog i “šejh-ul-islam Ebul-Abbas” za trećeg.

Mi smo, dok smo pisali našu knjigu Savjet muslimanu, naišli na jednu vehabijsku knjižicu na
turskom jeziku koja se zove Nu’manov odgovor. Ona je štampana 1385./1965. godine po drugi put
u Damasku i besplatno rasturana među turskim hadžijama sa ciljem da ih odvrati od puta ehli
sunneta. Nama je, sa Allahovim dželle-šanuhu lutfom i ihsanom, takođe bilo suđeno da
dokumentovano i ispravno odgovorimo i na njene pokvarene i izmišljene laži.

Knjiga Savjet muslimanu ima dva dijela. U prvom dijelu je navedeno trideset pet citata iz knjiga
Feth-ul-medžid i Dževab-i Nu’man i na njih su dati odgovori iz knjiga alima islama, rahime-
humullahu teala.

Drugi dio opisuje kako su vehabije nastale, kako su se raširile, kako su neuki varvari, vehabije, da bi
se dočepale bogatstva i moći, surovo klali muslimane i uništavali njihove imovine, kako su svirepo
napali na muslimanske države, i kako ih je Osmanlijska država kaznila i kako su nakon Prvoga
svjetskoga rata osnovali novu državu.

Molimo Allaha dželle-šanuhu da zaštiti muslimane od propasti nemezhebstva! Molimo Ga da

kutariše (izbavi) one koji su se zaglibili u ovu propast! Amin.
SADRŽAJ KNJIGE SAVJET MUSLIMANU
Ova knjiga se sastoji od četrdeset dva članka. U trideset pet članaka su navedeni citati iz vehabijske
knjige Feth-ul-medžid na koje je odgovoreno odlomcima koji su uzeti iz knjiga alima islama.
Brojevi članaka i njihovi citati i brojevi stranica sa kojih su uzeti su dole navedeni. Dodaci koje smo
mi dodali su stavljeni u četvrtaste zagrade [ ].

PRVI DIO

VJEROVANJA VEHABIJA I
NJIHOVA POBIJANJA OD
STRANE ALIMA EHLI
SUNETA
Elhamdulillah (Neka je beskonačna hvala i zahvala samo Allahu dželle-šanuhu)! Ako se iko ikom
zahvali, na bilo kakav način, za bilo šta, bilo kad, ovo zahvaljivanje će biti učinjeno Allahu dželle-
šanuhu zato što je On onaj koji sve stvara, trenira, i daje svemu da raste, i koji čini svaku uslugu i šalje
svako dobročinstvo. On je sam posjednik snage i moći (kudreta). Sve dok On ne podsjeti niko neće i ne
želi da učini dobro ili zlo. Kada Njegov rob (čovjek) poželi (irade), niko ne može nikom učiniti ni
najmanju ni uslugu i ni zlo, sve dok i On to ne želi (i ne odredi) i ne dadne snagu i mogućnost. Sve što
čovjek hoće se dešava samo onda kada to i On hoće, kada to On odluči. On nas podsjeća preko raznih
sredstava (sebeba) da učinimo dobro ili zlo. Kada Njegovi robovi, koje On sažaljeva, hoće da učine zlo
On neće to zlo i ne stvara ga. On hoće i stvara kada oni požele dobro. Od takvih Njegovih robova (ljudi)
dolazi samo dobro. Isto tako, On hoće da stvori zle želje Njegovih neprijatelja na koje je On ljut. Pošto
ovi Njegovi zli robovi ne žele da urade dobro od njih samo potiče zlo. To znači, ljudi su jedno oruđe,
jedno sredstvo (vasita). Oni su kao pero u ruci pisca. Samo što će oni koji žele da sa nihovom
djelomičnom slobodnom voljom irade-i džuz’ijje), koja im je podarena, bude stvoreno dobro, zaraditi
nagradu (sevab). Oni koji žele da bude stvoreno zlo će zaraditi grijehe. Prema tome, mi uvijek trebamo
misliti i željeti da činimo dobro. Mi trebamo učiti dobre stvari. Mi trebamo čitati knjige alima ehli
sunneta rahime-humullahu teala i iz njih naučiti šta je dobro a šta zlo. Oni su izvori dobrote.
Alimi ehli sunneta su dokumentima dokazali da je vehabizam kriv i pogrešan put. Mi ćemo u prvom
dijelu naše knjige objasniti trideset pet od ovih dokumenata. (InšaAllah, ova cijela knjiga će u
najskorijoj budućnosti biti prevedena na bosanski jezik.)
 U knjigama mutesavvifa nema
višeboštva (širka); Imam Rabbani,
Mektubat, Drugi tom, 15. pismo
1 - Na 75. stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid piše, “Abdulvehhab-Ša’ranijeve knjige i
Abdul’aziz-Debbagova knjiga Ibriz i Ahmed-Tidžanijeve knjige su pune širka (višeboštva) kakvog ni
Ebu Džehl i njemu slični nisu mogli izumiti...” [Abdulvehhab-i Ša’rani je preselio na ahiret 973./1565.
godine.]

(Prevodiočev komentar: Kod nas u Bosni se i za jedninu i za množinu udomaćila upotreba riječi
“Evlija” koja je množina od riječi “Velijj”. Riječi “Evlija” ili “Evlijaullah” ili “Velijj” ili “Veliullah”
(čije je leksičko značenje “sveti čovjek”, “dobri”) znače “Allahov dželle-šanuhu dragi i mili rob kojeg
On voli i sa kojim je zadovoljan i Njegov prijatelj i štićenik”.)

[Ebul Abbas] Ahmed Tidžani rahmetullahi teala alejh je rođen 1150./1737. godine u Alžiru. On je
preselio na ahiret 1230./1815. godine u Maroku. On je bio vodić (rehber) Tidžanije puta koji je ogranak
Halvetijja. Knjiga Dževahir-ul-meani-fi fejz-i šejh Tidžani, koja piše o ovom putu, je čuvena.

I vehabija takođe piše da su oni koji su odabraniji i viši od drugih ljudi, to jest Poslanici salavatullahi
teala ve teslimatuhu alejhim edžma’in, viši od odabranih meleka, i vjeruje u moć (tesarruf) i efekt
(te’sir) meleka. Ali on ne vjeruje da je Allah dželle-šanuhu dao moć (tesarruf) i te’sir (efektivnost,
djelotvornost) Njegovim Evlijama rahime-humullahu teala kao keramet, i naziva one koji tako vjeruju
višebošcima (mušricima). Alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala su još tada, kao keramet, godine i
godine ranije opovrgli vehabije. Muhjiddin Arabi, Sadreddin Konevi [preselio na ahiret 671. godine u
Konji], Dželaleddin Rumi [preselio na ahiret 672./1273. godine u Konji], i sejjid Ahmed Bedevi, [i
imam Rabbani], i ranije spomenute Evlije rahime-humullahu teala su bili vodići koji su -- kao keramet --
unaprijed rekli ove stvari. Vehabije iz ovog razloga ne vole ove (Allahove dželle-šanuhu) Evlije.

Imam-i Rabbani Ahmed Faruki Serhendi kuddise sirruh je ovako napisao u njegovom pedesetom pismu,
u drugom tomu njegove knjige Mektubat:

“Islam ima suret (površinu, izgled, ljusku) i hakikat (stvarnost, unutarnju bit). Površina islama je prvo
vjerovati pa onda biti pokoran Allahovim dželle-šanuhu naređenjima i zabranama. Nefsi emmare
(tvrdoglavi, nepreporodljivi ego) čovjeka koji je dobio izgled islama je u poricanju i neposlušnosti.
Vjerovanje (iman) ovakvog čovjeka je površno vjerovanje. Njegov namaz koji on obavlja je (samo)
izgled namaza. Njegov post i njegovi svi drugi ibadeti su takođe taki. Jer, baza čovjekovog postojanja je
nefsi emmare. Kada on kaže ‘ja’ on se poziva na svoj nefs. Dakle, njegov nefs nema imana, ne vjeruje
(tj. njegov nefs je kafir). Mogu li ibadet i vjerovanje takve osobe biti stvarani i tačni? Pošto je Allah
dželle-šanuhu puno milostiv On prihvata dobijanje (samo vanjskog) izgleda, tj. fasadu. On oglašava
vesele vijesti da će On staviti u džennet one sa kojima je On zadovoljan. Njegovo veliko dobročinstvo
(ihsan) je to što On prihvata vjerovanje kalba (koji je smješten u mišićnom organu koji mi nazivamo
srce) i ne postavlja kao uslov da takođe i nefs mora vjerovati. Međutim, i džennetske blagodati (ni’meti)
takođe imaju i izglede (surete) i hakikate (stvarnosti, unutrnje biti). Oni koji dobiju izgled (suret) islama
će dobiti dio izgleda dženneta. Oni koji na ovom svijetu dobiju stvarnost (hakikat) islama će dobiti dio
stvarnosti dženneta. I oni koji dobiju izgled i oni koji dobiju stvarnost islama će jesti isto džennetsko
voće. Ali svaki od njih će imati drukčiji okus. Mubarek hanume radijallahu teala anhunne, našeg
efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, će biti sa njim u džennetu i jesti isto voće, ali, okus koji
će one osjećati će biti drukčiji. Kad to ne bi bilo tako onda bi bilo neophodno da i ove blagoslovljene
hanume moraju biti više od svih drugih ljudskih bića. A pošto će žene biti u džennetu sa njihovim
muževima, žena svake superiorne osobe bi morala biti superiorna kao on. Onaj ko dobije izgled (suret)
islama će, ako ga slijedi, biti spašen na ahiretu. Drugim riječima, on je stekao status običnog vilajeta, to
jest, Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo i ljubav. Onaj ko je počašćen ovim statusom je onaj ko se
može pridružiti putu tesavvufa i postići specijalni vilajet koji se zove Vilajet-i hassa. On može
preobraziti svoj nefs-i emmare u nefs-i mutma’inne (mirni, spokojni ego). Ako se hoće da napreduje u
ovom vilajetu ili u stvarnosti (hakikatu) islama, mora se bez imalo sumnje znati da se izgled (suret)
islama ne smije napustiti.

Često spominjanje (zikrenje) Allahovog dželle-šanuhu imena je ono što izaziva napredak na putu
tesavvufa. Ovaj zikr je takođe ibadet koji je naređen u islamskoj vjeri. On je naređen u ajeti kerimima i
hadisi šerifima. Da bi se napredovalo na putu tesavvufa moraju se izbjeći stvari koje je islam zabranio.
Obavljanje farzova (ibadeta koji su naređeni u Kur’ani kerimu) omogućuje čovjeku da on napreduje na
ovom putu. Takođe je naređenje islama (i to) da čovjek mora naći čovjeka koji je Rehber (Rehber =
Muršid) (učitelj), koji zna tesavvuf i koji je sposoban da vodi putnika (salika). Trideset peti ajet sure
Maide kaže ‘Tražite vesile(t) da Mu se približite.’[U 18. članku je jasno objašnjeno da je savršeni
vodić (muršid-i kamil) vesile(t).] Da bi se dobilo Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo (rizaluk)
potrebno je oboje, i suret (izgled, površina, fasada, ljuska) i hakikat (stvarnost, stvarna bit islama). Jer,
sve odličnosti i uzvišenosti poslanstva (nubuvveta) su plod (voće) hakikata (stvarnosti) islama.

Tesavvuf je put koji vodi u vilajet. Da bi se napredovalo na putu tesavvufa iz kalba se mora izbaciti
ljubav prema svemu drugom osim prema Allaha dželle-šanuhu. Ako kalb postane, sa Allahovim dželle-
šanuhu ihsanom (dobročinstvom), nesvjestan svega (drugog osim Allaha dželle-šanuhu) nastane Fena’ i
Sejr-i ilallah je upotpunjen. Poslije ovoga započinje put koji se zove Sejr-i fillah. Na kraju njega se
dešava željeni status koji se zove Beka’. Ovako se dobiva stvarnost (hakikat) islama. Plemenita osoba
koja je dobila ovaj status se zove Velijj (ili Veliullah ili Evlija) što znači osoba sa kojom je Allah
dželle-šanuhu zadovoljan i koju voli. Na ovom stepenu (čovjekov nefs,) nefs-i emmare, postaje
mutmainne (miran, spokojan). Nefs odustaje od nevjerstva (kufra), predaje se Allahovoj dželle-šanuhu
sudbini (kazi i kaderu) i zadovoljan je sa Allahom dželle-šanuhu. On počinje da shvaća sebe. On se
oslobađa bolesti kao što su oholost i arogancija. Većina velikana tesavvufa je rekla da se nefs ne može
osloboditi nepokornosti Allahu dželle-šanuhu čak ni kad stekne itminan (mir, spokoj). Resulullah
sallallahu alejhi ve selem je, kada se vratio iz Svetog rata (gaze), rekao, ‘Mi se vraćamo iz malog
džihada. Mi počinjemo veliki džihad.’ Riječi ‘veliki džihad’ su protumačene kao ‘džihad protiv nefsa
emmare’. Ovaj fakir [to jest, imam Rabbani] to ne shvata tako. Ja kažem da kada nefs dobije itminan u
njemu ne ostaje nimalo nepokornosti i zla. I nefs isto kao i kalb zaboravi sve i ne vidi ništa drugo osim
Allaha dželle-šanuhu. On postaje indiferentan prema položaju, činu, imetku pa čak i prema slatkom i
kiselom okusu. On postaje zdrobljen i na neki način nepostojeći. On se žrtvovao za Allaha dželle-
šanuhu. Riječi ‘veliki džihad’ (džihad-i ekber) se vjerovatno odnose na džihad protiv fizičkih,
hemijskih, i bioloških želja materija koje sačinjavaju tijelo. I šehvet (požuda, divlje strasti) i gadab
(strah, skrupula) su materijalne žudnje. Životinje nemaju nefs, međutim, ove zle inklinacije postoje
takođe i u njima. Životinje imaju strast, bijes i neumjerene inklinacije [koje se sve nazivaju prirodne
inklinacije ili instinkti] na osnovu osobina materija tijela. Ljudi trebaju voditi džihad (ratovati) protiv
ovih inklinacija. Nefsov itminan ne izbavlja čovjeka od ovih zala. Džihad protiv njih je jako koristan.
On potpomaže čišćenje tijela.

Stvarni islam (islam-i hakiki) je suđen (nasib) onom čiji nefs postane itminan (miran, spokojan). Poslije
se dobije stvarni (hakiki) iman. Svaki ibadet koji se obavlja je stvaran. Namaz, post, hadždž, su svi u
svojoj stvarnoj vrijednosti.

Kako se vidi, tesavvuf (ili put) ili hakikat (stvarnost) je prolaz između izglednog (sureta) i stvarnog
(hakikata) dijela islama. Onaj koji nije dobio vilajet-i hassa se ne može izbaviti (spasiti, osloboditi) od
metaforičnog muslimanluka (tj. da ne bude metaforični musliman). On ne može dobiti stvarni (hakiki)
islam.

Onaj ko je stekao stvarnost islama, i ko je počašćen stvarnim islamom, počinje da dobija dijelove od
poslanstvenih (pejgamberlučkih) uzvišenosti. On postaje predmet veselih vijesti koje su izjavljene u
hadisi šerifu ‘Alimi su nasljednici (varisi) Poslanika.’ (Pejgambera=genitiv množine od riječi
“Pejgamberi”.) Uzvišenosti (odličnosti) Pejgamberluka su plod stvarnosti (hakikata) islama isto kao što
su uzvišenosti evlijaluka plod izglednog (sureta) islama. Uzvišenosti vilajeta su izgledi (sureti)
uzvišenosti nubuvveta (poslanstva).

Shodno tome, razlika između izgleda (sureta) i stvarnosti (hakikata) vjere islama potiče iz nefsa. A
razlika između uzvišenosti (množina) vilajeta i onih od Poslanstva (nubuvveta) dolazi od materija u
tijelu. U uzvišenostima (kemalatima) vilajeta materije su pokorne onom što im njihove fizičke, hemijske
i biološke osobine diktiraju. Višak energije izaziva pretjeranost. Materije žude za hranom. Da bi se
dobilo ove potrebe (razne) drske ludosti se čine. U uzvišenostima (kemalatima) poslanstva ovim
ludostima dolazi kraj. Hadisi šerif koji kaže, ‘Moj šejtan je postao musliman’ vjerovatno izražava ovo
stanje svijesti zato što i u čovjeku ima šejtan isto kao što ima i izvan čovjeka. Višak energije vodi
čovjeka na pogrešan put i pravi ga oholim što je najgora od svih osobina. Kada se nefs otarasi ovih zala
on postaje musliman. U uzvišenostima (kemalatima) Pejgamberluka i kalb i nefs imaju iman, i takođe, i
materije koje su prisutne u tijelu su u tačnosti i u balansu. Nakon osnivanja balansa materije i energije u
tijelu nefs postaje potpuno ukroćen (tj. on dobija itminan). Poslije ovoga itminana nefs ne može više
postati zloćudan. Ove sve uzvišene osobine se temelje na islamu. Drvo ne može postojati bez korijenja
bez obzira koliko ono imalo grana i plodova. Poslušnost Allahovim dželle-šanuhu naređenjima i
zabranama je bit svake uzvišenosti.”

Kako se vidi, autor ove knjige se, s obzirom da on nema pojma o tesavvufu, loše izražava o Evlijama
(Evlija-i kiram) kaddesallahu teala esrarehumul’aziz. On misli da su oni izvan islama.
 Ameli i ibadeti nisu dijelovi
imana; Prijevodi iz knjiga Emali
kasida i Hadika
2 - Na 48. i 348. stranici vehabijske knjige (Feth-ul-medžid) piše, “Djela, ibadeti su uključeni u iman
(vjerovanje). Iman osobe koja ne ibadeti nestaje. Iman se može povećati i smanjiti. Šafi’ja, Ahmed, i
drugi, su to jednoglasno rekli.”

Vjerovati da je ibadet dužnost je dio imana. Vjerovati i obavljati su dva različita koncepta koji se ne bi
smjeli međusobno zamjenjivati. Svako ko, iako vjeruje, ali zato što je lijen ne izvršava svoja vjerovanja,
ne postaje kafir. Pošto autor ove knjige nije u stanju da ovo shvati on optužuje milione i milione
muslimana nevjerstvom (kufrom). Iako svako ko kaže muslimanu “kafir” (nevjernik) postaje sam
sobom (lično) kafir, oni koji su to rekli sa te’vilom ne postaju kafiri.

Četrdeset treći stih čuvene knjige Emali kasidesi (Kasidat al-amali) kaže, “Ibadeti koji su farz nisu
uključeni u iman.” [Ali Uši, autor ovog hvalospjeva je preselio na ahiret 575./1180. godine.] [Nuhbet-
ul-leali je dragocjeno objašnjenje ove knjige na arapskom jeziku. Izdavačka kuća Hakikat kitabevi iz
Istanbula je 1975. godine izdala ovo objašnjenje.] Imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh je rekao
da djela (ameli) nisu dio imana. “Iman” znači “vjerovanje”. U vjerovanju nema oskudnosti i obilnosti.
Kada bi ibadet bio dio imana, iman bi se povećavao i smanjivao. Kada se ispred očiju podigne zavjesa, i
kada se vidi mučenje [u momentu umiranja], tada se vjerovanje neće primiti. Oni koji u tom momentu
odu s imanom, kada se ibadet ne može obavljati, vjeruju samo srcem. U ajeti kerimu se to naziva iman.
U mnogim ajeti kerimima je naređeno onim koji vjeruju da obavljaju ibadet. Dakle, vjerovanje nije isto
što i ibadet (vjerovanje je drukčije od ibadeta). Pored toga, u Kur’ani kerimu je rečeno, “Oni koji
vjeruju i oni koji rade dobra djela (salih poslove).” Ovo jasno pokazuje da iman i ibadeti nisu jedno
te isto. Ajeti kerim, “Oni koji, budući da su vjernici, rade dobra djela (salih amele)” jasno pokazuje
da su djela (ameli) odvojena od vjerovanja. Jer, uslov (šart) mora biti drukčiji od onoga šta je uslovljeno
(mešrut). Jednoglasno je rečeno da je svako ko umre čim dobije iman (postane vjernik) i ne nađe
vremena da obavi ikakav ibadet vjernik (mu’min). Takođe je u hadis-i Džibrilu rečeno da je iman samo
vjerovanje.

Imam Ahmed, imam Šafija (Šafi’i), i mnogi alimi hadisa, i eš’arije rahime-humullahu teala i mu’tezile,
su rekli da je ibadet dio imana. Oni su rekli da se iman povećava i smanjuje. Oni su rekli da, kada bi
iman i ibadet bili zasebni, imani Poslanika alejhi-mussalavatu vetteslimat i grešnika bi bili isti. Oni su
rekli da ajet, “Njihov iman se povećava kad oni čuju Moje ajete”, i hadis, “Iman, kada se poveća,
nosi njegovog posjednika u džennet. Kada se smanjuje on ga nosi u džehennem”, znače da se iman
povećava i smanjuje. Imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh im je puno ranije odgovorio. On je
rekao da “povećanje” imana znači njegova “trajnost”, njegova “dugovječnost”. Imam Malik rahime-
humullahu teala je, takođe, isto tako rekao. “Obilnost imana” znači povećanje broja stvari koje se
vjeruju. Na primjer, Ashabi kiram su u početku morali vjerovati nekoliko stvari. Kako su nova
naređenja dolazila njihov iman se povećavao. Ovo povećanje imana znači pojačavanje nura (duhovnog
svjetla) u srcu. Ovaj sjaj se povećava sa obavljanjem ibadeta. On se smanjuje sa činjenjem grijeha.
Opširnije o ovom se može naći u knjigama Šerh-i mevakif [autor Mevakifa, kadija Adud, je preselio
na ahiret 756./1354. godine] i Dževheret-ut-tevhid.

Vehabijska knjiga (Feth-ul-medžid) ovako kaže na 91. stranici, “Jedan od ashaba kiram nije prestao s
pijenjem vina. On je kažnjen kaznom bičevanja koje se zove ‘had’. Kada su ga neki ashabi počeli kleti
Resulullah je rekao, ‘Nemojte ga kleti! Jer, on voli Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Resula.’”

I on, takođe, potvrđuje da musliman koji čini grijehe ne postaje kafir. Ovaj hadisi šerif pobija riječi
vehabija koji kažu da muslimani koji čine velike grijehe ili ne rade farzove postaju kafiri. On takođe
dokazuje da se hadisi šerif koji kaže, “Ko ima iman ne čini zinaluk (preljubu, blud). On ne krade.”,
ne odnosi na sam iman već na njegovu (tj. imanovu) zrelost.

Abdulgani Nablusi [Abdulgani je preselio na ahiret 1143./1731. godine], dok objašnjava pisanja Allame
Birgivija rahime-humullahu teala, ovako piše na 281. i narednim stranicama u njegovoj knjizi Hadika:
“Iman je čovjekovo vjerovanje srcem i potvrđivanje jezikom da on vjeruje informaciju (znanje) koju je
Muhammed alejhisselam dobio od Allaha dželle-šanuhu. Nije potrebno studirati i razumjeti svaki dio
od ovoga znanja. Grupa mu’tezile je rekla da treba vjerovati nakon što se shvatilo. Ajni rahime-hullahu
teala [Mahmud Ajni je preselio na ahiret 855./1451. godine] je rekao u komentaru na Buhariju da su
Muhakikkini, to jest duboko učeni alimi, kao na primjer, Ebul-Hasan Eš’ari [Ebul-Hasan Ali Eš’ari je
preselio na ahiret 330./941. godine], kadija Abdul-Džebbar Hemedani Mu’tezili, ustad Ebul-Ishak
Ibrahim Isferaini i Husejn bin Fadl, i mnogi drugi rekli, ‘Iman je vjerovanje, koje srce prihvata, u
činjenice koje su jasno rečene. Izgovoriti to jezikom, ili obaviti kao ibadet, nije iman.’ Takođe je i
Sa’deddin Teftazani rahime-hullahu teala [Sa’duddin Mes’ud Teftazani je preselio na ahiret 792./1389.
u Samerkandu.] napisao ovako u njegovoj knjizi Šerh-i akaid i saopštio da su alimi, kao što su Šems-
ul-eimme i Fahr-ul-islam Ali Pezdevi rahime-humullahu teala, rekli da je to potrebno i jezikom
potvrditi. Otkrivanje imana u srcu jezikom je potrebno iz razloga što će pomoći muslimanima da
prepoznaju jedni druge. Musliman koji ne kaže da je mu’min je takođe mu’min. Većina alima, kao na
primjer imam a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu teala, je rekla da djela (ameli) i ibadeti (molenje
Allahu dželle-šanuhu, klanjanje i učenje, bogosluženje) nisu uključeni u vjerovanje (iman). Iako su
imam Ali radijallahu anh i imam Šafi’i rahime-hullahu teala rekli da iman znači vjerovati i to potvrditi
jezikom i obavljati ibadet, oni su u stvari ovim riječima mislili na savršenost imana, na zrelost imana.
Jednoglasno je rečeno da je vjernik onaj ko kaže da ima iman u srcu (mu’min). Rukneddin Ebu Bekir
Muhammed Kirmani je rekao u komentaru na Buhari šerif, ‘Kada bi se ibadet smatrao dijelom imana
iman bi se povećavao i smanjivao. Međutim, iman srca se niti povećava niti smanjuje. Vjerovanje koje
se povećava i smanjuje nije iman već sumnja, slutnja.’ Imam Muhjiddin Jahja Nevevi rahime-hullahu
teala je rekao, ‘Iman se povećava izučavanjem i shvatanjem razloga činjenica koje se moraju vjerovati.
Ebu-Bekr-Siddikov radijallahu teala anh iman nije isti kao iman svake druge osobe.’ Ove riječi ističu
jačinu i slabost imana. One ne znače da se iman sam po sebi povećava i smanjuje. Ovo se može
uporediti sa bolesnim i zdravim čovjekom. Oni nemaju istu snagu ali oba su ljudsko biće (insan).
Njihova ljudskost (insanluk) se niti povećava niti smanjuje. Imam-i a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu
teala je ovako objasnio ajeti kerime i hadisi šerife o atributima imana: ‘Ashabi kiram radijallahu teala
anhum edžma’in su, kada su postajali muslimani (kada su dobijali iman), sve potpuno vjerovali. Kasnije
su, tokom vremena, mnoge stvari postale farz. Oni su vjerovali ova naređenja jedno po jedno (onako
kako su dolazila). Ovako se je njihov iman postepeno povećavao. Ovo stanje (ovaj hal) je tačno samo
za Ashabe kiram. Ovo povećavanje imana se ne može odnositi na muslimane koji su došli poslije njih.
Sa’deddin Teftazani rahime-hullahu teala je ovako napisao u njegovoj knjizi Šerh-i akaid, ‘Oni koji
znaju ukratko trebaju vjerovati ukratko a oni koji znaju duboke detalje trebaju vjerovati u skladu sa tim.
Iman ovih drugih je sigurno veći od imana od imana onih prvih. Ali i iman prvih je takođe potpun.
Njihovi imani nisu manjkavi.’”

Abdulgani Nablusi rahime-hullahu teala to ovako sumira: “Ukratko, iman sam po sebi se niti povećava
niti smanjuje. Imanova jačina se povećava (tj. njegova čvrstina, odlučnost, nepokolebljivost). Sa
povećavanjem ili sa smanjivanjem ibadeta se mijenja ili savršenstvo (kemal) ili vrijednost imana. Ajeti
kerimi i hadisi šerifi koji govore da se iman povećava ili smanjuje su tako protumačeni. Pošto je ovo
predmet po kom se može upotrijebiti idžtihad date su razne interpretacije. Nijedan tumač nije osuđivao
drugog.” Međutim, vehabijska knjiga kaže da su oni koji vjeruju u ibadet (tj. koji vjeruju da je on farz i
da se mora obavljati) ali ga iz lijenosti ne obavljaju “kafiri” i “višebošci” (mušrici).

Muhammed Hadimi rahime-hullahu [preselio na ahiret 1176./1762. godine u Konji] ovako piše u
njegovoj knjizi Berika, “Ibadeti nisu dio imana. Dželaleddin Devani rahime-hullahu teala je rekao,
‘Mu’tezile smatraju da su ibadeti dio imana. Oni kažu da oni koji ne obavljaju ibadet nemaju imana.
Ibadeti čine iman zrelijim i ljepšim. Oni su kao grane drveta.’ Imam-i a’zam Ebu Hanifa i imam-i Malik
i imam-i Ebu Bekir Ahmed Razi i mnogi drugi duboko učeni alimi su isto tako rekli (tj. da se iman niti
povećava ibadetom i niti smanjuje griješenjem). Jer, iman znači potpuno vjerovanje. Prema tome, on se
niti povećava niti smanjuje. Povećavanje imana u srcu znači smanjivanje nevjerstva (kufra). Ovo je
nemoguće. Imam Šafi’ija i Ebul-Hasan Eš’ari rahime-humullahu teala su rekli da se iman povećava ili
smanjuje. Međutim, u knjizi Mevakif je rečeno da su oni mislili, kada su to rekli, ne na povećavanje i
smanjivanje imana već na jačinu imana. Jer, Poslanikov iman i iman njegovih sljedbenika (njegovog
ummeta) nije isti. Iman osobe koja je sa razumom i znanjem izučavala pa onda vjerovala ono što je čula
je drukčiji od od imana onog ko samo vjeruje ono što čuje. [Iman Evlije koji je dobio mukašefu i
mušehadu nije isti kao iman vehabije koji nema pojma o tesavvufu.] U Kur’ani kerimu piše da je
Poslanik Ibrahim alejhisselam htio da njegovo srce dobije itminan (mir, spokoj) i jakin (sigurnost i
ubjeđenje koji se temelje na objavi). Imam a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu teala je ovako napisao u
njegovoj knjizi Fikh-i ekber, ‘Imani onih na nebu (meleka) i onih na zemlji (ljudi i džina) se ne
smanjuju i ne povećavaju u odnosu na činjenice koje se moraju vjerovati. Iman se povećava i smanjuje
u odnosu na itminan i jakin. Drugim riječima, jačina imana se povećava ili smanjuje. Međutim, ako
nema jakina i jačine neće biti ni imana.’” Ovdje se završava prijevod Hadimijevog citata. [Knjiga El-
kavl-ul-fasl je dragocjeno objašnjenje knjige Fikh-i ekber. Ona je na arapskom jeziku. Ova knjiga je
izdata 1975. godine u Istanbulu.]

Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi rahime-hullahu teala je ovako napisao u 266. pismu njegove
knjige Mektubat: Pošto je iman srčana potvrda i vjerovanje on se niti povećava niti smanjuje.
Vjerovanje koje se povećava i smanjuje se ne zove iman. Ono je pretpostavka (zan). Kada čovjek
obavlja ibadet i ono što Allah dželle-šanuhu voli njegov iman postaje uglačaniji, ispoliraniji, svjetliji
(više nurli), i sjajniji. Kada čovjek radi ono što je zabranjeno (haram) njegov iman postaje mutniji,
manje uglačan, manje sjajan. Dakle, povećavanje i smanjivanje su promjene, koje se dešavaju na račun
djela, u blistavosti i sjaju imana. U imanu, samom po sebi, nema ni povećavanja ni smanjivanja.
Izvjesni [alimi koji su rekli da se iman ili povećava ili smanjuje] su rekli da je sjajni, blistavi iman
(iman koji je jako uglačan, sjajan), veći od onog koji je mutan, koji nije uglačan, nije sjajan. Oni nisu
smatrali imanom iman koji je mutan (neuglačan, neispoliran, koji nije sjajan). Oni su čak smatrali sjajni
iman nekih ljudi kao iman, ali su rekli da je manji od imana drugih, kao da su [dvije vrste] imana kao
dva ogledala sa drukčijim stupnjevima sjaja i uglačanosti, i kao da je ogledalo koje zbog svog
prevelikog sjaja jasnije odražava lik više od onog koje je manje sjajno. Neki drugi su rekli da su ova
dva ogledala ista ali da su njihov sjaj i predmeti koje oni odražavaju, to jest njihove karakteristike,
različite. Od ove dvije grupe ljudi prva je gledala samo na vanjsku glazuru i nije mogla vidjeti pravo
stanje stvari. Hadisi šerif kaže, “Ebu Bekirov iman je teži od kolektivnog zbira svih imana svih
pripadnika moga ummeta.” Ove se odnosi na blistavost i sjaj (nur) imana.

Vehabijska knjiga citira hadisi šerif koji kaže, “Nečiji iman nije potpun sve dok on ne voli mene više
od svoje djece, svojih roditelja i svakog drugog”, i kaže, “Ljubav (muhabbet) je u kalbu. Ona je rad
(posao, funkcija) kalba. Prema tome, ovaj hadisi šerif pokazuje da su djela i ibadeti dio imana i da su
neophodni (šart) za iman.”

Ljubav nije rad kalba (koji se nalazi u srcu) već atribut kalba. Čak i kad bi ptihvatili tvrdnju da je ona
rad kalba ne može se reći da je rad tijela i organa rad srca. Ko radi velike grijehe biće kažnjen. Ko ih
ima u kalbu ili ima namjeru da ih uradi neće biti kažnjen. Vjerovanje je dobro djelo kalba. Nevjerovanje
ili nevjerstvo (imansuzluk) je loše djelo kalba. Nevjerstvo (imansuzluk) nije djelo tijela. Na primjer, laž
je haram. Ko laže radi loše djelo. Ali on nije nevjernik (kafir). Ko odobrava laganje ili ne vjeruje da je
laganje haram postaje kafir.

Vehabija kaže, “Iman postaje originalan vjerovanjem i praksom kalba i potvrdom jezika i obavljanjem
ibadeta. Ovako je takođe rekao i ehli sunnet vel-džema’at.” On onda ovako kaže na 339. stranici, “Ako
neko voli Allaha on mora da voli i one koji su Mu pokorni, Njegove Poslanike, Njegove dobre (salih)
robove i one koje Allah voli.”

Prema tome, ljubav prema Evlijama rahime-humullahu teala je znak ljubavi prema Allahu dželle-
šanuhu. Ništa se ne može reći protiv onih koji izražavaju svoju ljubav prema njima. Kako je i
vehabijska knjiga primorana da napiše, zabranjeno je, i kufr je, voljeti one koje Allah dželle-šanuhu ne
voli, i potrebno je, i znak je imana, voljeti one koje On voli. To je ibadet koji se zove hubb-i fillah ve
bugd-i fillah za koji je rečeno da je najviši od svih drugih ibadeta. Nevjernici i višebošci (kafiri i
mušrici) vole drugo štošta osim Allaha dželle-šanuhu. Pošto muslimani vole Allaha dželle-šanuhu oni
vole Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i Evlije rahime-humullahu teala koje i Allah dželle-
šanuhu voli. Vehabijska knjiga brče ove dvije ljubavi jednu sa drugom. On pokušava da pripiše ajeti
kerime koje kažu da je Međutim, muslimani vole Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i
Evlije rahime-humullahu teala zato što vole Allaha dželle-šanuhu i zato što ih i On voli. Vehabijska
knjiga miješa ove dvije ljubavi jednu sa drugom. Ona uzima ajeti kerime, koji osuđuju kafirske ljubavi,
kao da oni obuhvataju (kao da se oni odnose na) ljubavi muslimana.

Neke haridžije, jedna od 72 bid’at sekte, i vehabije nisu protiv Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Ali oni,
pogrešno razumjevši i krivo tumačeći nassove (ajeti kerime i hadisi šerife) čija značenja nisu jasna i
definitivna već nejasna i sumnjiva, kažu da su obavljanje farzova i odustajanje od harama dio imana.
Oni kažu, “Da bi neko bio mu’min on treba vjerovati u šest temelja (šartova) vjerovanja i da živi po
islamu. Ko ne izvršava farzove ili radi harame postaje kafir.” Oni na osnovu pogrešnog razumjevanja
žigošu muslimane kao kafire. Međutim, iman je vjerovanje da su farzovi farz i da su harami haram.
“Nevjerovanje” i “vjerovanje bez obavljanja” su dva potpuno rzličita pojma. Pošto oni miješaju (brču)
ova dva koncepta jedan sa drugim oni se odvajaju od ehli sunneta. Ali, oni zbog ovog svog
(nakaradnog) vjerovanja ne postaju kafiri. Oni postaju inovatori u ibadetu (bid’at ehli), otpadnici,
jeretici. Međutim oni, koji bez te’vila nassova smatraju muslimane koji ne ibadete, ili rade harame,
kafirima, postaju sami sobom kafiri. Hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu puni srce imanom onog
ko ne voli inovatora [u ibadetu]. Allah dželle-šanuhu će spasiti od straha Sudnjega dana onog ko
osudi inovatora [u ibadetu].”

Tražiti pomoć od Poslanika i

dobrih muslimana (saliha)
3 - Na 98. i 104. stranici vehabijska knjiga, nakon pisanja ajeti kerima, koje kažu, oni mušrici koji
obožavaju nekog drugog osim Allaha dželle-šanuhu i upotrebljavaju ih kao vesile (posrednika,
zagovornika) i kaže: “Prema ovim ajetima, oni koji verbalno traže pomoć od Poslanika ili dobrih
(saliha) robova, koji su mrtvi ili daleko, postaju mušrici (višebošci, politeisti).”

Muslimani ne vjeruju da će Evlije, rahime-humullahu teala, išta same po sebi uraditi ili (same od sebe)
pomoći. Mi vjerujemo da Allah dželle-šanuhu prima njihove dove i, zato što ih On puno voli, radi njih
(tj. radi njihovog hatra), stvara njihove želje. Obožavati roba (čovjeka) znači biti poslušan njegovim
riječima koje su u suprotnosti sa islamom i držati njegove riječi iznad Kitaba (Kur’ani kerima) i
Sunneta (hadisi šerifa). Biti poslušan onome ko nam naređuje da slijedimo islam nije tako. Biti
poslušan njemu je pokoravanje islamu. Hazreti Aliju radijallahu teala anh je za vrijeme Bitke na Hajberu
zabolilo oko. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mu je stavio na oko svoju blagoslovljenu (mubarek)
pljuvačku i učinio dovu. Allah dželle-šanuhu je radi Poslanika, radi njegovog hatra, izliječio oko. Ovaj
događaj je detaljno opisan i na 91. stranici vehabijske knjige gdje autor takođe navodi i reference koje
prenose Buharija i Muslim. [Molimo vas da takođe pogledate i 18. članak.]

Obožavaju li muslimani Evlije?

4 - Na stotinu osmoj stranici (vehabijiske knjige Feth-ul-medžid) piše: “Tesavvufdžije su u
mnogobožtvu (širku) i nevjerstvu (kufru). Učenik (murid) obožava svog šejha. Ša’ranijeve knjige su
pune ovakvog kufra. One obogotvoruju i obožavaju Husejnov grob, i grobove njegovog oca, njegove
djece, Šafi’ije, Ebu Hanife i Abdulkadira Gejlanija.” [Abdulkadir Gejlani je preselio na ahiret
561./1166. godine u Bagdadu.]
U trećem dijelu knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje, koja je na perzijskom jeziku, piše:

“Oni koji ovko vjeruju kažu da je prizivati nekoga ko nije prisutan (gaib) veliki širk. Oni u tom
kontekstu misle da kažu da ako neko čak zovne i Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, misleći da je
njegova mubarek duša prisutna (hazir), on postaje mnogobožac (mušrik). Jemenac Ševkani je ovako
napisao u njegovoj knjizi Durr-un-nadid, ‘Poštovati i posjećivati grobove, i tražiti pomoć [od mrtvih],
je kufr.’ On je rekao u njegovoj knjizi Tathir-ul-i’tikad, ‘Onaj ko priziva umrlog ili živog koji je
otsutan, bez obzira bio on, melek, Poslanik ili evlija, on postaje mušrik.’ Po ovom pitanju nemezheblije
kažu dvije različite stvari. Ako neko iz ljubavi kaže ‘Ja Resulallah!’, ne misleći da će ga [Poslanik] čuti,
on ne postaje mušrik. Ako on to kaže s vjerovanjem da će ga čuti on postaje mušrik. Mi trebamo upitati
ove ljude -- koji smatraju da su djela selefi salihina rahime-humullahu teala širk i da su muslimani
mušrici: Šta vi mislite kada kažete ‘gaib’? Ako mislite da je ‘gajb sve ono što ne vidimo’, onda bi, kada
kažemo ‘Ja Allah’ (takođe) bilo širk. U stvari, vi čak ne vjerujete ni da će Allah dželle-šanuhu biti viđen
u dženetu. Ako vi mislite da ‘gaib znači nepostojeće’, kako ćete reći da su duše Poslanika
alejhimussalavatu vetteslimat i evlija rahime-humullahu teala ‘nepostojeće’? Mi smo već u drugom
dijelu naše knjige dokazali da duše postoje. Ako kažete, ‘Mi vjerujemo u postojanje, percepciju i
svjesnost duša [da one čuju i razumiju] ali ne vjerujemo da one imaju tesarruf (da one mogu išta učiniti,
uraditi)’, Allah dželle-šanuhu je pobio ove riječi u petom ajetu sure En-nazi’at kada je rekao, ‘Tako Mi
onih koji teško rade.’ Mnogi alimi tefsira, na primjer, Bejdavi [Abdullah Bejdavi je preselio na ahiret
685./1286. godine u Tebrizu.] je napisao u svom Tefsiru [i Šejhzade {Šejhzade Muhammed je preselio
na ahiret 951./1544. godine.} u svom komentaru na njega, i u tefsiru Azizi, i u tefsiru Ruh-ul bejan i u
tefsiru Husejni] da ovaj ajet kaže da duše meleka i Evlija rade poslove. Duša (ruh) nije od materije.
Ona, kao i meleci, sa Allahovim dželle-šanuhu izunom (dozvolom) na ovom svijetu radi poslove. U
raznim ajetima Kur’ani kerima se kaže da meleci rade poslove, da uništavaju, ili su posrednici (vasite) u
ubijanju ili oživljavanju. Džini i šejtani takođe s lakoćom obavljaju teške poslove. Kur’ani kerim nas
obavještava o uslugama koju su džini učinili Sulejmanu alejhisselam. Na primjer, značenje trinaestog
ajeta sure Sebe’ kaže, ‘Džini su mu izrađivali što god je htio: kule, slike, velike kazane i zemljane
lonce nepokretne.’ Džini mogu uraditi ogromne poslove iako nisu kadri i jaki kao meleci i duše. Na
ovom svijetu ima puno nevidljivih stvari koje rade ono sa čim ljudska moć ne može upravljati. Na
primjer, vazduh koji je lak i nevidljiv kada puše kao bura ili tornado može iz korjena iščupati drveće i
porušiti zgrade. [Elektricitet, atomi, laser i elektromagnetski valovi, iako se ne mogu vidjeti ljudskim
okom i najjačim mikroskopom, mogu proizvesti ogroman rad.] Mi ne vidimo moći, energije, urokljivih
očiju (nazara), čini (sihra) i čarolija. Svako je čuo za njihove zapanjujuće rezultate. Allah dželle-šanuhu
je, bez sumnje, jedini stvaralac svega što se dešava. Ali, pošto su ovo sve sredstva za Allahovo dželle-
šanuhu davanje i stvaranje mi mislimo da to oni čine i kažemo da to oni čine i daju. Kad nije kufr i širk
reći to ‘oni čine’ zašto bi onda bilo širk reći ‘duše evlija čine’? Kako god ‘oni’ rade i čine s Allahovim
dželle-šanuhu davanjem i stvaranjem, tako isto i duše Evlija rade i čine stvari s Allahovim dželle-šanuhu
davanjem i stvaranjem. Ako neko kaže da je širk reći ‘oni rade’ i ‘oni čine’ on je u stvari u kontradikciji
s Kur’ani kerimom.

Ako neko kaže: “Kur’ani kerim nas obavještava da su džini, šejtani i zrak djelotvorni pa je prema tome
dozvoljeno reći ‘ovi rade’, a pošto Kur’ani kerim ništa ne kaže da duše Evlija rade te i te poslove, širk je
išta tražiti išta od duša,” mi ga potsječamo na prethodno citirani peti ajeti kerim sure En-nazi’at. Mi
smo već, u prethodnom članku, rekli o hadisi šerifu i dovi slijepom muslimanu koji je htio da progleda; i
dovi koju treba proučiti kada smo sami u pustinji; i naređenju, ‘Kada posjećujete (zijaretite) grob
nazovite selam!’; i događaju koji nam prenosi Osman bin Hunejf, radijallahu teala anh. Ovi svi, i mnogi
drugi slični dokumenti, su dokaz da je dozvoljeno tražiti pomoć od odsutnog. Međutim, ovaj čovjek
kaže da su ovi mešhur (čuveni) i sahih (istiniti) hadisi šerifi slabi ili izmišljeni (daif ili mevdu’). On čak
ni ne obraća pažnju na riječi alima ehli sunneta i čuvenih velikana tesavvufa. Jer, on kaže da je slijeđenje
bilo kog od četiri mezheba širk i kufr. Na primjer, Gulam Ali Kusuri je napisao sljedeće u njegovoj
knjizi Tahkik-ul-kelam, ‘Oni koji slijede jedan od četiri mezheba, ili pripadaju Kadirijje, Češtijje i
Suhteverdijje tarikatu su kafiri, mušrici i sljedbenici novotarje (bid’at ehli).’” Ovdje se završava
prijevod iz knjige Usul-ul-erbe’a. (Molimo vas da za dalju diskusiju pogledate 8. i 35. članak.) [Ova
knjiga, Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje, je napisana 1346./1928. godine u Indiji na perzijskom
jeziku a izdata je u Pakistanu. Drugo izdanje ove knjige je napravljeno 1395./1975. godine u Istanbulu.
Imam-i Rabbanijev rahime-hullahu teala potomak, Hakim-ul-ummet hadže Muhammed Hasan Džan
Sahib rahmetullahi teala alejhim edžma’in je njen autor. [Muhammed Hasan Džan Mudžeddidi je
preselio na ahiret 1349./1930. godine.] Knjiga Tarik-un-nedžat, koju je napisao isti autor odgovara
novonastalim (bid’at) sektama. Ona je na arapskom je jeziku. Ona je izdata 1350. godine po Hidžri u
Pakistanu zajedno sa njenim prijevodom na urdu jezik. Ovu knjigu je Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi
iz Istanbula ponovo reprodukovala i izdala 1396/1976. godine.]

Obožavaju li muslimani grobove?

5 - On navodi na stotinu jedanaestoj stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid hadisi šerif koji glasi,
“Životi i imovina onih koji kažu ‘La ilahe illallah’ i ne obožavaju ništa drugo osim Allaha dželle-
šanuhu su haram,” i onda kaže, “Samo izgovaranje kelime-i tevhid ne može spasiti čovjekovu krv i
imovinu. Oni koji obožavaju grobove i mrtve spadaju u ovu grupu. Oni su gori od višebožaca iz
vremena džahilijjeta (vrijeme prije islama) koji se spominju u Kur’ani kerimu.”

Izvjesni ljudi iznoseći značenje ajeti kerima “Ubij višebožce gdje god ih nađeš!” kao razlog, žele da
ubijaju muslimane i pljačkaju njihovu imovinu. Oni citiraju riječi hurufija i neznalica, koje su
nevjerstvo (kufr) i višeboštvo (širk), i napadaju tesavvuf i velike autoritete tesavvufa. Oni citiraju
hadisi šerife koji osuđuju one koji obožavaju drveće, kamenje, i grobove, i kažu da je gradnja turbeta i
posjećivanje grobova višeboštvo i nevjerstvo.

Smatrati kamen, drvo, ili nepoznati grob, sredstvom blagoslova (teberruka) je bez sumnje širk. Ali,
povezati sa tim posjetu grobovima, Pejgambera alejhimussalavatu vetteslimat, i Evlija rahime-
humullahu teala, u kojoj smo namjerili da njihovim blagoslovom (bereketom) dobijemo Allahov
dželle-šanuhu milost (fejz) i blagoslov (bereket), je potpuna neukost i idiotizam. Štaviše, to znači
izazvati razdor među muslimanima, i, radi toga, optužiti milione i milione muslimana kufrom i
širkom.

Veliki islamski učenjak (alim) Sulejman bin Abdulvehhab-i Nedždi, rahime-humullahu teala, autor
knjige Es-savaik-ul ilahijje firreddi alel-vehhabijje, je bio brat Muhammeda bin Abdulvehhaba
[umro 1206./1791. godine u mjestu Der’ijje], osnivača vehabizma. On je dokumentovano dokazao da
je vehabizam, koji je njegov brat napravio u saradnji sa Englezima, krivi put. On je ovako napisao na
četrdeset četvrtoj stranici ove njegove knjige:

Jedan od dokaza koji pokazuju da je tvoj put pokvaren je hadisi šerif koji je napisan u Sahihejnu, u
dvjema originalnim knjigama hadisa Buhariji i Muslimu. Ukbe bin Amir radijallahu anh je rekao,
“Resulullah sallallahu alejhi ve sellem se popeo na minber. To je bio zadnji put da sam ga vidio na
minberu. On je rekao, ‘Ja se ne bojim da ćete vi poslije mene postati mušrici. Mene je strah da
ćete vi, ubijajući jedni druge zbog ovodunjalučkih interesa, propasti kao drevna plemena.’”
Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je prorekao sve što će se desiti njegovim sljedbenicima
(ummetu) do Sudnjega dana. Ovaj sahih hadisi šerif kaže da njegovi sljedbenici neće nikad
obožavati idole i da je on siguran u to. Ovaj hadisi šerif obara put bid’ata (vehabizam) iz temelja.
Jer, vehabijska knjiga kaže da Muhammedov ummet obožava idole, da su muslimanske zemlje pune
idola i da su turbeta kuće kumira i idola. Ona kaže da takođe i onaj, ko ne vjeruje da osoba koja
očekuje pomoć ili šefa’at od turbeta, postaje kafir. Međutim, muslimani su vijekovima posjećivali
groblja i tražili od Evlija posredništvo i zalaganje (tevessul i istigasu). Nijedan alim islama nije rekao
da su taki muslimani mušrici. Oni su ih smatrali muslimanima.

Pitanje: Jedan hadisi šerif kaže, “Ja se najviše plašim širka od svega što će vam se desiti.” Šta bi vi
rekli o tome?

Odgovor: Iz drugih hadisi šerifa se razumije da ovaj hadisi šerif govori o širku asgar (o malom širku,
oprostivom širku, malom višeboštvu). Svi drugi slični hadisi koje nam prenose Šeddad bin Evs, Ebu
Hurejre, Mahmud bin Lebib, radijallahu teala anhum, kažu da se Resulullah sallallahu alejhi ve sellem
bojao da će njegov ummet činiti mali širk, širk-i asgar. I desilo se je upravo onako kako je rečeno u
hadisi šerifima. Mnogi muslimani su zapali u mali širk (širk-i asgar). Ti brčeš mali i veliki širk (širk-i
asgar i širk-i ekber), i optužuješ muslimane nevjerstvom (kufrom), i nazivaš kafirima muslimane koji
ne zovu muslimane kafirima. Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Es-Savaik-ul-ilahijje.
[Knjigu Es-savaik-ul ilahijje firreddi alel-vehhabijje je 1306. godine po Hidžri prvo izdala
bagdadska Izdavačka Kuća Nuhbet-ul-ahbar. Drugo štampanje je napravljeno foto ofsetom
1395/1975. godine. To izdanje je pripremila Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi iz Istanbula.]

Hadisi šerif “O ljudi! Izbjegavajte tajni širk,” je ovako objašnjen na četiri stotine pedeset prvoj
stranici knjige Hadika: “Ova vrsta idolopoklonstva (višeboštva, širka) znači vidjeti samo sredstva
(sebebe) i ne misliti da Allah dželle-šanuhu stvara. Vjerovati da sredstva stvaraju poslove (nešto)
znači pripisati ih (tj. ta sredstva te sebebe) kao partnere Allahu dželle-šanuhu. Pripisati stvari koje
vidimo, ili o kojima mislimo, kao partnere Njemu se zove širk-i dželi [to jest otvoreni širk.] Vjerovati
da stvari -- koje islam, razum i običaj smatraju posrednicima (sebebima) -- stvaraju je širk-i hafi
(tajni, prikriveni širk).” Abdulhak Dehlevi rahmetullahi alejh kaže na pedesetoj stranici svoje knjige
Eši’at-ul-leme’at, “Obožavati idole je širk-i ekber (veliki širk, veliko mnogoboštvo). Ovo je vrsta
širka koja izaziva nevjerstvo (kufr). Licemjerno obavljanje ibadeta, i činjenje dobrote, je širk-i asgar
(mali širk, malo mnogoboštvo). Ovaj mali širk nije nevjerstvo (kufr).” Ova dva mnogoboštva (širka)
su od širka dželi.

Gore navedeni hadisi šerif iz knjige Hadika ne kaže da je traženje nečega od duša i umrlih
mnogoboštvo (širk). Gore navedeni hadisi šerif znači da je -- dok upotrebljavamo sredstva, tj. dok
tražimo nešto od ljudi i dok koristimo vidljive i nevidljive stvari -- mnogoboštvo (širk) vjerovati da su
ta sredstva uradila proističući ishod (rad, posao). Ukratko, potraga za sredstvima (sebebima) je
sunnet. Vjerovanje da sredstva daju nešto je širk. Jer, sredstva ne mogu ništa dati (uraditi), ona su
samo povod za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. Onaj ko daje (ispunjava ono što želimo) je Allah
dželle-šanuhu a ne sredstva. Onaj ko vjeruje da sredstvo, bez obzira bilo ono živo ili mrtvo, može dati
šta hoće, to jest da sredstvo može nešto stvoriti, pripisuje Allahu dželle-šanuhu šerika (druga, tj.
pripisuje nekog drugog Njemu ravnog). Tražiti išta od njega (tj. od sredstva, od sebeba), sa ovakvim
ubjeđenjem, znači obožavati ga. Upotreba sebeba sa vjerovanjem da će Allah dželle-šanuhu stvoriti, a
ne sebeb, nije obožavanje već prijanjanje za sredstva (sebebe). Kada muslimani hoće nešto ili od
živog ili umrlog, ili od prisutnog ili odsutnog, oni ne vjeruju da će im oni sami sobom ispuniti njihovu
želju. Oni se drže za sredstva dok (istovremeno) očekuju da im Allah dželle-šanuhu ispuni njihovu
želju. Oni vjeruju da je Allah dželle-šanuhu Stvaralac. Dakle, kada muslimani traže nešto od duša ili
umrlih to ne znači da ih oni obožavaju. To ne znači da ih smatraju bićima koja treba obožavati (tj.
ma’budom). Samo Allah dželle-šanuhu sam sve stvara putem, preko, sredstava i posrednika. On
nam je zbog toga naredio da se čvrsto uhvatimo (držimo, priljubimo) za sredstva i posrednike. Mi se
iz ovog razloga hvatamo za sredstva koja su povezana sa tom (tj. našom) željom. Čvrsto hvatanje za
sredstva i prianjanje za njih nije širk. Niti je to grijeh. Ali, očekivanje od sredstava (sebeba) je
mnogoboštvo (širk). Očekivati od njih, sa uvjerenjem da oni mogu dati sve što se poželi, je veliki širk
(širk-i ekber). Očekivati od njih sa uvjerenjem da će oni dati preko moći koju im je Allah dželle-
šanuhu dao je tajni prikriveni širk (širk-i hafi). Očekivati da nam Allah dželle-šanuhu ispuni želju, a
ne sebebi, i vjerovati da samo Allah dželle-šanuhu sve stvara, a ne sebebi, je u skladu sa islamom.
Muslimani tako traže nešto od mrtvih i od duša. Ovakva dozvoljena traženja se nazivaju tevessul ili
istigase.

Da bi saznali da li onaj, ko traži nešto od živog ili od umrlog, obožava tu osobu ili joj čini tevessul mi
gledamo da li on, kada traži, radi nešto što nije u skladu sa islamom. Ako on radi, tj. ako on radi
haram ili propušta farzove da bi ga zadovoljio, može se zaključiti da ga on obožava. Kako se vidi
vehabije (koje ne postupaju u skladu sa islamom) kada zadovoljavaju žive, kada od njih nešto traže,
izlaze iz islama postaju mušrici. Međutim, muslimani koji, dok čine tevessul, ne rade ništa što nije u
skladu s islamom, izvršavaju Allahovo dželle-šanuhu naređenje. Oni se drže za sebebe. Ako ih oni,
koji ih nazivaju mušricima, to čine (tj. nazivaju mušricima) bez te’vila (oni sami sobom) postaju
kafiri. Ako neka osoba izađe iz islama sa ciljem da zadovolji požude i želje svoga nefsa, to jest, da
zadovolji seksualne želje i požude svog nefsa, takva osoba će se smatrati da ona obožava svoj nefs.
Ali, naša vjera nije rekla da je obožavanje našeg nefsa širk. To znači, takvi ljudi ne postaju kafiri
(nevjernici) već fasici (grešnici).

Dobivanje bereketa od nekog

drugog osim Pejgambera
6 - On (vehhabija) kaže na 142. stranici: “Ashabi i njihovi nasljednici nisu dobijali bereket (berićet)
 ni od kog drugog osim od Pejgambera. Niko ne može biti ortak s Pejgamberom ni u jednoj stvari
koje su specifične za njega.”

Evo još jedne laži autora ove knjige. Hazreti Omer je, prije nego što je izašao i učinio dovu da padne
kiša, dobio bereket preko hazreti Abbasa. Molimo čitaoca da o detaljima ovoga događaja pogleda
članak pod brojem 24! Alimi islama su detaljno opisali stvari koje su specifične za Resulullaha. Na
primjer, prijevod knjige Mevahib-i ledunnijje je odličan primjer (po tom pitanju). Nijedna od ovih
knjiga ne piše da se samo preko Resulullaha može dobiti bereket. Niti one pišu da se ne može dobiti
bereket preko nekog drugog. One kažu da se bereket takođe može dobiti i preko drugih. Povezivanje
posjete grobovima onih koje Allah dželle-šanuhu voli sa ciljem da preko njih dobijemo bereket sa
obožavanjem kipova Lata i Uzza je klevetanje (iftira) Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Hadisi šerif
kaže, “Ko daje (pripisuje) Kur’ani kerimu pogrešna značenja postaje kafir.” Autor ove knjige
daje sumnjivim (šubheli) ajetima (odnosno ajetima koji nemaju jasno značenje) pogrešna i
neispravna (netačna) značenja, i naziva muslimane mušricima.

Porijeklo tesavvufa
7 - On kaže na 126. stranici: “Vidi se da su tesavvuf, u njegovim ranim periodima, planirali indijski
jevreji. On je usvojen od starih Grka. Oni [mutasavvifi] su iz tog razloga podijelili muslimane i
rasparčali ih u razne grupe (firke).”

Isto tako i Mevdudi, jedan pakistanskih nemezheblija, širi i sije gore navedene riječi u njegovoj knjizi
Oživljavajući pokreti u islamu. Jeretici, sa ciljem da ispune svoje želje i egoističke prednosti se
presvlače u haljine koje društvo smatra vrijednim i vrlim. Pametnim i učenim ljudima nije teško
prepoznati i razdvojiti ove pokvarenjake od dobrih ljudi. Međutim, puke neznalice (džahili) im vjeruju i
-- pretpostavljajući da su oni koji su se obukli u sufijske (tesavvufdžijske) haljine prave sufije -- misle da
su takođe i velikani tesavvufa kao i ove pokvarene sufije. Oni pokušavaju da okleveću (i bace blato na i
optuže) velike autoritete tesavvufa. Muslimani bi trebali biti u stanju da razluče istinu od neistine. Oni se
ne bi smjeli izražavati loše o velikanima tesavvufa.

Imam Muhammed Ma’sum Faruki rahmetullahi alejh, koji je bio veliki alim i specijalista u
tesavvufskom znanju i šampion Evlija njegovog vremena, je ovako napisao u 59. pismu, u drugom tomu
njegove knjige Mektubat:

“Sva spoljna (suri) i duhovna (ma’nevi) savršenstva se dobijaju kroz Resulullaha Muhammeda sallallahu
alejhi ve sellem. Ona koja su spoljna, zapovijedi i zabrane, su nam prenesena putem knjiga koje su
napisali naši imami mezheba. Sakriveno znanje, koje se odnosi na dušu i kalb, je došlo preko velikana
tesavvufa. U Buharijinom sahihu piše da je Ebu Hurejre radijallahu anh rekao, ‘Ja sam napunio dvije
šolje od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Ja sam vam jednu objasnio. Vi bi me ubili kad bi vam
objasnio drugu.’ U Buharijinom sahihu se takođe kaže da je -- kada je Omer radijallahu anh preselio na
ahiret -- njegov sin Abdullah radijallahu teala anh rekao da je sa njim umrlo i devet desetina znanja.
Kada je vidio da su se slušaći zbunili on je dodao da on sa tim ne misli na znanje fikha već znanje koje
se odnosi na Allaha dželle-šanuhu. Svi putevi tesavvufa potiču od Resulullaha sallallahu alejhi ve
sellem. Velikani tesavvufa su u svakom vijeku dobijali preko svojih učitelja (rehbera) ma’rifete koji
zrače iz Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem mubarek kalba. Tesavvuf nisu izmislili jevreji i
tesavvufdžije. Tačno je da su izraze, kao što su fena, beka, džezbe, suluk i sejr-i ilallah, koji se
upotrijebljavaju za napredovanje na putu tesavvufa, prvo upotrijebili velikani tesavvufa. U knjizi
Nefehat piše da je Ebu Sa’id-il-Harraz rahmetullahi teala alejh prvi upotrijebio izraze fena i beka.
Dakle, ma’rifeti tesavvufa dolaze od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Imena za te ma’rifete su
data kasnije. U mnogim knjigama piše da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem činio zikr kalbom
prije nego što je informisan da je Poslanik. Tevedždžuh (velika zadubljenost) prema Allahu dželle-
šanuhu, nefi (negacija) i isbat (potvrda) zikr i murakaba (meditacija) su takođe postojali i u vrijeme
Resulullaha sallallahu teala alejhi ve sellem i Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžma’in. Iako se
gore spomenuti izrazi nisu čuli od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem njegove česte ćutljivosti
(povučenosti) pokazuju da je on imao ta duhovna stanja (halove). On je rekao, ‘Malo tefekkura je
korisnije od hiljadu godina ibadeta.’ Tefekkur znači odbacivanje apsurdnih misli i razmišljanje o
stvarnosti. Hidir (Hizir, Hzr) alejhisselam je naučio Abdulhalika Gondžduvanija rahmetullahi alejh da
tesavvufdžije (sufije) trebaju činiti zikr na taj način što će stalno ponavljati kelimu tevhida (la ilahe
illallah).

Pitanje: Da su ma’rifeti tesavvufa došli od Resulullaha ne bi bilo nikakvih diferencijacija. Međutim, u

tesavvufu postoje razni putevi. Zašto su u njima svima drukčiji halovi i ma’rifeti?

Odgovor: Ova diferencijacija je zbog razlike u ljudskim sposobnostima i uslova u kojima se oni nalaze.
Na primjer, iako je moguće da za bolest postoji specifičan lijek, prognoza i medicinsko liječenje varira
prema pacijentu. To je slično razlici između nečije fotografije koje su napravili razni fotografi. Svako
savršenstvo (kemal) je uzeto od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Radi moći i načina recepcije je
bilo malih razlika. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je podučavao u drukčijim dozama svoje Ashabe
tajno znanje, ma’rifete. U stvari, on je rekao u hadisi šerifu, ‘Recite svakom čovjeku onoliko koliko on
može razumjeti!’ Jednoga dana, dok je on otkrivao hazreti Ebu Bekru izvjesno suptilno znanje, je
došao hazreti Omer. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je promijenio način izražavanja. Kada im se
hazreti Osman pridružio on je opet učinio isto. Kada je hazreti Alija došao on je opet promijenio svoj
način izražavanja. On je izlagao drukčije, u skladu sa njihovim talentom i prirodom, radijallahu teala
anhum edžma’in.

Svi tesavvufski putevi potiču od hazreti imama Dža’fera Sadika rahmetullahi teala alejh. Imam Dža’fer
Sadik je povezan sa Resulullahom preko dvije linije. Prva je očinska. Ona ga, koja ga povezuje sa
Resulullahom preko hazreti Alije radijallahu teala anh. Druga je materinska, preko porijekla materinih
djedova, koji ga povezuju sa Resulullahom sallallahu alejhi ve sellem preko hazreti Ebu Bekira
radijallahu teala anh. Pošto je imam Dža’fer-i Sadik, rahmetullahi teala alejh, i potekao s materine strane
preko Ebu Bekira Siddika, i takođe dobio fejz od Resulullaha preko njega, on je rekao, ‘Ebu Bekir
Siddik mi je dao dva života.’ Ova dva puta fejza i ma’rifeta koja je imao imam Dža’fer Sadik se nisu ni
pomiješala ni presjekla. Kroz ovog hazreti imama fejz teče velikanima Ahrarijja preko puta hazreti Ebu
Bekira, a drugim silsilama (lancima) teče preko puta hazreti Alije.”

[Na 122. stranici (vehabijske knjige Feth-ul-medžid) piše: “Na putu, kada su se vraćali iz Bitke na
Tebuku, Resulullah je rekao Huzejfi (Huzejfe-tebnil-Jemana) imena munafika. Huzejfe nije rekao ova
imena nikome da se ne bi napravila fitna. Kako je očigledno, nije bilo nikakvog Huzejfinog tajanstvenog
znanja kako to sufi jeretici tvrde. Jer, islam je otkriven i on nema nikakvog tajanstvenog znanja.” On u
ovom citatu tvrdi da su židovi izmislili tesavvufsko znanje. Međutim, on ovako piše na 30. stranici:
“Većina ashaba nije znala znanje koje je Resulullah otkrio Mu’azu bin Džebelu. Jer, Resulullah je rekao
Mu’azu da ga ne govori nikome. Dakle, znanje je dozvoljeno sakriti iz dobrih i korisnih razloga.”

Očigledno je da ovoj vehabijskoj knjizi nedostaje povezanost. Svaki dio ove knjige, koja ima 500
stranica, je pun sličnih, neprimjernih, i blesavih redaka. Ovaj autor baca prašinu u oči sa citiranjem
stotina ajeti kerima i hiljada hadisi šerifa. Ali, s obzirom da on nema pojma o naukama tefsira i hadisa,
on sa svojim brzopletim perom izmišlja značenja sa kojima pokušava da zavede čitaoce i luta (tumara)
krivim putem.]

Muhammed Ma’sum rahmetullahi alejh ovako piše u drugom tomu njegovog Mektubata, u 61. pismu:
“Dobijanje Allahovog dželle-šanuhu ma’rifeta, to jest spoznavanje Allaha dželle-šanuhu, je najkorisnija
i najdragocjenija stvar na ovom svijetu. Allah dželle-šanuhu se može spoznati na dva načina. Prvi način
je spoznavanje Allaha dželle-šanuhu onako kako su nam to alimi ehli sunneta rahime-humullahu
saopštili. Drugi način je razumijevanjem velikana resavvufa. Prvo znanje se može dobiti izučavanjem i
razmišljanjem. Drugo se može dobiti putem kalbovog kešfa i šuhuda. Prvo se odnosi na znanje (ilm)
koje potiče iz razuma (akla) i inteligencije dok se drugo odnosi na duhovno stanje (hal) koje potiče iz
originala, iz stvarnosti. U prvom ima alim kao posrednik. U drugom se arifova meditacija završava zato
što postajanje arifom nečega (kad se postane arif nečega to) znači gubljenje (nestajanje) u toj stvari. To
je lijepo izraženo u ovom stihu:

Spuštanje i podizanje te ne približava,

Gubljenje postojanja te približava Hakku!

Prvo znanje se odnosi na ilm-i husuli (znanje koje se dobija učenjem). Drugo se odnosi na ilm-i huduri
(znanje koje se dobija otkrovenjem). U prvom nefs nije odustao od neposlušnosti (azginluka). U drugom
je nefs ubijen i on je uvijek sa Hakkom. U prvom, iman je slika (suret) imana. Ibadeti su slika (suret)
ibadeta. Hadisi kudsi kaže, ‘Budite u neprijateljstvu sa vašim nefsom! On je sa Mnom u
neprijateljstvu.’ Iman kalba koji je gore spomenut se zove medžazi iman (metaforični iman). Ovaj
iman može izaći, otići. Drugi iman, s obzirom da u njemu nema ni traga čovječnosti (insanluka), i s
obzirom da je nefs sam sobom postao vjernik, je zaštićen od izlaska (gubljenja). On se naziva hakiki
iman (stvarni iman). Ibadeti na ovom nivou su stvarni. Metafora (medžaz) se može izgubiti. Stvarnost
(hakikat) se nikad ne gubi, nikad ne prestaje postojati. Hadisi šerif, ‘O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Ja
od Tebe tražim iman čiji kraj nije kufr (tj. koji se ne završava u nevjerstvu),’ i značenje 136. ajeta
sure Nisa, ‘O vjernici! Vjerujte u Allaha i Njegovog Resula!’, se odnose na ovo stvarno vjerovanje
(iman). Imam Ahmed bin Hanbel rahime-hullahu teala je sa ciljem da dobije ovaj ma’rifet -- iako je bio
na visokom stepenu znanja i idžtihada -- žurio da služi Bišr-i-Hafija rahime-hullahu teala. Kada su ga
upitali zašto je on tako blizak sa Bišr-i-Hafijem on je odgovarao, ‘On zna Allaha bolje od mene.’”

[Na 109. stranici ove vehabijske knjige ovako piše: “Rodoslov imam-i-Ahmed-bin-Muhammed-bin
Hanbela se kod Nizar-bin-Me’adda nadovezuje na Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem. On je bio u
fikhu i hadisu najuzvišeniji alim njegovog vremena. On je bio u vera’u i u slijeđenju sunneta na visokom
nivou. On je rođen 164. godine u Bagdadu gdje je i preselio na ahiret 241. godine po Hidžri.” U
Feriduddin-i-Attarovoj rahime-hullahu teala knjizi Tezkire-tul-evlija, koja je na perzijskom jeziku, piše
da je Ahmed bin Hanbel posjećivao predavanja (sohbete) mnogih šejhova, kao na primjer, Zunnun-i-
Misrija, i Bišr-i-Hafija (rođen 150. preselio na ahiret 227.). Jedna žena, koja je bila nepokretna (bogalj),
je poslala imamu Ahmedu svoga sina sa molbom da joj učini dovu da ozdravi. Imam je uzeo abdest,
klanjao namaz, i učinio je dovu. Kada se sin vratio kući njega je njegova majka dočekala na kapiji. Ona
je bila izliječena sa bereketom imam-i-Ahmedove dove.]

“Imam-i a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh je u svojim zadnjim godinama ostavio rad idžtihada. On
je proveo dvije godine u sohbetu (društvu) hazreti Dža’fera Sadika rahime-hullahu teala. Kada su ga
upitali zašto je on to uradio on je odgovorio, ‘Da ne bi te dvije godine Nu’man bi otišao u propast
(helać).’ [Hazreti imam-i-a’zamovo ime je bilo Nu’man.] Iako su oba imama [i Ebu Hanifa i Ahmed bin
Hanbel] bila na najvišem stepenu u znanju (ilmu) i ibadetu oni su otišli velikanima tesavvufa i (od njih)
dobili ma’rifet i njegov plod -- stvarni iman (hakiki iman). Postoji li veći ibadet od idžtihada? Postoji li
superiornije djelo od podučavanja i širenja islama? Oni su to sve ostavili i otišli da zagrle služenje
(hizmet) velikana tesavvufa i da tako dobiju ma’rifet.

Vrijednosti djela (amela) i ibadeta se mjere sa stepenom imana. Blještavosti i blistavosti ibadeta (genitiv
množine od riječi ibadeti) su ovisni o količini ihlasa. Kako iman postaje sve savršeniji i savršeniji, i
kako ihlas postaje sve potpuniji i potpuniji djela postaju sve svjetlija (više nurli) i prihvaćenija, uslišanija
(kabulnija). Savršenstvo imana i upotpunjavanje ihlasa su ovisni o ma’rifetu. Pošto su ma’rifet i stvarni
iman ovisni o sticanju fene (tj. fena’a), i ‘smrti prije smrti’, savršenstvo imana je upravo proporcionalno
nečijoj feni (tj. nečijem fena’-u). Mora da hadisi šerif iz ovog razloga kaže da je Ebu-Bekr-Siddikov
radijallahu anh iman superiorniji i uzvišeniji od kolektivnog zbira imana svih drugih muslimana (tj.
kolektivnog zbira imana cijelog ummeta). (Hadisi šerif kaže,) ‘Ebu Bekrov iman bi, ako se izvaga
nasuprot svih drugih imana mog ummeta, bio teži, ’ jer, on je bio u cijelome ummetu najnapredniji u
fena’-u. Hadisi šerif, ‘Ko hoće da vidi mrtvog čovjeka koji hoda mora da pogleda u Ebu Kuhafinog
sina,’ to potvrđuje. Prednost Ebu-Bekr-Siddikovog radijallahu anh fena’a u ovom hadisu pokazuje da je
njegov stepen fene (fena’-a) jako visok.”

Imam Muhammed Ma’sum rahime-hullahu teala ovako piše u drugom tomu, u 106. pismu: “Stalno
ponavljaj predivnu riječ (kelimu) ‘la ilahe illallah’! Ovaj zikr obavljaj kalbom! Ova mubarek riječ je
jako korisna za čišćenje kalba. Kada se prva polovina ove lijepe riječi izgovori (tj. la ilahe) nestaje sve
osim Allaha. Kada se njena druga polovina izgovori (illallah) oglašava se (izjavljuje se) postojanje
pravog (hak) ma’buda (božanstva, onoga ko se mora obožavati). Napredovanje na putu tesavvufa (tj.
sejr i suluk) je (sa ciljem) da se dobije ovo dvoje. Hadisi šerif kaže, ‘Najdragocjenija (najcjenjenija)
riječ je la ilahe illallah.’ Nemoj biti u društvu mnogih nekih! Puno ibadeti! Čvrsto se uhvati za
Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem sunnete! Puno se čuvaj bidata (bid’ata), i onih koji rade bidate
(bid’at sahibije), i grešnika! I dobri i zli mogu činiti dobra djela. Ali samo se siddici čuvaju i suzdržavaju
od loših stvari.

Ti pitaš da li je štetno onim, koji su na putu tesavvufa, da nose skupocjene haljine koje su nabavljene na
halal način? Stvari u rukama ili na tijelu onog, čiji je kalb došao na stepen fene (fena’a), i kog ne
interesuje ništa drugo osim Allaha dželle-šanuhu, ne sprečavaju zikrenje njegovog kalba. Njegov kalb
nema odnosa sa njegovim vanjskim organima. Čak ni spavanje nije prepreka za zikir njegovog kalba (tj.
njegov kalb zikri i kad on spava). Ovo nije slučaj sa onim koji nije bio u stanju da dođe na stepen fene
(fena’-a). Njegovi vanjski, vidljivi, organi imaju vezu sa njegovim kalbom. Međutim, ne može se reći
da je njegovo nošenje novih i skupocjenih haljina i odjeće prepreka za rad njegovog kalba. Vjerski
velikani, imami ehli bejta, imam a’zam Ebu Hanifa i Abdulkadir Gejlani rahime-humullahu teala su
nosili jako skupe haljine. Knjige Hazane-turrivaje i Metalib-ul-mu’minin i Zahire saopštavaju da je
Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nosio skupocjeno džubbe (duga haljina sa dugim rukavima) koje je
vrijedilo 1000 dirhema srebra. Njega su vidjeli da klanja namaz u džubbetu koje je vrijedilo 4000
dirhema. Imam a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu teala je savjetovao svoje učenike da oblače nove i
skupocjene haljine. Ebu-Sa’id-Hudrija, radijallahu anh, su upitali kakvo je njegovo mišljenje o
promjenama i novim praksama u jelu, piću, i oblačenju. On je odgovorio da je to sve, ako je urađeno sa
halal novcem i bez hvalisanja i licemjerstva (rije), način da se pokaže Allahov ni’met (blagodat) i ihsan
(usluga, milost, dobročinstvo).

Postoje dvije vrste ljubavi prema svemu drugom osim prema Allahu dželle-šanuhu. Prva vrsta ljubavi
prema stvorenju je ljubav kalbom i tijelom i želja da ga se dobije. Ovakva ljubav je ljubav neznalica
(džahila). Napori na putu tesavvufa su sa ciljem da se kalb (koji je smješten u čovjekovom srcu)
oslobodi od ovakve ljubavi. Na taj način u kalbu ostaje samo ljubav prema Allahu. Čovjek se oslobodi
od skrivenog višeboštva (tj. širka {koji se zove} hafi). Dakle, vidi se da je tesavvuf neophodan da se
čovjek otarasi sakrivenog višeboštva. On je način da se dobije iman koji je naređen u značenju ajeti
kerima koje kaže ‘O vjernici! Vjerujte!’. Značenje naređenja u stotinu dvadesetom ajeti kerimu sure
En’am, ‘Odustanite od javnog griješenja i organima i kalbom’, pokazuje da se kalb mora otkačiti od
njegovih interesa prema svemu drugom osim prema Allahu dželle-šanuhu. Kakvo se dobro može
očekivati od kalba koji je zaljubljen u nešto drugo osim Allaha? Duša koja žudi za nečim drugim, osim
za Allahom dželle-šanuhu, nema kod Allaha dželle-šanuhu ni vrijednosti ni važnosti.

Druga vrsta ljubavi (prema stvorenju) je ona u koju je upetljana samo organska ljubav ili želja. Kalb i
duša, koji su se već predali Allahu dželle-šanuhu, ne znaju ni za šta drugo osim Njega. Ova vrsta ljubavi
se zove mejl-i tabi’i ili instinkt (nagon). To je samo tjelesna ljubav. Ona ne prlja kalb i dušu. Ona potiče
od karakteristika i potreba tjelesnih materija i energije u tijelu. Ljubav ove vrste prema stvorenjima
može postojati u onim koji su došli na stepen fene (fena’a) i beke (beka’a) i kod evlija visokog ranga,
rahime-humullahu teala. U stvari ona postoji u njima svima. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je
volio hladno i slatko šerbe. Hadisi šerif, ‘Dozvoljeno mi je da na vašem dunjaluku volim tri stvari’’,
je čuven. Knjige Šemail pišu da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem volio odjeću koja se zove
burd-i jemani koja je skrojena od pamuka i lana (ćetena).

Kada je nefs počašćen fenom (fena’-om) i kada stekne mir (itmi’nan) on postane kao pet latifa koji se
zovu srce (kalb), duša (ruh), tajna (sirr), i najveća tajna/skrivenost (ahfa). Džihad se, u ovom stanju
nefsa, čini samo protiv zlih želja materija i termalne i kinetičke energije tijela. Hadisi šerif kaže,
‘Odustanite od džunaha (grijeha) koji su učinjeni javno sa organima ili sa kalbom.’ Shodno tome
se može zaključiti djelovanje na druge ljude.

Ti pitaš je li nam dozvoljeno jesti ono što nam inovator (bid’at sahibija), i neko ko uzima mito i varalica
i grešnik ponude, ako odemo njihovim kućama? Bolje je ne jesti i ne ići. U stvari, oni koji su na putu
tesavvufa ih trebaju zaobilaziti. U slučaju potrebe je dozvoljeno. Haram je jesti nešto za što se zna da je
haram. Halal je jesti nešto za što se zna da je halal. Ako se ne zna je li nešto halal ili haram biće bolje
ako se to ne jede.

Pitanje: Je li tesavvuf bidat?

Odgovor: Jedno od naređenja islama je znati (upoznati) Allaha dželle-šanuhu i, sa tim ciljem, tražiti i
slijediti rehbera (učitelja) koji poznaje i podučava put tesavvufa. Allah dželle-šanuhu je rekao ‘Tražite
način (vesilu) da Mu se približite!’ Učenikovo dobijanje fejza i ma’rifeta od Muršida (Rehbera,
učitelja, majstora) je činjeno (postojalo) i bilo poznato svakom muslimanu još od vremena Resulullaha
sallallahu alejhi ve sellem. To nije nešto, što su velikani tesavvufa kasnije izmislili. Svaki muršid je
povezan sa kamilom (muršid-i kamilom) koji ga je istrenirao. Ova njihova veza (njihov lanac
povezanosti) ide unazad do Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Lanac povezanosti velikana
(autoriteta reda koji se zovu) Ahrarijje ide preko hazreti Ebu Bekra radijallahu teala anh do Resulullaha
sallallahu alejhi ve sellem. [Ubejdullah-i Ahrar je preselio na ahiret 895./1490. godine u Samerkandu.]
Međutim, lanci drugih puteva idu preko hazreti Alije radijallahu teala anh. Može li se to nazivati
bidatom? Iako su izrazi ‘muršid’ i ‘murid’ uvedeni kasnije, imena ili riječi nemaju nikakvu naročitu
važnost. Čak i ako ove riječi nisu postojale njihova značenja i kalbinske povezanosti su postojale.
[Takođe i vehabijska knjiga kaže da se trebaju uzeti u obzir značenja a ne riječi.] Zajednički osnovni
zadatak svih puteva tesavvufa je podučavanje (načina) kako činiti zikr kojega naša vjera zapovijeda.
Tihi, nečujni, zikr (odnosno zikr kalbom) je bolji od glasnog zikra. Hadisi šerif kaže ‘Zikr koji meleci
hafaze ne mogu čuti je sedamdeset puta bolji od zikra kojeg hafaze čuju.’ Zikr koji je naređen u
hadisi šerifu je onaj koji se čini kalbom (koji je smješten u srcu) i drugim latifama. U cijenjenim
knjigama piše da je Resulullah srcem zikrio prije nego što je obaviješten da je Pejgamber. Reći da je
tesavvuf bidat, i da su ga jevreji izmislili, je isto što i reći da je bidat čitati Buharijinu knjigu hadisa ili
knjigu fikha Hidaje.”

Imam Muhammed Ma’sum Faruki rahime-hullahu teala ovako piše u drugom tomu, u 36. pismu njegove
knjige Mektubatu: “Abdulhalik Gondžduvani rahime-hullahu teala je vođa tesavvufskog puta (reda)
koji se zove Hadžegan. Džezba (privlačnost) kajjumijjeta, koja je specifična za ovaj put, mu je došla od
hazreti Ebu Bekira Siddika radijallahu teala anh. On je podučavao način dobijanja ove džezbe. Ovaj put
se zove vukuf-i adedi i on se sastoji od hafi zikra (zikr-i hafi), koji opet dolazi od hazreti Ebu Bekira.
Drugi put, koji se zove džezbe-i ma’ijjet, je započeo s Behauddin-i-Buharijem rahime-hullahu teala.
Allauddin-i Attar rahmetullahi alejh, kutub njegovog vremena, je osnovao uslove (šartove) za dobijanje
ove džezbe. [Alauddin-i Attar Muhammed je preselio na ahiret 802./1400. godine u Buhari.] Ovi uslovi
se zovu tarika-i alaijje. Saopšteno je da je Alaijje najkraći put [put koji daje čovjeku da dobije za
najkraće vrijeme].” [On se takođe zove i Ahrarijje zato što je Ubejdullah-i Ahrar rahime-hullahu teala,
Alauddin-i-Attarov učenik, širio ovaj put njegovog hodže. Ubejdullah-i Ahrar je preselio na ahiret
895./1490. godine u Samerkandu.]

Muhammed Ma’sum rahime-hullahu teala ovako piše u drugom tomu, u 158. pismu: “Da bi se dobila
sreća (se’adet) moraju se postići dvije stvari. Prvo se batin (odnosno kalb) treba osloboditi od ljubavi
prema stvorenjima. Drugo, zahir (to jest tijelo) se mora okititi striktnim slijeđenjem propisa islama
(ahkam-i islamijje). Ove dvije blagodati (ni’meta) se lako dobijaju u sohbetu ehli tesavvufa (majstora
tesavvufa). Njih je teško dobiti na drugi način. Da bi se moglo čvrsto priljubiti (prihvatiti) za islam i lako
izvršavati ibadet i čuvati od zabrana nefs mora postati fani (nefs se mora predati). Nefs je stvoren azgin
(pomaman, obijestan, bijesan), asija (odmetnik, buntovnik), i arogantan, ohol. Sve dok se on ne sačuva
(ne spasi) od ovih zala stvarnost islama (hakikat) se ne dešava. Prije teslima (predaje) ili itminana (mira,
spokoja) postoji samo slika (suret) ili izgled islama. Razlika između slike (sureta) i stvarnosti (hakikata)
je kao razlika između neba i zemlje. Oni koji slijede sliku dobijaju sliku islama a oni koji slijede
stvarnost (hakikat) postižu stvarnost islama. Vjerovanje avam-a (neznalica, džahila) se zove figurativno
vjerovanje (iman-i medžazi). Ovo vjerovanje se može pokvariti i nestati (izaći). Vjerovanje havas-a
(ljudi od stvarnosti, onih koji su hakikat ehli) je zaštićen od nestajanja i kvarenja. Ovaj stvarni iman je
nagoviješten u značenju 135. ajeti kerima sure Nisa koje kaže, ‘O vjernici! Vjerujte u Allaha i
Njegovog Poslanika!’”

Muhammed Ma’sum rahime-hullahu teala je napisao ovako u trećem tomu, u 16. pismu, “Riječi kao što
su, ‘Sve je On. Riječ (kelima) Allah je ime svega. Ona je kao ime Zejd koje označava ljudsko biće;
međutim, njegov svaki organ ima drukčije ime. U tom slučaju gdje je Zejd? On nije nigdje. Allah dželle-
šanuhu se vidi u svakom biću (stvorenju). Prema tome, dozvoljeno je sve zvati Allah. Sva bića
(stvorenja) su izgledi. Njihovo uništenje je takođe jedna vrsta izgleda. U stvarnosti, ništa ne postaje
nepostojeće’, ne izražavaju vjerovanje u Jedno Biće već u mnoga bića a to nije u skladu sa onim što su
velikani tesavvufa rekli. Ovakve izjave tvrde da je Allah dželle-šanuhu u materijalnom svijetu, što znači
da On nije posebno, zasebno, drukčije (distinktno) biće i da On treba Njegova stvorenja i za Njegovo
postojanje i za postojanje Njegovih atributa (sifata). On je povezan sa postojanjem jedinjenja kojima je
potrebno postojanje elemenata. A to je nevjerovanje u Allaha dželle-šanuhu i očiti kufr. Mora se
vjerovati da je Allahovo dželle-šanuhu postojanje odvojeno od postojanja materijalnih i duhovnih
svjetova. Drugim riječima, Vadžib (Neophodno Biće, Stvaralac) i mumkin (nebitno biće, stvorenja) su
dva drukčija i (potpuno) različita bića. U svakom slučaju, gdje postoji dihotomija (podjela na dvije
zajednički isključive, suprotne, ili kontradiktorne grupe) postoje i razlike. Ako neko ko raspravlja
(argumentira) kaže, ‘Kad bi alem (tj. sve drugo osim Allaha dželle-šanuhu) postojao u stvarnosti onda
ne bi bilo dihotomije. Postojanje alema je u izgledu’, mi mu odgovaramo ‘Stvarno Postojeće Biće se ne
ujedinjuje sa zamišljenim, imaginarnim.’ To jest, čovjek ne može reći ‘Sve je On’. Ako neko, tako
rekavši, misli da kaže, ‘Ništa drugo ne postoji; samo On postoji,’ to je onda tačno. Fakat (ali), to ne bi
bilo izraženo stvarno (doslovno) već figurativno. To je slično kao kad bi neko rekao, kada vidi Zeidov
odraz u ogledalu [ili na televizijskom ekranu] ‘vidio sam Zeida’. Ne govoriti to u figurativnom već u
stvarnom (doslovnom) smislu je isto kao kad bi rekli da je lav magarac. [Isto tako, nije ispravno ni reći
da je zvuk koji dolazi iz radija ili zvuk iz zvučnika glas govornika.] Lav je jedno. Magarac je drugo. Ne
može se napisati da su magarac i lav jedno te isto. Velikani tesavvufa, koji su podučavali vahdet-i
vudžud (tj. da postoji samo jedno postojanje), nisu rekli, ‘Stvarno postojanje je u stvorenjima (što se
naziva hulul, tj. ulazak u stvorenja ili oličenje u stvorenjima). Ono ne postoji posebno, odvojeno.’ Oni
su rekli, ‘Stvorenja su Njegovi zuhuri, Njegove manifestacije, vizije, viđenja.’ (To znači, kada oni
pogledaju u stvorenja oni “vide” samo Njega. Oni vide samo jedno postojanje.) Muhjiddin Arabi i
njegove pristaše, rahime-humullahu teala, su rekli, ‘Heme-ust’ odnosno, u smislu, ‘Sve je On’.

Riječi, ‘alem (tj. sve drugo osim Allaha dželle-šanuhu) će nastaviti s postojanjem isto onako kako je i
nastao’, podrazumijevaju da je svijet (alem) vječan (kadim). Ovakvo vjerovanje je kufr. Ono je
poricanje činjenice da će alem (svijet) nestati. Kur’ani kerim jasno kaže da će sve biti uništeno (nestati).
Među onima koji kažu da vjeruju u uništenje (smak svijeta) i proživljenje ljudi ima i onih koji kažu,
‘[Tijela] ljudi su napravljena od zemljanih materija. Ona poslije smrti postaju zemlja [voda i gas]. Ove
materije se prenose u biljke, zatim u životinje, i, kada ih ljudi pojedu, one postaju tijelo, kosti, i sperma;
tako nastaju drugi ljudi. Ovo je način kako se odigrava proživljenje ili ponovno stvaranje.’ [Naravno,
transformacija materija kako je ovdje spomenuta je tačna. Allahov dželle-šanuhu običaj (adet-i ilahijje)
je takav. Ali,] reći da je to kako se ljudska bića ponovo stvaraju je poricanje Kijameta (Sudnjega dana),
Nešra (ponovnog proživljavanja) i Hašra (iskupljanja za suđenje). U Kur’ ani kerimu i hadisi šerifima je
jasno rečeno da će doći Sudnji dan, da će mrtvi ustati iz svojih grobova, da će se sva živa bića iskupiti
na jednom velikom mejdanu (prostoru), da će biti iznešene knjige djela koje su meleci zapisali, da će se
polagati hesab (da će biti suđenje), da će biti vaga (terazije), da će mu’mini preći preko Sirat ćuprije
(mosta) i otići u džennet i da će kafiri pasti sa njega u džehennem i tamo ostati u vječnom azabu (patnji).
[Poricanje ovoga dana je nevjerovanje (kufr), apostazija, i ateizam.]

Izjave kao što su ‘Dobro poznati salat, namaz (klanjanje, obredna molitva muslimana), je naređen za
neznalice (džahile). Ibadeti čistih, uzvišenih ljudi, su zikr i tefekkur (razmišljanje o Allahu dželle-
šanuhu). Svaki atom čovječijeg tijela, i sve, je stalno zauzeto zikrom i ibadetom. To je tako čak i ako to
čovjek ne može shvatiti. Islam je poslat za one koji imaju malo akl-a (pameti, razuma). Na taj način je
spriječena smutnja (fesad)’, su riječi neznalica (džahila) koje nemaju malo pameti (akl-a). Naš Poslanik
sallallahu alejhi ve sellem je rekao da je namaz stub islama. On je rekao, ‘Onaj ko klanja namaz gradi
zgradu svoje vjere. Onaj ko ne klanja namaz ruši svoju vjeru. Namaz je vjernikov mi’radž.’ On se
u namazu osjećao udobno (rahat) i u miru (huzurli). Blizina (koja se može naći) u namazu se ne može
naći ni u čemu drugom. Hadisi šerif kaže, ‘Zavjese (perde) između Allaha i roba (čovjeka) se
uklanjaju samo za vrijeme namaza.’ Svako savršenstvo se može postići samo slijeđenjem islamskih
propisa (ahkam-i islamijje). Onaj ko se udalji od ovih propisa, to jest, naređenja i zabrana, skreće sa
Pravoga puta. On ne može dobiti sreću. Kur’ani kerim i hadisi šerifi naređuju da se ovi propisi moraju
slijediti. Pravi put je onaj koji nam Kur’ani kerim i hadisi šerifi pokazuju. Drugi putevi su putevi šejtana.
Abdullah ibni Mes’ud je rekao, ‘Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Samo je ovo Pravi put
koji vodi čovjeka Allahovom dželle-šanuhu zadovoljstvu.” Onda je rekao, crtajući kose linije s desne
i lijeve strane od ove prave linije [kao riblja kost], “A ovo su šejtanovi putevi. Na svakom putu ima
šejtan koji zove čovjeka sebi.” Onda je proučio ajeti kerim, “Ovo je Moj Pravi put. Dođi mu [Slijedi
ga]!”’

Učenja koja su nam jednoglasno otkrili Poslanici alejhimusselam i koja su nam prenijeli alimi islama se
ne mogu iskorijeniti ničijom fantazijom.

Sejjid Abdulhakim ef. rahmetullahi alejh [Abdulhakim Arvasi je preselio na ahiret 1362./1943. godine u
Ankari], mudžeddid četrnaestog vijeka po Hidžri, riznica zahir i batin iluma (nauka, znanja), je, u
njegovoj knjizi na turskom jeziku, Er-rijadut-tesavvufijje, [koju je 1341./1923. godine izdala
Izdavačka kuća Harbijje Mektebi Matbaasi u Istanbulu], koncizno napisao definiciju, istorijat, predmet, i
terminologiju tesavvufa. On ovako piše u njenom predgovoru:

“Pošto nema časnije i dragocjenije uzvišenosti od sjedenja u sohbetu našeg Poslanika sallallahu alejhi ve
sellem, oni, koji su dobili tu čast se nazivaju sahabe. Oni koji su došli poslije njih se nazivaju tabi’ini
zato što su ih slijedili (tabi’) u praksi, a oni koji su njih slijedili su nazvani etba’i tabi’ini. Poslije njih,
oni koji su se isticali u vjerskim poslovima su nazvani zuhhad i ubbad. Poslije toga se bidat (bid’at)
povećao i svaka grupa (firka) je nazvala svoje vođe zahid i abid. Stanja onih koji se nazivaju ehli sunnet
-- onih koji pripadaju ispravnoj grupi koja je na putu Ashaba kiram, onih koji su zaštitili svoje kalbove
od gafleta (nehaja i indolencije prema Allaha dželle-šanuhu) i osigurali pokornost (ita’at) njihovih
nefsova Allahu dželle-šanuhu -- se zovu tesavvuf dok se takvi muslimani nazivaju sufije (perzijski
sofije). Ovi izrazi su prvi put upotrijebljeni na kraju drugog vijeka po Hidžri. Ebu Hašim rahime-hullahu
teala je bio prvi kojeg su zvali sufija. On je bio iz grada Kufe. On se bavio iršadom (prosvjećivanjem,
upućivanjem) u Damasku gdje je 115. godine i preselio na ahiret. On je bio Sufjan-i-Sevrijev rahime-
hullahu teala ustad (učitelj). [Sufjan-i Sevri rahmetullahi alejh je preselio na ahiret u Basri 161./778.
godine; Ebu Hašim Sufi je preselio na ahiret 115. godine.] Sufjan je rekao, ‘Da ne bi Ebu Hašima Sufije
ja ne bih poznavao Rabbani hakikate (božanske istine, stvarnosti). Ja nisam znao, prije nego što sam
njega vidio, šta je tesavvuf.’ U gradu Remleh je sagrađena prva tekija za Ebu Hašima. On je rekao,
‘Lakše je iglom planinu u prah zdrobiti, nego ukloniti oholost iz kalbova.’ On je često govorio, ‘Ja se
utičem Allahu od beskorisnog znanja.’

Ljudi od tesavvufa (tesavvuf ehli) su počašćeni sa jednim ilumom, (sa jednim znanjem), koji nemaju
drugi vjerski ljudi. Haris bin Esad Muhasibi rahime-hullahu teala je preselio na ahiret 241./855. godine u
Basri. On je u njegovoj knjizi Kitab-ur-riaje dao opširnu informaciju o vera’-u i takvaluku. Imam
Abdulkerim Kušejri rahime-hullahu teala je preselio na ahiret 376./987. godine u Nišapuru. On, u
njegovoj čuvenoj Risali i Šihabuddin Omer Suhreverdi [koji je preselio 632./1234. godine na ahiret] u
njegovoj knjizi Avarif-ul-me’arif, su dali informacije o edebima tarikata i zanosima (vedždovima) i
stanjima (ahval-ima). Imam Muhammed Gazali rahmetullahi alejh je u njegovoj knjizi Ihja detaljno
objasnio ove dvije grupe učenja (ove dvije vrste nauka, znanja).

Kako se vidi, počeci tesavvufa (sufizma) idu unazad do (samog) početka poslanstva (nubuvveta, risale).
Znanje tesavvufa je plod shvatanja stvarnosti (hakikata) nebeskih (semavi) vjera. Ma’rifeti vahdet-ul-
vudžuda, koji je dio tesavvufa, se ne smiju pobrkati sa vahdetom koji su jevreji i budisti zaključili
svojim razumom i rijazetom (glađu, samoodricanjem, mučenjem tijela). Prvi se sastoji od ma’rifeta koji
su se shvatili kroz zevk dok se drugi sastoji od fantazija i iluzija (hajala) koje su plod razuma (akla).
Gafili (nehajni, nepažljivi), koji nisu okusili ovaj zevk, misle da je ovo dvoje jedno te isto.”

[Allah dželle-šanuhu kaže u značenju ajeti kerima u suri Ezzarijat, “Ja sam stvorio džine i ljude samo
zato da Mi čine ibadet.” (51, 56) Obavljanje ibadeta će izazvati kurb i ma’rifet. Ovim se hoće reći da je
ljudima naređeno da postanu Evlije rahime-hullahu teala. A to je moguće sa obavljanjem -- zajedno sa
farzovima -- nafila (dodatnih ibadeta) i sa nedruženjem (nemiješanjem) sa onima koji rade bidate (tj.
bid’at sahibijama). Dužnosti koje se obavljaju, praktikuju, na putu tesavvufa su dodatni (nafile) ibadeti.
Ihlas, koji je uslov (šart) za ukabulivanje (primanje, uslišavanje) farzova, se može postići sa obavljanjem
ovih dužnosti. Gore data informacija jasno pokazuje da su vehabijine riječi, “tesavvuf je usvojen od
jevreja i starih Grka”, jedna najobičnija laž i kleveta.

Da bi čovjek dobio Allahovu dželle-šanuhu ljubav i zadovoljstvo on treba da obavlja farzove, sunnete, i
dodatne (nafile) ibadete. Ovi se rade sa poznavanjem njihovih uslova (šartova) i mufsida -- i sa ihlasom.
Prvi farz je da čovjek ima vjerovanje u skladu sa vjerovanjem (i’tikadom) ehli sunneta; drugi je da se
čuva od harama i haram nafake (tj. hrane i izdržavanja). Ihlas je čišćenje kalba od ma-sive, to jest, da se
sve radi samo radi Allaha (u ime Allaha). A to će biti omogućeno za kratko vrijeme ako se je u sohbetu
muršid-i kamila. Ako se muršid ne može naći to se (onda) može postići sa činjenjem rabite jednom
muršid-i kamilu ili sa činjenjem puno zikira. Muršid-i kamil je kao ogledalo. Ili kao naočale. Ako neko
pogleda srčanim okom u kalb jednog muršida on će tamo vidjeti Resulullahov mubarek kalb. (Jer,) on
(tj. muršid-i kamil) je Resulullahov nasljednik (varis). Kad neko učini rabitu muršid-i kamilu ta rabita je
učinjena Resulullahu. Nurovi iz njegovog mubarek kalba, koji potiču od (zrače iz) Resulullahovog
kalba, preko kalbova muršida, takođe teku i u njegov kalb (tj. u kalb onoga ko čini rabitu muršid-i
kamilu). Njegov kalb se očisti i rezultira, nastane ihlas.]

Mrtvi; Duše Evlija

8 - U knjizi Feth-ul-medžid, na stotinu šezdeset osmoj i tri stotine pedeset trećoj stranici piše:
“Jednoglasno je rečeno da je uzimanje bilo koga kao posrednika (vasite) između Allaha dželle-šanuhu i
Njegovih stvorenja, ili, traženje nečega od njega (tj. od posrednika) nevjerstvo (kufr). Ibni Kajjim je
rekao da je traženje nečega od mrtvog, ili, traženje njegovog šefa’ata (zalaganja, posredstva) kod
Allaha dželle-šanuhu veliki širk. Hanefi knjiga koja se zove Fetava-ji Bezzazijje kaže da svaki onaj koji
kaže da su duše mešajiha (šejhova) prisutne postaje kafir. Iz ajeta i hadisa se razumije da mrtvac
(mejjit) nema ni osjećaja niti može išta uraditi.” [Autor knjige Fetava-ji Bezzazijje, Ibnulbezzaz
Muhammed Kerderi, je preselio na ahiret 827./1424. godine.]

On kaže na sedamdesetoj stranici, “Ukaše je upitao Resulullaha da mu učini dovu da ode u džennet bez
hesaba (polaganja računa). Ovo nam pokazuje da je dozvoljeno tražiti dovu od živih. Ali, tražiti dovu od
odsutnih i mrtvih je širk.”

Dove onih koji vjerno slijede Resulullahov put su kabul kao i njegove dove. Autor knjige sam citira na
dvije stotine osamdeset prvoj stranici hadisi šerif koji imam Ahmed i Muslim rahime-humullahu teala
prenose od Ebu Hurejre radijallahu teala anh, (koji kaže), “Ima takvih ljudi, čija je kosa neočešljana, i
koje odbijaju s vrata, koji, ako se zakunu, Allah dželle-šanuhu stvara sve što žele da dokaže da su
u pravu.” Allah dželle-šanuhu, koji stvara čak i ono na što su se Njegovi dragi robovi zakleli da ne bi
postali lažovi, će sigurno ukabuliti njihove dove. Allah dželle-šanuhu kaže u značenju šezdesetog ajeta
sure Mu’min, “Meni činite dovu (se molite)! Ja ću vam ukabuliti (ispuniti) vašu dovu.” Ali, da bi
dova bila kabul (primljena, ispunjena, uslišana), postoje uslovi (šartovi). Ako se ti uslovi ispune dova će
sigurno biti kabul. Ko ne ispuni ove sve uslove dova neće biti kabul. Zašto bi molenje Alima i Evlija,
koji su sigurno ispunili ove uvjete, bilo širk? Mi kažemo da Allah dželle-šanuhu daje da duše Njegovih
dragih robova čuju. On stvara poželjene stvari radi njih. Mi koljemo životinju i učimo Kur’ani kerim za
Allaha dželle-šanuhu. Mi šaljemo sevape (sevabe) duši mejjita (tj. mrtvog muslimana) i tražimo njegovu
pomoć i šefa’at. Onaj ko ibadeti radi mejjita sigurno postaje mušrik. Ko ibadeti radi Allaha dželle-
šanuhu i šalje sevab mejjitu ne postaje ni mušrik ni grešnik. Pogledaj 24. članak za opširnije objašnjenje
o ovom predmetu koji je preveden iz knjige Minhat-ul-vehbijje koja je na arapskom jeziku. Takođe i
autor ove knjige govori o hazreti Merjeminim i Esjed-bin-Hudajrovim i Ebu-Muslim-Abdullah-
Havlanijevim rahime-humullahu teala kerametima. [Abdullahi Havlani rahmetullahi alejh je preselio 62.
godine na ahiret u Damasku.] Mi tražimo pomoć od duša Evlija ne samo kada su žive već i kada su
mrtve zato što duše Allahovih dželle-šanuhu dragih robova pomažu živim ljudima snagom i dozvolom
koju im je Allah dželle-šanuhu poklonio. Tražiti pomoć Evlija rahime-humullahu teala sa ovakvim
vjerovanjem u srcu ne znači obožavati nekoga drugoga pored Allaha dželle-šanuhu. To znači tražiti od
Njega.

Ibni Kajjimi Dževzijje, kog vehhabijska knjiga naziva allame i čija pisanja uzima kao svoje dokaze, je
umro 751./1350. godine. Ibni Kajjimi Dževzijje ovako piše u njegovoj knjizi Kitab-ur-ruh, “Kada neko
posjeti grob, mejjit (mrtvac), koji se nalazi u grobu, ga prepozna i čuje njegov glas. On se obraduje
(njegovoj posjeti) i odgovori mu na njegov selam. Ovo stanje nije specifično samo za šehide. To je tako
isto i sa drugim mrtvim ljudima. I to nije ograničeno na jedno izvjesno vrijeme. To je uvijek je tako.”
Knjiga El-Besair li-munkir-ittevessul-i bi-ehlil mekabir, dvadeset druga stranica. Gore navedeni tekst
koji je ovaj vehabija napisao je u suprotnosti sa riječima njihovog ličnog allame. Knjiga El-besair li-
munkir-ittevessul-i bi-ehlil mekabir je izdata u Pakistanu. Ona je ponovo izdata u Istanbulu 1980.
godine.
 Veličati i tražiti pomoć od
Poslanika (iz knjige Mi’rat-ul-
Medina
9 - On (autor vehabijske knjige Feth-ul-medžid) navodi na stotinu sedamdeset devetoj (179.) i stotinu
devedeset prvoj (191.) stranici hadisi šerif koji kaže, “O Fatima! Traži od mene koju god imovinu želiš
(šta god hoćeš)! Ali, ja te ne mogu spasiti od Allahovog dželle-šanuhu džehennema!” On onda ovako
nastavlja: “Od čovjeka je dozvoljeno tražiti sve ono što on može učiniti u životu. Samo je od Allaha
dozvoljeno tražiti da nam bude oprošteno, da odemo u džennet, da se spasimo od džehennema i slične
stvari koje samo i jedino Allah može učiniti. Samo se Allah može moliti za pomoć (istigase), to jest da
nas oslobodi briga. Od onih koji su daleko i mrtvi se ne traži pomoć. Oni ne mogu ni čuti ni odgovoriti.
Oni ne mogu ništa učiniti. Hazreti Husejn i njegov otac uživaju blagodati (ni’mete) u njihovim
grobovima. Oni koji su poznati kao ma’budi (predmeti obožavanja, bogovi), kao mušrik Ahmed Tidžani
i Ibni Arabi i Ibni Farid su u azabu. Oni ne čuju ništa. Isto se tako ni od Poslanika ne traži pomoć
(istigase). Busajri i Ber’i previše hvale Resulullaha i tako postaju kafiri i mušrici.”

On ovako piše na mnogim mjestima u njegovoj knjizi, na primjer na tri stotine dvadeset trećoj (323.)
stranici, “Vjerovati da će nam dove umrlih ili otsutnih koristiti da se oslobodimo briga, ili da će oni
posredovati (činiti šefa’at) za one koji im upućuju dove, je širk. Allah dželle-šanuhu je poslao Njegovog
Poslanika da razbije takav širk i da ratuje protiv takvih mušrika.”

Na dvije stotine prvoj (201.) stranici vehabijska knjiga sama sebe pobija. Na toj stranici piše, “Allah
dželle-šanuhu stvara osjećaj (his) i ma’rifet u nebesima. Ona se boje Allaha. Svaka zerra (najmanja
čestica) zikri i boji se Allaha dželle-šanuhu.” On, kontradiktira ovu svoju izjavu i kaže da Poslanici i
Evlije ne čuju ništa i ne osjećaju ništa u njihovim grobovima.

Ejjub Sabri paša rahime-hullahu teala, koji je preselio na ahiret 1308./1890. godine, ovako piše u
njegovoj knjizi Mir’at-i Medine:
“Alimi islama su uvijek tražili od Allaha dželle-šanuhu lutf i merhamet preko Resulullahovog
posredništva (vesile). Otac čovječanstva, Adem alejhisselam je, kada je donešen na zemlju, rekao, ‘Ja
Rabbi (O moj Gospodaru)! Oprosti mi radi velikog poštovanja (hurmeta) prema Muhammedu
alejhisselam!’ Allah dželle-šanuhu je ukabulio (primio, uslišao) ovu njegovu dovu i upitao ga, ‘Kako ti
znaš za Mog Predragog Poslanika Muhammeda alejhisselam? Ja ga još nisam ni stvorio!’ On je
odgovorio, ‘Kada si Ti mene stvorio ja sam, čim sam podigao glavu, vidio da je po cijelom rubu Arša
ispisano la ilahe illallah Muhammedun Resulullah. Ja sam razumio da je Muhammed alejhisselam
najviši (tj. najodabraniji, najsuperiorniji) od svih drugih Tvojih stvorenja. Da ga Ti ne voliš više od
svega drugog Ti ne bi napisao (stavio) njegovo ime usporedo sa Svojim.’ Allah dželle-šanuhu je rekao,
‘O Ademe! Pravo si rekao. Ja puno volim Muhammeda (alejhisselam). Ja nisam stvorio nikoga drugog
ko Mi je draži od njega. Da Ja nisam odredio da stvorim Njega ja ne bih stvorio tebe. Pošto si ti u tvojoj
dovi tražio oprost (afv) radi njegovog hurmeta Ja sam ti ukabulio tvoju dovu i oprostio ti.’

Jedan čovijek koji je bio slijep u oba oka je zatražio od Resulullaha da mu on učini dovu da progleda.
Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Ja ću ti ako hoćeš učiniti dovu ali će ti biti bolje ako
se strpiš i izdržiš.’ Slijepi musliman je odgovorio, ‘Ja više nemam nimalo strpljenja. Molim te učini mi
dovu.’ On mu je odgovorio, ‘Onda, uzmi abdest i prouči dovu!’ [Ova dova je napisana na arapskom
jeziku u knjigama Ed-durer-ussenijje i El-fedžr-us-sadik i Merakil-felah, i njenom objašnjenju (koje
se zove) Tahtavi, i na kraju predmeta o ‘hadžet namazu’ u knjizi Ni’met-i islam, koja je turska verzija
zadnje dvije knjige.] Imam-i Nesai rahime-hullahu teala, alim hadisa, je rekao da je Allah dželle-šanuhu,
kada je slijepac proučio ovu dovu, ukabulio njegovu dovu i dao mu da progleda. Takođe i imam Hasan
potvrđuje ovaj događaj. Vehabije nemaju razloga da ga ne vjeruju. Osman bin Hanif, koji prenosi ovaj
događaj je rekao, ‘Kada je Osman bin Affan radijallahu anhuma bio halifa neko, ko je bio u velikoj
nevolji, mi je rekao o njegovim ličnim brigama i belajima i da ga je sram i stid da ode halifi. Ja sam mu
rekao uzmi abdest! Otiđi u mesdžid-i se’adet! Prouči ovu dovu koja je povratila slijepom muslimanu
vid. Taj čovjek je, nakon što je proučio dovu, otišao kod kalife. On ga je primio. Halifa mu je rekao da
sjede na njegovu sedžadu. On je saslušao njegove brige i uslišao njegov zahtijev.’ (Sedžada, serdžada,
serdždžada, je prostirać ili ćilimče na kojem muslimani klanjaju namaz.) Kada je ovaj jadni čovjek
vidio da su njegove brige riješene on je odmah otišao kod Osmana bin Hanifa i sav sretan mu rekao,
‘Allah razi olsun (neka je Allah dželle-šanuhu zadovoljan sa tobom)! Da ti ne porazgovara sa halifom ja
se ne bih nikada mogao otarasiti ovih mojih briga.’ Međutim, Osman Hanif mu je rekao, ‘Ja nisam ni
vidio halifu. Tvoji problemi su tako brzo riješeni radi dove kojoj sam te podučio. Ja sam čuo tu dovu
kada ju je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao slijepom muslimanu. Vallahi (ja se kunem
Allahom dželle-šanuhu) slijepac je progledao prije nego što se rastao sa Resulullahom sallallahu alejhi
ve sellem.’

Jednom je za vremena hilafeta hazreti Omera radijallahu anh bila velika suša. Hazreti Bilal bin Haris
radijallahu teala anh je otišao kod Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem turbeta i rekao, ‘O
Resulullah! Tvoj ummet umire od gladi. Ja te molim budi nam posrednik (vesile) da padne kiša.’ On je
tu noć usnio Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem koji mu je rekao, ‘Otiđi halifi! Poselami ga od
mene! Neka padne kiša od njegove dove (neka učini dovu za kišu)!’ Hazreti Omer je izašao i učinio
dovu za kišu. Kiša je počela padati i svugdje je bilo izobilje.

Allah dželle-šanuhu kabuli (prima) dove radi hatara (ljubavi) Njegovih predragih robova. Allah dželle-
šanuhu je rekao da On puno, puno, voli Muhammeda alejhisselam. Prema tome, ko god kaže,
‘Allahumme inni es’eluke bi-džah-i Nebijjikel-Mustafa,’ njegova dova se neće odbiti. Međutim,
uzimati Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem kao posrednika (vesile) za nevažne, ovosvjetske, stvari
nije u skladu sa edebom (dobrim i lijepim ponašanjem).

Burhaneddin Ibrahim Maliki rahime-hullahu teala je preselio na ahiret 799./1397. godine. On je rekao da
je jedan jako siromašan čovjek otišao kod hudžre-i se’adet i rekao, ‘O Resulullah! Ja sam gladan.’
Poslije izvjesnog vremena neko je došao i odveo me svojoj kući i nahranio me. Kada je siromah rekao
da mu je dova bila kabul domaćin mu je rekao, ‘Moj brate! Ti si ostavio tvoju porodicu kod kuće i imao
naporan i dug put da posjetiš Resulullaha. Je li pametno doći u Resulullahovu audijenciju i tražiti komad
hljeba? Ti si u toj visokoj audijenciji trebao tražiti džennet i beskrajne blagodati (ni’mete)! Tamo, Allah
dželle-šanuhu ne odbija zahtijeve.’ Oni koji dobiju čast da posjete Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem
trebaju činjiti dovu da im on bude zagovornik (šefa’atdžija) na Sudnjem danu.

Jednom su imam-i Ebu Bekir-i Maliki rahime-hullahu teala, i imam-i Taberani i Ebu Šejh rahime-
humullahu teala proveli nekoliko dana u gladovanju u mesdžid-i se’adetu. [Ebul-Kasim Sulejman
Taberani rahmetullahi alejh je bio imam hadisa. On je rođen 260. godine u Taberijji a preselio je na
ahiret 360./971. godine u Isfahanu.] [Ebu Šejh bin Hajjan Abdullah Isfehani rahmetullahi alejh je
preselio na ahiret 369./979. godine.] Imam Ebu Bekir je na kraju, poslije jacije namaza, rekao, pošto više
nije mogao da izdrži glad, ‘Ja sam gladan o Resulullah!’, i otišao u ćošak. Njegova dva prijatelja su
čitala knjigu. Jedna plemenita osoba, koja je bila sejjid, je došla sa njegovim slugama i rekla, ‘Moja
braćo! Vi ste zatražili od mog djeda, Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, da vam pomogne da nađete
hrane. On mi je kada sam malo zakunjao naredio [u mom snu] da vam donesem hrane.’ Oni su svi
zajedno jeli hranu. Sejjid se vratio nazad ostavivši ostatak hrane sa njima.

Ebul Abbas bin Nefis rahime-hullahu teala, koji je bio slijep, je jednom tri dana gladovao. On je otišao
kod hudžre-i se’adet i rekao, ‘O Resulallah! Gladan sam.’, i počeo čekati u ćošku. Poslije izvjesnog
vremena neko je došao i odveo ga svojoj kući. On ga je poslužio hranom i rekao, ‘O Ebul Abbas! Ja sam
usnio našeg efendiju Resulullaha. On mi je naredio da te nahranim. Kad god si gladan dođi kod nas!’

Jedan od alima islama imam-i Muhammed Musa bin Nu’man Merakiši (Marakeši) Maliki rahime-
hullahu teala je preselio na ahiret 683./1284. godine. On je u njegovoj knjizi Misbah-uz-zulam fil-
mustegisin bi-hajr-il-enam popisao one čije su se želje ispunile kada su upotrijebili Resulullaha
sallallahu alejhi ve sellem kao posrednika, zagovornika (vesile). Jedan od njih, Muhammed bin
Munkedir rahime-hullahu teala, je rekao da je jedan čovjek, prije nego što je otišao u džihad, dao
njegovom ocu osamdeset zlatnika na čuvanje i rekao mu ‘Čuvaj mi ih! Ti od njih možeš pozajmiti
onima koji su u velikoj oskudici (muhtać).’ Muhammedov otac ih je pozajmio onima koji su patili od
velike suše. Kada se čovjek vratio, i došao po njegove zlatnike, njegov otac mu je rekao da dođe sutra
naveče. On je otišao kod Hudžre-i seadet i tamo do sabaha molio Resulullaha. Moj otac je rekao da mu
je došao čovjek i rekao ‘otvori ruke’. On mu je u njih stavio jednu kesu sa zlatnicima. On ih je kod kuće
izbrojao. U kesi je bilo osamdeset zlatnika. On ih je sav zadovoljan vratio njihovom posjedniku.

Ibn-i Dželah rahime-hullahu teala je, kada je osiromašio u Medini otišao kod hudžre-i seadeta i rekao,
‘O Resulullah! Ja sam ti danas došao kao gost. Ja sam gladan.’ On je onda otišao na stranu i zaspao. On
je usnio Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. On mu je dao veliku veknu hljeba. On je kasnije rekao,
‘Pošto sam bio jako gladan ja sam je odmah počeo jesti. Kada sam pojeo pola vekne ja sam se probudio.
Ja sam vidio ostatak (drugu polovinu) vekne u mojim rukama.’
Ebul-Hajr Akta’ rahime-hullahu teala je nakon pet dana gladovanja u Medini došao kod hudžre-i seadet
i nazvao selam Resulullahu. On je rekao da je gladan i uskoro je zaspao po strani (u ćošku). On je u snu
vidio Resulullaha kako mu prilazi. Ebu Bekr-i Siddik je bio s njegove desne strane, Omer Faruk s
njegove lijeve, a ispred njih je išao Alijj-ul Murteza radijallahu teala anhum edžma’in. Hazreti Alija je
došao i rekao, ‘O Ebel Hajr! Ustani! Što ležiš? Resulullah dolazi!’ On je odmah ustao. Resulullah je
došao i dao mu veliku veknu hljeba. Ebul-Hajr je kasnije rekao, ‘Ja sam počeo jesti čim sam uzeo hljeb.
Ja sam bio jako gladan.’ Ja sam se probudio kada sam pojeo pola vekne. Ja sam našao u mojim rukama
drugu polovinu.

Ebu Abdullah Muhammed bin Ber’a rahime-hullahu teala je rekao da je njegovom ocu Ebu-Abdullah-
bin-Hafifu rahime-hullahu teala ponestalo novaca u Mekki. Oni su otišli u Medinu. Pošto je bio dijete on
je cvilio i plakao zato što je bio gladan. Njegov otac je, s obzirom da to više nije mogao trpiti, otišao kod
hudžre-i se’adeta i rekao, ‘O Resulullah! Mi smo večeras tvoji gosti.’ On je sjeo po strani. Zatvorio je
svoje oči. On je malo kasnije podigao glavu i nasmijao se. On je onda puno plakao. On je otvorio oči i
rekao ‘Resulullah je stavio u moju ruku para.’ On je otvorio svoju šaku. Ja sam vidio pare. Mi smo ih i
trošili i dali od njih sadaku. Mi smo se udobno vratili kući u Širaz. [Ebu Abdullah Muhammed bin Hafif
rahmetullahi alejh je preselio 371./981. godine na ahiret.]

Ahmed bin Muhammed Sufi rahime-hullahu teala je rekao, ‘Meni je dok sam bio u hidžaskim
pustinjama ponestalo imovine. Ja sam došao u Medinu. Ja sam kod hudžre-i se’adeta poselamio
Resulullaha. Onda sam sjeo negdje i zaspao. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mi se pojavio (u mom
snu). “Jesi li došao Ahmede? Otvori tvoje ruke!”, naredio mi je. On je napunio moje ruke zlatom. Ja sam
se probudio. Moje ruke su bile pune zlatnika.’ [Ebul-Abbas Ahmed bin Muhammed Va’iz Andaluzi
rahmetullahi alejh je preselio na ahiret 684./1284. godine u Egiptu.]

Ako na neki način ono što zaljubljenici u Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem kažu iz svojih čistih
srca izgleda neskladno sa skromnošću i edebom (dinskim ponašanjem) protiv njih se ne smije ništa reći;
mora se šutjeti. Šutnja je u tim slučajevima edeb i poštovanje. Jedan od zaljubljenika (ašika) je
uobičajavao zvati ezan kod Groba sreće (Kabr-i seadeta), i rekao je da je namaz bolji nego spavanje.
Jedan od sluga (hizmećara) u Mesdžidu Nebi ga je istukao rekavši mu, ‘Ti se ponašaš nepristojno u
Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem prisustvu.’ Na što je onaj drugi (koga su istukli) rekao, ‘O
Resulullah! Zar nije nepristojnost i edepsuzluk istući nekoga u tvom uzvišenom prisustvu?’ Malo
kasnije se vidjelo da je onaj, koji ga je istukao, postao paralizovan i nije mogao micati ni ruke ni noge.
On je tri dana kasnije umro. Hafiz Ebul-Kasim rahime-hullahu teala je ispričao ovaj događaj u njegovoj
knjizi i rekao da je Sabit bin Ahmed Bagdadi rahime-hullahu teala bio očevidac toga.

Ibnun-Nu’man rahmetullahi alejh [Ebu Nu’ajm Ahmed Isfehani šafi’i je preselio na ahiret 430./1039.
godine] kaže u njegovoj knjizi da su Ibnus-Sa’id rahime-hullahu teala i njegovi drugovi ostali u Medini
bez para. Oni su posjetili hudžre-i se’adet. Ibnus-Sa’id je poslije posjete rekao, ‘O Resulullah! Mi
nemamo ni para ni hrane!’, i izašao unazad (natraške). On je na izlazu iz mesdžida sreo nekog ko ih je
odveo njegovoj kući i dao im puno hurmi i para.

Šerif Ebu Muhammed Abdusselam Fasi rahime-hullahu teala je na kraju trećeg dana njegove posjete
Medini obavio [u Poslanikovoj alejhisselam džamiji] dva rek’ata namaza iza minbera i rekao, ‘O moj
uzvišeni pretku! Ja sam toliko ogladnio da više ne mogu da stojim!’ Malo kasnije, neko dođe s tepsijom
na kojoj je bilo pečenog mesa, putera i hljeba. Iako je on sa zahvalnošću rekao da je jedno od ovoga
dovoljno, osoba koja je to donijela je rekla ‘Molim te jedi od svega! Ja sam to donijeo zato što mi je
Resulullah naredio da tako uradim. Nakon što sam pripremio hranu za moju djecu ja sam usnio
Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem koji mi je naredio, “Odnesi komad u mesdžid tvom bratu u
islamu neka pojede.” ’

Šerif Muhessir Kasimi rahime-hullahu teala je jednom zaspao ispred tehedždžud mihraba, sa damaske
[sjeverne] strane Hudžre-i se’adet. On je odjednom ustao i otišao ispred hudžre-i se’adet. On se udaljio
od nje sa osmijehom na licu i hodajući unazad. Šemseddin Savab, direktor sluga (hizmećara)
Poslanikove alejhisselam džamije, koji je stajao tu kod mihraba, ga je upitao zašto se on nasmiješio. On
mu je odgovorio da on već nekoliko dana u kući nema hrane i da je došao ovdje nakon što je kod hazreti
Fatiminog mekama (turbeta) rekao ‘O Resulullah sallallahu alejhi ve sellem! Ja sam gladan.’ On je
nastavio, ‘Ja sam ovdje zaspao i usnio san u kom mi je moj uzvišeni predak dao ćasu (posudu) mlijeka.
Ja sam je popio. Onda sam se probudio. U mojim rukama je još uvijek bila ćasa. Ja sam prišao Hudžri
tahiri (Hudžre-i tahire) da se zahvalim. Ja sam se nasmijao zato što sam osjetio zevk (slast, užitak,
oduševljenje) i ukus. Evo ćase!’ Ovaj događaj je detaljno opisan u knjizi Misbah-uz-zulam.

Ali bin Ibrahim Busri rahmetullahi alejh je rekao da je Abdusselam bin Ebi Kasim Sahabi radijallahu
teala anh rekao pred Hudžrom sreće (Hudžre-i se’adet), ‘O Resulallah! Ja sam došao iz Egipta. Ja sam
bio pet mjeseci tvoj gost. Ja danima gladujem. Ja hoću hrane od Allaha dželle-šanuhu.’ On je onda
otišao na stranu i sjeo. Neko je, nakon što je pred Hudžrom sreće nazvao selam, uzeo Abdusselama za
ruku i odveo ga u njegov šator i tamo mu ponudio hrane. On je jeo. Taj čovjek ga je, kada god je on bio
u Medini, vodio u njegov šator i davao mu hrane.

Jednom je imam Semhudi rahime-hullahu teala izgubio njegove ključeve. Nije mogao da ih nađe. On je
na kraju otišao kod Hudžre sreće i rekao ‘O Resulallah sallallahu alejhi ve sellem! Ja sam izgubio moje
ključeve. Ne mogu ući u kuću.’ Jedan dječak mu je donijeo njegove ključeve. U njegovoj knjizi
Medine-i tarihi piše da mu je dječak rekao, ‘Ja sam našao ove ključeve. Jesu li oni tvoji?’ [Imam
Nureddin Ali bin Ahmed Semhudi je preselio na ahiret 911./1505. godine. On je napisao knjige o
Medine-i munevveri koje se zovu El-Vefa i Hulasat-ul-vefa.]

Šejh Salih Abdulkadir rahime-hullahu teala je rekao, ‘Ja sam nekoliko dana bio gladan u Medini
muneverri. Nakon što sam posjetio Hudžru sreće (Hudžre-i se’adet) ja sam otišao dotle da zatražim od
Resulullaha hljeba, mesa i hurmi. Onda sam klanjao dva rek’ata namaza u Ravdi (Ravda-i mutaherra)’
i sjeo, tu, u blizini. Malo kasnije je neko došao i odveo me svojoj kući. On mi je ponudio pečenja, hljeba
i hurmi. Rekao mi je ‘Ja sam malo legao popodne da se odmorim (kajlule), onako kako nam to sunnet
nalaže, i usnio sam našeg efendiju Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, koji je mene opisao njemu, i
rekao mu da me nahrani.’

Sejjid Ahmed Medeni, potomak Sulejman-Džezulija rahime-hullahu teala, autora knjige Delail-ul-
hajrat, je još uvijek bio živ 1301./1883. godine, kada je ova knjiga, Mirat-i Medine, bila napisana. On
je rekao da je njegov otac bio veliki siromah. On nije mogao da kupi svom sinu ono što je on želio,
jabuka, krušaka, i hurmi. On je savjetovao sinu, da bi ga zabavio, da ide i da traži od Resulullaha
sallallahu alejhi ve sellem. On je tako odlazio na vrata Hudžre sreće i tražio što god je želio. I, što god je
poželio, njemu je bilo uručeno kroz Rešetke sreće (Šebeke-i se’adet). On bi to uzimao i jeo. [Sulejman
Džezuli Muhammed šazili maliki rahmetullahi alejh je 870./1465. godine postao šehid.]
Kilisli Mustafa Iški efendi rahime-hullahu teala je ovako napisao u njegovoj istoriji Mevarid-i
Medžidijje, ‘Ja sam živio dvadeset godina u Mekki. Ja i moja žena i djeca smo se, kada sam uštedio
šezdeset zlatnika, iselili 1247./1831. godine u Medinu. Za vrijeme našeg putovanja smo potrošili sve
naše pare. Mi smo otišli da budemo gosti kod jednog prijatelja. Ja sam otišao pred vrata Hudžre-i
se’adet. Ja sam zatražio od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem da mi pomogne. Poslije tri dana je
jedan beg došao kući, gdje smo mi otsjeli, i rekao da je on za nas iznajmio kuću. On je platio kiriju za
cijelu godinu. Ja sam se poslije nekoliko mjeseci razbolio i morao sam da ležim mjesec dana u krevetu.
U kući nije ostalo ništa ni da se pojede ni da se proda. Ja sam se sa ženinom pomoći popeo uz stepenice
na krov kuće sa namjerom da se okrenem prema Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem turbetu i da
mu ispričam svoje brige i zatražim od njega pomoć. Ali, kada sam podigao ruke (da učinim dovu) mene
je bilo stid da tražim nešto dunjalučko. Ja nisam mogao ništa reći. Ja sam se vratio u moju sobu. Sljedeći
dan mi je neko došao i rekao da mi je taj i taj efendija poslao neke zlatnike kao poklon. Ja sam uzeo
kesu. Naša nevolja je prestala ali se moja bolest nastavila. Ja sam, uz pomoć, otišao kod Hudžre-i
se’adet i zatražio od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem da ozdravim (šifa). Ja sam izašao iz
mesdžida (džamije) i bez ičije pomoći otišao hodom kući. Kada sam ušao u kuću ja sam bio potpuno
zdrav. Ja sam nekoliko dana hodao sa štapom da bi se zaštitio od uroka (nazara). Uskoro, sve su pare
bile potrošene. Ja sam ostavivši moju ženu i djecu u mraku otišao u Mesdžid-i Nebevi. Ja sam poslije
jacije namaza iznijeo Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem svoje brige. Na putu kući mi je neko koga
ja nisam poznavao prišao i dao kesu. Ja sam vidio da u njoj ima četrdeset devet zlatnika od kojih svaki
vrijedi devet piastera. Ja sam kupio svijeće i druge kućne potrebštine.’

Mustafa Iški efendi je napisao da se dok je njegov sin Muhammed Salih bio u pelenama njegova žena
razboljela. Ona ga više nije mogla dojiti. On je bio u nevolji. On je odnijeo bebu kod Hudžre-i se’adet i
stavio je na tlo kod zavjese. On je ovako učinio dovu, ‘Allahumme inni es’eluke ve etevedždžehu ilejke
bi-Nebijjina ve sejjidina Muhammedin sallallahu alejhi ve sellem Nebijjirrahme, ja sejjidina, ja
Muhammed sallallahu alejhi ve sellem! Inni etevedždžehu ila Rabbike ersil murdiate li-hazel-ma’sum.’
Rano sljedećeg jutra je došao jedan oficir koji se zvao Šerif i rekao, ‘Gospodine! Moja kćerka koja je
bila stara tri mjeseca je umrla. Mi ne možemo da zaustavimo majčino mlijeko. Ja bih volio znati ako je
nekom potrebna dojilja.’ On mu je pokazao bebu. Oficir je rekao, ‘Ako nam dadneš bebu mi ćemo je
njegovati radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva. Mi ćemo je lijepo odgojiti. Mojoj će ženi biti jako
drago.’ On je uzeo bebu i odnijeo je sa sobom.

Iški efendi opet nastavlja, ‘1257. godine su me bile pritisle velike brige; bio sam bez para. Pomišljao
sam da odem u Istanbul. U noći (koja se zove) Regaib (tj. u noći između prvog četvrtka i petka u
mjesecu Redžebu) sam sjeo u ćošak kod Ravde-i mutahhere. Ja sam povezao moje srce s Hudžrom sreće
da upitam Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem za dozvolu. Zaspao sam. Ja sam u snu tri puta čuo glas
koji kaže “Idi u Istanbul i budi Mustafa-pašin gost!” Ja sam se probudio i otišao kući. Ja sam se oprostio
sa ženom i djecom i krenuo. Ja sam išao pješke do Aleksandrije. (U Aleksandriji) nisam imao para za
brodsku kartu. Bio sam jako potišten. Ja sam se sjetio hadisi šerifa koji kaže “Kada ste zbunjeni u
vašim poslovima ili u nevolji tražite pomoć od onih koji su u grobovima.” Ja sam, upotrijebivši
mubarek dušu ovog čovjeka -- koji je bio jedan od Allahovih dželle-šanuhu dragih robova -- kao mog
posrednika (vesile), zamolio Dženab-i Haka (tj. Allaha dželle-šanuhu) da mi pomogne. [Imam-i
Muhammed Busajri je preselio na ahiret 695./1295. godine.] Ja sam kada sam izašao (iz turbeta) sreo
čovjeka koji se zvao Ahmed beg iz Sereza. On mi je rekao da me je traži. On mi je rekao, “Moj
gospodar (efendija), Sa’id Muhib efendi rahime-hullahu teala, osmanlijski državnik, je, kada je čuo da si
ti ovdje, poželio da bude počašćen tvojim prisustvom i da te vidi. Njemu je jako žao što te uznemirava i
bilo bi mu jako drago ako bi ti bio tako ljubazan i otišao kod njega.” Mi smo otišli u jednu veliku palaču
gdje nas je Muhib efendija dočekao sa velikom ljubaznošću i poštovanjem. On je rekao “Ako hoćeš mi
možemo zajedno putovati brodom u Istanbul.” Sljedećeg dana sam dobio tri kese para od egipatskog
guvernera Muhammed-Ali paše rahime-hullahu teala. Mi smo otišli smo brodom u Istanbul. Na brodu
smo proveli dvadeset jedan dan u karantinu. Ja sam, čim sam se u Petak iskrcao sa broda, otišao pravo u
(dio Istambula koji se zove) Ejjub sultan, gdje sam posjetio turbe hazreti Halid-bin-Zejda radijallahu
teala anh, i od srca rekao da sam garib, i njegov musafir, i da prosim pomoć. [Halid bin Zejd Ensari je
preselio na ahiret 50./670. godine u Istanbulu.] Ja sam poslije džume namaza u Ejjub džamiji ušao sa
džematlijama u turbe i sjeo sa strane. Jedan čovjek, kojeg ja nisam poznavao, mi je rekao da mu naredim
gdje da me vodi. Neko iza mene me je nježno tapnuo po leđima i rekao, “Tamo gdje ti je naređeno da
ideš.”’ Oni su, dok su išli, razgovarali.

Iški efendi je upitao, ‘Ko me je tapnuo (po leđima)?

‘On se zove Mahmud. Stanovnici Ejjuba ga zovu medžzub (onaj koji je lud od ljubavi prema Allahu
dželle-šanuhu)’ čovjek mu odgovori.

‘Gdje mi sada idemo?’

‘Ja, koji sam tvoj ponizni sluga, sam čovjek koji je u službi Mustafa-Nuri-paše rahime-hullahu teala,
Ministra rata i bivšeg Vrhovnog sekretara Državne kancelarije. On mi je naredio da te pronađem.’

‘Mi nismo upoznati sa Mustafa-pašom. Čudi nas zašto je on tako naredio?’

Službenik mu reče, ‘Ne znam. On je rekao, izgovarajući tvoje ime s velikim poštovanjem, da te očekuje.

Ja mu rekoh, ‘Ti me ne znaš. Niko me u Ejjubu ne zna. Nadam se da nisi napravio grešku.’

On reče, ‘Ne gospodine! Hazreti paša mi je rekao da ću danas naći u Ejjubu, poslije džuma namaza,
jednog takvog i takvog mubarek zata (osobu), i da ga trebam s poštovanjem i skromnošću dovesti
njemu. On je opisao tvoj izgled.’

‘Kada sam čuo ove riječi ja sam pomislio da je Mustafa-paša dobio ma’nevi znak (išaret). On me je
dočekao sa velikim oduševljenjem, ljubaznošću, poštovanjem i edebom. On mi je rekao da sam ja
njegov gost, da mogu ostati koliko god hoću, da mogu ići i posjetiti i vidjeti šta hoću i opet doći nazad
(kod njega). On je stavio nekoliko sluga pod moju upravu i naredio im da me služe. Sljedeći dan je bio
dan posjete šejh-Abdulkadir-Mevlevijinoj tekiji. Ja sam otišao tamo i sjeo unutra. Neko mi je prišao i
uljudno me upitao, “Hazreti efendi! Kako se zoveš? Kada si došao u Istanbul? Čiji si gost?” On je
saslušao moj odgovor i otišao. Ja sam, kada sam se vratio, rekao Mustafa-paši o ovom ispitivanju. Paša
mi je onda rekao. “Naš uzvišeni padišah rahime-hullahu teala je danas počastio to mjesto svojim
prisustvom. Njegova velika ličnost puno voli i poštuje muslimane koji žive u Mekki mukerremi i Medini
munevveri. Ja pretpostavljam da je naš sultan efendija poslao toga čovjeka tebi.” Ja sam upitao, “Mogu
li ja imati čast da vidim sultanovo mubarek lice?” Paša mi je odgovorio, “Možeš. Ti možeš imati tu čast
ako odeš u džamiju gdje sultan klanja džuma-namaz.” On me je poslao da učestvujem u petkovnoj
(džumanskoj) povorci selamljenja (selamluka). Povorska ceremonija selamljenja je bila u Bejlerbegovoj
džamiji. Ja sam stajao po strani čekajući da ugledam sultanovu mubarek ljepotu (džemal). Kada su oči
mog padišaha, koje vide istinu, ugledale ovog poniznog slugu koji ga voli, on je povratio natrag svog
konja. On mi je poslao vrhovnog zapovjednika (ser asker pašu). Vrhovni zapovjednik mi je došao i
rekao, “Iški efendi! Naš padišah ti šalje selam! Njegova velika ličnost je naredila da ti se dadne plata od
tri stotine kuruša. On je rekao da ne brineš za tvoju ženu i djecu! Obiđi svugdje i razgledaj sve po
Istanbulu.” Ja sam shvatio da je ovaj carski edikt (šahov ferman) našeg efendije sultana Abdulmedžida
hana rahime-hullahu teala jedan od njegovih mnogih kešfova i kerameta o kojima sam često slušao.
Meni je laknulo kada sam čuo da se ne trebam brinuti za moju familiju. Ja sam se nekoliko mjeseci
kasnije vratio u Medinu munavveru i zatekao moju familiju u rahatluku i zadovoljstvu. Ja sam saznao da
je to zato što je hazreti padišah Abdulmedžid han rahime-hullahu teala poslao mojoj familiji, u moje
ime, tri hiljade kuruša. Njegova velika ličnost nas je učinila sve srećnim kada nam je, poslije mog
povratka, poslala još sedam hiljada kuruša. I mi smo, takođe, kao i svi drugi muslimani, poslije svakog
namaza, (u zahvalnosti) činili dovu za ovog mubarek padišaha. Ja sam u svakoj prilici recitovao (učio)
moj hvalospjev kako bi bio počašćen sa izgovaranjem Abdulmedžid-hanovih rahmetullahi alejh
dobročinstva i kerameta’

Bijaše mi teško izraziti moju situaciju,

hazreti Abdulmedžid-hanu, šahu šahova,
Sultanu Svijeta, posjedniku mnogih keramete i ihsana
Shvatih svoje srce i saznah, da je jedan bijednik, fakir [Iški ef.] došao
Keramet me podiže sa niske zemlje,
Usprkos suzama u mojim očima, On (sultan) ovog fakira podragocjenjuje.

[Abdulmedžid han je preselio na ahiret 1277./1861. godine.]

Tekija, u koju je Iški efendi otišao je tekkija Mevlevi-hane u Bešiktašu (ime jednog dijela Istanbula).
Ona je kasnije premještena u tekiju u Beharije ulici u Ejjubu. U to vrijeme je šejh tekije bio Abdulkadir
dede.

Iški efendi je morao biti neki veliki čovjek (zat), jer mu je kod Hudžre-i seadeta bilo uslišano sve što je
poželio. Hadži Tevfik beg rahime-hullahu teala, službenik Ministarstva admiraliteta (mornarice), je dok
je bio u Medini munevveri patio od rana na očima. On je posjetio Hudžru sreće (Hudžre-i seadet) i
učinio dovu da se kutariše (oslobodi od) bolova, ili, da ode u Istanbul i da se vrati se kući. Kada se on
vratio kući Iški efendi je došao njegovoj kući i proučio dovu koju je puhnuo po njemu. Njegovi bolovi
su odmah prestali.

Jedan čovjek iz Istanbula je ostao sedam godina u Medini. On je na mjestu koje se zove Revda-i
mutahhera, svaki dan čitao knjigu Delail-i hajrat. On je, kad je god počeo da čita Delail-i šerif, vidio
da je kod njega jedan stariji čovjek, koji je bio uredno obučen i imao bradu i brkove koji su bili
potsječeni po sunnetu. Kada je trebao da se vrati nazad u Istanbul on je ovako učinio dovu pred
Hudžrom sreće, ‘O Resulullah! Ti znaš da sam ja, od početka do kraja, svaki dan, učio (čitao) Delail-i
šerif na ovom mubarek mjestu. Ja ne znam je li on primljen. Jesam li ja bio u stanju da ukažem
neophodno poštovanje dok sam učio ovu mubarek knjigu?’ On je onda sjeo na stranu i uskoro (poslije
toga) zaspao. On je usnio našeg efendiju Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem kako mu daje kroz
Muvadžehe-i se’adet ćasu sa mlijekom. On ju je uzeo i popio. Kada se probudio on je kod njega vidio
onog lijepo namirisanog starca koji mu je rekao ‘Afijet olsun moj brate’ i otišao. (afijet
olsun=nazdravlje)
Napisane su mnoge knjige u kojima se govori i u kojima se daju primjeri da su dove, u kojima se
Resulullah sallallahu alejhi ve sellem upotrijebi kao posrednik (vesile), kabul. Ebu Sulejman Davud
Šazili Iskenderi rahime-hullahu teala je opisao u njegovoj knjizi Bejan-i intisar mnoge predivne
događaje. On je bio alim u maliki mezhebu. On je preselio na ahiret 732./1332. godine.

Ibni Muhammed Ešbili rahime-hullahu teala je rekao, ‘Dok sam bio u u Španiji, u Granadi, moj
domaćin, koji je bio jedan moj stari prijatelj, se razbolio. On je bio u očaju. Ibnul-Hisal rahime-hullahu
koji je u to vrijeme bio vezir ga je obišao. On je napisao pismo da se uruči na Hudžru sreće u kom je
zatražio od Resulullaha pomoć za ozdravljenje mog domaćina. Moj domaćin je nekoliko dana kasnije
ozdravio.’

U drugom tomu prijevoda knjige Šekajik-i Nu’manijje piše da, kada je veliki alim islama Mevlana
Šemseddin Muhammed bin Hamza Fenari rahime-hullahu teala, prvi šejh-ul-islam Osmanlijske carevine
i mudžeddid njegovog vremena, oslijepio od mrene na očima, on je jedne noći usnio našeg efendiju
Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem koji mu je naredio, ‘Protumači sure Taha!’. On je odgovorio,
‘Ja nemam snage da u tvom uzvišenom prisustvu tefsirim Kur’ani kerim. Pored toga, moje oči ne vide.’
Onda je naš efendija, Resulullah, koji je bio ljekar (svih drugih) Pejgambera, izvukao iz svog džubeta
(hirke) jedan komad pamuka koji je nakon što ga je ovlažio svojom mubarek pljuvačkom stavio na
njegove oči. Kada se mulla Fenari probudio on je našao na njegovim očima komad pamuka. Kada ga je
on skinuo sa očiju on je progledao. On se zahvalio Allahu dželle-šanuhu (tj. učinio Ga hamd i šukr). On
je čuvao taj komad pamuka i stavio u njegov testament (vasijjet) da mu ga stave na njegove oči poslije
njegove smrti. Kada je on preselio na ahiret 834./1431. godine njegova želja je bila ispunjena.
[Taškopri-zade Ahmed bin Mustafa, autor knjige Šekajik, je preselio na ahiret u Istanbulu 968./1561.
godine.]

Pošto su dove u kojima je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem uzet kao posrednik (vasile) kabul,
hazreti Omer radijallahu teala anh, halifa muslimana je, kada je bila suša u Medini, izašao da učini dovu
za kišu. On je uzeo Abbas-bin-Abdul-Muttaliba kao vesilu i rekao, ‘Ja Rabbi! Mi Ti činimo dovu preko
hurmeta amidže Tvog predragog Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem! Primi (ukabuli) našu dovu!!’

Muslimani su za vrijeme hazreti Omerovog radijallahu anh hilafeta još jednom patili od suše. Hazreti
Ka’b-ul-Ahbar rahime-hullahu teala je rekao, ‘Ja emirel mu’minin! [O vođo pravovjernih!] Kada je u
vrijeme sinova Israilovih vladala glad, u dovi su upotrijebljeni Pejgamberi kao vesile (posrednik).’ Na to
se hazreti Omer popeo na Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem minber i rekao, ‘Ja Rabbi! Mi Te
molimo preko posredništva (vesile) Poslanikovog amidže i od Tebe tražimo magfiret i ihsan radi
njegove časti!’ On je onda rekao džematu, ‘Činite dovu vašem Gospodaru (Rabbu)! On je Taj koji
uslišava (kabuli) dove.’ Hazreti Abbas je, na ovo halifino naređenje, učinio dugu dovu. Prije nego što je
on i završio svoju dovu sokaci Medine su bile preplavljeni kišnicom. Hazreti Abbas je na taj dan dobio
titulu Sak-i Haramejn (Distributer vode u Mekki i Medini). Na taj dan je Resulullahov pjesnik, Hassan
bin Sabit radijallahu anhuma, izrecitovao poemu u kojoj je veličao hazreti Abbasa.

Imam Malik je dok je razgovarao sa abbasidskim halifom Ebu Džaferom (Dža’ferom) u Poslanikovoj
sallallahu alejhi ve sellem džamiji (Mesdžid-i Nebevi) rekao, ‘O Mensuru! Mi smo u Džamiji sreće!
Govori tiho! Hak teala (Allah dželle-šanuhu) je u značenju sure Hudžurat ukorio neke ljude u Njegovoj
izjavi, “Ne dižite glasove svoje iznad Resulullahova glasa!” On je u ajeti kerimu, “Oni koji utišaju
svoje glasove u Resulullahovom prisustvu”, pohvalio one koji tiho govore. Poštivanje Resulullaha
nakon njegove smrti je isto kao i njegovo poštivanje kad je bio živ. Mensur je oborio svoju glavu i
rekao ‘O Eba Abdullah! Hoću li se (kada učim dovu) okrenuti prema Kibli ili prema Grobu sreće?’
Hazreti imam Malik mu je odgovorio, ‘Ne okreći svoje lice od Resulullaha! Taj uzvišeni Poslanik
sallallahu alejhi ve sellem, šefa’atdžija (posrednik) Sudnjega dana, će biti posrednik (vesile) i za tvoj
spas i za spas tvog oca Adema alejhisselam. Ti trebaš tražiti njegov šefa’at, okrenuvši se prema Grobu
sreće i zagrlivši (obgrlivši) Resulullahov mubarek ruh (tj. povezujući se čvrsto sa njegovom mubarek
dušom). Značenje šezdeset četvrtog ajeti kerima sure Nisa kaže, “Ako oni koji su činili zulum svojim
nefsovima dođu tebi, i zamole Allaha dželle-šanuhu da im oprosti (afv), i ako Moj Resul zamoli za
njihov oprost (afv), oni će sigurno vidjeti da Allah dželle-šanuhu prima pokajanje i da je milostiv.”
Ovaj ajeti kerim obećava da će pokajanje (tevbe, tobe) onih koji upotrijebe Resulullaha kao posrednika
(vesile) biti uslišano (kabul).’ Mensur je na ove riječi ustao, i ovako rekao ispred Hudžre-i-seadeta, ‘Ja
Rabbi! Ti si u ovom ajeti kerimu obećao da ćeš ukabuliti pokajanje (tevbe) onih koji upotrijebe Tvog
Poslanika kao posrednika (vesile). Ja Te molim da mi Ti oprostiš u prisustvu ovog Tvoga uzvišenog i
časnog Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem. Oprosti i meni kao što si takođe oprostio i onim Tvojim
robovima koji su od Tebe tražili Tvoj oprost dok je [Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem] bio živ! Ja
Rabbi! Ja Te molim sa posredništvom (vesilom) Tvog uzvišenog Pejgambera koji je Poslanik milosti
(Nebijjur-rahme)! O Muhammede alejhisselam, najuzvišeniji (najodabraniji) od svih drugih Pejgambera!
Ja molim mog Rabba (Gospodara) sa tvojim posredništvom (tevessulom). O moj Gospodaru (Ja Rabbi)!
Učini da ovaj uzvišeni Pejgamber bude moj šefa’atdžija (zagovornik).’ I dok je on, ovako činio dovu, on
je stajao okrenut prema prozoru Muvadžehe-i s’adet. Kibla mu je bila za leđima. Minber-i Nebevi mu
je bio sa njegove desne strane. [Malik bin Enes bin Malik bin Ebi Amir Esbahi rahmetullahi alejh je
preselio na ahireti u Medini 179./795. godine.]

POUKA: Savjet koji je imam Malik dao halifi Mensuru rahime-humullahu teala pokazuje da oni koji
uče dovu ispred Hudžre-i-se’adeta moraju biti jako pažljivi i oprezni. Onima koji nisu u stanju da iskažu
poniznost i edeb, koji su potrebni za to mjesto, nije dobro da ostaju dugo u Medini munevveri. Imam-i
a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh je rekao ‘Bolje je biti u Bagdadu sa našim srcem ovdje [tj. u
Medini] nego biti ovdje [u Medini] a sa našim srcem u Bagdadu.’

Jedan seljak iz Anatolije, koji se oženio u Medine-i munevveri i u njoj i ostao, je godinama služio i
hizmetio Hudžre-i se’adet. Jednoga dana se razbolio i dobio groznicu. On je poželio da se napije ajrana
(hladno piće napravljeno od jogurta i vode). On je u sebi pomislio, ‘Da sam ja sada u mom selu ja bih
sebi napravio ajran i popio ga.’ Te noći se Resulullah sallallahu alejhi ve sellem pojavio u snu efendiji
Šejh-ul-Harema i naredio mu da tu izvjesnu službu, koju je obavljao anatolijski seljak, povjeri nekom
drugom. Kada je on odgovorio ‘Ja Resulullah! Taj i taj iz tvog ummeta je u toj službi, Resulullah
sallallahu alejhi ve sellem je odgovorio, “Reci toj osobi neka ode u svoje selo i neka se napije ajrana!”
Kada je sljedećeg dana preneseno seljaku šta je naređeno on je rekao “sa zadovoljstvom!” i krenuo na
put u svoju državu.’

Dakle, treba se shvatiti da, kada sama pomisao izaziva ovakav gubitak, kakav će se desiti gubitak -- da
nas Allah dželle-šanuhu sačuva -- od nepodesnih riječi ili djela koja nisu u skladu sa edebom, pa čak i
ako su učinjena i u šali.

Oni koji posjete Hudžre-i se’adet moraju biti jako oprezni. Oni u svojim srcima ne smiju imati nikakvih
ovosvjetskih misli. Oni trebaju misliti o Muhammedovom alejhisselam nuru i njegovom visokom
statusu (deredži). Dove onih koji misle na dunjalučke stvari, i kako da se okoriste od nekog ko ima visok
položaj, i onih koji misle na trgovinu, neće biti uslišane (kabul). Njihove želje neće biti ispunjene.

Zijaret (posjećivanje) Hudžre-i se’adet je jedan jako častan ibadet. Postoji strah da oni koji u ovo ne
vjeruju mogu izaći iz islama (prestati biti muslimani). U stvari oni će se suprotstaviti Allahu dželle-
šanuhu i Allahovom dželle-šanuhu Resulu i svim muslimanima. Iako je nekoliko alima u maliki
mezhebu reklo da je posjeta Resulullahu sallallahu teala alejhi ve sellem vadžib, rečeno je jednoglasno
da je posjeta njemu mustehab.”

Mrtvačev šefa’at
10 - Knjiga (vehabijska knjiga Feth-ul-medžid) kaže na njenoj dvije stotine osmoj (208.) stranici:
“Ibni Kajjim-i Dževzijje je rekao, ‘Postoje mnoge vrste širka (idolopoklonstva, politeizma): Isto tako je i
širk tražiti nešto od mrtvog što nam je potrebno. Mrtvac ne može ništa učiniti. Pošto mrtvac ne može ni
sebi pribaviti ono što mu je potrebno, niti spasiti sebe od štete, on isto tako ne može biti ni drugima od
koristi. Takođe je širk i tražiti da nam mrtvac čini šefa’at (da za nas posreduje) kod Allaha. Mrtvac
može učiniti šefa’at samo ako mu to Allah dozvoli. Nečije moljenje mrtvoga ne može biti razlog da mu
Allah dadne dozvolu. Ovakav mušrik traži šefa’at na način koji sprečava dozvolu.’ ”

U stvari, zabranjeno je tražiti šefa’at (posredovanje, zalaganje, zauzimanje) od onih stvari za koje je
Allah dželle-šanuhu rekao da ne mogu posredovati, kao što su idoli i kumiri, stvari koje su predmet
obožavanja ili se smatraju Allahovim drugom (šerikom). Izjavljeno je da Poslanici alejhimussalevatu
vetteslimat i Evlije i alimi, rahime-humullahu teala, mogu posredovati. Moliti njih, za njihov šefa’at,
pokazuje da (onaj, ko to radi,) vjeruje u Kur’ani kerim i hadisi šerif. Tačno je da je šefa’at moguć
samo s Allahovom dželle-šanuhu dozvolom (izunom). Međutim, Kur’ani kerim i hadisi šerifi pokazuju
one kojima će to On dozvoliti. Oni, kojima će to On dozvoliti će posredovati (činiti šefa’at) onome
kome hoće i sa kim su zadovoljni. Ovo je istaknuto u Njegovoj izjavi u suri Vedduha, “Tvoj Rabb će ti
dati štogod želiš sve dok ne kažeš da si zadovoljan.” (93, 5) Imami a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu
teala je napisao u četrnaestom poglavlju njegove knjige Fikh-i ekber, “Za one koji imaju velike grijehe
će posredovati Pejgamberi, alimi i salihi. Oni će ih spasiti od džehennema.” Po ovom pitanju postoji
detaljna informacija u knjizi Kavl-ul-fasl koja je komentar na knjigu Fikh-i ekber. [Ebu Hanifa
Nu’man bin Sabit je 150./767. godine postao šehid u Bagdadu.]

Molenje Evlija nije (sa ciljem) da im Allah dželle-šanuhu dadne dozvolu, već da oni (Evlije), kada im
On dadne dozvolu, takođe učine i za nas šefa’at. Pošto vehabije ne shvataju ovu tananu, prefinjenu,
poentu oni skreću (sa pravoga puta) i nazivaju milione muslimana koji traže šefa’at kafirima. Takođe i u
njihovoj knjizi piše da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da on neće posredovati za
mušrike već samo za mu’mine (pravovjerne). Vehabija je sam sobom izmislio tvrdnju da je traženje
šefa’ata od mrtvaca širk. Kada on navodi da Kur’ani kerim kaže da za mušrike nema šefa’ata, on
pokušava da zloupotrijebi Allahov dželle-šanuhu Kitab, i da ga upotrijebi kao svog lažnog svjedoka.

Je li Ahmed Bedevi obogotvoren?

11 - On na dvije stotine šesnaestoj (216.), dvije stotine dvadesetoj (220.) i dvije stotine dvadeset četvrtoj
(224.) stranicivehabijiske knjige Feth-ul-medžid) citira ajeti kerim, “Ti ne možeš uputiti na Pravi put
one koje ti voliš. Fekat, Allah dželle-šanuhu upućuje na Pravi put onoga koga On hoće,” koji je
objavljen u suri Kasas za Resulullahovog amidžu Ebu Taliba, i onda, nakon što je rekao da samo Allah
dželle-šanuhu okreće srca iz nevjerstva i grijeha u vjerovanje i poslušnost, ovako kaže, “Velikani
tesavvufa koji kažu da ulaze u kalbove njihovih učenika i da znaju šta je u njihovim kalbovima i da
okreću njihove kalbove kako hoće su lažovi. A oni, koji im vjeruju, u stvari, ne vjeruju u Allaha i
Pejgambere. Sve što se obožava osim Allaha je vesen. Grob, turbe je vesen. Na primjer, najveći egipatski
idol (ma’bud) je Ahmed Bedevi. Kako god njegovo ime nije čuveno tako ni njegova superiornost, znanje,
i ibadet, nisu čuveni. Sehavi prenosi od Ibni Hajjana da je on [tj. Ahmed Bedevi] jednom ušao u
džamiju, i u njoj se pomokrio, i izašao, bez da je klanjao namaz. Narod misli da je ovaj čovjek
djelotvoran (tj. da ima tesarruf) na oba svijeta, da može ugasiti vatru, i (da može) pomoći lađama u
oluji. Oni misle da je on Bog (ilah) i Gospodar (Rabb). Oni kažu da je on znao tajne i čuo izdaleka i
ispunjavao želje. Oni čine sedždu na zemlji njegovog turbeta. Isto tako i narod u Ammanu i Iraku
obožava Abdulkadir-Gejlanija. Muhjiddin-i Arebi je bio najveći kafir na zemlji.”

Velikani tesavvufa prepoznaju one kojima je Allah dželle-šanuhu u vječnoj prošlosti (ezelu) odredio da
dadne uputu (hidajet) i sreću (seadet) i koje je odlučio da spasi od azaba. Oni će biti sredstvo za njihova
prosvjećenja (njihove iršad-e). Upoznati Evlije i znati te istaknute velikane i moliti ih i preklinjati je
takođe Allahovo dželle-šanuhu predodređenje (takdir) i dobročinstvo (ihsan). Allah dželle-šanuhu je
dao sreću i zauzimanje (šefa’at) nekim muslimanima, kojima je htio, na taj način što im je dao da im
bude suđeno (nasib) da čitaju knjige koje su napisali alimi ehli sunneta i velikani tesavvufa. A onima,
kojima je htio dati otpadništvo (dalalet) i propast (felaket), je dao da upadnu u vehabijske zamke. Oni
će, čitajući njihove pokvarene knjige i odvratne laži, biti odvučeni u džehennem. Vehabijska knjiga
napada na muslimane i kleveće spomenute Allahove dželle-šanuhu predrage robove i velike Evlije. Kada
bi čak i bilo, među nekim neznalicama i jereticima, koji koriste svoju vjeru za ovosvjetske dobiti, nekih
odvratnih riječi i djela koja nisu u skladu s islamom, to opet ne bi opravdavalo njegov pokušaj da ukalja
sav ehli sunnet ukazujući na njih. To je isto kao kad bi optužili Isa-a alejhisselam zato što ga hrišćani
obožavaju.

Ahmed Bedevi rahime-hullahu teala je bio jedan od najvećih velikana Evlija. On je bio šejh-Berijev
učenik. Šejh Beri je bio učenik Ali-bin-Nu’ajm-Bagdadija, kojeg je obrazovao veliki Velija, šerif,
Ahmed Rifa’i, (koji je bio) posjednik kerameta, harika, rahime-humullahu teala. Ahmed Bedevi je takođe
šerif. On je preselio na ahiret 675. godine po Hidžri u Egiptu. Svake godine na stotine hiljada muslimana
dobija fejz sa posjećivanjem njegovog turbeta u gradu Tanti. U ovim posjetama se ne dešava ništa
neskladno s islamom (Knjiga Mir’at-ul-Medine, str. 1049). Što se tiče Abdulkadir-Gejlanija i
Muhjiddin-i-Arebija, rahime-humullahu teala, njihovu veličinu su shvatili i objasnili, u stotinama knjiga,
samo alimi koji su bili talentovani kao i oni. Imam-i-Rabbanijeva, rahime-hullahu teala, knjiga
Mektubat je puna hvala i pohvala ovih uzvišenih Evlija. Abdulgani Nablusi rahime-hullahu teala je u
njegovoj knjizi Hadika opširno opisao njihov visoki status.
 Poslanik alejhisselam i Ashabi
kiram
12 - Na dvije stotine dvadeset četvrtoj stranici (vehabijiske knjige Feth-ul-medžid) piše: “Ša’rani je
napisao da se njegov šejh Alijjul-Havas nije čak ni za sekundu odvojio od Resulullaha. Ovo je laž. Kad bi
to bilo tačno, Poslanik bi došao i spriječio fakciju među Ashabima.”

Niko, ko god ima imalo pameti i vjerskog znanja, ne bi ovako rekao. Resulullah sallallahu alejhi ve
sellem je prorekao da će među Ashabima izbiti fitne i razdvajanja. Kako bi se ikada moglo i pomisliti da
bi on došao da to spriječi? Ujedinjenje o kom Ša’rani rahime-hullahu teala piše je bilo u smislu kešfa i
mušahede. Ono nije bilo nešto materijalno kako su to pogrešno razumjeli ovi idioti koji poriču sve što ne
znaju i ne razumiju. Ovim vehabijama odgovara poslovica koja kaže, “Čovjek osjeća neprijateljstvo
prema onom što ne zna.” Hazreti Ebu Bekr radijallahu teala anh je uobičajavao reći da on svakog
momenta vidi Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. On se izvinjavao sa riječima, “Ja se pred tobom
stidim.” [Molimo našeg čitaoca da pogleda 32. članak.]

O Kasidi burdi
(iz Muhammedove Ma’sumove
knjige Mektubat)
13 - Vehabija citira na stotinu osamdesetoj stranici neke stihove iz imamove Busajrijeve (Busirijeve)
Kasidei burde i onda ovako kaže: “U ovim riječima se sugeriše na uzdanje u nekog drugog osim Allaha
dželle-šanuhu i na veće poštivanje stvorenja. To je širk.”

Resulullaha je Allah dželle-šanuhu veličao. A Resulullah je, spominjući ni’mete koje mu je Allah
džellešanuhu podario, takođe i sam sebe veličao. On je toliko sam sebe veličao da, kada uporedimo
hazreti Busajrijev hvalospjev sa njegovim ličnim veličanjem samoga sebe, hazreti Busajrijev hvalospjev
nije vrijedan ni spomena. Veličanje Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem je ibadet. Svi Ashabi kiram su
ga hvalili i veličali. Na primjer, dugi hvalospjevi Hassan-bin-Sabita i Ka’b-bin-Zuhejra su čuveni. Ka’b
bin Zuhejr ga je u njegovoj kasidi Banetsu’ad više hvalio i veličao od imama Busajrija. Resulullah
sallallahu alejhi ve sellem sa tom kasidom bio toliko zadovoljan da mu je on radi nje poklonio svoju
mubarek hirku i oprostio njegove grijehe. Ta ista hirka-i seadet se i dan danas čuva u muzeju Topkapi u
Istanbulu. Vehabijska knjiga citira stih iz imamove Busajrijeve kaside koji glasi, “Ja ekremelhalki ma li
men e’uzu bihi sivake inde hulul-i hadisil-amemi,” i kaže da je traženje pomoći od Resulullaha širk.
Prevod ovoga stiha je, “O najviši Pejgamberu, koji si najviši i najdarežljiviji od svih stvorenja! Ja nemam
nikog drugog osim tebe da mi na izdisaju (son nefesu) bude sklonište.” Ovaj pisac, vehabija, citira hadisi
šerif kojeg prenosi Taberani i kaže da je traženje pomoći (istigase) od Allahovih dželle-šanuhu robova
širk. Ovaj hadisi šerif je rečen u događaju kada su munafici dosađivali muslimanima i kada je Ebu Bekri
Siddik rekao, “Hajmo tražiti pomoć i zaštitu (istigase) od Resulullaha.” Resulullah je rekao, “Ne tražite
od mene pomoć (istigase). Od Allaha tražite pomoć (istigase).” Vehabija iznosi ovaj hadisi šerif u
svojim naporima da napadne na ehli sunnet. Međutim, značenje ovog hadisi šerifa je, “Allah dželle-
šanuhu je jedini i sam koji svakog štiti od štete. On je Taj koji stvara sebebe (posrednike, sredstva) i
daje tim sebebima moć i efekat (te’sir) zaštite. Ako On neće da to bude tako (tj. ako On neće da
budemo zaštićeni) On neće dozvoliti da mi dođemo do tih sebeba. Drugim riječima sebebi neće imati
nikakvog efekta čak i ako postoje. Oni koji traže moju zaštitu trebaju znati da je ovaj efekat od Allaha
dželle-šanuhu a ne od mene.” Hadisi šerif kaže, “Oni koji uzmu mene kao utočište trebaju da znaju
da je efekat, dejstvo, od Allaha a ne od mene.” Zar to hazreti Ebu Bekr nije znao? Naravno da jeste.
Ali Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je objasnio ovu Ebu Bekrovu kratku izjavu da je muslimani
svakog vremena ne bi pogrešno shvatili. Prema tome, muslimani uvijek znaju da je te’sir (efekat, dejstvo,
djelotvornost), samo od Allaha dželle-šanuhu. Imam Muhammed Ma’sum ovako piše u prvom tomu
njegove knjige Mektubat, u 110. pismu: “Allah dželle-šanuhu je sakrio Svoju moć (kudret) u sebebima
(posrednicima, sredstvima). Kako god nam je On rekao da samo On ima moć, On nam je, isto tako, i
naredio da se uhvatimo za ove (Njegove) sebebe. On nam je otkrio da savršeni muslimani čine oboje.
Oni se i drže za sebebe (sredstva, posrednike preko kojih Allah dželle-šanuhu stvara) i uzdaju u
Stvaraoca koji tim sebebima daje te’sir (djelotvornost, dejstvo, efekat). On veliča i hvali Pejgambera
Ja’kuba alejhisselam i kaže u Kur’ani kerimu da se on i čvrsto držao za sredstva (sebebe) i uzdao u
Allaha dželle-šanuhu. On kaže u značenju (ajeta), u suri Jusuf, ‘Ja’kub alejhisselam zna šta smo mi
objavili. Ali većina ljudi ne zna da takdir (Allahova dželle-šanuhu volja, Allahovo dželle-šanuhu
predodređenje, sudbina) dominira nad predostrožnošću.’ U tefsiru Tibjan se ovaj ajeti kerim ovako
objašnjava. ‘Mušrici ne znaju sa čime je Allah dželle-šanuhu inspirisao Evlije.’ Oni koji vjeruju da je
te’sir sebeba od njih samih (tj. oni koji vjeruju da posrednici, sredstva, sami sobom proizvode, djeluju i
daju), i ne vjeruju da oni djeluju s Allahovom dželle-šanuhu moći, su jeretici. Ko god hoće da ukloni,
ostavi, sebebe, i ne priznaje ih, i ne prepoznaje Allahov dželle-šanuhu hikmet (mudrost), on u stvari
vjeruje da je Allah dželle-šanuhu stvorio stvorenja bez ikakvog reda i razloga i ni za šta. Ovakvo
vjerovanje izaziva da ljudi postanu lijeni. Onaj ko vjeruje da je Allah dželle-šanuhu stavio u sebebe te’sir
(efektivnu moć) doseže do pravoga puta. On će biti spašen od ove obje opasnosti.” Kada bi ovo vehabije
shvatile one bi ispravno razumjele gore navedeni hadisi šerif.

Imam Muhammed bin Sa’id Busajri rahime-hullahu teala je bio jedan od velikana tesavvufa (sofije-i
alijje). On je preselio na ahiret 695./1295. godine u Egiptu. On je bio jedan od Evlija koje je obrazovao
Ebul-Abbas-i Mursi koji je bio Šazili. Ebul-Abbas-i Mursi je bio Ebul-Hasan-i-Šazilijev učenik. On
(hazreti Busajri rahime-hullahu teala) je pretrpio moždani udar. Pola njegovog tijela je postalo
paralizovano. On je zatražio Resulullahovu pomoć i u snu izrecitovao njegov čuveni hvalospjev (kasidu)
Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem, najvišem i najodabranijem čovjeku od svog čovječanstva. On je
ovu njegovu kasidu proučio u snu Resulullahu. On (Resulullah) ju je jako volio. On je skinuo sa sebe
svoju hirku i njom pokrio imama i svojom mubarek rukom protrljao njegov paralizovani dio tijela. Kada
se imam probudio on je bio potpuno zdrav. Hirka-i seadet je još uvijek bila na njemu. Iz ovog razloga se
ova kasida zove Kaside-i burda. “Burda” znači “hirka, ogrtač”. Imam Busajri rahmetullahi alejh je
radostan požurio u džamiju na sabah namaz i na putu je sreo osobu koja je bila čuvena po svom salahu
(bogobojaznosti) i zuhdu (samoodricanju, odustajanju od većine mubaha). Ta osoba mu je rekla, “Ja bih
želio da čujem tvoju kasidu.” Imam je rekao, “Ja imam puno kasida. Svako ih sve zna.” “Ja želim da
čujem onu koju niko ne zna, koju si sinoć proučio Resulullahu.” “Kako ti znaš za nju? Ja o njoj nisam
nikome ništa rekao.” Na to mu je ta osoba rekla isto onako kako je imam sanjao. Vezir Behaeddin je čuo
za tu kasidu i naredio je da je uče. On ju je slušao stojeći, sa velikim poštovanjem. Bolesni su se, kada su
je učili, izliječivali (tj. ozdravljali) i osiguravali od bolesti i katastrofe. Da bi se okoristili njom mi
trebamo imati iskren nijjet i vjerovati da ćemo se sa njom okoristiti.

[Na kraju knjige Tam Ilmihal-Se’adet-i Ebedijje, pod brojem 183 piše: 183 - Busairi rahmetullahi
alejh. Imam-i Muhammed bin Sa’id Šerefuddin je bio veliki islamski pjesnik. On je bio ekspert (maher)
u znanju (naukama) hadisa i hatatluka (kaligrafije). Bio je bio učenik Ebul-Abas-i-Musrija. Rođen
609./1213. godine u gradu Busairu. Preselio je na ahiret 695./1295. u Egiptu. On je napisao kaside
Burda (Burde) i Hemzijje koje na raznim jezicima imaju preko devedeset objašnjenja.]

Kaside-i burde ima devet dijelova:

Prvi dio izražava vrijednost ljubavi prema Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem.

Drugi dio objašnjava zlo čovjekovog nefsa.

Treći dio veliča Resulullaha.

Četvrti dio nam govori o Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem rođenju (o počašćavanju ovoga
svijeta sa njegovom dolaskom na njega).

Peti dio objašnjava da su Resulullahove sallallahu teala alejhi ve sellem dove odmah uslišane (kabul,
ukabuljene).

Šesti dio veliča Kur’ani kerim.

Sedmi dio objašnjava delikatnosti Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem mi’radža.

Osmi dio govori o Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem džihadima.

U devetom dijelu on traži od Allaha dželle-šanuhu afv i magfiret (oprost) i Resulullahov sallallahu alejhi
ve sellem šefa’at (posredništvo).
Deseti dio govori o uzvišenostima Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem statusa.

Vehabija veliča zalime koji su pošehidili (učinili šehidima) na hiljade nevinih muslimana. I dok on s
jedne strane poistovjećuje njihove sablje -- koje su obojene (natopljene) krvlju nevinih muslimana
(ma’suma) -- sa mubarek sabljama islamskih mudžahida, on s druge strane kaže da je hvaljenje
Allahovog dželle-šanuhu Pejgambera isto kao i idolopokloničko hvaljenje njihovih idola. On naziva one
koji hvale Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem mušricima. Kafiri hvale i veličaju njihove idole kao
stvaraoce (halik-e), kao bogove (ma’bud-e), koje se treba obožavati. Tako slavljenje i hvaljenje pripada
samo Allahu dželle-šanuhu. Muslimani na takav način hvale i slave samo Allaha dželle-šanuhu. Mi
veličamo Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem kao najvišeg i najodabranijeg od svih drugih
stvorenja. Nijedan od alima islama koji puno vole i hvale Resulullaha nije nikad uzdigao ovog uzvišenog
Pejgambera na nivo stvaraoca (halika) ili ma’buda (boga, božanstva koje se treba obožavati). Oni ga ne
hvale onako kao što hvale Allaha dželle-šanuhu. Autor ove knjige nije u stanju da razdvoji (tačno od
netačnog, ispravno od neispravnog i) istinu od neistine. On je ovu svoju knjigu napunio ajeti kerimima
i hadisi šerifima koji govore o kafirima. On im je dao pogrešna značenja i napao na alime islama i
nazvao velikane tesavvufa i muslimane, koje Allah dželle-šanuhu voli, mušricima i kafirima. Kada oni
koji čitaju ovu vehabijsku knjigu vide na njenoj svakoj stranici ajeti kerime i hadisi šerife, oni, misleći da
su ta pogrešna i pokvarena značenja tačna, padaju u klopku, zamku, i odlaze (srljaju) u propast.

Hoćemo li rušiti grobove?

14 - Autor (ove vehabijiske knjige Feth-ul-medžid) kaže na početku dvije stotine trideset devete (239.)
stranice: “Hadisi šerif kaže da su najgori oni ljudi koji će živjeti u vrijeme kijameta kao i oni koji će od
grobova praviti mesdžide. Grobovi su i prije islama bili mesdžidi. Oni koji su došli kasnije u ovom
ummetu su gori od ljudi iz vremena džahilijjeta. Oni zaboravljaju Allaha dželle-šanuhu kada su u
nevolji. Oni obožavaju umrle. Oni vjeruju da će umrli učiniti za njih ono što oni od njega traže. Oni
kažu da Abdulkadir-i Gejlani čuje i pomaže onima koji čine dovu. Oni misle da on, iako je mrtav, zna
gajb (ono što je nepoznato, tajne). Oni koji tako kažu postaju kafiri. Oni poriču Kur’an. Ibni Kajjim je
rekao da je vadžib obarati kubbeta koja su napravljena na mezarevima, grobovima. Imam-i Nevevi je
rekao da je haram graditi turbe na kaburu (grobu) bez obzira kakva bi namjera mogla biti. Oni koji
kažu da je obavljanje namaza u groblju zabranjeno, zbog prljavštine, nisu u pravu. Jer, grobovi
Poslanika (genitiv množine od riječi Poslanici) nisu prljavi. Ibni Hadžer-i Hijtemi je ovako napisao u
svojoj knjizi Kebair, ‘Pravljenje kubbeta (jednina) na mezaru je veliki je grijeh. Islamski vladari trebaju
rušiti ova kubbeta (množina od riječi kubbe). Turbe imama Šafi’ije bi se trebalo srušiti prije svih
drugih.’” [Abdulkadir-i Gejlani je preselio na ahiret 561./1166. godine u Bagdadu.]

On opet i ovdje kleveće muslimane. Muslimani se svaki dan, pet puta, mole Allahu dželle-šanuhu. Oni
Ga mole i preklinju. Reći da su muslimani zaboravili Allaha dželle-šanuhu je jedna otvorena i očita laž.
Muslimani ne obožavaju mrtve. Pošto hadisi šerifi kažu da Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi -- pa
čak i sve druge umrle osobe -- čuju u svojim grobovima, oni odlaze na njihove grobove i preko njih, kao
sredstava, čine dovu Allahu dželle-šanuhu. Oni traže od mejjita (mrtvog) da im on bude vesila, da se
zauzme za njih (tj. oni ga mole da im on učini šefa’at). (Prevodiočeva opaska: To je isto kao kada, prije
nego što popijemo lijek, učinimo dovu Allahu dželle-šanuhu da nas On tim lijekom izliječi od bolesti.)
Mrtvac ne može učiniti šta hoće. Ni živ čovjek ne može učiniti šta hoće. Međutim, Allah dželle-šanuhu
je obećao da će On prvo ukabuliti dove Njegovih Poslanika i Njegovih drugih dragih i milih robova.
Muslimani ne traže od Poslanika alejhimussalavatu vetteslimat i Evlija rahime-humullahu teala da im
oni dadnu nešto. Oni mole Allaha dželle-šanuhu (tj. oni čini dovu Allahu dželle-šanuhu) da im On dadne
nešto. Evlija čuje šta posjetilac traži. Evlija (koji je dragi i mili Allahov rob) zamoli Allaha dželle-
šanuhu (tj. on učini Allahu dželle-šanuhu dovu) da mu Allah dželle-šanuhu dadne ono što on traži (tj. da
Allah dželle-šanuhu dadne posjetiocu ono što posjetilac traži). Allah dželle-šanuhu ukabuli (primi,
usliša) tu Evlijinu dovu (i dadne posjetiocu ono što on traži od Allaha dželle-šanuhu).

Sljedeći odlomak je preveden sa stotinu dvadeset prve (121.) stranice Ibni-Hadžer-i-Hijtemijeve rahime-
hullahu teala knjige Zevadžir. [Ibni Hadžer-i Mekki je preselio na ahiret 974./1566. godine u Mekki.]
Ovaj odlomak otkriva i objelodanjuje laži koje se nalaze u vehabijinoj knjizi. Ibni Hadžer, nakon što je
citirao hadisi šerife, piše:

“Neki alimi šafijiskog (šafi’ijiskog) mezheba su rekli na osnovu gore navedenih hadisi šerifa da su šest
stvari veliki grijesi. Jedan od tih velikih grijeha je preobražavanje (prepravljanje) grobova u mesdžide.
(Mesdžid je manja muslimanska bogomolja u kojoj nema minbera (a obično ni munare) i u kojoj se,
usljed toga, ne klanja podnevna molitva u petak zvana “džuma” niti se klanja bajram-namaz.) Jer, hadisi
šerif kaže, ‘Nemojte praviti mesdžide od pejgamberskih grobova!’ Oni koji naprave od grobova
mesdžide (tj. koji preprave, preokrenu, grobove u mesdžide) su prokleti. Rečeno je da će oni, koji
preprave grobove salih (dobrih) ljudi u mesdžide na Danu kijameta (tj. na Sudnjem danu) biti najgori od
svih drugih. “Prepraviti grob u mesdžid” znači “klanjati namaza prema njemu”. Alimi šafi’i
(šafijiskog) mezheba su iz ovog razloga rekli da je haram okrenuti se prema grobu Poslanika ili Evlije, i
tako, u znak poštovanja prema njemu, klanjati namaz. Da bi nešto bilo haram trebaju se ispuniti dva
uslova (šarta). Prvo, onaj ko je u grobu treba da je izuzetna osoba. Drugo, namaz se mora namjeniti
(nanijjeti) umrlom. Palenje svijeća na grobovima, ako je iz poštivanja prema umrlom, je takođe haram.
Isti je slučaj i sa obilaženjem oko groba. Dakle, zaključeno je da su ovakve radnje mekruh ako se one ne
rade u znak poštovanja. Poštovati grob sa činjenjem sedžde (na njemu) znači obožavati grob. A to je
težak grijeh pa čak i kufr. Izvjesni hanbeli alimi su rekli, ‘Klanjanje namaza kod groba u znak
poštovanja je težak grijeh i izaziva kufr. Takvi grobovi se moraju srušiti.’ ”

Ibni Hadžer-i Mekki Hijtemi rahime-hullahu teala je ovako napisao u egipatskom izdanju njegove knjige
Fetva-ji kubra fikhijje, u poglavlju o muslimanskom sprovodu (dženazi), “U javnim (umumi)
grobljima, gdje se ukopavaju svi mrtvi, se ne treba graditi na grobu turbe. Ako je već sagrađeno treba ga
srušiti. U privatnim grobljima nije dozvoljeno rušiti turbeta sa ciljem da u njih ukopamo nove mrtve.”
On ovako piše na sedamnaestoj (17.) stranici, “U javnim (tj. umumi) grobljima je haram graditi turbe.
Ona koja su već sagrađena u javnim grobljima se trebaju porušiti. Isto tako je haram i graditi bilo kakve
zgrade u groblju koje pripada vakufu, ili u privatnom groblju bez odobrenja njenog vlasnika. Mekruh je
graditi turbe na svojoj zemlji ili na zemlji koja pripada nekom drugom sa njegovom (tj. vlasnikovom)
dozvolom.” On je ovako napisao na dvadeset petoj (25.) stranici, “Gradnja turbeta u javnom groblju je
haram zato što ono zauzima preveliki prostor i sprečava da se u njega i drugi ukopaju. Ovakva turbeta se
trebaju porušiti. Većina alima šafi’i (šafijiskog) mezheba, rahime-humullahu teala, je iz ovog razloga
izdala fetvu da se turbe imama Šafi’ije (Šafije) rahime-hullahu teala treba srušiti, zato što je ono
sagrađeno u javnom (ili umumi) groblju.” Kako vidimo, Ibni Hadžer-i Mekki rahmetullahi alejh nije
rekao da je svako turbe haram i da se treba srušiti.
U knjigama Džami’ul fetava, Kešf-un-nur, i Usul-i erbe’a je jasno napisano da je džaiz (dozvoljeno)
napraviti turbe na grobovima Evlija.

Na dvije stotine devetoj stranici knjige Zevadžir piše da je veliki grijeh graditi visoke zgrade sa ciljem
da se hvališe (oholi, puše, ponosi). Vehabije bi trebale slijediti ovaj hadisi šerif. Vehabije ne bi trebale
rušiti turbeta već, kao vadžib, kuće rasipništva i prostitucije koje su oni izgradili u Rijadu, Taifu, i
Džiddi. Vehabijska knjiga citira hadisi šerif na njenoj dvije stotine četrdeset osmoj (248.) stranici, koji
kaže, “Posjećujte groblja! Ova posjćivanja će vas podsjetiti na dan ahireta (na Sudnji dan),” i kaže
da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem posjećivao grob njegove mubarek majke. Ali, on kaže da
nam ovaj hadisi šerif ne naređuje da tražimo nešto od mrtvih i pokušava da poveže muslimanska
posjećivanja turbeta -- našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i Evlija -- sa kafirskim obožavanjima
grobova.

Ući u Poslanikovu alejhisselam

džamiju a ne posjetiti njegov
grob?
15 - Vehabija ovako piše na 259. stranici:
“Osobi koja je došla u Poslanikovu džamiju (Mesdžid-i nebevi) da klanja namaz je zabranjeno otići kod
groba da poselami Resulullaha. Imam-i Malik je rekao da je, kadgod se uđe u mesdžid, mekruh odlaziti
kod Poslanikovog groba. Ashabi i tabi’ini su ulazili u mesdžid, klanjali namaz, i izlazili. Oni nisu
odlazili kod groba da nazovu selam zato što to islam nije naredio. Laž je da se duše mrtvih mogu vidjeti
u njihovom živom izgledu. Ovakva vizija se desila samo u noći Mi’radža. Muslimani koji su kasnije
dolazili su činili ono što Ashabi nisu radili. Neki Ashabi su samo, kada su se vraćali iz dalekih zemalja,
odlazili kod groba da nazovu selam. Abdullah ibni Omer je kadgod se vraćao s putovanja odlazio kod
groba. To nije niko drugi radio. Laž je da je Ahmed Rifa’i poljubio Resulullahovu ruku. Jednoglasno je
rečeno da se onaj, koji čini dovu ispred Hudžre-i se’adet, treba okrenuti prema kibli a ne prema grobu.
Hadisi zabranjuju da se iz dalekih zemalja dolazi radi posjete Hudžre-i-seadetu.”

Sljedeći tekst je preveden iz knjige Mir’at-i Medine:

Hadisi šerif kaže, “Meni je postalo vadžib da budem šefa’atdžija onima koji posjete moj grob.”
Ovaj hadisi šerif nam prenose Ibni Huzejme, Bezzar, Ali Darekutni [preselio na ahiret 385./995.] i
Sulejman Taberani [preselio na ahiret 360./971.], rahime-humullah. U jednom drugom hadisi šerifu, koji
nam prenosi hazreti Bezzar, se kaže, “Moj šefa’at je postao halal onima koji posjete moj grob
(kabur).” Hadisi šerif u časnoj Muslimovoj zbirci, i Ebu-Bekr-bin-Mekkarijevoj rahime-hullahu teala
knjizi Mu’džeme, kaže, “Ako me neko posjeti, samo da bi me posjetio, i bez ikakve druge namjere,
on na danu kijameta zaslužuje moj šefa’at (tj. da se ja zauzmem za njega).” Ovaj hadisi šerif
predskazuje da će Resulullah sallallahu alejhi ve sellem činiti šefa’at onima koji dođu u Medinu
munevveru da ga posjete.

Hadisi šerif koji prenosi imam-i Taberani i Darekutni, i drugi imami hadisa, kaže, “Ko poslije hadža
posjeti moj grob smatraće se kao da me je posjetio dok sam bio živ.” Ovaj hadisi šerif je takođe
saopštio i Ibni Dževzi, rahime-hullahu teala. Jedan drugi hadisi šerif, koji nam prenosi Darekutni, kaže,
“Onaj ko me ne posjeti kada obavi hadž će me uvrijediti.” Ovaj hadisi šerif nam je takođe saopštio i
imam-i Malik. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je htio da ga muslimani posjećuju zato što je htio da
njegov ummet i na taj način zaradi sevab. Hadisi šerif koji prenosi imam Bejheki kaže, “Kad me neko
poselami Allah dželle-šanuhu mom tijelu povrati dušu. Ja odgovorim na njegov selam.” Imam
Bejheki je na osnovu ovog hadisi šerifa rekao, “Poslanici su živi u njihovim grobovima.” Povraćanje
njegove mubarek duše znači da on, sa njegovog visokog stepena (mekama), odgovara onima koji ga
selame.

Postoje mnogi i mnogi hadisi šerifi koji kažu da su Poslanici alejhimussalavatu vetteslimat živi u
njihovim grobovima (mezarevima). Oni jedni druge potvrđuju. Jedan od njih je i sljedeći hadisi šerif,
koji kaže, “Ja čujem salavat koji se prouči kod mog groba. Ja sam obaviješten o salavatu koji mi je
proučen izdaleka.” Ovaj hadisi šerif, koji nam dolazi od Ebu Bekira bin Ebi Šejbe, se citira u knjigama
šestorice velikih imama hadisa, rahmetullahi alejhima.

Hadisi šerif koji nam Ebiddunja prenosi od Abdullaha bin Abbasa, radijallahu teala anhuma, kaže, “Ako
neko posjeti grob svoga prijatelja i nazove mu selam mrtvi ga prepozna i odgovori mu. Ako on
nazove selam muslimanu kojeg on nije poznavao mrtvac će se obradovati i odgovoriti mu.” Što se
tiče pitanja kako Resulullah sallallahu alejhi ve sellem istovremeno svakom odgovara na salat i selam,
odgovor na njega je da je to slično suncu koje istovremeno obasijava na hiljade gradova. Kako se vidi,
hazreti Resulullah sallallahu alejhi ve sellem zna kada mu neko nazove selam i on odgovara na njega.
Ima li za muslimana veće časti i sreće od ove? Ibrahim bin Bišar rahmetullahi alejh je rekao, “Ja sam
poslije mog hadža otišao u Medinu da posjetim kabr-i se’adet (grob sreće, tj. Poslanikov alejhisselam
grob). Ja sam pred hudžrom (Hudžre-i-seadetom tj. sobom u kojoj je Resulullahov alejhisselam grob)
nazvao selam i čuo odgovor, ‘Ve alejkumusselam.’”

Pjesnik Nabi je rekao:

Čuvaj se neskromnosti! Ovdje je mahbub-i Huda (Allahov dželle-šanuhu miljenik)!

Ovo je mjesto gdje je uperen nazar-i ilahi (Božiji pogled), ovo je mekam-i Mustafa (Mustafin visoki
stepen)!
Nabi uđi u ovu dergu samo ako si odlučio da se pristojno ponašaš
Tamo gdje meleci kruže i gdje se Poslanici uvijek ljube!

Hadisi šerif kaže, “Ja ću poslije moje smrti čuti isto kao što sam čuo kada sam bio živ.” Jedan drugi
hadisi šerif kaže, “Poslanici su živi u njihovim grobovima. Oni klanjaju namaz.” Ovi hadisi šerifi
pokazuju da naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem živi u svom grobu jednim životom koji mi ne
znamo. U mnogim jako pouzdanim knjigama piše da su, Sejjid Ahmed Rifa’i, jedan od istaknutijih
Evlija, kao i mnoge druge Evlije, rahime-humullahu teala, čuli odgovor kada su nazvali Resulullahu
sallallahu alejhi ve sellem selam i da je Ahmed Rifa’i poljubio Resulullahovu mubarek ruku. Reći da su
to laži je isto što i bacati blato na sunce. [Sejjid Ahmed Rifa’i je preselio na ahiret u Basri 578./1183.
godine. Sultan Abdulhamid han II rahime-hullahu teala je popravio i dekorisao njegovo turbe i mesdžid.]
Veliki alim islama Dželaleddin Abdurrahman Sujuti rahime-hullahu teala [preselio na ahiret 911./1505.
godine u Egiptu] je opovrgao ove laži u njegovoj dobro dokumentovanoj knjizi Šereful Muhkem i
dokazao da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem živ u njegovom grobu i da čuje one koji mu nazivaju
selam. Jedan od hadisi šerifa koje on citira u ovoj svojoj knjizi je (i hadisi šerif koji kaže), “Ja sam u
noći Mi’radža vidio Poslanika Musa-a kako u grobu klanja namaz.” Ovaj hadisi šerif takođe citira i
Ebu Nu’ajm rahime-hullahu teala autor knjige Hilje.

Hadisi šerif koji nam prenosi Ebu Ja’la rahime-hullahu teala [Ahmed Ebu Ja’la je preselio na ahiret u
Musulu 307./920. godine] u njegovoj knjizi Musned kaže, “Poslanici žive i klanjaju u svojim
grobovima.” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je u svojoj zadnjoj bolesti rekao, “Ja uvijek osjećam
ljutinu hrane koju sam pojeo na Hajberu. Otrov koji sam toga dana pojeo mi razdire aortu.” Ovaj
hadisi šerif nam ističe da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na ahiret kao šehid. Allah
dželle-šanuhu kaže u mealu (značenju) stotinu šezdeset devetog ajeta sure Al-i Imran, “Nikako ne
smatraj mrtvima one koji su postali šehidi na Allahovom putu! Oni su živi!” Dakle, jasno je da su
naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, i svi drugi šehidi, živi u svojim grobovima.

Imam Sujuti rahmetullahi alejh je napisao, “Evlije na visokom stepenu, rahime-humullahu teala, mogu
vidjeti Pejgambere kao da nisu ni umrli. Naš efendija, Poslanik sallallahu teala alejhi ve sellem, je vidio
Musa alejhisselama kako u svom grobu klanja namaz. To njegovo viđenje je mudžiza. Evlije vide na isti
način. Ovo njihovo viđenje je keramet. Nevjerovanje kerameta niče iz neukosti, iz džahilijjeta.”

Hadisi šerif koji prenose Ibni Habban, Ibni Madže i Ebu Davud rahime-humullahu teala kaže, “U petak
(na džumu) mi neprestano činite salavat! Salavat će mi biti isporučen.” Kada su ga upitali hoće li
mu biti isporučen takođe i nakon smrti on je odgovorio, “Zemlja ne trune tijela Poslanika. Kadgod mi
musliman prouči salavat melek me obavijesti o njemu i kaže, ‘Sin toga i toga, taj i taj iz tvog
ummeta, ti je poslao selam i učinio dovu.’” Ovaj hadisi šerif nam pokazuje da naš Poslanik sallallahu
alejhi ve sellem živi u svom mezaru životom koji čovjek sa ovoga svijeta ne može shvatiti i razumjeti.
Zejd bin Sehl radijallahu anh je rekao, “Ja sam jednom uživao u Resulullahovom sallallahu alejhi ve
sellem društvu (sohbetu). Njegovo mubarek lice se osmjehnulo. Ja sam ga upitao zašto se smiješi. On je
odgovorio, ‘Zašto ne bih bio radostan? Maloprije me je Džebrail alejhisselam obradovao sa
veselim vijestima: Allah dželle-šanuhu je rekao da kadgod moj ummet na mene prouči jedan
salavat Allah dželle-šanuhu će im poslati kao odgovor deset salavata.’”

Kako god je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem bio velika Allahova dželle-šanuhu milost za Ashabe
on je isto tako i veliki ni’met (blagodat) za cijeli ummet. On je sebeb (posrednik, uzrok) dobrote.

Mehal bin Amr je rekao, “Ja sam jednom sjedio sa Sa’id-bin-Musejjibom, rahime-humullahu teala, kod
sobe naše majke Umm-i Seleme radijallahu anha. Mnogi ljudi su došli da posjete Hudžre-i se’adet. Sa’id
je, pošto se iznenadio posjetom tolikog svijeta, rekao, ‘Koliko su glupi! Oni misle da je Resulullah
sallallahu alejhi ve sellem u grobu. Ostaju li ikad Poslanici duže od četrdeset dana u svojim
grobovima?’” Pa ipak, ovaj Sa’id je, kada se desila propast zvana Harre, lično rekao da je čuo glas ezana
koji je dolazio iz kabr-i-se’adeta (groba sreće, tj. Resulullahovog alejhisselam groba). [Sa’id bin
Musejjib je bio jedan od sedam čuvenih alima u gradu Medini. On je preselio na ahiret 91./710. godine u
Medini.] Kada je hazreti Osmanova radijallahu teala anh kuća bila pod blokadom on je rekao, “Ja neću
ići nigdje. Ja ne mogu napustiti Medinu i Resulullaha.” Kad bi riječi za koje Mehal bin Amr tvrdi da ih
je navodno rekao Sa’id bile istina, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ne bi pozivao muslimane da
dođu i da posjete njegov grob. U stvari, Bilal Habeši radijallahu teala anh je na zapovijed -- koju je
dobio u snu od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem poslije osvajanja Jerusalima -- otišao u Medinu i
posjetio Kabr-i se’adet (Grob sreće, Resulullahov alejhisselam grob). Halifa muslimana Omer bin
Abdul’aziz radijallahu teala anh [koji je 101./720. godine postao šehid] je po specijalnim činovnicima
slao salat i selam iz Damaska u Medinu. Hazreti Omer radijallahu teala anh je, kada se nakon osvajanja
Jerusalima vratio u Medinu, prvo otišao kod Hudžre-i-se’adeta i posjetio Resulullaha i nazvao mu salat i
selam.

Jezid bin Mehri je rekao, “Ja sam, na mom putu iz Damaska u Medinu, posjetio guvernera Egipta Omera
bin Abdul’aziza radijallahu teala anh. On mi je rekao, ‘O Jezidu! Molim te, kada imadneš sreću da
posjetiš Resulullaha, uruči mu i moj salat i selam!’”

Imam-i Nafi’ rahime-hullahu teala je rekao da je Abdullah ibni Omer, radijallahu anhuma, kadgod se
vraćao sa putovanja ili iz rata, odlazio da posjeti Hudžre-i se’adet i poimence nazivao selam, prvo
Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem, pa onda Ebu Bekiru, pa onda svom ocu hazreti Omeru
radijallahu teala anhuma. [Nafi’ je bio jedan od istaknutih tabi’ina. On je bio rob kojeg je Abdullah bin
Omer radijallahu teala anhuma oslobodio. On je preselio na ahiret 120./737. godine u Medini.] Ovo
takođe potvrđuje i vehabijska knjiga Feth-ul Medžid. U njoj piše i da islam zabranjuje posjetu
Poslanikovom grobu i da ga je Abdullah bin Omer posjećivao. Međutim, u važnim knjigama piše da
ga je posjećivala najveća većina Ashaba radijallahu teala anhum edžma’in. Reći da je Abdullah bin
Omer radio nešto suprotno islamu je jedna ogavna kleveta i potvora. (Vehabija), autor knjige, puno
veliča Ashabe kiram kada to odgovara njegovim interesima. Ali, kada mu to ne odgovara on ih
bestidno kleveće. Da Kabr-i se’adet (Grob sreće) nije bilo dozvoljeno posjećivati, i učiti salat i selam,
Abdullah bin Omer radijallahu anhuma to ne bi nikad uradio, a Ashabi radijallahu teala anhum
edžma’in, koji su ga vidjeli da to radi, bi mu rekli da je to zabranjeno. Njegovo ponašanje, i
istovremeno ćutanje onih koji su ga vidjeli, pokazuje i da je to dozvoljeno i da to donosi sevab. Imam-i
Nafi’ rahmetullahi alejh je rekao, “Ja sam vidio više od stotinu puta da je Abdullah bin Omer za vrijeme
njegove posjete Resulullahovom grobu rekao, ‘Esselamu alejke ja Resulallah!’ a onda, ‘Esselamu
alejke ja Eba Bekr!’ a onda ‘Esselamu alejke ja ebi(oče).’”

Jednoga dana je hazreti Alija radijallahu anh ušao u mesdžid-i šerif i dugo plakao ispred Fatimine
radijallahu anha sobe. On je onda ušao u Hudžre-i se’adet i rekao, “Esselamu alejke ja Resulallah.” On
je opet plakao. Onda je rekavši, “Alejkumusselam ja ehavejje ve rahmetullah,” poselamio hazreti Ebu
Bekira i hazreti Omera radijallahu anhuma. Onda je izašao napolje.

Naši alimi fikha rahime-humullahu teala su iz ovog razloga dolazili poslije obavljanja dužnosti hadža u
Medinu munevveru i klanjali namaz u Mesdžid-i šerifu. Oni su onda posjećivali i dobijali blagoslov i
berićetili se gledajući u Revdu (Revda-i mutahhera), mimber (Mimber-i muniri), i grob (Kabr-i
šerif), koji je odabraniji od Arša (Arš-i a’la); mjesta gdje je on sjedio, hodao i naslanjao se; direk na koji
je on bio naslonjen kada je došao vahj, i mjesta kuda su hodili Ashabi kiram i tabi’ini radijallahu teala
anhum edžma’in koji su gradili i popravljali mesdžid ili imali čast da ga finansijski potmognu. Alimi i
salihi (dobri, bogobojazni) koji su poslije njih dolazili su odlazili poslije hadža u Medinu i radili isto ono
što su radili naši alimi fikha. Hadžije iz ovog razloga posjećuju Medinu munevveru.

Treba li čovjek [hadžija] prvo otići u Medinu ili treba poslije hadža posjetiti Kabr-i se’adet (Grob sreće
tj. Poslanikov alejhisselam grob)? Alimi su na ovo pitanje dali različite odgovore. Alkama i Esved i Amr
bin Mejmun (tri velikana među tabi’inima) rahime-humullahu teala su rekli da treba prvo otići u
Medinu. Sunce alima islama, imam-i a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu teala, je rekao da bi bilo bolje
prvo obaviti hadž pa onda napustiti Mekku i otići u Medinu. Isto tako kaže i fetva Ebullejs-i-
Samerkandija rahime-hullahu teala (koji je preselio na ahiret 373./985. godine).

U vrijeme sultana Abdulhamida hana Drugog, rahmetullahi alejh [preselio na ahiret 1336./1918. godine],
je među osmanlijskim hadžijama bio običaj da se zadrže u Medini munevveri između dva bajrama i da
napuste Medinu kad nastane vrijeme hadža. Neke hadžije su išle prvo u Mekku, a onda su, poslije
Arefata, odlazile u Medinu, u posjetu. Onda su odlazile u Jenbu’, medinsku luku, odakle su brodom
odlazile svojim kućama preko Sueskog kanala.

Kadi Ijad autor knjige Šifa-i šerif i imam-i Nevevi, jedan od alima šafijiskog mezheba, i Ibni Humam
rahime-humullahu teala jedan od alima hanefi mezheba, su rekli da postoji idžma ummeta (tj.
jednoglasna saglasnost prvih muslimana) da posjeta Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem turbetu
donosi puno sevaba. Neki alimi su rekli da je to vadžib. Posjećivanje grobova je sunnet. Posjećivanje
najvažnijeg groba Hudžre-i-se’adeta, je najvažniji sunnet. [Kadi Ijad je preselio na ahiret 544./1150.
godine u Marakešu; Jahja Nevevi je preselio na ahiret 676./1277. godine u Damasku, Ibni Humam
Muhammed Sivasi je preselio na ahiret 861./1456. godine.]

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je posjećivao groblje zvano Baki i uhudske šehide. Abdulhak
Dehlevi rahime-hullahu teala je jedan od velikih alima Indije. On je preselio na ahiret 1052./1642.
godine. Kada on govori o bici na Uhudu u njegovoj knjizi, Medaridž-un-nubuvve, koja je na
perzijskom jeziku, on navodi da je Ebu Ferde radijallahu anh rekao, “Resulullah sallallahu alejhi ve
sellem je jednoga dana posjetio uhudske šehide. On je prvo rekao, ‘O moj obožavanja vrijedni Rabbu
(Gospodaru)! Ja, Tvoj rob i Resul, svjedočim da su ovi postali šehidi da zarade Tvoje
zadovoljstvo!’ Onda nam se okrenuo i rekao, ‘Ako neko posjeti i poselami ove šehide oni će mu
odgovoriti. Oni će tako odgovarati do Kijameta (Sudnjega dana).’ ” Naš Poslanik je opet, kada je
posjećivao uhudske šehide, rekao, “Bili ste strpljivi. Neka vam je selam!” Hazreti Ebu Bekir i hazreti
Omer radijallahu teala anhuma su, dok su bili halife, posjećivali uhudske šehide i slično im se obraćali.
Fatima Huzaijje rahime-hullahu teala je rekla, “Ja sam govorila dok sam prolazila pored uhudskog polja,
‘O Resulullahov amidža Hamza, radijallahu teala anh, neka ti je selam!’ Ja sam čula odgovor, ‘Neka je i
na tebe Allahov selam i rahmet i bereket!’” Utaf bin Halid Mahzumi rahime-hullahu teala je rekao da je
njegova tetka selamila uhudske šehide i da su joj oni odgovarali, “Mi tebe znamo!”

Meal (značenje) šezdeset trećeg ajeta sure Nisa kaže, “Ako oni dođu nakon što su učinili zulum svom
nefsu (tj. nakon što su se sami prema sebi ogriješili) i zamole oprost od Allaha dželle-šanuhu i ako
Moj Resul učini istigfar za njih oni će sigurno vidjeti da Allah dželle-šanuhu prima pokajanje i da
je milostiv.” Ovaj ajeti kerim je naređenje i muškarcima i ženama da posjete Poslanikov alejhisselam
grob (tj. Kabr-i se’adet ili Grob sreće). Rečeno je da je mustehab proučiti ovaj ajeti kerim kada se
posjećuje Kabr-i se’adet.
Imam Alija radijallahu anh je rekao, da je Muhammed bin Harb Hilali radijallahu teala anh rekao, “Ja
sam tri dana poslije Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem ukopa posjetio Hudžre-i se’adet. Ja sam
poslije posjete (zijareta) sjeo u ćošak. Jedan seljak je došao i bacio se na Kabr-i se’adet. On je uzevši sa
groba zemlje i posuvši je po licu, rekao, ‘Ja Resulallah sallallahu alejhi ve sellem! Hak teala (Allah
dželle-šanuhu) je rekao o tebi u ajeti kerimu [koji smo mi gore naveli]. Ja sam učinio zulum svom nefsu
(tj. ja sam se ogriješio prema sebi). Ja zahtijevam sa tvojom posredstvom (vesilom) potpuni oprost
(istigfar).’ Iz Kabr-i se’adeta se čuo glas, ‘Ti imaš vesele vijesti! Tvoji grijesi su oprošteni.’”

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je odlazio iz Medine na Uhud da bi posjetio uhudske šehide.
Prema tome, odlazak u Medinu munevveru i posjećivanje Kabr-i se’adet je ibadet. Alimi islama, rahime-
humullahu teala, su jednoglasno rekli da to donosi puno sevaba.

Hadisi šerif koji kaže, “Imaju samo tri mesdžida kojima se ide u zijaret (posjetu)”, pokazuje da je
veliki sevab otići u Medinu muneverru sa ciljem da se posjeti Kabr-i se’adet (Grob sreće, tj.
Pejgamberovo alejhisselam turbe). [Ova tri mesdžida su: Mesdžid-i haram u Mekki, Mesdžid-i Nebevi u
Medini, i Mesdžid-i Aksa u Jerusalimu.] Oni koji to ne urade će sebi uskratiti ovaj veliki sevab a možda
i izostaviti vadžib. Uputiti se na dugo putovanje u posjetu drugih mesdžida, osim ova tri, je dozvoljeno
ako se to čini u Allahovo dželle-šanuhu ime. Otići drugim mesdžidima u posjetu iz bilo kog drugog
razloga je haram.

Pitanje: Imam Hassan bin Ali radijallahu teala anh nije dozvoljavao posjetiocima da se približe Grobu
sreće (Kabr-i se’adetu). A imam Zejnel’abidin radijallahu anh, rekavši da je Resulullah sallallahu alejhi
ve sellem rekao -- “Ne pravite od moga groba (mjesto za) praznik! Ne pravite od vaših kuća
groblja! Gdje god ste izgovarajte na mene salat (salavat) i selam! Oni će mi biti prenešeni.” -- nije
dozvolio da se približi Kabr-i se’adetu. Šta bi vi na ovo rekli? [Zejnel’abidin Ali je postao šehid 94./713.
godine.]

Odgovor: Ove riječi nisu u skladu sa hadisi šerifom koji kaže, “Ide se da se posjete samo tri
mesdžida.” Zatim, ova dva imama su vjerovatno htjela da zabrane onima koji su se neučtivo ponašali.
[Iz tog razloga] imam Malik rahmetullahi alejh čak nije dozvoljavao ni duže zadržavanje kod Kabr-i
se’adeta. Imam Zejnel’abidin rahime-hullahu teala je u svim svojim posjetama Hudžre-i-se’adetu stajao
kod stuba koji je u smijeru Ravda-i-mutahhere i nazivao selam. Iz toga se shvatilo da je Resulullahova
mubarek glava na toj strani hudžre. Prije nego što su se na Mesdžid-i se’adet dodale sobe za
Resulullahove mubarek hanume, radijallahu teala anhunne, to je bilo mjesto gdje se stajalo za vrijeme
posjete. Posjetioci stoje ispred vrata Hudžre-i-se’adeta i nazivaju selam. (Hudžre-i seadet je soba u kojoj
se nalazi hazreti Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem mubarek grob.)

Harun bin Musa Hirevi je upitao svog djeda Alkamu, “Na kojoj su strani Kabr-i-se’adeta stajali
posjetioci prije dodavanja soba za Poslanikove mubarek hanume, radijallahu teala anhunne, na Mesdžid-
i se’adet?” Hazreti Alkama je odgovorio, “Oni su stajali pred vratima zato što vrata na Hudžr-i-se’adetu
nisu bila zazidana sve dok hazreti Aiša nije preselila na ahiret.”

Hafiz Abdul’azim Munziri rahime-hullahu teala, alim hadisa, (preselio na ahiret 656./1257. godine u
Egiptu), je rekao, “Hadisi šerif ‘Nemojte praviti moj grob (mjestom za) praznik,’ znači, ‘Posjećujte
me što možete češće,’ to jest, ‘Ne ograničavajte svoje posjete mome grobu na jedanput ili dvaput
godišnje!’ Hadisi šerif, ‘Ne pravite od vaših kuća groblja!’ znači, ‘Ne pravite da vam vaše kuće, zato
što ne klanjate u njima, izgledaju kao groblja.’” Abdul’azim-Munzirijeve riječi su tačne zato što u
groblju nije dozvoljeno klanjati namaz. Većina alima je rekla da prethodni hadisi šerif znači, “Nemojte
fiksirati izvjestan dan kao praznik da na njega posjećujete Kabr-i se’adet.” Jevreji i hrišćani se tako
iskupljaju i sviraju i igraju kada posjećuju grobove svojih Poslanika.

Prema tome, oni koji posjećuju Kabr-i se’adet se ne trebaju kod njega dugo zadržavati. Oni ga trebaju
čim učine dovu i predaju selam odmah napustiti. Muslimani trebaju smatrati da je posjeta Kabr-i
se’adetu ibadet koji donosi puno sevaba. Oni bi trebali odlaziti u Medine-i-munevveru, bez obzira kako
daleko bili, i nastojati da ga što češće posjete. To znači, isto kao što je farz jednom u životu otići na
hadž, otići u Medine-i-munevveru ne bi trebao biti jednom u životu. Čovjek bi trebao ići i posjećivati ga
koliko god sebi može priuštiti. To znači, to se ne treba ograničavati na jedanput ili dvaput godišnje već
kadgod to čovjek sebi može priuštiti. Dakle, mi trebamo posjećivati hudžru (tj. Hudžre-i se’adet) ali mi
pred njom ne trebamo dugo stajati.

Sunce alima islama Ebu Hanifa rahime-hullahu teala je rekao da je posjeta Grobu sreće (Kabr-i se’adetu)
jedan od najcjenjenijih mustehaba, ibadet koji je po stepenu ravan vadžibu.

Ako se neko u šafijiskom mezhebu zakune (zavjetuje) da posjeti Kabr-i se’adet on ovo svoje obećanje
mora ispuniti. Što se tiče nekog ko se zakleo da će posjetiti neki drugi grob ne postoji saglasnost da on
treba ispuniti ovo svoje obećanje. Ali bolje mu je da ga ispuni.

Ko učini zavjet (nezr) da će posjetiti pješke Mesdžid-i haram on treba ispuniti ovo svoje obećanje
(adak) zato što se farzovi hadža obavljaju u Mesdžid-i haramu. Pošto se u Mesdžid-i-se’adetu nalazi
Grob sreće (Kabr-i se’adet ili Muhammedov sallallahu alejhi ve sellem mezar), koji je dragocjeniji i od
Ka’be muazzame i od Mesdžida aksa u Jerusalimu, onaj, ko se zavjetuje da posjeti pješke ovaj
mubarek mesdžid, s obzirom da taj zavjet u sebe uključuje i namjeru da se posjeti i Kabr-i šerif, taj se
zavjet svakako treba ispuniti.

Ko se zavjetuje (nezr) da posjeti Kabu (Ka’be-i-muazzamu) on prema sve četiri mezheba treba ispuniti
taj zavjet. Po pitanju ispunjavanja zavjeta -- da se posjeti Mesdžid-i se’adet i Mesdžid-i aksa -- nema
jednoglasne složnosti. Međutim, ovo neslaganje je samo po pitanju samog mesdžida. Ko se zavjetuje da
posjeti Kabr-i se’adet on taj svoj zavjet mora ispuniti.

Pitanje: Jednom su upitali Abdullah-Ebu-Muhammed-bin-Ebu-Zejda rahime-hullahu teala: “Treba li

onaj -- ko je poslat na hadž kao nečiji vekil (zastupnik) i kome je naređeno da posjeti Kabr-i se’adet i ko
je samo otišao na hadž i nije posjetio Kabr-i se’adet -- da, kada se vrati s hadža, vrati pare koje su mu
date da troši dok posjećuje (Kabr-i se’adet)?”

Odgovor: Ibni Zejd rahmetullahi alejh, jedan od istaknutih alima u maliki mezhebu (preselio na ahiret
389./999. godine) je odgovorio, “On ih treba vratiti nazad.”

Imam Malik je ovako rekao o posjeti Poslanikovom alejhisselam grobu (Kabr-i-se’adetu): “U Mesdžidi
šerifu se treba leđima okrenuti prema kibli a licem prema Hudžr-i-se’adetu i pristojno (edebli) i s
velikim strahopoštovanjem nazvati selam i proučiti salavat. Po ulasku u mesdžid se u Revda-i-
mutahheri trebaju klanjati dva rek’ata namaza [koji se zovu tehijje-tulmesdžid]. Zatim trebamo stati
pred Muvadžehe-i se’adet i prvo nazvati selam Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem, pa onda hazreti
Ebu Bekiru, pa onda hazreti Omeru radijallahu anhuma, i onda proučiti izvjesne dove. Jer, Resulullah
sallallahu alejhi ve sellem i svi drugi mu’mini čuju posjetioce i njihove selame i dove. Iako je
dozvoljeno činiti dovu kako nam se sviđa i učiti dove kojih se sjetimo bolje je proučiti one koje je
preporučila ulema.”

Imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh je rekao da je on kada je bio u Medini vidio da je Ejjub
Sahtijani rahime-hullahu teala (jedan od saliha koji je preselio na ahiret 131./748. godine u Basri) došao
i ušao u mesdžid (džamiju) i plakao okrenut leđima prema kibli a licem prema Resulullahovom
alejhisselam grobu (Kabr-i-seadetu).

Ebullejs-i Semerkandi je uzeo imam-i-a’zama rahime-humullahu teala kao izvor i rekao, “Posjetioci se
trebaju okrenuti prema kibli. Hudžre-i se’adet im treba biti za leđima.” Međutim, šejh Kemaleddin
(Kemaluddin) ibni Humam je ovako napisao, “Imam-i a’zam Ebu Hanifia rahime-humullahu teala je
opisao u svom Musnedu način posjete. Ono što su Ebullejs i njegove pristaše napisali se temelji na
imam-i-a’zamovom prvobitnom idžtihadu. On je kasnije rekao da se treba okrenuti prema Hudžre-i-
se’adetu. Takođe je i Abdullah ibni Omer radijallahu teala anhuma rekao da se, kada se naziva selam,
treba biti okrenuto licem prema Hudžre-i-se’adetu a leđima prema kibli.” [Ebullejs Nasr Semerkandi je
preselio na ahiret 373./983. godine.]

Ibni Džema’a rahime-hullahu teala je napisao u njegovoj knjizi Menasik, “Kada posjećujemo
Resulullahovo alejhisselam turbe trebamo stati udaljeni dva metra od čoška koji je nasuprot
Resulullahovoj mubarek glavi. Ovaj čošak će biti na našoj lijevoj strani a kibla na desnoj. Onda ćemo se
polako okrenuti tako da smo licem okrenuti prema prozoru Muvadžehe-i-se’adeta. Zid kible će nam
ostati za leđima. Nazvaćemo selam onda kada smo potpuno okrenuti prema Kabr-i-se’adetu.”
[Muhammed ibni Džema’a je alim šafijiskog mezheba. On je preselio na ahiret 733./1333. godine u
Damasku.]

Dakle, posjetilac treba da stane između zida Kible i Ravda-i-mutahherinog čoška Hudžre-i-se’adeta.
Resulullahova alejhisselam mubarek glava će mu biti dva metra od njega na njegovoj lijevoj strani. On
se onda treba polako okrenuti prema Hudžr-i-se’adetu tako da će mu zid Kible ostati (biti) za leđima. On
tada (tako okrenut) treba da nazove salat i selam i učini dovu. Ovako su pokazali i idžtihadi imama
Šafije i drugih imama rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Danas se ovako posjećuje.

Prije dodavanja soba Mesdžid-i-se’adetu -- za Resulullahove mubarek hanume radijallahu teala anhunne
-- na Hudžre-i-se’adetovoj strani koja gleda prema kibli nije bilo puno praznog prostora tako da je bilo
jako teško stajati okrenut licem prema Muvadžehe-i-se’adetu. Posjetioci su stajali okrenuti prema kibli i
nazivali selam ispred vrata u Ravda-i-mutahherinom zidu hudžre (Hudžre-i-se’adeta). Kasnije je imam
Zejnel’abidin rahime-hullahu teala nazivao selam tako da mu je Ravda-i-mutahhera bila za leđima. Kada
su se džamiji dodale sobe za mubarek hanume Hudžra-i se’adet se posjećivala stojeći pred prozorom
Muvadžehe-i-šerife.

Vjerski imami su sakupili mnoge propise i načine ponašanja kojih se moraju pridržavati i oni koji žive u
Medine-i-munevveri i oni koji je posjećuju. Ovi uslovi i propisi su zapisani u knjigama fikha i menasika.
Ejjub Sabri paša rahime-hullahu teala, autor knjige Mir’at-ul-Haremejn, ih je sve jasno zapisao u
knjigu koja se zove Tekmile-tul-menasik.

Prvo turbe koje je sagrađeno u islamu i u kom je Resulullah ukopan je Hudžre-i muattara. Naš
efendija, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, je preselio na ahiret dvanaestog Rebi’ulevvela 11./632.
godine u ponedjeljak prije podne, u sobi koja je pripadala njegovoj predragoj ženi, našoj majci, Aiši
radijallahu anha. On je u toj sobi ukopan u srijedu uveče.

Hazreti Aišina radijallahu anha soba je bila tri metra visoka. Ona je bila napravljena od čerpića i
hurminih grana. Imala je dvoja vrata. Jedna su bila na zapadu, okrenuta prema Ravda-i-mutahheri, a
druga na sjeveru. Hazreti Omer radijallahu teala anh je za vrijeme svoga hilafeta, 17. godine po Hidžri,
dok je proširivao Mesdžid-i se’adet, okružio Hudžre-i se’adet niskim kamenim zidom. Abdullah bin
Zubejr radijallahu teala anh je, kada je postao halifa, ponovo sagradio ovaj zid crnim kamenjem. On je
73./692. g.n.e. postao šehid. Ovaj zid na sebi nije imao krov. On je imao vrata na svojoj sjevernoj strani.
Kada je hazreti Hasan radijallahu teala anh u 49. godini po Hidžri preselio na ahiret, njegov brat hazreti
Husejn radijallahu teala anh, je po oporuci (vasijjetu) svoga brata odnijeo bratovo tijelo do vrata Hudžre-
i se’adet i htjeo je da ga unese u turbe i učini dovu i zatraži posredništvo (istigasu). Izvjesni ljudi su se
tome usprotivili, misleći da će ga on tu ukopati. Da bi se spriječila graja tijelo nije uneseno u turbe već je
odneseno na groblje zvano Baki gdje je i ukopano. Da se ovo više ne bi dešavalo vrata su i na zidu i na
sobi zazidana.

Kada je šesti umejidski halifa Velid rahime-hullahu teala bio guverner Medine on je povećao oko sobe
zid i na njemu napravio kubbe. Tri groba se više nisu mogla vidjeti spolja. Soba je bila osigurana od
ulaska u nju. On je, kada je postao halifa 88./707. godine--kada se Mesdžid-i se’adet proširivao i kada su
sobe čistih Resulullahovih alejhisselam mubarek hanuma (zevdžat-i tahirat) radijallahu teala anhunne
bile uklonjene--naredio Omeru bin Abdul’azizu rahmetullahi alejh, tadašnjem guverneru Medine-i
munevvere i kasnije osmom halifi, da oko njega (tog zida) sagradi i drugi zid. Ovaj zid je bio u obliku
pentagona, nije imao vrata i bio je prekriven krovom.

Džemaleddin Isfehani rahime-hullahu teala, vezir Atabeg države kojom su upravljale iračke Zengije i sin
Salahuddin-i-Ejjubijevog amidže, je 584./1189. godine napravio rešetke (mušepke) od sandalovog i
abonosovog drveta oko vanjskog zida Hudžre-i se’adet. [Salahuddin Ejjubi je preselio na ahiret
589./1872. godine u Damasku.] Rešetke (mušepci) su se uzdizale do plafona mesdžida. One su izgorjele
u prvoj vatri. Šest stotina osamdeset osme godine (688./1289.) su napravljene željezne rešetke koje su
obojene u zeleno. Ove rešetke se zovu Šebeke-i se’adet (rešetke sreće). Šebeke-i se’adet koje gledaju
prema kibli se zovu Muvadžehe-i se’adet. One koje gledaju prema istoku se nazivaju Kadem-i se’adet.
One koje gledaju prema zapadu se zovu Ravda-i mutahhera a one koje gledaju prema sjeveru se zovu
Hudžre-i Fatima. Pošto je Mekke-i-mukerrema južno od Medine-i-munevvere, onaj ko stane na sred
Poslanikove alejhisselam džamije (Mesdžid-i nebi), to jest Ravda-i-mutahhere, i okrene se prema kibli,
imaće sa svoje desne strane Hudžre-i se’adet a sa svoje lijeve strane Minber-i šerif.

Mramorni pod između Šebeke-i-se’adeta i vanjskih zidova, i napolju, je položen 232./847. godine i više
je puta obnavljan. Njegova zadnja restauracija je bila na zapovijed osmanlijskog sultana Abdulmedžida
Hana rahime-hullahu teala.
Malo kube koje je sagrađeno s petougaonim zidom se zove Kubbe-tun-nur. Kisve-i šerife koju su
poslali osmanlijski sultani rahime-humullahu teala je položena na to kube kao prekrivač. Veliko zeleno
kube koje je iznad Kubbe-tun-nura i koje se zove Kubbe-tul-hadra je kube Mesdžida se’adet. Kisva na
vanjskoj rešetki, mušepcima, je visila do lukova koji podupiru Kubbe-tul-hadra. Ove unutarnje i vanjske
zavjese su se zvale Sattare. Šebeke-i se’adet ima troja vrata, jedna na istočnoj, jedna na zapadnoj i jedna
na sjevernoj strani. U Šebeke-i se’adet ne može ući niko osim direktora Harem-i šerifa. Unutar zidova
(Hudžre-i se’adet) ne može niko ući pošto na njima nema ni vrata ni prozora. Na vrhu kubeta se nalazi
samo jedna mala rupa, koja je pokrivena žičanom rešetkom. Direktno iznad ove rupe je Kubbe-i hadra.
Kube Mesdžidi šerifa je sve do 1253./1837. bilo sivo, kada je sultan Mahmud Adli Han rahmetullahi
alejh naredio da se ono ofarba u zeleno. Ono je 1289./1872. godine, na zapovijed sultan-Abdul’aziz-hana
rahmetullahi alejh, bilo ponovo ofarbano. [Abdul’aziz Han je 1293./1876. godine postao šehid.].

Na popravku i ukrašavanje Mesdžid-i-se’adeta nije niko uložio više novaca i napora od sultana
Abdulmedžida Hana rahime-hullahu teala. On je potrošio više od sedam stotina hiljada zlatnika na
obnovu Haremejna. Obnova je završena 1277./1861. On je svaki dan služio (hizmetio) Resulullahu.
Kešfovi i kerameti su posvjedočili ovu njegovu vezu. Sultan Abdulmedžid Han je naredio da se napravi
model ranijeg oblika Poslanikovog mesdžida (Mesdžid-i nebevi) i da se taj model stavi u jednu džamiju
u Istanbulu koja se zove Hirka-i šerif. 1267. godine je poslat u Medinu major hadži Izzet ef. rahime-
hullahu teala koji je bio profesor inžinjerskog fakulteta i dizajner. Izzet ef. je izmjerio svaku dimenziju i
napravio 1:53 model i poslao ga u Istanbul. Ovaj model je stavljen u džamiju Hirka-i šerif, koju je
napravio sultan Abdulmedžid Han.

Poslije Abdulmedžid Hanovih radova rastojanje između Šebeke-i se’adet i zida kible je postalo sedam i
po metara; rastojanje od istočnog zida do rešetki (mušebaka) Kadem-i-se’adeta je postalo šest metara;
širina Šebeke-i Šami je postala jedanaest metara; Mušepci Muvadžehe-i šerife su postali trinaest metara
dugi; a rastojanje između Muvadžehe-i šerife i Šebeke-i Šami je postalo devetnaest metara. Širina
Mesdžida nebevi na strani kible je sedamdeset sedam metara a njegova dužina od zida kible do
damaskog (šami) zida je stotinu sedamnaest metara. Revda-i mutahhera, koja leži između Hudžre-i-
se’adeta i Minber-i-šerifa, je devetnaest metara široka. Ove mjere su proračunate na bazi da je jedna
medinska zra ravna dužini od četrdeset dva (42) centimetra. Zra šer’i (tj. šerijatska zra) koja se spominje
u fikhskim knjigama je četrdeset osam (48) centimetara.

Abdul’aziz od familije Saud je 1368./1949. godine, da bi sakrio veliki hizmet (služenje) koji su
osmanlije učinile u Haremejn-i-šerifejnu, porušio predivno ornamentisane i dragocjene radove
Osmanlija, i naredio nove radove i ekspanzije Mesdžida nebevi, koji su započeli 1370. a završeni 1375.
godine. Totalna površina se povećala sa 9.000 kvadratnih metara na 11.648 kvadratnih metara. Dužina i
istočnog i zapadnog zida je postala 128 metara dok je sjeverni zid postao 91 metar dug. Pod svodovima
se nalaze 232 stuba. Visina svakog od dva nova minareta je 70 metara. Mesdžid-ul-haram u Mekki je
1375./1955. godine proširen sa 29.177 na 160.168 kvadratnih metara. On ima sedam minareta od kojih
je svaki 90 metara visok. Brežuljci Safa i Merva su natkriveni krovom i spojeni s Mesdžid-ul-haramom.
Imena mnogih mjesta su promijenjena. Njima su data nova imena.

Osman bin Ma’zun radijallahu anh je bio prvi koji je sahranjen u groblju Baki’, jedinom groblju u
Medini. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je svojim mubarek rukama postavio jedan veliki
nadgrobni kamen ovom svom bratu po mlijeku. Dakle, postaviti kamen na grob je postalo sunnet.

Nemezheblije su porušile turbeta po Medine-i-munevveri. Sultan Mahmud Han Drugi ih je sve

restaurirao. [Mahmud han je preselio na ahiret 1255./1839. godine.] Englezi su poslije Prvog svjetskog
rata oteli Medinu od Osmanlija i dali je Abdul’azizu. On je porušio sva turbeta. Oni su uništili sve svete
objekte pa čak i umjetnički predivno urađeni objekat koji je prekrivao izvor Zemzema, koji je sultan
Abdulhamid han Prvi rahime-hullahu teala sagradio. Oni su čak uništili i mubarek kuću u kojoj je
Resulullah svojim rođenjem počastio ovaj svijet. Oni su na tom mjestu napravili prodavnice.

Prva pokrivena turbeta, poslije Hudžre-i-se’adeta, su bila turbeta Resulullahovih mubarek hanuma u
groblju Baki’. Na dan kada je naša majka Zejneb binti Džahš radijallahu anha preselila na ahiret bilo je
toliko vruće da je hazreti Omer podigao šator dok se grob kopao da zaštiti narod od vreline sunca. Šator
je ostavljen dugo vremena nad grobom. Od tada su na turbetima bili građeni šatori ili čardaci. Prvi tabut
u islamu je bio napravljen, opet, za našu majku Zejneb. Kada hazreti Omer radijallahu anh nije dozvolio
nikom da bude na njenoj dženazi osim njene mahrem familije [onih za koje se po zakonu nije mogla
udati], Ashabi kiram su se ražalostili. Esma binti Umejs je rekla, “Ja sam u Etiopiji vidjela tabut. On ne
dozvoljava da se vidi mrtvo tijelo.” Oni su napravili tabut onako kako ga je Esma binti Umejs opisala.
Svi Ashabi su bili na ukopu.

Naš efendija, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, je svake godine posjećivao uhudske šehide. On je
nazivao selam šehidima stojeći na mjestu koje se zove Hurre-i Vakum. Kada ih je on posjećivao u osmoj
godini po Hidžri on im je, svakom posebno, nazivao selam. On je rekao, “Oni su šehidi. Oni znaju ko
ih posjećuje. Oni čuju selam i odgovaraju na njega.” Hazreti Fatima-tuz-Zehra radijallahu anha je
svaka dva dana posjećivala hazreti Hamzin radijallahu teala anh grob i označavala ga da se ne zaboravi.
Ona je tamo odlazila svaku noć džume (noć između četvrtka i petka), dugo klanjala namaz i puno
plakala.

Imam Bejheki rahime-hullahu teala je rekao da je Abdullah ibni Omer radijallahu teala anhuma rekao,
“Moj baba hazreti Omer i ja smo otišlina dan džume, prije izlaska sunca, da posjetimo šehide. Moj baba
im je svima nazvao selam. Mi smo čuli njihov odgovor. Moj otac me je upitao, ‘Jesi li mi ti odgovorio?’
Ja sam mu rekao, ‘Nisam, šehidi su ti odgovorili.’ On me je stavio na svoju desnu stranu i svakom
posebno nazvao selam. Mi smo čuli da je svaki od njih tri puta odgovorio. Baba je odmah pao na sedždu
i zahvalio se Allahu džellešanuhu.” Hazreti Hamza i Abdullah bin Džahš, sin njegove mlađe sestre
(njegov nećak), i Mus’ab bin Umajr, radijallahu anhum edžma’in, su zakopani u isti grob. Ostalih
sedamdeset šehida su zakopani zajedno, po dva, po tri, u jedan grob. Nekoliko ih je zakopano na groblje
Baki’. [Imena svih ovih šehida su zapisana u knjizi Mir’at-i Medine iz koje je preveden i ovaj dugi
odlomak.] [Bejheki Ahmed je 458./1066. godine preselio na ahiret u Nišapuru.]

Učenje salavata Poslaniku

16 - On kaže na dvije stotine pedeset sedmoj stranici, “Hadis koji nam prenosi Ebu Davud kaže učite
mi salavat! Gdje god ga proučite biće mi rečen (dostavljen). Dakle, nema razlike proučili ga mi izbliza
ili izdaleka. Kabur se ne smije preokrenuti u praznik.”

Sa ciljem da pokaže da nema potrebe posjećivati Hudžrei se’adet on piše da Resulullah čuje salat i selam
koji mu je proučen. Ali, on sam sebi kontrira. On je prethodno napisao da mrtvac ne osjeća i ne čuje, a
ovdje sada piše da čuje.

On piše na četiri stotine šesnaestoj stranici, “Mrtvi ne čuju šta im se kaže. Traženje dove i šefa’ata od
mrtvih je obožavanje mrtvih.”

Njegovo pisanje da Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem čuje salavat koji mu je proučen i
njegove kasnije riječi (“mrtvi ne čuju”), koje smo gore citirali, su u međusobnoj suprotnosti i
kontradikciji. Šta više on citira samo jedan od dva hadisa koji se nalaze u Ebu Davudu. Njegovim
ciljevima ne odgovara da napiše drugi. Alim hadisa Abdulhak-i Dehlevi rahime-hullahu teala je ovako
napisao na tri stotine sedamdeset osmoj stranici njegove knjige Medaridž-un-nubuvve: “Hadisi šerif
koji nam prenosi Ebu Davud od Ebu Hurejre radijallahu teala anhuma kaže, ‘Kada me neko poselami,
Allah dželle-šanuhu povrati mom tijelu dušu. Ja čujem njegov selam i odgovorim na njega.’ Hadisi
šerif koji nam prenosi Ibni Asakir rahime-hullahu teala kaže, ‘Ja čujem salavat koji je proučen kod
mog kabura.’”

Evlije zaista pomažu (Iz knjige

Četrdeset objašnjenjenih hadisa
autora Ahmed-Šemseddin-ibni-
Kemala)
17 - On kaže na dvije stotine sedamdeset prvoj i narednim stranicama, “Rečeno je, ‘Ja se bojim da će
se u mom ummetu pojaviti jeretični imami.’ To znači da će doći amiri (vođe) i alimi koji će zavoditi
muslimane i izdavati fetve koje nisu u skladu sa Kitabom. Većina takvih ljudi kaže, ‘Ko je u brizi ili ko
ima kakav zahtjev treba doći na moj mezar. Ja ću mu ispuniti njegovu želju, Ja sam jako blizu Allahu.
Ja sam oslobođen od ibadeta. Evlije pomažu kome hoće. Od njih se traže usluge. Oni koji su u brigama
će se usrećiti ako se uhvate za mrtve ili žive evlije. Evlije mogu uraditi što god hoće. One (Evlije)
ispoljavaju (pokazuju) keramete. One znaju šta je u Levhilmahfuzu. Oni znaju tajne misli ljudi.’ Oni
(ovaki ljudi) grade turbeta na grobovima Pejgambera i evlija. Ovo sve znači obožavanje nečega
drugoga osim Allaha. Hadis kaže, ‘Munafici varaju govoreći istinu.’ Jedan drugi hadis kaže, ‘Kijamet
neće doći sve dok većina onih koji su moj ummet ne postanu idolopoklonici.’ Šta će reći na ovo oni koji
obožavaju grobove, koji Allahu druga pripisuju (širk čine)? Fitna obožavanja idola se ovih dana toliko
povećala da je niko i ne primjećuje. Muhammed bin Abdulvehhab je ustao i spriječio ovo obožavanje
idola. Iako su mu se neke vlade pokušale suprotstaviti, njegovo je ime svugdje postalo čuveno. Bilo je
mnogo onih koji su mu vjerovali isto kao što je bilo mnogo i onih koji mu nisu vjerovali. Ebu Tahir je
rekao, ‘Saudovi sinovi su u svako čoše Arabije prenijeli zastavu tevhida Abdulvehhabovog sina.’ Širenje
širka se treba spriječiti i potpuno iskorijeniti. U ovo spadaju i turbeta koja su napravljena na
grobovima. Svako turbe je postalo idolova kuća. Nijedno od njih ne smije ostati na zemlji. Većina njih
su kao idoli Lata i Uzza. Skoro svi muslimani su postali idolopoklonici, mušrici. ‘U mom ummetu će se
pojaviti trideset dedždžala’ je čuveni hadis. Sejjid Muhammed Siddik bin Hasan han je napisao u
njegovoj knjizi Kitab-ul-izaga da je zli Evropljanin Gulam Ahmed Kadijani jedan od ovih dedždžala.
Ovaj indijski kafir je prvo rekao da je on Mehdi. On je kasnije, potpomognut hrišćanskom državom,
rekao da je Poslanik. Takođe je i Muhtar Sekafi, koji je živio u vrijeme Abdullah-ibni-Zubejrovog
hilafeta, bio jedan od dedždžala. On je rekao da voli ehli bejt i da će se osvetiti za hazreti Husejnovo
ubistvo. On je ubio mnogo muslimana. On je kasnije tvrdio da je Pejgamber i da mu je Džebrail
dolazio.”

Autor ove knjige nas izvještava da će doći jeretičke i nereligiozne (bezvjerne) vlade i vjerski ljudi i
vladati muslimanima. Alimi islama rahime-hullahu teala su nam oglasili da će ovi jeretički vjerski ljudi
skrenuti muslimane sa pravoga puta. Alimi islama rahime-humullahu teala su jednoglasno odlučili da će
ovi jeretički vjerski ljudi zavoditi muslimane i odvoditi ih s pravoga puta. Nemezheblije ubacuju špiune
u muslimanske države i zavode muslimane sa ovim najamničkim špijunima -- nemezheblijama. Oni
štampaju i izdaju pokvarene knjige i nastoje da sa njima unište ehli sunnet i omalovaže velike alime i
Evlije ehli sunneta, rahime-humullahu teala.

Imam-i Rabbani kaddesallahu teala sirrehul’aziz ovako kaže u dvije stotine pedeset petom (255.) pismu,
“Hazreti Mehdi rahime-hullahu teala će rasprostraniti islam. On će objelodaniti Resulullahov sunnet.
Njegovi savremenici -- vjerski ljudi u Medini koji su navikli na činjenje i širenje bid’ata pod imenom
islama koje će Mehdijeve riječi zbuniti -- će reći, ‘Ovaj čovjek će uništiti našu vjeru.’ Hazreti Mehdi će
narediti da ih ubiju.” Ovaj odlomak prognozira, predskazuje da će nemezheblije najduže trajati u Medini
i da će ih hazreti Mehdi potpuno iskorijeniti.

Autor ove knjige, kao i obično, citira ajeti kerime i hadisi šerife (koji govore) o kafirima, mušricima i
munaficima. On dodaje detaljna objašnjenja koja su napisali alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala i
pretvara se da tobože brani pravi put. On zatim napada na nevine muslimane -- pripadnike ehli sunneta.
On se ne stidi da pogrešno protumači ajeti kerime i hadisi šerife da bi nazvao turbeta “kućama idola” i
Evlije “idolima”. Ko god pogrešno protumači ajeti kerime i hadisi šerife -- ako je kvalifikovan da ih
tumači -- postaje postaje posjednik bid’ata (bid’at sahibija) tj. jeretik. Onaj ko pogrešno tumači (te’vili)
jasne nassove, (ajeti kerime i hadisi šerife), kojima ne treba tumačenje, i napada na islam i naziva
muslimane mušricima, postaje kafir. Čak i ako neko ko pogrešno protumači nassove ne postaje kafir, on
unosi neslogu među muslimane. Po njemu su milioni muslimana, vijekovima, bili mušrici i samo je on
pravi musliman. Nadalje, on tvrdi da većina današnjih muslimana obožava mrtve.

Potpuno je jasno koji su imami neuki i jeretici o kojima nam hadisi šerif govori. Oni su skrenuli i
odvojili se od pravoga puta koji su muslimani slijedili hiljadu godina. Svaki musliman zna ko su državni
vladari i tlačitelji (zalimi) koji su zaveli muslimane. Oni su oni, koji su pod imenom islama i ehli
tevhida vršili ugnjetavanja i ubijali pripadnike ehli sunneta, mu’mine pravoga puta. Ovaj vehabija,
pogrešno tumači Kur’ani kerim i hadisi šerife i izmišlja fetve koje nisu u skladu s knjigama ehli sunneta.
On kaže da su muslimani mušrici. Nijedan alim islama rahime-humullahu teala nije nikada rekao, “Neka
onaj ko je u brizi ili ima neki zahtjev dođe na moj grob; ja ću mu ispuniti želju.” Pisac ove knjige
izmišlja izjave i potvara muslimane. Alimi islama rahime-humullahu teala nisu nikada rekli da su se oni
približili Allahu dželle-šanuhu. Nadalje, oni nisu nikada čak ni priželjivali da im Allah dželle-šanuhu
dadne keramete po kojima će biti poznati. Oni nas podučavaju da je najveći keramet slijeđenje propisa
islama, njegovih zapovijedi i zabrana, i slijeđenje Resulullaha sallallahu teala alejhi ve sellem. Jednoga
dana dok je Abdulkadir-i Gejlani rahime-hullahu teala bio u pustinji sa svojim učenicima, dok je sijevalo
i grmilo nebo se zamračilo i iz oblaka se čuo glas koji je rekao, “Abdulkadiru, Moj robe! Ja te puno
volim. Ja te od ovog momenta oslobađam od ibadeta!” Ovaj veliki Velija kaddesallahu teala
sirrehul’aziz je odmah rekao, “Kezzebte ja Kezzab!” “Lažeš o lažovu šejtane! Ti me ne možeš prevariti.
Allahov predragi Muhammed alejhisselam nije bio oslobođen od ibadeta. On je u svojoj zadnjoj bolesti
skoro pužući odlazio u džamiju da klanja namaz u džema’atu. Nijedan rob nije oslobođen od ibadeta!”
Ovaj pisac se ne stidi da laže na mubarek Evlije rahime-humullahu teala i da na njih potvara. On misli
da su tevessul i molenje Evlija širk. Međutim naš efendija, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, je
rekao, “Kada ste zbunjeni u vašim poslovima tražite pomoć od onih u grobovima!” Muslimani su
slijedeći ovaj hadisi šerif posjećivali (zijaretili) kaburove Evlija i od njih očekivali pomoć.

Alimi islama rahime-humullahu teala su slijedeći ovaj hadisi šerif posjećivali grobove Evlija, Oni su
rekli da su se okoristili (dobili fejz). Imami Rabbani kaddesallahu teala sirrehul aziz je ovako napisao u
njegovom dvije stotine devedesetom pismu, “Ja sam na bajram otišao u Delhi da posjetim mezar-i šerif
mog hodže Muhammeda Baki Billah. Kada sam se skoncentrisao, usmijerio moju pažnju (tj. učinio
tevedždžuh) na mezar on me je ljubazno primjetio sa svojom svetom dušom. On je sa ovim garibom
postupao sa tolikom ljubaznošću da mi je udijelio fejz koji je on dobio od Hadže-Ubejdullah-i-Ahrara
kaddesallahu teala sirrehul’aziz. Dobijanje ovog nisbeta je rezultiralo u ma’rifetima hakikata tevhida.”

[U knjizi Ashabi kiram, alejhimurridvan, u poglavlju pod naslovom “hazreti Mu’avija radijallahu teala
anh” ovako piše: Dijelovi znanja (iluma) koje musliman mora da nauči se zovu učenja islama. Postoje
dvije grupe učenja islama. Vjerska učenja i naučna (ili znanstvena) učenja. Vjerska učenja spadaju u
dvije kategorije: Fizička učenja i učenja koja se odnose na kalb i iman (tj. vjerovanje). Fizička učenja
uče ljude o stvarima koje su dobre i potrebne da se čine [koje se nazivaju farz] i o stvarima koje su loše
i, prema tome, zabranjene [koje se zovu haram]. (Ova) vjerska učenja nam je saopštio Muhammed,
alejhisselam. Ona se zovu islam. Fizička učenja se zovu ahkami ilahijje (tj. Allahovi dželle-šanuhu
propisi) ili šerijat. Učenjaci koji su ispravno naučili islam, i koji ga podučavaju drugima, i koji su ga
zapisali (u svoje knjige) se zovu alimi ehli suneta. Alimi ehli suneta su naučili svoje znanje iz Kur’ani
kerima i hadisi šerifa. Oni nisu nikada u ova učenja islama ubacivali svoja lična mišljenja i poglede.
Takođe ima i alima koji su u učenja islama ubacivali svoja lična mišljenja; oni se zovu ehli bid’at ili
vjerski reformatori i inovatori ili otpadnici (jeretici). Alimi ehli suneta su muršidi (vodići) koji su u
nauci došli na nivo idžtihada. Oni znaju takođe i savremena naučna i znanstvena učenja.

Ko prisustvuje sohbetu muršid-i kamila, to jest, ko sjedi u njegovom društvu i sluša njegova predavanja,
će ne samo naučiti šerijat već dobiti i nurove (zrake) koji teku iz njegovog mubarek kalba. Nur koji se
ovako širi se zove fejz. Sunce, pored vidljivih zraka koje uvijek vidimo, širi i nevidljive zrake kao što su
ultravioletne i infra crvene zrake, koje su iznad i ispod spektruma vidljivosti. Postoje i druge nevidljive
zrake i izvori koji emituju te zrake, kao na primjer, laser zrake, rentgenske zrake, katodne zrake i
smrtonosne zrake. Slično tako, postoje i nevidljive zrake koje stalno zrače iz Resulullahovog mubarek
kalba. Ove zrake se zovu nur. Ove zrake su tekle u kalbove Ashaba kiram, to jest, onih muslimana koji
su bili u njegovom društvu, i svaki je od njih dobio proporcionalno onoliko (nura, tih mubarek zraka)
koliki je njegov kapacitet. Čovjekov kapacitet (da primi ove mubarek zrake) je ovisan o njegovom
uspjehu održavanja (življenja) u granicama koje ocrtava šerijat. Svaki pojedini od Ashab-i kiram je bio
alim ehli suneta. Kako nurovi i fejz stižu u kalbove Sahaba, svaki Ashab je primao onu količinu koja je
proporcionalna čvrstini njegovog vjerovanja u Resulullaha, i snazi ljubavi koju je osjećao prema njemu.
Pošto je hazreti Ebu Bekirov iman najjači, i pošto je njegova ljubav najjača, on je dobio najviše fejza.
Ljubav prema nekom zahtijeva da takođe volimo i one koji ga vole i da ne volimo one koji ga vrijeđaju,
da ga slijedimo i da mu služimo. Čovječiji kalb ima specijalnu fluorescentnu karakteristiku. On upija
nurove koji mu dolaze i onda ih emituje. Nurovi koje emituju kalbovi Ashaba kiram su ušli u kalbove
zaljubljenih tabi’ina. Kalbovi zaljubljenika svakog stoljeća su, putem jedne vrste relejnog prijenosa,
sticala i učenja šerijata i dobijala fejz od njihovih muršida.

Ako se nečiji kalb poveže sa muršidovim kalbom i tako dobije fejzove koji dolaze od Resulullaha,
njegov iman će postati čvršći i jači. Njemu će biti lakše i slađe slijediti islam i ibadetiti. Zle i griješne
žudnje njegovog nefsa se počnu gasiti. Iako um takve osobe može privremeno biti zauzet drugim
interesima i razmišljanjima -- kao što su trgovina, agrikultura, halal zarada za životne potrebe, nauka,
umjetnost, zakonodavstvo, džihad i astronomija -- njegov kalb nije zauzet tim dunjalučkim brigama.
Njegov sav ibadet i svi poslovi i sva dobročinstva imaju samo jedan cilj, izvršavanje Allahovih dželle-
šanuhu naređenja. Takva osoba ne očekuje nikakvu drugu korist. Dijelovi znanja (ilmua) iz svijeta duša
će teći u njegov kalb. Sejjid Abdulhakim Arvasi, rahmetullahi alejh, je bio jedan takav čovjek. On je bio
spreman da odgovori na svako pitanje iz oblasti imana i fikha kao i svih drugih poslovnih i naučnih
grana. Odgovori koje je on davao su izazivali veliko čuđenje i divljenje prisutne publike. Vjersko i
naučno znanje koje se stiče mentalnim procesom učenja i izučavanja se zove ’ilm. Znanje koje teče u
muršidovo srce se zove šuhud ili ahval (mn. od riječi hal). Šuhud Allaha dželle-šanuhu i Njegovih
atributa se zovu ma’rifet. Dobiti ma’rifet Allaha dželle-šanuhu znači shvatiti da samo On postoji, da su
sva stvorenja nepostojeća i da ona postoje samo po izgledu, kao vizije u ogledalu. Ovaj dvofazni
ma’rifet se zove ma’rifetullah ili fena-fillah. Osoba koja ga stekne se zove ’arif. ’Arif ne može nikom
naškoditi. On svakom čini samo uslugu. On je postao Allahov dželle-šanuhu dragi rob, muršid. On širi i
znanje islama i fejz. Ilumi (znanja) koje on širi se ne zovu muršid. Onaj ko širi ta učenja se zove muršid.
Drugim riječima, muršid znači savršeno ljudsko biće, zreo musliman koji je svakome koristan -- i naciji
i državi. Da bi dobili od muršida fejz mi moramo znati i slijediti islam. Na primjer, žena koja hoće da
slijedi islam ne smije imati u prisustvu muškaraca koji joj nisu mahrem otkrivenu glavu i kosu i ruke i
noge, i prema tome, kada ona izlazi na ulicu, njeno cijelo tijelo mora da bude pokriveno osim lica i
dlanova. [Osmo poglavlje četvrtog fascikla knjige Endless Bliss nas detaljno uči o ženama koje nisu
mahrem muškarcima i obratno.] Fejz neće doći onom ko ne slijedi islam (tj. šerijat). (Naprotiv, rečeno
je) da će taka osoba, ako se ona takođe ni ne pokaje, biti pržena (tj. biti kažnjena) džehennemskom
vatrom. Da bi kalb primio fejzove koji do njega dolaze (tj. fejzove koji teku) neophodno je da on shvati
(razumije) savršenost (kemal) muršida i vjeruje da ga on voli radi te njegove savršenosti. Ako je čovjek
posjednik te ljubavi on će takođe dobiti fejz i kada čita muršidove knjige. Kada neko jednom dobije fejz
od muršida, slušajući njegove riječi ili čitajući njegove knjige, on će takođe dobiti fejz i preko daljinske
rabite sa muršidom, zamišljajući muršidovo mubarek lice -- bez obzira koliko su oni udaljeni jedan od
drugog.

Fejz se takođe može dobiti i posjećivanjem grobova ranijih muršida.]

Hadisi šerif kojeg smo gore naveli je citiran u mnogim knjigama i dobro je poznat među muslimanima.
Veliki alim Ahmed Šemseddin ibni Kemal ef. rahime-hullahu teala, deveti šejh-ul-islam Osmanlijske
države i mufti-us-sekalejn (tj. muftija koji izdaje fetve i ljudima i džinima) je u njegovoj knjizi
Četrdeset hadisa (Šerh-ul-hadis-ul-erbein, prijevod na turski jezik koji je izdat u Istanbulu 1316.
godine po Hidžri), ovako objasnio osamnaesti hadis (koji glasi), “Iza tehajjertum fil-umur, feste’inu
min ehlil-kubur!” (Kada ste zbunjeni u vašim poslovima tražite pomoć od onih u grobovima!) On
kaže, “Čovjekova duša je zaljubljena u njegovo tijelo. Kada čovjek umre i kada njegova duša izađe iz
njegovog tijela ova dušina ljubav ne vene i ne blijedi. Njena privrženost njenom tijelu i njeno
interesovanje za njeno tijelo ne prestaje nakon smrti. Hadisi šerif iz ovog razloga zabranjuje lomljenje
mrtvačevih kostiju i gaženje (hodanje) po grobu. Kada neko posjećuje Evlijin rahime-hullahu teala grob
dvije duše se sastaju. To će proizvesti veliku korist. Posjećivanje groba je radi ove koristi dozvoljeno.
Naravno, posjeta grobu (zijaret mezara) ima, pored ovih, i drugih izvjesnih tajnih prednosti. [Ahmed
ibni Kemal je preselio na ahiret u Istanbulu 940./1534. godine.] [Ibni Abidin rahime-hullahu teala je
napisao u predgovoru njegove knjige Redd-ul-muhtar, ‘Imam-i Muhammed Šafi’i je bio jako ponizan i
pun poštovanja prema imam-i a’zamu Ebu Hanifi rahime-humullahu teala. On je rekao, ‘Ja se puno
berićetim sa Ebu Hanifom. Ja idem kod njegovog mezara. Kad god se suočim sa nekim teškim pitanjem
ja kod njegovog mezara klanjam dva rek’ata namaza i učinim Allahu dželle-šanuhu dovu. U mojoj glavi
se odmah pojavi odgovor.’ Ibni Abidin rahime-hullahu teala je 1252./1836. godine preselio u Damasku
na ahiret.] Duša muslimana u grobu i duša posjetioca su kao ogledala čija se svjetla odražavaju jedno u
drugom. Kada posjetilac gleda u mezar i preda se Allahovom dželle-šanuhu kazau, njegova duša to
osjeća i njegov ilm i ahlak dobijaju fejz. Ovaj fejz se onda odražava na dušu onoga u grobu. S druge
strane, ilmovi i fejzovi koji su došli od Allaha dželle-šanuhu duši mrtvaca se odražavaju na (obasjavaju)
dušu posjetioca. Šafi’i alim, Alauddin Ali Isma’il Konevi rahime-hullahu teala (preselio na ahiret
792./1329. g.n.e.), ovako piše u svojoj knjizi El-a’lam fi-hajat-il-enbija alejhimussalatu vesselam,
‘Duše Pejgambera alejhimussalavatu vetteslimat i svih muslimana dolaze (silaze) na grob i na mjesta
gdje se oni spominju. Njihove duše imaju odnos s njihovim grobovima. Iz toga razloga je posjeta
grobovima mustehab. Oni čuju i odgovaraju onima koji ih selame.’ Hafiz, to jest alim hadisa, Abdulhak
Ešbili Maliki rahime-hullahu teala (preselio na ahiret 582./1187. g.n.e.) citira sljedeći hadisi šerif u
njegovoj knjizi Akibet citira hadisi šerif, ‘Kada neko posjeti kabur svoga brata mu’mina, i nazove
mu selam, mrtvac (mejjit) ga prepozna i odgovori mu na njegov selam.’ Šejh Fahreddin Gazanfer
Tebrizi je rekao, ‘Ja sam duboko razmišljao o jednoj stvari ali je nisam mogao shvatiti. Ja sam sjeo kod
kabura mog hodže Tadžeddin-Tebrizija rahime-hullahu teala i počeo razmišljati o toj stvari. Riješio sam
je.’ Neki alimi su rekli da se riječi ‘onih u grobovima’, u hadisi šerifu, ‘Kada ste zbunjeni u vašim
poslovima tražite pomoć od onih u grobovima!’, odnose na Evlije, koje su, slijedeći zapovijed
‘umrite prije nego što umrete,’ uznapredovale na putu tesavvufa.” [Ovaj hadisi šerif je objašnjen u
knjizi na arapskom jeziku koja se zove El-besair li-munkir-it-tevessul-i bi-ehl-il-mekabir. Ona je
preštampana foto ofsetom (ravnom štampom) 1395./1975. godine.]

Hadisi šerif koji glasi, “Munafici će govoreći istinu varati (zavoditi) muslimane!” cilja na autora ove
(vehabijske) knjige. Njegova knjiga je prepuna ajeti kerima, hadisi šerifa, i istinitih riječi alima ehli
sunneta po kojima su pošpricane (ili između kojih su umetnute) jeretične ideje. Resulullah sallallahu
alejhi ve sellem nam je naredio da tražimo pomoć od onih u grobu. A ovaj pisac naziva one koji to
rade mušricima. On zabranjuje zapovijed ovog hadisi šerifa. On naziva Resulullahovu zapovijed
širkom.
 On naziva keramete Evlija kufr i
širk. Na ovo je odgovoreno sa
citatima od hazreti imam-i-
Rabbanija i odlomcima iz knjige
Mevahib-i ledunnijje.
18 - Na 168. stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid piše sljedeće: “Tvrdi se da Evlije, mrtve ili
žive, pomažu kome hoće na čudesan način. Kada su ljudi u nevoljama i brigama oni ih mole i od njih
traže pomoć. Oni idu na njihove grobove i hoće da se oslobode od svojih briga. Oni misle da će mrtvi
učiniti keramet. Oni daju mrtvima imena kao što su Ebdal, Nukaba, Evtad, Nudžeba, jetmišler
(sedamdeseti), krklar (četrdeseti), jediler (sedmi), dortler (četvtri), Kutb i Gavs (prvak). Ibnul-Dževzi i
Ibni Tejmijje su dokazali da je to pogrešno. Ovako ponašanje je suprotstavljanje Kuran’i kerimu.
Kur’an pobija ideju da Evlije mogu išta učiniti, bez obzira bile one žive ili mrtve. Allah je stvaralac
svega. Niko drugi ne može ništa stvoriti. Mnogi ajeti kerimi kažu da u mrtvom nema nikakvog osjećanja
i aktivnosti. Mrtvi ne može ništa učiniti ni za sebe. On ne može nikad ništa učiniti za druge. Allah je
rekao da su duše blizu Njega. Međutim, ovi zindici kažu da su duše slobodne da čine šta hoće. Njihova
tvrdnja da oni čine keramet je takođe laž. Allah daje keramet onom Evliji kojem On hoće. To nije sa (to
se ne dešava sa) Evlijiom željom. Još je ružnije tražiti od njih pomoć kada smo u brigama. Poslanici,
meleci ili Evlije ne mogu nikom ništa učiniti, ni dobro ni zlo. Od živih ljudi je dozvoljeno tražiti stvari
materijalne prirode. Međutim, nematerijalne, nevidljive, stvari se ne smiju tražiti, moliti ni od kog
drugog osim od Allaha. Bolesnicima ili onim koji su u opasnosti da se utope, ili siromasima, je širk
tražiti pomoć od Poslanika, od duša, od Evlija ili od nekih drugih stvorenja. Nazivanje ovih (tj. ovih
stvari) keramet je (upotrebljavanje) imena koja su im dali idolatori. Allahove Evlije nisu take.”

On ovako kaže na 299. stranici:

“Ako neko kaže da je on Evlija (Velija) i da zna gajb (ono što je nepoznato) on je šejtanov Evlija. On
nije Rahmanov Evlija. Keramet je nešto što Allah dželle-šanuhu proizvede u rukama Njegovih muttekija
(pobožnih robova koji se čuvaju svakog grijeha). Oni to (keramet) mogu dobiti sa dovom ili sa
ibadetom. Evlijina moć i želja na to ne utiče (nema efekta). Evlija ne kaže da je on Velija. Evlije se boje
Allaha. Sahabe i Tabi’ini su bili najviše Evlije. Međutim, oni nisu govorili da znaju gajb. Oni su plakali
od straha od Allaha. Temim-i Dari nije mogao spavati zato što se puno bojao od džehennema. Sura
Ra’d objašnjava kakve su Evlije. (Samo) take tesavvufdžije (derviši, mutesavvifi) se mogu nazivati
Evlijama.”

Mi prvo moramo reći da je on u zadnjem (tj. u drugom) citatu napisao istinu. Mi bismo voljeli da on nije
napisao da je traženje pomoći od Evlija i učenje dove na turbetima širk, i, kako bi bilo lijepo da on nije
napisao da se kubbeta trebaju rušiti. Ali, on pršće otrov (šara, upliće otrovne niti) između njegovih
tačnih pisanja. On unosi neslogu među muslimane.

Kako je značenje riječi “Veli” (“Evlija”) i “keramet”? Mi ćemo sada navesti njihovo ispravano značenje
na taj način što ćemo citatirati odlomke iz raznih imam-i-Rabbanijevih pisama koja se nalaze u njegovoj
knjizi Mektubat:

Keramet je istina (hak). On znači spas od širka, dobijanje ma’rifeta i smatranje sebe nepostojećim.
Keramet i istidradž se ne bi smjeli pobrkati jedan sa drugim. Imati želju da se bude posjednik kerameta i
kešfa znači voljeti nekog drugog osim Allaha dželle-šanuhu. Keramet je kurb (blizina) i ma’rifet
(molimo vas da pogledate prethodni članak u kom je objažnjeno značenje riječi “ma’rifet”). Često
dešavanje kerameta je zbog većeg uzdizanja i manjeg spuštanja na putu tesavvufa. Keramet je za
ojačavanje jakina. Evliji, Veliji kojem je podaren jakin ne treba keramet. Kada se keramet uporedi sa
stanjem kalbovog (srčanog) zikra (tj. stanjem kalba koji je navikao na zikr) on je bezvrijedan. U
Evlijinom kešfu (otkrovenju, znanju koje je uliveno u srca Evlija) može biti grešaka. Kešf se dešava u
kalbu (koji je smješten u mišićnom organu koji mi zovemo srce). Sahih (pravi, originalni) kešf nije hajal
(fantazija, mašta). On se dešava u kalbu putem ilhama. Kešfovi koji su pomiješani sa fantazijom
(hajalom) nisu pouzdani. Kešfovi Evlija koji su u skladu sa islamon su pouzdani. Ako oni nisu taki oni
su nepovjerljivi. Drugi ljudi ne mogu uzeti kešfove i ilhame Evlija kao hudždžet, sened (tj. dokaz i
evidenciju). Međutim, ono što mudžtehid kaže je dokument za sljedbenike njegovog mezheba.
Posjedovanje kešfa i kerameta ne pokazuje deredžinu visinu (visinu duhovnog nivoa). Kešfovi i
tedžellije (nešto što se dešava, dolazi kalbu) se dešavaju putnicima na putu tesavvufa. Oni koji su došli
do kraja puta su zapanjeni i zauzeti sa ibadetima. Da bi se dobile velike koristi, pred Evliju se treba izaći
skrušeno i pognute (oborene) glave. Ako neko na sebe stavi skrušeno i sa poštovanjem Evlijinu odjeću
on se (na taj način) može puno okoristiti. Allah dželle-šanuhu štiti Njegove Evlije od činjenja velikih
grijeha. Neke Evlije su viđene daleko od mjesta u kojima su živjele. To je bilo viđenje njihovih duša u
njihovom tjelesnom izgledu. Evlije nisu zaštićene od malih grijeha. Fekat (međutim), oni se brzo bude iz
gafleta (nesvjesnosti), i čine tevbe i dobra djela, i traže oprost. Evlije pozivaju narod i sa jasnim
naređenjima islama i sa tajanstvenim, sakrivenim (nejasnim) znanjima. Neke Evlije se nisu vratile
(spustile) nazad u svijet posrednika (sebeba). One nisu svjesne (nemaju habera) o uzvišenostima
Poslanstva. One (take Evlije) nisu korisne ljudima. One ne mogu dati (odašiljati, zračiti) fejz. Većina
Evlija je imala uzvišenosti vilajeta. Na primjer, kutubi, evtadi i ebdali su bili taki. Oni su bili u stanju da
odgoje omladinu sa Alijinom radijallahu teala anh pomoći.

Superiornost statusa Evlija je proporcionalna stepenu Allahove dželle-šanuhu ljubavi prema njima.
Vilajet je stanje postizanja zillova (sjenki, slika, pogledaj sljedeći paragraf). Njihove ljubavi (tj. ljubavi
Evlija) i užici su samo prema zillovima. Evlijaluk (vilajet) je sjenka nubuvveta (Pejgamberluka,
Poslanstva). Evlijaluk je kao abdest a nubuvvet je kao salat (namaz). Evlijaluk je čišćenje od loših ćudi i
navika. Evlija ne mora znati da je on Evlija. Za Evliju nije mana ako mu je dat evlijaluk a da to on i ne
zna. Da bi se bilo Evlija (iz kalba se) mora izbaciti ljubavi i prema ovom i prema onom svijetu. Dobro je
da se razmišlja o ahiretu zato što je to jedna od uzvišenosti Poslanstva. U čovjeku postoji deset latifa,
deset sposobnosti (talenata) iz duhovnog svijeta. Superiornosti Evlijaluka i Pejgamberluka (poslanstva)
se dešavaju (zbivaju, događaju) na ovih deset latifa. Evlijaluk (vilajet) znači fena i beka. To jest,
spašavanje kalba da bude opijen Allahom dželle-šanuhu, a ne dunjalukom. [Komad mesa koji mi
nazivamo srce je gnijezdo (tj. ono sadrži, to jest ono je sjedište) jednoj snazi (jednom dževheru) koja se
zove gonul (ili kalb) koji se ne može osjetiti ćulnim organima. Čistoća ovoga komada mesa znači
čistoća gonula (ili kalba). Ovaj komad mesa se figurativno naziva kalb.] Evlijaluk se ne može shvatiti
razumom i logikom. Evlijaluk znači “blizina, bliskost Allahu dželle-šanuhu”. On je podaren onima koji
su iz svog kalba izbacili misli i razmišljanja o (Allahovim dželle-šanuhu) stvorenjima. Izbacivanje misli
o stvorenjima iz kalba se zove fena. Sve uzvišenosti evlijaluka su dobijene samo slijeđenjem islama. A
uzvišenosti Poslanstva su date onima koji takođe slijede i unutrašnje prefinjenosti islama koje nisu
svakom poznate. Uzvišenosti Poslanstva nisu samo Poslanstvo. Kešfovi i ilhami (inspiracije) se dešavaju
(samo) onima koji su, nakon što su prošli kroz sve deredže evlijaluka, došli do kraja vilajeta i koji su u
potpunom skladu sa znanjem koje su alimi ehli sunneta izveli iz Nassova, tj. Kitaba i Sunneta. U
evlijaluku je pola progresa “uzbrdo” a pola “nizbrdo”. Mnogi ljudi pretpostavljaju da je progres
“uzbrdo” evlijakuk (vilajet) a progres “nizbrdo” Pejgamberluk (Poslanstvo). U stvari, i “silazak” je kao i
“uzlazak” evlijaluk. Evlijaluk se sastoji iz džezbe (privlačenja) i suluka (mukotrpnog progresa) koji su
dva osnovna stuba evlijaluka. Međutim, ova dva osnovna stuba nisu bitna za uzvišenosti Poslanstva.
Zadnji stepen (deredža) evlijaluka je položaj (ili mekam) kulluka (robovanja Allahu dželle-šanuhu). Od
ovog mekama kulluka nema višeg mekama. Evlije su okrenute Hakku (tj. Allahu dželle-šanuhu).
Međutim, u uzvišenostima Poslanstva postoji smjer i prema Hakku i prema stvorenjima. Ova dva smjera
ne štete jedan drugom. Iako su nefsovi Evlija postali mutmainne (mirni, spokojni) tjelesne materije su
još uvijek neophodne i poželjne.

Evlijaluk je pet deredža (stupnjeva). Svaka deredža se podudara sa uzvišenošću jednog od pet latifa.
Svaka se odnosi na put jednog od Pejgambera (Poslanika) koji se zovu Ulul’azm. Prva deredža je
Ademov alejhisselam put. Evlijaluk Poslanika na prvoj deredži evlijaluka je vrijedniji od evlijaluka
Evlije na petoj deredži. Da bi se postigla najviša deredža evlijaluka, koja se zove vilajet-i hassa, nefs
treba da bude mrtav (fani). Naređenje, “umri prije smrti!” ukazuje na ovo umrtvljivanje (faniluk).
Evlijaluk je ili hassa [hususi] (poseban) ili umumi (običan). Muhammedov alejhisselam evlijaluk
(vilajet) je vilajet-i hassa. Evlije njegovog ummeta, koje ga pažljivo (precizno) i potpuno slijede, mogu
dobiti ovaj vilajet. Ovaj vilajet je potpuna fena i zrela beka. Nefs je ubijen i on je zadovoljan sa Allahom
dželle-šanuhu. I Allah dželle-šanuhu je zadovoljan sa njim. Visina i uzvišenost evlijaluka nije ovisna o
deredži i sukcesiji pet latifa. Neko ko je dobio vilajet latifa (koji se zove) ahfa, koji je najviši, nije nužno
viši od od Evlija evlijaluka (genitiv množine) drugih latifa. Evlijalukova visina i superiornost se mjeri sa
bliskošću ili udaljenošću od Originala (’Asl-a). Evlija koji je dobio evlijaluk latifa “kalb”, jednog latifa
koji je manjeg stepena, postaje viši, ako je bliži Originalu (Asl-u, tj. Allahu dželle-šanuhu), od Evlije
(koji je na deredži, stupnju) latifa “ahfa” ali koji se nije toliko približio blizu Asl-u. (Deredže pet latifa
evlijaluka su “kalb”, “ruh”, “sir”, “hafi”, “ahfa” (najviši). Evlija ili Veli(ja) koji dobije stepen
Muhammedovog alejhisselam evlijaluka (vilajeta) je zaštićen od gubljenja deredže (odnosno, od
vraćanja unazad). Druge Evlije nisu zaštićene, one su u opasnosti (da mogu da izgube taj stepen).
(Postoje stepeni svakog Pejgambera. Čak i u ovom ummetu, u ummetu Muhammeda alejhisselam, neke
Evlije mogu dobiti, recimo, evlijaluk Musa alejhisselama.) Evlijaluk ili vilajet se može dobiti
umrtvljivanjem (fani) kalba (srca) i ruha (duše). Međutim, to zahtijeva umrtvljivanje i druga tri latifa.
Evlijaluk Evlija se zove vilajet-i sugra (manji vilajet). Evlijaluk (Allahovih dželle-šanuhu) Poslanika
(Pejgambera) se zove vilajet-i kubra (veći). Vilajet-i sugra se nastavlja sve do kraja progresa u anfusu i
afaku. U vilajetu sugra je nemoguće sačuvati se od grešaka i fantazija (hajala). Vilajet-i kubra je
oslobođena od vehma i hajala (greške, fantazije i mašte). Vilajet-i sugra počinje nakon što se prošlo kroz
aslove (originale) pet bitnih latifa izvan Arša i završava se nakon što se je prošlo kroz zillove (sjenke) i
vanjske izglede Allahovih dželle-šanuhu Atributa (Sifata) koji su aslovi gore spomenutih aslova. Vilajet-
i sugra se dešava u afaku i anfusu, to jest, u stvorenjima izvan i unutar čovjeka. Drugim riječima on se
odigrava u zillovima i u vanjskim izgledima. Oni koji dođu do kraja ovoga stupnja dobijaju tedželli-ji
berki, to jest, tedžellije (izglede, priviđenja) koje sijevnu i iščeznu kao munja (na nebu). Vilajet-i kubra
se odigrava u aslovima (originalima) ovih tedžellija (izgleda, slika, priviđenja). Vilajet-i kubra je progres
koji je bliži Allahu dželle-šanuhu. Vilajet ili evlijaluk Allahovih dželle-šanuhu Poslanika je ovake vrste.
Njegove tedžellije su stalne, konstantne. Vilajet-i sugra se sastoji od džezbe (privlačenja) i suluka
(progresa nastojanjem). Savršenstva (kemalati) vilajeta, evlijaluka se mogu dobiti sa sulukom, kalbovim
zikrenjem, murakabom (meditacijom) i rabitom. Međutim, progres u savršenstvima Pejgamberluka,
Poslanstva se dobija učenjem Kur’ani kerima i obavljanjem namaza. Za dalji progres, napredak ne
postoji posrednik (sebeb). On (dalji progres) je (moguć) samo sa Allahovim dželle-šanuhu
dobročinstvom i uslugom (lutfom i ihsanom). Bez obzira (dokle je čovjek otišao i) koliko napredovao on
ne može izaći iz islama. Ako se je labavo u islamu, sve deredže (stupnjevi) evlijaluka (vilajeta) do kojih
se došlo, koje su se dokučile, će biti uništene. Izvan ove tačke se napreduje preko ljubavi (aška) i
privrženosti (muhabbeta). Lutf i ihsan je baška (posebno). Ašk i muhabbet je baška. Čak je i evlijaluk
(vilajet) Poslanika niži od njihovih Poslaničkih uzvišenosti i savršenosti. Vilajet-i Muhammedijje
(Muhammedov alejhisselam evlijaluk) u sebi sadrži vilajete svih drugih Poslanika. Dobiti vilajet jednog
od Poslanika je ravno dobijanju dijela (vilajeta koji se zove) vilajet-i hassa. Velijina (Evlijina)
uzvišenost je onolika koliki je njegov “silazeći” progres. Njegov batin, to jest, njegov kalb, ruh (duša) i
drugi latifi su odvojeni od njegovog zahira, to jest njegovih ćula i uma (akla). Zahirov gaflet ne zbunjuje
(nema efekta na) njegov batin. Nijedan Evlija (Velija) ne može nikad doći na deredžu nijednog od
Allahovih dželle-šanuhu Poslanika salavatullahi teala alejhim edžme’in. Jedan izvjesni Evlija može biti
superiorniji od jednog izvjesnog Poslanika u jednom izvjesnom pogledu. Međutim, taj Poslanik je u
cjelini daleko viši i uzvišeniji od tog Evlije. Postoji mogućnost da Evlija uradi neki manji grijeh. Ali, on
se odmah pokaje (dođe na tevbe-i istigfar) i zamoli Allaha dželle-šanuhu da mu oprosti, i ne izlazi iz
deredže evlijaluka (veliluka). Ono za čim se traga i čezne na putu tesavvufa je izvan fene i beke, izvan
tedžellija i zuhura, izvan šuhuda i mušahede, izvan riječi i značenja, izvan znanja i neznanja, izvan
imena i atributa i izvan fantazije i uma.

Muršid, to jest rehber (učitelj, majstor), je sredstvo (ili vasita) koje vodi čovjeka Allahu dželle-šanuhu.
Sve što više učenik (talib, pl. talebe) voli njegovog rehbera (muršida) on iz njegovog kalba (koji je
smješten u srcu) dobija sve više fejza. Muršid je posrednik (vesile), sredstvo za distribuciju fejzova koji
potiču (izviru, otpočinju) iz Resulullahovog mubarek kalba i dolaze preko kalbova njegovih muršida.
Cilj je Allah dželle-šanuhu. Muršid-i kamil je kao snažna usisna pumpa. Pošto je on spušten do mekama
kalba on njegovim studentima (muridima) prenosi fejzove i ma’rifete koje on dobija od svog muršida.
Ko god uvrijedi ili ne vjeruje rehbera ne može dobiti hidajet (pravi put). [Ovo je razlog što vehabije
ostaju lišene Allahovog dželle-šanuhu fejza i ma’rifeta.] Rečeno je, “pas je bolji od onog čije se srce ne
slomi kad mu neko uvrijedi njegovog rehbera”. Progres je nemoguć ako postoji ikakvo kolebanje u
vjerovanje, i pouzdanje u rehbera. Za tako kolebanje nema lijeka. Da bi se od rehbera dobio fejz bez
rehberovog tevedždžuha dovoljno je samo da ga volimo. Iman onih koji su u prisustvu rehbera postaje
jači. Njihova želja za slijeđenjem islama se povećava. Rehberove riječi, halovi, radnje i ibadeti se
potpuno podudaraju sa islamom. Onaj ko njega slijedi i sluša će biti poslušan Resulullahu. Onaj ko nije
ovakav ne može biti rehber.

[Oni koji nisu na pravom putu i koji se predstavljaju kao rehberi, iako nisu pravi rehberi, će zavesti i
naškoditi njihovim učenicima.]

Tesavvuf znači slijediti Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem stope. Razni putevi su se pojavili kao
rezultat [razlika u] ljudskim prirodama. Cilj tesavvufa je povećavanje ihlasa. Rehber je neophodan na
putu tesavvufa. Dvanaest imama i Abdulkadir-i Gejlani i oni koji su kao oni, rahime-humullahu teala, su
bili rehberi.

Postoje dva puta koji vode Allahu dželle-šanuhu: Put Nubuvveta i put Vilajeta. Rehber nije potreban na
putu nubuvveta. Ovaj put vodi (dostiže, dopire) do asla (do stvarnosti, originala, biti, Allaha dželle-
šanuhu). Na putu vilajeta je potreban rehber (muršid, učitelj, majstor). Na putu nubuvveta ne postoje
stvari kao što su fena, beka, džezbe i suluk. Da bi se moglo napredovati na putu vilajeta (evlijaluka)
mora se sve zaboraviti [i ovaj i onaj svijet]. Sa njima se ne smije srce povezati. Na putu nubuvveta se
ahiret ne smije zaboraviti. Tesavvuf je način ojačavanja imana i lakog življenja po islamu. Tarikat i
hakikat su sluge islama. Tarikat znači smatrati (znati) stvorenja kao nepostojeća. Hakikat znači znati da
samo Allah dželle-šanuhu postoji. Tarikat nas ne uči da ostavimo ljude i da se zatvorimo u neki čošak
već da obavljamo emr-i ma’ruf i nehj-i munker i džihad i da živimo po sunnetu. Ovdje se završava
prijevod iz Mektubata.

Nijedan alim islama, rahime-humullahu teala, nije nikad rekao, “Ja imam keramete. Ja ti mogu dati šta
god hoćeš (ja ti mogu ispuniti sve tvoje želje).” Alimi islama su sakrivali svoje keramete. Oni su se borili
da rašire islam i znanje Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Ovaj pisac, koji citira pokvarene i heretičke riječi
munafika i zindika i nenamjerna pogrešna djela džahil muslimana, napada na alime islama i velikane
tesavvufa i kleveće muslimane pravoga puta. On pokušava da upotrijebi ajeti kerime i hadisi šerife kao
instrumente za svoje laži. Ovo je najniži i najogavniji i najgrozniji primjer krivovjerja, jeresi (sapikluka).
Isto tako, nijedan alim islama nije nikad rekao da on zna levhil-mahfuz. Allah dželle-šanuhu daje
tajanstveno znanje (gajb) onim Svojim predragim robovima kojima hoće i koje On odabere. On im
poklanja keramet. Međutim, ovi predragi robovi ne govore nikom o (njihovom) kerametu. Keramet se
dešava bez njihove volje.

Hadisi šerif kaže da munafici i fadžiri (licemjeri i lažovi) mogu reći istinu. Ovaj hadisi šerif najavljuje
(predskazuje) da će nemezheblije zavoditi i varati muslimane sa citiranjem ajeti kerima i hadisi šerifa.
Allah dželle-šanuhu je obećao da će On ukabuliti dove onih koje voli. Prema tome, muslimani,
oslanjajući se na ovo Allahovo dželle-šanuhu obećanje, vjeruju da će dove alima islama, koji slijede
islam i koji (precizno i) u stopu slijede Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, biti primljene (kabul).
Oni mole ove mubarek ljude da im oni učine dovu i šefa’at.

Nama je u suri Fatiha naređeno da kažemo, “Mi samo od Allaha pomoć tražimo.” Ovaj ajeti kerim
pokazuje da nijedno stvorenje ne može nikad ništa stvoriti i da samo Allah dželle-šanuhu može (sve dati
i stvoriti). Ko god traži od nekog drugog da mu nešto dadne--osim od Allaha dželle-šanuhu -- on postaje
mušrik. Ovaj pisac svrstava ljude u dvije grupe -- mrtve i žive. I dok on piše da svako, ko traži pomoć od
onih koji su daleko ili mrtvi, postaje mušrik, on dozvoljava traženje materijalne pomoći od onih koji su
živi i blizu. On na taj način poriče sure Fatiha. On izvrće Kur’ani kerim. Jer, ovaj ajeti kerim, koji je
gore naveden, kaže da ni živi koji su blizu ne mogu ništa uraditi i da niko drugi -- osim Allaha dželle-
šanuhu -- ne može ništa stvoriti. Dakle, on mora, prema njegovom ličnom poimanju i shvatanju ajeti
kerima, biti mušrik.

U stvari, samo Allah dželle-šanuhu daje sve i stvara sve. Ali On sve stvara preko izvjesnih posrednika
(sebeba, sevepa). Ajeti kerimi, hadisi šerifi i svakodnevni događaji su jasni dokazi za ovu činjenicu. Ovo
znaju i učeni i neuki (džahili). Ovo je razlog zašto se ovaj dunjalučki život zove alem-i esbab (svijet
posrednika). Da bi se dobilo nešto mora se raditi ono što je posrednik (sebeb) za stvaranje toga djela.
Prionuti za posrednike (sebebe), preko kojih se dobija nešto, nije u kontradikciji sa suretom Fatiha.
Hadisi šerifi, “Za sve ima put da se dobije. Put za džennet je znanje.” i “Ljubav prema muslimanu
je posrednik (sebeb) da se dobije magfiret (oprost od grijeha).” i “Jedan od posrednika (sebeba)
da se dobije magfiret je da se nahrani gladan musliman.” i “Mi ne tražimo pomoć od mušrika.” i
“Podučavanje znanja je posrednik (sebeb) za oprost (afv) velikih grijeha.” i “Za svaku bolest ima
lijek.” i “Ko hoće da ojača memoriju treba jesti med.” i “Pijenje vina je posrednik (sebeb) za zlo.”,
pokazuju da Allah dželle-šanuhu sve stvara preko izvjesnih posrednika. Allah dželle-šanuhu kaže u suri
Kehf, “Ja sam podučio Zulkarnejna sebeb (povod, razlog) za sve.”

Kako smo spomenuli na početku ove knjige sve -- živo i neživo i blizu i daleko -- je sebeb (posrednik,
razlog, povod) za odvijanje reakcije. Da bi nežive stvari i životinje bili korisni sebebi čovjeku on ih
treba razumno upotrebljavati. Da bi čovjek bio posrednik (sebeb) za nešto on prvo treba da prihvati da
bude posrednik. On onda mora uraditi izvjesni rad (posao) ili učiniti dovu. Njegovo prihvatanje
posredništva je ili sa njegovim ličnim shvatanjem (da postoji) taka potreba ili sa nečijim traženjem od
njega da (mu on) bude posrednik. Ovaj pisac vjeruje, kao i muslimani ehli sunneta, da nežive stvari i
životinje mogu biti sebebi za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje i ne kaže da je prijanjanje za (te) sebebe
širk. On vjeruje da će Allah dželle-šanuhu stvoriti ono što čovjek očekuje od (tih) sebeba i da će živo
ljudsko biće, koje je blizu, pomoći sa dovom ako čuje poziv za pomoć. Ali on ne vjeruje da će oni ljudi
koji su daleko i oni koji su mrtvi čuti i pomoći sa dovom.

Kako se vidi, ovaj pisac vjeruje kao i ehli sunnet da sebebi (posrednici) ne stvaraju. On sebe na taj način
spašava od širka. Međutim, pošto on ne vjeruje da mrtvi ljudi, kao i oni koji su daleko, mogu čuti, i
učiniti dovu, i da će njihova dova biti kabul (primljena), on se razilazi sa ehli sunnetom. Pošto
sljedbenici ehli sunneta tako vjeruju (to jest, da mrtvi ljudi i ljudi koji su daleko mogu čuti i učiniti dovu
i da će njihova dova biti primljena) on kaže da su oni mušrici. Mi ćemo u 24. članku dokazati da ljudi,
koji su daleko, i mrtvi, mogu čuti, i da su dove dobrih (salih) (Allahovih dželle-šanuhu robova)
primljene (kabul). Hadisi šerifi kažu, “Dova koja je učinjena za brata u vjeri u njegovom otsustvu
neće biti odbijena.” i “Mazlumova dova (dova potlačenog, dova onog kojem je učinjen zulum) će biti
primljena (kabul).” i “Dove omladine mog ummeta, koja ne radi grijehe, će biti kabul.” i “Očeva
dova za njegovog sina je kao dova Poslanika za njegov ummet.” i “Dove sprečavaju belaj.” Ovi svi
gore navedeni hadisi šerifi su uzeti iz (Munavijeve) knjige Kunuz-ud-dekaik. [Abdurreuf-i Munavi (ili
Menavi) rahmetullahi teala alejh je alim šafijiskog mezheba. Rođen je 924./1518. godine. On je preselio
na ahiret 1031./1621. godine u Kairu.]

Hadisi šerifi koji se nalaze u (Ebullejsovoj) knjizi Tenbih-ul-gafilin kažu, “Kad musliman učini dovu
ona je sigurno kabul.” i “Dova onog ko pojede jedan haram zalogaj neće četrdeset dana biti
kabul.” [Ebullejs-i Samarkandi rahmetullahi teala alejh je preselio na ahiret 373./983. godine.] Hadisi
šerif koji se nalazi u knjizi Bostan kaže, “Ko na sabah prouči 3 puta dovu, ‘Bismillahillezi la jedurru
me’asmihi šej’un fil erdi ve la fissemai ve huves-semi’ul alim’ on će biti do akšama slobodan od
belaja, a ako je prouči u akšam, on će biti slobodan [od belaja] do sabaha.” Ovi hadisi šerif pokazuju
da će dove Saliha (dobrih, pobožnih ljudi) i Evlija biti kabul (primljene, uslišane). Pisac ove knjige
stalno napada na ovu činjenicu. On kaže da je mnogoboštvo (širk) moliti Allahove dželle-šanuhu drage
robove. Kako neko može povezati molenje Allahovih dželle-šanuhu predragih robova, i traženje od njih
da budu sebeb (posrednik), sa molenjem idola koji su Allahovi dželle-šanuhu neprijatelji i sa traženjem
od idola da im stvore njihove želje? Kako se može pobrkati hak (ispravno) i batil (neispravno)? Da
Allah dželle-šanuhu dadne vehabijama i svim drugim nemezheblijama akl i insaf (razum i svijest) i da ih
uputi na pravi put! Da Allah dželle-šanuhu oslobodi muslimane od ove katastrofe (felaketa)! Amin!

Onaj ko je napravio ovu propast (felaket) je nanijeo islamu jednu ogromnu štetu. Sada (tj. danas) džahili
pršću otrov po muslimanskim državama. Muslimani moraju -- da bi se zaštitili od nemezheblijskih
zavođenja -- naučiti ispravno islam iz knjiga koje su napisali alimi ehli sunneta rahime-hullahu teala.
Vehabijska kitnjasta pisanja i laži neće zavesti one koji su ispravno naučili islam. Oni će vidjeti da su
oni jeretici, separatisti, koji nastoje da razjedine muslimane. Muhammed bin Abdulvehhab, osnivač
vehabizma, je u Basri, dok je bio mlad, upao u zamku jednog engleskog špijuna koji se zvao Hemfer
(Hempher). On se rastavio sa pravim imanom i čistim islamskim ahlakom. On je postao instrument u
engleskim naporima za “gušenje i iskorjenjivanje islama”. On je objavio pokvarene stvari, koje je špijun
izmislio, pod imenom “vehabizam”. U našoj knjizi Ispovijesti engleskog špijuna je detaljno opisan
nastanak vehabizma. U hadisi šerifu je jasno rečeno da će Mehdi, rahime-hullahu teala, kada ubije
Dedždžala, otići u Mekku i Medinu i tamo sabljom pogubiti na hiljade vjerskih ljudi. Imam-i Rabbani
rahime-hullahu teala je u njegovoj knjizi Mektubat detaljno objasnio ovaj hadisi šerif. Da su oni napali
na kafire i krivovjerničke grupe -- umjesto što su napali na ehli sunnet, na muslimane Pravoga puta --
oni bi služili islamu. Srećom, služenje islamu nije nasib (dosuđeno) onima koji ruše i razaraju islam.

Veliki alim islama imam-i Kastalani, rahime-hullahu teala, ovako piše na 511. stranici njegove knjige
Mevahib-i ledunnijje: “Jedan od kerameta kojima je Allah dželle-šanuhu počastio (ikram učinio) ovaj
ummet je to što u njemu (među pripadnicima ummeta) imaju Kutbi, Evtadi, Nudžebe i Ebdali, rahime-
humullahu teala. Anas bin Malik radijallahu anh je rekao da se Ebdal sastoji od četrdeset osoba. Hadisi
šerif koji se navodi u imam-i-Taberanijevoj knjizi Evsat kaže, ‘Na zemaljskoj kugli će uvijek biti
četrdeset osoba od kojih će svaka biti berićetli (bereketli) kao Ibrahim alejhisselam. Kiša pada
radi njihovog berićeta (bereketa). Kad jedan od njih umre Allah dželle-šanuhu imenuje (postavi,
odredi) drugog.’ Ibni Adi rahime-hullahu teala je rekao, ‘Ebdal se sastoji od četrdeset osoba.’ Hadisi
šerif koji prenosi imam-i Ahmed rahime-hullahu teala kaže, ‘U ovom ummetu ima uvijek trideset
osoba. Svaki je od njih berićetli kao Ibrahim alejhisselam.’ Hadisi šerif koji prenosi Ebu Nu’ajm
rahime-hullahu teala u knjizi Hilje kaže, ‘U mom ummetu u svakom stoljeću imaju izvjesni dobri.
Njih ima pet stotina. Četrdeset od njih su ebdal. Oni postoje u svakoj zemlji.’ Po ovom pitanju ima
još puno drugih hadisi šerifa. Jedan drugi hadisi šerif, koji se u Ebu Nu’ajmovoj knjizi Hilje prenosi kao
merfu’ (hadis-i mevsul), kaže, ‘U mom ummetu ima uvijek četrdeset osoba. Njihovi kalbovi (srca)
su kao Ibrahimov alejhisselam kalb. Allah dželle-šanuhu sa njihovim sebebom oslobađa Svoje
robove od belaja. Oni se nazivaju ebdal. Oni ne dobijaju tu deredžu sa namazom, postom ili sa
dvanjem zekata.’ [Molimo čitaoca da pogleda definiciju merfu’ hadisa (tj. hadis-i-mevsul-a) koja se
nalazi u knjizi Put ehli sunneta, u poglavlju Vrste hadis-i šerifa pod brojem 5.] Ibni Mes’ud radijallahu
teala anh je upitao, ‘Ja Resulallah! Kako oni dobijaju tu deredžu?’ On mu je odgovorio, ‘Oni je
dobijaju sa džometlukom (darežljivošću) i sa nasihatom (savjetovanjem muslimana).’ U jednom
drugom hadisi šerifu se kaže, ‘Ebdal u mom ummetu ne kune nikog.’ Hatib-i Bagdadi rahime-hullahu
teala je napisao u njegovoj knjizi Tarih-i Bagdad, ‘Nukaba se sastoji od stotinu ljudi. Nudžeba se
sastoji od sedamdeset ljudi. Budela (ebdal) se sastoji od četrdeset ljudi. Ahjar se sastoji od sedam ljudi.
Amed sastoji od četiri osobe. Gavs je jedan. Kada ljudi trebaju nešto prvo Nukabe čine dovu. Ako nije
kabul (primljena) Nudžebe čine dovu. Ako opet nije kabul Ebdali čine dovu, zatim Ahjari, zatim Amedi
čini dovu. Ako nije kabul onda Gavs učini dovu. Njegova dova je sigurno kabul (uslišana, primljena).’”
Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Mevahib-i ledunnijje. [Ahmed Hatib Bagdadi je preselio na
ahiret 463./1071. godine.]

Kako se vidi, vehabijski pisac se ne obazire na, i zanemaruje, učenja tesavvufa koja se zasnivaju na
hadisi šerifima. On onda laže i zavodi (vara) muslimane i kaže da vehabije slijede ajete i hadise.

Poricanje kerameta jasno pokazuje čovjekovo nepoznavanje islama i njegovu veliku neukost. Tvrdnja da
Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžme’in nisu ispoljavali keramete je još jedna odvratna i ružna
laž. U cijenjenim knjigama je zapisano na stotine i stotine kerameta svakog Ashaba kiram. U Jusuf-i-
Nebhanijevoj rahmetullahi alejh knjizi Džami’-ul-keramat, koja je na arapskom jeziku, su zapisani
kerameti pedeset četvorice Sahaba zajedno sa njihovim dokazima (vesikama). Ovdje ćemo navesti neke
od njih:

Na 93. stranici knjige Džami’ul-keramat i na 589. stranici knjige Kisas-i enbija piše da je komandant
Sarije 23. godine po Hidžri ratovao na jednoj ravnici kod Nehavenda. Iranci su skoro opkolili
muslimane. Allah dželle-šanuhu je u tom momentu pokazao stanje muslimanske vojske hazreti Omeru
radijallahu anh koji je u džamiji, u Medine-i munevveri, držao na minberu hutbu. On je za vrijeme hutbe
uzviknuo, “Ej Sarije! Prema brdu, prema brdu!” Sarije je čuo halifin glas. Oni su se povukli na brdo. Oni
su napali prema ravnici i pobijedili neprijatelja. Ovaj keramet je detaljno opisan u knjizi Ševahid-un-
nubuvve. On se takođe nalazi i u knjizi Iršad-ut-talibin. U njoj piše da ovaj keramet prenosi i Bejheki
od Ibni Omera rahmetullahi alejhima.

Muhammed Ma’sum Faruki rahmetullahi alejh ovako piše, “Enes bin Malik radijallahu teala anh je
posjetio tadašnjeg halifu Osmana radijallahu anh. On je na putu prema halifi vidio jednu ženu. Hazreti
Osman ga je pogledao i rekao, ‘Ja vidim zinet u tvojim očima.’ (Ovdje riječ zinet znači preljuba očima).
[Mektubat, Treći tom, 19. pismo; detalji u knjizi Džami’-ul-keramat.]”

Molla Džami kaže u knjizi Ševahid-un-nubuvve: Ljudi su upitali imama Ahmeda bin Hanbela rahime-
hullahu teala, “Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in nisu ispoljavali puno kerameta. Njihovi
potomci su imali puno kerameta. Kakav je bio razlog za to?” On je rekao, “Pošto su imani Ashaba kiram
bili strahovito jaki nije bilo potrebe da im se daju kerameti koji će im ojačati njihove imane. Međutim,
pošto imani potomstva nisu bili toliko jaki njima su davani kerameti (da im ojačaju njihove imane).”

U knjizi Ševahid-un-nubuvve piše, “Kada je došlo vrijeme da Ebu Bekr radijallahu anh preseli na
ahiret on je htio da mu hazreti Aiša radijallahu anha pripazi na djecu. On je rekao ‘ja ti ostavljam na
amanet mog sina i dvije kćerke.’ Međutim, on je pored hazreti Aiše imao samo jednu kćerku čije je ime
bilo Esma. Hazreti Aiša je rekla, ‘Ja imam samo jednu sestru. Ko je ta moja druga sestra?’ On je rekao,
‘Moja žena je noseća. Ja mislim da će ona roditi žensko dijete.’ Nakon njegovog prelaska na ahiret
(njegova žena je) rodila žensko dijete.”
U knjizi Ševahid-un-nubuvve piše, Alija je pred vefat (smrt) naredio Husejnu radijallahu teala anhuma,
‘Odnesi moj tabut u Arnejn. Tamo ćeš vidjeti jednu bijelu hridinu (stijenu). Ona svijetli u svakom
smijeru. Tu mi iskopaj grob i zakopaj me.’ Oni su uradili onako kako im je rečeno.”

U knjizi Ševahid-un-nubuvve piše, “Hazreti Hasan je na putovanju sa Abdullah-bin-Zubejrom

radijallahu teala anhuma zastao i odsjeo kod jednog hurmaluka (voćnjaka sa hurmama). Drveće je bilo
suho, mrtvo. Abdullah bin Zubejr je rekao ‘što bi bilo dobro kada bi na ovom drveću bilo hurmi.’
Hazreti Hasan je učinio dovu. Palma je odmah ozelenjela i okitila se sa hurmama. Ljudi koji su tu bili su
rekli, ‘Ovo je čarolija (sihir).’ Hasan je rekao ‘To nije čarolija. Allah dželle-šanuhu (dženabi Hakk) je to
stvorio sa dovom (zbog dove, povodom dove) Resulullahovog unuka.’”

U knjizi Ševahid-un-nubuvve piše, “Ali Zejnel’abidin bin Husejn radijallahu teala anhuma je jedan dan
jeo sa porodicom u selu. Jedna gazela im se približila i stala pored njih. On je rekao, ‘O gazela! ja sam
Zejnel’abidin Ali bin Husejn bin Ali, moja majka je Fatima bint-i Resul. Hodi i ti i jedi sa nama.’ Gazela
je jela i otišla. Djeca su ga zamolila da opet zovne gazelu. On je rekao, ‘hoću ako je nećete
uznemiravati’. Djeca su rekla da neće. On je opet pozvao gazelu. Gazela je došla i jela. Ona je pobjegla
kada ju je jedno dijete pomilovalo rukom po leđima.”

Muhammed bin Hanefijje je rekao Ali bin Husejnu radijallahu teala anhum edžma’in, “Ja sam tvoj
amidža i stariji sam od tebe. Prepusti mi hilafet”. On mu je rekao “Hajde da upitamo hadžer-ul-
esveda”. Muhammed ga je upitao. Iz kamena nije bilo odgovora (tj. nije dolazio glas). Ali bin Husejn je
podigao ruke i učinio dovu. On je onda rekao, “O kamenu! Reci radi Allahovog hakka čiji je hakk
hilafet? ” Kamen (zvani) hadžer-ul-esved se zadrmao (zatitro) i (iz njega) je rekao glas “Hilafet je Ali-
bin-Husejnov hakk.”

Jedan dan dok je imam-i Ali Riza rahmetullahi alejh sjedio kod zida jedna ptica je doletjela i stala pred
njega i počela pjevati. [Imam-i Ali Riza rahmetullahi alejh je bio osmi od dvanaest imama. On je
203./818. godine preselio na ahiret u Tusu, tj. Mešhedu.] “Znaš li šta kaže?”, hazreti imam upita osobu
koja je sjedila kod njega. “Ne znam” odgovori osoba. “Allah i Resul i Resulov unuk znaju.” Hazreti
imam je rekao, “Ona se žali da joj se zmija popela blizu njenog gnijezda i da će joj pojesti njenu ptičad.
Ona hoće da ih mi izbavimo od njenog neprijatelja. Ti idi za pticom i ubi zmiju.” Osoba je slijedila pticu
i našla zmiju onako kako joj je rečeno.

Abdullah ibni Omer radijallahu anhuma je sreo na svom putovanju grupu putnika koji su zastali na putu.
On ih je upitao šta je sebeb (razlog) da oni tu stoje. Oni su mu odgovorili, “Čuli smo da na putu ima lav i
niko ne smije da ide dalje.” Abdullah ibni Omer je otišao do lava, pomilovao ga po leđima i uklonio
(odveo) s puta.

Sefine, radijallahu anh, jedan od bivših robova kojeg je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem oslobodio,
je rekao: “Kada sam putovao brodom počela je puhati velika bura. Ona je razbila lađu. Ja sam se uhvatio
za jednu dasku. Valovi su me izbacili na obalu. Morao sam proći kroz jednu šumu. Pred mene je izašao
lav. Ja sam mu rekao da sam ja Resulullahov Ashab. On je oborio glavu i izveo me iz šume. Kada sam
ga napuštao on je nešto promrmljao. Ja sam shvatio da mi je on učinio veda’ (tj. da se oprostio sa
mnom).”
Jednom je Ejjub-i Sahtijani rahime-hullahu teala [preselio na ahiret 131./748. u Basri] imao u pustinji
veliki problem. Njegov prijatelj je bio toliko žedan da mu je jezik visio iz usta. On je upitao, “Imaš li
derta?” Njegov prijatelj je odgovorio, “Umirem od žeđi”. On mu je rekao, “Ja ti mogu naći vode ako to
nećeš nikome reći”. Njegov se prijatelj zakleo da neće. On je onda udario nogom u zemlju i voda je
potekla. Oni su se napili koliko su mogli. Njegov prijatelj nije rekao nikom o ovom sve do poslije
Ejjubove smrti.

Kako se vidi Allah dželle-šanuhu poklanja keramete Svojim dragim robovima. Evlije te svoje keramete
sakrivaju. Njihova je želja da niko ne čuje i ne zna za njih.

Hamid-i Tavil je rekao, “Kada smo poklapali Sabit-Benanijev rahime-humullahu teala grob jedna cigla
je pala u njegov grob. Mi smo vidjeli Sabita Benanija kako u grobu klanja namaz. Mi smo (poslije toga
otišli njegovoj kući) i upitali njegovu kćerku (o ovom). Ona je rekla “moj otac je pedeset godina
obavljao namaz svake noći (tj. u vrijeme zadnje šestine noći) a u vrijeme sehura je činio dovu i govorio,
‘Ja Rabbi! Ako ikada ikome drugom osim Pejgambera učiniš nasib da klanja u grobu učini ga meni.’”

Habib-i Adžemi rahime-hullahu teala je na dan Tervije [osmi dan mjeseca Zilhidždže] često viđen u
Basri, a sljedeći dan, [deveti dan mjeseca Zilhidždže], na Arefatu. [Habib-i Adžemi je bio Hasan-i-
Basrijev učenik. On je preselio 120./737. godine na ahiret.]

Fudajl bin Ijad rahime-hullahu teala [preselio na ahiret 187./803. godine u Mekki] je rekao da je bio
očevidac da je hazreti Abdullahu bin Mubareku rahime-hullahu teala došao jedan slijepac i zamolio ga
da mu učini dovu da progleda. Abdullah je dugo činio dovu. Slijepac je uskoro progledao. Mnogi ljudi
su bili svjedoci da je on mogao vidjeti. [Abdullah ibni Mubarek je bio imamov a’zamov rahmetullahi
alejhima učenik. On je preselio na ahiret 181./797. godine.]

Kerameti Ashaba kiram i Tabi’ina radijallahu teala alejhim edžma’in -- koji su prevedeni iz knjige
Ševahid-un-nubuvve i navedeni u prethodnim paragrafima -- jasno i očigledno dokazuju da
nemezheblije lažu i zavode (varaju) muslimane kada kažu da Ashabi i Tabi’ini nisu nikad činili
keramete. [Knjigu Ševahid-un-nubuvve je napisao Nuruddin Džami rahmetullahi alejh. On je preselio
na ahiret 898./1492. u Hiratu. Ona je 1417./1996. godine ofsetom preštampana u Istanbulu.]

Ehi-zade Abdulhalim je preselio na ahiret 1013./1604. On je u njegovoj knjizi Rijadussadat fi-isbat-il-

keramat dokazao da se kerameti Evlija nastavljaju i poslije njihove smrti.

Evlija ne paradira svoj keramet

(Mektubat, Muhammed Ma’sum
rahime-hullahu teala)
19 - Na 300. stranici (vehabijske knjige Feth-ul-medžid) piše, “Keramet je nešto što Allah dželle-
šanuhu poklanja mu’minima muttekijama. On poklanja keramet kada neko puno ibadeti i čini dovu. On
se ne dešava kao rezultat Evlijine želje ili moći. Onaj ko kaže da je Evlija i da zna gaib nije Evlija već
šejtan.” (Muttekija je neko ko se boji Allaha dželle-šanuhu, tj. neko ko je veoma pobožan i ko se čuva
svakoga grijeha.)

Ovdje se autor nije usudio poreći istinu. Međutim, laž je da Evlije obznanjuju, objavljuju svoj keramet.
On se usuđuje da besramno laže, kako bi mogao pisati protiv Evlija i tesavvufa. Pošto on nema pojma (u
stvari) šta znače termini “vilajet” i “keramet”, on nastoji da ukalja velikane tesavvufa sa pokvarenim i
gnusnim riječima zindika i nevjernika. Pogledajmo sada kako su velikani tesavvufa objasnili vilajet i
keramet. Veliki alim islama i izvor kerameta i vođa Evlija, imam Muhammed Ma’sum rahime-hullahu
teala, koji je preselio na ahiret 1079./1668. godine u gradu Serhend u Indiji, je ovako napisao u njegovoj
knjizi Mektubat:

“Znati Allaha dželle-šanuhu je cjenjenije nego biti posjednik kešfa i kerameta. Jer, biti arif Allaha
dželle-šanuhu, znači shvatiti i razumjeti tajanstveno znanje o Njegovoj Ličnosti i o Njegovim
Atributima. Što se tiče harike (čuda, čudesnog djela) i kerameta, oni ispoljavaju tajno znanje o
stvorenjima. Razlika između dobijanja ma’rifeta znanjem o Allahu dželle-šanuhu i harike ili kerameta je
kao razlika između Stvaraoca i stvorenja. Ma’rifet je znanje o Allaha dželle-šanuhu dok su harika i
keramet znanje o stvorenjima. Pravi ma’rifet ojačava i sazrijeva iman. Harika i keramet to ne mogu
učiniti. Čovjekovo napredovanje (uzdizanje) nije povezano sa kerametom. Tačno je, da se keramet
iskusio od većine Allahovih dželle-šanuhu predragih robova. Međusobna uzvišenost Evlija se mjeri sa
njihovim duhovnim kurbovima i ma’rifetima. Ona se ne mjeri sa kerametom. Kad bi harike i kerameti
bili cjenjeniji od ma’rifeta onda bi džukijje (indijski sveštenici koji se bave jogom) i brahmani bili
uzvišeniji od Evlija. Oni dobijaju harike zato što se bave rijazetom (samoodricanjem, ubijanjem svojih
strasti, gladovanjem) i zato što kontriraju željama svojih nefsova. Evlijama je dat kurb i ma’rifet. Njih ne
interesuje harika. Sve dok postoji znanje o Allahu dželle-šanuhu oni ne žude za znanjem o stvorenjima.
Svako ko poduzme rijazet i asketizam može ispoljiti hariku i keramet. Ali, on nema veze sa stanjem
blizine Allahu dželle-šanuhu (Allahovim dželle-šanuhu karibetom) ili sa znanjem o Allahu dželle-
šanuhu. Žudnja za kešfom i kerametom je žudnja da se bude zauzeto sa stvorenjima. Stihovi:

Od ugursuza, prokletog šejtana,

harike se dešavaju svakoga časa.
One dolaze kroz vrata i odžak,
da se nastane u tijelu i srcu.
Čuvaj se diskusija o tesavvufu!
I ne hvali se nurom i kerametima!
Keramet te trba napraviti Njegovim robom,
Inače je rija (hvalisanje) i ahmakluk (glupost)!

Kada čovjek dobije fenu, i kada rastavi srce od svega drugog, on dobije savršenstvo i uzvišenost.
Ibadeti, slijeđenje puta tesavvufa i mučenje nefsa rijazetom su namijenjeni za čovjekovo shvatanje
njegove potpune malenkosti (neznatnosti, beznačajnosti) i za razumijevanje da postojanje i atributi
postojanja pripadaju samo Allahu dželle-šanuhu. Ako neko žudi da bude poznat kao viši od drugih, i
pokazuje (ispoljava) keramete i natprirodne stvari, i tako oko sebe okuplja narod, on je uobražen i ohol i
njemu će biti uskraćena nagrada za njegov ibadet, sejr, suluk i rijazet. On ne može dobiti Allahov dželle-
šanuhu ma’rifet. Hazreti Šihabuddin Suhreverdi rahime-hullahu teala, koji je bio jedan od velikana
tesavvufa, je ovako napisao u njegovoj knjizi Avarif-ul-me’arif, ‘Kerameti i čuda su bezvrijedni kada
se uporede sa srčanim zikrenjem Allaha dželle-šanuhu.’ [Šihabuddin Suhreverdi je preselio na ahiret
632./1234. godine u Bagdadu. On je bio jedan od učenika Abdulkadira Gejlanija rahime-hullahu teala.]
Šejh-ul-islam Abdullah Hirevi rahime-hullahu teala je rekao, ‘Firaset (intuicija, mudrost) ili keramet
onoga ko ima ma’rifet je njegova sposobnost da raspozna koja su srca pogodna da dobiju Allahov
dželle-šanuhu ma’rifet a koja nisu. Što se tiče onih koji se bave rijazetom i asketizmom, njihov firaset
pokriva (samo) tajno znanje o stvorenjima; oni ne mogu steći Allahov dželle-šanuhu ma’rifet. Evlije
koje su posjednici ma’rifeta, rahime-humullahu teala, uvijek govore o Allahu dželle-šanuhu. Međutim,
ljudi misle da su oni koji otkrivaju izvjesne tajne o stvorenjima Evlije.

[Nažalost i ovaj nemezheblija -- autor ove (vehabijske knjige Feth-ul medžid) -- takođe uzima take
ljude kao primjere za Evlije i kleveće velikane tesavvufa.]

Narod ne vjeruje riječi Evlija-ji kiram, rahime-humullahu teala, o Allahovim dželle-šanuhu ma’rifetima.
Ljudi sami sebi govore, “ako su oni zaista Evlije, oni bi trebale znati tajne o stvorenjima”, i, “ko god ne
zna tajne o stvorenjima, ne može nikada znati Allaha dželle-šanuhu”. I oni tako, zaglibivši se u ove
pogrešne i pokvarene misli i ideje, ne vjeruju u Evlije rahime-humullahu teala. Pošto Allah dželle-
šanuhu puno voli Njegove Evlije On im ne dozvoljava da se oni okupiraju sa stvorenjima. On im ne da
ni da se oni sjete stvorenja. Allahovi ljudi (ljudi koji su zaljubljeni u Allaha dželle-šanuhu) ne vole one
koji su zaljubljeni u dunjaluk. Oni koji su opijeni dunjalukom ne mogu prepoznati i ne vole ljude koji su
zaljubljeni u Allaha dželle-šanuhu. Međutim ljudi, koji su zaljubljeni u Allaha dželle-šanuhu bi mogli --
kad bi oni htjeli da se okupiraju i bave razmišljanjem o Allahovim dželle-šanuhu stvorenjima -- bolje od
ikog drugog shvatiti i objelodaniti (otkriti) tajne o Njegovim stvorenjima.

Pošto firaseti onih koji poduzimaju mudžahedu (isposništvo, asketizam) i rijazet (glad) nemaju nikakve
vrijednosti, oni se mogu desiti i muslimanima i jevrejima i hrišćanima ili bilo kojoj drugoj osobi. Firaset
nije specifičan samo za zaljubljenike u Allaha dželle-šanuhu.’ Riječi šejh-ul-islama Hiravija se ovdje
završavaju. [Abdullah-i Ensari je 481./1088. godine preselio na onaj svijet u Hiratu]

Kad je korisno, Allah dželle-šanuhu naređuje Njegovim Evlijama da pokažu keramet (hariku). Zao
čovjek, koji se, izgovarajući ma’rifete, pretvara kao tobožnji Evlija, ne može uprljati ove ma’rifete.
Dijamant ne gubi vrijednost kada padne u smeće.

Na putu tesavvufa je potreban Rehber [muršid, vodić, učitelj]. Rehber je vasita (sredstvo) preko kojeg
dolazi fejz. Ako rehber nije pravi (muršid) put se ne može naći. Ashabi kiram radijallahu teala anhum
edžma’in su kroz Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem sohbet dokučili najvisočije stepene u
tesavvufu.” Ovdje se završava prijevod iz 50. pisma. [Muhammed Ma’sum Faruki rahime-hullahu teala,
Mektubat I, 50. pismo.]

U 51. pismu piše: “Značenje pedeset šestog ajeti kerima sure Zarijat kaže, ‘Ja sam stvorio ljude i
džinne samo da Me ibadete.’ Izvjesni velikani tesavvufa su razumjeli da ovaj ajeti kerim znači ‘Ja sam
ih stvorio da Me znaju.’ Ako se duboko razmisli, vidjeće se, da obje izjave imaju isto značenje, zato što
je zikr najbolji ibadet. Najviši stepen zikra je onaj u kom čovjek zaboravi na sebe zbog dubokih misli o
Onom koga zikri. A to je ono što se zove ma’rifet. Kako se vidi ma’rifet se dobija na najvišem stupnju
ibadeta. Naređenje u ovom ajeti kerimu je da se ibadet mora činiti sa ihlasom, bez miješanja nefsa ili
šejtana. A to se ne može postići bez dobijanja fene i ma’rifeta. Dakle, obavljanje ibadeta ne može bez
ma’rifeta biti halis.” [Ib., 51. pismo.]

Imam-i Rabbani, mudžeddid-i elf-i sani, Ahmed Faruki Serhendi rahime-hullahu teala ovako piše u
njegovom 92. pismu, u drugom tomu njegove knjige Mektubat: “Evliji [to jest onom sa kim je Allah
dželle-šanuhu zadovoljan koga voli] nije uslov da ispoljava keramete. Kao što nije potrebno da alimi
ispoljavaju harike i keramete tako isto nije potrebno ni da Evlije rahime-humullahu teala ispoljavaju
harike i keramete zato što vilajet, evlijaluk znači kurb-i ilahi. [To jest, to znači približiti se Allahu
dželle-šanuhu, postati dobar poznavalac (arif) Njega, znati Ga. Imam-i Rabbani je napisao u njegovom
266. pismu da ajeti kerim u suri Zarijat, ‘Ja sam stvorio ljude i džinne da Me ibadete’, znači, ‘Ja sam
ih stvorio da oni budu dobri poznavaoci (arifi) Mene.’ Kako se vidi, stvaranje ljudi i džinna je s
namjerom da oni dobiju ma’rifet, da, znajući Njega, dokuče savršenstvo.]

Dok je jednom čovjeku data milost (ihsan) kurba ilahi njemu nije dat nijedan keramet. Na primjer, on ne
zna o stvarima koje se tiču nepoznatog (gajba). Nekom drugom čovjeku može biti dato oboje, i kurb i
keramet. Međutim, nekom trećem čovjeku nije dat kurb već sposobnost da daje informaciju iz gajba.
Ovaj treći čovjek nije Evlija. On je posjednik istidradža. Glačanje (poliranje) njegovog nefsa je
postalo posrednik (sebeb) da on sazna gajb, da se zaglibi u otpadništvo (dalalet), da skrene sa
Pravoga puta. Prve dvije osobe su bile počašćene poklonom (ni’metom) kurba. One su postale Evlije.
Međusobne uzvišenosti Evlija su označene stepenima njihovih kurbova.”

Muhammed Ma’sum-i Faruki rahime-hullahu teala je preselio na ahiret 1079./1668. godine u gradu
Serhend koji se nalazi u Indiji. On ovako piše u njegovoj knjizi Mektubat, u njenom drugom tomu, u
140. pismu: “Hadisi kudsi kaže, ‘Ko gaji neprijareljstvo prema ijednom od Mojih Evlija on će
ratovati protiv Mene. Od stvari, koje približavaju Mog roba Meni, Ja volim najviše one stvari
koje sam Ja naredio kao farz. Kada Moj rob čini nafila ibadete on Mi se toliko približi da ga Ja
puno zavolim. Kada ga Ja zavolim, Ja postajem njegovo uho, njegovo oko koje vidi, njegova ruka
koja drži, i njegova noga kojom hodi. Ja mu dadnem štogod poželi. Kad Me on prizove u pomoć
Ja ga odmah spasim.’ [Ovaj hadisi šerif je napisan na 182. stranici knjige Hadika. Na 182. stranici
takođe piše i to da se on nalazi u Buhariji šerifu, i piše da, ‘nafile ibadeti koji se u njemu spominju su
nafile ibadeti koji se klanjaju zajedno sa farzovima. Njegovo značenje [tj. značenje ovog hadisa kudsi]
je: Ja ću dati taku moć očima, ušima, rukama, i nogama Mog roba, da će on biti darovan takvim
dobročinstvom (ihsanom), koje drugi neće moći učiniti.’ Prema tome, da bi se ovo dobročinstvo (ihsan)
dobilo čovjek treba da ima vjerovanje ehli sunneta, obavlja ibadete u skladu sa njihovim propisima, i da
ih obavlja sa ihlasom (iskreno i samo u Allahovo dželle-šanuhu ime). A to -- ispravan i’tikad (iman),
propisi ibadeta, i ihlas -- se može dobiti samo u sohbetu alima ehli sunneta ili iz njihovih knjiga.
Ukratko, vesile [posrednik] da čovjek dobije Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo i ljubav su alimi ehli
sunneta. Ovi alimi se zovu ‘Muršid’ i ‘Velij’ (‘Velijj’, ‘Velija’). Allah dželle-šanuhu nam u suri Maide
naređuje da tražimo i da nađemo ovaku vesilu, to jest muršida.] Da bi farzovi izazvali kurb i
napredovanje, oni trebaju da budu a’mal-i mukarribin. A to, zahtijeva izvršavanje dodatnih ibadeta pod
muršidovim vođstvom. Isto kao što namaz zahtijeva da se prvo uzme abdest tako i farzovi, da bi izazvali
kurb, zahtijevaju prvo napredovanje na putu tesavvufa. Sve dok se srce i duša ne očiste, [izvršavanjem
dužnosti koje su propisali rehberi, tesavvufski eksperti,] čovjek ne može dobiti kurb od farzova i čast da
postane Evlija.”
Muhammed Ma’ sum-i Faruki ovako piše u njegovoj knjizi Mektubat, u njenom trećem tomu, u 17.
pismu: “Bit našega puta je čvrsto prijanjanje za sunnet i uzdržavanje od bid’ata. [Drugim riječima,
prijanjanje za farzove i sunnete i izbjegavanje stvari koje su kasnije izmišljene (i ubačene u vjeru) kao
ibadeti.]

Hadisi šerif kaže, ‘Onaj ko oživi jedan od mojih sunneta će dobiti sevab (nagradu na ahiretu) (koja je
ravan sevapu) stotine šehida.’ Oživjeti zaboravljeni sunnet znači obavljati ga. Ili, i obavljati ga i
podučavati i druge da ga obavljaju. Ovaj drugi način oživljavanja islama je uzvišen i plemenit. On je
cjenjeniji od prvog načina koji je uobičajen. [Vesele vijesti onim koji oživljavaju sunnet na uzvišen i
plemenit način, to jest, onim koji pišu i šire vjerovanja ehli sunneta, farzove, harame, sunnete, i
mekruhe, ukratko, Ilmihale (tj. knjige koje to podučavaju), i onim koji ih financijski pomažu i koji im se
takođe prilagođavaju! U knjizi Se’adet-i Ebedijje (koja se na bosanskom jeziku zove Vječna sreća i od
koje su dijelovi prevedeni na bosanski jezik i Endless Bliss na engleskom jeziku) i u knjizi na turskom
jeziku koja se zove Islam ahlaki je objašnjeno kako se daje zekat i kurban u skladu sa islamskim
propisima onima koji pišu i šire znanje ehli sunneta.]

Dobijanje Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva i ljubavi, i napredovanje, je jedino moguće sa čvrstim

prijanjanjem za sunnet [to jest Resulullahov put]. Naređenje u značenju ajeta u suri Al-i Imran koje
kaže, ‘Reci im: Ako vi volite Allaha slijedite mene! Tako će vas Allah voljeti’, dokazuje naše rijeći.
[Ovaj ajeti kerim jasno pokazuje da riječ ‘sunnet’, u hadisi šerifu, znači ‘islam’, to jest, ona znači ‘svi
propise islama’ (ahkam-i islamijje).]

Mi moramo najstriktnije (najstrožije) izbjegavati inovacije i novotarije (bid’ate). Mi se ne smijemo

družiti sa inovatorima (bid’at sahibijama). Mi čak ne bi trebali ni razgovarati sa njima. [To jest, mi ne bi
smjeli razgovarati sa onim muslimanima koji imaju pokvarena vjerovanja, sa nemezheblijama, i sa
onima koji rade novotarije (bid’ate). Na primjer, pošto je naređeno da se ‘odgoji duga brada’, novotarija
je, tj. bid’at je, imati bradu kraću od dužine stisnute šake i onda tvrditi da se slijedi sunnet odgajanja
brade. U knjizi Berika i u drugim knjigama piše da ovo naređenje znači ne imati, ne odgojiti, bradu
kraću od dužine stisnute šake. ‘Šaka brade’ znači ‘ono što se zahvati od granice donje usne i odsiječe na
granici šake’. Inovacija (bid’at) je ili rađenje (izvršavanje) nečega što nije naređeno kao ibadet, ili,
rađenje (izvršavanje, činjenje) naređenja koje je promijenjeno. Ne uraditi zapovijed nije inovacija
(bid’at) već grijeh (fisk). Grešnik (fasik) ne vjeruje da ibadeti već da je grešan. Brijanje brade bez uzura
(isprike, opravdavajuće okolnosti, prinude) nije bid’at već grijeh. Brijanje zbog uzura nije čak ni grijeh.
Uraditi inovaciju (bid’at) je najgori grijeh. To je teži grijeh nego ubiti čovjeka. Isto tako je inovacija
(bid’at) i obavljanje ibadeta preko ozvučenja i pojačala, učenje Kur’ani kerima, salavata, i ilahija ili
obavljanje zikra sa muzičkim instrumentima. Ovi bid’ati su sebebi kufr. Mi ne smijemo smatrati da je
onaj, ko radi bid’ate, i navodi i druge da ih rade, vjerski čovjek. Mi ne smijemo tražiti od njega
informacije niti čitati njegove knjige.]

Hadisi šerif kaže, ‘Posjednici bid’ata su psi džehennemlija.’”

Muhammed Ma’sum-i Faruki rahime-hullahu teala ovako piše u 313. pismu drugog toma: “Ima pet
stvari koje se trebaju raditi srcem: Prva je zikrenje Allahovog dželle-šanuhu imena. Čovjekov mišićni
organ u grudima (koji mi nazivamo srce) ima u sebi latifu (tj. bit, suštinu, srž, koja se ne može ni
vidjeti ni osjetiti našim ćulima) koja se zove “kalb” [“gonul”]. [Latifa je nešto što u sebi nema materiju
i nije predmet. I duša (ruh) je takođe latifa.] Allahovo dželle-šanuhu ime, ‘Allah, Allah, ...’, se izgovara
sa kalbom u mislima i nečujno, bez ikakvog zvuka. Druga dužnost je činjenje zikira Kelime-i tevhid,
opet, u mislima i nečujno, bez zvuka. U obje vrste zikira se ne smije nikad proizvesti nikakav zvuk
(glas). Treća dužnost je vukuf-i kalbi. I ovo se takođe čini samo kalbom, sa potpunom namjerom da se
ne sjeti ničega drugog osim Allaha dželle-šanuhu. Latifa koja se zove kalb ne može nikad ostati prazna.
Kalb koji je očišćen od misli o stvorenjima će se spontano okrenuti prema Allahu dželle-šanuhu. [To je
isto kao automatski ulazak zraka u flašu kada se iz nje isprazni njen sadržaj.] Rečeno je ‘Istjeraj svog
neprijatelja iz svog srca! Onda neće biti potrebno da kalbu pozivaš dosta (prijatelja).’ Četvrta dužnost je
murakaba. Ona se takođe zove i džem’ijjet i agahi. A to je, da se zamislimo da smo pred jednim
uzvišenim zatom (osobom) koji savršeno slijedi Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i da mu gledamo
u lice. Ovako zamišljanje osigurava čovjeku da on prema njemu ima stalni edeb. Edeb i ljubav
ujedinjuju kalbove. Edeb i ljubav su sebebi (sredstva) da fejz i bereket poteku u nečije srce iz kalba te
(zamišljene) osobe. Od ovih pet dužnosti je najlakša i najkorisnija rabita. Ako neko učini rabitu prema
nekom ko ne slijedi precizno Resulullaha ona će im obojici naštetiti.”

Imam-i Rabbani rahmetullahi teala alejh ovako piše u 286. pismu prvoga toma njegove knjige
Mektubat: “Napredovanje na putu tesavvufa zahtijeva tevedždžuh i vođstvo rehbera (muršida, majstora,
vodića) koji zna (put koji se zove) kamil i mukemmil. Naći jednog takog pravog rehbera je jako velika
blagodat (ni’met). On daje zadatak koji je u skladu sa njegovim (tj. učenikovim. muridovim)
sposobnostima. Isto tako je dozvoljeno da on i ne daje nikakav zadatak u skladu sa njegovim
sposobnostima i da smatra da je učenikovo prisustvo u njegovom sohbetu dovoljno. On naređuje ono
što smatra da je u skladu sa nečijim stanjem. Rehberov sohbet i tevedždžuh su korisniji od drugih
dužnosti.”

Gore navedenih pet dužnosti i sohbet su namijenjeni da olakšaju slijeđenje Resulullahove sallallahu
alejhi ve sellem prakse. Sve dok se ne živi po islamu, ove dužnosti i sohbet ne daju nikakve koristi.

Kako se dade razumjeti iz raznih pisama koja su gore navedena prva dužnost ljudi je da dobiju Allahov
dželle-šanuhu kurb, to jest Njegov mari’fet, zadovoljstvo i ljubav. A njen jedini put (put prve dužnosti)
je da se slijedi Resulullah i izbjegavaju novotarije (bid’ati). Lako i ispravno slijeđenje Resulullaha
zahtijeva ihlas. Ibadeti koji su učinjeni bez ihlasa neće biti korisni. Oni neće biti primljeni (kabul). Oni
neće proizvesti da se dobije blagodat (ni’met) kurba. A ihlas postaje suđen (nasib) sa borbom (radom,
naporom) na putu tesavvufa. Kako se vidi, namjera obavljanja dužnosti koje tesavvuf određuje je da (bi
čovjek počeo) izvršati ibadete sa ihlasom, da bi nam oni bili primljeni. Ibadeti koji su primljeni (makbul)
će dati čovjeku da dobije Allahov dželle-šanuhu kurb, ma’rifet, zadovoljstvo i ljubav. Svi Ashabi kiram
su, izvršavajući dužnosti sohbeta i rabite, dobili (došli na) najviši stupanj ihlasa. Vrijednost njihove
šake ječma, koju su dali kao sadaku, je bila vrijednija od planine zlata, koju su drugi dali kao sadaku.
Kako se vidi, put tesavvufa nije inovacija (bid’at). On je jedan od osnova islamske vjere. Ashabi kiram
radijallahu teala anhum edžma’in su radili dužnosti na putu tesavvufa i tako postali naodabraniji u ovom
ummetu.

Ajeti kerim “Allah i mu’mini su

ti dovoljni”
20 - Autor, vehabija, ovako piše na 354. stranici u njegovoj knjizi (Feth-ul-medžid), “Značenje
šezdeset četvrtog ajeta sure Enfal je, ‘Allah je dovoljan tebi i vjernicima koji te slijede. Mi ne trebamo
nikoga osim Njega’. Ibni Kajjim i Ibni Tejmijje su ovako protumačili ovaj ajet. Oni su rekli da je
pogrešno, protumačiti ovaj ajet kao, ‘Tebi su dosta Allah i oni koji te slijede.’ Niko drugi osim Allaha
ne može biti dovoljan. Drugi ajet, prije ovog ajeta, kaže, ‘Ako te htjednu prevariti zaista ti je Allah
dosta. On te je učvrstio sa Svojom pomoći i pomoći pravovjernika (mu’mina).’ On je napravio razliku
između riječi ‘dovoljan’ i ‘učvrstio’. On, dok je upotrijebio riječ ‘učvrstio’ i za Sebe i za Svoje robove,
upotrebljava samo za Sebe riječ ‘dovoljan’. Pravovjernici (mu’mini) kažu ‘Allah nam je dovoljan, On je
dovoljan’. Niko ne kaže ‘Allah i Poslanik su nam dovoljni’. Allah sam nam je dovoljan i u Njega se
uzdamo.”

Imam Bejdavi rahime-hullahu teala je preselio na ahiret 685./1285. godine u Tebrizu. On je bio kruna
alima tefsira. Ovaj veliki alim piše: “Ovaj ajeti kerim je objavljen za vrijeme Bitke na Bedru na mjestu
zvanom Bida. Ili, prema Abdullahu ibni Abbasu, nakon što su trideset tri muškarca i šest žena, i na kraju
hazreti Omer, radijallahu anhum edžma’in, u Mekki dobili iman (postali vjernici). On znači, ‘Tebi su
dosta Allah dželle-šanuhu i pravovjerni (mu’mini).’” Ovako isto pišu i tefsiri Husejni i Dželalejn.
Imam Rabbani rahime-hullahu teala je ovako napisao u devedeset devetom pismu: “Naš Poslanik, alejhi
ve ala alihissalavatu vetteslimat, je tražio od Allaha dželle-šanuhu da s hazreti Omerovom pomoći ojača
i raširi islam. Hak subhanehu ve teala (Allah dželle-šanuhu) je pomogao Svom predragom Poslaniku
preko hazreti Omera i rekao u značenju sure Enfal, ‘O Moj Poslaniče! Allah i oni koji te slijede su ti
dovoljni pomoćnici.’ Hazreti Abdullah ibni Abbas je rekao da je ovaj ajeti kerim objavljen kada je
hazreti Omer postao vjernik (dobio iman).” Mektubat, II, 99. pismo.

Muhammed Hadimi je napisao na hiljadu pedeset trećoj stranici njegove knjige Berika, “Imam
Muhammed je rekao u njegovojoj knjizi Džami’-us-sagir da je, kada se uči dova, jako pokuđeno
(mekruh tahrim) reći, ‘Radi prava (hakka) Poslanika’ ili, ‘Radi prava (hakka) [tog i tog] Evlije’. Knjiga
Hidaje ovako komentariše tu izjavu, ‘Jer, stvorenja nemaju prava (hakkova) na Allaha dželle-šanuhu.’
Međutim, isto je tako rečeno i da nije mekruh tako činiti dovu, ako mislimo o pravu (hakku) kojeg je
Allah dželle-šanuhu poklonio Svojim predragim robovima. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je
ovako činio dovu, ‘Ja Rabbi! Radi hakka (prava) onih koji ti čine dovu i radi Muhammedovog
(alejhisselam) prava.’ I fetva Bezzazijje kaže da je dozvoljeno tako činiti dovu.” Slično tome, Allah
dželle-šanuhu je sam uvijek svakome dovoljan, svugdje, u svakom poslu, u svako vrijeme. Nema drugog
pomoćnika osim Njega. Tražiti pomoć od nekog drugog, osim Njega, je mnogobožtvo (širk). Međutim,
ako mislimo o pravu (hakku), koje je Allah dželle-šanuhu polonio, rečeno je da je na takav način
(takvim riječima) dozvoljeno činiti dovu. Allah dželle-šanuhu upotrebljava Poslanike alejhimussalavatu
vetteslimat, dobre robove, naučnike, razne materije i energije, poslove (djela, radove) i one koji imaju
bogatstvo i imetak i visok položaj (mekam) kao sredstva medije za Svoje stvaranje. Dozvoljeno je čvrsto
se prihvatiti za ta sredstva i očekivati od Allaha dželle-šanuhu da On stvori preko njih. Dobro je reći,
“Oni su nam dovoljni kao sredstva za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje” Duboko učeni alimi tefsira su
iz ovog razloga protumačili gore navedeni ajeti kerim kao, “Allah dželle-šanuhu i mu’mini oko tebe
su ti dovoljni.”

Hadisi šerif, koji nam imam Ahmed i Muslim rahime-humullahu teala prenose od Ebu Hurejre
radijallahu teala anh, koji se takođe navodi i na 381. stranici vehabijske knjige, kaže, “Rubbe eš’asin
medfu’un bil-ebvabi lev akseme alellahi le ebirrehu.” To jest, vi vidite neke ljude kojima vi ne
pridajete puno važnosti, a ako se oni zakunu za nešto, Allah dželle-šanuhu to, radi hatora ovih Njegovih
dragih robova, odmah stvara. Ovaj hadisi šerif je jedan od dokaza (koji pokazuju) da je znanje tesavvufa
i traženje Vodiča (Rehbera) istina. Knjige Berika i Hadika, oslanjajući se na ovaj hadisi šerif kao
referencu, ovako komentarišu na dvadeset treću od šezdeset zabranjenih izjava, “U Bezzazijje fetvi piše
da su dove, kao na primjer, ‘O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Ja od Tebe tražim radi poštovanja (hurmeta)
koji si Ti dao Svom Poslaniku, ili, Tvom mrtvom ili živom dobrom (salih) robu, Evliji, alimu,’
dozvoljene, tj. halal. Kako se razumije iz knjige Munje, i mnogih drugih knjiga, tako činiti dovu je
pohvalno (mustehab). U mnogim cijenjenim knjigama piše da su mnogi arifi rekli svojim učenicima,
‘Kada hoćete da nešto zatražite od Allaha dželle-šanuhu zatražite od mene! Ja sam sada posrednik
(vasita) između vas i Allaha dželle-šanuhu’ Ebul-Abbas-i Mursi rahime-hullahu teala je ovako
savjetovao svoje učenike, ‘Kada nešto tražite od Allaha dželle-šanuhu tražite od Njega radi poštovanja
(hurmeta) imama Muhammeda Gazalija rahime-hullahu teala.’ Ovo je napisano u mnogim knjigama, na
primjer, u knjigama Hadika i Hisn-ul-hasin.”

Slijeđenje imama mezheba ili

taklid
21 - Nemezheblija piše na tri stotine osamdeset petoj (385.) stranici [vehabijske knjige Feth-ul-
medžid]: “Imamima vjere je bilo dozvoljeno činiti idžtihad. Oni su zapisali dokumente (delile) propisa
(hukm) koje su izveli. Ako neko slijedi imamove propise, umjesto dokumenata, odnosno ajeta i hadisa,
on postaje sapik (jeretik, otpadnik, krivovjernik). Ovako su takođe rekli i imam-i Malik, Ahmed i
Šafi’ija.”

Ova tri velika imama ehli sunneta, kao takođe i imam a’zam Ebu Hanifa, rahmetullahi alejhim, su
ovo rekli duboko učenim alimima koji su bili mudžtehidi (a ne običnim muslimanima). Mudžtehid
mora da slijedi delile na koje je naišao, ajeti kerim i hadisi šerif. On čak ne može slijediti ni svoj idžtihad
ni idžtihad drugog mudžtehida. To je tako, zato što, po pitanju stvari koje su jasno izražene u ajeti
kerimu ili hadisi šerifu nije dozvoljeno činiti idžtihad.

U knjizi Berika na tri stotine sedamdeset šestoj (376.) stranici piše, “Mi nismo mudžtehidi. Mi smo
mukallidi. Za nas mukallide su sened (dokument) i delil (dokaz, putokaz) riječi alima fikha, to jest
mudžtehida. Ako nama izgleda da se neki ajeti kerim ili hadisi šerif, koji znamo ne podudara s
njihovim riječima mi moramo slijediti njihove riječi a ne ono što mi iz njih (tj. iz ajeti kerima ili hadisi
šerifa) razumijemo. Mi ne smijemo reći da ga (tj. taj dokument) oni nisu vidjeli, ili da su ga vidjeli ali
ga nisu razumjeli.” [Hadimi Hadimi (preselio na ahiret 1176./1762. godine), Berika, stranica 376]
Autor ove knjige (tj. knjige Feth-ul-medžid), nemezheblija, misli da su Ahmed ibni Tejmijja i njegov
učenik ibni Kajjim Dževzijje mudžtehidi. On slijedi njihovo shvatanje ajeti kerima i hadisi šerifa. Ali,
njemu se ne sviđaju idžtihadi imama naše vjere. Međutim, kako i on sam gore priznaje, naši vjerski
imami su bili ti koji su zapisali ajeti kerime i hadisi šerife iz kojih su idžtihadom izveli propise. Ovaj
autor povezuje pripadnike ehli sunneta koji slijede vjerske imame s kršćanima i ćifutima, koji, i ne
osvrčući se na Allahovu dželle-šanuhu knjigu, slijede sveštenike i rabine. On je toliko bezobrazan da
naziva muslimane mušricima. Kako bi bilo lijepo kada bi on shvatio da je on u zabludi (dalaletu) zbog
toga što slijedi džahile koji nisu mudžtehidi i koji nisu bili u stanju da shvate veličinu Alima ehli
sunneta. Ibni Abidin je napisao na početku poglavlja o taharetu (čišćenju), “Mukallidi ne moraju da
istražuju i da vide (tj. da se uvjeravaju u) delile i senede mudžtehida.” Ovaj autor, vehabija, takođe ni to
ne vjeruje. On navodi hadisi šerif koji je rečen Mu’azu. Međutim ovaj hadisi šerif pobija njegova
krivovjerna vjerovanja. Pošto on dobro poznaje svoj maternji jezik, arapski jezik, on citira mnoge ajeti
kerime i hadisi šerife kako bi nam dokazao da je njegova svaka riječ dokumentovana. Ali, s obzirom da
je on “tanak” u razumjevanju, logici i rasuđivanju, on ne vidi da ajeti kerimi i hadisi šerifi, koje on
navodi kao dokaz za svoje riječi, u stvari iznose na vidjelo da je njegov dokaz pokvaren i čuruk
(neispravan, truho). On nam takođe kaže i to da je imam a’zam Ebu Hanifa, rahime-hullahu teala, rekao
svojim učenicima, “Uzmite ajete i hadise! Odbacite moje riječi.” Imami a’zam je to rekao svojim
učenicima koji su bili mudžtehidi, a ne, kako to ovaj autor pretpostavlja, mukallidima kao što smo mi, i
Ibni Tejmijje, i Ibni Kajjim, i Muhammed Abduh i Sejjid Kutub i Mevdudi. Oni su trebali pročitati, i
naučiti, knjige jednog od imama mezheba i pokušati da se usreće sa slijeđenjem tog imama. [Ibni
Tejmije je umro 728./1328. u Damasku. Muhammed ibni Kajjim-i Dževzijje je umro 751./1350. godine.
Abduh je umro 1323./1905. godine u Egiptu. Sejjid Kutb je umro 1386./1966. godine u Egiptu. Mevdudi
je umro 1399./1979. godine u Americi.]

Ovaj autor citira na tri stotine devedeset trećoj (393.) stranici ajeti kerim, “Ako pozoveš munafike
Allahu dželle-šanuhu i Resulu oni okreću svoja lica i ne dolaze,” i povezuje pripadnike ehli sunneta s
munaficima. On kaže, “Sljedbenici ehli sunneta su postali mušrici zato što su se okrenuli od ajeta i
hadisa i što insistiraju na slijeđenju imama mezheba.”

On opet, i ovdje, kleveće muslimane ehli sunneta. On tvrdi da smo mi skrenuli s Pravoga puta zato što
ne vjerujemo njihova pokvarena i izopačena tumačenja ajeti kerima i hadisi šerifa. Mi mu kažemo,
“Mi se ne okrećemo od ajeti kerima. Mi nismo nepokorni njima već tvojim iskrivljenim tumačenjima.
Ispravna značenja ajeti kerima i hadisi šerifa nisu onakva kako ih ti razumiješ. Njihova ispravna
značenja je Resulullah, sallallahu teala alejhi ve sellem, rekao Ashabima kiram, radijallahu teala anhum.
Alimi ehli sunneta, rahime-humullahu teala, su naučili ta njihova ispravna značenja od Ashaba kiram.
Oni su ih zapisali u svoje knjige kako su ih shvatili. Oni su napisali jasno ono što je rečeno jasno. Oni
su, po pitanju stvari, koje su bile nejasne i prikrivene, izveli idžtihad i zapisali ih onako kako su ih sa
idžtihadom razumjeli. Mi slijedimo ono što su ovi veliki alimi razumjeli i zapisali. Mi ne slijedimo
nemezheblije. Mi nećemo da nas njihova pogrešna tumačenja prevare i odvedu s Pravoga puta. Vi ste
oni koji su se okrenuli od Kitaba i Sunneta a ne mi!”

Muhammed Hasan Džan Serhendi Mudžeddidi, rahmetullahi teala alejh, ovako piše na persijskom
jeziku, u četvrtom poglavlju knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje, “Nas, obične muslimane,
upoznaju s propisima (ahkamima) islamske vjere duboko učeni alimi i savršeno pobožni muslimani
(salihun). Oni su muhaddisi i mudžtehidi, rahime-humullahu teala. Alimi hadisa su izučavali hadisi
šerife i odabrali one prave. Mudžtehidi su izveli propise iz ajeti kerima i hadisi šerifa. Mi (obični
muslimani) izvršavamo sve naše ibadete i poslove u skladu sa ovim propisima, ahkamima. S obzirom da
mi živimo u vrijeme koje je daleko iza Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem vremena, i pošto
nismo u stanju da razlučimo nasih od mensuh i muhkem (jasnih) od muevvel (nejasnih) nassova, i pošto
ne znamo kakvi su u stvari podudarni nassovi koji izgledaju kontradiktorni, mi moramo slijediti jednog
(od) mudžtehida. Jer, ne postoji drugi način osim da slijedimo mudžtehida koji je živio blizu
Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem vremena i bio duboki alim, pun takve, i sposoban u izvođenju
propisa, i koji je ispravno shvatio i razumio značenja hadisa. Čak je i Ibni Kajjim Dževzijje -- kojeg
nemezheblije smatraju velikim alimom -- rekao u njegovoj knjizi I’lam-ul-muki’in da oni, koji nemaju
kvalifikacija, ne smiju zaključivati iz nassova, to jest iz Kitaba i sunneta. Knjiga Kifaje kaže, “Kada
neki ami [to jest nemudžtehid] (riječ nemudžtehid se odnosi na današnje SVE hodže i alime) nauči jedan
hadisi šerif on ne smije raditi prema onom kako ga je on razumio. Njemu (hadisu) možda treba dati
drukčije značenje od onoga kako ga on razumije. Ili, on je možda mensuh. Međutim mudžtehidova fetve
nema sumnje.” Isto piše i u knjizi Takrir -- koja je komentar na knjigu Tahrir -- koja, nakon što kaže,
“može biti mensuh” još dodaje i, “On mora slijediti ono što su alimi fikha rekli.” Sejjid Semhudi,
rahime-hullah, u njegovoj knjizi Ikd-i ferid kaže: “Ibn-ul-Humam (preselio na ahiret 861./1456.
godine), veliki alim hanefi mezheba, kaže da je imam Ebu Bekr Razi rekao, “Visoko obrazovani
(duboko učeni) alimi su jednoglasno rekli da obični muslimani (dakle, amije ili avam ili nemudžtehidi)
ne smiju slijediti Ashabe kiram već riječi alima koji su kasnije došli i čije su riječi lako razumljive, i koji
su razvrstali i objasnili propise islama.” Muhibbullah Bihari Hindi, rahimehullahu teala, koji je
1119./1707. g.n.e. preselio na ahiret, je napisao sljedeće u njegovoj knjizi Musellem-us-subut, i u
njenom objašnjenju koje se zove Fevatih-ur-rahemut, “Duboko učeni alimi su jednoglasno rekli da
obični muslimani (tj. avam ili ami) ne smiju slijediti Ashabe kiram već alime koji su objasnili islam i
čije su riječi lako razumljive i koji su podijelili islam u naučne oblasti. Takijjuddin Osman ibnus-Salah
Šehri Zuri [577.-643./1181.-1234. g.n.e.], rahime-hullahu teala, je iz ovoga zaključio da je dozvoljeno
slijediti samo četiri imama i nikog drugog osim njih.” U knjizi Šerh-i minhadž-ul-usul piše, “Imam-ul-
Haremejn [Abdulmelik Nišapuri Šafi’i preselio na ahiret 478./1085. g.n.e.] je napisao u njegovoj knjizi
Burhan da muslimani nemudžtehidi ne smiju slijediti mezhebe Ashaba kiram. Oni moraju slijediti
vjerske imame, odnosno, imame četiri mezheba.

Kako vidimo, oni, koji se ne pokoravaju gore pomenutoj idžmi alima su jeretici. Jer, Ashabi kiram,
radijallahu teala anhum edžma’in, su bili zauzeti džihadom i širenjem islama. Oni nisu imali vremena da
pišu knjige tefsira i hadisa. Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, nur je toliko prodro u njihova
mubarek srca da oni nisu trebali učiti iz knjiga. Svaki od njih je pronašao pravi put snagom tog nura.
Nakon najboljeg od svih stoljeća [tj. prvog vijeka islama] su se pojavile nesuglasice u znanju i mišljenju.
Pojavile su se i izvjesne oprečne naracije (haberi) koje su pripisivane Ashabima kiram i tabi’inima. Oni
koji su tražili Pravi put su bili zbunjeni. Allah džellešanuhu je iz ovog ummet-i merhume odabrao četiri
salih i mutteki alima, kao dobročinstvo (lutf). On ih je obasuo superiornom moći izvođenja propisa iz
nassova (tj. Kitaba i Sunneta). On je odlučio da će spasiti (hidajet učiniti) sve muslimane koji ih budu
slijedili. On je naredio muslimanima da ih slijede. Ova Allahova dželle-šanuhu naredba je u pedeset
osmom ajetu sure Nisa, čije značenje glasi, “O vjernici! Pokoravajte se Allahu i Resulu i vašem ulul-
emru!” (4-58) Ovdje, ulul-emr, znači alimi koji su došli na nivo idžtihada. Ovi alimi su četiri dobro
poznata velika imama, odnosno, četiri čuvena mezheb imama. Osamdeset drugi ajeti kerim sure Nisa
jasno kaže da su ovi uzvišeni ljudi, koji se u gore navedenom ajeti kerimu nazivaju ulul-emr,
mudžtehidi. Ovaj ajeti kerim hoće da kaže, “Ulul-emr su alimi koji mogu izvoditi propise iz nassova.”
Izvjesni ljudi kažu da su vladari i guverneri (hakimi, valije) ulul-emr. Ako oni misle da kažu “oni vladari
koji mogu izvoditi propise iz [ili činiti idžtihad na osnovu] nassova” oni su u pravu. Oni mogu biti ulul-
emr ako su alimi. Ali ne zato što su vladari! Četiri halife i Omer bin Abdul’Aziz, radijallahu teala
anhum edžma’in, su bili i vladari i alimi. Vladari koji su džahili, fasici i kafiri nisu kao oni, zato što
hadisi šerif kaže, “Niko se ne smije pokoriti ničijim riječima koje izazivaju griješenje!” [Ali, nikada
nije dozvoljeno ustajati protiv zakona ili pobuniti se protiv države. Muslimani trebaju uvijek podržavati
državu. Ako država oslabi nastaće fitna i revolucija što je gore od najgore administracije.] Značenje
petnaestog ajeta sure Lokman glasi, “Ako te natjeraju da nešto drugo Meni ravnim smatraš, ono o
čemu ti ništa ne znaš, ti ne slijedi ovo njihovo naređenje.” (31-15) Hadisi šerif jasno definiše šta
znači ulul-emr. Hadisi šerif koji nam saopštava Abdullah Darimi kaže, “Ulul-emr su alimi fikha.”
Imam Sujuti citira u njegovom tefsiru, koji se zove Itkan, da je ibni Abbas radijallahu teala anhuma
rekao, “Ulul-emr su [četvorica vodećih] alima fikha i islama.” To isto, takođe, piše i na tri stotine
sedamdeset petoj stranici trećeg toma knjige Tefsir-i kebir, i na stotinu dvadeset četvrtoj stranici drugog
toma imam-i-Nevevijeve rahmetullahi alejh (Jahja Nevevi je preselio na ahiret 676./1277. godine) knjige
Muslim šerhi, i u tefsirima Me’alim i Nišapuri. Ove jasne definicije koje su date u ajeti kerimima i
knjigama hadisa i tefsira ne pokazuju samo da je potrebno da se pokoravamo mudžtehidima već one
takođe dokazuju i to da su nemezheblijine riječi, “Pokoravati se ikom drugom osim Allaha i Pejgambera
je širk i bid’at,” netačne i besmislene. Po ovom pitanju ima mnogo drugih hadisi šerifa i habera. Od
ovih:

I - Resulullah, sallallahu teala alejhi ve sellem, je upitao Mu’aza bin Džebela, radijallahu teala anh,
kada ga je htio poslati u Jemen kao sudiju, “Kako ćeš suditi?” On je odgovorio, “Prema Allahovom
kitabu.” Na što mu Resulullah alejhisselam reče, “Šta ako ne pronađeš [rješenje] u Allahovom
kitabu?” “Ja ću ga onda potražiti u sunnetu Allahovog Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem,”
odgovori on. Kada ga je ponovo upitao, “A ako ga ne mogneš naći ni u Resulullahovom sunnetu?”
Mu’az je odgovorio, “Ja ću to uraditi onako kako razumijem na osnovu mog idžtihada.” Resulullah,
sallallahu alejhi ve sellem je stavio svoju mubarek ruku na Mu’azova prsa i rekao, “Elhamdu lillah!
Allah dželle-šanuhu je dao da se izaslanik Njegovog Resula složi s Resulullahovim odobrenjem.”
Tirmizi, Ebu Davud i Darimi su zapisali ovaj hadisi šerif u svojim knjigama. Ovaj hadisi šerif otvoreno
ističe činjenicu da riječ “ulul-emr” znači “mudžtehid,” i da je Resulullah zadovoljan sa onim koji su im
pokorni.

II - Hadisi šerif koji saopštavaju Ebu Davud i Ibni Madže glasi, “Ilm je sastavljen iz tri dijela: Ajeti
muhkeme, Sunnet-i kaime i Faridat-i adile!” [Sulejman Ebu Davud Sidžstani je preselio na ahiret
275./888. godine u Basri.] Veliki alim hadisa Abdulhakk Dehlevi, rahmetullahi teala alejh, je
protumačio ovaj hadisi šerif u svojoj knjizi na persijskom jeziku (koja se zove) Eši’at-ul-leme’at. Ona
je komentar na knjigu Miškat. On piše, “Faridat-i adile je znanje koje je u skladu s Kitabom i
Sunnetom. Ono se odnosi na idžmu i kijas zato što su idžma i kijas izvedeni iz Kitaba i Sunneta. Dakle,
idžma i kijas se računaju kao ekvivalentni, srodni s Kitabom i sunnetom, i nazivaju se faridat-i adile.
Prema tome, nama je naređeno kao vadžib da radimo naša djela u skladu sa oba. Shodno tome, značenje
hadisi šerifa je da postoje četiri izvora islama: Kitab, Sunnet, Idžma i Kijas.”

III - Kada je Omer-ibnul-Hattab, radijallahu anh, postavio Šurejha da bude kadija on mu je rekao,
“Ono što je jasno objavljeno pogledaj u Allahovom kitabu. O tome ne pitaj nikog! Ako ne mogneš naći
[odgovor na postavljeno pitanje u njemu] (onda ga) potraži ga u Muhammedovom, alejhisselam,
sunnetu! Ako ga ne mogneš ni tamo naći, učini idžtihad, i odgovori onako kako razumiješ.”

IV - Kada su tužitelji dolazili hazreti Ebu Bekiru, radijallahu anh, on je prvo tražio odgovor u
Allahovom kitabu i odlučivao na osnovu njega. Kada ga nije mogao naći u njemu, on je odgovarao na
osnovu onoga što je čuo od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Ako nije čuo [ništa što se odnosi na
postavljeno pitanje] on je pitao Ashabe kiram, radijallahu teala alejhim edžma’in, i rješavao spor po
njihovoj idžmi.
V - Kada je Abdullah ibni Abbas radijallahu anhuma sudio, on je [prvo] tražio odgovor [na postavljeno
pitanje] u Kur’ani kerimu. Ako ga nije mogao naći u njemu on je citirao ono što je čuo od Resulullaha.
Ako od njega nije ništa čuo [o postavljenom pitanju] on je (o tome) pitao Ebu Bekira ili Omera,
radijallahu anhuma. Kada mu oni nisu mogli odgovoriti on je odlučivao po svom re’ju (rasuđivanju).

A sada ćemo objasniti da riječi “pitati alime mudžtehide” znače “pitati imame četiri mezheba”!

PRVI DOKUMENT koji dokazuje da moramo slijediti četiri imama: Svi muslimani su
vijekovima, od vremena Ashaba kiram pa sve do danas, slijedili (činili taklid) ova četiri imama. Po
pitanju slijeđenja njih je formirana idžma’ (tj. opšta jednoglasnost i saglasnost i odluka). Hadisi šerifi
koji glase, “Moj ummet neće imati idžmu u nečemu što je dalalet (stranputica, pogrešan put),” i
“Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo je u [vašem] idžma’u. Onaj ko se udalji od džema’ata će
otići u džehennem,” jasno kažu da je idžma sahih.

DRUGI DOKUMENT koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama, rahime-humullahu

teala, je sedamdeset prvi ajet sure Isra, čije značenje kaže, “Mi ćemo toga dana pozvati svaku grupu
sa njihovim imamima!” (17-71) Kadi Bejdavi, rahime-hullahu teala, je napisao u tefsiru ovog ajeti
kerima da to znači, “Mi ćemo pozvati svaki ummet s Pejgamberom kojeg su oni prihvatili kao svog
vođu (reisa) i sa onima koje su slijedili u vjeri.” Isto je tako napisano i u knjizi Medarik. Imam Begavi
[Husejn bin Mes’ud, Muhjissune, preselio na ahiret 516./1122. g.n.e. u gradu Horasanu (Bag)] kaže u
njegovom tefsiru Me’alim-ut-tenzil da je Ibni Abbas rekao, “Oni će biti pozvani sa vladarima koji su ih
vodili u hidajet (upućivali pravim putem) ili dalalet (vodili krivim putem). Sa’id bin Musejjib [preselio
na ahiret 91./710. godine u Medini] je rekao, “Svi ljudi (kavm) će se okupiti oko svojih vođa koji su ih
upućivali ili na hajr (dobro) ili na šerr (zlo). U tefsiru Husejni [i u tefsiru Ruh-ul-bejan] piše da će oni
biti pozvani po [imenima] imama mezheba. Na primjer, zvaće ih, ‘O Šafi’ija’, ‘O Hanefija’.” Iz ovog se
zaključuje da će imami, koji su kamil i mukemmil, biti šefa’atdžije onima koji su ih slijedili. Imam
Ša’rani je napisao u svojoj knjizi Mizan-ul-kubra, da, kada je šejh-ul-islam Ibrahim-ul-Lakani preselio
na ahiret izvjesni salih muslimani su ga usnili. Oni su ga upitali u snu kako ga je Allah dželle-šanuhu
tretirao? [Ibrahim-ul-Lakani rahime-hullahu teala, jedan od maliki alima u nauci kelama je preselio na
ahiret 1041./1632. godine.] [On im je odgovorio] “Kada su mi meleci koji ispituju rekli da sjednem
imam Malik je došao i rekao im, ‘Treba li ovakvu osobu pitati vjeruje li u Allaha dželle-šanuhu i
Njegovog Resula? Ostavite ga na miru.’ Oni su me ostavili.” Opet, u knjizi Mizan piše, “da će velikani
tesavvufa i alimi fikha biti šefa’atdžije (posrednici) onim koji ih slijede. Oni će biti sa njima kada oni
budu predavali Allahu dželle-šanuhu dušu, kada ih Munker i Nekir budu u grobu ispitivali, na Hašru
(proživljenju), Nešru (skupu na Sudnjem danu), Hesabu (suđenju), i Sirat ćupriji. Oni ih neće zaboraviti.
Kada će velikani tesavvufa pomagati svojim učenicima na svim strašnim mjestima, zar ih mudžtehid
imami neće zaštititi? Ovi [mudžtehid imami] su imami mezheba. Oni su čuvari ummeta. O moj brate,
kako si sretan! Slijedi kojeg god hočeš od četiri imama mezheba i usreći se!” Kako vidimo na kijametu
će svako biti prozvan po imenu njegovog mezheb imama. Imam će biti šefa’atdžija onima koji ga
slijede. Sve četiri imama su na tako visokom stepenu. Značenje petnaestog ajeta sure Lokman glasi,
“Slijedi put onih koji Meni čine inabet (koji Mi se okreću u pokajanju)!” (31-15) Jednoglasno je
rečeno da su sve četiri imama imala inabet, to jest, da su se okrenula Allahu dželle-šanuhu u pokajanju.
TREĆI DOKUMENT koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama je stotinu četrnaesti
(114.) ajeti kerim sure Nisa. Značenje šta Allah dželle-šanuhu kaže u ovom ajeti kerimu je, “Mi ćemo
onoga, ko se nakon što je naučio hidajet (Pravi put), suprotstavi Pejgamberu i skrene sa puta
mu’mina (pravovjernih), odvući putem kojim je zalutao a onda ćemo ga baciti u užasni
džehennem!” (4-114) Hazreti imama Šafi’iju su upitali koji ajeti kerim dokazuje [muslimanima] da je
idžma’ delil. On je, da bi pronašao delil, proučio Kur’ani kerim tri stotine puta i pronašao da je ovaj ajeti
kerim odgovor. Ovaj put je vadžib slijediti zato što nam ovaj ajeti kerim zabranjuje odstupanje od puta
mu’mina. Nesefi Abdullah (preselio na ahiret 710./1310. godine) kaže u tefsiru Medarik, nakon
tumačenja ovog ajeti kerima, “Ovaj ajeti kerim nam pokazuje da je idžma’ dokument (delil) i izvor
islama i da se ne smije zanemariti isto kao što se Kitab i Sunnet ne smiju zanemariti.” U tumačenju ovog
ajeti kerima u tefsiru Bejdavi (Bejdavi Abdullah je preselio na ahiret 685./1286. godine u Tebrizu) piše,
“Ovaj ajet pokazuje da je zanemarivanje idžma’a haram. Taj put je vadžib slijediti jer je haram odstupiti
od puta vjernika.” Salihi i alimi ovog ummeta su rekli da je ne slijeđenje mezheba veliki grijeh.
Protivljenje ovoj saglasnosti alima je nepokornost ovom ajeti kerimu zato što Allahu dželle-šanuhu kaže
u značenju stotinu desetog (110.) ajeti kerima sure Al-i Imran, “Vi ste hajirli (hairli, najbolji narod) za
čovječanstvo! Vi naređujete dobre stvari. Vi zabranjujete loše stvari.” (3-110) Alimi ovog ummeta
su rekli da je jako loše ne pripadati mezhebu i da muslimani moraju slijediti mezheb. Dakle, osoba koja
misli da je dozvoljeno biti nemezheblija poriče ovaj ajeti kerim i nije pokorna ovom naređenju alima.

Pitanje: Zar Kadijanije i Nićerije i druge nemezheblije nisu muslimani? Zar slijeđenje njih nije
slijeđenje puta mu’mina?

Odgovor: Alimi ovih nemezheblija kažu da oni slijede samo dva od četiri izvora islama (edille-i
šer’ijje). Oni se, odbijajući da prihvate druga dva izvora, odvajaju od većine muslimana. Oni napuštaju
put ehl-i-sunnet-vel-džema’ata. Slijeđenje njih neće nikog sačuvati od džehennema. Isto tako i grupe
(firke) kao što su, ši’ije, haridžije, mu’tezile, džebrijje i kaderijje [i tablih-i džema’at] i vehabije
kažu da slijede njihove alime. Mi opovrgavamo ove nemezheblije istim odgovorima koje su oni dali
ovim grupama.

ČETVRTI DOKUMENT koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama je četrdeset

treći ajeti kerim sure Nahl i sedmi ajeti kerim sure Enbija. Značenje ovog ajeti kerima je, “Pitajte ehli
zikr (učene) o onome što ne znate!” Ovaj ajeti kerim naređuje onima koji ne znaju kako da ibadete i
kako da izvršavaju svoje poslove, da pitaju one koji to znaju i da to od njih nauče. Ovaj ajeti kerim nam
naređuje da ne pitamo svakoga, i da ne učimo od svakoga, i da ne učimo od vjerskih džahila, već da
pitamo alime, i da pitamo ono što ne znamo. Dakle, ako neko nije dovoljno kvalifikovan da lično
pronađe rješenje za neki problem u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu, on ga (tj. rješenje za neki problem)
mora pitati, tražiti ili od mudžtehida mezheba kojem on pripada [ili u knjigama alima mezheba kojem
pripada] i tako naučiti. Ako ga (tj. mudžtehida) on upita, i radi onako kako je naučio, on ga slijedi (čini
taklid). Ako ga ne pita, ili ga ne posluša, ili poriče što je mudžtehid rekao, on je nemezheblija.

Ko su Ehli zikr (učeni) koje ajeti kerim spominje? Jesu li oni imami mezheba ili džahili na vjerskom
položaju? Odgovor nam daje hadisi šerif koji je zabilježio Ibni Merdevejh Ebu Bekir Ahmed [Isfahani
koji je preselio na ahiret 410./1019. g.n.e.], kojeg prenosi Enes bin Malik, a koji kaže, “Neko može
klanjati namaz, postiti, otići na hadž i u rat (gazu). Ali, on je munafik.” “Šta mu daje to licemjerstvo
(taj nifak)?” oni upitaše (Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem). “On je munafik zato što prezire [ne
begeniše, ne voli] njegovog imama. Njegov imam je Ehl-i zikr.” Iz ovoga se može zaključiti da riječ
“Ehl-i zikr” u ajeti kerimu znači “Ulul-emr”. Ulul-emr smo prethodno definisali, u prvom dokumentu.
Prema sahih izvještajima Ulul-emr su Ulema-i rasihin i četiri imama mezheba. Ajeti kerimi, “Samo
posjednici razuma (akla) to mogu shvariti,” i “Zaista samo oni koji imaju razum to mogu
razumjeti,” i “O posjednici razuma, zaibretite se! (tj. zar se necete sa divljenjem začuditi i pouku iz
toga uzeti)” ističu veliki stepen i uzvišenost imama četiri mezheba. Džahili i jeretici -- koji nisu dobili
fejz od posjednika zuhda i takve, i ljudi od Allaha, i koji su daleko od visokog nivoa imama mezheba --
koji su naučili par arapskih i persijskih riječi daju značenja nassovima, ajeti kerimima i hadisi šerifima,
prema svom plitkom razumu. Hadisi šerifi koji govore o hereticima, “Oni koji sami po sebi tumače
Kur’ani kerim, iako nemaju pojma o tefsiru, će sjediti na lomači džehennemske vatre,” i “Doći će
vrijeme kada u islamu neće biti nijednog vjerskog alima. Džahili, koji će se predstavljati kao
vjerski ljudi, će nesvjesno (neznano, bez znanja) izdavati fetve. Oni neće biti na Pravom putu i
svakoga će skretati sa pravoga puta.” se odnose na ove nemezheblije. U knjizi Miškat piše da je
Džabir, radijallahu anh, rekao da je na putovanju jedan od njegovih drugova ozlijedio glavu. On je pitao
je li mu dozvoljeno da upotrijebi hamajliju [dovu (molitvu) ili ajet iz Kur’ani kerima u pisanoj formi].
Rečeno mu je da nije, i da treba da opere glavu. Njegovi prijatelji su mu oprali glavu. On je umro. Kada
su došli u Medinu to je sve saopšteno Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem. On je rekao, “Oni su
izazvali njegovu smrt. Neka ih Allah džellešanuhu ubije! Ako nisu znali što nisu pitali? Lijek za
džehl (neznanje) je pitati i učiti.” Kada je Sahabama ljutito rečeno, koji su umjesto da pitaju učenije
sami sobom izdali fetvu, “Neka ih Allah dželle-šanuhu ubije!” šta će biti rečeno savremenim ljudima
koji sebe smatraju vjerskim autoritetima, koji -- iako nisu pročitali knjige alima islama -- pokušavaju da,
na osnovu svoje šupljoglavosti i kratkovidosti, tumače Kur’ani kerim i hadisi šerif i unište vjere i imane
muslimana? Ovakve ljude je ispravno nazvati kradljivcima dina i imana. Da nas Allah dželle-šanuhu
zaštiti sve od štete ovih kradljivaca vjere! Amin. Ibni Sirin [Muhammed ibni Sirin je 110./729. g.n.e. u
Basri preselio na ahiret] je rekao, “Dobro pazite od koga učite vašu vjeru!” Hazreti Ebu Musel Eš’ari,
iako je bio jedan od velikana Ashaba kiram, se ustručavao izdati fetvu u prisustvu Abdullaha bin
Mes’uda. On je govorio, “Ne pitajte me ništa u prisustvu ovog okeana znanja.” Jer, Abdullah ibni
Mes’ud je i bio učeniji i znao više fikha od Ebu Musel Eš’arije radijallahu anhuma. Imam Šafi’ija je,
iako je bio duboko učeni alim, na sabahu, kad god je klanjao namaz kod mezara imama a’zama Ebu
Hanife, propuštao učenje Kunut dove i dizanje ruku poslije ruku’a. Kada su ga upitali za razlog on je
odgovorio, “Moje duboko poštovanje prema ovom velikom imamu me sprečava da u njegovoj
prisutnosti radim nedosljedno njegovom idžtihadu.” Imam a’zam je bio tako veliki alim islama. Da bi
čovjek mogao shvatiti njegovu veličinu on mora biti veliki alim i na visokom nivou imama Šafi’ije, koji
je, zato što je znao da je imam a’zam živ u njegovom mezaru, izbjegao da uradi nešto suprotno
njegovom mezhebu. Tačno je da su ovi veliki imami, rahime-humullahu teala, bili specijalisti u fikhu.
Oni su uživali vesele vijesti koje izražava ovaj hadisi šerif koji se nalazi u Buhariji, “Ako Allah
džellešanuhu hoće da učini čovjeku dobročinstvo On mu dadne da bude alim fikha.” [Imam
Muhammed Buhari je bio imam (predvodnik, vođa) alima hadisa. On je preselio na ahiret 256./870.
g.n.e. u Samerkandu.]

Da rekapituliramo. Propisi islama (tj. ahkami) se moraju naučiti ili od alima fikha ili od mudžtehida
onog mezheba kojem pripadamo. Oni se ne smiju učiti iz hadisi šerifa i tefsira. Dokaz za naše riječi je
hadisi šerif koji kaže, “Svako je stvoren za neki posao.” Alimi hadisa su stvoreni da izučavaju hadisi
šerife i da odabiru one koji su sahih. Alimi tefsira (su stvoreni) da ispravno razumiju i saopšte značenja
Kur'ani kerima. Oni su se svi polomili od mukotrpnog rada, izvršavajući svoje dužnosti i postižući
ciljeve. Alimi fikha su stvoreni da izvedu propise iz nassova, tj. Kur'ani kerima i hadisi šerifa. Ovi veliki
alimi, rahime-humullahu teala, su takođe postigli i vrhunac znanja i olakšali posao nama neznalicama.
Uz pomoć njihovog dubokog znanja i takve, koje im je Allah dželle-šanuhu dao, oni su usaglasili nasove
koji su naizgled suprotni. Oni su razdvojili one koji su muhkem od onih koji su muevvel, ranije od
kasnijih i (one koji su) nasih od onih koji su mensuh. Dakle, ovaj sav ummet-i merhume je u cijelome
svijetu bio ujedinjen u slijeđenju ovih velikih imama, i vjerovao je da je slijeđenje njihovih stopa ključ
propisa islama (ahkama islama). Svi alimi, fadili (oni koji su istaknuti vrlinama u svom vremenu),
sulehe, muttekije, velije, kutubi, evtadi, i svi oni koji su bili na Allahovom putu, i voljeli Resulullaha
sallallahu alejhi ve sellem, su se pokorili ovim imamima propisa islama. Islamska vjera (din-i islam) se
sastoji iz zbirki pisanja alima hadisa, i stručnjaka (mutehassisa) tefsira, i imama mudžtehida u nauci
fikha. Mi džahili i nesposobnjakovići moramo (tj. vadžib nam je) slijediti ove velike alime islama. Jedini
način da se spasimo je da slijedimo put koji nam ovi imami pokazuju. Samo oni koji slijede ovaj put će
se spasiti. Oni koji slijede one koji slijede svoj nefs, i daju značenja Kur’ani kerimu i hadisi šerifima po
svojoj logici, će otići u propast. Značenje devedesetog (90.) ajeta sure En’am kaže, “Njih je Allah
uputio [na Pravi put]. Slijedi njihov put!” (6-90) Dakle, oni kojima je dat hidajet nisu nemezheblije već
veliki imami, osnivači mezheba, rahime-humullahu teala.

Pitanje: Ja sada vjerujem da su četiri mudžtehid imama, koje nam je naređeno da slijedimo, Ulul-emr, i
da su oni takođe i Ehl-i zikr, i da nam ih je vadžib slijediti. Kako mi znamo da mi trebamo slijediti
jednog od njih, ili, hoćemo li ih sve slijediti? Zar nije dovoljno da izvjesno djelo zadovoljava bilo kojeg
od njih četvorice?

Odgovor: S obzirom da se idžtihadi četiri imama međusobno ne slažu, nije moguće istovremeno
slijediti dva, tri ili četiri. Nešto, što jedan smatra vadžibom, drugi smatra haramom. Na primjer,
krvarenje kože po imam-i-a’zamu kvari abdest dok krvarenje po imam-i-Šafi’iji ne kvari abdest. Imam
Šafija je rekao da ako muškarac dotakne kožu žene (koja mu nije mahrem (kao recimo majka, sestra i
sl., tj. koju mu je dozvoljeno oženiti), i čovjekov i ženin abdest je pokvaren. Imam a’zam je rekao da ni
muškarčev ni ženin abdest nije pokvaren. Slični slučajevi neslaganja takođe postoje i između imam-i-
Malika i imam-i-Ahmed-bin-Hanbela. Ako neko, recimo, slijedi u jednoj ovakoj kontroverznoj stvari
imam-i-a’zama, on neće slijediti druge. Ako je neko u skladu sa drugim imamima on po tom pitanju
neće slijediti imam-i-a’zama, rahmetullahi alejhim edžme’in. U ovakoj jednoj situaciji je nemoguće biti
u skladu sa sva četiri imama. Ima bezbroj slučajeva koji sprečavaju čovjeka da postupa istovremeno u
skladu sa tri, pa čak i u skladu sa dva imama. Ovake [kontroverzne ili ihtilafli] situacije se mogu obaviti
slijedeći samo jednog imama. [Ostatak odgovora je dat u odgovoru na sljedeće pitanje.]

Pitanje: Ako mi radimo neke poslove po jednom imamu, druge poslove po drugom imamu, treće po
trećem imamu i ostatak poslova po četvrtom imamu mi ćemo biti u skladu sa sve četiri imama. Je li to
tačno?

Odgovor: Ovako ponašanje je ismijavanje s islamom. Ono izaziva iščezavanje halala i harama. To je
zabranjeno. To je haram. Hadisi šerif, koji se nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa, kaže, “Munafik
(dvoličnik, licemjer) je kao ovca između dva ovna. Ona ide čas jednom čas drugom.” Jedan drugi
hadisi šerif, koji se nalazi u Buharijinoj zbirci, kaže, “Munafici su zli ljudi. Oni pokazuju jednima
jedno lice a drugima drugo lice.” Trideset osmi (38.) ajeti kerim sure Tevbe, koji se odnosi na ove
ljude, kaže, “Nasi (tj. premještanje svetih mjeseci) izaziva pretjerani kufr, čime se nevjernici dovode
u zabludu; Oni jedne godine proglašavaju jedan mjesec običnim (halal) a druge godine ga
proglašavaju svetim (haram).” (9-38)
U knjigama, Tahrir-ul-usul koju je napisao Ibnul Humam, Muhtasar-ul-usul koju je napisao Osman
ibni Hadžib Maliki [preselio na ahiret 646./1248. g.n.e. u Alexandriji], i Durr-ul-muhtar, piše,
“Jednoglasno je rečeno da ‘kada smo započeli (izvjesno) djelo (ili posao) prema jednom mezhebu i dok
radimo to djelo, i djela koja se odnose na to djelo, nije dozvoljeno prestati imitirati (tj. slijediti) taj
mezheb’.” A knjiga Bahr-ur-raik kaže, “Onom ko slijedi imam-i-a’zama je uvijek vadžib slijediti
hanefi mezheb. Njemu nije dozvoljeno da bez zarureta (opravdavajuće okolnosti ili primore) radi nešto
po drugom mezhebu. Kako kaže veliki alim Kasim [bin Katlubuga Misri hanefi, preselio na ahiret
879./1474. g.n.e.] ‘Svi su jednoglasno složni da ne smijemo prestati slijediti mezheb koji smo slijedili.’”
U knjizi Musellem-us-subut koju je napisao Muhibbullah Bihari Hindi hanefi [preselio na ahiret
1119./1707. g.n.e.] piše, “Svako ko nije mutlak mudžtehid [tj. imam mezheba] mora slijediti [mutlak]
mudžtehida.

Imam Abdulvehhab Ša’rani je ovako napisao na dvadeset četvrtoj (24.) stranici u njegovoj knjizi Mizan,
“Alimu koji nije dokučio nivo (koji se zove) Ajn-ul-ula je vadžib da slijedi jedan od četiri mezheba. Ako
ih ne slijedi on će skrenuti sa pravoga puta. On će prouzrokovati da i drugi (skrenu sa Pravog puta i)
zalutaju.”

Ibni Abidin, rahmetullahi alejh, piše na dvije stotine osamdeset trećoj stranici knjige Redd-ul-muhtar,
“Onom ko je ami nije dozvoljeno da mijenja mezheb. On mora da slijedi koji god hoće mezheb [od
postojeća četiri].” Ami je musliman koji nije mudžtehid. (U njih se ubrajaju današnje sve hodže i
današnji svi alimi. Molimo vas pročitajte našu knjigu Iman i islam, četvrto poglavlje, koje govori kako
se treba vjerovati u Allahove dželle-šanuhu Poslanike alejhimussalatu vesselam.)

Šah Velijullah Dehlevi, rahimehullahu teala, piše u knjizi Ikd-ul-džejjid, “Osobi koja je na vjerskom
položaju i koja nije dokučila stepen idžtihada nije dozvoljeno raditi onako kako ona razumije hadisi
šerife. Jer, ona nije u stanju da razgraniči koji su hadisi šerifi mensuh, koji muevvel, a koji muhkem.”
Ovo isto piše i u Ibni Hadžibovoj knjizi Muhtasar. Opet, Šah Velijjullah Dehlevi, rahmetullahi alejh,
piše u njegovoj knjizi Fujud-ul-Haremejn, “Hanefi mezheb je najcjenjeniji mezheb. On najbolje
odgovara Poslanikovom sunnetu (sunnet-i Nebevijje) koji je sakupljen u knjizi (koja se zove Sahih)
Buhari (Džami-i sahih, Buhari-i šerif).

Data Gendž Bahš-i Lahori, rahime-hullahu teala, u njegovoj knjizi Kešf-ul-mahdžub kaže da je Mu’az
Razi [preselio na ahiret 258./827. g.n.e.], rahmetullahi teala, usnio Resulullaha, sallallahu alejhi ve
sellim, i upitao ga, “O Resulullah! Gdje ću te naći? Na što mu je Resulullah odgovorio, “U Ebu
Hanifinom mezhebu.” [Ali bin Osman Data Gendžbahš je preselio na ahiret 465./1072. godine.]

Ibni Humam, rahmetullahi alejh, je napisao u njegovoj knjizi Tahrir, “Postoji jednoglasna saglasnost o
tome da nije dozvoljeno napustiti mezheb koji slijedimo ili po kom smo započeli našu radnju (djelo).”

Mevlana Abdusselam je napisao u njegovom komentaru na knjigu Dževhere, Ko u svom ibadetu i

poslovima koji su učinjeni s idžtihadom slijedi jedan od četiri mezheba, on ih sigurno izvršava u skladu
s Allahovim dželle-šanuhu naređenjem. [Abdusselam ibn Ibrahim Lakani Maliki, rahmetullahi alejh, je
preselio na ahiret u Egiptu 1078./1668. godine. On je napisao knjigu Ittihaf-ul-murid kao komentar na
knjigu njegovog oca, Dževheret-ut-tevhid, koja je napisana u pjesničkom stilu.] [Abdul’aziz Dehlevi je
preselio na ahiret u Delhiju 1239./1823. godine.]
Imam Rabbani mudžeddid-i elf-i sani, rahmetullahi alejh, je napisao u njegovoj knjizi Mebde’ ve
Me’ad, “Allahu teala je otkrio ovom fakiru da je, džema’atovo neučenje za imamom, u hanefijiskom
mezhebu, hak (istina).”

Šah Abdul’aziz Dehlevi, rahime-hullahu teala, [preselio na ahiret u Delhiju 1239./1823. g.n.e.] je u
tumačenju ajeti kerime, “Ne pripisujte Allahu dželle-šanuhu šerika (druga)!” napisao, “Ima šest vrsta
ljudi kojima moramo biti pokorni; mudžtehidi u vjerskom znanju, turuk-i alijje, mešajihi, ...”

Imam Gazali, rahmetullahi alejh, je napisao u predmetu o emr-i marufu u njegovoj knjizi Kimja-ji
se’adet, “Nijedan alim nije nikom, nikad, dozvolio da učini nešto što nije u skladu sa mezhebom kojeg
slijedi.”

Abdulhak Dehlevi, rahmetullahi alejh, je napisao u njegovoj knjizi Sifr-us-se’adet, “Zgrada vjere
islama stoji na četiri stuba [mezheba]. Onom ko krene jednim od ova četiri puta i otvori jedna od ovih
četvero vrata je odlazak na drugi put i očekivanje da otvori neka druga vrata besmislena igra. On će
uznemiriti povezanost svojih poslova i skrenuti sa Pravoga puta.” On opet piše, u istoj knjizi, “Opšta
saglasnost alima i najbolji put za muslimane današnjeg vremena [koje se zove ahir-i zeman] je da slijede
jedan od četiri mezheba. Na ovaj način se održava i vjerski i dunjalučki red. Svako slijedi onaj mezheb
koji mu se najviše sviđa. Mijenjanje mezheba nakon izvjesnog vremena slijeđenja pokazuje čovjekovo
nepovjerenje u prethodni mezheb te se djela i riječi kvare i dovode u nered. Ulema koja je kasnije došla
je jednoglasno saglasna po ovom pitanju. Ovo je tačno. U ovom je hajr.

Imam Muhammed Kuhistani Hanefi [preselio na ahiret u Buhari 962./1508. godine], rahime-hullahu
teala, je u komentaru na knjigu Muhtasar-i Vikaje napisao, ispred “Kitab-ul-ešribe”, “Oni koji su
vjerovali kao mu’tezile da se hak (istina, stvarnost) mijenja, [to jest, da bi razni kontradiktorni idžtihadi
bili u redu sa Allahom dželle-šanuhu], su rekli da je amijama [džahilima] dozvoljeno da miješaju
mezhebe onako kako im se sviđa. Alimi ehli sunneta su rekli da hak nije promjenljiv, i da, prema tome,
ami mora slijediti samo jednog imama. U knjizi Kešf se o ovom detaljno govori. Istraživati olakšice svih
mezheba, i raditi po njima, se naziva telfik. Ko tako radi on je grešnik. To je eksplicitno objašnjeno u
Sa’id-bin-Mes’udovoj knjizi Tahtavi šerhi.

Pitanje: Može li musliman, koji vjeruje da je telfik (ujedinjavanje) mezheba izigravanje s islamom i
koji priznaje da se mezheb ne smije mijenjati, reći da je mezheb kojeg on slijedi hak (istina)?

Odgovor: Postoje dokazi da se tako može reći za svaki mezheb. Mi ćemo ovdje navesti dokaze koji
kažu da je bolje slijediti naš -- hanefi mezheb. Imam a’zam Ebu Hanifa Nu’man bin Sabit, rahmetullahi
alejh, [preselio na ahiret 150./767. godine u Bagdadu] je od sve četiri imama živio najbliže Ashabima
kiram, koji su bili najučevniji, najobrazovaniji u fikhu, i imali najviše vera’a. Imam Abdulvehhab
Ša’rani, rahmetullahi alejh, [preselio na ahiret 973./1565. godine u Egiptu] je napisao pravedno o imam-
i-a’zamu iako je slijedio šafi’ijiski mezheb. On kaže, “O njemu se niko ne smije loše izražavati zato što
je on [imam-i a’zam] bio najviši od četiri imama, i prvi osnivač mezheba, i neko čiji su senedi najbliži
Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem, i neko ko je najbolje vidio kako su Ashabi kiram i tabi’ini
živjeli. Njegova svaka riječ se temelji na Kitabu i Sunnetu. On nije u svom re’ju nikada izrazio svoje
mišljenje.” I dok veliki alim, imam Ša’rani, naziva imam-i-a’zama “Rabbani alim” i kaže da on nije
nikada ništa rekao po svom mišljenju, neki alimi hadisa vrlo nepravedno i neistinito okrivljuju ovog
velikog imama i njegove učenike i nazivaju ih “ashab-i re’j”. Da Allah dželle-šanuhu oprosti onima
koji tako kažu.

Veliki alim šafi’ijiskog mezheba ibni Hadžer-i Mekki je napisao čitavu knjigu o imam-i-a’zamu,
rahime-humallahu teala koja nosi naslov Hajrat-ul-hisan fi-menakib-in-Nu’man. [Knjiga Ukud-ul-
Merdžan fi-menakibi Ebi Hanifet-in-Nu’man koju je napisao Ahmed Tahavi Hanefi je čuvena.
Tahavi je preselio na ahiret 321./933. godine.]

Ibni Abidin, rahimehullahu teala, jedan od hanefi alima, je ovako napisao u predgovoru njegove knjige
Redd-ul-muhtar, “Najočitiji dokaz za imam-i-a’zamovu veličinu je to što se njegov mezheb najbrže
raširio. Svi drugi mezhebi su uzimali sve njegove riječi kao sened (dokument). Alimi njegovog mezheba
su svugdje, čak i nakon njega, izdavali fetve koje se temelje na njegovim riječima. Većina Evlija je
postigla savršenstvo radeći u skladu s njegovim mezhebom. Muslimani Anatolije, Balkana, Indije,
Pakistana i Turkestana znaju samo njegov mezheb. Iako je Abbasidska država slijedila mezheb svojih
djedova [Ashaba kiram, hazreti Abbasa, radijallahu anhum] većina kadija, hakima i alima njihovog
vremena su bili hanefije. Oni su radili pet stotina godina po ovom mezhebu. Nakon njih su svi, Seldžuci,
kasnije Harezmi vladari i velika Osmanlijska država, slijedili hanefi mezheb.”

Veliki alim Muhammed Tahir Siddiki Hanefi [preselio 981./1573. godine] je ovako napisao u njegovoj
knjizi Medžma’ul-bihar fi-garaib-it-tenzil ve leta’if-il-ahbar, “Dokaz koji nam pokazuje da je Allah
dželle-šanuhu zadovoljan sa imam-i-a’zamom je to što je On olakšao da se njegov mezheb sgugdje
raširi. Da u ovom širenju nije bilo božanskog dejstva (sirr-i ilahi) ne bi većina muslimana slijedila
njegov mezheb.”

Imam Rabbani mudžeddid elf-i sani Ahmed Faruki kaddesallahu sirrehul’aziz je napisao u njegovoj
knjizi Mektubat, koja je na perzijskom jeziku, u pedeset petom pismu drugog toma, “Imam a’zam Ebu
Hanifa je sličan Isa, alejhisselamu. Pošto su mu dati ni’meti vera’a i takve, i zato što je živio po sunnetu
senijje, on je u izvođenju propisa iz nassova i u idžtihadu došao na strahovito visok stepen. Neki alimi
nisu mogli shvatiti ovaj njegov stepen. Pošto su propisi koje je on pronašao idžtihadom tako delikatni
oni su mislili da on nije slijedio Kitab i Sunnet. Oni su ovog uzvišenog imama prozvali re’j sahibija
(posjednikom mišljenja). Oni su pogriješili. Jer, oni nisu mogli dokučiti stvarnost (hakikat) njegovog
znanja i shvatiti ono što je on shvatio. Međutim, imam-i-Šafi’i alejhirrahme, koji je shvatio nešto od
znanja koje je on razumio, je rekao, ‘Svi alimi fikha su u fikhu Ebu Hanifini učenici.’ Muhammed
Parisa, rahimehullah, [veliki alim i Evlija u gradu Buhari, koji je preselio na ahiret u Medini 822./1419.
godine,] je napisao u njegovoj knjizi Fusul-i sitte, ‘Kada se Isa, alejhisselam, [u Damasku] spusti sa
neba njegov idžtihad i ameli će biti u skladu s mezhebom imam-i-a’zama Ebu Hanife.’ Ova izjava,
možda, ističe sličnost između najvećeg imama i Isa, alejhisselama.” Ovdje se završava prijevod iz
pedeset petog pisma.

Većina Alima i Saliha [i Evlija] ovog ummeta su bili hanefije. Nemezheblije u mnogim svojim
knjigama, kao na primjer u knjizi El-džerh-u a’la Ebi Hanife, kleveću jednog ovakog alima koji je
živio po svom znanju i nazivaju njegove sljedbenike (mukallide) kafirima pa čak i pišu drsko i
bezobrazno (i kažu), “Ko čita knjige fikha postaje kafir.” Ja se čudim šta bi mogao biti razlog da ovi
nesrećnici ovako napadaju ovog velikog i mubarek imama? Oni su potpuno nesvjesni da je
neprijateljstvo prema njemu neprijateljstvo prema ovom ummetu? Većina materijala, koji smo uzeli iz
početka četvrtog dijela knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje, je izvedena iz knjige koja se zove
Kitab-ul-medžid fi-vudžub-it-taklid koju je napisao mevlana mahbub Ahmed Mudžediddi Emretseri.

Knjiga Musned-i kebir-i imam-i Ebu Hanife koju je sastavio Ebul-Muejjed Muhammed bin Mahmud
Harezmi koji je preselio na ahiret 665./1266. godine ima deset dijelova. Prvi dio citira habere i esere koji
veličaju imam-i-a’zama. [Haber je Hadisi šerif. Eser je riječ Sahabe.] On u prvom dijelu navodi hadisi
šerif koji se odnosi na njega a koji je on naučio od sadr-ul-kebir Šerf-ud-din-Ahmed-bin-Muejjida iz
grada Harezma. Ovaj hadisi šerif, koji nam prenosi Ebu Hurejra radijallahu anh, kaže, “U mom će se
ummetu pojaviti čovjek kojega će zvati Ebu Hanifa. On će biti na Kijametu svjetlo mog ummeta”
Jedan drugi hadisi šerif koji ima isti lanac kaže, “U mom ummetu će se pojaviti jedan čovjek. Ime mu
je Nu’man bin Sabit. Nadimak mu je Ebu Hanifa. On je svjetlo mog ummeta.” Anas bin Malik nam
saopštava hadisi šerif, opet preko istog lanca, koji kaže, “Poslije mene će doći neko. Ime mu je
Nu’man bin Sabit. Nadimak mu je Ebu Hanifa. Allah dželle-šanuhu će ojačati kroz njegove ruke
Svoju vjeru i moj sunnet.” Haber sa istim lancom prenosilaca glasi, “Da vam kažem o čovjeku koji
će živjeti u gradu Kufi. Njegov nadimak je Ebu Hanifa. Njegovo srce će biti puno znanja i hikmeta
(mudrosti). Pred kijamet (u vrijeme ahiri zemana) će propasti ljudi koji se zovu “benanijje” zato
što ga nisu cijenili.” Nemezheblije poriču ove hadisi šerife i kažu da među njihovim prenosiocima ima
onih koji nisu dobro poznati. Mi im odgovaramo. Neznanje i neukost potomstva (kasnijih generacija)
ne dokazuje nesavršenost ranijih generacija. Oni mogu reći da ovi hadisi šerifi ne postoje u [šest
čuvenik zbirki koje se nazivaju] Kutub-i sitte. Međutim, broj hadisi šerifa nije ograničen na one u
Kutub-i sittama. Jednoglasno je rečeno da takođe ima puno sahih hadisa i u drugim knjigama hadisa.
Hadisi šerif koji se nalazi u Tirmiziju a kog nam prenosi Ebu Hurejra, kaže, “Kad bi iman otišao na
planetu Veneru čovjek iz Farisa (Perzije) bi ga vratio nazad.” Ovo se sigurno odnosi na imam-i-
a’zama. Ovdje se završava prijevod iz knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje. [Ovu knjigu je
napisao na persijskom jeziku Muhammed Hasan Džan Serhendi Mudžeddidi, rahmetullahi teala alejh.
Ona je izata 1346./1928. godine u Indiji. On je 1349./1931. godine preselio na ahiret u Pakistanu u gradu
Hajderbadu.]

Hadisi šerif, koji prenosi Hakim na osnovu Abdullaha ibni Mes’uda, i koji imam Abdurrahman Sujuti
citira u njegovoj knjizi Durr-ul-mensur, kaže, “Svaka od prethodnih Knjiga se sastoji od jednog
slova (harfa), odnosno iz jedne riječi (kelime), i svaka saopštava samo jednu stvar. Kur’ani kerim
je objavljen na sedam harfova i saopštava sedam stvari: Zedžr (zabranu), emr (zapovijedi), halal,
haram, muhkem (jasnost izražavanja), mutešabih (skrivena značenja) i misal (primjer, istorijski
izvještaj). Od ovih, znaj halal kao halal! Znaj haram kao haram! Radi što je naređeno! Čuvaj se
zabranjenog! Pouči se (iz primjera) misala i hikaja! Pokoravaj se onom što je muhkem! Vjeruj u
mutešabih! Reci, mi ih sve vjerujemo. Naš Rabb ih je sve objavio!” [Ovaj hadisi šerif je takođe
naveden i na četiri stotine šestoj (406.) stranici vehabijske knjige.] Allame Muhammed Hamid, hatib i
muderris u Sultan džamiji u Hamu, u Siriji, u njegovoj knjizi Luzum-u ittiba’i mezahib-il eimme
detaljno piše o hanefi mezhebu i dokazuje da je vadžib slijediti jedan od četiri mezheba. Ova knjiga je
izdata 1388./1968. godine i ponovo preštampana 1984. godine u Istanbulu. [Imam Sujuti, rahmetullahi
teala alejh, je 911./1505. godine preselio na ahiret u Egiptu.]
 Očekivati nešto od nekog
(Hadika)
22 - Na 414. stranici (vehabijske knjige Feth-ul-medžid) piše, “Činiti dovu nekom drugom osim
Allaha, tražiti od ikog drugog osim Njega pomoć ili oslobađanje od briga, ili očekivati nešto što nam je
potrebno od ikog drugog osim od Njega, poštovati grobove kao velike, obožavati ih ili graditi na njima
turbeta, klanjati namaz u turbetima, obožavati one koji su u turbetima, ili tražiti išta od mrtvog ili srcem
ili riječima ili obožavanjem je veliki širk. Ovo sve će biti povod (sebeb) za vječni ostanak u džehennemu.
Oni koji se ne plaše da slažu kada se kunu Allahom, se plaše da slažu kada se kunu Ahmedom
Bedevijem, što pokazuje da ga oni više poštuju i smatraju moćnijim od Allaha”

Autor ove knjige brče ispravno sa neispravnim (istinu sa neistinom). On hoće da prži (gori, sagorijeva)
nevine sa zločincima. Očekivati nešto -- ne od Allaha dželle-šanuhu -- već od bilo koje mrtve ili žive
osobe, i kleti se nečijim tuđim imenom, bez obzira bilo to laž ili istina, je sigurno širk i kufr. Ali samo
zato što to neki ljudi rade tako, priča da je posjeta grobu -- i klanjanje namaza u turbetu radi Allaha
dželle-šanuhu i poklanjanje sevapa tog namaza kao poklon mejjitu i uzimanje Allahovog dželle-šanuhu
drgog roba kao posrednika (vesile) -- širk, i rušenje grobova iz tog razloga, nije (ništa drugo nego)
klevetanje muslimana. Onaj ko nazove muslimana kafirom, ako je on to rekao iz neprijateljstva i
tvrdoglavosti, postaje sam sobom kafir. Ako on tako kaže oslanjajući se na njegovu interpretaciju (te’vil)
nejasnih nassova on, iako ne postaje kafir, postaje inovator (posjednik bid’ata). Gore navedeni citat iz
njegove knjige je sličan sljedećem argumentu: “U džamijama se puno krade. Jedni ljudi idu u džamije da
šire nemezhebizam. Drugi idu da kleveću i podnose izvještaje o vaizima i hatibima ili da bi se ulizali ili
radi hvalisanja. Zbog toga džamije se trebaju rušiti.” Međutim, džamije nisu napravljene za ovake zle
ciljeve već da se u njima klanja namaz, vazi i sluša Kur’ani kerim. Mi, umjesto da rušimo džamije pod
izgovorom ovakve rđave zloupotrebe, trebamo zabraniti ovakim zlim ljudima ulazak u džamiju i u
društvo dobrih ljudi. Reći, pod izgovorom sprečavanja zlih pokvarenjaka, da su čisti muslimani ehli
sunneta mušrici i omalovažiti Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem turbe i turbeta Evlija i Alima
rahime-humullahu teala pokazuje neprijateljstvo prema islamu.

Sljedeći (dokument) je sažeti izvod teksta iz knjige Hadika, koju je napisao veliki alim Abdulgani
Nablusi rahime-hullahu teala, koji počinje od 153. stranice: “Edille-i šerijje (to jest, četiri izvora
islamskog znanja) su: Kitab, Sunnet, Kijas i Idžma’. Kijas i idžma’ su izvedeni iz Kitaba i Sunneta.
Dakle, glavni izvori vjerskog znanja su Kitab i Sunnet. Svako vjersko znanje, svako djelo, koje je uzeto
odnekle drugdje je bid’at (inovacija). Svi bid’ati -- bilo da su u vjerovanju, učenjima ili djelima -- su
hereza (sapikluk, stranputica, krivovjerstvo, otpadništvo). Oni odvode čovjeka u propast. Na primjer,
izvjesni ljudi koji tvrde da su sufije (tj. tesavvufdžije ili tarikatdžije) i koji rade munker (tj. nešto što nije
u skladu sa znanjem idžme) i koji onda kažu, ‘Mi znamo batinsko (sakriveno, duhovno) znanje. Taj
posao (djelo) je za nas halal. Vi učite iz knjiga a mi razgovaramo sa Muhammedom alejhisselam i
razumijemo istinu. Ako mi nemamo povjerenja u njegove riječi, mi pitamo Allaha, i od njega naučimo
istinu. Pomoć našega šejha nam omogućava da dobijemo ma’rifetullah. Mi ne učimo ništa iz knjige ili
od učitelja (ustada). Da bi se dobilo znanje o Allahu ne treba čitati knjige i ići u školu. Da je naš put
pokvaren nama se ne bi pokazali nurevi, Poslanici i duše. Kada mi napravimo grešku ili učinimo haram
mi smo u našim snovima obaviješteni o tome i ispravljeni. Nama je rečeno u našim snovima da stvari,
koje vjerski ljudi smatraju lošim, nisu loše. Mi ih radimo zato što ih mi znamo kao dobre.’ Oni koji kažu
ovako glupe riječi su zindici, heretici. Oni se ismijavaju s islamom. Oni ponižavaju i ne vjeruju u
Kur’ani kerim i hadisi šerife. Oni aludiraju da u Kur’ani kerimu i hadisi šerifima ima grešaka i
neadekvatnih učenja. Mi ne smijemo vjerovati ovake pokvarene riječi.

Alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala su izjavili da se vjerski propisi (ahkam) ne mogu izvesti
(odlučiti, odrediti) iz inspiracije (ilhama). Drugim riječima, znanje koje je Allah dželle-šanuhu otkrio
srcima Evlija rahime-humullahu teala ne može biti dokaz (dokument, delil) za halal i haram.
Međutim, ilham koji dolazi Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem mubarek srcu je dokument
(sened) za svakog muslimana. Svaki musliman ga mora slijediti. Ako je Evlijin ilham u skladu sa
islamom on može biti dokument samo za njega ali ne i za druge muslimane. Ilham je koristan da se
razumije značenje Kitaba i Sunneta. On se dešava dobrim (salih) mu’minima. Ono što dolazi srcima
inovatora (bid’at sahibija) i grešnika (fasika) je šejtanovo ubadanje (vesvesa). Znanje koje dolazi srcu se
zove ilm-i ledunni. To znanje je ili duhovno (ruhani) ili od šejtana (šejtani). Prvo se zove ilham a drugo
vesvesa. Ilham je u saglasnosti sa Kitabom i Sunnetom. Vesvesa nije. I san je takođe ili rahmani ili
šejtani. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je radio šest mjeseci u skladu sa njegovim snovima prije
nego što je bio informisan o njegovom poslanstvu. Velikan tesavvufa i visoki Evlija Džunejd-i Bagdadi
rahime-hullahu teala [preselio na ahiret 298./910. godine u Bagdadu] je rekao, ‘Jedini put koji vodi
čovjeka Allahovoj dželle-šanuhu ljubavi je Muhammedov alejhisselam put. Druge vjere, sekte, putevi
(tarikati), i snovi drugih su slijepe staze koje ne vode čovjeka sreći. Svako ko nije naučio propise
Kur’ani kerima i ne slijedi hadisi šerife je neuk (džahil) i nemaran (gafil). Taki ljudi se ne smiju slijediti.
Naše znanje, i naš mezheb, se zasnivaju (temelje) na Kitabu i Sunnetu.’ Muhjiddin-i Arabi rahime-
hullahu teala [preselio na ahiret 638./1240. godine u Damasku] je rekao, ‘Sve dok Evlija živi u skladu s
islamom, on napreduje, i njegov ilham se povećava. Ali ilhami koji dolaze Evliji ne mogu nadmašiti
Kitab i Sunnet.’ Sirri-ji Sekati rahime-hullahu teala [preselio na ahiret 251./865. godine u Bagdadu] je
rekao, ‘Tesavvuf ima tri značenja. U prvom, ma’rifet o Allahu dželle-šanuhu u sufijinom srcu ne gasi
nur (svjetlo) njegovog vera’a. On, s jedne strane, nurom ma’rifeta u njegovom srcu, razumijeva istine
(hakikate) i biti materija i njihovih energija, i dobija tedžellije Allahovih dželle-šanuhu imena i atributa
(sifata), a, s druge strane, nurom vera’a njegovog tijela, razumijeva suptilno znanje islama. Njegovo
svako djelo je uvijek u skladu sa propisima islama. U drugom značenju, sufijino srce nema znanja koje
nije u skladu sa Kitabom i Sunnetom. Postojanje neslaganja mogu raspoznati samo duboko učeni alimi u
znanjima zahira (spoljašnjeg) i batina (unutarnjeg, duhovnog), koji su u stanju da razumiju riječi koje
upotrebljavaju velikani tesavvufa. U trećem značenju tesavvufa sufijin keramet ne protivuriječi
nijednom od učenja islama. Stvari koje su protivne islamu se ne zovu keramet već istidradž.’

Svaki učen čovjek ne može razumjeti jesu li riječi i djela Evlija u skladu sa propisima islama ili nisu. Za
to je potrebno temeljito poznavanje učenja tesavvufa i dobro poznavanje značenja riječi velikana
tesavvufa. Na primjer, Bajezid-i Bistami rahime-hullahu teala [preselio na ahiret 261./875. godine u
Bistamu koji se nalazi na južnoj obali Kaspijskog mora] je rekao, ‘Subhani ma a’zama šani’. Oni koji
samo imaju zahiri znanje bi to mogli protumačiti kao ‘Ja nemam mana koje imaju stvorenja. Moja čast
je velika.’ Međutim, Muhjiddin-i Arabi rahime-hullahu teala je rekao da te riječi izražavaju na najbolji
način Allahovu dželle-šanuhu Veličinu i da On ne može nikad imati manu (nedostatak). On je rekao,
‘Ovo je tenzihov tenzih. [To znači, to je hvalenje i slavljenje Allaha dželle-šanuhu na najvišem nivou i
izjavljivanje da je On slobodan od nečasnih (nedostojnih) stvari.] Naime, on je vidio da on nije u stanju
da učini Allaha dželle-šanuhu tenzih i tesbih onoliko koliko On zaslužuje. Drugim riječima, on je uvidio
da je on nemoćan da ispravno hvali, slavi, i veliča, Allaha dželle-šanuhu (tj. nemoćan da Ga ispravno
čini tenzih i tesbih). Dok je Allah dželle-šanuhu manifestovao (tedželli) u potpunom stanju munazzaha
[slobodno od svih nečasnih (nedostojnih) stvari] desile su se i one tedžellije koje su bile u skladu sa
tenzihom i tesbihom (hvalenjem i slavljenjem Allaha dželle-šanuhu) koji je on činio u granicama
njegove sposobnosti i moći. On je pogledao njegov tesbih ovih manifestacija kao tesbih njegove lične
mogućnosti i rekao da je on hvalio sebe (subhani). Onda, kada je vidio manifestacije (tedžellije) koje su
u skladu sa tenzihom drugih ljudi, i kada je vidio da je njihov tesbih inferiorniji, i da je njegov tesbih
prikladniji, on je rekao ‘njegova sposobnost je velika.’ Kako se vidi, on je, sa ovom izjavom, htio da
objasni nešto što je u skladu sa islamom. Pošto je bio u stanju ‘sekra’ (nesvjesnosti, zanosa), on nije
mogao da nađe neki drugi izraz za ovo suptilno znanje, pa ga je izrazio tim riječima koje obični ljudi
nisu u stanju da razumiju. Ovaj veliki Evlija je odveo njegove studente u posjetu jednom Evliji koji se
nalazio u gradu Bistamu. On je vidio da je taj Evlija, čiji su zuhd i takva bili predmet razgovora u tim
danima, pljunuo u smijeru kible. Radi toga, on ga nije poselamio i otišao je odatle. On je rekao, ‘Kad se
ovaj čovjek ne brine za jedan od edaba koji su potrebni da bi se imalo poštovanje prema Resulullahu
sallallahu alejhi ve sellem, on se onda ne može ni pridržavati edeba koji su potrebni da se bude Evlija.’
Nepristojnost prema kibli je loše ponašanje. Alimi ehli sunneta su rekli da je, kada se leži ili sjedi,
mekruh ispružiti naše noge prema kibli. Allah dželle-šanuhu nam je naredio da obiđemo Ka’bu (da je
tavaf učinimo) i da budemo za vrijeme tavafa čisti. Muhjiddin-i Arabi rahime-hullahu teala je rekao,
‘Onom, ko kaže da su mu dove uslišane (kabul), a ne obavlja samo jedan edeb od islamskih edeba koji
se moraju izvršavati, se ne smije vjerovati čak i ako on ima puno kerameta.’ Bajezid-i Bistami je rekao,
‘Ako neko kaže da je Evlija, nemoj mu vjerovati -- čak da sjedi u vazduhu -- prije nego što vidiš kako on
obavlja ibadete, kako se čuva od harama, i koliko slijedi islam.’ [Danas čovjek mora pažljivo razmotriti
današnje autore knjiga o vjeri u ovim pogledima. Čovjek ne bi smjeo čitati vjerske knjige koje su
napisali oni koji se ne pokoravaju islamu.]

Abdurreuf Munavi (Abdurra’uf-i Munavi) rahime-hullahu teala [preselio na ahiret 1031./1621. godine u
Egiptu] je napisao u njegovom komentaru pod naslovom Džami’ussagir, ‘Alimi su jednoglasno rekli,
da onim, koji su avam, to jest onim koji nisu mudžtehidi, nije dozvoljeno da direktno slijede idžtihade
Ashaba kiram. Imam Ebu Bekr Razi rahime-hullahu teala je saopštio ovu jednoglasnu saglasnost.
Mudžtehidu je dozvoljeno (džaiz) da slijedi i druge idžtihade koji su izvan četiri mezheba. Ali, on mora
slijediti sve uslove (šartova) toga mezheba koji on imitira.’ Ebu Sulejman-i Darani rahime-hullahu teala
[preselio na ahiret 205./820. godine u Damasku] je rekao, ‘Mom srcu često dolaze misli. Ja ih prihvatam
samo onda ako su one u skladu sa Kitabom i Sunnetom.’ Zunnun-i Misri rahime-hullahu teala [preselio
na ahiret 245./860. godine] je rekao, ‘Znak ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu je slijeđenje Njegovog
predragog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem u svim moralima (ahlacima) i poslovima (djelima).’”
[Sažeto iz Abdulganijeve Nablusijeve rahime-hullahu teala knjige Hadika, iz istanbulskog izdanja, koje
je izdato 1290. godine, počevši od 153. straniceje pa nadalje.]

Abdulgani Nablusi rahime-hullahu teala navodi u njegovoj knjizi Hadika, na 182. stranici, da je imam-i
Kastalani napisao sljedeće u njegovoj knjizi Mevahib-i ledunnijje, “Ljubav prema Allahu dželle-
šanuhu je od dva tipa: Ljubav prema Allahu dželle-šanuhu je od dva tipa: Ljubav koja je farz, i ljubav
koja nije farz. Čovjek sa ljubavlju koja je farz slijedi Njegova naređenja. On odustaje od njegovih
zabrana. On je zadovoljan sa Njegovom sudbinom (kazaom i kaderom). Činjenje harama i neizvršavanje
Njegovih farzova su indikatori aljkavosti u ovoj ljubavi. Ljubav koja nije farz čini da čovjek obavlja
nafile (dodatne ibadete) i odustaje od sumnjivih stvari. Dokaz (burhan) za ovo je hadisi kudsi koji
prenosi Buharija od Ebu Hurejre radijallahu anh koji kaže, ‘Allah dželle-šanuhu kaže, “Moj rob Mi se
ne može ni sa čim približiti kao što Mi se može približiti sa farzovima. Ako Moj rob obavlja
dodatne ibadete (nafile) Ja ga toliko zavolim da on čuje sa Mnom, vidi sa Mnom, drži sve u ruci sa
Mnom i hodi sa Mnom. Ja mu dadnem što god on zatraži od Mene. Ako se on pouzda u Mene Ja
ga zaštitim.”’ Ovaj hadisi šerif (hadis-i kudsi) pokazuje su farzovi ibadeti koje Allah dželle-šanuhu
najviše voli. Dodatni ibadet (nafile) koji se ovdje spominju su oni ibadeti koji se obavljaju zajedno sa
farzovima. Oni nadoknađuju nedostatake u obavljanju farzova. Omer bin Ali Fakihani [Iskenderi Maliki,
preselio na ahiret 734./1334. godine] je rekao ‘Ovaj hadisi šerif pokazuje da onaj, ko zajedno sa
farzovima obavlja i dodatne (nafile) ibadete, zarađuje Allahovu dželle-šanuhu ljubav.’ Ebu Sulejman
Ahmed Hattabi Busti [preselio na ahiret 388./998. godine] je rekao ‘Ovaj hadisi šerif pokazuje da dove
onih koji se spominju u hadisi šerifu će biti uslišane (kabul).’ Onim, za koje oni čine dovu, će se ispuniti
njihove želje. [Ibid, na 182. stranica. Reći, “očekivati i moliti za pomoć i dovu od Evlija je širk” otkriva
nevjerovanje u ovaj hadisi šerif.’]”

Abdulgani Nablusi rahime-hullahu teala nastavlja, “Ja sam, počevši od [citata od] Džunejd-i Bagdadija
dovde, naveo citat iz Risale koju je napisao jedan od velikana tesavvufa, Kušejri rahime-hullahu teala
[preselio na ahiret 465./1072. godine u Nišapuru.] Objektivno prostudiraj prethodni tekst! Uoči kako su
se gore spomenuti velikani tesavvufa i Velije čvrsto držali islama! Oni su uvijek provjeravali njihove
kešfove, keramete, srčano znanje i inspiracije (ilhame) prema Kitabu i Sunnetu. Je li pristojno jednom
muslimanu da kleveće alime ehli sunneta i velikane tesavvufa na osnovu ogavnih riječi džahila koji su
skrenuli sa puta Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem? Treba li mu povjerovati kada on naziva
mušricima one Evlije i muslimane koji vole ove ljude koji se predali Allahu? Kerameti Evlija su istina
(hak). Stvari koje Allah dželle-šanuhu podari - onim koji imaju vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta i koje se
vidi da slijede islam - izvan Njegovog uobičajenog običaja [to jest, izvan fizičkih, hemijskih i fizioloških
zakona] se zovu keramet. Evlija ne kaže da je on posjednik kerameta. Niti on želi da ga ima. Evlijin
keramet se može očitovati i kad je on živ i kad je mrtav. Kada Evlije umru njima nije uskraćen njihov
keramet, isto kao što ni Pejgamberima nije uskraćeno njihovo poslanstvo poslije njihove smrti. Evlije su
dobri poznavaoci (arifi) Allaha dželle-šanuhu i Njegovih atributa (sifata). U Kur’ani kerimu su opisani
kerameti mnogih Evlija. [Od ovih kerameta su na primjer] kerameti koji su pokazani na hazreti Merjem
kada je Isa alejhisselam došao na ovaj svijet bez (posredstva) oca. Zekerijja alejhisselam je kad god je
ulazio u hazreti Merjeminu sobu viđao hranu. On ju je, znajući da niko drugi osim njega ne ulazi u njenu
sobu, upitao, ‘Odakle ti ovo?’ A ona mu je odgovarala ‘Od Allaha dželle-šanuhu, Allah dželle-šanuhu je
to stvorio.’ Kur’ani kerim govori i o kerametima Ashaba Kehf. Oni su proveli godine i godine u pećini
bez hrane i vode. U Kur’ani kerimu je takođe spomenuto i Asaf-bin-Berhijanovo donošenje Belkisinog
prijestola Sulejmanu alejhisselam. Na hiljade kerameta Ashaba kiram i tabi’ina je saopšteno u knjigama
i preneseno od usta do usta. Čovjek bi se trebao upitati zašto nemezheblije ne vjeruju u keramete. (Oni
ih ne vjeruju) zato što se na njima, i na njihovim hodžama, i na onima koje oni jako cijene i poštuju nije
nikad ispoljio nijedan keramet. Kada su upitali imam-i-Nedžmeddin-Omer-Nesefija rahime-hullahu
teala o kerametu on je rekao, ‘Džaiz je prema ehli sunnetu da Allah dželle-šanuhu promijeni Svoj običaj
i daruje Njegove Evlije, to jest, Njegove drage robove.’ Ovo je napisano u Ibni Abidinovoj knjizi Redd-
ul muhtar na kraju predmeta o murtedu. [Omer Nesefi je preselio na ahiret 537./1143. godine u
Samarkandu.]

U Ibni Abidinu takođe piše, na kraju poglavlja pod nazivom Nesebin subutu fasli, da neke Evlije mogu
za kratko vrijeme preći ogromne daljine. U stvari, ovo je postalo predmet vjerskih pitanja (mes’ela) u
knjigama fikha u šafijskom i hanefijiskom mezhebu. Ibni Hadžer-i Hijtemi rahime-hullahu teala je
napisao u njegovim fetvama (Fetava), ‘Veliki je broj onih koji su rekli da Evlija - ako ode [za kratko
vrijeme] u neko daleko mjesto na zapadu, nakon što je obavio akšam namaz, i ako tamo sunce još nije
zašlo - mora po drugi put (ponovo) klanjati akšam namaz.’ Šemseddin Remli rahime-hullahu teala je
rekao ga ga on mora (ponovo) klanjati. [Ibni Hadžer-i Hijtemi je preselio na ahiret 974./1567. godine u
Mekki. Muhammed Remli je preselio na ahiret 1004./1596. godine.] Često je iskušeno da hrana, piće i
odjeća dolaze kada su potrebni. Istorijske knjige bilježe da je sin Resulullahovog sallallahu alejhi ve
sellem amidže, Džafer (Dža’fer) Tajjar radijallahu anh, letio u zraku. Isto tako je čuveno da su i
Lokman-i Serahsi i mnogi drugi mogli letjeti. Neobični događaji, kao što su hodanje po vodi,
razgovaranje sa drvećem, kamenjem, i životinjama, su takođe bili često viđeni. Ako se ovakav jedan
događaj, koji Allah dželle-šanuhu stvori izvan Njegovih uobičajenih običaja i zakona, desi
Pejgamberima (Poslanicima), on se zove mudžiza. Poslanici alejhimussalavatu vetteslimat ne moraju
biti živi [da ispolje mudžizu.] Allah dželle-šanuhu dariva mudžize Poslanicima čak i nakon njihove
smrti. On, na isti način, dariva i keramete Evlijama poslije njihove smrti. Nijedan Evlija ne može doći na
nivo Poslanika. Evlija se mora pokoravati Allahovim dželle-šanuhu naređenjima i zabranama (on ih
mora slijediti) bez obzira na kako visokom položaju bio.

Najviši (najodabraniji) od svih Evlija je hazreti Ebu Bekr-i Siddik radijallahu anh. Poslije njega je
najviši hazreti Omer-ul-Faruk radijallahu anh. Bilo je 39 muslimana prije nego što je on postao
musliman. Oni su ibadetili u tajnosti. Kada je on postao musliman on je rekao, ‘Mi odsad više nećemo
ibadetiti u tajnosti.’ Prvi musliman koji je počeo javno ibadetiti je bio Omer-ul-Faruk radijallahu anh.
Najviši (najodabraniji) Evlija poslije ova dva je hazreti Osman-i Zin-nurejn radijallahu anh. On je
počašćen sa imenom Zin-nurejn (Posjednik dva svjetla) zato što je oženio, jednu za drugom, dvije
Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem mubarek kćerke, Rukijju i Ummu Gulsum radijallahu teala
anhunne. Kada su ove dvije njegove žene umrle Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Da ja
imam treću neudatu kćerku ja bih, takođe, i nju dao Osmanu.’ Sljedeći najviši (najodabraniji) Evlija
je hazreti Alijj-ul-murteza radijallahu anh. On je nazvan ‘murteza’ zato što ga je Resulullah sallallahu
alejhi ve sellem postavio, kada je pošao u pohod na Tebuk, da bude njegov zastupnik u Medini i da štiti
njegov ehli bejt, i rekao, ‘Ti si meni isto što je Harun bio Musau. Jedina razlika je (u tome) da
poslije mene (više) neće doći nijedan Pejgamber.’ Redoslijed hilafeta ove četvorice je bio u skladu sa
njihovim uzvišenostima. Najviše (najuzvišenije) Evlije poslije njih su svi Ashabi kiram radijallahu
teala anhum edžma’in. Kada mi spominjemo imena Ashaba kiram i govorimo o bitkama koje su se
odigrale između njih naša srca i jezici moraju biti puni poštovanja i biti dobri prema njima zato što je
povod za njihove borbe bila razlika u idžtihadima. Oni svi zaslužuju sevab za ova njihova djela. Oni koji
nisu bili u pravu su dobili jedan sevab, a oni, koji su bili u pravu, su dobili dva sevaba. Resulullah je
rekao da će deset ljudi koji se zovu Ašere-i mubeššere otići u džennet. Oni su: Četiri halife, Talha,
Zubejr, Sa’d bin Ebi Vakkas, Sa’id bin Zejd, Ebu Ubejde bin Džerrah i Abdurrahman bin Avf. Mi
vjerujemo da će takođe i Resulullahova mubarek kćerka, hazreti Fatima-tuz-Zehra radijallahu anha, i
njena dva sina, Hasan i Husejn, i Hadidže-tul-Kubra i Aiša-i Siddika radijallahu teala anhum
edžma’in otići u džennet. Mi ne možemo reći ničije tuđe ime, osim ovih, da će sigurno otići u džennet.
Mi možemo imati prilično sigurno mišljenje (zan) da će alimi i Evlije otići u džennet ali mi to ne
možemo reći sa sigurnošću. Najviše (najodabranije) Evlije poslije Ashaba kiram su Tabi’ini. Poslije
njih su najviši Tebe-i tabi’ini ridvanullahi teala alejhim edžma’in.” [Produženi izvod iz knjige Hadika.]

Autor (vehabijske knjige Feth-ul-medžid), nemezheblija, kaže, “Postoji deset sredstava (sebeba) koja
izazivaju da se voli Allah dželle-šanuhu. Deveta stvar je da se bude zajedno sa ljudima koji vole Allaha,
da se sakuplja slatko voće koje oni izgovaraju, i da se u njihovom prisustvu govori samo onoliko koliko
je potrebno. Držeći se čvrsto za ovih deset sredstava se prelazi preko ovih stupnjeva ljubavi (iz jednog u
drugi). I voljenom se može približiti.”

I mi isto tako vjerujemo. Mi iz tog razloga volimo velikane tesavvufa. To je razlog zašto se mi
okupljamo oko Evlija koje Allah dželle-šanuhu voli. Mi ih radi toga hvalimo. Mi ne razumijemo zašto
on kaže da su muslimani koji tako rade mušrici.

Ehli sunnet i Kaside-i burda

23 - Vehabijska knjiga Feth-ul-medžid piše na četiri stotine petnaestoj (415.) stranici, “Kaside-i burda
je jedna velika neukost (džahiluk). Ona kaže da se samo sa Pejgamberovom zaštitom može spasiti. Ova
kasida je u kontradikciji sa Kitabom i Sunnetom. Oni je drže višom od Kur’ana.”

On ovako piše u predgovoru njegove knjige, “Saudov unuk Abdul’Aziz je obnovio tevhid. On je donijeo
mir i zakon na arapsko poluostrvo. Njegov sin Saud je oživio put njegovih predaka. On je ponovo
otvorio put hulefai rašidina.” On čini dovu da sablje Saudovih sinova budu oštrije. Po njegovom
mišljenju nije grijeh lagati o Saudu, i reći, “oživio, ponovo otvorio put,” i hvaliti ga, i tražiti pomoć od
tog raskalašenog i divljeg pijandure koji godinama provodi svoj život u rasipništvu i pijankama i bludu
na žurkama sa stotinama konkubina (gajri-mešru’-džarijama) i mladim Grkinjama u najluksuznijim
hotelima u Atini, i koji ekstravagantno rasipa među kafirima na hiljade i hiljade muslimanskih zlatnika, i
koji je umro u pohotljivosti, uživanju, i pijanom lumpovanju. Međutim, opet po njemu, grijeh je i širk
što imam-i Busiri (Busajri) rahime-hullahu teala veliča Allahovog dželle-šanuhu dragog Pejgambera
sallallahu teala alejhi ve sellem i što smatra ovog uzvišenog Poslanika najvišim od svih stvorenja, i što
traži pomoć i šefa’at od ovog uzvišenog Pejgambera kojemu su date radosne vijesti, “Ja ću ti dati sve
što hoćeš!” On besramno potura muslimanima pod nos ova pisanja kao “vjerske knjige”. On se ne stidi
da nazove alime islama, koji su zjenica oka muslimana, mušricima i hereticima kako bi obmanuo
omladinu i napravio ih nemezheblijama. Šta li će on reći o hadisi šerifima [koje je imam-i Rabbani
rahime-hullahu teala naveo u 44. pismu prvoga toma njegove knjige Mektubat], u kojima je sam
Resulullah opisao svoj lični veliki i visoki status? Hoćeli on biti bezobrazan i svojim prljavim perom
[haša] ukaljati ovog časnog Pejgambera sallallahu teala alejhi ve sellem zato što je on rekao da je on
sejjid svih Pejgambera i najodabraniji od svih ljudi koji su došli i koji će ikada doći (na ovaj svijet)? U
13. poglavlju ove knjige je dato detaljno objašnjenje o knjizi (koja nosi naslov) Kaside-i burda je dato u
13. poglavlju ove knjige detaljno objašnjenje. Molimo vas da pogledate to poglavlje!

Mrtvi i otsutni (knjiga Minhat-ul-

 vehbijje)
24 - Ovaj vehabija piše sljedeće na četiri stotine šesnaestoj stranici (vehabijske knjige Feth-ul-medžid),
“Iako je Ibrahim Neha’i rekao da je dozvoljeno reći ‘Ja se prvo uzdam u Allaha dželle-šanuhu pa onda u
tebe’ ovo se govori živom i prisutnom i onom sredstvu (sebebu) koji može nešto učiniti. Mrtvi ne
osjećaju, ne čuju, i ne mogu ni pomoći ni odmoći. Ovako se ne govori o mrtvim i otsutnim. Sa mrtvim se
nije dozvoljeno vezati ni na kakav način. Ovo je jasno rečeno u Kur’anu. Tražiti nešto od mrtvih, ili ih
uvažavati ikakvim riječima, ili se sa njima srcem povezivati, znači obožavati ih, uzimati ih kao one koje
treba obožavati (ma’bud), i smatrati ih bogom (ilah).”

On ovim svojim besmislenim riječima takođe kleveće i Kur’ani kerim. Alimi islama, rahime-humullahu
teala, su odgovorili ajeti kerimima i hadisi šerifima na ova otpadnička (jeretička) pisanja. Oni su dokazali
da su nemezheblije pogriješile, i da lažima i prevarama odvlače (neiskusnu) omladinu u propast. Na
primjer, Sejjid Davud bin Sulejman rahime-hullahu teala je napisao jednu knjigu od neprocjenjive
vrijednosti koja se zove Minhat-ul-vehbijje fi redd-il-vehhabijje. [Ova knjiga je napisana na arapskom
jeziku. Ona je prvo izdata u Bombaju 1305. godine po Hidžri. Ona je kasnije, 1389./1969. godine
preštampana i izdana u Istanbulu. Drugo preštampavanje je urađeno 1973. godine u Istanbulu a treće
1990. takođe u Istanbulu. Autor Sejjid Davud bin Sulejman (je rođen 1222. u Bagdadu gdje je i preselio
na ahiret 1299./1881.) On je bio učenik duboko učenog alima i velikog Evlijullaha, posjednika kerameta,
mevlane Halida Bagdadija, rahime-hullahu teala. Njegova biografija se nalazi u rječniku Mundžid, pod
imenom “Halid”.] [Ibrahim Neha’i je učitelj (hodža) imami a’zamovog učitelja. On je preselio 96.
godine po Hidžri na ahiret.] Knjiga Minhat-ul-vehbijje kaže:

Danas je sve više onih koji izlaze iz vjerovanja (i’tikada) i mezheba ehli sunneta. Ovi otpadnici nazivaju
Muhammedove alejhisselam sljedbenike (ummet) višebošcima (mušricima). Oni kažu da oni trebaju
pobiti ove blagoslovljene sljedbenike i oteti im njihovu imovinu. Oni se na taj način strovaljuju u
propast. Ja sam namjerio da sa ovom mojom knjižicom, s Allahovom dželle-šanuhu pomoći, opovrgnem
ove jeretike i dokažem pokvarenost njihovih argumenata. Moguće je da oni pročitaju, i možda shvate da
su u zabludi, i spase se. Ja bih tako učinio veliku uslugu.

Vehabije ne vjeruju da se nešto može zamoliti od Allaha dželle-šanuhu preko (vasitom) Pejgambera
alejhimussalevatu vetteslimat i Njegovih bogobojaznih (salih) robova i Evlija rahime-humullahu teala, i
da od njih smijemo zatražiti da nas oni, upotrebljavajući moć koju im je Allah dželle-šanuhu dao kao
keramet, oslobode od problema, i da je dozvoljeno posjećivati njihove grobove i tražiti od njih da se za
nas zauzmu (tj. da nam učine šefa’at), tako da nam Allah dželle-šanuhu dadne nešto što želimo ili da nas
oslobodi od briga. Po njima čovjek poslije smrti ne čuje, ne vidi, i postaje zemlja. Oni kažu da nema
kaburskog života. Oni ne vjeruju da mrtvi mogu na neki način biti posrednici isto kao što su živi
napravljeni da na ovom svijetu budu posrednici. Oni ovo ne bi poricali kada bi oni vjerovali da su mrtvi
žive jednom vrstom života koja se zove zagrobni život, to jest, da žive tim životom, da znaju, čuju, vide,
i prepoznavaju one koji im nazivaju selam, da posjećuju jedni druge, da su ili u kaburskom blagostanju
(ni’metu) ili mučenju (azabu), i da su i duša i tijelo podvrgnuti ili blagostanju ili mučenju, i da su
informisani o djelima živih koje su znali dok su bili živi, i da znaju o njihovim dobrim djelima, da se
zahvaljuju (čine hamd) Allahu dželle-šanuhu, da daju jedni drugima radosne vijesti, da, kada su
informisani o dobrim djelima živih čine dovu onima koji su ih uradili, da kada čuju o njihovim lošim
djelima čine dovu i kažu, “O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Daj im da rade dobra djela! Podaj im hidajet
kao što si ga nama dao.” Jer, smrt je prelazak iz jedne kuće u drugu. Kur’ani kerim i hadisi šerifi i idžma’
ummeta nas uče o ovim činjenicama. Ko u ovo ne vjeruje ne vjeruje ni u ono što je vadžib vjerovati i
tako postaje pripadnik jedne od novonastalih sekti (bid’at firki). On izlazi od Resulullahovog sallallahu
teala alejhi ve sellem sunneta. Jer, jedan od šest osnovnih temelja vjerovanja je da će ljudi ustati iz svojih
mezareva i da će se sastati na mjestu Mahšera (okupa). Ko ovo ne vjeruje on je kafir. Nevjerovanje u
činjenicu da mrtvi žive u kaburu, i osjećaju blagodati i mučenja, je (po jednoglasnom saglasnosti
Muhammedovog alejhisselam ummeta) nevjerovanje u mali kijamet. A mali kijamet je primjer velikog
kijameta.

[Neznalice, (džahili) koje ne vjeruju u zagrobno mučenje (kaburski azab), kažu, “U grobu tijela trunu.
Organi iščezavaju. Ona ne čuju i ne vide. Za tijelo nema ni blagostanja ni patnje.” Mi im odgovaramo,
“I vi takođe vjerujete da duša ne umire. Prema tome, i vi bi takođe trebali vjerovati da duša osjeća, čuje, i
vidi. Dakle, vi se ne bi trebali suprotstavljati muslimanima koji očekuju od duša posredstvo, i traže od
njih zauzimanje (šefa’at) i pomoć, koje Allah dželle-šanuhu stvara. Jer, sve vjere propovijedaju da duša
živi i nakon smrti. Vi ne bi smjeli poricati, dok istovremeno vjerujete da živi ljudi mogu biti sredstva
(sebebi) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje, da žive duše mogu biti posrednici ili sredstva (vasite) za
Allahovo dželle-šanuhu stvaranje.” Pošto oni o ovom ne mogu razmisliti bez predrasuda, oni kažu, “Od
umrlog se ne može očekivati nikakva pomoć. Ko očekuje pomoć od duša Allahovih dželle-šanuhu
predragih robova, i ko traži njihovo zauzimanje (šefa’at) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje nečega, je
kafir i mušrik.”

Jedan od istaknutih velikana, alima Osmanlijske države, Ehli-zade Abdulhalim bin Muhammed rahime-
hullahu teala, je u svojoj knjizi Es-sadat fi-isbat-il-kerameti lil-Evlija-i halel-hajat ve ba’del memat,
dokumentovano dokazao da je Allah dželle-šanuhu dao Evlijama keramete i da se njihovi kerameti
nastavljaju i poslije njihove smrti. On je 1013./1604. godine preselio na ahiret. Njegov komentar na
Merginanijevu knjigu Hidaje, njegov dodatak knjizi Ešbah, i njegove anotacije knjige Durer ve Gurer
su jako cijenjeni. Sa’duddin-i Teftazani rahime-hullahu teala, [koji je preselio na ahiret 972./1389.
godine u Samarkandu], je u svom komentaru na knjigu Akaid-i Nesefijje opširno pisao o kerametima
Evlija. Mnogi alimi su napisali objašnjenja na njegove komentare. Jedan od njih je i Nebras koji je jedan
alim iz Indije, Abdul’Aziz Ferhari rahime-hullahu teala [preselio na ahiret u mjestu Ferhar, Indija],
napisao na arapskom jeziku. Muhammed Berhurdar Multani rahime-hullahu teala je napisao neprocjenjiv
komentar na knjigu Nebras. On ovako kaže na četiri stotine sedamdeset šestoj stranici, “Najjači dokaz
koji pokazuje čvrstoću kerameta je to što je većina Ashaba kiram imala keramete. Knjiga Delali-un-
nubuvve koju je napisao imam Dža’fer Mustagfiri rahime-hullahu teala, [koji je preselio na ahiret
432./1041. godine], je jedna od mnogih knjiga koje govore o njihovim kerametima. Iako su oni koji
slijede otpadnički put Mu’tezila poricali keramete, alimi ehli sunneta su im detaljno odgovorili.”

Sada je i vlada Saudijske Arabije organizovala glavno pretstavništvo propagande za širenje vehabizma
po cijelome svijetu i svake godine troši milione i milione zlatnika u tu svrhu. Izvjesni nečasni
bezmoždenjaci, koji su prodali svoju savijest i vjeru, igraju posredničku ulogu za nemezhebstvo, i za
pare truju i vode omladinu u propast. Međutim, ima mnogo i drugih koji to isto rade zato što ne znaju
islam, i zato što su zavedeni, i što su zapali u vrtlog reformiranja vjere. Ove neznalice koje predstavljaju
sebe kao vjerske autoritete, čak ni ne prepoznaju ajeti kerime i hadisi šerife. Oni ne znaju riječi Ashaba
kiram i tabi’ina izam. Oni su jako neuki. Znak udvostručene neukosti je kada neko, ko napabirči malo
šatrovačkog arapskog jezika, misli za sebe da je alim. Ovakvi ljudi neće da čitaju i uče i postanu učeni
ljudi. Oni su sa nivcem koji im je dat zaronili u pohotu i uživanja. Oni žive u nesvjesnosti i od vjerskog i
od ovosvjetskog znanja. Nesretna omladina misli da su oni vjerski ljudi, i što je još i gore, alimi. Oni su ti
koji glabaju i ruše islam. Biće velika katastrofa ako ovi, takozvani vjerski ljudi, postanu vođe muslimana.
Ove neznalice opisuju vizije koje se rađaju u njihovim šupljim glavama kao učenja islama. Oni, ne samo
da su zalutali već vode i druge da zalutaju. Hadisi šerif u Buhariji je unapred rekao da će se broj ovih
ljudi povećati.]

U grobu ima i za dušu i za tijelo i blagodostanje i mučenje. To se mora tako vjerovati. Imam
Muhammed bin Hasan Šejbani rahime-hullahu teala [koji je živio od 135. do 189./805. g.n.e.] je istakao
ovaj podatak u svojoj poemi Akaid-i Šejbanijje, “U grobu ima azab. U grobu će i tijelo i duša patiti.” To
znači da će u grobu (kaburu, mezaru) biti, i za dušu i za tijelo, i blagostanje i patnja. Iako to živi ne mogu
vidjeti mi to moramo tako vjerovati. Mora se vjerovati u gajb (nepoznato, tajne stvari). Nevjerovanje u
ovu činjenicu vodi nevjerovanju u ba’s, to jest da ćemo ustati živi iz mezara. Jer, oba se dešavaju s
Allahovom dželle-šanuhu svemoći (kudretom). Logično je da svako, ko vjeruje u ovo drugo, vjeruje i u
ono prvo. Iako ljudi ne mogu dok su živi shvatiti mezarsko mučenje i patnju, ajeti kerimi i hadisi šerifi i
oni koji su došli (bili) prvi u ovom ummetu su nas naučili da kaburski azab postoji. Mi ćemo ovdje
napisati opširno o tom predmetu. Mi ćemo onda iznijeti hadisi šerife koji dokazuju da je dozvoljeno
tražiti od Allahovih dželle-šanuhu dragih robova koji se nalaze u grobovima da nam budu šefa’atdžije
(zagovornici, zalagači, zauzimači) i da nam budu posrednici (vasita i vesile) za Allahovo dželle-šanuhu
stvaranje. Kada se ovi dokumenti pročitaju i razumiju vidiće se da, potpuno suprotno kleveti
nemezheblija, mrtvi ne čine ništa sami sobom, niti se išta traži od njih samih. Pošto nemezheblije vide da
se živi kreću i rade, oni misle da oni, koji od njih traže pomoć i zagovaranje (šefa’at), traže od njih lično
da nešto učine. Međutim, traženje nečega od živih nije ništa drugo do traženje od njih da budu sredstva
(sebebi) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. Allah dželle-šanuhu je jedini stvaralac i proizvođač svega.
Sve stvari, i žive i mrtve, i one koje imaju dušu i one koje je nemaju, su samo posrednci za Njegovo
stvaranje. On je htio da stvorenja (mahluk) budu sredstva (sebebi) za Njegovo stvaranje. On hoće da
stvara mnoge stvari preko posrednika tako da je svijet normalan i u skladu. Međutim, On takođe stvara i
mnoge stvari bez ikakvih posrednika.

Pejgamberi alejhimussalevatu vetteslimat i evlije rahime-humullahu teala žive u svojim grobovima

zagrobnim životom koji mi ne poznajemo. Oni ne mogu ništa sami po sebi učiniti. Allah dželle-šanuhu
im daje dovoljno moći i vrijednosti da oni budu sredstva (sebebi). Pošto ih On voli, on im ukazuje čast, i
obasipa ih uslugama (ihsanom) izvan Njegovog uobičajenog i redovnog običaja. On stvara želje radi
njihovog poštivanja (hurmeta), radi njih. Od njih se traži da budu sredstva (sebebi) za stvaranje želja.
Nemezheblije lažu kada kažu da su pripadnici ehli sunneta postali mušrici zato što obožavaju grobove.
To je kleveta i potvora na muslimane. Nekoliko nevjernika i neznalica je moglo učiniti nešto što nije u
skladu s islamom da dobije ovosvjetske prednosti. Očigledno je da će se ovakvi kafiri (zindici) i jeretici
pojaviti kada je znanje islama i morala u jednoj zemlji na niskom nivou. Potrebno je ne braniti
nemezhebstvo pod ovakvim izgovorom već ispraviti korupciju, i ne biti destruktivan već konstruktivan.
Među muslimanima ima i onih koji vjeruju u zagrobni život, u blagodati i patnje, ali ne vjeruju da
Pejgamberi i Evlije mogu poslije smrti biti sredstvo (sebeb) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. A ima i
onih koji kažu, “Zašto samo tražimo od mrtvih a ne uzimamo u obzir Allahovo dželle-šanuhu stvaranje?
Islam ne kaže da tražimo njihovo zauzimanje (šefa’at) i da nam se kroz njih ispune naše želje.” Oni koji
ovako kažu nisu toliko štetni koliko su štetni oni koji ne vjeruju u zagrobni život. Oni kažu tako ili zato
što ne znaju Kur’ani kerim i hadisi šerife, ili zato što su tvrdoglavi. Muslimani ne bi smjeli biti
tvrdoglavi. Oni bi trebali spremno prihvatiti ispravnu riječ. Mi ćemo prikazati naše odgovore u osam
dijelova.

PRVI DIO: Pejgamberi alejhimussalatu vesselam su živi u svojim grobovima. Njihov život nije u
metaforičnom smislu. On je u stvarnosti. Značenje stotinu šezdeset devetog ajeta sure Al-i Imran glasi,
“Nikako ne smatraj mrtvima one koji su poginuli na Allahovom putu! Oni su živi kod svoga Rabba
(Gospodara). Oni dobivaju opskrbu (rizk).” (Al-i Imran, 169) Ovaj ajeti kerim nam kaže da su šehidi
živi. Šehidi su kao i svi drugi muslimani. Oni nemaju nikakvu superiornost nad drugima. Pejgamberi su,
naravno, puno odabraniji i puno superiorniji od šehida. Alimi islama su rekli da je svaki Poslanik
preselio na onaj svijet (ahiret) kao šehid. To je činjenica koju svako zna. Iako je Halebi napisao u
njegovoj Sijer knjizi, koja se zove Insan-ul’ujun, da, “Neko ko je na nižem nivou može biti superiorniji
u jednoj izvjesnoj stvari od nekoga ko je na višem nivou,” te riječi se u ovom slučaju ne mogu primjeniti,
jer, one govore o vrstama superiornosti koje nisu jasno izražene u ajeti kerimu ili hadisi šerifu. Pošto
hadisi šerifi kažu da su Pejgamberi ujedno i šehidi, Halebijeve riječi se u ovom slučaju ne mogu
primjeniti. Hadisi šerif kojeg prenose Buharija i Muslim kaže, “Ja sam u noći Mi’radža prošao pored
Musaovog alejhisselam groba. On je stajao u svom grobu i obavljao namaz.” Hadisi šerif koji nam
prenosi Bejheki i mnogi drugi imami kaže, “Poslanici su živi u svojim grobovima. Oni obavljaju
namaz.” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu je zabranio zemlji da najeda (trune)
tijela Pejgambera.” Svi alimi su, bez izuzetka, prenijeli ove činjenice. U sahihejnu Buharije i Muslima
piše, “Allah dželle-šanuhu je u noći Mi’radža poslao našem Poslaniku sve Poslanike. On im je bio
imam i oni su klanjali dva rek’ata namaza.” Namaz u sebe uključuje pregibanje (ruku’) i padanje
ničice na tlo (sedždu). Ova vijest nam pokazuje da su oni živi, i da su materijalno, tjelesno, klanjali
namaz. Musaov namaz u grobu nam takođe to isto pokazuje. Hadisi šerif od Ebu Hurejre, koji se na
osnovu Muslima, [zadnja knjiga, prvo poglavlje, dio o Mi’radžu] citira i u knjizi Miškat, kaže, “Kurejš
kafiri su me kod Kabe pitali kako izgleda Bejt-ul-mukaddes. Ja se nisam u njega zagledao. To me
je malo uznemirilo. Allah dželle-šanuhu mi je pokazao (sve što se zbilo). Ja sam vidio sebe među
Poslanicima. Musa alejhisselam je stojeći obavljao namaz. Bio je mršavan. Njegova kosa je bila
uredna i nije visila. On je izgledao kao hrabri mladić iz (jemenskog) plemena Šen’e. Isa
alejhisselam je izgledao kao Urve bin Mes’ud Sekafi.” Ovi hadisi pokazuju da su Poslanici živi u
Allahovoj dželle-šanuhu bliskosti. Njihova tijela su kao i njihove duše postala latif (nevidljiva, porozna,
eterična). Ona nisu neporozna i čvrsta (materijalna). Ona mogu biti viđena i u materijalnom i u
duhovnom svijetu. Radi toga Pejgamberi se mogu vidjeti i kao duša i kao tijelo. Hadisi šerif objašnjava
da su Musa i Isa alejhimesselam klanjali namaz koji u sebe uključuje i fizičke radnje koje se čine tijelom
a ne dušom. Musaov alejhisselam opis, da je osrednje veličine, vitak i tanak, i uredne kose, nam pokazuje
da je on vidio njegovo tijelo a ne njegovu dušu. Pejgamberi ne umiru kao druga ljudska bića. Oni se sele
iz prolaznog dunjaluka u vječni svijet. Imam Bejheki [preselio na ahiret 458./1066. g.n.e. u Nišapuru] je
napisao u svojoj knjizi I’tikad, “Kada se tijela Poslanika spuste u mezar njima se povrate njihove duše.
Mi ih ne možemo vidjeti. Ona postaju nevidljiva kao meleci. Njih mogu vidjeti samo oni koje je Allah
dželle-šanuhu izdvojio, i kojima je to dao kao keramet (natprirodnu moć).” To isto je takođe rekao i
imam Sujuti. To nam isto prenose od svojih učitelja i imam Nevevi i imam Ebul-Hasan Ali Subki
[preselio na ahiret 756./1355. g.n.e. u Egiptu] i imam Muhammed Kurtubi [rahmetullahi teala alejh,
preselio na ahiret 671./1272. g.n.e.] Ibni Kajjimi Dževzijje [umro 751./1350.] je to isto napisao u svojoj
knjizi Kitab-ur-ruh. Šafi’i alimi, Ibni Hadžer-i Hijtemi i Šemsuddin Muhammed Remli [rahmetullahi
teala alejh, preselio na ahiret 1004./1596. g.n.e.] i kadija Zekerijja [926./1520. g.n.e. u Egiptu]; i hanefi
alimi Ekmeluddin Muhammed Baberti [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 786./1384. g.n.e. u
Egiptu] i Hasan Šernblali [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 1069./1658. g.n.e. u Egiptu]; i
maliki alimi Abdullah ibni Ebi Džemre [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 675./1276. g.n.e.] i
njegov učenik Muhammed ibnulhadž Fasi [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 737./1337. g.n.e.] u
svojoj knjizi Medhal, i Ibrahim Lakani [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 1041/1632. g.n.e.] u
svojoj knjizi Dževheret-ul-tevhid. Tako isto je rekla i mnoga druga ulema. Said bin Musejjib je rekao,
“Iz Hudžre-i Nebevijje (Pejgamberovog groba) se čulo učenje ezana i ikameta kada se u Mesdžidu Nebi
(Resulullahovoj alejhisselam džamiji) nije smio učiti ezan i klanjati namaz,” kada se u 61. godini po
Hidžri odigrao događaj koji se zove “Harre”, kada je Jezid mučio i maltretirao stanovnike Medine
munevvere. Ovo isto citira i Ibni Tejmijje [umro 728./1328. g.n.e.] u svojoj knjizi Iktiza-us-Sirat-il-
mustakim. Mnogi ljudi su često čuli iz Kabr-i seadeta (Resulullahovog alejhisselam groba) odgovor na
svoje selame Odgovori na selame su se takođe često čuli i iz drugih grobova. Mi ćemo se o ovom
predmetu pozabaviti malo kasnije. Razumije se da su, prema jednoglasnoj saglasnosti uleme, Pejgamberi
živi u svojim grobovima. Sahih hadis kaže, “Kada mi neko nazove selam Allah dželle-šanuhu mom
tijelu povrati dušu i ja mu (na njega) odgovorim.” Ne može se reći da ovaj hadisi šerif nije u skladu sa
gore navedenim činjenicama, odnosno, ne može se reći da je Resulullahova mubarek (blagoslovljena)
duša izašla iz njegovog časnog tijela (džesedi šerifa) i da mu se ponovo vraća kada ga neko poselami.
Alimi su, onima koji su tako rekli, dali različite odgovore. Imam Sujuti rahmetullahi teala navodi
sedamnaest od ovih objašnjenja. Najbolje od ovih svih objašnjenja je da je Resulullah sallallahu alejhi ve
sellem u stalnom stanju najvećeg zanosa sa Allahovom dželle-šanuhu ljepotom (džemal-i ilahi) i da je
nesvjestan osjećaja tijela. Kada ga neki musliman poselami njegova mubarek duša se trgne iz ovog
zanosa i dobije tjelesne osjećaje. Ovakve situacije su takođe česte i na ovom svijetu. Čovjek koji je u
stanju duboke zamišljenosti o ovosvjetskim ili onosvjetskim stvarima ne čuje šta mu se govori. Može li
čuti išta neko ko je u potpunoj ekstazi, neko ko je u stanju najvećeg zanosa sa Allahovim dželle-šanuhu
džemalom?

Može li neko vidjeti Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem u snu ili na javi? Ako ga može vidjeti je li to
zaista on ili je to neka vizija koja je nalik na njega? Naši alimi su na ova pitanja različito odgovorili.
Pored njihove jednoglasne složnosti da je on živ u svom grobu, većina njih je rekla da je ono što se vidi
lično on. To se takođe dade razumiti i iz hadisi šerifa. Jedan hadisi šerif kaže, “Ko me vidi u snu, vidi
me kao da me je vidio na javi.” Imam Nevevi je radi toga rekao, “Vidjeti ga u snu znači zaista ga
vidjeti.” U stvari hadisi šerif kaže, “Ko god me vidi u snu zaista me je vidio, zato što šejtan ne može
uzeti moj oblik.” Ovaj hadisi šerif nam prenosi imam Abdurrauf Munavi od Buharije i Muslima u svojoj
knjizi Kunuz-ud-dekaik. Mi ga ne bi “zaista” vidjeli kada bi to bio neko ko mu je sličan. Ibrahim
Lakani je ovako napisao u svojoj knjizi Dževheret-ut-tevhid, “Alimi hadisa su se jednoglasno složili da
se Resulullah može vidjeti i u snu i na javi. Ali oni nisu jednoglasni (po pitanju) je li viđeni on ili neko
nalik njemu. Većina njih je rekla da je lično on viđen. Imam Gazali i Ahmed Šihabuddin Karafi [preselio
na ahiret 684./1285. g.n.e.] rahmetullahi teala alejhim edžma’in su rekli da je viđena njegova sličnost.
Oni koji su rekli da je on lično viđen su u većini. U tu većinu je uključeno preko trideset imama hadisa i
velikih alima. Ja sam sakupio dokumente i dokaze svakog od njih u jednu posebnu knjigu.”

DRUGI DIO: Što se tiče sluha i vida mrtvih, u Kur’ani kerimu je jasno rečeno da su šehidi živi u
svojim grobovima. Evlije čuju i vide s Allahovim dželle-šanuhu dobročinstvom (ihsanom) kerameta.
Allah dželle-šanuhu radi Svojih predragih robova stvara stvari izvan Svojih uobičajenih načina i zakona
(koje mi danas nazivamo zakonima fizike i hemije...). Da bi ušutkali neuke koji ne vjeruju da Pejgamberi
- a naročito najviši od njih svih njih, Muhammed alejhisselam - i šehidi i Evlije čuju i vide u svojim
grobovima, mi ćemo prvo objasniti da čak i mrtvi kafiri čuju i vide. Hadisi šerif koji se nalazi u Buhariji
glasi, “Kada se mrtvac ukopa u mezar on čuje zvuke koraka onih koji odlaze (s njegovog ukopa).”
Hadisi šerif u Buhariji i Muslimu pripovijeda da je naređeno da se nekoliko dana kasnije mrtvi kafiri koji
su ubijeni u Bici na Bedru bace u jednu jamu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je nekoliko dana
kasnije došao na vrh te jame i obratio se svakom od mrtvih kafira sa njegovim imenom i imenom
njegovog oca, i rekao, “Jeste li dobili ono što vam je vaš Rabb obećao? Ja sam dobio moju pobjedu,
koju mi je moj Rabb obećao.” Kada je to hazreti Omer radijallahu anh čuo on je rekao, “O Resulallah!
Jel’ se ti to obraćaš leševima?” na što mu je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem odgovorio, “Ja kažem
istinom moga Rabba, koji me je poslao kao istinitog Pejgambera, da me ti ne čuješ ništa bolje od
njih. Samo što mi oni ne mogu odgovoriti.” Hadisi šerif koji nam prenose Buharija i Muslim kaže,
“Mrtvac je u azabu (osjeća bol, pati) kada njegova rodbina glasno kuka i plače.” Imam Nevevi u
svom objašnjenju Muslima kaže, “Glasano kukanje i plač rodbine boli i vrijeđa mrtvaca.” Muhammed
bin Džerir Taberi [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 310./923. g.n.e. u Bagdadu] je takođe isto
tako rekao. Kadi Ijad Maliki [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 544./1150. g.n.e. u Maroku] je
rekao da je ovo najbolje tumačenje i podvukao da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem zabranio ženi
da glasno plače nad umrlim sinom. On je rekao, “O muslimani! Nemojte sa glasnim plakanjem
vrijeđati vašu braću u grobovima.” Ovaj hadisi šerif pokazuje da mrtvaca boli kada njegova rodbina
plače.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “O muslimani! Kada nazivate selam onim u
grobovima recite esselamu alejkum.” Muslimani, radi toga, kažu, “Esselamu alejkum! Ja ehle daril-
kavmil mu’minin.” Očigledno je da se ovakav pozdrav govori onim koji ga čuju i razumiju. Kada to oni
ne bi čuli to bi bio (prazan) pozdrav nekom ko ne postoji, ili kamenju. Selefi, to jest veliki alimi islama,
su svi,jednoglasno, bez izuzetka, rekli da se mrtvima treba tako nazivati selam.

TREĆI DIO: Mrtvac prepoznaje one koji ga posjećuju. Ebu Bekr Abdullah bin Ebiddunja
[rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 261./894. g.n.e. u Bagdadu] piše u knjizi Kitab-ul-kubur:
“Hazreti Aiša radijallahu anha prenosi hadisi šerif, ‘Ako neko ode na mezar svoga brata u vjeri i sjede
kod glave mezara, on ga prepozna i odgovori mu na njegov selam.’ Ebu Hurejre radijallahu anh
prenosi hadisi šerif koji kaže, ‘Ako neko ode kod glave mezara svoga prijatelja i preda mu selam
mrtvac ga prepozna i odgovori mu na njegov selam. Ako on preda selam muslimanu kojeg ne zna
mrtvac mu odgovori na selam.’” Jusuf ibni Abdulberr [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret
463./1071. g.n.e. u Šatibu] i Abdulhak, autor knjige Ahkam, su rekli da je ovaj hadisi šerif sahih. Ibni
Kajjimi Dževzijje je citirao ovaj hadisi šerif u svojoj knjizi Kitab-ur-ruh. On je naveo i još mnoge druge
habere (vijesti, izvještaje) i dodao da će napisati o tom predmetu još puno drugih habera. Riječ “zijaret”
(posjeta), koja je upotrijebljena u ovom hadisi šerifu, ne bi bila upotrijebljena da mrtvac ne prepoznaje
onog ko je došao na grob. Ova riječ je u svim jezicima i u svakom rječniku definisana kao sastanak ljudi
koji se međusobno poznaju i razumiju. A riječ “selamun alejkum” se govori onom ko će je razumjeti.
Ako neko klanja namaz u blizini mezara mrtvac će ga vidjeti, razumjeće da on klanja namaz i diviće mu
se. Jezid bin Harun Sulemi [rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 206./821. g.n.e.] je rekao: “Ibni
Saseb je prisustvovao jednoj dženazi. On je pored mezara klanjao dva rek’ata namaza. Onda se naslonio
na mezar. On je rekao, vallahi bio sam svjestan kada sam čuo glas iz mezara koji je rekao, ‘Ne vrijeđaj
me! Ti ibadetiš a ne čuješ. Ti ne znaš. Mi znamo ali se ne možemo pomaći. Za mene nema ništa
vrijednije od ta dva rek’ata koja si klanjao.’ Onaj u grobu je razumio da je Ibni Saseb klanjao namaz i
naslonio se na mezar.” Nakon što je napisao ovaj događaj Ibni Kajjim je citirao još mnoge druge habere
koje su Ashabi kiram saopštili i koji dokazuju da mrtvi čuju. Nemezheblije smatraju da je Ibni Kajjim
mudžtehid i puno ga veličaju ali ne vjeruju njegova gore navedena pisanja i još uvijek tvrde da su oni
koji ih vjeruju mušrici. Ovo njihovo ponašanje pokazuje da oni ne cijene alime i ne vole nijednog
alima već ih veličaju samo kada im to odgovara.

Hazreti Aiša radijallahu anha je rekla da mrtvi kafiri, koji su nakon bitke na Bedru stavljeni u jamu, nisu
čuli. Izvjesni ljudi su iz ovoga razloga pretpostavili da mrtvi u mezaru ne čuju, čak i ako su mu’mini.
Izvjesni džahili su rekli da šehidi ne čuju, pa čak ni Resulullah sallallahu alejhi ve sellem. Oni koji ne
vjeruju da mrtvac (mejt) čuje su zabludi zato što je Aiša radijallahu anha rekla da samo oni kafiri u jami
nisu čuli. Oni misle da je riječ “čuje” u smislu časnog značenja dvadeset drugog ajeta sure Fatir koje
glasi, “Ti ne možeš dozvati mrtvog. Ti ne možeš dozvati one u grobu!” (35, 22) Međutim ta riječ nije
u tom smislu. Veliki alimi su rekli da je riječ “čuju” u ajeti kerimu upotrijebljena u smislu prihvatanja,
činjenja kabula, vjerovanja, dobijanja imana (postajanja vjernikom). Allah dželle-šanuhu u ovakvim ajeti
kerimima povezuje žive kafire, koji imaju oči, uši i mozgove sa mrtvima u grobu. Ova analogija nije u
pogledu sluha, slušanja, ili razumijevanja već u pogledu apatije i tvrdoglavosti, to jest nenaklonjenosti i
neradosti i nevjerovanja. Kada bolesnikova duša na samrti ugleda svoje mjesto na ahiretu njoj neće
koristi spremnost da povjeruje. Allah dželle-šanuhu kaže u značenju, “Vaš poziv u vjerovanje (iman)
ne koristi onim koji su u ezelu određeni kao šaki.” Takvim ljudima ne koristi poziv u vjeru (iman) isto
kao što ne koristi ni vjerovanje onim u grobovima koji su počeli vjerovati nakon što su vidjeli ono što su
trebali vjerovati prije nego što vide. Ovakvi imani se ne primaju. Slušanje, sluh, u ovom ajeti kerimu
znači prihvatanje (kabul). Na primjer, kada neko kaže, “Ova žena je taka da ona ne čuje nijednu riječ,”
(ili, “kada se ona zadubi u svoj posao ona ne čuje ništa”) on misli da ona ne obraća pažnju iako čuje.
Slušanje, sluh, u ova dva ajeta, koja su došla za kafire, je u tom smislu. Oni su živi i imaju uši i oči. Ali
pošto im je Allah dželle-šanuhu dao da budu šaki (zli), i zapečatio njihova srca, On je rekao Svom
Pejgamberu, “Ti ih ne možeš dozvati.” To znači, “Oni ti neće povjerovati kada im pričaš. Oni ti neće
povjerovati kao što ni vjerovanje onih u grobovima neće biti prihvaćeno.” Hadisi šerif kaže da mrtvi
“čuju” u smislu slušanja ušima. Međutim u gore navedene dvije ajeti kerime riječ “čuje” znači “prihvata
(poziv u islam)”. Pametna osoba sa zdravim razumom može razlučiti između ova dva različita značenja
riječi “čuje”. Allah dželle-šanuhu, nakon što je rekao u značenju osamdesetog ajeta sure Neml, koje
glasi, “Ti ne možeš dozvati mrtve” (27, 80) kaže, “Možeš jedino dozvati vjernike.” (27, 81) On kaže
da vjernici, mu’mini, “čuju”. Iz ovog se razumije da “čuje” znači “prihvata” (kabuli). Ako neko kaže da
riječi, “Ti ne možeš mrtve dozvati,” znače da oni ne čuju ušima, to onda dokazuje da je Allah dželle-
šanuhu rekao da mu’mini u grobovima čuju, što je upravo ono što i mi kažemo. Pošto je u Kur’ani
kerimu jasno rečeno da mrtvi vjernici u kaburu čuju to niko ne smije nevjerovati. Ko ne vjeruje u hadisi
šerif, koji je za sve muslimane poslije Kur’ani kerima drugi najjači izvor islama, on mora vjerovati u
ovo.

Hazreti Aiša radijallahu anha je rekla da jedino mrtvi kafiri u grobu ne čuju zato što hadisi šerif, koji smo
prethodno citirali, kaže, “Ako neko ode na mezar svoga brata u vjeri i sjede kod glave mezara (na
vrh mezara), on ga prepozna i odgovori mu na njegov selam.” Ovo prepoznavanje i mrtvačevo
odgovaranje na selam pokazuje da on vidi posjetioca i čuje njegovo nazivanje selama. Čak iako je Aiša
radijallahu anha rekla da kafiri ne čuju ona je rekla da su oni bili u stanju da znaju zato što hadisi šerif
kaže, “Oni sada znaju da sam ja govorio istinu.” Alimi su rekli da se “zna” kada se “čuje”. Prema
tome između ove dvije izjave nema neslaganja. Ibni Tejmijje, Ibni Kajjimi Dževzijje, Ibni Redžeb, Sujuti
i mnogi drugi alimi su rekli onako kako je gore objašnjeno. Kada bi smrt značila nepostojanje, kako
džahili misle, sva mrtvačeva čula bi bila nepostojeća. Pošto je rečeno u hadisi šerifu, koji je napisan u
Buhariji, koji prenosi hazreti Aiša - da mrtvi znaju - razumije se da čula ne iščezavaju. U hadisi šerifima
koje nam pripovijedaju drugi Ashabi kiram je jasno rečeno da mrtvi čuju. Hazreti Aišino mišljenje - u
smislu da riječ “čuje” znači prihvata, vjeruje - nije prikladno prema jednoglasnoj saglasnosti alima.
Dakle, izjava koja najbolje pomiruje njene riječi i riječi Ashaba kiram je hadisi šerif koji govori o
zijaretu koji takođe i ona pripovijeda. [Abdurrahman ibni Redžeb hanbeli rahmetullahi alejh je na ahiret
795/1393. g.n.e. u Damasku].

Ibni Humam je napisao u knjizi Feth-ul-kadir, njegovoj anotaciji knjige Hidaje šerhi: “Alimi hanefi
mezheba su komentarišući o zakletvi rekli, ‘Mrtvac ne čuje. Ako neko, ko se zakleo da ne govori sa
nekim, progovori sa njim kada je mrtav, njegova zakletva nije prekinuta.’” Međutim rečeno je, “Riječi
hanefi uleme se po pitanju zakletve baziraju na [jezičkim] običajima. One ne pokazuju da da mrtvac ne
čuje. Hanefi alimi su, objašnjavajući znanje o zakletvi rekli, ‘Ako se neko zakune da ne jede meso pa
onda jede ribu njegova zakletva nije prekinuta.’ Međutim Allah dželle-šanuhu kaže za ribu “prijatno
meso”. Međutim, meso ribe je, prema običajima, drukčije od mesa. Isto tako, ako se neko zakune da neće
razgovarati sa nekim, pa onda progovori s njim kada on umre njegova zakletva neće biti prekršena. Jer,
prema običajima, razgovor znači razgovarati licem u lice. Mrtvac čuje, ali pošto on ne govori na
uobičajen čujni način njih dva nisu razgovarali na uobičajen način. Iz ovog razloga njegova zakletva
neće biti prekršena.” To ne znači da nije prekršena zato što mrtvac nije čuo. Ibni Humam citira hazreti
Aišu i kaže da je rekla da hadisi šerif, u kom je Resulullah razgovarao sa kafirima u rupi na Bedru i
zakleo se da oni čuju kao i živi, nije sahih. Ibni Humam dalje piše da je hazreti Aiša radijallahu anha
rekla da Resulullah nije mogao reći te riječi zato što je Allah dželle-šanuhu rekao, “Ti ne možeš dozvati
mrtvog. Ti ne možeš dozvati one u grobu!” Međutim ovaj hadisi šerif je jednoglasno prenesen;
nemoguće je da ga hazreti Ajša nije vjerovala. Pored toga, između ovog hadisi šerifa i ajeti kerima nema
kontradikcije. “Mrtvi” o kom ajeti kerim govori se odnosi na kafire a negativ “ne možeš dozvati” ne
znači da oni ne čuju već “da im ne koristi”. Značenje 171. ajeti kerima sure Bekara, “Oni su gluhi,
nijemi i slijepi; oni ništa ne shvataju,” je takođe u ovom smislu. To jest, oni imaju uši. Imaju oči. Ali
Allah dželle-šanuhu kaže da su gluhi i slijepi zato što nisu čuli i vidjeli Poslanika dok ih je on pozivao u
islam i na pravi put. Imam Bejdavi ovako kaže kada tumači ajeti kerim “Ti ne možeš dozvati mrtvog”,
“Oni su kao oni koji su začepili svoje uši da ne čuju istinu (pravu riječ). Allah dželle-šanuhu je, davši im
da čuju, dao uputu (hidajet) onim kojima je htio.” Allah dželle-šanuhu povezuje one koji su tvrdoglavi u
nevjerstvu s mrtvima. Značenje ovog ajeti kerima je slično značenju 56. ajeti kerima sure Kasas koji
kaže, “Ti ne možeš dati iman onome koga ti voliš. Allah daje iman onome kome On hoće.” Ibni
Humam dalje tvrdi da je samo Resulullah mogao učiniti da mrtvi čuju. Međutim, onaj ko tvrdi da je
nešto specifično samo za Resulullaha, mora da nam to dokumentuje. Za to nema takog dokaza. Ni hazreti
Omerovo pitanje, ni odgovor koji mu je dat, ne aludiraju na tu specifičnost. Iako je Ibni Humam rekao,
“Razgovor s mrtvim kafirima na Bedru je kao ponavljanje poslovice”, odgovor koji je dat hazreti Omeru
pokazuje da to nije tako. Po Ibni Humamu “hadisi šerif u Muslimovoj knjizi, koji kaže da će mrtvi čuti
zvukove stopala ljudi koji poslije dženaze odlaze s groba, ističe činjenicu da će mrtvac čuti i odgovoriti
na pitanja meleka samo za vrijeme ispitivanja, i da više neće nikada čuti poslije ispitivanja. Jer, iz ajeti
kerima se razumije da mrtvac ne čuje. Allah dželle-šanuhu, da naznači da nevjernici ne čuju, povezuje
nevjernike s mrtvim.” Naš odgovor je da ovaj argument kontradiktira samom sebi. Jer, ko vjeruje da
mrtvac čuje odmah nakon ukopa treba takođe i da vjeruje da on uvijek čuje. Nijedan alim nije rekao da
mrtvac neće čuti poslije ispitivanja. Štaviše, tvrdnja da će oni čuti jedno izvjesno vrijeme poslije ukopa
kontradiktira i ajeti kerimu.

Nazivanje selama mrtvima je sunnet prema jednoglasnoj saglasnosti alima ehli sunneta. Veliki alim
islama Ibni Melek u svom objašnjenju na knjigu Mesabih objašnjava hadisi šerif o nazivanju selama
mrtvacu kod groba, i kaže, “Ovaj hadisi šerif je dokaz da oni, koji kažu da mrtvac ne čuje, nisu u pravu.
Na kraju sljedećeg hadisi šerifa o ‘fitni i ispitivanju u grobu’ -- koji se navodi u imam-i-Ahmedovoj i
Ebu Davudovoj knjizi Sunen, i Hakimovoj knjizi Mustedrek, i Ibni Ebi Šejbinoj knjizi El-musannef, i
Bejhekijevoj knjizi Azab-ul-kabr, i u Tajalisijevoj i Abdu ibni Hamidovoj knjizi Musned, i u
Hammadovoj ibni Sirrijevoj knjizi Ez-Zuhd, i koji se prenosi sa sahih lancima koje su nabrojali i
zapisali Ibni Džerir, Ibni Ebi Hatem i druga ulema - koji nam prenosi Bera’ bin Azib radijallahu anh, se
kaže: Čuo se glas koji je rekao za mrtvog pravovjernika (mu’mina), ‘Moj rob govori istinu’. Po
grobu se prostre džennetski pokrivač. On dobije džennetske haljine. Mrtvacu (mejtu) se otvore
vrata prema džennetu. Džennetski miris se razlije po grobu. Grob se raširi i postane toliki koliko
oči vide. Divnog lica i prelijepo obučena figura sa predivnim mirisima uđe. On je upita, ‘Ko si ti?
Što ti je lice tako lijepo?’ Ona mu odgovori, ‘Ja sam tvoje dobro djelo.’ Kada to on čuje on kaže,
‘O moj Gospodaru! Neka Kijamet (proživljenje) počne brzo! O moj Gospodaru, neka Kijamet
dođe brzo da vidim moje ukućane i imanje.’ Mrtvi kafiri su u suprotnom, u bolovima i mukama. Ovaj
hadisi šerif nam pokazuje da mrtvac čuje, vidi, govori, miriše, razumije, razmišlja i odgovara. Ovo sve se
dešava nakon ispitivanja u grobu. Alimi su jednoglasno rekli da je to tako. Imami hadisa, kao što je imam
Sujuti, su rekli da je ovaj hadis mutevatir. To znači, on je jedan od najjačih hadisa. Ovaj hadisi šerif nam
pokazuje da je nazivanje selama mrtvacu isto kao i nazivanje selama živim i da mrtvi, takođe i čuju.”

[Imam Ahmed je preselio na ahiret u Bagdadu 241./915. godine. Ebu Davud Sulejman Sidžistani hanbeli
je preselio na ahiret u Basri 275./888. godine. Hakim Muhammed Nišapuri je preselio na ahiret
405./1014. godine u Nišapuru. Abdullah ibni Ebi Šejbe je preselio na ahiret 235./850. godine. Ebu Bekir
Ahmed Bejheki je preselio na ahiret 458./1066. godine u Nišapuru. Ebu Davud Sulejman Tajalisi Basri je
preselio na ahiret 204./818. godine. Ebu Muhammed Abdu ibni Hamid Keši je preselio na ahiret
249./863. godine. Hammad ibni Sirri Darimi je preselio na ahiret 243./857. godine u Kufi. Muhammed
bin Džerir Taberi je preselio na ahiret 310./923. godine u Bagdadu. Ebu Bekir Muhammed ibni Ebi
Hatem Nišapuri je preselio na ahiret 320./932. godine u Nišapuru. Abdullatif ibni Melek je preselio na
ahiret 801./1399. godine u mjestu Tire kod Izmira.]

U knjizi Fetva-ji Hindijje piše, “Imam a’zam Ebu Hanifa je bio taj koji je saopštio da nije zabranjeno
posjećivati grobove. [Takođe i vehabijina knjiga piše da je posjećivanje grobova dozvoljeno.] Iz imam-i-
Muhammedovih riječi se razumije da je takođe dozvoljeno i ženama da posjećuju grobove.” U knjizi
Tehzib piše, “Posjetiti grob je mustehab. Posjeta mrtvom je isto kao posjeta kada je bio živ, ovisno o
odnosu.” Ovako isto piše i u Husej-Sem’anijevoj knjizi Hazanetul-muftin. Kada posjećujemo grobove
skinemo cipele. Okrenemo se prema mrtvačevom licu a leđima prema kibli i kažemo “Esselamu alejkum
ja ehlel-kubur! Neka Allah dželle-šanuhu oprosti i vama i nama! Vi ste naši preci a mi smo vaši
potomci!” Ovako isto piše i u knjizi Garaib. U groblju se može proučiti glasno ili tiho sure-i Mulk. U
knjizi Zahire, u dijelu “Koristi (fazileti) od učenja Kur’ani kerima na groblju”, piše da se mogu takođe
proučiti i druge sure. Kako piše u Hasan-Kadi-Hanovim fetvama, (Hanijje), onaj ko želi da se mrtvac
razgali (razrahati) slušanjem Kur’ani kerima treba ga učiti naglas. Onaj ko nema te namjere može ga učiti
tiho. Jer, Allah dželle-šanuhu čuje Kur’ani kerim bez obzira na način kako se uči. U knjizi Bezzazijje
piše, “Mekruh je brati sa groblja zelenu travu zato što njena svaka liska izgovara tesbih (slavi Allaha
dželle-šanuhu). Ovi tesbisi pomažu mrtvacu da se otkupi od mučenja (azaba). Mrtvac se sa ovim
tespisima osjeća udobno (rahat).” Ovo isto piše i u Šernblalijevoj knjizi Imdad-ul-fitah i mnogim
drugim knjigama hanefi alima. Kada mrtvac može čuti tesbih trave koji živi ljudi ne mogu čuti, kako su
nam rekli veliki alimi koji su postali autoriteti koji mogu dati fetvu, kako se onda može tvrditi da on ne
čuje glas čovjeka koji mu se obraća? Oni koji su rekli da mrtvac ne čuje su vjerovatno mislili da on ne
čuje ušima, kao što mi čujemo na ovom svijetu. Ovo mjerilo dovodi da se izjave u knjigama fikha, u
predmetu o “zakletvi” međusobno usklade, i da se vjeruje u Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem
hadisi šerif i da dođe do usaglašenja alima. Ako neko kaže, “Vođa mezheba imam a’zam Ebu Hanifa
rahmetullahi alejh to nije vjerovao”, mi im odgovaramo da je takođe i ovaj veliki imam, kao i drugi
mezheb imami, rekao, “Moj mezheb su sahih hadisi”. On je u stvari toliko slijedio Resulullaha sallallahu
alejhi ve sellem da je u svom mezhebu uzimao čak i mursel i za’if hadisi šerife kao dokaze. Bi li se ikada
moglo pomisliti da jedan ovakav imam ne bi slijedio sahih hadise? Iz ovog se još jednom dade razumjeti
da je par alima, koji su rekli da mrtvac ne čuje, mislilo da on ne čuje onako kako se čuje na ovom svijetu.
Jer, nijednom alimu nije dozvoljeno (džaiz) da ostavi na stranu sahih hadise i slijedi nečije tuđe riječi.

Prema jednoglasnoj saglasnosti alima hanefi mezheba je sunnet posjetiti mubarek grob (mezar) našeg
efendije Resulullaha i njegova dva druga Ebu Bekira i Omera radijallahu teala anhuma, i nazvati im
selam, i tražiti od njih šefa’at (da se za nas zauzmu). Da ulema nije vjerovala da Resulullah sallallahu
alejhi ve sellem i njegova dva druga ne čuju njihove riječi se ne bi slagale već bi čak i kontradiktirale
njihovim izjavama, “Posjeta svakom grobu je sunnet”. U njihovim primjedbama po pitanju “zakletve”
nema nesuglasica zato što se one odnose na one ljude koji čuju na ovom svijetu.

Dodatak: Ahmed ibni Tejmijje je ovako napisao u svojoj knjizi Kitab-ul-intisar-fil-imam-i

Ahmed, “Hazreti Aiša nije kriva što nije vjerovala da su kafiri, koji su na Bedru bačeni u rupu, čuli
Resulullaha. Jer, ona nije čula hadisi šerif. Međutim drugi su krivi. Jer, ovaj hadisi šerif je tako (poznat i)
raširen da je to postalo jedno od islamskih vjerovanja koja se moraju strogo vjerovati.” Ove Ibni
Tejmijjine riječi dokazuju da su oni koji ne vjeruju da su kafiri u rupi na Bedru čuli, postali kafiri, zato
što je u knjigama svih mezheba napisano da onaj ko ne vjeruje nešto u što se u islamu mora strogo
vjerovati, postaje kafir. Nekoliko alima, uključujući Aišu radijallahu anha, koji su rekli da mrvac ne čuje
su, u stvari, mislili da mrtvi nevjernici (kafiri) u grobovima ne čuju. Ali, nije bio nijedan alim koji nije
vjerovao da Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i šehidi i Evlije ovoga ummeta čuju u svojim
grobovima. (Drugim riječima, oni su svi vjerovali da oni čuju.) Hazreti Aiša i drugi su to takođe
vjerovali. Možemo zamisliti kako je loša i ružna tvrdnja nemezheblija i nekih, koje su oni zaveli, da
mrtvac, pa čak i Resulullah, ne čuje. Allah dželle-šanuhu koji je Kahhar će sigurno kazniti ove džahile i
jeretike (sapike). Ibni Tejmijje u svojim fetvama o “povratku mrtvih u život” postavlja pitanje,
“Prepoznaju li mrtvi one koji ih posjećuju? Ako neko koga su oni znali, ili nisu znali, dođe na njihov
grob da li mrtvi znaju da je posjetilac došao?” i odgovara, “Da, oni ga prepoznaju i znaju (razumiju).” On
onda navodi vijesti (habere) u kojima se govori da se mrtvi sastaju i pitaju jedni za druge, i da im se
pokazuju djela živih. Abdullah ibni Mubarek prenosi hadisi šerif od hazreti Halida ibni Zejda Ebu Ejjuba
Ansarija. Taj hadisi šerif kaže, “Kada mu’min preseli na ahiret jedan melek milosti (rahmeta) uzme
njegovu dušu. Mrtvi se oko njeg okupe kao oni koji na ovom svijetu žele da čuju lijepe vijesti. Oni
mu počnu postavljati pitanja dok nekoliko njih kaže, ‘Ostavite vašeg brata na miru neka se
odmori! On je došao sa mjesta koje je puno briga.’ Oni se gužvaju oko njega. Oni ga pitaju o
svojim poznanicima na svijetu. Oni pitaju, ‘Šta taj i taj radi?’, ‘Je li se ta i ta udala?’” [Halid bin
Zejd radijallahu anh je preselio na ahiret od dizenterije, kao jedan od vojnika kojima je komandovao
Sufjan bin Avf, koji su 49./670. godine opsjeli Konstantinopol (Istanbul). Njegovo turbe je veličanstveno
i nalazi se u dijelu Istanbula koji se zove “Ejjub”. Posjetioci čine tevessul sa njegovom mubarek dušom.]

Allah dželle-šanuhu kaže da su šehidi živi i da dobivaju opskrbu (rizk). U hadisi šerifu se kaže da su duše
šehida ušle u džennet. Iako je nekoliko alima reklo da su ove blagodati (ni’meti) samo za šehide, a ne i za
siddike, ono što su naši imami i alimi ehli sunneta rekli je tačno: Biti živ, i ulazak duša u džennet, nisu
samo specifični za šehide. Oni su rekli da su to zaključili iz ajeti kerima i hadisi šerifa. Razlog zašto je to
rečeno samo za šehide je to što su muslimani, misleći da će šehidi kada umru biti uništeni, oklijevali da
učestvuju u džihadu. (To je rečeno) sa ciljem da se otkloni sumnja koja je sprečavala muslimane da idu u
džihad i budu šehidi. Značenje trideset prvog ajeti kerima sure Isra, “Ne ubijajte svoju djecu iz straha
od siromaštva!” (17, 31) je u istom smislu. Iako nije dozvoljeno ubiti čak i ako nema straha od
siromaštva ovaj ajeti kerim je objavljen u vrijeme specifičnih događaja kada su mnoga djeca ubijana iz
straha od siromaštva. Muhammed ibn Abdulvehhab je zloupotrijebio ovaj ajeti kerim da zabrani
posjećivanje (zijaret) groba.

Mi smo do sada prenijeli dokaze iz knjige koju je napisao Ahmed ibni Tejmijje Harrani. Vehabije kažu
da oni slijede Ibni Tejmijju i da je on veliki učenjak islama (alim). Oni ga zovu šejh-ul-islam. Ali, oni ne
prihvataju njegove knjige i misli. On (Ibni Tejmijje) kaže da su svi mrtvi živi kao i šehidi i da dobivaju
opskrbe (rizk). Kako bi mi mogli vjerovati onim koji tvrde da ga slijede dok istovremeno ne odobravaju
njegove riječi i smatraju one koji ih odobravaju nevjernicima (kafirima) i višebošcima (mušricima)? Ovi
idioti, koji kažu da Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ne čuje, ne vidi, ne zna, i ne prepoznaje one koji
ga posjećuju i mole ne slijede ni Ibni Tejmijju niti ikog drugog. Oni slijede svoje strasti (nefs) i prohtjeve
(ćejf). Da im Allah dželle-šanuhu dadne pamet i pokaže Pravi put! Amin.

Jedan od dokaza koji dokazuje da mrtvi vide žive je i hadisi šerif koji nam prenosi Buharija a koji kaže,
“Svakom mrvacu (mejjitu) je svakog jutra (sabaha) i večeri (akšama) pokazano njegovo mjesto na
ahiretu. Džennetliji je pokazano njegovo mjesto u džennetu a džehennemliji njegovo mjesto u
džehennemu.” Riječ “pokazano” znači da oni vide. Allah dželle-šanuhu kaže, “njima”, govoreći o
Faraonu, “će biti svakog jutra (sabaha) i večeri (akšama) pokazana vatra”. Riječ “pokazana” ne bi
značila ništa kada mrtvac (mejt) ne bi mogao vidjeti. Ebu Nu’ajm prenosi od Amr-bin-Dinara, “Kada
neko umre jedan melek drži dušu. Duša gleda kako tijelo peru i stavljaju u kefine. Njoj se kaže,
‘Čuj kako te ljudi hvale.’” Hadisi šerif koji Abdullah ibni Ebiddunja prenosi od Amr-bin-Dinara kaže,
“Čovjek nakon smrti zna šta se dešava njegovim ukućanima. On gleda one koji ga peru i
zamotavaju u kefine.” Sahih hadis u Buhariji kaže, “Meleci Munker i Nakir nakon ispitivanja kažu
mrtvacu (mejtu), ‘Pogledan tvoje mjesto u džehennemu! Allah dželle-šanuhu ga je promijenio i
dodijelio ti je mjesto u džennetu.’ On pogleda i vidi ih oba.”

Hadisi šerif koji nam prenose od Ebu Hurejre radijallahu teala anhum Ibni Ebiddunja i Bejheki u knjizi
Šu’ab-ul-iman kaže, “Ako neko priđe poznanikovom grobu i poselami ga mrtvac (mejjit) ga
prepozna i odgovori mu na njegov selam. Ako on dođe kod groba nekog koga ne zna, i poselami ga,
mrtvac mu odgovori na selam.” I ovaj hadisi šerif, takođe, pokazuje da mrtvac vidi posjetioca ili nekog
ko stoji kod njihovog groba. Da ne vidi, u hadisi šerifu ne bi bilo rečeno da mrtvac odgovara na selam
nekog koga nije znao prije smrti. Prvi prepoznaje i odgovara a drugi ne zna ali odgovara na selam.

Imam Ahmed i Hakim prenose da je hazreti Aiša radijallahu teala anha rekla, “Kada sam ja ulazila u
sobu u kojoj su moj muž i otac ukopani ja sam skidala moj ogrtač. Ja ga nisam skidala kasnije, kada je
hazreti Omer radijallahu teala anh ukopan. Jer, on nije bio moja bliska rodbina (moj mahrem). Mene je
obuzdavao moj osjećaj skromnosti zato što je on bio tu.” Hadisi šerif koji se navodi u knjizi Erbe’in-ut-
taijje kaže, “Mrtvac (mejt) voli kada ga obiđe neko koga je on volio na ovom svijetu.” Ovaj hadisi
šerif potvrđuje da mrtvac vidi posjetioca. On ne bi prepoznao i volio da ne vidi. U Muslimovom sahihu
(Sahih-i Muslim) se navodi da je Amr ibni As radijallahu anh rekao malo prije svoje smrti, “Kada me
budete ukopavali bacite na mene zemlje! Onda, ostanite kod mog groba onoliko vremena koliko je
potrebno da se životinja zakolje i isiječe na komade. Kada vas vidim ja ću se navići na grob i lako
odgovoriti ispitujućim melecima koje je moj Gospodar (Rabb) poslao.” Ima jako puno ovako pouzdanih
vijesti koje nam govore da mrtvi čuju i vide u svojim grobovima. Mi smo naveli onoliko koliko je
potrebno. Nije potrebno više pisati. Mi smo prethodno napisali da su djela živih pokazana mrtvim. Njima
ne bi bila pokazana djela da oni ne vide (nemaju osjećaj vida). Jer, kako se razumije, “njima su pokazana
djela”, znači, njima su pokazane stvari koje su zapisala dva meleka (koja se zovu) Kiramen katibin, koji
se nalaze na desnom i lijevom ramenu. A to pokazuje da mrtvi vide. Dakle, mi, nakon što smo objasnili
činjenicu da mrtvi vide, smatramo da je potrebno da zabilježimo hadisi šerife koji dokumentuju da se
djela živih pokazuju mrtvima.

Neuki (džahili) ne razumiju ove nauke. To je zato što oni nisu čuli Resulullahov sallallahu alejhi ve
sellem sunnet i hadis o tom predmetu. Ovi ljudi koji misle da su alimi su toliko neuki, i tako glupi, da
pitaju, “Kako Poslanici salevatullahi teala alejhim edžma’in i Evlije rahime-humullahu teala znaju one
koji posjećuju njihov grob, mole od njih, i traže njihovo zagovaranje i zauzimanje (šefa’at)?” Mi im
kažemo, “Ti velikani su, dok su bili živi, znali mnoge stvari. Zašto im one ne bi bile poznate i nakon
njihove smrti?” Ili, mi možemo reći, “Oni čuju i znaju sa Allahovim dželle-šanuhu ikramom (čašću) i
ihsanom (dobročinstvom), izvan Njegovog uobičajenog običaja (adet-i ilahijje).” U hadisi šerifima je
rečeno da se djela živih pokazuju mrtvima. Mi smo te hadisi šerife citirali onima koji to ne vjeruju. Ako
neko, ko pročita ove hadisi šerife, ali ih ne razumije, kaže, “Mrtvac zna i čuje samo one (osobe) koje je
znao na ovom svijetu”, mi im kažemo, “Hadisi ne prave razliku između poznanika i stranaca.” Oni neće
vjerovati sve dok ne umru i dok ih to sve ne snađe.

Ima jako puno hadisi šerifa koji kažu da su djela (amel) ummeta pokazana Resulullahu. Hadisi šerif koji
Bezzaz prenosi od hazreti Abdullaha ibni Mes’uda preko pouzdanih pripovjedača kaže, “Moj život je
dobar (hajrli) za vas. Vi meni pričate. Ja vama pričam. Kada ja umrem, kada se preselim na
ahiret, to će vam takođe biti dobro. Vaša djela mi se pokazuju. Ja se, kada vidim vaša dobra djela,
zahvaljujem Allahu dželle-šanuhu. Ja, kada vidim vaša loša djela, tražim za vas oprost (afv i
magfiret).” Ovaj hadisi šerif se prenosi sa tvrdnjom, “Ja sam čuo Resulullaha da je rekao ...”. Drugi
pouzdani pripovjedači su ga prenijeli kao “mursel” [to jest, hadisi šerif koji ide direktno od tabi’ina do
Resul-i ekrema sallallahu alejhi ve sellem, bez pominjanja ijednog od Ashaba kiram radijallahu teala
anhum edžma’in]. Hadisi šerif koji kaže da su čovjekova djela i poslovi pokazani njegovim poznanicima,
koji citiraju imam Ahmed, i Hakim Tirmizi u knjizi Nevadir-ul-usul, i čuveni islamski učenjak (alim)
hadisa Ishak ibni Mende, kaže, “Vaši poslovi (djela) se pokazuju vašoj mrtvoj rodbini i prijateljima.
Oni se raduju kada vide vaša dobra djela. Kada vide vaša loša djela oni kažu, ‘O naš Gospodaru
(Ja Rabbi)! Daj i ovom našem bratu da nađe pravi put kao što si i nama dao. Onda mu uzmi
dušu!’” Kako nam veliki alim hadisa Sulejman Ebu Davud Tajalisi prenosi u svom Musnedu, hadisi
šerif, koji nam dolazi od Džabira bin Abdullaha kaže, “Vaša djela se pokazuju vašoj mrtvoj rodbini i
poznanicima. Oni se razvesele ako su vaša djela dobra. Ako nisu, oni kažu, ‘Ja Rabbi! Inspiriši
njihova srca dobrim djelima.’” Ibni Ebi Šejbe u svojoj knjizi Musannef, i Hakim-i Tirmizi i ibni
Ebiddunja prenose od Ibrahim-bin-Mejsera vijest da je Ebu Ejjub-el-Ansari otišao u džihad u Istanbul
[Konstantinopol], gdje je čuo da je jedan prolaznik rekao, “Djela koja se urade u podne se pokažu
mrtvima uveče (u akšam). Djela koja se urade uveče se pokažu mrtvima ujutro (na sabahu).” Hazreti Ebu
Ejjub ga je upitao, “Šta si rekao?” Na što mu je on odgovorio, “Tako mi Allaha (vallahi) ja sam to tebi
rekao!” Ebu Ejjub je učinio dovu, “Ja Rabbi! Ja se uzdam u Tebe! Nemoj me poniziti za ono što sam
uradio kod [grobova] Ubadet-ebn-i-Samita i Sa’d-bin-Ubade kada su umrli.” Ta osoba mu je rekla,
“Allah dželle-šanuhu sakriva mane Svojih robova. On daje da se njihova dobra djela vide.” Hadisi šerif u
knjizi Nevadir, koju je napisao Hakim Tirmizi, kaže, “Allahu dželle-šanuhu se djela ljudi pokazuju u
ponedjeljak i u četvrtak. Ona se pokazuju Poslanicima, Evlijama, i roditeljima u petak. Oni se
razvesele kada vide dobra djela. Njihova lica se zasijaju. Bojte se Allaha! Ne vrijeđajte (žalostite)
mrtve!” Djela ljudi se takođe pokazuju i onim mrtvim koje oni ne znaju. Hadisi šerif koji nam prenosi
Abdullah ibni Mubarek i Ibni Ebiddunja od Ebu-Ejjub-el-Ansarija radijallahu teala anh kaže, “Vaša
djela se pokazuju mrtvima. Oni se razvesele kada vide vaša dobra djela. Oni se rastuže kada vide
vaša loša djela.” Hadisi šerif koji nam Hakim-i Tirmizi, Ibni Ebiddunja, i Bejheki u svojoj knjizi Šu’ab-
ul-iman prenose od Nu’man-bin-Bešira, kaže, “Bojte se Allaha dželle-šanuhu radi vaše braće u
grobovima! Njima se pokazuju vaša djela.” Ova dva hadisi šerifa govore o svim mrtvim. Ebud-derda
radijallahu teala anh je rekao, “Vaša djela su pokazana mrtvima. Oni se razvesele ili ražaloste kada ih
vide.” Ibn-ul-Kajjim-i Dževzijje navodi u svojoj knjizi Kitabur-ruh, od Ibni Ebiddunjaa, da je Sadaka
bin Sulejman Dža’feri rekao, “Ja sam imao loše navike. Ja sam se poslije smrti moga oca pokajao. Ja sam
odbacio moju naglost. Ja sam jednom uradio jednu manu. Ja sam, zatim, odmah usnio moga oca koji mi
je rekao, ‘O moj sine! Ja sam bio rahat u grobu sa tvojim finim djelima. Nama se pokaže šta vi radite.
Tvoja djela izgledaju kao djela dobrih (suleha). Ali, ono što si nedavno uradio, me je jako rastužilo i
posramilo. Nemoj me sramotiti među obližnjim mrtvim.’” Ova vijest pokazuje da i mrtvi, koji nisu
poznanici, mogu biti svjesni događaja na ovom svijetu. Jer, njegov otac je rekao, “Nemoj me sramotiti
među obližnjim mrtvim”, misleći na djela njegovog sina koja su mu pokazana. Kad mrtvi stranci
(jabandžije) ne bi razumjeli da se djetetova djela pokazuju ocu on ne bi tako rekao. Mi smo takođe
prethodno citirali i hadisi šerif od hazreti Halida bin Zejda Ebu Ejjuba-el-Ensarija radijallahu teala anh
koji kaže da se djela na ovom svijetu pokazuju svim mrtvim bez obzira bili oni poznanici ili ne.

ČETVRTI DIO: Mrtvi se međusobno posjećuju (zijarete). To nam govore pouzdane vijesti.
Hadisi šerif koji nam prenose Haris bin Ebi Usame i Ubejdullah bin Sa’id Vajili u svojoj knjizi Ibana, i
Ukajli od Džabir-bin-Abdullaha, kaže, “Napravite vašim mrtvim lijepe kefine! Oni posjećuju jedni
druge i hvale se u svojim grobovima.” Hadisi šerif u Muslimovom sahihu kaže, “Onaj ko preduzme
dužnost dženaze svog kardeša (brata ili sestre), treba da lijepo napravi njihove kefine!” To je zato
što mrtvi posjećuju jedni druge i hvale se. U hadisi šerifu koji pripovijeda Ebu Hurejre se kaže,
“Napravite lijepo kefine za vaše mrtve! Jer, oni u svojim kefinima obilaze jedni druge.” Hadisi šerif
koji Tirmizi, Ibni Madže, i Muhammed bin Jahja Hemedani u svojoj knjizi Sahih, i Ibni Ebiddunja, i
Bejheki u svojoj knjizi Šu’ab-ul-iman, prenose od Ebu Katade, kaže, “Ko radi stvari oko dženaze svog
bratu u islamu treba da mu lijepo napravi njegov kefin! Jer, oni u svojim grobovima posjećuju
(zijarete) jedni druge.”

[Haris bin Ebi Usame Bagdadi je 282./895. godine preselio na ahiret; Ubejdullah Vajili je 440./1048.
godine preselio na ahiret; Muhammed bin Omer Hidžazi Ukajli je 322./934. godine preselio na ahiret;
Muhammed Tirmizi je 320./932. godine preselio na ahiret u gradu Bagu; Muhammed ibni Madže je
273./886. godine preselio na ahiret u Kazvinu; Muhammed Hemedani Misri Šafi’i je 347./959. godine
preselio na ahiret; Abdullah ibni Ebiddunja je 281./894. godine preselio na ahiret u Bagdadu; Ahmed
Ebu Bekr Bejheki je 458./1066. godine preselio na ahiret u Nišapurovom selu Bejhek, rahmetullahi teala
alejhim edžma’in.]

Ibni Tejmijje kaže na raznim mjestima u svojim fetvama, “Mrtvi posjećuju jedan drugog, bez obzira jesu
li gradovi gdje su ukopani blizu ili daleko. Duše mrtvih koji su ukopani u dalekim gradovima se sastaju
jedne s drugim.” Hanefi ulema piše u knjigama fikha da je sunnet da kefini budu lijepi zato što se mrtvi
hvale jedni drugim, i međusobno se posjećuju. U stvari, tako pišu alimi svih mezheba u svojim knjigama
fikha. Saopštene su mnoge zapanjujuće vijesti i pripovijedanja koja potvrđuju tu činjenicu. Oni koji žele
da pročitaju više o tome trebaju naći knjigu Šerh-us-sudur koju je napisao učenjak (alim) hadisa hazreti
imam Sujuti. [Nemezheblije kažu da vjeruju alimima hadisa. Oni navode iz knjiga hadisa mnoge hadise
kao dokaz i dokument. Oni kažu da je Ibni Tejmijje najveći učenjak (alim) islama. Oni čitaju knjige
hadisa u kojima piše da mrtvi čuju i vide na način koji mi ne znamo i ne razumijemo ali ih oni ne vjeruju.
Oni nazivaju one, koji vjeruju da naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i Evlije čuju, kafirima i
višebošcima (mušricima). Oni kažu da hadžije, koje pred mubarek turbetom našeg Poslanika sallallahu
alejhi ve sellem kažu, “Šefa’at ja Resulullah” postaju mušrici. Oni kažu da su na stotine hiljada
kurbana, koje stotine hiljada hadžija zakolje na Mini, nedžs (nečiste po islamu) i leš, i da se ne smiju
jesti. Oni ih buldožderima zakopavaju u zemlju (ili spaljuju u pećima za spaljivanje). {Opaska
prevodioca: ovo sam ja lično vidio i iskusio kada sam bio na hadžu.} Oni kažu, “Ono što mušrici zakolju
se ne smije ni jesti ni prodavati.”]

PETI DIO: Mrtvi znaju šta živi rade na ovom svijetu čak i bez da im se pokaže. Ibn-ul-Kajjim-i
Dževzijje, kog nemezheblije puno, puno, poštuju, i zovu allame, je ovako napisao u njegovoj knjizi
Kitab-ur-ruh:

“Hafiz, što znači alim hadisa, Ebu Muhammed Abdullah Ešbili Maliki [preselio na ahiret 497./1104.
godine] rahime-hullahu teala nam daje opširnu informaciju o ovom predmetu. Mrtvi postavljaju pitanja o
poslovima (djelima) živih i razumiju njihove riječi i akcije.” On na sljedećoj stranici svoje knjige citira
da je Amr bin Dinar rekao, “Čovjek zna za promjene koje se dešavaju onim koje je on ostavio kada je
umro. On vidi one koji ga peru i zamotavaju u kefine. On ih gleda.” Ibni Kajjim-i Dževzijje ovako piše
na sljedećoj stranici, “Sa’b bin Džusame i Avf bin Malik su se posvojili da budu braća na ahiretu. [Sa’b
bin Džusame je bio sin Zejnebe bint Harb, Ebu Sufjanove sestre. On je preselio na ahiret za vrijeme
hilafeta hazreti Ebu Bekira radijallahu teala anhum edžma’in.] Oni su se dogovorili da onaj, koji prvi
umre, dođe u san drugom. Sa’b je prvi umro. On se pojavio u Avfinom snu. Avf ga je upitao, ‘Šta ti je
Allah dželle-šanuhu uradio?’ Sa’b mu je odgovorio, ‘On mi je oprostio.’ Sa’b mi je na kraju razgovora
rekao, ‘Otkako sam umro mene detaljno informišu o djelima mojih bliskih prijatelja. Na primjer, ja znam
da je prije par dana moja mačka crkla. Moja kći će umrijeti u roku od šest dana. Ti budi poslije nje
staratelj.’ Desilo se upravo onako kako je on rekao u snu.” On onda pripovijeda u knjizi da se Sabit bin
Kajs pojavio u snu jednog od vojnika Halid-bin-Velida radijallahu teala anh, i rekao mu, “Idi Halid-bin-
Velidu i reci mu da je jedan od muslimanskih vojnika, kada sam postao šehid, uzeo moj pancir sa mog
tijela. Njegov šator je na drugom kraju kampa. Kod njegovog šatora pase konj sa dugim ularom. Može li
on uzeti moj pancir od tog vojnika?” Ibni Kajjim-i Dževzijje kaže, “Taj čovjek je rekao Halidu svoj san.
Oni su otišli kod tog šatora i u njemu su našli pancir.”
ŠESTI DIO: Imam Sujuti citira u svojoj knjizi Šerh-us-sudur hadisi šerif koji nam Dejlemi
prenosi od naše majke (valide) Aiše radijallahu anha, koji kaže da mrtve vrijeđaju vijesti živih. Taj hadisi
šerif kaže, “Čovjeka u grobu uvrijedi sve što bi ga uvrijedilo i dok je bio [živ] kod kuće.” Imam
Kurtubi je ovako napisao u svojoj knjizi Tezkire, “Allah dželle-šanuhu daje mrtvim da preko meleka, ili
sa simbolom, ili znakom (išaretom), ili na neki drugi način znaju o djelima ljudi ovoga svijeta.” Ibnul-
Kajjim-i Dževzijje ovako piše u svojoj knjizi Kitab-ur-ruh, “Jedan od dokaza koji pokazuju da se duše
živih i mrtvih sastaju je činjenica da živi vide u snu mrtve i postavljaju im pitanja. Mrtvi mogu
informisati žive o stvarima koje oni ne znaju. Njihovi odgovori o prošlim i budućim događajima se
pokažu kao tačni. Oni često kažu gdje su zakopali nešto o čemu nisu nikada nikome rekli dok su bili živi.
Takođe se često vidi i to da mrtvi kažu o onim koji im nešto duguju, kao i to ko su bili svjedoci kada se
pozajmalo. Oni su isto tako često otkrili nešto što se uradilo u tajnosti, što niko nije znao, i stvari su se
ispostavile onako kako su oni saopštili. Još jedan začuđujući fenomen je i to, da onaj, za koga oni kažu
da će umrijeti na jedan izvjesni dan, umre na taj dan. Takođe je često viđeno (iskušeno) i to da mrtvi
otkrije nekom drugom neko tajno djelo jednog živog čovjeka. Kako je već prije rečeno, Sa’b i Sabit su,
nakon svoje smrti, razgovarali sa živim u snovima.” Imam Sujuti navodi u svojoj knjizi Šerh-us-sudur
da je Muhammed bin Sirin radijallahu anh rekao, “Sve što umrli otkrije je istina. Jer, mrtvac je u svijetu
u kom nema laži i grešaka. Oni koji su u tom svijetu uvijek govore istinu. Naša osmatranja i
razumijevanja potvrđuju ove naše izjave.” Ibnul-Kajjim i drugi su takođe tako rekli. Duša, zato što je
latif [tj. eterična], razumije događaje koji se ne mogu osjetiti ćulima. Hakim, kao i Bejheki u svojoj
knjizi Delail, prenose vijest da je Sulejman otišao jednom hazreti Umm-i Selemi. Ona je plakala. On ju
je upitao zašto plače? Ona je rekla, “Ja sam usnila Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. On je plakao.
Na njegovoj blagoslovljenoj (mubarek) glavi i bradi je bilo zemlje. Ja sam ga upitala, ‘Zašti je tvoje
blagoslovljeno (mubarek) lice tako?’ On je odgovorio, ‘Ja sam vidio da je moj unuk Husejn postao
šehid.’” Ovo isto citira i Hatib Tebrizi u svojoj knjizi Miškat-ul-mesabih. Ebiddunja rahmetullahi alejh
prenosi da je kopač grobova iz plemena Beni Esad rekao, “Ja sam jedna noći otišao na groblje. Iz jednog
groba se čuo glas koji je rekao, ‘O Abdullah!’ Drugi (iz drugog groba) je odgovorio, ‘Šta hoćeš
Džabire?’ Prvi je rekao, ‘Naš brat će nam sutra doći.’ Drugi je odgovorio, ‘Od njega nam neće biti
nikakve koristi. Neće nam’ proučiti dovu [kada ga kod nas ukopaju]. Moj otac je ljut na njega. On se je
zakleo da mu neće proučiti dovu.’ Sljedećeg jutra je došao čovjek i rekao mi, ‘Iskopaj grob između ova
dva groba.’ On je pokazao prstom na dva groba iz kojih sam čuo razgovor prošle noći. Ja sam ga upitao,
‘Kako se zovu osobe u tim grobovima?’ On je pokazao prstom, ‘Ovo je Abdullah. A ovo je Džabir.’ Ja
sam mu rekao šta sam prošle noći čuo. On je rekao, ‘Da, to je tačno. Ja sam se ja zakleo da mu neću
proučiti dovu. Međutim, ja ću sada prekršiti moju zakletvu, proučiću dovu, i daću kaznu (keffaret)’”

[Ebu Šudža Šehrdar Dejlemi je 558./1164. godine preselio na ahiret; Hakim Muhammed Nišapuri je
405./1014. godine preselio na ahiret; Sulejman bin Jesar, rob kog je Mejmuna radijallahu anha
oslobodila, je 107./726. godine preselio na ahiret; Velijjuddin Muhammed Hatib-i Tebrizi Šafi’i je
749./1347. godine preselio na ahiret, rahmetullahi alejhim edžma’in.]

SEDMI DIO: U pouzdanim knjigama piše da mrtvi rade s Allahovom dželle-šanuhu dozvolom
(izunom) poslove i da su od njih viđene mnoge stvari. Učenjak u nauci (alim) hadisa imam Sujuti u
svojoj knjizi El-mutekaddim, i hafiz ibn-i Hadžer u svojim fetvama, kažu, “Duše pravovjernih
(mu’mina) su na nivou, stepenu (mekamu), koji se zove Illijjin a duše nevjernika (kafira) su na mjestu
koje se zove Sidždžin. Svaka duša je povezana na nepoznat način sa svojim tijelom. Ova veza nije kao
ovosvjetski odnosi. Ovaj odnos je kao odnos nekoga (ko sanja) i šta on vidi u svojim snovima. Ali, veza
mrtvih sa njihovim tijelima, i drugim stvarima, je puno jača od veze živih sa stvarima koje sanjaju.
Dakle, nije teško pronaći slaganje i saglasnost između gore navedene izjave i Abdulberrovih riječi, ‘Duše
su kod njihovih grobova.’ Dušama je dozvoljeno da utiču (te’sir) i raspolažu (tesarruf) sa svojim tijelima
i da budu prisutne kod svojih grobova. Ako se mrtvac prebaci u drugi grob veza između duše i tijela se
neće poremetiti. Ta veza neće prestati čak i kada se tijelo raspane i kada njegove zemaljske materije,
tečnosti, i gasovi uđu u zemlju.” [Ahmed ibni Hadžer-i Askalani je 852./1448. godine u Egiptu preselio
na ahiret; Hafiz Jusuf ibnu Abdulberr Maliki je preselio na ahiret 463./1071. godine u Šatibi, u
Andaluziji (Španija).] Imam Sujuti je rekao, “Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Asakir od Abdullah-ibni-
Abbasa pokazuje da je dušama dozvoljeno da se povežu i da raspolažu (tesarruf) sa svojim tijelima čak i
kada su u Illijjinu. Kada je hazreti Dža’fer Tajjar postao šehid Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je
rekao, ‘Dža’fer Tajjar mi je došao jedne noći. Sa njim je bio melek (anđeo). Imao je dva krila.
Vrhovi krila su bili obojeni krvlju. Oni su išli u jemensku dolinu Biše.’ Ibni Adi prenosi hadisi šerif
od hazreti Alije ibni Ebi Taliba koji kaže, ‘Ja sam vidio Dža’fera bin Ebi Taliba među melecima. Oni su
davali radosne vijesti stanovnicima Biše (tražili muštuluk od stanovnika Biše) da će pasti kiša.’ Hakim,
učenjak (alim) u nauci hadisa, prenosi da je Abdullah ibni Abbas rekao da je sjedio sa Resulullahom
sallallahu alejhi ve sellem. Esma bint-i Umejs je takođe bila prisutna. Resulullah sallallahu alejhi ve
sellem je, nakon što je rekao alejkum selam, rekao, ‘O Esma! Malo prije mi je došao tvoj muž Dža’fer
sa Džebrailom i Mikailom. Oni su mi nazvali selam. Ja sam im odgovorio na selam. On mi je
rekao, “Abdullah-ibni-Abbasa Imao sam rane po cijelome tijelu, na sedamdeset tri mjesta. Ja sam
u desnoj ruci držao bajrak. Desna ruka mi je otsječena. Ja sam uzeo bajrak u lijevu ruku, lijeva
ruka mi je otsječena. Allah dželle-šanuhu mi je dao umjesto moje dvije ruke dva krila. Ja letim sa
Džebrailom i Mikailom. Ja kad god hoću izlazim iz dženneta. Ja kad god hoću ulazim i jedem
voće.”’ Kada je to Esma čula ona je rekla, ‘Da Allahove dželle-šanuhu blagodati (ni’meti) budu dobre za
Dža’fera! Ali ja se plašim da to ljudi, kada to čuju, neće vjerovati. O Resulullah! Bi li im to ti s minbera
rekao? Oni će tebi vjerovati.’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je počastio mesdžid i popeo se na
minber. On je, poslije zahvaljivanja Allahu dželle-šanuhu, i Njegovog veličanja, rekao, ‘Dža’fer ibni
Ebi Talib mi je došao sa Džebrailom i Mikailom. Allah dželle-šanuhu mu je dao dva krila. On mi je
nazvao selam.’ On je onda ponovio ono što je rekao Esmi o njenom mužu.” Ovi hadisi šerifi nam
otkrivaju da Allah dželle-šanuhu dozvoljava da Njegovi šehidi i dobre (salih) osobe urade korisne
poslove za ljude. Alimi hadisa su napisali mnoge vijesti koje nam saopštavaju takve informacije i
potvrđuju tu činjenicu. Imam Dželaleddin Sujuti nam saopštava jedan od njih: “Ibni Ebiddunja je rekao,
‘Ebu Abdullah Šami je otišao u rat protiv Vizantinaca. Oni su gonili neprijatelja. Dva muslimanska
vojnika su se odvojila od vojske. Jedan je rekao, ‘Mi smo vidjeli neprijateljskog komandira i napali smo
ga. Dugo smo ratovali. Moj prijatelj je postao šehid. Ja sam se prestao boriti, okrenuo sam se, i potražio
sam naše vojnike. Ja sam onda sam sebi rekao, “Sram te bilo! Što bježiš?”, i povratio sam se i napao sam
na neprijateljskog komandira. Udarac moje sablje ga je promašio. On me je napao, oborio me je, i sjeo je
na moja prsa. On je nešto zgrabio da me tim ubije. U tom momentu, moj mučki ubijeni (šehid) prijatelj je
ustao i zgrabio neprijatelja za kosu i povukao ga. Mi smo zajedno ubili kafira. Mi smo razgovarali i otišli
do jednog udaljenog drveta gdje je moj prijatelj legao mrtav. Ja sam ošao kod moje braće muslimana i
rekao im šta se desilo.’” Zenduvisti, autor knjige Ravdat-ul-ulema i alim hanefi mezheba citira i autora
knjige Zubdet-ul-fukaha i kaže da je takođe i on tako rekao. [Husejn bin Jahja Zenduvisti je 400./1010.
godine preselio na ahiret. Njegova knjiga Revdat-ul-ulema je jako čuvena] Mehamili, učenjak (alim) u
nauci hadisa, kaže da je Abdul’aziz bin Abdullah rekao, “Mi smo bili sa prijateljem u Damasku. Sa njim
je bila i njegova žena. Ja sam već znao da je njihov sin postao šehid. Konjanik nam se približavao. Moj
prijatelj mu je poželio dobrodošlicu. On je rekao svojoj ženi ‘Ovo je naš sin.’ ‘Neka je šejtan daleko od
tebe’ odgovorila mu je. ‘Nisi u pravu. Zar si zaboravio da nam je sin davno postao šehid?’ Čovjeku je
bilo žao radi toga šta je rekao. On se približio konjaniku. Nakon što ga je pažljivo osmotrio, on je rekao,
‘Tako mi Allaha ovo je naš sin!’ Žena je bila primorana da pogleda. Ona je uzviknula, ‘Tako mi Allaha,
on je!’ Moj prijatelj je rekao, ‘Ti si moj sine postao šehid, zar nisi?’ Konjanik mu je odgovorio, ‘Jesam
oče! Ali, Omer bin Abdul’aziz je upravo sada preselio na ahiret. Mi šehidi smo zatražili od našeg
Gospodara (Rabba) dozvolu da ga posjetimo. Ja sam takođe zatražio dozvolu da i vama nazovem selam.’
On se oprostio sa njima i otišao. Ubrzo se pročulo da je Omer bin Abdul’aziz preselio na ahiret.”
[Ahmed Mehamili Šafi’i je preselio na ahiret 415./1024. godine u Bagdadu; Omer bin Abdul’aziz je
preselio na ahiret 101./720. godine] Imam Sujuti dodaje, “Ove vijesti su tačne i istinite. Alimi hadisa su
ih zapisali sa njihovim dokazima. Ovu zadnju je napisao imam Jafi’i rahmetullahi alejh. I ja sam je
takođe ponovio da bi podržao njegovo pisanje.” U Sujutijevoj knjizi su napisani mnogi ovakvi događaji.
Oni koji žele da o ovom više pročitaju trebaju naći ovu njegovu knjigu. [Afifuddin Abdullah Jafi’i Šafi’i
je preselio na ahiret 768./1367. u Meki]

Imam Jafi’i piše, “Vidjeti mrtve u dobrom ili lošem stanju je ono što Allah dželle-šanuhu daje nekim od
Svojih robova kao kešf ili keramet. To je sa ciljem da živim dadne vesele vijesti, da ih opomene
(poduči), ili da proizvede činjenje dobrog djela za mrtve, ili da pomogne da se isplati [mrtvačev] dug.
Mrtvi se večinom vide u snu. Ali, ima ljudi koji ih vide i kad su budni. Ovo je keramet Evlija i ljudi od
hala.” On piše na jednom drugom mjestu, “Alimi ehli sunnet mezheba su rekli da se duše mrtvih ponekad
šalju iz Illijjina ili Sidždžina nazad, svojim tijelima u grobovima, to jest, kad to Allah dželle-šanuhu
hoće. To se većinom dešava u noćima petka (džume, tj. noćima između četvrtka i petka). Mrtvi se sastaju
i razgovaraju jedni s drugim. Džennetlije dobijaju blagodati (ni’mete). Oni koji zaslužuju mučenje (azab)
dobijaju mučenje. Duše u Illijjinu i Sidždžinu, iako njihova tijela nisu tamo, dobijaju ni’mete i azab.
Međutim, u grobu, i duša i tijelo dobijaju blagodat i patnju (ni’mete i azab).” Ibn-ul-Kajjim-i Dževzijje
ovako piše u svojoj knjizi Kitab-ur-ruh, “Iz ove evidencije [događaja] se može zaključiti da stanje (hal)
duše varira po jačini ili slabosti, veličini ili poniznosti. Stanja velikih duša nisu ista kao stanja drugih
(duša). Takođe je poznato da duše na ovom svijetu imaju drukčija stanja u odnosu na njihovu snagu,
slabost, i brzinu. Kada uporedimo dušu koja je pod kontrolom tijela, duša, koja je oslobođena ropstva i
veze s tijelom, ima drukčiju snagu, moć, djelotvornost, brzinu, i odnos prema Allahu dželle-šanuhu, i
prema svijetu materija. Sama duša je uzvišena, čista, velika, i ima veliku moć (himmet). Kada se ona
rastavi od tijela ona postaje [još više] drukčija. Ona može uraditi neke druge stvari. Duše ljudi kada umru
se vide u snu. One mogu uraditi izvanredne stvari koje nisu mogle uraditi dok su bile povezane sa svojim
tijelima. Često je viđeno (iskušeno) da jedna osoba, dvije osobe, ili nekoliko osoba pobijede veliku
vojsku. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekir, i Omer radijallahu anhuma su često sanjani
(viđeni u snu). Njihove duše su raspršivale i rastjerivale kafirske i zalimske vojske. Ovo što smo mi do
sada napisali je u skladu sa tumačenjima (tefsirima) petog ajeta sure Nazi’at nekih tumača (mufessira),
na primjer, Bejdavijevim tumačenjem: ‘Kada Evlijina duša izađe iz njegovog tijela ona ide u svijet
meleka. Ona onda ide da tumara po džennetskim bašćama. Ona takođe održava i ima i vezu i sa tijelom, i
utiče na njega.’” [Kadi Abdullah Bejdavi Širazi je preselio 685./1286. godine na ahiret u Tebrizu.]

OSMI DIO: Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul su nam otkrili da je dozvoljeno (moguće) živima
da budu svjesni blagodati i kazne (azaba) u grobu i da ga vide svojim (fizičkim) očima. Alimi ehli
sunneta vel-džema’at su nam jednoglasno prenijeli da u grobu postoji i blagostanje (ni’met) i mučenje
(azab) i da moramo vjerovati da se to dešava i duši i tijelu. Ovo je detaljno objašnjeno u knjigama o
vjerovanju (aka’idu). U kabursku kaznu ne vjeruju samo mu’tezile i haridžije. Iz hadisi šerifa, i
predaja (esera) Ashaba kiram radijallahu teala alejhim edžma’in, i pisanih djela selef-i salihina, se jasno
vidi da postoji kažnjavanje u grobu (ili kaburski azab). Izvjesni džahili to ne vjeruju zato što ne znaju za
ove dokaze. Biće korisno ako navedemo neke od tih dokaza da ojačamo njihov iman.

Mi smo već spomenuli da su Poslanici živi u svojim grobovima na jedan nama nepoznat način i da
obavljaju namaz. U Buhariji i Muslimu (Sahihejnu) se prenosi da oni idu na hadž poslije smrti. Što se
tiče onih koji nisu Poslanici, Ebu Nu’ajm citira da je Sabit-ul-Benani rekao, “Ja sam upitao Hamid-i-
Tavila ‘Da li samo Poslanici klanjaju namaz u grobovima?’ On je odgovorio, ‘Ne. I drugi ga takođe
mogu klanjati.’ Ja sam onda rekao, ‘O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Ako Ti ikada dadneš ikom dozvolu da
u svom grobu klanja namaz daj da i Sabitu bude suđeno da u grobu klanja namaz!’” Ebu Nu’ajm opet
kaže, “Šejban bin Džisr je rekao, ‘Kunem se Allahom dželle-šanuhu, osim koga nema drugog boga
(ilaha)! Ja sam stavio Sabita Benanija u grob. Sa mnom je takođe bio i Hamid Tavil. Mi smo ga prekrili
zemljom. Zemlja je na jednoj strani popustila. Ja sam pogledao u grob i vidio ga kako klanja namaz.’”
Muhammed ibni Džerir Taberi [preselio na ahiret 310./923. godine] u svojoj knjizi Tehzib-ul-Asar, i
Ebu Nu’ajm, prenose vijest od Ibrahima bin Samita koja kaže da su ljudi koji su u zoru (u vrijeme
sahura) prolazili pored groba Sabita Benanija čuli da se iz njegovog groba čuje glas učenja Kur’ani
kerima. Ovo je takođe zabilježio i Ebulferedž Abdurrahman ibnul-Dževzi Hanbeli [preselio na ahiret
597./1200. godine] u svojoj knjizi Safvet-us-safve. Tirmizi, Hakim, i Bejheki, prenose od Abdullaha ibni
Abbasa vijest (haber) koja kaže, “Neki Ashabi kiram su razapeli šator na mjestu gdje se nalazio
neoznačen grob. Oni su u šatoru čuli učenje sure Mulk. Kada se učenje završilo Resulullah sallallahu
alejhi ve sellem je došao u šator. Kada su mu oni rekli šta su čuli on je rekao, ‘Ova časna sura (sure-i
šerif) štiti čovjeka od zagrobne kazne (kaburskog azaba).’” Ibnul-Kajjimi Dževzijje je rekao u svojoj
knjizi Kitab-ur-ruh, “Ovaj hadisi šerif potvrđuje da mrtvac u svom grobu uči [Kur’ani kerim]. I
Abdullah ibni Omer je, takođe, negdje razapeo šator i čuo učenje Kur’ani kerima u šatoru. On je to rekao
Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem koji je potvrdio njegove riječi.” Alim hadisa Zejnuddin ibni
Redžeb [Ebulferedž Abdurrahman Hanbeli, preselio na ahiret 795./1393. godine] ovako piše u svojoj
knjizi Ehval-ul-Kubur, “Allah dželle-šanuhu daje da Njegov dragi rob u svom grobu radi dobra djela.
Dužnost obavljanja ibadeta (molitve, bogosluženja) se završava kada čovjek umre. Za ibadet koji se
obavi u grobu se neće dobiti sevab. Međutim, mrtvi uživaju u izgovaranju Allahovog dželle-šanuhu
imena i obavljanju ibadeta. Tako isto uživaju i meleci i ljudi u džennetu. Oni u ibadetu osjećaju slast. Jer,
za one koji imaju čistu dušu, zikr i ibadet su najslađe stvari. Oni koji imaju bolesnu dušu ne mogu osjetiti
slast ovog zadovoljstva.” Ibnul Kajjim-i Dževzijje u svojoj knjizi Kitab-ur-ruh, Ibni Tejmijje, imam
Sujuti u svojoj knjizi Šerh-us-sudur, i mnogi drugi alimi su tako isto napisali. Ebul-Hasan bin Bera’ je
ovako napisao u svojoj knjizi Ravda, “Ibrahim, kopač grobova (mezardžija) je rekao, ‘Ja sam iskopao
grob. Iz groba, i iz komada ćerpića, sam osjetio miris miska. Ja sam pogledao u grob i vidio sam jednog
starca kako uči Kur’ani kerim.’ Muhammed bin Ishak ibni Mende [preselio na smrt 395./1005. godine] je
rekao da je Asim Sekati rekao, ‘Mi smo kopali grob u gradu Belhu. Unutrašnjost susjednog groba se
vidila. Jedan starac u zelenim kefinima je držao u rukama Kur’ani kerim i učio.’” Ima jako puno ovakvih
događaja koji su zapisani u knjige. Alim hadisa Ebu Muhammed Abdullah Halal Maliki [preselio na
ahiret 616./1219. godine u Egiptu] je napisao u svojoj knjizi Keramat-ul-evlija da je Ebu Jusuf Gasuli
rekao da je on u Damasku posjetio hazreti Ibrahima bin Edhema. Ibrahim mi je rekao, “Ja sam danas
vidio jednu predivnu stvar.” “Šta?” upita ga Ebu Jusuf. “Ja sam stajao u groblju kod jednog groba. Grob
se otvorio. Iz njega se pojavio jedan starac u zelenim kefinima. On je rekao, ‘O Ibrahime! Allah dželle-
šanuhu me je za tebe povratio u život. Možeš me pitati šta hoćeš.’ Ja sam ga upitao, ‘Kako je Allah
dželle-šanuhu sa tobom postupio?’ On mi je odgovorio, ‘Moja loša djela su me okružila. Allah dželle-
šanuhu je rekao da mi je oprostio iz tri razloga: Zato što sam volio onog koga je On volio, zato što na
svijetu nisam nikada pio alkoholna pića, i zato što sam došao pred Njega s bijelom bradom. On je rekao
da bi se stidio kazniti mu’mina koji tako pred njega izađe.’ Starac je onda nestao u grob.” Ibnul Dževzi je
napisao u svojoj knjizi Safvet-us-Safve: “Ummul Esved je rekla da je Mu’aze, njena dojilja, rekla,
‘Otkako je moj sin Ebus-Sahba postao šehid za mene je ovaj svijet postao zatvor. Ja ne uživam ni u
čemu. Međutim, ja želim da živim samo radi nade da bi mogla učiniti nešto što bi mi doprinijelo
Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo, kako bi se u džennetu sastala sa mojim sinom Ebu-Sahbom.’
Muhammed bin Husejn je rekao: Mu’aze je plakala kada je prelazila na onaj svijet (ahiret). Onda se je
nasmijala. Kada su je upitali šta je povod za to ona je odgovorila, ‘Žalim zato što [zbog smrti] prekidam
namaz, post, učenje Kur’ani kerima, i ponavljanje Allahovog dželle-šanuhu imena (zikr). Onda sam
vidjela Ebus-Sahbu. On je bio u zelenoj odjeći (koja se sastojala) iz dva dijela. Ja ga nisam vidjela takog
ni kad je bio živ. Ja sam se zato nasmijala.’ Mu’aze je vidjela hazreti Aišu radijallahu anha. Ona nam
prenosi od nje hadisi šerife. Veliki alimi kao što su Hasan Basri, Ebu Kilabe, i Jezid Rekaši, prenose
Mu’azine rivajete hadisa.”

[Ibrahim Misri, autor knjige Zubde, je preselio na ahiret 957. godine; Muhammed ibni Džerir Taberi je
preselio na ahiret 310./923. godine; Ebulferedž Abdurrahman ibnul-Dževzi hanbeli je preselio na ahiret
597./1200. godine; Ibni Ishak Muhammed je preselio na ahiret 151./768. godine u Bagdadu; Ibni Mende
Muhammed je preselio na ahiret 395./1005. godine; Ebu Muhammed Abdullah Halal maliki je preselio
na ahiret 616./1219. godine u Egiptu; Ibni Redžeb hanbeli je preselio na ahiret 795., rahmetullahi teala
alejhim edžma’in.]

Bilo je onih koji su bili očevici kaburskog mučenja (azaba). Značenje četrdeset šestog ajeti kerima sure
Mu’min kaže, “Faraonu i njegovim ljudima je svakog jutra (sabaha) i večeri (akšama) pokazana
džehennemska vatra u kojoj će biti” (40, 46) Hadisi šerif u Buhariji i Muslimu kaže, “Kad bi vi bili u
stanju da očuvate tajnu ja bih učinio dovu da On i vama dadne da čujete zagrobno mučenje
(kaburski azab) kao što je meni dao da ga čujem.” U grobu se muče zajedno i tijelo i duša. Jer, oni su
zajedno činili grijehe i nevjerstvo (kufr). Kažnjavanje same duše nije u skladu sa božjom (ilahi) pravdom
i konačnom mudrošću (hikmetom). Alimi su rekli da, iako se vidi da se tijelo raspada i nestaje u grobu,
ono postoji u Allahovom dželle-šanuhu znanju. Mnogi Ashabi kiram su vidjeli i rekli da su i duše i tijela
mrtvih u azabu. Ibn-i Kajjim-i Dževzijje je napisao u njegovoj knjizi Kitab-ur-ruh, i Imam Sujuti u
njegovoj knjizi Šerh-us-sudur, i Abdurrahman ibni Redžeb Hanbeli u njegovoj knjizi Ehval-ul-kubur,
“Neko je rekao u Resulullahovom prisustvu, ‘Ja sam vidio da se neko pojavio iz zemlje. Čovjek ga je
udario štapom i on je nestao u zemlju i to se tako ponavljalo kad god je on ustajao iz zemlje.’ Resulullah
sallallahu alejhi ve sellem je ovako rekao, ‘Osoba koju si vidio je bio Ebu Džehl. On će biti tako
mučen do Kijameta.’” Ova i take slične vijesti (haberi) potvrđuju da svako može vidjeti kao i Poslanici
i Evlije šta se dešava u grobu. Viđenja Evlija se ne mogu nikada poreči. Oni vide s Allahovom dželle-
šanuhu svemoći (kudretom).

Sve što smo do sada napisali dokazuje da su mrtvi živi u svojim grobovima na jedan nama nepoznat
način koji se može nazvati “zagrobni život”. Svi učenjaci (alimi) islama su rekli da smrt nije kraj
postojanja već seoba iz jedne kuće u drugu. Poslanici alejhimussalavatu vetteslimat, i Evlije rahime-
humullahu teala, su nastojali da rašire islam. Oni su svi [poslije svoje smrti] dobili stepen šehidstva. U
Kur’ani kerimu je jasno i glasno rečeno da su šehidi živi. Zašto bi onda bilo čudno činiti preko njih
tesebbub, tešeffu, i tevessul? “Tesebbub” znači “tražiti od njih, kao sredstva (sebeba), da pomognu u
Allahovom dželle-šanuhu prisustvu”. “Tevessul” znači “tražiti od njih da nam oni učine dovu zato što su
oni i na ovom i na onom svijetu Allahovi dželle-šanuhu predragi robovi”. Kur’ani kerim kaže da će im
biti dato sve štogod hoće i odobreno sve štogod požele. Može li se neko optuživati zato što traži od
ovakvih mrtvih ljudi nešto što se moglo tražiti od živih ljudi? Može li se ukoriti neko zato što je
pribjegao grobu Poslanika i Evlija, kao sredstu i posredniku (sebebu i vesili), iako on vjeruje da nema
drugog stvaraoca osim Allaha i da će samo sam Allah dželle-šanuhu stvoriti ono što on očekuje od njih?
Oni koji vjeruju da su oni istruli, i postali zemlja, i nestali, ovo sve poriču. Oni koji ne znaju islam i ne
mogu da shvate njihovu veličinu i uzvišenost ne vjeruju. Oni koji ne shvataju čast i uzvišenost Poslanika
i Evlija su vjerski neuki (to jest, dinski džahili). Oni nisu shvatili islam. Muslimani koje oni smatraju
neukim su učeniji i inteligentniji od njih. U hadisi šerifima i riječima alima islama je jednoglasno rečeno
da je dozvoljeno odlaziti na grobove Poslanika alejhimussalavatu vetteslimat i Evlija i tražiti nešto od
Allaha dželle-šanuhu upotrebljavajući njih kao sredstvo i posrednika (sebeb i vesile), i zamoliti ih da se
zauzmu za nas na kijametskom danu (tj. da nam učine šefa’at). Neka su sve hvale i zahvale (hamd i šukr)
Allahu dželle-šanuhu koji nam je dodjelio blagodat vjerovanja u hadisi šerife Muhammeda alejhisselama,
najvišeg i najodabranijeg od svih ljudskih bića, i knjige istaknutih i predragih koji su ga slijedili! Da nam
naš Gospodar nije učinio ovo dobro i dodijelio ovu veliku blagodat mi to ne bi mogli sami sobom shvatiti
i pronaći. Mi bi bili upropašteni (uhelaćeni).

Mi ćemo sada citirati ajete koji potvrđuju da je dozvoljeno tražiti od Allaha dželle-šanuhu da stvori
putem, preko Poslanika i Evlija, to jest, da (je dozvoljeno da) ih uzmemo kao sredstvo i posrednika
(sebeb i vesile): Značenje trideset osmog ajeta sure Maide, “O vjernici! Bojte se Allaha dželle-šanuhu!
Tražite posrednika (vesile) da Mu se približite.” (5, 38) i značenje pedeset sedmog ajeta sure Isra,
“Ima onih koji čine dovu i ibadet. Oni traže posrednika (vesile) i sredstvo (sebeb) da se približe
svome Gospodaru (Rabbu). Oni žele sredstvo (sebeb) koji će ih najviše približiti Allahu dželle-
šanuhu.” (17, 57) Allah dželle-šanuhu u ovim ajeti kerimima strogo naređuje da se ljudi čvrsto uhvate za
sredstvo (sebeb) i posrednika (vesile). On kaže da će mu se oni najviše približiti preko posrednika
(vesile). On nije propisao jednu izvjesnu stvar kao posrednika (vesile). Prema tome, posrednik (vesile) je
sve ono što izaziva Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo [i ljubav]. To znači, kod Allaha dželle-šanuhu
nisu samo njihove dove [tj. dove mrtvih] posrednik (vesile), kako to haridžije kažu, već su (kod Allaha
dželle-šanuhu) takođe posrednik (vesile) i njihovo zauzimanje (šefa’at), i njihovi stepeni (mertebe), i
njihove vrijednosti, i oni sami. [Ovaj ajeti kerim (Isra, 57) je napisan i na 97. stranici drugog izdanja
vehabijine knjige, koja takođe citira i Katadine riječi, “Približi se Allahu dželle-šanuhu obavljajući
ibadete sa kojima je On zadovoljan”. Ali, on dodaje da su putevi Poslanika i njihovih sljedbenika
posrednici, a ne oni sami. Njihov put može biti vesile a oni ne mogu biti vesile!?] Alimi ehli sunneta su
rekli da su posrednici i Poslanici, i njihovi sljedbenici (tabi’je) lično, sami sobom, posrednici (vesile),
isto kao što su i njihova zauzimanja (šefa’ati), i stepeni (mekami), i natprirodne pojave (kerameti), i
dove, kao takođe i njihov put, to jest, iman, ibadet, i ihlas posrednici. Oni koji kažu da oni ne mogu biti
posrednici kleveću Kur’ani kerim, hadisi šerife, Poslanike, i Evlije. Kur’ani kerim i hadisi šerifi jasno
kažu da Poslanici i Evlije mogu biti posrednici (vesile).

Značenje trideset trećeg ajeta sure Enfal kaže, “Ja te kafire neću kazniti sve dok si ti među njima.” (8,
33) Kako piše u knjigama tefsira i u Buhariji, kafiri su se ismijavali s našim Poslanikom, i govorili mu,
“Reci tvom Gospodaru (Rabbu) neka nas brzo kazni.” Ovaj ajeti kerim je objavljen na njihove riječi. On
kaže da Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem mubarek časno tijelo (koje se nalazi) među njima
sprečava kaznu (azab) kafira. Ne može se reći da je Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem nivo
poslanstva, ili njegovo činjenje dove, ili njegovo zauzimanje (šefa’at) spriječilo kaznu. Jer, kafirima se
niti čini dova niti se za njih zauzima (šefa’at), niti im pomaže poslanstvo u koje oni i ne vjeruju.

Značenje istog ajeta kaže, “Allah dželle-šanuhu ih ne kažnjava zato što traže oprost (čine istigfar).”
Velika većina selefi salihina je rekla da ovaj ajeti kerim znači, “Ja ih ne kažnjavam zato što će oni imati
djecu koja će tražiti oprost (istigfar).” Allah dželle-šanuhu je rekao “Ja ih ne kažnjavam”, zato što je
odlučio u vječnoj prošlosti da će nevjernička djeca vjerovati. Dakle, prema alimima koji su tako rekli,
čestice dolazećih muslimana, u krvi kafira, su izazvale sprečavanje kazne.

Značenje dvije stotine pedeset prvog ajeta sure Bekara i četrdesetog ajeta sure Hadždž glasi, “Da je
Allah dželle-šanuhu dozvolio ljudima da budu slobodni jedni prema drugima (da ih ne suzbija)
dunjaluk bi bio naopačke.” (2, 251; 22, 40) Neki učenjaci koji su eksperti u tumačenju Kur’ani kerima
(tj. alimi tefsira) su ovako protumačili ovaj ajeti kerim, “Da Allah dželle-šanuhu nije stvorio pravovjerne
(mu’mine), da je stvorio samo kafire, svijet bi bio u potpunom neredu. Tijela mu’mina štite svijet od
nereda.” Čovjekova sreća (se’adet) je u njemu samom. Ona se ne može dobiti na osnovu njegovih djela.
Zato hadisi šerif kaže, “Čovjek je dobar (sa’id) ili loš (šaki) prije nego što dođe na svijet.” Samo,
izgleda, da dobra djela utiču da čovjek bude dobar (sa’id), ali to u stvarnosti nije tako. Zato hadisi šerif
kaže, “Neko radi zlo koje ga odvede u džehennem. On čuje džehennem. Ako je on u Umm-ul
kitabu, to jest u božanskom znanju (ilm-i ilahi) dobar (sa’id), on učini nešto što će ga u njegovim
zadnjim danima odvesti u Džennet i on ode u džennet.” Čovjekova djela ne vode čovjeka u džennet.
Ona djeluju kao sredstvo (sebeb) da on ode u džennet. Zato hadisi šerif kaže, “Niko neće otići u džennet
za svoja dobra djela i ibadete.” Kada su upitali, “O Resulallah! Je li to isto tako i za tebe?”, on im je
odgovorio, “To je takođe isto tako i za mene. Ja ću se spasiti (kutarisati) samo s Allahovom dželle-
šanuhu milošću (merhametom) i dobrotom (ihsanom).” Ne može se reći da će onaj ko radi dobra djela
i ibadete sigurno otići u džennet. Međutim, može se reći da će onaj za koga je u vječnoj prošlosti (ezelu)
odlučeno da bude dobar (sa’id) sigurno otići u džennet. Biti dobat (se’adet) ili biti loš (šekavet) ne ovise
o čovjekovim djelima već o njegovoj biti, prirodi. Allah dželle-šanuhu je izabrao Muhammeda
alejhisselam između svih drugih ljudi i učinio ga superiornijim od svih drugih Poslanika radi njegovog
blagoslovljenog (mubarek) zata (bića, biti). Ovo zna svaki mu’min. Ovo isto važi i za superiornosti
Resula, Nebija, i Evlija. Stepen (merteba), položaj, i svaki superioritet, su ovisni o prirodi bića (zata).
Priroda bića (zata) nije ovisna o položaju. [Na primjer, čovjek nije cijenjen zato što je general. Ali on je
postao general zato što je važan.] Prema tome, očigledno je da su vehabijske riječi, “Materija, predmet, i
osoba, ne mogu biti sredstvo (sebeb)”, pogrešne. Ajeti kerimi, hadisi šerifi, i Resulullahov sallallahu
alejhi ve sellem sunnet-i senijje pokazuju da su oni na pogrešnom i otpadničkom putu.

Hadisi šerif kaže, “Naši bolesnici su ozdravili berićetom naše zemlje i pljuvačke jednog od nas i
dozvolom (izunom) našeg Gospodara (Rabba).” Ako neko pomiješa čistu zemlju sa njegovom čistom
pljuvačkom i dadne je bolesniku kao lijek Allah dželle-šanuhu odobrava ozdravljenje. Sve, i zemlja, i
pljuvačka, i farmaceutski lijekovi sa izvjesnim djelotvornim učinkom, su materije, tijela, tj. biti, esencije
(zatovi). Mi ne možemo misliti o njima da one imaju rang ili korist ili zauzimanje. Sahih hadisi šerif u
zbirci Sahih Muslim, imama Muslima Šafi’ije rahmetullahi teala alejh, kaže, “Zemzem voda ima
dejstvo prema namjeri onoga ko je pije.” Kada se Zemzem voda pije s namjerom da se dobije bilo šta,
bez obzira odnosilo se to na ovaj ili na onaj svijet, ona to obezbjeđuje. Ovo je često iskušeno. Svako zna
da je voda zat, materija. Ne može se misliti da ona utiče svojim rangom djelotvornošću, dovom, i
zauzimanjem, da obezbjedi zdravlje i korist.

Kako je definisano u sahih hadisi šerifu, i kako su nam jednoglasno prenijeli svi alimi fikha, mjesto
između vrata Ka’be i kamena (koji se zove) Hadžer-ul-esved se zove Multezem. Ako neko na tom
mjestu dotakne svojim stomakom zid Ka’be, i učini da mu Multezem bude posrednik (vesile) za njegovu
dovu, i zamoli Allaha dželle-šanuhu, Allah dželle-šanuhu će ga zaštititi od gubitka i štete. To je često
iskušeno. Kao što svako zna Multezem se sastoji od nekoliko kamenova u zidu Ka’be. Ovo kamenje je
zat, materija. Kao što je Allah dželle-šanuhu dao svakoj materiji izvjesne karakteristike On je tako dao i
ovom kamenju osobinu da bude posrednik (vesile) za dobru svrhu i korist. [Isto kao što je On dao
aspirinu da (bude posrednik i) ublaži bol, i kvinidinu da bude (posrednik, odnosno,) lijek protiv malarije,
i alkoholnim pićima (da budu posrednici i) da opijaju, On je isto tako dao ovom kamenju dejstvo da bude
posrednik za uslišavanje dova, i da nije kao drugo kamenje.]

Ovakvi korisni efekti su dati mjestima posjete (oko Ka’be), kao na primjer, mjestu pod olukom na
sjevernoj strani Ka’be; mjestu koje se zove Mekam-i Ibrahim, koji je nasuprot vrata Ka’be u Mesdžid-i
Haramu; i crnom kamenu na čošku Ka’be, koji se zove Hadžer-ul-esved, njegovom ljubljenju, ili diranju
(milovanju) rukom ili licem. Allah dželle-šanuhu je dao ovim materijama dejstvo uslišavanja dova onih
koji se preporuče preko njih (koji kroz njih učine dovu), to jest, onih koji ih uzmu kao posrednike kada
Njemu čine dovu. Zar nije moguće -- kada se zna, vidi, i vjeruje da ove materije (stvari) djeluju kao
posrednici (vesile) za uslišavanje dova -- da dove budu uslišane i kroz Resulullahovo posredstvo, i
posredstvo Allahovih dželle-šanuhu predragih robova koji ga slijede? Ako se neko usudi reći da
uspostavljeno djelotvorno dejstvo i posredovanje zemlje, Zemzem vode, kamenja Multezema, Mekami
Ibrahima, gdje se nalaze otisci mubarek Ibrahimovih alejhisselam stopala, i kamena Hadžer-ul-esveda, ne
dokazuje da su grobovi Poslanika i Evlija posrednik (vesile) i sredstvo (sebeb), njegove riječi će pokazati
da je on vjerski neuk (džahil) i da se ne stidi Allaha, Resulullaha, i muslimana. Jer, Ashabi kiram
alejhimurridvan su puno cijenili Resulullahovu sallallahu alejhi ve sellem časnu ličnost (zat-i šerif) i
izražavali joj (ličnosti, njemu) najdublje poštovanje.

Urvet-ibn-Mes’ud-es-Sekafijeve riječi, koje se nalaze u Buhariji, su čuvene. One glase: “Ja sam otišao
Resulullahu kao izaslanik nevjernika za mirovni ugovor na Hudejbiji. Nakon toga sam se vratio u Meku i
rekao Kurejševićkim plemićima, ‘Kao što vam je već poznato, ja sam više puta posjećivao perzijske
šahove zvane Kisre i vizantinske kraljeve zvane Cezare i Abesinijske vladare zvane Neguse. Ja nisam
vidio da je ijedan od njih poštovan na bilo koji način kao što Ashabi poštuju Muhammeda alejhisselam.
Ja nisam vidio da je njegova pljuvačka pala na zemlju. Njegovi Ashabi su je hvatali i mazali po svojim
licima i očima. Oni su se utrkivali da uhvate vodu kojom je uzimao abdest i da je sačuvaju radi njenog
bereketa (berićeta). Kada se šišao, ili kada je kratio bradu, njegovi drugovi (Ashabi kiram) su hvatali
njegovu svaku dlaku prije nego što bi dotakla tlo i čuvali je kao najskupocjeniji dragulj. Oni ga, iz
dubokog poštovanja i stida prema njemu, ne gledaju (direktno) u lice.’” Iz ovog se vidi koliko su Ashabi
kiram radijallahu teala anhum edžma’in cijenili i poštovali i najmanje djeliće Resulullahovog sallallahu
alejhi ve sellem zata, čak i ono (one stvari) što bi drugi smatrali ružnim i prljavim. Može li se reći da je
ovo duboko poštovanje i stid bilo radi toga što im je njegova blažena (mubarek) pljuvačka i voda od
abdesta, koja je dotakla njegovo blaženo (mubarek) tijelo, činila dovu ili zagovarala za njih (činila
šefa’at) ili imala neki rang ili vrijednost? To su sve bile materije. Ali te materije su postale dragocjene
zato što su došle od najčasnijeg bića (zata), materija njegovog tijela. Iako vehabije i oni koji slijede
njihov put kažu da su oni pravi vjerski ljudi i monoteisti oni drže da je Resulullah sallallahu alejhi ve
sellem ravan idolu Latu. Oni upoređuju ono što su Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i njegovi Ashabi
radijallahu anhum edžma’in radili i naređivali da se radi s idolatrijom. Mi se utičemo Allahu dželle-
šanuhu od njihovog govora, mišljenja, i vjerovanja.

Ima toliko hadisi šerifa koji potvrđuju da je dozvoljeno tražiti ispunjenje želje od Allaha dželle-šanuhu,
uzimajući pri tome Poslanike alejhimussalavatu vetteslimat i one istaknute i predrage Evlije koje su
slijedile njihov put kao posrednike (vasitu) da naši zli neprijatelji na njih ne mogu nikada odgovoriti. Oni
postaju potpuno zbunjeni. Kako piše u knjigama Buharija i Muslim, Esma binti Ebi Bekr, radijallahu
teala anha ve Ebiha, je pokazala onim oko sebe zeleni ogrtač (džubbe) našeg Poslanika. On je imao
svilenu kragnu. Ona je rekla, “Hazreti Ajša je imala kod sebe ovaj ogrtač. Ja sam ga uzela poslije njenog
prelaska na onaj svijet. Mi stavljamo ovaj ogrtač na naše bolesnike i tako ih liječimo. Naši bolesnici
ozdrave kada ga nose.” Kako vidimo Ashabi kiram alejhimurridvan su upotrebljavali ogrtač kao sredstvo
za izliječenje zato što ga je nosio vlasnik svih vrsta superioriteta, Allahov dželle-šanuhu voljeni Poslanik,
sallallahu teala alejhi ve Alihi ve sellem.

Muhammed Humejdi Ezdi Maliki Andalusi je od dva sahiha [Buharije i Muslima] napravio knjigu u
kojoj citira Abdullaha bin Mevhiba, da je rekao, “Moja žena mi je dala čašu vode i poslala me našoj
majci Ummi Selmi. Hazreti Ummi Selma je donijela srebrenu kutiju. U njoj su bile dlake sa
Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem časne brade. Ona je u tu čašu vode stavila časne [dlake] brade i
onda ih izvadila. Oni koji su patili od uroka ili nekih drugih tegoba su imali običaj da donesu vode i da je
tako posvete i da se izliječe pijući tu vodu. Ja sam pogledao u tu srebrenu kutiju i u njoj sam vidio
nekoliko crvenih dlaka.”

Humejdi, u istoj knjizi koja je napravljena od Buharijinog i Muslimovog sahiha, citira Sehl- bin-Sa’da,
koji kaže, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mi je dao na poklon svoju mubarek košulju. Moja
majka ju je htjela uzeti od mene. Ja sam joj rekao da ja hoću da je upotrijebim za svoj kefin. Ona je rekla,
‘Ja sam samo htjela da se oberićetim tom mubarek košuljom našeg efendije Resulullaha.’” Vidi se da su
Poslanikovi sallallahu alejhi ve sellem Ashabi kiram upotrebljavali njegovu mubarek košulju kao način i
sredstvo za zaštitu i spas od kazne [na onom svijetu].

U Buhariji i Muslimu je zabilježeno da je Ummi Selim rekla, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je
spavao kod mene. Njegovo mubarek lice je bilo orošeno biserima znoja. On se probudio dok sam ja
sakupljala njegov znoj i stavljala ga u nešto. On me je upitao, ‘O Ummi Salim! Šta to radiš?’ Ja sam
mu odgovorila, ‘O Resulullah! Ja hoću da se moja djeca oberićete tvojim znojem.’ On je rekao, ‘Dobro
radiš.’” Ibni Melek je napisao u komentaru knjige Mesabih, “Ovaj hadisi šerif pokazuje da je
dozvoljeno tražiti Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo preko stvari koje su velikani tesavvufa, alimi, i
dobri (suleha) upotrebljavali.”

Imam Muslim rahime-hullahu teala je napisao u svom sahihu: “Medinjani su poslije jutarnje molitve
(sabah namaza) uobičajavali nositi Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem posude s vodom. On je u
svaku posudu zamočio svoje mubarek ruke.” Ibn-ul Dževzi kaže u svojoj knjizi Bejan-ul muškil-il
Hadis, “Medinjani su na taj način postizali blagoslov i napredak (berićet, bereket) kroz Resulullaha
sallallahu alejhi ve sellem. Bolje je da alim ne odbije one koji mu tako dođu da dobiju blagoslov
(berićet).” Iz ovih Ibni Dževzijinih riječi, i imamovih Nevevijevih komentara na Sahih-i Muslim, i
Kadijinih Ijadovih u knjizi Muslim šerh-i, i (riječi) hanefi alima Abdullatif-ibni-Meleka, rahmetullahi
alejhim edžma’in, se razumije da, suprotno onom što haridžije misle, ovakav način traženja (i postizanja)
blagoslova (berićeta) i koristi (faidi) nije specifičan samo za Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem.
[Očigledno je da haridžije ili ne znaju za knjige ovih islamskih učenjaka (alima) ili namjerno insistiraju
na tvrdoglavosti, što dokazuje njihove zle ideje i namjere.]

Buharija citira u svojoj knjizi da je Ibni Sirin rekao, “Meni je dopala jedna dlaka iz časne brade našeg
efendije Resulullaha. Ja sam to rekao Ubejdi. On je rekao, ‘Ja bih volio više od svega na svijetu da imam
jednu dlaku iz te časne brade.’”

Buhari šerif kaže da je Enes bin Malik, koji je imao čast da dugo služi Resulullaha sallallahu alejhi ve
sellem, oporučio da se zajedno sa njim zakopa u grob i jedna dlaka iz (Poslanikove alejhisselam) časne
brade. On je želio da sa njom izađe pred Allaha dželle-šanuhu. U knjizi Šifa piše, “Jedan od
Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem kerameta i vrlina (fazileta) je i ovo: Halid bin Velid radijallahu
anh je uobičajavao nositi sa sobom, u svom turbanu, jednu dlaku iz (Resulullahove alejhisselam) časne
brade. On je u svim bitkama u kojima je imao tu mubarek dlaku izvojevao pobjedu.” Zašto onda Allah
dželle-šanuhu ne bi ispunio želje, kada se uzme Resulullahova sallallahu alejhi ve sellem blagoslovljena
ličnost (mubarek zat-i šerif) kao posrednik (vesile), kada je Halidu ispunjena želja posredstvom
(sebebom) samo jedne mubarek dlake? Imam Muhammed Busajri rahmetullahi alejh, veliki alim islama i
zaljubljenik u Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, predivno izražava ovu delikatnost u knjizi Kaside-i
burde.

Buharija i Muslim navode u svojim sahihima da je Abdullah ibni Abbas rekao, “Resulullah sallallahu
alejhi ve sellem je prošao pored dva groba. On je shvatio da su oni koji u njima leže u azabu. On je
zatražio hurminu granu. Prelomio ju je na dva dijela i zabo po dio na svaki grob. On je rekao, ‘Sve dok
su ove grane zelene njihova patnja će biti ublažena.’” Hadisi šerif nas uči da se mogu na grob staviti
hurmine grane sa ciljem da se patnja umanji. Allah dželle-šanuhu radi bereketa (berićeta) zelene trave
smanjuje kabursku patnju. Zelena trava je materija (zat). Ublažavanje patnje putem sađenja (zelenih
biljaka) nije samo specifično za Resulullaha. Alimi islama su jednoglasno rekli da se hurmine grane
uvijek mogu zasaditi na grobovima. U muslimanskim grobljima se radi toga sade čempresi. Kada se
jedan takav predmet, kao grana hurme, može uzeti kao sredstvo za umanjivanje patnje (azaba), zašto se
onda najcjenjeniji i najodabraniji od svih ljudskih bića i stvorenja ne bi mogli uzeti kao sredstva (sebebi)
i posrednici (vesile)? Može li iko ko ima razuma i logike ovome prigovoriti?

Dozvoljeno je upotrebljavati materije i zatove kao sredstva preko kojih ćemo (se umiliti Allahu dželle-
šanuhu i) dobiti Njegovo zadovoljstvo. Ebu Sufjanova žena, Hind je u bici na Uhudu odgrizla, pojela
komad hazreti Hamzine radijallahu anhuma jetre. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao,
“Hamza je kod Allaha jako cijenjen (na velikom nivou). On neće dozvoliti nijednom dijeliću
njegovog tijela da gori (bude) u džehennemu.” [Ovaj hadisi šerif još bolje pokazuje da je Hind postala
vjernica i da neće ići u džehennem.] Resulullah je rekao Maliku bin Sinanu radijallahu anh, koji je popio
Resulullahovu blagoslovljenu (mubarek) krv, “Ti nećeš goriti u džehennemskoj vatri!” Isto tako, i kad
je Abdullah bin Zubejr radijallahu anh popio njegov hadžamat (ispuštenu krv), on ga nije ukorio već mu
je rekao, “Mnoge stvari će ti se desiti od ljudi. I mnoge stvari će se ljudima desiti od tebe.” On je
rekao ženi, koja je popila ostatak pića iza njega, “Tebe neće nikad boljeti stomak.” Ovaj hadisi šerif je
sahih. Ženino ime je bilo Bereke. Ovo su mnogi alimi saopštili u svojim knjigama, kao na primjer, Kadi
Ijad u njegovoj knjizi Šifa, i Kastalani u njegovoj knjizi Mevahib-ul-ledunnijje. O muslimani! Kada su
čak i krv, i slične stvari, koje su nekada pripadale Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem mubarek
tijelu sredstvo (sebeb) i posrednik (vesile) za spas od džehennemske vatre, i uklanjanje bolova, zašto
onda ne bi vjerovali da je i to mubarek tijelo, ili ličnost (zat), sredstvo i posrednik za slične koristi?
Njegov blaženi (mubarek) zat je od Allahovog dželle-šanuhu nura (svjetlosti). [Zato] njegova sjenka nije
nikada pala na zemlju. Džabir i mnogi drugi, radijallahu teala anhum, su nam rekli o tome. Hoćemo li
onog ko kaže, “On se ne može uzeti kao posrednik (vesile); On ne može biti sredstvo (sebeb) za
Allahovo dželle-šanuhu stvaranje,” smatrati njegovim sljedbenikom, (članom njegovog ummeta) ili
neprijateljem tog uzvišenog Pejgambera, koji je bio najviši od svih drugih Poslanika, i Allahov dželle-
šanuhu miljenik? U ajeti kerimima se kaže da je on bio milost (rahmet) čak i za nevjernike (kafire). Zašto
on onda ne bi bio sredstvo i posrednik milosti za muslimane ehli sunneta vel-džema’at koji ga vole?

Vesile (posrednik, medij, sredstvo) koje se naređuje u ajeti kerimu, “Tražite vesile!” uključuje i molitve
(ibadete), i dove, i blagoslovljene (mubarek) i ugledne zatove (ličnosti, materije). Hadisi i događaji koji
su gore navedeni to jasno dokazuju.

Ima puno ajeti kerima koji ističu da je dozvoljeno tražiti sve od stvorenja, čak i ono što Allah dželle-
šanuhu daje Svojim Evlijama kao natprirodno čudo (keramet), i što ljudi nisu u stanju učiniti. Jedan od
njih je i ajeti kerim u suri Neml. Značenje ovog ajeti kerima kaže da je Sulejman alejhisselam rekao, “O
moj narode (džema’atu)! Ko će (mi od vas) donijeti ovdje njen prijesto (kursi)?” (27, 38) Tu je,
među prisutnim, bilo i džina, i ljudi, čak i šejtana. Ifrit, jedan od zlih džina, je rekao, “Ja ti ga mogu
donijeti prije nego što ustaneš (sa ovog skupa).” Sulejman alejhisselam je rekao, “Treba mi brže.” Asaf
bin Berhija, Sulejmanov alejhisselam pisar, je rekao, “Ja ga mogu brže donijeti.” Belkisin prijesto je bio
u Jemenu. Sulejman alejhisselam je bio u Damasku. Između njih je bilo rastojanje od tri mjeseca dana
[hoda]. On je u tom momentu, ispod zemlje, (u jednom momentu) donijeo [i nju i njen prijesto] u
Damask. Prijesto je bio kao kauč, ukrašen zlatom i draguljima. To je bio (njegov) keramet. Allah dželle-
šanuhu daje keramet Svojim Evlijama, Svojim dobrim robovima među ljudima, izvan Svog uobičajenog
običaja i zakona (načina djelovanja). Allah dželle-šanuhu u Kur’ani kerimu hvali keramete koje je On
dao (tom) Evliji, Njegovom dobrom robu. On nije ukorio Sulejmana alejhisselam zato što je tražio to
čudo (keramet). On nije rekao, “Zašto tražiš od nekog drugog kad sam ti Ja bliži od tvoje žile kucavice
(aorte)? Zašto ne tražiš od Mene ono što samo Ja mogu učiniti, i što ljudi nisu kadri učiniti?” Sulejman
alejhisselam je bio Allahov dželle-šanuhu Poslanik. On je znao da ta njegova riječ ili želja nije ništa
drugo do korištenje sredstava (sebeba), što je u skladu sa vjerom. Allah dželle-šanuhu naređuje ljudima
da se oni čvrsto uhvate za sredstva (sebebe). Tražiti nešto od Resulullaha i šehida i dobrih robova je isto
tako. To je način korištenja kerameta koje im je Allah dželle-šanuhu dao. Oni su sredstva (sebebi), i
načini (vasite), i posrednici (vesile). Samo Allah dželle-šanuhu stvara i daje. Kerameti Evlija su (tj.
potiču) iz superiotiteta i mudžiza (natprirodnih pojava) Poslanika salavatullahi alejhim edžma’in. Evlije
dobijaju keramet preko Poslanika zato što ih slijede.

Osamdeset deveti (89.) ajeti kerim iz sure Bekara je jedan od ajeti kerima koji otkriva da je dozvoljeno
pribjeći (tevessuliti) i tražiti posredstvo i zalaganje (šefa’at) od Allahovih dželle-šanuhu dragih robova, a
prije svih od efendije (sejjida) svih Poslanika, Muhammeda alejhisselam. Alimi hadisa su jednoglasno
rekli da je ovaj ajeti kerim objavljen za hajberske jevreje. Ovi jevreji su u vrijeme džahilijjeta, to jest
prije Resulullaha, bili u ratu sa plemenima Esed i Gatfan. Oni su, dok su ratovali, govorili, “O naš
Gospodaru (Ja Rabbi)! Pomozi nam radi prava (hakka) Poslanika kojeg ćeš Ti poslati u zadnje vrijeme
(ahiri zeman)!” Oni su izvojevali pobjede upotrebljavajući zadnjeg Poslanika kao posrednika (vesilu).
Ali, kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem došao i objavio islam oni su mu bili zavidni i
tvrdoglavo su odbili da ga vjeruju. Ibn-ul-Kajjim-i Dževzijje ovako piše u knjizi Bedaji’-ul-feraid,
“Jevreji su prije Resulullaha alejhisselam (u vrijeme džahilijjeta) bili u ratu sa svojim komšijama,
Arapima. Oni su tražili pomoć od Allaha dželle-šanuhu preko Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem
blagoslovljenog tijela (mubarek vudžuda) prije nego što je on i došao na ovaj svijet. Allah dželle-šanuhu
im je pomogao i oni su izvojevali pobjede. Ali, kada je Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem počeo širiti
islam oni nisu vjerovali u njega i tako su postali nevjernici (kafiri). Da ga oni ranije nisu vjerovali oni ne
bi tražili pomoć od Allaha dželle-šanuhu njegovim posredstvom.” Neki komentari na tefsir Bejdavi
citiraju da je Sa’duddin Teftazani [Ma’sud bin Omer Šafi’i, preselio na ahiret u Samarkandu 792./1389.
godine] rekao, “Oni [tj. židovi] su tražili pomoć spominjući Resulullahovo blagoslovljeno (mubarek)
ime. Oni su uzimali to blagoslovljeno ime kao svog zalagača i zagovornika (šefa’atdžiju).” Takijjuddin
Husni, jedan dobri alim (salih) i isposnik (zahid), je napisao u svojoj knjizi Mevlid-un-nebi, “Kada
musliman nauči o Resulullahovom lijepom ponašanju, blagosti, milosti, i strpljivosti, i shvati njegov
visoki nivo i superioritet kod Allaha dželle-šanuhu, on ga uzima kao posrednika (vesilu) za svoje svako
djelo. Jer, On je zagovornik (šefa’atdžija). Allah dželle-šanuhu ne odbija Njegovo zalaganje i
zagovaranje (šefa’at). On je Allahov dželle-šanuhu najdraži, miljenik (mahbub). Allah dželle-šanuhu
odgovara na molbe koji su napravljene kroz njegovo posredstvo i zalaganje (vesilu i šefa’at). Allah
dželle-šanuhu je to rekao u Kur’ani kerimu i tim nadahnuo (ilham) Svoje evlije. Kur’ani kerim nas
obavještava da su čak i njegovi (tj. Resulullahovi alejhisselam) neprijatelji, i neprijatelji svih muslimana,
dobijali što god su htjeli kada su uzimali njega kao posrednika (vesilu). Allah dželle-šanuhu kaže da im
je On dao što god su tražili zato što On njega neizmjerno voli i što ga je stvorio kao najuzvišenije
stvorenje. Abdullah ibni Abbas prenosi da su prije dolaska Resulullaha alejhisselam (tj. u doba
džahilijjeta) hajberski židovi ratovali s arapskim kafirima i da su od njih uvijek gubili bitke. Oni su, kad
god su činili dovu, ‘O naš Gospodaru (ja Rabbi)! Pomozi nas radi Tvog predragog Poslanika kog si nam
obećao poslati u zadnjem vremenu (ahiri zemanu)’, pobjeđivali Gatfan kafire. Međutim, kada im je Allah
dželle-šanuhu poslao Muhammeda alejhisselam kao Poslanika oni ga nisu vjerovali. Oni su postali kafiri.
Allah dželle-šanuhu to kaže u [gore spomenutom] ajeti kerimu (Bekara, 89). Mi vidimo da je
Muhammed alejhisselam toliko cijenjen, častan, i uzdignut u Allahovim dželle-šanuhu očima, da On čak
uslišava i kafirske dove, kada oni uzmu (u dovi) njega kao posrednika (vesilu). Iako je Allah dželle-
šanuhu znao da će jevreji biti najžešći neprijatelji tog Njegovog voljenog Poslanika, i da će mu puno
nauditi, On je uslišao njihove dove (molbe) kada su oni uzeli njega kao posrednika. Kada su njegov
ugled i posredstvo bili na jednom takom nivou, čak prije nego što je i došao na ovaj svijet, zar može
razumna i svjesna osoba tvrditi da ga je grijeh uzimati kao posrednika (vesilu) i zauzimača (šefa’atdžiju)
nakon što je Poslanik poslan kao milost svim svjetovima (svjetovima stvorenja)? Oni koji to
[posredovanje] ne vjeruju su gori od židova. Dova Adema alejhisselam, prvog poslanika, je takođe bila
uslišana kada je on u svojoj dovi upotrijebio njega [Muhammeda alejhisselam] kao posrednika (vesilu).
Ovo je opširno opisano u knjigama tefsira i hadisa. Oni koji razumiju ove dokumente će jasno vidjeti ko
su oni koji ne vjeruju da ga je dozvoljeno uzimati kao posrednika (vesilu).”

DODATAK: Stvari koje Allah dželle-šanuhu daje -- kada se Poslanici alejhimussalavatu

vetteslimat i Evlije rahime-humullahu teala uzmu kao posrednici (vesile) i zauzimači (šefa’atdžije) -- su
njihovi kerameti i uzvišenosti. Oni takođe imaju keramete i nakon njihove smrti, kad su u grobovima.
Alimi ehli sunneta vel-džema’at su jednoglasno rekli da je keramet istina i da je vadžib vjerovati u
keramet. Allah dželle-šanuhu nas obavještava da Evlije posjeduju keramete i nakon njihove smrti. Ajeti
kerim kaže da je Sulejman alejhisselam htio da se Belkisin prijesto prenese u jednom trenu iz jemenskog
grada Sebe’ u Damask. Ovaj prijesto je bio ukrašen zlatom i dragim kamenjem. Asaf bin Behrija ga je
donijeo u jednom trenu. Prijesto je prenešen bez ikakve štete i traga na njemu. Asaf je bio Evlija.
Prenošenje prijestola u jednom momentu je bio njegov keramet. U Kur’ani kerimu se u trideset sedmom
ajetu sure Al-i Imran spominje hazreti Merjemin keramet. Iako je samo Poslanik Zekerijja alejhisselam
ulazio u njenu sobu, on je, kad god je ulazio, vidio kod nje svježe voće. Ona bi mu odgovarala da je to
došlo od Allaha dželle-šanuhu. Alimi ehli sunneta su jednoglasno rekli da i Evlije imaju keramete isto
kao što i Poslanici imaju mudžize jer Allah dželle-šanuhu puno voli one koji slušaju i striktno slijede
Poslanike. (Mudžiza je natprirodna pojava, ili čudo, koje Allah dželle-šanuhu ispoljava preko Poslanika.
Natprirodna pojava ili čudo Evlije se zove keramet.) On im daje keramet i u životu i poslije smrti.
Mudžize Poslanika, i kerameti Evlija, potvrđuju njihovu istinitost čak i poslije njihove smrti. Jer, njihovi
neprijatelji, kafiri, koji su vidjeli njihove mudžize i keramete dok su bili živi, su mislili da su ih oni
naučili od drugih. Nakon njihove smrti je nemoguće tako govoriti i misliti o njihovim mudžizama i
kerametima. Allah dželle-šanuhu Lično stvara mudžize i keramete. Oni se dešavaju isključivo kroz
Njegovu Svemoć (kudret). On ih stvara kao naklonost (ihsan) i počast (ikram) Njegovim Poslanicima i
Evlijama, kroz njih i putem njihovog zauzimanja (šefa’ata). Mudžiza je [natprirodna pojava ili čudo i]
svjedok Poslanika, a keramet je svjedok dobrom mu’minu (evliji) koji istinski slijedi put Poslanika.
Poslanici su bezgrešni (tj. ma’sumi). To znači, oni nikad ne čine grijehe. Šejtan se ne može pojaviti u
obliku ili u tijelu Poslanika. Evlije su nasljednici Poslanika i šejtan im se ne može približiti. U mnogim
knjigama je zabilježeno da je šejtan bježao od Omera radijallahu anh i Abdullaha ibni Mes’uda
radijallahu anh i mnogih drugih sahaba radijallahu anhum. Ali Uši Ferganevi rahmetullahi alejh kaže u
svojoj kasidi Bed’ul-emali,

Evlije imaju keramete na ovom svijetu;

Oni su posjednici dobročinstva.

U ovom stihu nema ništa zbunjujuće za razumne i pametne ljude. Ovaj stih naglašava da se keramet
Evlija dešava na ovom svijetu zato što je bilo između ehli sunneta i mu’tezila nesuglasica po pitanju
kerameta na ovom svijetu. Mu’tezile su rekle da nema kerameta na ovom svijetu. Oni su mislili da će se
keramet pobrkati sa mudžizom i da se Pejgamber neće moći razlikovati od Evlije. Prema ehli sunnetu
onaj ko ima mudžizu mora objaviti da je Poslanik. Posjedniku kerameta je zabranjeno oglasiti da je
Evlija. Ako on kaže da je Evlija zaključiće se da on nije Evlija. Da su nemezheblije razumjele ovu
činjenicu oni se ne bi usudile da ljagaju Evlije sa ružnim riječima zindika i lažova. Gore navedeni stih
nam govori da se “keramet Evlija takođe dešava i na ovom svijetu. Allah dželle-šanuhu ispunjava želje
onih koji traže nešto od Evlije, ili traže njegovo zauzimanje (šefa’at).” Oni koji ne (znaju i) ne razumiju
puno misle da ovaj stih znači da Evlija ima keramet samo na ovom svijetu. Oni kažu da Evlija nema
kerameta poslije njegove smrti. Ovakvo tumačenje je potpuno pogrešno. Jer, duboko učeni alimi -- kao
na primjer Šerefuddin Halil Nedždžari Jemeni Hanefi [preselio na ahiret 632./1235. godine], u svom
komentaru koji se zove Nefis-ur-rijad a koji je komentar na knjigu Kasidat el-Emali; i šejh Ahmed,
komentator na knjigu Ešbah; [kao takođe i sejjid Ahmed Asim ef. Ajntabi rahmetullahi alejh, prevodilac
knjige Kamus, koji je preselio na ahiret 1234./1820. godine, u svom komentaru na knjigu Kasidat el
Emali] -- su objasnili ovaj stih isto onako kao što smo ga i mi gore objasnili. Čak se može reći da su svi
ljudi, [čak i poslije smrti], na ovom svijetu sve do proživljenja, tj. Do Sudnjaga dana (kijameta), tj. do
početka života na drugom svijetu. Ovo je takođe detaljno objašnjeno u knjizi Nuhbet-ul-leali koju je
napisao Muhammed bin Sulejman Halebi Rejhavi rahmetullahi alejh [preselio na ahiret 1288/1813.
godine]. Nuhbet-ul-leali je komentar na knjigu Kasidat el-Emali.

Poslije smrti Evlija je iskušeno (viđeno) bezbroj kerameta. Alimi su ih jednoglasno saopštili. Mi ćemo
ovdje spomenuti neke od njih. Buharija piše u svom sahihu, “Asim, jedan od ashaba kiram radijallahu
anh, je obećao Allahu dželle-šanuhu da neće nikada taći nijednog mušrika i da neće nikada dozvoliti
nijednom mušriku da ga ikada takne. Kada je on postao šehid idolopoklonici (mušrici tj. kafiri) su htjeli
da priđu njegovom tijelu. Dženab-i Hak (Allah dželle-šanuhu) je, da bi zaštitio Asima od njihovih ruku,
poslao pčele. Bilo je toliko pčela da mu se oni nisu mogli približiti. To je bio Asimov keramet poslije
njegove pogibije. Kafiri su zatvorili Hubejba, jednog od Ashaba kiram. Oni su mu rekli, ‘Mi ćemo te
osloboditi ako nam kažeš da je Muhammed lažov. Ako nam to ne kažeš mi ćemo te ubiti.’ Hubejb im je
ovako odgovorio, ‘Ja bih (rado) dao svoj život (da spriječim) da Muhammedovo alejhisselam mubarek
stopalo ne ubode ni trn!’ On je mučki pogubljen (postao je šehid). Nekoliko sahaba se po nići prišunjalo i
presjeklo konopce kojima je šehid bio svezan. [I tako, dok su ga nosili,] njegovo tijelo je palo na zemlju.
Oni ga nisu mogli vidjeti na zemlji. Nisu mogli da shvate gdje je nestao. Sahabi koji se zvao Hanzala je
požurio da se pridruži Resulullahu koji je polazio u sveti rat (gazu). On (od žurbe) nije imao vremena da
se ogusuli. On je mučki ubijen (postao šehid). Njega su meleci ogusulili. On je postao čuven kao ‘gasil-
ul-melaike’ tj. ‘onaj kojeg su meleci ogusulili’.” Ovo je sve napisano u Buhariji. Muhammed bin
Abdullah Tebrizi Šafi’i [preselio na ahiret 749./1348. godine] kaže u knjizi Miškat, “Aiša radijallahu
anha je rekla, ‘Abesinijski vladar Nedžaši (Negus) je dobio iman (postao vjernik). Ja sam čula od
mnogih da je iznad njegovog groba uvijek bila svjetlost (nur).’ Resulullah je rekao da je hazreti Alijin
brat Dža’fer, poslije smrti, otišao s melecima u jemenski grad Biše i dao im radosne vijesti da će pasti
kiša. Mi smo ovo ranije spomenuli. Jedan karija, to jest hafiz, je kod hazreti Husejnove radijallahu anh
glave učio suru Kehf. Kada je proučio ajeti kerim, čije značenje glasi, ‘Ashabi Kehf su se zapanjili
Mojim ajetima’ iz mubarek [hazreti Husejnove] glave se čuo glas koji je rekao, ‘Moje ubistvo i drljanje
moga tijela bi još više zapanjilo Ashabe Kehf.’ Halifa Me’mun je objesio Nasr-ul-Hazaija [rahmetullahi
alejh koji je preselio na ahiret 218./833. godine]. Kod Nasrovog tijela je postavljen stražar sa kopljem da
ga čuva da se njegovo lice ne bi okrenulo prema kibli. Njegovo mubarek lice se uveče okrenulo prema
kibli. On je u tom momentu čuo drugi ajeti kerim sure Ankebut čije časno značenje glasi, ‘Zar oni koji
kažu da vjeruju misle da će biti ostavljeni sami?’ Iz groba se takođe čulo i učenje cijele sure Mulk.”
Ovo su sve istiniti događaji koje su nam prenijeli alimi hadisa.

Ibni Asakir Ali [preselio na ahiret 571./1176. U Damasku] navodi da je Umejr bin Habbab Selemi rekao,
“U vrijeme Omejevića (umejjida) su nas, osam prijatelja, pritvorili Grci (Vizantinci). Oni su nas izveli
pred grčkog cara. On je zapovijedio ‘Odsijecite im glave!’ Ja sam istupio ispred mojih prijatelja da me
prvog ubiju. Sveštenici su se sažalili na mene. Oni su se prenerazili mojim ponašanjem. Oni su ljubili
caru i noge i ruke i molili ga da mi oprosti. Jedan sveštenik me je odveo svojoj kući. Doveo mi je
prelijepu djevojku i upoznao me je sa njom. On mi je rekao, ‘Ovo je moja kćerka. Ja ću te s njom oženiti
i ti ćeš primiti našu vjeru.’ Ja sam mu odgovorio, ‘Ja neću ostaviti svoju vjeru radi žene i imetka. Poslije
nekoliko dana me je njegova kćerka pozvala u bašču i rekla, ‘Što ne uradiš onako kako ti moj otac
preporučuje?’ Ja sam joj odgovorio, ‘Ja neću ostaviti moju vjeru zbog žene i imanja.’ Ona je upitala,
‘Želiš li da ostaneš ovdje ili da se vratiš u svoju zemlju?’ Ja sam joj rekao da želim da se vratim kući.
Ona mi je, pokazujući prstom prema jednoj zvijezdi, rekla, ‘Po noći idi u pravcu te zvijezde a po danu se
sakrivaj! Tako ćeš doći do svoje domovine,’ i onda je ušla u kuću. Ja sam išao tri noći. Dok sam se
četvrtog dana sakrivao čuo sam glasove nekih ljudi kako me zovu. Kada sam pogledao (u pravcu odakle
su dolazili glasovi) vidio sam moje prijatelje koji su postali šehidi (koje su pogubili). Ja sam ih upitao,
‘Zar vi niste postali šehidi?’ Oni su mi odgovorili, ‘Jesmo, postali smo, ali je sada Allah dželle-šanuhu
naredio svim šehidima da odu na Omer-bin-Abdul’azizovu.’ Oni su jahali na konjima. Jedan od njih mi
reče, ‘O Umejru! Daj mi ruku!’ Ja sam mu pružio ruku. On me je podigao i stavio iza sebe na konja. Mi
smo jako brzo išli. Ja sam se našao kod kuće, u Eldžeziri.”

Abdurrahman ibnul Dževzi [Hanbeli preselio na ahiret 597./1202. godine] je rekao, “Ebu Ali Berberi je
bio jedan od prve trojice koji su se nastanili u Tarsusu. On je ratovao protiv Grka (Vizantinaca). On i
njegovi prijatelji su bili pritvoreni. Njima se desilo isto što se desilo i Umejru. Oni su pogubili (učinili
šehidima) njegova dva druga. Njega je jedan sveštenik spasio i odveo svojoj kući. Ponudio mu je svoju
kćer da ga prevari (i izvede iz islama). Ali, Allah dželle-šanuhu je djevojci dao uputu (hidajet). (To jest,
ona je postala muslimanka) Njih dvoje su zajedno pobjegli. Oni su po danu se krili. (Jednoga dana) su
čuli korake. On je vidio svoja dva pogubljena druga. Sa njima su bili meleci (anđeli). On im je nazvao
selam (mir), i upitao ih kako su. Oni su mu odgovorili, ‘Allah dželle-šanuhu nas je poslao tebi. Mi ćemo
biti tvoji svjedoci u sklapanju braka s tom djevojkom.’ Oni su otišli poslije zaključivanja braka (nikaha).
Bračni par je došao u Damask gdje su dugo zajedno živjeli. Ovaj događaj je u Damasku postao čuven.”
[Muhammed Ma’sum-i Faruki Serhendi je 1068./1658. godine otišao iz Indije brodom, prvo u Medinu
munevveru, a onda, početkom mjeseca Redžeba, u Mekku mukerremu. On se, nakon nakon što je obavio
hadždž zajedno sa svojim blagoslovljenim (mubarek) sinovima, vratio početkom 1069. godine po Hidžri
nazad u Indiju. Za vrijeme njegove posjete velikim ličnostima (zevati kiram) u groblju Džennetul mu’alli
i Džennetul Baki i Hudžri seadet Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem u toj godini, oni (tj. oni čije je
grobove posjećivao) su mu se pojavljivali svaki dan u njihovim oblicima, figurama. On je svaki dan
prenosio svojim sinovima ove vesele vijesti. Muhammed Ubejdullah ih je (ove vijesti) sakupio u jednu
knjižicu (koju je napisao na) na arapskom jeziku i koju je nazvao Jevakit-ul-haremejn. Ona je tri godine
kasnije prevedena i na persijski jezik.] Ovakvi događaji i detalji o životu mrtvih u grobovima su
zabilježeni u Ibni Ebiddunjaovoj knjizi, i u Ebu Nu’ajmovoj knjizi Hilje, i u Ibn-ul-Dževzijevim
knjigama Safvet-us-safve i Ujun-ul-hikajat i u mnogim drugim knjigama. Ibni Tejmijje i Ibn-ul-
Kajjim-i Dževzijje su takođe lijepo opisali keramete Evlija.

[Veliki alim šafi’i mezheba, Isma’il Musuli rahmetullahi alejh, koji je 654./1255. godine preselio na
ahiret, je u njegovoj knjizi Muzil-ul-šubuhat fi-isbat-il-keramat dokumentovano dokazao da Evlije
posjeduju keramete.]

Jako je čudno da vehabije, i nekoliko vjerskih ljudi, hanefija, ne vjeruju da Evlije mogu za kratko
vrijeme preći ogromne razdaljine. Ovo je jedna vrsta kerameta. Hanefi alimi su u svojim knjigama fikha i
akaida lijepo odgovorili onima koji to poriču. Na primjer, oni su rekli da ako je neko ko živi na zapadu
oženjen ženom koja živi na istoku, i ako su duže vremena odvojeni, i ako njegova žena nekoliko godina
kasnije postane trudna, dijete će biti pripisano tom čovjeku. Jer je moguće (džaiz je) da je taj čovjek
posjednik kerameta koji je poznat pod imenom

tajj-i mekan

, i moguće je da je on tajji mekanom odlazio svojoj ženi. Ovo su jednoglasno rekli svi alimi fikha. To je
takođe zabilježeno i u knjigama akaida. U knjizi Vehbanijje piše, “Tajj-i mesafe, to jest, premošćivanje
ogromnih rastojanja u jednom trenutku, je keramet koji je (Allah dželle-šanuhu) poklonio Evlijama. U to
je vadžib vjerovati.” Ovaj podatak je takođe zabilježen i u (sljedećim) knjigama Nesefi, Fikh-i ekber,
Sivad-i a’zam, Vasijjet-i Ebu Jusuf, Mevakif i Mekasid, kao i u njihovim komentarima, [i u knjizi
Redd-ul-muhtar (Ibni Abidin)]. Zašto mi to ne bi vjerovali? To je jasno izraženo u ajeti kerimima.
Alimi ehli sunneta su to na osnovu ajeti kerima zaključili. Događaj koji se spominje u ajeti kerimu, koji
kaže da je Belkisin prijesto donešen u Damask u jednom momentu, potvrđuje da je tajj-i mesaf keramet.

U trideset drugom članku knjige Es-Sivad-ul-a’zam, koju je napisao Hakim-i Semerkandi Ishak bin
Muhammed rahime-hullahu teala, kerameti Evlija su predivno objašnjeni. Mi smatramo da je neophodno
da mi iz te knjige navedemo sljedeći citat:

“U keramete Evlija se mora vjerovati. Ko god ne vjeruje u keramete Evlija postaje inovator (bid’atdžija)
i otpadnik, jeretik. Postoje dvije vrste nevjerovanja u njihove keramete. Onaj ko ne vjeruje u ajeti kerime
koje govore o kerametima postaje kafir. Ako on vjeruje u ajeti kerime, ali kaže, ‘Oni su Poslanici’ on
opet postaje kafir. Ako on vjeruje u ajeti kerime i ne kaže oni su bili Poslanici njemu je dozvoljeno da
kaže, ‘Ajeti govore o kerametima Evlija.’ Jer, Allah dželle-šanuhu kaže [u gore spomenutom] ajeti
kerimu da je onaj, koji je u jednom trenutku donijeo Belkisin prijesto (arš), bio posjednik znanja (tj. učen
čovjek). Taj učeni čovjek je bio Asaf bin Berhija. On je bio Evlija. On nije bio Poslanik. On je bio
sljedbenik (tj. u ummetu) Sulejmana alejhisselam. Zašto bi bilo nevjerovatno (i nemoguće) da
Muhammedovi alejhisselam sljedbenici (pripadnici njegovog ummeta) imaju keramete kada se u Kur’ani
kerimu govori o kerametu jednog od pripadnika Sulejmanovog alejhisselam ummeta? Muhammed
alejhisselam je sigurno na puno višem nivou od Sulejmana alejhisselam. Muhammedov alejhisselam
ummet je puno viši od Sulejmanovog alejhisselam ummeta. Ako nemezheblije kažu, ‘To je bio
Sulejmanov alejhisselam kreamet’ mi im odgovaramo, ‘Kerameti Evlija ovog ummeta pripadaju
Muhammedu alejhisselam.’ Allah dželle-šanuhu kaže u značenju dvadeset četvrtog ajeta sure Merjem,
‘I trehni sebi granom palme! Past će po tebi svježe hurme.’ Allah dželle-šanuhu kaže da je On dao
hazreti Merjem voće sa osušenog palminog stabla. Hazreti Merjem nije bila Poslanik. Voće koje je
Zekerijja alejhisselam vidio kod hazreti Merjem, i slučaj Ashaba Kehf, su kerameti. Oni koji su imali ove
keramete nisu bili Poslanici. Zašto bi onda bilo nemoguće da u ummetu (najvoljenijeg i najdražeg
poslanika i Allahovog dželle-šanuhu dragog miljenika, habibullaha,) Muhammeda alejhisselam bude
Evlija s kerametima kada ih je bilo u ummetima ranijih Poslanika? Značenje stotinu desetog ajeta sure
Al-i Imran kaže, ‘Vi ste najbolji od svih drugih ummeta.’ Ako oni koji ne vjeruju u keramete kažu,
‘Čovjek ne može otići na Ka’bu i nazad u jednoj noći,’ mi im ovako odgovaramo, ‘Resulullah sallallahu
alejhi ve sellem je u jednom momentu i uzdignut kroz sedam nebesa na mjesta gdje je Allah dželle-
šanuhu htio i vraćen nazad.’ Ima li većeg kerameta od ovog? Mi opet kažemo, ‘Ko je ugledniji?
Pravovjernik (mu’min) ili nevjernik (kafir)? Mi znamo za nevjernika (kafira) koji u jednom trenutku ide
sa istoka na zapad, i sa zapada na istok, i mi u to vjerujemo. Kako znamo taj kafir je iblis (šejtan, đavo).
Zašto bi ova sposobnost koja je data kafiru bila uskraćena Allahovim dželle-šanuhu dragim robovima?
Čovjek treba da o ovom ozbiljno razmisli, i bude pravedan (i da pravedno rasuđuje).’” Ovdje se završava
prijevod iz komentara Sivad-ul-a’zam. Ibni Tejmijje i mnogi drugi su rekli (i napisali) da oni koji ne
vjeruju u keramete Evlija zapravo pripadaju haridžijama, mu’tezilama, i nekim šijama. Ovi heretici iz
toga razloga nemaju keramete. Među njima ne postoji niko ko ima keramet. Oni zato ne vide, ne čuju, i
ne vjeruju u keramete. Ovdje se završava prijevod knjige Minhat-ul-vehbijje fi redd-il-vehhabijje koju
je napisao Davud bin Sulejman. Ova knjiga pobija vehabijsku knjigu Feth-ul-medžid. Ovom dobrom
(hajrli) prilikom je nastao prijevod cijele knjige.

[Hasen-i Basri je preselio na ahiret 110./727. godine u Basri; Ebu Kilabe Abdulmelik je preselio na ahiret
276./889. godine u Bagdadu; Sa’duddin-i Teftazani Mes’ud Šafi’i je preselio na ahiret 729./1389. godine
u Samerkandu; Ali Uši je preselio na ahiret 575./1180. godine; Šerefuddin Halil Nedždžari Jemeni je
preselio na ahiret 632./1235. godine; Sejjid Ahmed Asim ef. Ajntabi je preselio na ahiret 1235./1820.
godine u Istanbulu; Muhammed bin Sulejman Halebi Rejhavi je preselio na ahiret 1228./1813. godine;
Halifa Memun bin Harun je preselio na ahiret 218./833. godine; Davud bin Sulejman Bagdadi je preselio
na ahiret 1299./1881. godine, rahmetullahi alejhim edžma’in.]

Abdulgani Nablusi ovako piše u svojoj knjizi Kešf-un-nur min eshab-il-kubur, “Allah dželle-šanuhu je
darovao keramete onim Njegovim robovima koji su Mu se približili. Kerameti su stvari -- koje je Allah
dželle-šanuhu stvorio izvan Svog uobičajenog običaja (adeta), i (izvan zakona) naučnog znanja -- koje se
pojavljuju kod ljudi koji se nazivaju Evlije. Allah dželle-šanuhu sa Svojom Moći (kudretom) i Voljom
(iradom) stvara kad god hoće ove stvari kod ovih Njegovih robova. Ljudska moć (i snaga) je takođe
Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. U stvaranju ovih natprirodnih stvari (tj. kerameta) snaga i volja roba
nemaju nikakvog efekta (te’sira). Robova volja i snaga su samo sredstva (sebebi) za stvaranje kerameta.
Onaj ko kaže i vjeruje da rob može kad god hoće svojom voljom učiniti keramet on postaje nevjernik
(kafir).

Evlija kome se desio (tj. koji je dobio) keramet zna da je taj keramet stvoren samo sa Allahovom dželle-
šanuhu Voljom i Moći i da njegova volja i moć nemaju nikakvog effekta. On isto tako zna svakog
momenta da su njegova ćula vida, sluha, okusa, osjećanja toplote, moći razmišljanja, učenja napamet,
sjećanja, i funkcije njegovih unutrašnjih i spoljašnjih organa, ukratko, njegov svaki pokret, rezultati
Allahove dželle-šanuhu Volje, Moći, i Stvaranja. To je karakteristika svetosti (značenje evlijaluka). To
znači, onaj ko svake sekunde zna i vjeruje da se to sve tako dešava se približio Allahu dželle-šanuhu, on
je postao Evlija. Ovo njegovo znanje svakog trena prekriva njegovo sveukupno postojanje. Allah dželle-
šanuhu ponekad dadne Svom evliji nesvjesnost (gaflet) i da on zaboravi ovo svoje znanje. Njega, u tom
njegovom periodu (zaborava) njegov evlijaluk napusti. Ali, on se i dalje zove Evlija zato što je on prije
toga bio Evlija. Isto tako se i onaj ko ima iman (onaj ko vjeruje) naziva mu’min (pravovjernik). On je
mu’min i kada spava i kada je u stanju gafleta (zaborava). Ovo stanje (ili hal) gafleta je Evlijino niže
stanje. I mrtvo stanje (tj. smrt), za koje Allah dželle-šanuhu kaže ‘Vi ste zaista mrtvi. I oni su, takođe,
mrtvi’, je takođe slično ovom stanju. Zato Evlije, rahime-humullahu teala, nazivaju ovo stanje shvatanja
da je sve od Allaha dželle-šanuhu [fena fillah ili] dobrovoljna smrt (mevt-i ihtijari). Hadisi šerif kaže,
‘Onaj ko ne upozna sebe nije upoznao svoga Gospodara (Rabba).’ Onaj ko shvati da njegov svaki
pokret i djelo i njegova javna i tajna moć nisu od njega, nego da ih je stvorio jedan drugi Posjednik Moći
i Volje, je u stvari shvatio da je Allah dželle-šanuhu taj koji je Posjednik te Moći. Musliman koji
izvršava sve farzove koje je Allah dželle-šanuhu naredio, i još povrh toga i dodatne (nafile) ibadete, to
jest, (musliman koji) živi u ibadetu i Muhammedovim alejhisselam halovima se približava Allahu, on
postaje Evlija. Postaje jasno da njegova ćula i djela nisu od njega samog već od Allaha dželle-šanuhu.
Hadisi šerif koji to izražava je napisan u knjigama tesavvufa.

Po mišljenju Arifina, da bi neko postao Evlija on mora znati da je on mrtav u smislu koji se zove mevt-i
ihtijari. Da bi došlo kod Evlija do pojave kerameta oni moraju biti mrtvi u tom smislu. Zar onaj ko ovo
razumije može reći da se kod umrlih ne pojavljuju kerameti? Džahili (neuki) i gafili (oni koji su duhovno
nesvjesni) pretpostavljaju da oni (sami sobom, svojom voljom i snagom) rade svoja djela i poslove,
radnje. Oni zaboravljaju da je Allah dželle-šanuhu stvaralac svega.

I knjige fikha nam takođe saopštavaju da Evlije imaju keramete i nakon njihove smrti. U hanefi mezhebu
je pokuđeno (mekruh) stajati, sjediti, spavati, ili izgubiti abdest na grobu, zato što ovo sve predstavlja
nepoštivanje i vrijeđanje (onih u grobu). Hadisi šerif kaže, ‘Radije bih stao na vatru nego na grob.’
Ove riječi nam kažu da nam je neophodno poštovati ljude i poslije njihove smrti, to jest, naša vjera nam
propovijeda da su umrli posjednici kerameta i da zaslužuju da ih mi (i dalje) poštujemo. Kako smo već
prethodno rekli, ‘keramet’ je nešto (neki rad, neko djelo) što izlazi izvan okvira uobičajenosti ili normale.
Normalno je, uobičajeno je da ljudi hodaju i sjede po zemlji. Ne hodati po grobu, i ne sjediti na
pravovjernikovom (mu’minovom) grobu, znači učiniti mu počast (ikram) i dobročinstvo (ihsan). Naša
vjera, koja daje svakom pravovjerniku (mu’minu) nakon njegove smrti takav keramet ističe da su
evlijama, koji su posjednici znanja (ilma) i gnoze (irfana), dati još i viši i bolji kerameti.

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je uobičajavao posjećivati (zijaretiti) groblje Baki’, i učiti kod
grobova dovu. I ovo, takođe, pokazuje da su mrtvi posjednici kerameta. Jer on ne bi činio dovu kod
groba da nije znao da će dova koja se učini kod groba pravovjernika (mu’mina) biti uslišana (kabul).
Uslišavanje dove kod groba pravovjernika (mu’mina) nam pokazuje da je on posjednik kerameta. Kad
svaki pravovjernik ima takav keramet onda je očigledno da Evlije imaju puno više kerameta.

Kada pravovjernik umre treba ga oprati (okupati), zamotati u kefine, i ukopati. Naša vjera nam
zapovijeda da to uradimo. Ovo naređenje nam pokazuje da je pravovjernik takođe i poslije smrti
posjednik kerameta. Umrli kafiri i životinje nemaju tog kerameta.

Kada pravovjernik (mu’min) umre njegovo tijelo postaje prljavo (nedžasetli). Pranje je naređeno da se
ono očisti i otarasi (kutariše) od ove prljavštine. Ovo naređenje nam pokazuje da je pravovjernik takođe i
nakon smrti posjednik kerameta.

U knjizi Džami-ul-fetva piše da na grobovima učenih (alima) i Poslanikovih alejhisselam potomaka

(sejjida) nije pokuđeno (mekruh) graditi turbeta. U ovoj istoj knjizi piše (i to) da onaj koji čisti mrtvaca
treba da bude čist. Pokuđeno mu je (mekruh mu je) biti džunub (džunup, tj. tjelesno nečist, u potrebi za
ritualnim kupanjem ili gusulom). I ovo nam pokazuje da je svaki pravovjernik (mu’min) poslije svoje
smrti posjednik kerameta. Međutim, svaki vjernik nije posjednik kerameta prije smrti. Samo Evlije
imaju keramete dok su živi (i na ovom i na onom svijetu). Imam Abdullah Nesefi Hanefi rahime-hullahu
teala [preselio na ahiret 710./1310. godine u Bagdadu] je ovako napisao u svojoj knjizi Umdet-ul-
i’tikad, ‘Svaki mu’min (pravovjernik, vjernik) je i nakon svoje smrti mu’min isto kao što je bio mu’min i
kada je spavao. Isto tako su i Poslanici i dalje, i nakon njihove (ovosvjetske) smrti, Poslanici. To je zato
što je duša ta koja je ili Poslanik ili mu’min. Kada čovjek (čovjekovo tijelo) umre u njegovoj duši nema
promjene. (Duša se ne mijenja).’ ‘Tijelo’ nije ‘čovjek’. ‘Duša’ je ‘čovjek’. Tijelo je samo dušina
privremena kuća. Kuća se ne poštuje. Njeni ukućani se poštuju. Džebrail alejhisselam se našem efendiji,
Poslaniku, prikazivao u obliku jednog sahabe koji se zvao Dihje. Neki Ashabi kiram su vidjeli Džebraila
u ljudskom obliku. Ne može se reći da je Džebrail alejhisselam prestajao postojati kada je napuštao
ljudski oblik i uzimao svoj oblik i bio (postojao) kao duša. Može se reći da je mijenjao svoj oblik.
Čovjekova duša je slična ovome. Kada čovjek umre njegova duša se seli iz jednog svijeta u drugi. Ova
promjena u duši nam ne pokazuje odsustvo kerameta. [Autor knjige Džami-ul-fetva, Muhammed
Semerkandi Hanefi je preselio na ahiret 556./1162. godine; Abdullah Nesefi Hanefi je preselio na ahiret
710./1310. godine u Bagdadu.]

Mnogi događaji i predaje (hikaje) koji su zapisani u knjige otkrivaju da Evlije takođe i nakon njihove
smrti posjeduju keramete. Na primjer, u knjizi Ruh-ul-Kuds, koju je napisao veliki Evlija Muhjiddin
Arabi, su zabilježeni razni kerameti Ebu-Abdullah-bin-Zejn-ul-buri-Išbilija. Čovjek koji se zvao Ebul
Kasim bin Hamdin je oslijepio jedne noći dok je čitao knjigu koja je kritikovala i omalovažavala imama
Muhammeda Gazalija. On je odmah pao na sedždu i počeo moliti Allaha dželle-šanuhu. On se zakleo
(Allahu dželle-šanuhu) da više nikada neće čitati tu knjigu. Allah dželle-šanuhu mu je Svojim
dobročinstvom uslišao njegovo pokajanje i povratio vid. Ovo je primjer imam-i-Gazalijevog kerameta
poslije njegove smrti.

Imam Jafi’i je ovako napisao u svojoj knjizi Ravdur-Rijahin, ‘Jedan Evlija je činio dovu (molio Allaha
dželle-šanuhu) da mu se pokažu stupnjevi (deredže) onih u grobovima. Jedne noći mu je pokazano puno
grobova. Neki su ležali na dasci, neki u mirišljavom cvijeću na svilenim krevetima, neki su bili veseli,
neki su plakali. On je čuo glas koji mu je rekao da su ova njihova stanja nagrade za njihova dunjalučka
djela. Oni koji su imali lijepu narav, šehidi, postači nafila, oni koji su se voljeli samo radi Allaha dželle-
šanuhu, oni koji su griješili, oni koji su se pokajali za svoje grijehe, su svi bili u drukčijim situacijama.
Nekim Evlijama je u snu pokazano stanje ljudi u grobovima. Nekim je pokazano na javi.’ U knjizi
Kifajet-ul-mu’tekad, koju je takođe napisao imam Jafi’i, rahmetullahi alejh, piše da su neke Evlije
posjećivale grobove svojih očeva i razgovarale s njima. [Abdullah Jafi’i je preselio na ahiret 768./1367.
godine u Mekki.]

Elkai navodi u svojoj knjizi Es-sunnet da je Jahja bin Mu’in rekao, ‘Jedan moj prijatelj, grobar, kojem ja
vjerujem i u koga imam povjernje, je rekao da je vidio mnoge zapanjujuće događaje. Događaj od kojeg
se najviše začudio je bio onaj kada je čuo da umrli musliman ponavlja u grobu ezan za muezzinom’
[Hibetullah Elkai rahmetullahi alejh je preselio na ahiret 418./1027. godine; Jahja bin Mu’in Bagdadi
Šafi’i je preselio na ahiret 233./848. godine u gradu Medini.]

Ebu Nu’ajm piše u svojoj knjizi Hilje da je čuo od Šejban-bin-Džisra, da je rekao: Mi smo stavili Sabit-
ul-Benanija u grob. Hamid-ut-Tavil je bio pored mene. Jedna ćerpićna cigla se otkotrljala (u grob). Ja
sam vidio Sabita kako u grobu klanja namaz. Kada je Sabit bio živ on je uvijek činio dovu, “O moj
Gospodaru (Ja Rabbi)! Ako Svojim dobročinstvom dadneš ijednom Svom robu keramet klanjanja
namaza u grobu molim Te dodijeli ga takođe i meni!”’ [Ebu Nu’ajm Isfehani, rahmetullahi alejh, je
preselio 430./1038. godine na ahiret.]

Imam Tirmizi, Hakim i Bejheki su rekli: Abdullah ibni Abbas je rekao da je on razapeo šator dok je
jednom negdje putovao s nekim drugim sahabima. Oni nisu znali da je tu bio grob. Oni su čuli nekog da
je proučio cijelo sure Mulk. Kada su oni došli u Medinu oni su to ispričali Resulullahu sallallahu alejhi
ve sellem. On im je rekao, ‘Ova sura spašava (kutarisava) umrlog od kazne (azaba).’ Ebul-Kasim
Sa’di kaže u svojoj knjizi Ifsah, ‘Ovo dokazuje da umrli musliman (mejjit) može učiti Kur’ani kerim u
grobu.’

Ibni Mendeh prenosi: Talha je rekao da je Ubejdullah rekao da je on bio jednom neposredno poslije
zalaza sunca (u akšam) u šumi. On je sjeo kod Abdullah-bin-Amir-bin-Hizamovog groba iz kog je čuo
predivno učenje Kur’ani kerima. On je to kasnije saopštio Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem. On mu
je rekao, ‘O Abdullah! Kada Allah dželle-šanuhu uzme Sebi duše On ih čuva na njihovim mjestima
u Džennetu. One svake noći ostaju u svojim grobovima do zore (sabaha).’
Kada čovjek umre njegova duša ne umire. Duša je drukčije biće od tijela. Njen odnos s tijelom u grobu
ne prestaje čak i kad se ono pretvori u grobu u zemlju. Neuki (džahili), nemezheblije, i jeretici --
pripadnici sedamdeset dvije otpadničke sekte (firke), koji nisu pročitali knjige alima ehli sunneta, i koji
će (kako je prenešeno) otići džehennem -- ne znaju da su duša i tijelo dva različita bića. Oni
pretpostavljaju da kada čovjek umre i prestane da se kreće da i duša takođe nestaje, kao da je ona atribut
ili vlasništvo tijela. Oni kažu da i Evlije, kada umru, takođe, kao i svaki drugi čovjek, postaju zemlja, i da
njihova ljudskost, čovječnost (insanluk), i spiritualnost (ruhanijjet), prestaje postojati. Oni ne poštuju
svoje mrtve. Oni ih ponižavaju (hakarete). Oni poriču (i ne vjeruju) da se posjećivanjem grobova Evlija
može oberićetiti i otevessuliti. Meni je jednoga dana rekao jedan jeretik dok sam išao da posjetim Arslan-
Dimiškijin grob, ‘Zar se zemlja posjećuje?’ Mene su te njegove riječi jako iznenadile. Mene su jako
ražalostile te riječi osobe koja sebe naziva muslimanom.

Hadisi šerif kaže, ‘Grob je ili bašča od džennetskih bašči ili jama od džehennemskih jama.’ Ovaj
hadisi šerif jasno objašnjava da se duše ujedinjuju sa istruhlim tijelima i otkriva da su grobovi
pravovjernika (mu’mina) mubarek i dostojni poštovanja. Nas je strah da onaj ko ponižava i izražava
neprijateljstvo prema alimu postaje kafir.

I mrtvi i živi su Allahova dželle-šanuhu stvorenja. Ni jedni ni drugi nemaju nikakve djelotvornosti
(nemaju nikakvog efekta, tesira). Allah dželle-šanuhu je sam i jedini koji sve stvara (tj. koji je
djelotvoran). Međutim, vadžib je poštovati pravovjernika (mu’mina) bez obzira bio on živ ili mrtav. Jer, i
mrtvi i živi mu’mini su Allahovi dželle-šanuhu še’airi. On nam u Kur’ani kerimu naređuje da im mi
ukazujemo poštovanje. Značenje trideset drugog ajeta sure Hadž kaže, ‘Ukazivanje poštovanja
Allahovim dželle-šanuhu šea’irima niče it srčane bogobojaznosti (takve)’ Sve što nas podsjeća i
upućuje na Allaha dželle-šanuhu je šea’ir. Učenjaci (alimi) i dobri (salihi), bez obzira bili oni živi ili
mrtvi, su šea’iri.

Poštivanje Alima i Evlija se može iskazati na razne načine. Jedan od njih je da se za njih napravi drveni
tabut i da se na njihovom grobu (mezaru) sagradi svod (kubbe). Veličina njihovih turbana (saruka) i
obilnost i čistoća njihovih odora su takođe vidovi njihovog poštovanja. U knjizi Džami’ul-fetava (jasno)
piše da na grobovima Alima, Evlija, i Sejjida nije pokuđeno (nije mekruh) graditi turbeta (i nišane). Po
našem mišljenju je dozvoljeno staviti na grobove Evlija sanduk, prekrivač, i turban, sa ciljem da im se
ukaže poštovanje a ne omalovažavanje, ili sa ciljem da ih se zaštiti od uznemiravanja i obožavanja (od
strane opakih i neukih). Ovo u vrijeme selefi salihina rahmetullahi teala alejhim edžma’in nije rađeno.
Ali, u to vrijeme je svako poštovao grobove. U knjigama fikha piše da poslije oprosnog tavafa iz
Mesdžid-il-harama treba izaći hodajući natraške, i da izlazak na takav način pokazuje poštovanje prema
Ka’bi. Selefi salihin nisu izlazili natraške. Međutim, njihovo poštovanje prema Ka’bi nije bilo falično.
Ka’ba u početku nije bila pokrivena. Kasnije je izdata fetva koja je to učinila dozvoljenim (mešru’). Isto
tako je i prekrivanje grobova postalo dozvoljeno. Hadisi šerif kaže, ‘Ako neko uvede nešto lijepo [a to
znači u skladu sa islamom] i on će takođe dobiti onoliko sevaba koliko će dobiti svi oni koji to
slijede.’

U knjizi Džami’ul-fetava piše: ‘Mi nismo vidjeli nijednu predaju (vijest) koja kaže da je stavljanje ruku
na grob sunnet ili mustehab. Ali, mi ne možemo reći ni da to nije dozvoljeno.’ Oni koji kažu da je to
haram nemaju nemaju nijedan dokument, dokaz (delil, vesiku). Da bi se to (ili nešto) proglasilo haramom
(čovjek) mora podnijeti dokaz iz makar jednog od četiri pravna izvora (Edille-i erbe’a), to jest, ili iz
Kur’ani kerima, ili iz Hadisi šerifa, ili iz Idžme (Idžma’i ummet) ili iz Kijasa (Kijas-i fukaha). Kijas
osobe koja nije mudžtehid nema nikakve vrijednosti. Izvjesne neznalice (džahili) kažu, ‘Kada se grobovi
Evlija poštuju i kada se od njih pomoć traži izvjesni ljudi mogu pomisliti da su oni djelotvorni kao Allah
dželle-šanuhu i da oni mogu uraditi šta hoće. Na taj način oni koji tako misle postaju nevjernici,
idolopoklonici (kafiri, mušrici). Mi radi toga preduzimamo preventivne mjere i rušimo njihove grobove i
turbeta. Mi, ovim našim vrijeđenjem Evlija -- kada oni vide da oni (evlije) ne mogu ni sami sebe spasiti
od ovih (naših) djela -- spašavamo ljude od nevjerstva (kufra) i idolopoklonstva (širka).’ Ove riječi
otpadnika (sapika) su nevjerstvo (kufr). One su slične Firaunovim riječima. Značenje dvadeset šestog
ajeta sure Mu’min kaže, ‘Pustite me da ubijem Musaa. Neka on traži pomoć od svoga Gospodara
protiv mene. Ja se bojim da vam on vašu vjeru ne promjeni i da ne izazove nered na zemlji.’ Ovi
džahili poriču da Allah dželle-šanuhu voli Evlije i da će uslišati dove onih koje voli i da će stvoriti ono
što njihove duše požele nakon njihove smrti. Džahili govore na osnovu svojih pretpostavki (mišljenja),
sumnji, iluzija, i zamišljanja. Oni nisu u stanju da razdvoje istinu od neistine. Neko ko (tvrdi da) je
musliman ne može reći da su Muhammedovi sljedbenici (Ummet-i Muhammedijje) bili hiljadu godina
u krivovjerstvu (dalaletu). On ne može misliti o njima tako ružno. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem
nije -- iako je znao sve munafike, odnosno, one koji se se pretvarali da su muslimani -- otkrio nijednog
od njih. On je onima, koji su ga pitali o njima, odgovarao, ‘Mi gledamo u riječi, djela, i vanjski izgled.
Samo Allah dželle-šanuhu zna srca.’” Ovdje se završava prijevod knjige Kešf-un-nur. [Knjigu Kešf-
un-nur min ashabi-l-kubur je napisao Abdulgani Nabulusi, rahmetullahi alejh. On je preselio na ahiret
1143. godine po Hidžri. Kopija ručnog prepisa knjige se nalazi u biblioteci Sulejmanijje u Istanbulu.
Prvo izdanje ove knjige je veličanstveno urađeno 1397. godine po Hidžri u pakistanskom gradu Lahoru.
Ova knjiga je 1398./1978. godine fotostatski reprodukovana u Istanbulu zajedno sa knjigom Minhat-ul
vehbijje.]

Ako se iz jedne riječi ili jednog postupka (tj. djela) jednog muslimana može izvesti stotinu značenja, i
ako jedno od tih značenja pokazuje da je on musliman, a devedeset devet pokazuje da je kafir, mi
moramo reći da je on musliman. To znači, devedeset devet značenja koja pokazuju kufr se ignorišu
(odbacuju, zanemaruju). Značenje koje pokazuje prisutnost imana se gleda i uzima u obzir. Zbog ovog,
muslimane ne trebaju nazivati kafirima i mušricima. Mi ne smijemo imati su-i zan (tj. loše mišljenje) o
muslimanima. Ali, ove naše riječi se ne smiju pogrešno razumjeti! Da se one ne bi pogrešno razumjele
mora se obratiti pažnja na dvije tačke: 1) Prvo, onaj o čijoj riječi ili postupku govorimo, mora biti
musliman (a ne kafir). U protivnom, čak i ako kafirovi mnogi postupci i riječi pokazuju prisustvo imana,
za njega se ne može reći da je musliman. Kada Francuz hvali Kur’ani kerim, ili kada Englez kaže da je
stvaralac samo jedan, ili kada njemački filozof kaže da je najbolja vjera islam, mi za njih (tj. za Francuza,
Engleza i Njemca) ne možemo reći da su oni muslimani. Jer, da bi jedan kafir (nevjernik) postao
musliman on mora reći, “Ja vjerujem u Allaha. On je jedan. Muhammed alejhisselam je Allahov
Pejgamber. Allah dželle-šanuhu je poslao njega kao Pejgambera za sve ljude koji će doći (tj. koji će se
pojaviti, koji će biti stvoreni) u svim dijelovima ovoga svijeta do njegovoga kraja. Ja vjerujem u sve što
je on rekao,” i odmah naučiti šest imanskih šartova, i trideset tri farza, i sve ih vjerovati. 2) Druga tačka
na koju se mora obratiti pažnja, je to, da smo mi rekli stotinu značenja jedne riječi ili jednoga postupka.
Nije rečeno da mi možemo reći musliman za nekog čija jedna od stotinu riječi ili jedan od stotinu
postupaka pokazuje iman a devedeset devet (99) pokazuje kufr. Jer, ako samo jedna riječ ili postupak
neke osobe jasno pokazuje kufr (tj. ako ni u kom slučaju ne postoji značenje, objašnjenje, koje pokazuje
iman) onda to pokazuje da je ta osoba kafir. Druge riječi i postupci te osobe ga neće spasiti od kufra i ne
može se zaključiti da je on musliman!

Rukopis knjige Kešf-un-nur se nalazi u Istanbulu, u biblioteci Sulejmanije. Ona je prvi put izdata
1397./1977. godine u pakistanskom gradu Lahor. Njena fotokopija je izdata 1398./1978. godine u
Istanbulu zajedno sa (knjigom) Minhat-ul vehbijje.

Vehabijini idžtihadi su laž; oni su

netačni, neispravni
25 - Vehabije same kažu da je ono što su Alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala napisali tačno.
Allah dželle-šanuhu je dao da takođe i oni kažu istinu. Pogledajte kako ova vehabijina knjiga (Feth-ul-
medžid) hvali i veliča ehli sunnet na njenoj četiri stotine trideset drugoj (432.) stranici: “Resulullah
sallallahu alejhi ve sellem je upitao Muaza kada mu je naredio da ode u Jemen da bude sudija, ‘Kako
ćeš suditi?’ On mu je odgovorio, ‘Prema Allahovom kitabu.’ ‘Ako ne nađeš [rješenje] u Allahovom
kitabu?’ On mu je odgovorio, ‘Ja ću ga onda potražiti u Resulullahovom sunnetu.’ Kada ga je
Resulullah opet upitao ‘Ako ga ne nađeš ni tamo?’ Muaz mu je odgovorio, ‘Ja ću činiti onako kako
razumijem na osnovu mog idžtihada.’ Na to je Resulullah rekao, ‘Hvala Allahu dželle-šanuhu koji je
podario Resulovom sudiji ono sa čim je Njegov Resul zadovoljan.’ Muaz je bio jedan od najučenijih
Ashaba kiram u naukama fikha, halala i harama. Prema tome, on je bio veliki i duboko učeni alim koji je
bio u stanju da čini idžtihad. Njemu je bilo dozvoljeno da sudi po svom idžtihadu ako nije mogao naći
jasan dokaz u Allahovom dželle-šanuhu Kitabu i Resulullahovom sunnetu. Međutim, danas ima ljudi,
isto kao što ih je bilo i u prošlosti, koji su taki džahili da ne znaju propise ni Allahovog dželle-šanuhu
Kitaba ni Resulovog sunneta, a još uvijek misle da oni mogu činiti idžtihad. Neka ih je sram i stid!”

Ovaj autor je uzeo i ovaj tekst i sve svoje druge dokaze iz knjiga velikih Alima ehli sunneta, rahime-
humullahu teala. Jer, prije Ibni Tejmijje niko nije pisao njegove heretičke ideje. On je (prvi) otvorio ovaj
put. Oni koji su došli iza njega su otišli u ovom do krajnosti. Oni su podivljali. Oni su pogrešno
protumačili cijenjene riječi koje su citirali iz knjiga ehli sunneta. Oni su rekli da svako mora naučiti
arapski jezik i činiti idžtihad. Oni su skrenuli sa pravog puta. Oni su zaveli milione i milione ljudi. Gore
navedeni citat pobija njihove lične tvrdnje i pokazuje da džahili kao što su oni ne mogu činiti idžtihad i
da su zaključci i značenja koje oni izvode pogrešni.

Danas se povećao broj onih koji ne vjeruju u idžtihad. Oni kažu, “Kakva je korist od mezheba. Oni
razjedinjuju muslimane. Oni otežavaju vjeru. Allah naređuje lakoću. U islamu nema mezheba. Oni su
kasnije izmišljeni. Ja slijedim put Ashaba. Ja ne priznajem drugi put.”

Ove riječi su izmislili vjerski džahili (tj. vjerski neuki ljudi). Oni ih sada lukavo šire među muslimanima.
Oni prvo navedu ispravne riječi iz knjiga Alima ehli sunneta na koje oni, onda, nadovezuju svoje laži
(kao da su one, te njihove laži, dio citata). Kada ljudi vide ispravne riječi oni pomisle da je sve što čitaju
tačno i tako nasjednu na njihove laži. Put Ashaba kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in je put spasa.
Ovaj hadisi šerif, koji prenosi Bejheki, i koji je napisan u knjizi Kunuz-ud-dekaik, kaže, “Moji Ashabi
su kao zvijezde na nebu. Kojeg god slijedite dobićete hidajet (pravi put)!” Ovaj hadisi šerif nam
pokazuje da će se svako, ko slijedi bilo kojeg od Ashaba kiram, usrećiti na oba svijeta. Hadisi šerif koji
nam prenosi Dejlemi kaže, “Moji Ashabi su dobri ljudi. Neka im Allah dželle-šanuhu uvijek daje
dobro.” Sljedeća dva hadisi šerifa, koja nam opet prenosi Dejlemi, rahmetullahi alejh, kažu, “Ne
govorite o greškama mojih Ashaba!” i “Mu’avija (Muavija) će sigurno postati vladar.”

Iz kog će izvora oni koji tvrde da slijede put Ashaba kiram naučiti taj put? Hoće li ga oni naučiti od
nemezheblija -- koji su došli poslije hiljadu godina poslije njih -- ili će ga naučiti iz knjiga alima koji su
živjeli u njihovo vrijeme i koje su Ashabi kiram istrenirali i obrazovali? Alimi koje su Ashabi kiram
istrenirali i obrazovali i učenici tih alima (koje su Ashabi kiram istrenirali i obrazovali) sačinjavaju
Alime mezheba (koji se zove) ehli sunnet vel-džema’at, rahime-humullahu teala. Mezheb znači put.
Pripadnici ehli sunnet vel-džema’at mezheba su muslimani koji slijede put Resulullaha i njegovog
džema’ata, to jest njegovih Ashaba. Mubarek alimi ovoga puta su precizno zapisali (u svoje knjige) sve
ono što su čuli od Ashaba kiram. Oni nisu pisali svoja lična mišljenja. U njihovim knjigama nema ni
jedna jedina riječ za koju oni nisu dali dokaz i sened. Iman (vjerovanje) sve četiri mezheba je isti. Put
Ashaba kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in se može naučiti samo iz knjiga Alima ehli sunneta.

Oni koji hoće da slijede put Ashaba kiram ridvanullahi teala alejhim edžma’in (prvo) moraju pripadati
mezhebu ehli sunneta. Oni nakon toga moraju zaobići i izbjeći novonastale pokvarene puteve.

Posjećivanje turbeta (Rabita-i

šerifa)
26 - Autor vehabijske knjige Feth-ul-medžid je bio primoran da na 485. i narednim stranicama napiše
ispravna učenja ehli sunneta. Ali, on je u njih ubacio i pogrešne, otrovne, i agresivno napadajuće tvrdnje.
On kaže:

“Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je naredio njegovim sljedbenicima (tj. ummetu) da se sjećaju
ahireta, da pomažu mrtvima na taj način što će im činiti dove, da se sažale na njih, i da za njih traže
oprost kada posjećuje grobove. Na taj način će posjetilac učiniti dobro i za sebe i za mrtvaca. Hadisi
šerif koji prenosi Muslim od Ebu Hurejre radijallahu anh kaže, ‘Posjećujte grobove! Posjećivanje
grobova će vas potsjetiti na smrt.’ Abdullah ibni Abbas je rekao, Resulullah sallallahu alejhi ve
sellem je, kada je gledao na grobove dok je prolazio pored groblja u Medini, govorio, ‘Esselamu
alejkum ja ehlel-kubur! Jagfirullahu lena ve lekum, entum selefuna ve nahnu bil-eser.’ Imam Ahmed
i Tirmizi prenose ovaj hadisi šerif. Hadisi šerif koji prenosi Ibnul-Kajjim-i Dževzijje od imama Ahmeda
kaže, ‘Ja sam vam ranije zabranio da posjećujete grobove. Sada možete posjećivati grobove! Tako
ćete se sjetiti ahireta.’ Hadisi šerif koji prenosi Ibni Madža od Abdullaha ibni Mes’uda kaže, ‘Ja sam
vam ranije zabranio da posjećujete grobove. Sada možete posjećivati! Tako ćete biti spašeni da ne
dadnete vaša srca dunjaluku i sjetićete se ahireta.’ Hadisi šerif koji prenosi imam Ahmed od Ebu
Sa’ida kaže, ‘Ja sam vam zabranio da posjećujete grobove. Odsad ih možete posjećivati. Tako ćete
se poučiti i probuditi iz gafleta.’ Ibn-ul Kajjim-i Dževzijje prenosi da je Seleme-tebni Verdan (Selemet
ibn Verdan) rekao, ‘Ja sam vidio da je Enes bin Malik nazvao Resulullahu selam. On se onda naslonio
na zid groba i učinio dovu.’ Mušrici su promijenili [pravi oblik] posjećivanja grobova. Oni su izvrnuli
vjeru naopako. Oni idu na grobove i prave mrtvaca (mejjita) Allahovim dželle-šanuhu partnerom
(šerikom). Oni čine dovu mrtvom. Oni čine Allahu dovu putem posredništva (vasite) mrtvaca. Oni traže
njihove potrebe od mrtvog, očekuju bereket, i traže da im oni pomognu protiv njihovih neprijatelja. Oni
na taj način štete i sebi i mrtacu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je zabranio muškarcima da
posjećuju grobove sa ciljem da ukine ovake loše običaje. Kada se monoteizam (tevhid) ustalio u
njihovim srcima on je dozvolio posjećivanje grobova. Ali, izgovaranje hudžra [besmislica, loših riječi]
kod grobova je bilo zabranjeno. Najviši hudžr je činjenje širka riječima i djelima kod grobova. Danas
ljudi ukrašavaju turbeta a ne vode brigu o džamijama. Oni su preinačili vjeru koju je Allah objavio
preko Poslanika. Pošto su šije najveći džahili od svih ljudi, i najdalje od vjere, oni ruše džamije i grade
turbeta.”

Mi se slažemo sa vehabijama po pitanju džahila i heretika (sapika) koji se ponašaju nepristojno i

nepromišljeno na grobovima, i u turbetima, i koji čine širk i zanemaruju Allahovo dželle-šanuhu
stvaranje. Mi smo, bez sumnje, neprijateljski raspoloženi prema širku i mušricima. Imam-i Rabbani
rahmetullahi teala alejh ovo lijepo i jasno objašnjava u njegovim raznim pismima. [Naročito u 41. pismu
trećeg toma njegove knjige Mektubat]. Pa ipak, iako vehabije priznaju da oni vjeruju da je dozvoljeno
posjećivati grobove, i da će učenje Kur’ani kerima i odašiljanje njegovih sevaba duši mrtvog i dove za
mrtvog biti korisni mrtvom, oni kažu da mrtvi ne čuju i ne osjećaju i da su, razgovaranje sa mrtvima i
traženje šefa’ata od Pejgambera, i da je činjenje dove Allahu dželle-šanuhu putem Evlija širk. (Evlija ili
Velijullah je Allahov dželle-šanuhu prijatelj i štićenik.) Njihove riječi su u međusobnoj kontradikciji.
Kako se od početka ove naše knjige dovde može zaključiti razlike između vehabija i ehli sunneta niču iz
ove tačke. Prema tome, mi smatramo da je potrebno, da bi zaštitili našu braću u vjeri, da mi
prodiskutujemo ovu tačku.

Veliki alim islama i savršeni Evlija, sejjid Abdulhakim efendi Arvasi rahmetullahi alejh, koji je bio
profesor tesavvufa, to jest, profesor na obrazovnoj instituciji koja se zvala Medrese-tul-mutehassisin,
koja je u vrijeme Osmanlijske države bila najviša obrazovna institucija na nivou univerziteta, je ovako
napisao u njegovoj knjizi Rabita-i šerife:

“Zakačiti svoje srce za (tj. zabaglamisati, povezati svoje srce sa), i držati u svojim mislima lik (sliku)
lica Evlije koji je kvalifikovan sa Allahovim dželle-šanuhu atributima (sifatima) i koji je došao na stepen
(mekam) mušahede -- ili u njegovom (tj. Evlijinom) prisustvu ili u njegovom odsustvu -- se zove rabita.
Misliti o onima (imati u mislima one) koji su dobili savršenstvo (kemalet) je jako korisno. To nam ističu
hadisi šerifi, koje nam prenose Buharija i Muslim koji kažu, ‘Kada ih vidimo sjetimo se Allaha dželle-
šanuhu,’ i ‘Oni koji su sa njima ne postaju šakije (odmetnici).’ Kada odan (sadik) i čist musliman
misli o jednom takvom čovjeku, odanom Allahu, on dobija njegove kvalitete i stanja (halove). Hadisi
šerifi naređuju muslimanima da budu zajedno sa pobožnim (salih) muslimanima, to jest, onima koje
Allah dželle-šanuhu voli. [Hadisi šerif koji nam prenose Dejlemi i Taberani i Kunuz-ud-dekaik kaže,
‘Ja sam grad znanja. Alija je njegova kapija.’ Kako ovaj hadisi šerif pokazuje, iz kalbova Ehlullaha
(tj. ljudi koji su Allahovi dželle-šanuhu prijatelji i štićenici) -- čiji su kalbovi kao kapija beskrajnog
okeana Allahovog dželle-šanuhu fejza -- fejz i ma’rifet i nur teku u kalbove muslimana koji ih vole i koji
ih se sjećaju (tj. onih muslimana koji vole i koji se sjećaju onih koji su Allahovi dželle-šanuhu prijatelji i
štićenici). Da bi čovjek mogao dobiti ovaj fejz (prvi je uslov da) on mora imati i’tikad (vjerovanje) ehli
sunneta i u potpunosti slijediti Resulullaha i voljeti ljude koji su Ehlullah i u svom kalbu imati (tj. nositi)
ljubav prema njima. Oni koji ne posjeduju ove uslove (šartove) ne mogu dobiti fejzove i ma’rifete od
Ehlullaha (tj. od Evlija, tj. od Allahovih dželle-šanuhu prijatelja i štićenika). Oni nemaju drugog
načina osim da poriču ono što ne znaju. Drugi uslov za dobijanje fejza iz kalba Evlija je da je ta osoba
(tj. da je taj čovjek koji je Evlija ili Velijullah) potpuni varis (nasljednik) našega efendije Resulullaha, i
da je na Njegovom putu, i da (precizno i pažljivo) slijedi Njegove stope, i da je on Allahov dželle-
šanuhu dragi rob. Pošto među vehabijama ne postoji nijedan ovakav čovjek, (tj. niko ko je Velijullah ili
Allahov dželle-šanuhu prijatelj i štićenik), njima su vrata fejza i ma’rifeta zatvorena. Ovo je razlog, (tj.
ovi gore nabrojani uslovi su razlog), zašto idolopoklonici koji obožavaju idole i kipove, i jadni
muslimani koji slijede neuke ljude i lažne učitelje (rehbere), ne mogu dobiti fejz i korist. Razlog zašto
Ebu Džehl, Ebu Talib, Ebu Leheb, i njima slični, nisu mogli dobiti od Resulullaha sallallahu alejhi ve
selle fejz i hidajet je zato što oni nisu ispunili prvi uslov. Poslanici alejhimusselam su Allahove dželle-
šanuhu halife (namjesnici) na zemlji. A Evlija-ji kiram, pošto su oni Poslanikovi nasljednici (varisi),
imaju udio u ovoj časti. Njihovi mubarek kalbovi su postali Allahovo dželle-šanuhu ogledalo. Dvadeset
šesti ajet sure Sad, i stotinu šezdeset peti ajet sure En’am, i mnogi drugi ajeti, su dokazi za naše riječi.

Musliman koji se zabaglamiše (tj. pričvrsti, sveže) za kalb (tj. koji se poveže, koji ima vezu sa kalbom)
zrelog i savršenog Velijullaha (Velije) rahime-hullahu teala će dobiti Allahov dželle-šanuhu fejz preko
njegovog mubarek kalba. Hadisi šerif koji se nalazi u Dejlemijevoj knjizi Kunuz-ud-dekaik kaže,
‘Alim u njegovom narodu je kao Pejgamber u njegovom ummetu.’ U kalbovom dobijanju fejza i
ma’rifeta nema razlike je li čovjek koji je Allahov dželle-šanuhu prijatelj i štićenik (tj. je li Evlija ili
Velijullah ili Muršid) živ ili mrtav. Njegov kemalat (savršenost) nikad ne napušta njegov ruhanijjet
(dušu). A ruhanijjet (duša) nije ograničen sa vremenom, sa mjestom, sa smrću ili sa životom. Ako gore
navedena dva uslova postoje, oni muslimani koji su povezani sa Allahovim dželle-šanuhu prijateljom i
štićenikom (tj. Evlijom ili Velijullahom ili muršidom), tj. oni muslimani koji ga vole i koji ga se sjećaju,
odmah dobijaju fejz i ma’rifet bez obzira gdje se oni (tj. Allahovi dželle-šanuhu prijatelji i štićenici
nalazili, i bez obzira bili oni živi ili mrtvi. Čovjek mora vjerovati da su tesarrufi (tj. pomoći, žaštite)
njihovih duša [tj. tesarrufi duša Evlija ili Allahovih dželle-šanuhu prijatelja i štićenika] sa Allahovim
dželle-šanuhu tesarrufom (tj. da zaštita i pomoć njihovih duša dolazi od Allaha dželle-šanuhu a ne od
njih samih).

Sve dok čovjek nije u stanju da (sam) bez posrednika (vasite) dobije fejz od Allaha dželle-šanuhu njemu
je potreban posrednik koga Allah dželle-šanuhu voli i koji može primiti i predati fejz njegovim
učenicima.]
Najveći dokaz i dokument (sened i vesika) za naše gore navedene izjave je to da su alimi Buhare, Hive,
Samerkanda i Indije rahmetullahi teala alejhim edžma’in -- od 200. do 1200. godine -- jednoglasno rekli,
i činili, i naredili svojim učenicima da čine rabitu. Traženje nekog drugog dokumenta, osim ovog, bi
značilo ponižavanje pa čak i klevetanje miliona alima islama koji su se u preko hiljadu godina pojavili
na azijskom kontinentu. Njihove knjige koje i dan danas postoje pokazuju da su oni bili alimi i da su
većina njih bili savršene i sazrele Evlije.

Značenje trideset petog ajeti kerima sure Maide glasi, ‘Tražite vesile da Mu se umilite.’ Vesile ili
vasita, u ovom naređenju, nije povezana ni sa kakvim uslovom (šartom) nego je upotrijebljena u opštem
smislu. Ibadeti, zikiri, dove, i duše Evlija, su uključeni u tu zapovijed. Pokušaj ograničavanja ovog
opšteg smisla nije ništa drugo nego kleveta ovog ajeti kerima. Trideset prvi ajeti kerim sure Al-i Imran
kaže da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem vesile. Značenje ovog ajeti kerima kaže, ‘Ako volite
Allaha dželle-šanuhu slijedite mene! Allah dželle-šanuhu voli one koji mene slijede.’ Svako ko kaže
da je musliman mora vjerovati ovaj ajeti kerim. Hadisi šerif koji kaže, ‘Alimi su varisi (nasljednici)
Pejgambera,’ (riječ “Pejgambera” je genitiv množine od riječi “Pejgamberi”), pokazuje da su takođe i
Evlije, kaddessallahu teala esrarehum, vesile. Ovu zapovijed u ajeti kerimu ‘slijedite mene’ je
nemoguće slijediti (tj. ispuniti) bez ljubavi i voljenja.

U Buhariji piše da je Ebu Bekr-i Siddik radijallahu anh rekao da Resulullahov nije nikad izašao iz
njegovog kalba i misli. On se žalio da je on bio u njegovim mislima čak i kad je bio u nužniku.

Značenje stotinu dvadesetog ajeti kerima sure Tevbe kaže, ‘O vjernici! Bojte se Allaha! Budite sa
iskrenim (sadicima)!’ Riječi ‘budite sa’ nisu takođe ni ovdje povezane ni sa kakvim uslovom (niti su
vezane i za kakav uslov, šart). One su uopštena izjava. Prema tome, one uključuju ‘bivanje sa’ iskrenim
i u tjelesnom (materijalnom) i u duhovnom smislu. Biti tjelesno (u materijalnom smislu) zajedno sa
iskrenim znači biti u njihovom prisustvu sa edebom, sa poštovanjem, i sa ljubavlju. A, biti zajedno sa
dušom (ruhom) znači sjećati se Allahovog dželle-šanuhu roba kojeg On voli i koji je sadik (iskren).

Kako je skoro jednoglasno (rečeno) burhan (tj. dokaz) koji je spomenut u dvadesetom ajeti kerimu sure
Jusuf -- ‘Da Jusuf [alejhisselam] nije ugledao Rabbov burhan’ -- je njegovo viđenje Ja’kuba
alejhisselam. Zimahšeri, autor tefsira Keššaf, iako je bio jedan od onih koji pripadaju heretičkoj sekti
koja se zove mu’tezile, se pridružio većini mufessira (alima tefsira) i rekao da je Poslanik Ja’kub -- koji
se nalazio u Jordanu -- postao vidljiv Poslaniku Jusufu koji je bio u sobi sa Zelihom u Egiptu.

Sejjid Ahmed Hamevi rahmetullahi alejh, jedan od hanefi alima, komentator na knjigu Ešbah, piše u
njegovoj knjizi Nefehat-ul-kurb vel ittisal bi-isbat-it-tesarrufi li-evlijaillahi teala velkerameti
ba’del-intikal da su duhovnosti (ruhanijjeti) Evlija jače od njihovih fizičkih postojanja (džismanijjeta) i
da se prema tome oni mogu istovremeno vidjeti na drukčijim mjestima. On je naveo sljedeći hadisi šerif
kao dokument za njegove riječi: ‘Ima ljudi koji će ući kroz svaku kapiju u džennet. Svaka kapija će
ih zvati sebi.’ Na to je Ebu Bekr-i Siddik upitao, ‘O Resulullah, hoće li iko biti ko će ući kroz svih osam
kapija?’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je odgovorio, ‘Ja se nadam da ćeš ti biti jedan od njih.’
Kada insanova duša (ruh) dobije moć spajanja sa svojom originalnim položajem (mertebom) u alem-i
emru onda se insan može u isto vrijeme pokazati na drukčijim mjestima. S obzirom da se, kada čovjek
umre, zainteresovanost duše za dunjaluk smanjuje, njegova duša postaje jača. Njemu postaje lakše da se
istovremeno pojavi na drukčijim mjestima. [Sejjid Ahmed Hamevi Misri je preselio na ahiret
1098./1686. godine]
U komentaru Šemail, koji je napisao Ahmed ibni Hadžer-i Mekki rahmetullahi alejh, i u knjizi Tenvir-
ul-halek, koju je napisao Dželaleddin-i Sujuti, piše da je Abdullah ibni Abbas rekao, ‘Ja sam usnio
Resulullaha. On je postupio prema meni sa naklonošću. Ja sam posjetio jednu od njegovih mubarek
hanuma i onda sam se probudio. Ja sam pogledao u ogledalo. Ja nisam vidio sebe u ogledalu već
Resulullaha.’ Ovo stanje (hal) nije jedna od stvari koje su specifične samo za Resulullaha. Iz ovog
razloga su alimi islama sakupili u knjige Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem hasa’ise
(hasa’is=osobenost, posebna vrlina). Oni nisu zabilježili ovo stanje kao jedan od hasa’isa. Prema
osnovnim pravilima fikha i usuli fikha alimi i Evlije Resulullahovog ummeta su nasljednici (varisi)
njegovog svakog stanja (hala) koje nije ubrojano u njegove hasa’ise. Na primjer, ako, dok klanjamo
namaz, razgovaramo sa Resulullahom to nam neće pokvariti naš namaz. Ali, to je jedan od
Resulullahovih hasa’isa (tj. jedna od njegovih specifičnosti). To jest, to je ekskluzivna (mahsus)
(specifičnost) samo za njega. Prema tome, razgovor sa alimima i Evlijama kvari namaz. Nazivati salat
(blagoslov) i selam (pozdrav) na Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, zamišljajući ga, kao da ga
vidimo, nije jedan od njegovih hasa’isa. Prema tome, takođe je dozvoljeno (džaiz) i zamisliti (lik) Evlije
i očekivati pomoć od njegove duše (ruhanijjeta). Dželaleddin-i Sujuti, jedan od alima u šafijskom
mezhebu, navodi u njegovoj knjizi Kitab-ul-Mundželi fi tetavvuril veli podatak iz Subkijeve knjige
Tabakat-ul-kubra i kaže. ‘Dvadeset druga vrsta kerameta je da se duše (ruhanijjeti) Evlija mogu
pojaviti u oblicima drugih ljudi.’ Značenje šesnaestog ajeti kerima sure Merjem kaže, ‘On joj se
prikazao u liku čovjeka.’ To jest, iz ovog ajeti kerima se može razumjeti da se Džebrail alejhisselam
prikazao hazreti Merjem u čovjekovom obliku. (Alimi) su protumačili ovaj ajeti kerim kao ‘Duše Evlija
se mogu prikazati u raznim oblicima.’ Čuveni događaj (koji je poznat pod imenom) Kadib-ul-Ban Hasan
Musuli (preselio u Musulu 570. godine po Hidžri) je jedan od kerameta ove vrste. [Za detalje ovog i
drugih kerameta pogledaj Jusuf-Nebhanijevu knjigu Džami’ul-keramat-ul-evlija. Jusuf Nebhani je
preselio na ahiret 570. godine u Musulu. Jedan od alima šafijskog mezheba, allame Džejli, je ovako
napisao u njegovom komentaru na Buharijin sahih: “Kao što šejtan ne može uzeti Resulullahov
sallallahu alejhi ve oblik on isto tako ne može uzeti ni oblike savršenih Evlija koji su njegovi nasljednici
(varisi).”]

Jedan od alima hanefi mezheba, Sejjid Šerif Ali Džurdžani rahmetullahi alejh [preselio na ahiret
816./1413. godine u Širazu], je napisao u njegovoj knjizi Šerh-i mevakif, prije nego što je napisao o 72
sekte na kraju knjige -- i takođe i u njegovom objašnjenju knjige Šerh-i metali’ -- da žive ili mrtve
Evlije rahime-humullahu teala postaju vidljive njihovim učenicima u raznim oblicima i da njihovi
učenici dobijaju od tih viđenja fejz i da imaju veliku dobit od tih oblika.

Jedan od alima maliki mezheba, Tadžeddin Ahmed ibni Ataullah Iskenderi rahmetullahi alejh, je
napisao u njegovoj knjizi Tadžijje da se čovjek može puno okoristiti od usavršenog Velije rahime-
hullahu teala kada ga on gleda ili kada misli o njemu. [Ataullah-i Iskenderi maliki je preselio na ahiret
709./1309. godine u Egiptu.].

Jedan od alima hanefi mezheba, allame Šemseddin ibnun-Nu’ajm rahmetullahi alejh, je napisao u knjizi
pod naslovom Kitab-ur-ruh, ‘Duše mogu biti u drukčijim stanjima (halovima) koja su drukčija od onih
kada su u njihovim tijelima. Duše Evlija su u (mjestu koje se zove) Refik-i a’la. One takođe imaju vezu
i sa njihovim mrtvim tijelima. Ako neko posjeti grob jednoga takoga Evlije i poselami ga njegova duša,
koja je u Refik-i a’la, mu odgovori na njegov selam.’ Ovo je isto napisano i u imam-i-Sujutijevoj knjizi
Kitab-ul-mundželi. Ovi svi dokazi pokazuju da Evlije imaju i poslije njihove smrti jak tesarruf (moć
zaštite) i te’sir (efekat, dejstvo) na način koji mi možda ne možemo znati (ili razumjeti).
Jedan od alima maliki mezheba, Halil bin Ishak Džendi rahime-hullahu teala, autor knjige Muhtasar,
koji je preselio na ahiret 767./1365. godine, je napisao, ‘Kada Evlija postane savršen Allah dželle-
šanuhu mu dadne moć prikazivanja u raznim oblicima. Ovo nije nemoguće zato što su vizije koji se vide
u raznim oblicima ruhanijjeti (duše, nematerijalne). Tijelo se ne vidi. Duše nisu materija (tj. nisu
napravljene od materije). One ne zauzimaju mjesto u prostoru.’ [Halil maliki Misri je preselio na ahiret
767./1365. godine.]

Nevjerovanje učenja i dokaza koje su tako jasno saopštili duboko učeni alimi i Evlije nije ništa drugo do
neslaganje sa vjerom i razumom. Da Allah dželle-šanuhu podari pamet i pravdu onim vehabijama koje
svrstavaju muslimane ehli sunneta, radi ovog njihovog vjerovanja, u kafire i mušrike! Neka je sram i stid
na one koji povezuju muslimane, zbog ovog njihovog vjerovanja, sa mušricima koji obožavaju grobove i
vjeruju da su idoli i stvorenja (u stvari) stvaraoci! Omer bin Farid rahmetullahi alejh, koji je bio maliki i
kadiri, i koji je bio poznat pod nadimkom ‘sultan-ul ašikin’ [‘car zaljubljenika’], i čiji je kalb plamtio od
ljubavi prema Resulullahu i njegovim nasljednicima Evlijama, u njegovom čuvenom hvalospjevu
(kasidi) pod nazivom Hamrijje hvali i veliča velikane tesavuffa na način koji je dostojan njihove časti.
[Omer bin Farid je preselio na ahiret 576./1180. godine u Egiptu.] Heretici -- koji su u vječnoj prošlosti
(ezelu) označeni kao ‘heretici’ i kao ‘oni koji će pretrpjeti dalalet i felaket’ -- ne mogu dobiti blagodat
(ni’met) vjerovanja bez obzira kako se ovo sve lijepo objasnilo i koliko se dokumenata pa čak i
kerameta iznijelo i pokazalo. Mevlana Abdurrahman-i Džami rahime-hullahu teala im je prelijepo
odgovorio u sljedećim stihovima:

Svi lavovi ovog svijeta su karike istoga lanca.

Kako se lisac usuđuje trikom prekinuti taj lanac?
Heretikovo klevetanje Evlija ne škodi Evlijama,
Ono samo pokazuje njegov ahmakluk.

[Molla Džami rahmetullahi alejh je preselio na ahiret 898./1492. godine u Hiratu]

Onima, koji pokušaju ugasiti baklju koji je Dženab-i Hakk zapalio, će se zapaliti njihove brade.” Ovdje
se završava prijevod iz knjige Rabita-i šerife. [Sejjid Abdulhakim Arvasi, Rabita-i šerife, Istanbul,
1342./1924. izdanje.]

Poslanik čuje salavat

27 - Autor knjige Feth-ul-medžid je bio primoran da takođe i na četiri stotine osamdeset šestoj stranici
napiše istinu. On citira hadisi šerif, “Nemojte praviti groblja od vaših kuća! Nemojte praviti od
moga kabura mjesto za praznik! Učite mi salavat! Vaš će mi salavat biti saopšten gdje god bili ,”
koji nam Ebu Davud prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anh. Ovaj hadisi šerif nam, iako ga on citira s
ciljem da njime dokaže svoje pokvareno vjerovanje, u stvari dokazuje da su Poslanici
alejhimussalevatu vesselam živi u svojim grobovima jer se samo sa živima razgovara.
 Superiornost Ashaba kiram i
Tabi’ina
28 - On piše na četiri stotine devedesetoj stranici: “Hadisi šerif koji se prenosi u Muslimovom sahihu i
Ebu Davudu i Tirmiziji od Husejna radijallahu teala anh glasi, ‘Najbolji u mom ummetu su oni koji
žive u moje vrijeme. Poslije njih su najbolji oni koji su došli poslije njih. Iza njih su najbolji oni
koji su došli poslije njih.’ Ovaj hadisi šerif je takođe napisan i u Buhariji i počinje sa, ‘Najbolji od
vas.’ ‘Najbolji’ znači najbolji u znanjima (ilmovima), vjerovanjima (imanima) i poslovima. Oni su
odbili i iskorijenili inovacije (bid’ate). Iako su se bid’ati povećali u trećem vijeku po Hidžri još uvijek je
bilo puno alima. Islam se puno poštovao. Išlo se u džihad. Hadisi šerif koji je napisan u Muslimovom
sahihu a koji se prenosi od Abdullaha ibni Mes’uda je jedan sličan hadisi šerif. Ali ovdje su naredna
stoljeća ponovljena tri puta. Razumije se da je do kraja četvrtog vijeka po Hidžri bilo više dobra nego
zla.”

Ovaj hadisi šerif veliča alime ehli sunneta. Jer, alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala su u ta četiri
najbolja stoljeća bili najveći, najistaknutiji i najcjenjeniji ljudi. Ova uzvišenost alima ehli sunneta je
potvrđena jednoglasnom saglasnošću miliona muslimana koji su živjeli u njihovo vrijeme. Ovaj autor,
kad god mu to odgovara hvali alime ehli sunneta i citira njihove idžtihade, koje su oni napisali u svojim
knjigama, kao dokaze. On s jedne strane osjeća dužnost da hvali alime ehli sunneta a s’ druge ne voli
značenja koja su oni dali ajeti kerimima i hadisi šerifima. On kaže da su ova značenja puna širka. On se
ne stidi da nazove pripadnike ehli sunneta mušricima. Autor često citira dokaze iz knjige hadisa alima
Ismail-bin-Omer-ibni-Kesir-Imadeddina zato što je Imad bin Kesir bazirao svoje fetve na Ibni
Tejmijjinim mišljenjima. [Ebulfida hafiz Isma’il ibni Kesir šafi’i Basri je umro 734./1372. g.n.e. u
Damasku.]

Pomoć od živih i umrlih

29 - Autor, vehabija, piše sljedeće na 503. stranici (u njegovoj knjizi Feth-ul-medžid): “Od svakog
živog je dozvoljeno tražiti šefa’at, to jest, pomoć i dovu. Kada je hazreti Omer kretao iz Medine u Mekku
da obavi umru Resulullah sallallahu alejhi ve sellem mu je rekao, ‘Brate, nemoj nas zaboraviti u
tvojim dobrim (salih) dovama!’ Ovaj hadisi šerif je napisan u Ebu Davudovom i imam-i-Ahmedovom
musnedu. Hazreti Omer je rekao, ‘Ja u svom životu nisam nikada čuo tako dragu riječ kao riječ ‘brate’
u tom hadisi šerifu.’ Islam nam dozvoljava da umrlom samo činimo dovu. U islamu nije rečeno da se od
umrlih traže dove. Trinaesti ajet sure Fatir kaže, ‘Idoli kojima se molite pored Allaha dželle-šanuhu
vam ne mogu koristiti ni koliko je opna oko hurmine košpice. Idoli kojima se vi molite ne čuju.
Oni vam, čak i kad bi čuli, ne bi odgovorili zato što vam ne mogu pomoći. Idoli će vam reći na
Sudnjem danu da ste napravili grešku zato što ste ih pripisali Allahu dželle-šanuhu kao drugove.’
Ovaj ajet ističe da će oni koji od umrlih traže dove biti na Sudnjem danu tretirani kao kafiri. Ovo je
takođe izraženo i u riječima, ‘Njihovi idoli (ma’budi) će biti neprijatelji kafira na skupu Sudnjega
dana (na hašru kijameta) i reći će im (tj. kafirima) da je njihovo obožavanje njih (tj. idola) bilo
pogrešno,’ što je šesti ajet sure Ahkaf. Prema tome, nijedan umrli i otsutni ne može čuti, biti koristan
(od pomoći) ili naštetiti. Sahabe i njihovi velikani, Hulefa-i rašidin, nisu išli na Resulullahov grob i od
njega tražili nešto. Hazreti Omer radijallahu anh je uzeo hazreti Abbasa u dovi za kišu, i zamolio ga da
učini dovu da padne kiša. Jer, on je bio živ. On je mogao učiniti Rabbu (Allahu dželle-šanuhu) dovu. Da
je bilo dozvoljeno tražiti od umrlih da učine dovu za kišu hazreti Omer i Ashabi kiram bi je tražili od
Resulullahovog groba.”

Ovaj autor navodi na četiri stotine osamdesetoj (480.) stranici, hadisi šerif koji kaže, “Vaš pozdrav
(salat i selam) će mi biti prenesen gdje god se nalazili na zemlji,” i kaže da je on sahih i mešhur. On
ovdje aludira da Resulullah ne čuje ništa, da ne može učiniti dovu, i da je traženje dove od njega širk.
Njegova pisanja su u međusobnoj kontradikciji. Ajeti kerim iz sure Fatir, koji on navodi kao dokaz za
svoje ideje, se odnosi na kafire koji ne vjeruju u Allaha dželle-šanuhu, i koji se ne mole Njemu (koji ne
ibadete Njega), i koji obožavaju idole, kipove, kumire. Citiranje ajeta koji su objavljeni za kafire -- (i
njihovo upotrebljavanje) kao dokaz protiv muslimana koji posjećuju grob Allahovog dželle-šanuhu
predragog Poslanika ili Evlije da dobiju šefa’at i dovu -- je kleveta protiv Kur’ani kerima i mu’mina.
Gore navedeni ajeti kerim ne govori o grobovima i umrlim. On govori o kafirima koji obožavaju idole
i koji ne vjeruju u Allaha dželle-šanuhu. Niko nema ni najmanje pravo da prikazujuje mu’mine kao
predmete ovog ajeta da bi podržao svoje ideje. Allah dželle-šanuhu kaže u suri Ahkaf, u značenju
prethodnog ajeti kerima, u ajeti kerimu prije onog gore navedenog, (tj. u značenju petog ajeti kerima),
“Ne postoji niko (da je) gori i veći otpadnik od onog ko ne vjeruje i ne ibadeti Allaha dželle-šanuhu
već obožava idole koji ne čuju.” Takođe i ovaj ajeti kerim govori o kafirima. Hazreti Omer se latio
učenja dove za kišu sa ciljem da slijedi sunnet. Pošto je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem činio dovu
da padne kiša i hazreti Omer je, s ciljem da kopira njegov sunnet, takođe činio dovu da padne kiša. Učiti
dovu da padne kiša je ibadet. Ibadeti se rade u skladu sa sunnetom. Štaviše, Hasan Šernblali (preselio na
ahiret 1069./1658. U Egiptu), jedan od alima hanefi mezheba, kaže u njegovoj knjizi Merakil-fellah i u
njenom objašnjenju pod naslovom Nur-ul-izah, “Za one koji su u Medini je bolje kada uče dovu za kišu
da se sastanu u Resulullahovoj sallallahu alejhi ve sellem džamiji (Mesdžid-i Nebi). Jer, u Mesdžidu
Nebi se ne upućuje nijedan zahtjev bez posredništva (vasite) ikog drugog osim Resulullaha sallallahu
alejhi ve sellem pošto se drukčije ništa ni ne dobija. U Buhariji i u Muslimu piše da je i Resulullah
sallallahu alejhi ve sellem takođe činio dovu za kišu Mesdžidu Nebi. Sve što je časnije mjesto gdje se
čini dova sve će više rahmeta pasti. Prvo se Resulullah moli putem posredstva (vesile) njegovih dvojice
halifa. Onda se Allah dželle-šanuhu moli putem posredstva (vesile) njih trojice.” Još jedna laž koja se
nalazi u ovoj knjizi je i to da se treba -- kada se posjećuje Grob sreće (Kabr-i se’adet) [to jest
Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem grob] -- licem okrenuti prema kibli a leđima prema grobovima.
Knjiga Merakil-felah kaže, “Posjetilac se okreće licem prema grobu i ostavlja kiblu iza sebe. Takođe,
isti je slučaj i kad se posjećuje i druge grobove.” Sastajanje (zajedno) i činjenje dove za kišu, u skladu sa
sunnetom, je ibadet koji ajet (tj. Kur’ani kerim) i sunnet potvrđuju. Tražiti kišu kod Groba sreće (Kabr-i
se’adeta), a ne pridržavati se (ovog) pomoćnog sunneta, znači promijeniti ovaj ibadet. (Isto tako je)
naređeno da musliman treba -- da bi mu bio oprošten grijeh propuštanja namaza -- da (na kaza)
nadoknadi namaze koje je propustio. Isto kao što nije dozvoljeno tražiti kod Groba sreće oprost bez
naklanjavanja propuštenih namaza na kaza, tako isto tako nije ni dozvoljeno kod Groba sreće tražiti kišu
(bez iskupljanja i sastajanja zajedno). Pa ipak, u dobro poznatim (mešhur) hadisi šerifima je rečeno da je
hiljadu puta korisnije obaviti takav ibadet kod Groba sreće nego i na kom drugom mjestu.

Naravno namaz se ne klanja Evliji. Kada se klanja namaz ne smije se okrenuti prema Evlijinom grobu.
To je veliki grijeh, čak i mnogobožtvo (širk). Međutim, klanjati namaz kod Evlijinog groba je veliki
sevab. Ali, mi moramo biti okrenuti prema kibli i taj namaz mora biti za Allaha. Jer, kiša milosti
(rahmeta) je obilna kod Evlijinog groba. Da kod groba i turbeta nije bilo dozvoljeno klanjati Ashabi
kiram ne bi stavili Grob sreće u džamiju (mesdžid). Svi Ashabi kiram i bilioni muslimana koji su došli
tokom hiljadu i četiri stotine godina su klanjali kod Kabr-i se’adeta (tj. Groba sreće, tj., kod
Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem groba). Visoka korist klanjanja namaza na tom mjestu je
izrečena u hadisi šerifu. Oni koji klanjaju namaz u zadnjem redu (safu) Mesdžida sreće (Mesdžid-i
se’adeta) su okrenuti prema Grobu sreće. Nijedan alim islama se u zadnjih četrnaest vijekova nije nikad
tome usprotivio. Može li ikada postojati veći dokaz od ovog koji pokazuje da je dozvoljeno klanjati
namaz kod grobova Evlija kaddesallahu teala esrarehum? U Hadisi šerifu je zabranjeno klanjati namaz
(okrenut) prema grobu i sa namjerom klanjanja namaza prema grobu. Međutim, prema opštoj
saglasnosti ummeta (idžma-i ummet) je dozvoljeno (tj. džaiz je, tj. ne smeta) ako se -- kada učinimo
nijjet da klanjamo prema kibli -- slučajno zadesi (nađe) grob između njega i Ka’be.

Ibni Hadžer-i Hijtemi Mekki rahime-hullahu teala na devedeset prvoj stranici svoje knjige Zevadžir
citira hadis-i kudsi koji se nalazi u Buhariji (koji glasi), “Allah dželle-šanuhu kaže, ‘Onaj ko je
neprijatelj prema ijednom od Mojih Evlija treba znati da je u ratu sa Mnom. Moj rob mi se ne
može ni sa čim bolje približiti kao sa farzovima koje sam mu propisao. Moj rob Mi se toliko
približi sa nafila ibadetima da ga Ja zavolim i ispunim mu sve njegove želje.’” On piše na devedeset
petoj stranici, “Hadisi šerif kaže, ‘Ja ću znati kada mi neko prouči salavat. Ja za njeg učinim dovu.’
Jedan drugi hadisi šerif kaže, ‘Kada mi musliman nazove selam moja duša dođe u moje tijelo. Ja mu
odgovorim na njegov selam. Poslanici su živi u svojim grobovima.’ Hadisi šerif koji nam prenosi
Ebudderda kaže, ‘Zemlja ne trune tijela Poslanika. Petkom mi učite puno salavata! Ja svakog petka
upoznat sa salavatima koje su mi moji sljedbenici (ummet) proučili.’ Njega su upitali, ‘O
Resulallah! Kada tvoje tijelo istrune u grobu kako si upoznat sa salavatima?’ On im je odgovorio, ‘Allah
dželle-šanuhu je zabranio (učinio haram) zemlji da trune Poslanike.’ Ovakvi hadisi šerifi pokazuju
da su Poslanici alejhimussalavatu vetteslimat živi u svojim grobovima (na način koji mi ne znamo) i da
ne trunu. A Evlije su njihovi nasljednici (varisi).” U knjizi Kunuz-uddekaik se navode hadisi šerifi od
Ibni Ebi Šejbe (Ibni Ebi Šejbe Abdullah je preselio na ahiret 235./850. godine) i Ebu Nu’ajma koji glase,
“Kada vidimo Evlije mi se sjetimo Allaha dželle-šanuhu” i “Allah dželle-šanuhu ima Evlije. Kada
ih vidimo sjetimo se Allaha dželle-šanuhu.” Hadisi šerif koji nam prenosi Dejlemi, a koji se navodi u
knjizi Kunuz-uddekaik, kaže, “Da nema onih u grobovima, stanovnici grada bi izgorjeli.” Ovi
hadisi šerifi pokazuju da je Allah dželle-šanuhu podario preko mrtvih (sebebom mrtvih) dobročinstvo i
bereket živim. Hadisi šerif koji pripovijeda Askeri i koji se navodi u Munavijevoj knjizi Kunuz kaže,
“Ja bih posjetio Jahja-bin-Zekerijjaov grob da znam gdje se nalazi.” [Abdurrauf Munavi Šafi’i
rahmetullahi alejh je preselio na ahiret 1031./1621. godine u Kairu.]
 Obećanje, zavjet, zaklati životinju
mrtvom (Ešedd-ul-džihad i El
minhat-ul-vehbijje)
30 - Autor ove vehabijske knjige ovako piše na 146. i 158. stranici, “Zaklati životinju i za kog drugog
osim Allaha je haram. Kada oni zakolju životinju sa ovakvim nijjetom, isto kao što su to radili munafici
sa ciljem da se približe zvijezdama, oni će postati murtedi čak i ako kažu Bismile dok je kolju. Ono što
oni zakolju nije dozvoljeno (halal) jesti. Zemahšeri je rekao da je isti slučaj i sa klanjem životinja za
sprečavanje štete od džina kada kupujemo ili gradimo novu kuću. Ibrahim Meruzi je rekao da je haram
klati životinje kada dolaze sultan ili državne delegacije sa ciljem da im se dodvori, umili. Jer, te će
životinje biti zaklane u ime nekog drugog osim Allaha. Ihlal znači klanje životinje sa glasnim
izgovaranjem imena osobe osim Allaha. Nezr, adak (obećanje, zavjetovanje) klanja životinja u nečije
ime osim Allaha je ove vrste. Izgovaranje imena te osobe, na primjer, kazavši, ‘Ova životinja je za tu i
tu sejjidu ili za tog i tog sejjida’ prije klanja životinje ne pravi nikakvu razliku. Izgovaranje riječi
‘Bismillah’ ne koristi kada se kolje za nezire (obećanja, zavjetovanja). Obećavanje, zavjetovanje hrane i
pića za osobe, osim Allaha, da bi im se približili je još jedan primjer ovoga. Odnošenje hrane i pića u
turbe i davanje te hrane i pića tamošnjim siromasima za korist mrtvog ili za dobijanje berićeta
(bereketa) od njih je isto što i adak (obećavanje, zavjetovanje) za nekog drugog osim Allaha, kao na
primjer za idole, sunce, mjesec, mezar, ili zaklinjanje nečim drugim osim sa Allahom. Oboje je širk
(mnogoboštvo). Zavjetovanje svijeća ili ulja za lampe, kako to izvjesni heretici čine, je prema
saglasnosti muslimana grijeh. Zavjetovanje davanja izvjesne robe siromasima koji hizmete turbeta je
isto kao i zavjetovanje slugama idola u crkvi. Ova djela su ibadeti. Ona su širk kada se čine u ime
nekoga drugog osim Allaha. Šejh Kasim, alim hanefi mezheba, ovako piše u njegovoj knjizi Durer:
‘Izvjesni ignoramusi (džahili), čija rodbina ili prijatelji putuju po dalekim zemljama, ili su bolesni ili su
izgubili nešto, posjećuju grobove dobrih robova i kažu, “O Moj efendija, ako me Allah dželle-šanuhu
ponovo ujedini sa onima koji putuju ili dadne mojoj bolesnoj osobi ozdravljenje ili povrati moju
imovinu, moj nezir je da dadnem toliko i toliko zlata ili hrane ili vode ili svijeća. Ovaki neziri su batil
(pogrešni).” Adak je ibadet. On se ne čini ni za kog drugog osim Allaha. Mrtvac nema ništa. Njemu se
ne može ništa dati. Allah sve daje i stvara. Mrtvac ne može ništa ni dati ni učiniti. Vjerovati da može je
kufr.’ Ibni Nudžejm kaže u njegovoj knjizi Bahr, ‘Ovaka krivovjerja se često dešavaju u Ahmed-
Bedevijevom turbetu. Hanefijski alim šejh Sun’ullah-i Halebi je rekao da Evlijama nije dozvoljeno klati
životinje i činiti adak.’ Ahmed-Bedevijevo turbe se nalazi u gradu Tanta. On je bio špijun za Mulesseme
državu koja je blizu Maroka. Ovaj špijun je sa svojim trikovima i lažima prevario muslimane. Njegovo
turbe je sada kao crkva. Narod mu zavjetuje. Oni ga obožavaju. Svake godine 300.000 ljudi odlazi ovom
idolu na hadž.” [Ebul-Kasim Mahmud Džarullah bin Omer el-Mu’tezili, umro u Džurdženijji 538./1144.
godine; Ebu Ishak Ibrahim Meruzi šafi’i, preselio na ahiret 340./952. godine.]

(Nezr, nezir=adak=obećanje, obećati, zavjet, zavjetovati.)

Kada se pažljivo razmotre prethodni citati iz njegove knjige uviđa se kako on podvaljuje muslimanima.
On prvo navodi ajeti kerime, hadisi šerife i cijenjene odlomke iz knjiga Alima ehli sunneta pa onda kaže
da su harami, mekrusi, pa čak i mubasi, širk i kufr. On kaže da su Allahovi dželle-šanuhu dobri (salih)
robovi idoli i da su njihova turbeta crkve. On -- pod izgovorom kritikovanja nekolicine ružnih i
pokvarenih djela džahila i glupaka, pripadnika sedamdeset dvije heretične grupe -- kaže da su Evlije ehli
sunneta rahime-humullahu teala i čisti i vjerni (halis) muslimani kafiri i mušrici. Da bi zaštitili
muslimane od ovih trikova, da ih oni ne bi zaveli i prevarili i skrenuli sa pravoga puta, koji su nam
prenijeli Alimi ehli sunneta, mi ćemo prevesti deset stranica iz sejjid-Davud-bin-Sulejman-Bagdadijeve
rahmetullahi alejh knjige Eššed-ul-džihad fi Ibtal-i Da’vel-idžtihad. Ova knjiga je napisana na
arapskom jeziku. Ovo će pomoći muslimanima da shvate da su vehabije (jedni obični) lažovi. [Knjižara
Hakikat kitabevi iz Istanbula je preštampala knjige Eššed-ul-džihad i Minhat-ul-vehbijje i sastavila
ih obje zajedno u jednu knjigu.]

[Prije nego što počnemo prevoditi, biće prigodno da prvo ukratko napišemo biografiju Ahmed-bin-Ali-
Bedevija rahmetullahi alejh, kojeg je ovaj autor nazvao idolom. Šemseddin Sami beg (preselio na ahiret
1322./1904. godine) ovako piše u njegovoj knjizi Kamus-ul’a’lam: “Hazreti Ahmed Bedevi je bio
jedan od čuvenih Evlija i šerif, to jest, potomak Resulullahovog unuka hazreti Hasana. Njegov pradjed je
596./1200. godine pobjegao od Hadždžadževog zuluma (nepravde, tiranije, ugnjetavanja) u Maroko.
Kada mu je bilo sedam godina on je došao sa ocem i braćom u Mekku. On je kada je usnio san otišao
633. godine u Irak i u Damask. On se kasnije nastanio u Egiptu, u gradu Tanti. Viđeni su mnogi njegovi
kerameti. Shvaćeno je da je on jedan od velikih Evlija. Njegov glas i ugled se svugdje proširio i pročuo.
On je imao na hiljade i hiljade posjetilaca i učenika. On je preselio na ahiret 675./1276. godine u Tanti.”
Riječi da je hazreti Bedevi bio špijun Mulesseme države su još jedna ružna i prefrigana (alčak)
vehabijska kleveta. Islamska država Mulesseme, ili Murabitin, je osnovana 440. godine na jugu Maroka.
Njen glavni grad je bio Marrakeš. (Država) Mulesseme je pokorila Španiju. Stotinu godina kasnije, 540.
godine, je na njenim zemljama osnovana Muvahhidin država. Kada je hazreti Ahmed Bedevi rođen
država Mulesseme više nije ni postojala. Ona je nestala a njeno ime je postalo predmet istorije. Ovaj
autor, vehabija, nema ni pojma sa istorijom i naučnim znanjem, isto kao što nema ni pojma o tefsirskom
i hadiskom ilumu (znanju). S obzirom da je njegov maternji jezik arapski, on brzim i nehajnim perom
prišiva ajeti kerimima i hadisi šerifima i odlomcima iz knjiga Alima islama pokvarena značenja. On čita
ove njihove riječi, koje su prepune prefinjenog i uzvišenog znanja, kao kad’ čita novine i misli da one
znače ono što je on razumio iz njih sa svojom šupljom glavom i plitkim mozgom. Sejjid Kutb, jedan od
ovakvih nemezheblija, koji nije imao ni pojma o islamu, i koji je ubijen u fitni koju je on započeo u
Egiptu 1386./1966., je napravio “tefsir” Kur’ani kerima. On je u tom “tefsiru” napisao svoja lična
shvatanja. On je taj tefsir nazvao Fi-Zilal-il-Kur’an. On ga je napunio sa destruktivnim i razdornim i
pokvarenim idejama vjerskog reformatora Muhammeda Abduha, koji je bio šef masonske lože u Kairu.
Da Allah dželle-šanuhu zaštiti muslimansku omladinu i da im onemogući čitanje ove pokvarene i
otrovne knjige i da ih spasi od zablude! Da nas On zaštiti da ne upadnemo u zamke ovih skorojevića i
novonastalih “vjerskih ljudi”! Amin.]

Sejjid Davud bin Sulejman Bagdadi rahmetullahi alejh ovako piše:

“Izvjesni ljudi kažu da je kufr i širk obećati (učiniti adak) i zaklati životinju u ime Allaha, i dati njeno
meso siromasima, i poslati rezultirajuće sevabe (tj. sevape koji potiču od toga djela) kao poklon
Pejgamberima alejhimussalavatu vetteslimat i Evlijama rahime-humullahu teala. Njima treba odmah
odgovoriti. Oni koji tako kažu su nemezheblije. Oni ne slijede ni imame mezheba ni alime islama. Oni
govore tako zato što su kratkovidi i što im je njihov razum pokvaren i oštećen. Mi ćemo ih ovdje prvo
pobiti a zatim iznijeti šta su Alimi islama napisali.

Značenje (meal) dvjesta sedamdesetog (270.) ajeti kerima sure Bekara kaže, ‘Allah dželle-šanuhu zna
za sadake koje ste dali siromahu i za nezire koje ste učinili.’ Značenje dvadeset devetog (29.) ajeti
kerima sure Hadždž kaže, ‘... neka svoje nezire ispune.’ On u sedmom ajeti kerimu sure Dehr hvali
one koji zavjetuju nezr (zavjet) i kaže, ‘Oni su ispunjavali svoje nezire.’ Allah dželle-šanuhu kaže u
ovim ajeti kerimima, Ja znam one koji čine nezr (nezir). On hvali one koji čine nezr. On kaže da je nezr
nafaka za siromahe. Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem su upitali, ‘Ako jedan čovjek ili jedna žena
učine nezr da zakolju devu negdje izvan grada Mekke, hoće li to biti isto kao i klanje deve pred idolima
u vrijeme džahilijjeta?’ On je odgovorio, ‘Ne, to neće biti tako! On ili ona treba ispuniti taj svoj
nezr! Allah dželle-šanuhu je svugdje hazir i nazir (tj. On je svugdje prisutan i sve vidi). On zna kako
je svako namjerio (zanijjetio).’ Ovaj hadisi šerif je sam dovoljan da pobije heretičke riječi. Zaklati
hajvana kod groba neke dobre (salih) osobe, koji je radi Allahovog zadovoljstva (rizaluka) obećan kao
nezr, i dati njegovo meso kao sadaku siromasima koji se tu nalaze, i pokloniti sevabe (tog djela, tog
čina) duši te dobre osobe je dozvoljeno. To nije grijeh. Hajvan koji je obećan da će se zaklati radi
Allahovog zadovoljstva se bez sumnje treba zaklati. Klanje tog hajvana je ibadet. Davanje njegovog
mesa kao sadaku siromasima je još jedan dodatni ibadet. Svaki od ova dva ibadeta će biti posebno
nagrađen.

Povezivanje adaka za mrtve i klanje životinje radi (tj. u ime) Allaha dželle-šanuhu kod groba sa
mnogoboštvom (idolatrijom), kako to autor ove vehabijske knjige radi, je velika kleveta protiv
muslimana. On je ove svoje riječi trebao dokazati sa ajeti kerimima i hadisi šerifima. Međutim, on nam
nije bio u stanju da navede dokaz protiv adaka. On se usuđuje pripisivati muslimanima ajeti kerime koje
su došli za kafire i mušrike. On spominje ono što je napisano u knjigama alima fikha da je haram ili da
je mekruh, pa čak i džaiz, i onda uzvikuje ‘ovo je kufr, ono je širk’. U stvari, on ne poštuje ni imame
mezheba ni alime fikha. On, sa ciljem da prevari i obmane muslimane ehli sunneta, navodi citate koji
odgovaraju njegovim interesima ili pomažu njegovim pogrešnim dokazima. Međutim, on slijedi ono što
on sam sobom shvata i razumije iz ajeti kerima i hadisi šerifa. On iznosi 173. ajeti kerim sure Bekara,
koji kaže, ‘Mušrici čine ihlal (tj. glasno prizivaju ime) nekog drugog osim Allaha.’ On uvijek iznosi
ovaj ajeti kerim (kao svoj dokaz i dokument). On kaže da svako ko zakolje hajvana sa bilo kojim
nijjetom, osim za (tj. u ime) Allaha, postaje kafir i mušrik. Onda, prema njegovim izjavama su svi
muslimani postali kafiri. Jer, u islamskim zemljama se svakodnevno kolju milioni hajvana. Ti milioni
hajvana se ne kolju radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva, ili zbog ibadeta, već u komercijalne ili
prehrambene svrhe. On kaže da ko god zakolje hajvana, radi bilo čega drugog osim Allaha, postaje
mušrik. Šta će on na ovo reći?

Nemezheblije kažu da je dozvoljeno zaklati hajvana na nekom drugom mjestu (tj. ne kod groba, daleko
od groba) i poslati sevab duši mrtvog. Ali, po njima bi takođe i ovo trebalo biti širk i kufr. Oni kažu, ‘Mi
ove (tj. životinje, hajvane) koljemo radi (tj. za) Allaha i njihovo meso poklanjamo siromasima i njihovu
nagradu (tj. nagradu od tog mesa) poklanjamo našim mrtvima.’ Mi im kažemo da je, i kada mi kažemo,
‘radi (tj. za) Pejgambera ili radi Evlije’ takođe zaklano sa tom istom namjerom. Odakle to vi (tj. iz kog
to vi dokaza) shvatate i razumijete da je klanje hajvana radi (tj. za) njih neispravno? Samo Allah dželle-
šanuhu i onaj koga On obavijesti zna nečiji nijjet (tj. namjeru). Drugi niko ne zna. Riječ ihlal u gore
navedenom ajeti kerimu, koju oni često upotrebljavaju, znači ‘glasno pozivanje’. Idolopoklonici su, u
vrijeme džahilijjeta, kada su klali životinju, uzvikivali, ‘za (radi) Lata’ i ‘za (radi) Uzza’. Kada
muslimani kolju oni kažu ‘Bismillah’ ili ‘Allahu ekber’. Mušrici ne izgovaraju Allahovo ime. Oni
umjesto Allahovog imena izgovaraju imena idola. Ako jedan musliman, umjesto da spomene Allaha,
namjerno kaže ‘radi (za) Abdulkadir-i Gejlanija’ rahmetullahi alejh ili ‘radi (za) Ahmeda Bedevija’
rahmetullahi alejh, ovo njegovo djelo je haram. Ako on to kaže zato što je džahil, alimi ga trebaju
naučiti kako se ispravno nijjeti. Za njega se ne može reći odmah da je kafir. Mi ćemo ove riječi još
detaljnije objasniti.

Knjiga Redd-ul-muhtar -- izvodeći iz Kasim-bin-Katlubuginog komentara na knjigu Durer-ul-bihar i

Ibni-Nudžejm-Zejnul’abidin-i-Misrijeve knjige Bahr-ur-raik [Ibni Nudžejm Zejnul’abidin-i Misri je
preselio na ahiret 970./1562. godine] i Kardeši-Omer-ibni-Nudžejmove knjige Nehr-ul-faik [Kardeši
Omer ibni Nudžejm je preselio na ahiret 1005./1597. godine] -- ovako piše (tj. objašnjava nezr) u
poglavlju jemin (tj. zakletva), ‘Ako su neziri -- (tj. adaci ili obećanja, zavjeti) koje džahili čine, i ulje za
kandilje, i svijeće, i pare koje se bacaju (daju) u turbeta da bi se približili Evlijama -- samo za mrtve, ta
djela su batil (nevaljasta) i haram. Oni nisu kufr (nevjerstvo) i širk (višeboštvo). Ona su dozvoljena ako
su učinjena sa razlogom da se dadnu siromasima i da se njihovi sevabi pošalju (tj. poklone) dušama
Evlija. Kasim bin Katlubuga kaže, ‘Učiniti nezr je ibadet. Učiniti ibadet mahluku (tj. stvorenju) nije
dozvoljeno.’ [Kasim bin Katlubuga Misri Hanefi je preselio na ahiret 879./1474. godine.] Ove riječi se
ne slažu sa hadisi šerifom, (koji kaže), ‘Od zavjeta nema koristi. On je sebeb za trošenje cicijinog
imetka.’ Ovaj hadisi šerif pokazuje da je nezr mekruh, a mekruh ne može biti ibadet. Muslimani
zavjetuju (obećaju, poklanjaju) životinje i druge stvari sve sa namjerom da ih daju (podijele) kao sadaku
siromasima koji žive tu kod Evlijinog turbeta ili negdje drugdje. Niko na ovom svijetu ni ne pomišlja da
se te stvari (tj. ta roba) i meso daju mrtvom, da ih mrtvi upotrebljava. U hanefi mezhebu nije potrebno
odrediti izvjesno mjesto da se nezr obavi. Niti ga je potrebno obaviti na prethodno određenom mjestu.
Na primjer, dozvoljeno je reći ‘Ja činim nezr tom i tom Evliji.’ To znači, ‘Sevap ovog nezra kojeg ću
učiniti za Allaha će biti za tog i tog Evliju.’ Nije potrebno da se hajvan zakolje kod (u blizini) Evlijinog
mezara. Dozvoljeno ga je zaklati negdje drugdje i to meso dati siromasima (fakirima) koji žive na
nekom drugom mjestu. Sevap će otići duši Evlije kojem je sevap namijenjen bez obzira gdje je hajvan
zaklan. U stvari, usprkos ovome svemu, rekavši ovo sve što sam rekao, gore napisanu rečenicu (tj. da je
nezr ibadet i da je činjenje ibadeta za mahluk, stvoreno, neće biti dozvoljeno, džaiz), je rekao Kasim. On
je bio učenik Kemaleddin-Muhammed-ibni-Humama [rođen 790./1388., preselio na ahiret 861./1456.]
Niko drugi od pređašnje uleme nije tako rekao. Samo je Ibni Tejmijje tako rekao. Ibni Tejmijje je otišao
predaleko u kuđenju muslimana po pitanju adaka a posebno po pitanju klanja hajvana i posjećivanja
groba (zijareta kabura). Većina alima ehli sunneta -- i onih koji su živjeli u njegovo vrijeme i onih koji
su kasnije došli -- mu je odgovorila i opovrgla njegove heretičke ideje i dokazala da su one neosnovane.
Čak i kad bi se reklo da su Kasimove riječi istinite, alimi islama su rekli da one ne omalovažavaju
muslimane. Jer, i Kasim je takođe rekao da je to dozvoljeno ako se životinja zakolje sa namjerom
(nijjetom) da se meso podijeli (dadne) siromasima (fakirima) kao sadaka. Mi smo prethodno napisali da
svi muslimani čine adake sa ovakvom namjerom. Nemezheblijsko navođenje izjava Alima ehli sunneta
kao dokaz, koje su slične Kasimovim riječima, je samo sa ciljem zavođenja i obmanjivanja muslimana.
Jer, (kako je poznato,) oni ne prihvataju (i ne usvajaju) ništa drugo osim Kur’ani kerima i hadisi šerifa.
Prema tome mi im kažemo: Pokažite nam ajeti kerim i hadisi šerif koji pokazuje da je adak za
Pejgambere i Evlije širk. Oni nam samo iznose ihlal ajeti kerim koji smo mi gore naveli. Njihovo
oslanjanje na ovaj ajeti kerim se temelji na sumnji i mogućnosti. Rasuđivanje i donošenje zaključka se
ne može temeljiti na sumnjama i na mogućnostima.
[U knjizi fikha koja se zove Durr-ul-muhtar piše da ovaj ajeti kerim (govori) o klanju hajvana i
njegovom zakopavanju a ne o njegovom davanju fakirima (siromasima). Za vrijeme hadža se vidi da oni
na Mini zakopavaju na stotine hiljada (zaklanih) hajvana. Njihovo nedijelenje (ovih zaklanih hajvana)
onima koji su gladni i muhtać (u nevolji) postaje ihlal Oni koji tako rade bi trebali biti kafiri i mušrici.]
Klanje životinje za hranu, kao na primjer za gošćenje gostiju, nije ihlal. Zato što je to sunnet Ibrahima
alejhisselam. Kad bi klanje životinje za hranu bilo ihlal, Ibrahim alejhisselam sigurno ne bi uradio ihlal
mušrika.

[Zemahšeri (Zamahšeri) Ebulkasim Mahmud Džarullah Mu’tezili je umro 538./1144. godine u

Džurdženijji; Ebu Ishak Ibrahim Meruzi Šafi’i je 340./952. godine preselio na ahiret; Sun’ullah Halebi
Mekki hanefi rahmetullahi teala alejh je preselio na ahiret 1117./1705. godine. Njegova knjiga Sejfullah
ala men kezzebeala Evlijullah govori opširno o kerametima Evlija rahime-humullahu teala; Šerif
Ahmed Bedevi je preselio 675./1276. godine na ahiret u Egiptu; Šemsuddin Sami beg je preselio na
ahiret 1322./1904. godine u Erenkoju, Istanbul, rahmetullahi alejhim edžme’in. Sejjid Kutb je umro
1386./1966. godine u fitni koju je on sam započeo. Kasim bin Katlubuga Misri hanefi je preselio na
ahiret 879./1474. godine; Ibni Abidin, dok objašnjava Durer-ul-bihar, objašnjava znanje koje
Šemsuddin Muhammed Konevi daje u predmetu (koji se zove) nezr, adak (zavjetovanje, obećanje).]

Da rezimiramo. Kada se kolje hajvan za Evlije, tj. za Allahove dželle-šanuhu drage robove, na umu se
trebaju imati tri nijjeta: Da se hajvan kolje u ime Allaha dželle-šanuhu. Da se hajvanovo meso i ostali
dijelovi dijele (kao sadaka) siromasima. Da se sevap poklanja Evlijinoj duši. Svaki musliman ovako
zavjetuje svog hajvana. Ovako zavjetovati hajvana je bolje nego zaklati hajvana gostima. Jer, gosti bi
mogli biti bogati pa im sadaka ne bi bila džaiz (dozvoljena). Ovako zavjetovati hajvana je bolje nego
zaklati hajvana gostima. Jer, gosti bi mogli biti bogati pa im sadaka ne bi bila džaiz (dozvoljena). Da,
(tačno je da) prigodno klanje životinje očekivanom državniku, sultanu ili gostu, i ostavljanje tog mesa da
trune, i uskraćivanje (nedavanje) tog mesa siromasima, izgleda kao kafirsko klanje životinje njihovim
idolima. U stvari, u šafijiskom mezhebu je to haram.

Ljudi su upitali Allame-ibni-Hadžer-i-Mekkija, rahmetullahi alejh: Je li dozvoljeno učiniti nezr živom

Evliji rahime-hullahu teala? Trebaju li se stvari koje su učinjene nezr, tj. obećane kao zavjet, dati tom
Evliji ili nekom siromahu? Je li dozvoljeno učiniti nezr mrtvom Evliji? Treba li dati nezr Evlijinoj djeci i
rodbini ili ga treba dati onima koji su sa njim, njegovim učenicima i hizmećarima? Je li sahih učiniti
nezr da se (oronuli mezari Evlija poprave i da se) na mezaru napravi kabr, ili zid (oko njega), ili
gvozdena ograda ili da se omalteriše?

ODGOVOR: Živom Evliji je sahih učiniti adak. (Drugim riječima, zavjetovati ili obećati živom Evliji
je ispravno.) Vadžib je njemu dati obećani mal (robu). (Obećani mal) nije dozvoljeno dati nikom
drugom. Što se tiče nezra mrtvom Evliji, batil je (tj. beskorisno je, ne valja) i nije sahih ako se
zavjetovane stvari namjere (nanijjete) mrtvom. Adak će biti sahih ako on (tj. onaj koji je zavjetovao,
obećao) uradi neki drugi hajr (tj. neko drugo dobro), na primjer, ako nahrani njegovu (tj. Evlijinu) djecu,
njegove studente, siromahe (koji se nalaze) u okolini turbeta ili na nekom drugom mjestu. Ono što se
nanijjetilo dati postaje vadžib da se dadne. Ako onaj koji je zavjetovao (tj. adak sahibija) nije odlučio
(nije nanijjetio) kako će izvršiti (dati) svoj zavjet on će ga uraditi prema običajima muslimana toga
vremena. Skoro svaki musliman, kada čini nezr i kaže ‘ja činim zavjet za mrtvog’, misli da dadne zavjet
jednoj od gore navedenih kategorija. Pošto onaj ko čini adak zna ove duboko ukorjenjene običaje,
njegov nezr će biti u skladu sa tim običajima. Njegov nezr je sahih kao što je to slučaj sa vakufom. Ako
onaj ko nešto zavjetuje vakufu ne postavi nikakve uslove njegov zavjet će biti učinjen pod
konvencionalnim uslovima. Nezri koji su učinjeni za pravljenje i malterisanje mezara su batil (nisu
ispravni). Međutim imam-i Izra’i i Zerkeši i drugi su rekli da je dozvoljeno praviti zidove i ograde oko
grobova Pejgambera i Evlija i alima i drugih grobova ako postoji strah da će ih divlje životinje ili lopovi
ili neprijatelji iskopati. Ovakve korisne stvari je dozvoljeno i sahih i dobro praviti. Takođe je dobro ako
se ovo ostavi i u testament (vasijjet). Ibni-Hadžer-i-Mekkijeva fetva je duža. Za našu knjigu je dovoljno
ovoliko. I Hajreddin-i Remli je takođe izdao fetvu po ovom pitanju. Originali ovih fetvi su napisani za
adak koji je učinjen za grob imama Rafi’ija rahime-hullahu teala koji se nalazi u Džurdžanu. Ibni
Hadžer-i Mekki ih je citirao u njegovoj knjizi Tuhfe i u njegovim fetvama. Ove riječi (tj. adaci ili
zavjetovanja koje smo gore objasnili) su jednoglasno dozvoljene i u šafijiskom mezhebu. [Ahmed Izra’i
šafi’i je preselio na ahiret 783./1381. u Damasku; Muhammed Zerkeši Šafi’i je preselio na ahiret
794./1392. godine u Egiptu; Abdulkerim Rafi’i Šafi’i je preselio na ahiret 623./1227. godine u Kazvinu,
rahmetullahi teala alejhim edžme’in.]

[U knjizi Durer ve Gurer, jednoj od najdragocjenijih knjiga fikha u hanefi mezhebu, Mulla Husrev
rahmetullahi alejh ovako piše u predmetu o zakletvi: Ako je neko obećao učiniti nešto slično jednom od
ibadeta, koji su farz ili vadžib ili nešto što je samo po sebi ibadet, kao namaz, post, sadaka ili itikaf, taj
nezr se treba ispuniti (uraditi). Djela koja nisu farz ili vadžib -- kao što su, posjeta bolesniku, nošenje
dženaze, odlazak u džamiju, pravljenje puta, česme, bolnice, škole ili džamije -- se ne mogu učiniti nezr.
Ta djela, ako su učinjena nezr, se ne moraju uraditi. Vadžib je izvršiti ibadete koji su učinjeni nezr u
mutlak nezru, koji je na primjer učinjen sa riječima, ‘ja ću radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva
postiti mjesec Redžeb’ ili u mu’allak nezru, kada je ispunjen uslov koji je na primjer učinjen sa
riječima, ‘ako se moji putnici vrate ja činim nezr da ću radi Allaha dželle-šanuhu dati sadaku’. (Mutlak
nezr=apsolutni nezr; mu’allak nezr=uslovni nezr.). Hadisi šerif kaže, ‘Zavjet (nezr) se mora izvršiti.’
Nije nezr, i ovca se ne mora zaklati ako se kaže, ‘ako ozdravim neka mi je nezr da zakoljem ovcu.’
Treba se ovako reći, ‘Ako ozdravim neka mi je nezr da zakoljem ovcu radi Allahovog dželle-šanuhu
zadovoljastva.’ To postaje nezr samo ako se kaže, ‘radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljastva’ i tada
postaje neophodno da osoba (koja je to rekla) zakolje ovcu. Ako neko učini nezr da dadne 1000 turskih
lira kao sadaku, a ima samo stotinu, on ih mora dati. Ako on ima neki imetak on ga proda i od tog novca
dadne 1000 lira kao sadaku. Ako je on učinio nezr da dadne izvjesnom specifičnom fakiru (siromahu)
izvjesnog specifičnog dana izvjesnu specifičnu novčanicu od 1000 lira kao sadaku, njemu je dozvoljeno
dati druge novčanice od 1000 lira nekim drugim fakirima nekog drugog dana na nekom drugom mjestu.
[Mulla Muhammed Husrev je preselio na ahiret 885./1480. godine u Bursi.].

Ibni Abidin, dok objašnjava namaze koji su nafile, navodi hadisi šerif koji kaže, ‘Nezr neće zaustaviti
dešavanje ičega,’ (i kaže da se iz ovog hadisi šerifa) razumije da je, prije njegovog obavljanja,
zabranjeno činiti nafile namaz nezr (kao zavjet) koji je povezan sa uslovom (drugim riječima povezati
nezr nafile namaz sa uslovom prije njegovog klanjanja). Jer, to izgleda da je namaz, koji je učinjen kao
nezr, razmjena za nešto što želimo. Iako su oni koji su protumačili Buharijinu knjigu rekli da je razlog za
ovu zabranu zbog onih koji vjeruju da će namaz koji je učinjen nezr, (tj. obećan), imati efekat (te’sir) na
ispunjenje želje (tj. uslova), hadisi šerif takođe zabranjuje i nafile koje se čine kao mutlak nezr. Iz ovog
se razumije da nezr (tj. obećanje, zavjet) koji je povezan za uslov, nije činjenje ibadeta sa ciljem
razmjenjivanja za uslovljenu stvar (želju, ono što tražimo). On je učinjen kao šukr Allahu dželle-šanuhu.
On je kao šukr sedžda. On je traženje, iskanje Allahovog dželle-šanuhu merhameta preko ibadeta i dove
salih osobe kojoj se sevab ibadeta poklanjen kao poklon.]
Prema maliki mezhebu, kako je jedan od alima maliki mezheba napisao u njegovom objašnjenju pod
nazivom, Muhtasar-i Halil piše, ‘Ako neko odvede hajvana, kao na primjer devu ili ovcu, bilo gdje
izvan Mekke, na primjer na Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem grob (kabr) ili grob nekog Evlije, sa
verbalnim ili neverbalnim nijjetom (tj. sa nijjetom u kalbu) da ga zakolje, on će ga zaklati i njegovo
meso podijeliti siromasima. Ako neko želi da pošalje ovim grobovima stvari kao što su odjeća, pare ili
hrana, sa nijjetom da ih podijeli među tamošnjim hizmećarima (služiteljima, slugama, održavaocima),
on će im ih poslati čak i ako su oni imućni. Ako on nanijjeti da im pošalje sevape on ih podijeli
siromasima u njegovoj zemlji. Ako on nije učinio nikakav nijjet (tj. namjeru) ili ako on umre prije nego
što je oglasio svoj nijjet on će se izvršiti u skladu sa običajima njegove zemlje.’ [Šejh Halil je preselio na
ahiret 767./1365. godine] Ibni Arefe i Burzuli su isto tako napisali. [Ibni Arefe Ahmed Endulusi je
preselio na ahiret 536./1142. godine u Maroku. Ebulkasim Muhammed Burzuli maliki je preselio na
ahiret 844./1438. godine u Tunisu.]

Što se tiče hanbeli mezheba Mensur Behuti kaže u njegovom objašnjenju knjige Ikna kao i Ibni Muflih
u njegovoj knjizi Furu’ da je Ibni Tejmijje rekao, ‘Učiniti zavjet da neki Evlija oslobodi onog ko
zavjetuje od neke brige ili da se sastane sa osobom koja mu nedostaje je zavjet radi nekog drugog osim
Allaha. To je isto kao zaklinjanje sa nekim drugim osim Allaha. Ovaka vrsta zavjeta je sahih (ispravna)
ali je grijeh prema drugima.’ [Mensur bin Junus je preselio na ahiret 1051./1642. godine u Egiptu.
Šemsuddin Muhammed bin Muflih je preselio na ahiret 763./1361. godine u Damasku.] Iz ovog citata se
razumije da je činjenje zavjeta Evlijama i traženje njihove pomoći prema Ibni Tejmijji tenzih mekruh.
On sa njegovim riječima ‘grijeh prema drugima’, to jest ‘prema drugim alimima hanbeli mezheba’, misli
da kaže da to nije grijeh prema njegovom mišljenju. U objašnjenju na knjigu Ikna je takođe napisano i
to da je Ibni Tejmijje rekao da onaj ko je zavjetovao kandilje i svijeće za Pejgambera sallallahu alejhi ve
sellem treba da dadne kandilje i svijeće siromasima Medine.

Učiniti zavjet da se zakolje hajvan (životinja) za Pejgambere alejhimussalavatu vetteslimat i Evlije

rahime-humullahu teala znači zaklati hajvana radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva a sevape
predati njima. Hadisi šerif kaže, ‘Neka Allah dželle-šanuhu prokune onog ko zakolje hajvana radi
ikog drugog osim Allaha!’ Ibni Kajjim-i Dževzijje, u njegovoj knjizi Kitab-ul-kebair, i imam-i Zehebi
u njegovoj knjizi Kebair, i Ibni Hadžer-i Mekki u njegovoj knjizi Zevadžir, su objasnili ovaj hadisi
šerif. Oni kažu, ‘Onaj ko kolje za nekog drugog, osim Allaha, je onaj ko, kada kolje, izgovori (kaže)
“za mog gospodara (sejjida) tog i tog Evliju” ’. I kafiri takođe kolju izgovarajući ime idola. Izgovarajući
druga imena osim Allaha dželle-šanuhu je ista vrsta klanja.’ Imam-i Nevevi rahmetullahi alejh ovako
piše u njegovoj knjizi Revda, ‘Dozvoljeno je zaklati rekavši “za Ka’bu” jer to je Bejtullah (Allahova
kuća) i “za Pejgambera” jer on je Resulullah (Allahov Poslanik). Slanje poklona u Mekku i u Ka’bu je
slično ovom.’

Mi smo gore rekli da je haram zaklati životinju kada dođe sultan, ili kada dođu državnici kako bi im se
dodvorili, umilili. Dozvoljeno je zaklati kada se obradujemo njihovom dolasku ili rođenju djeteta ili da
bi se umirila nečija ljutnja. Umirivanje nekog je drukčije od umilivanja (dodvoravanja, ulizivanja,
laskanja) njemu. Klanje idolima je potpuno drukčije djelo. Što se tiče klanja da bi se zaštitili od džina,
dozvoljeno je zaklati radi Allaha i očekivati da će nas Allah sačuvati od njih. Bez ovog očekivanja je
haram klati.
Kako vidimo alimi islama su odgovorili na sve i nisu ostavili nikom ništa da doda. U njihovim knjigama
je svako pronašao odgovore za svoje probleme. Ako se neki glup i neuk čovjek pojavi, i počne širiti
svoje pokvarene ideje sa namjerom da razjedini i podijeli muslimane i među njih unese nemir i okleveće
alime islama i baci blato one koji su na pravom putu, shvatićemo da je on heretik ili zindik. On neće
prevariti one koji su pametni i oni mu neće povjerovati. Ovakvom glupanu će povjerovati samo oni koji
su nalik na Dedždžalove vojnike. Oni će reći da je ono što je tačno pogrešno i da je ono što je lijepo
ružno.

Kada muslimani čuju da mujezin efendija, kada uči ezan, izgovori Resulullahovo sallallahu alejhi ve
sellem ime, oni sa noktima na svojim palcima dotaknu svoje zatvorene očne kapke i kažu, ‘Ti si nur
mojih očiju ja Resulallah!’ Ovo su napisali izvjesni alimi, kao na primjer Dejrebi u njegovoj knjizi
Mudžerrebat. Mi o ovom ranije nismo vidjeli nijedan hadisi šerif. Međutim, hadisi šerif koji kaže,
‘(Allahov dželle-šanuhu) rahmet se spušta tamo gdje se spominju salih osobe,” naznačava da je
dozvoljeno tako uraditi. Imam Ahmed ibni Hanbel, Ibni Dževzi i Ibni Hadžer su potvrdili autentičnost
ovog hadisi šerifa koji se takođe citira i u imam-i Sujutijevoj knjizi Džemi-us-sagir. Naš Poslanik
sallallahu alejhi ve sellem je sigurno najviši (najodabraniji) od svih drugih Poslanika i saliha (dobrih).
Kada se njegovo ime spomene, Allah dželle-šanuhu obasipa Svojim rahmetom (milošću) i merhametom
(milošću, naklonošću). Dove koje se učine kada Allah džellešanuhu pokazuje Svoj rahmet će biti
uslišane (kabul). Kada kažemo, kad čujemo ezan, ‘Moje oči dobiju nur (svjetlo) a moje srce se razveseli
sa tobom ja Resulullah!’ mi činimo dovu za našu sreću i na ovom i na onom svijetu. Ovakva dova je u
skladu sa islamom. Tahtavi, jedan od alima hanefi mezheba, uzima Kuhistanija kao svoj dokaz, i ovako
piše u njegovom objašnjenju knjige Merakil-felah, “Kada mujezin u ezanu po drugi put prouči
Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem ime, mustehab je staviti palce na oči i reći, ‘Kurret ajnejje
bike ja Resulallah, Allahumme metti’ni bissem’i vel-basari.’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem će
uvesti u džennet onoga ko tako uradi. Šejhzade Muhammed hanefi prenosi od Ebil Vefa-a, u svom
objašnjenju tefsira Bejdavi, da je on vidio neke fetve koje kažu da je Ebu Bekr Siddik, kada je čuo
Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem ime u ezanu, ljubio nokte svojih palaca i onda njima doticao
oči i da je on, kada ga je Poslanik alejhisselam upitao zašto je on to tako uradio, odgovorio, ‘Da se
oberićetim tvojim mubarek imenom ja Resulallah.’ Poslanik alejhisselam je rekao, ‘Dobro si učinio. Ko
tako radi neće nikada patiti od očne bolesti.’ Kada nokti (palaca) dotaknu očne kapke treba reći,
‘Allahummahfaz ajnejje ve nevvirhuma.’ Dejlemi u knjizi Firdevs citira hadisi šerif koji nam prenosi
Ebu Bekr Siddik radijallahu anh koji kaže, ‘Ako neko, kad čuje da mujezin kaže, ‘Muhammeden
resulullah’, poljubi svoja dva palca pa ih onda potare po svojim očima i kaže, ‘Ešhedu enne
Muhammeden abduhu ve Resuluh, Radijtu billahi rabben ve bil-islami dinen ve bi-Muhammedin
sallallahu alejhi ve selleme nebijen’ moj šefa’at mu postaje halal.’” Ovdje se završava prijevod citata
iz Tahtavija.

Hadisi šerif kaže, ‘Ja ću na kijametskom danu tražiti, i naći, i uvesti u džennet one koji su kada su
čuli moje ime u ezanu stavljali svoja dva palca na svoje oči.’ Kuhistani prenosi iz knjige Kenz-ul-
ibad da je mustehab reći ‘Sallallahu ve selleme alejke ja Resulallah!’ kada prvi put čujemo ime
Muhammed u ezanu i reći ‘Kurret ajnejje bike ja Resulallah’ kada ga čujemo po drugi put i onda
staviti naše palčeve na naše oči, i prije nego što ih odvojimo od očnih kapaka reći, ‘Allahumme
metti’ni bissem’i vel-basari.’ Naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem će uvesti ovu osobu u
džennet (tj. osobu koja tako radi).” (Ovdje se završava prijevod iz sejjid-Davud-bin-Sulejman-
Bagdadijeve rahmetullahi alejh knjige Eššed-ul-džihad fi Ibtal-i Da’vel-idžtihad.)
[Ahmed Tahtavi je preselio na ahiret 1231./1815. godine; Šejhzade Muhammed hanefi je preselio na
ahiret 951./1544. u Istanbulu; Ebulvefa je preselio na ahiret 896./1490. godine u Istanbulu; Kuhistani
Muhammed hanefi je preselio na ahiret 962./1508. godine u Buhari; Muhammed bin Sulejman Medeni
šafii je preselio na ahiret 1194./1780. u Medini; Muhammed bin Abdul’azim Mekki je preselio na ahiret
1052./1643. godine; Ibni Hazm Ali Zahiri je preselio na ahiret 456./1064. godine; Davud-i zahiri
Isfehani je preselio na ahiret 270./883. u Bagdadu; Ahmed ibni Hilligan je preselio na ahiret 681./1281.
u Damasku; Hadždžadž-i zalim (okrutni) Sekafi, koji je bio guverner Medine i Iraka za vrijeme
Abdulmelika i Abdulmelikovog sina Velida je preselio na ahiret 95./714. godine.]

Vehabizam je krivi put

- FETVA -
31 - Sljedeći članak je preveden iz knjige Ešedd-ul-džihad.
Muhammed bin Sulejman-i Medeni Šafi’i, rahmetullahi alejh, [je preselio na ahiret 1194./1780. g.n.e. u
Medini] je bio upitan o čovjeku čije je ime Muhammed bin Abdulvehhab-i Nedždi. On je odgovorio,
“Taj čovjek odvodi džahile današnjeg vremena na krivi put. On gasi Allahov dželle-šanuhu nur (zrake,
svjetlo). Ali, uprkos opoziciji mušrika, Allah dželle-šanuhu neće dozvoliti da se Njegovo svjetlo ugasi.
On će obasjati cijeli svijet nurovima Alima ehli sunneta.” Na kraju Muhammed-bin-Sulejmanovih fetvi,
ovako teku pitanja odgovori i na njih:

PITANJE: O veliki alimi! Zvijezde koje vodite putu najboljeg od svih stvorenja! Ja vas pitam: Da li je
dozvoljeno nekom, ko kaže da je ovaj ummet potpuno izašao iz Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem
vjere, širiti svoje ideje, koje on mjeri svojom kratkovidnošću, plitkom mozgom i oskudnim znanjem,
koje je sakupio iz raznih vjerskih knjiga, nekom ko tvrdi da je mudžtehid, i da je, prema tome,
kvalifikovan da zaključuje iz Allahovog kelama i Resulullahovih hadisa o islamu iako on nema nikakvih
kvalifikacija koje, kako su alimi rekli, mudžtehid mora imati? Treba li on odustati od svoje tvrdnje i
slijediti alime islama? On kaže da je imam i da je vadžib svakom muslimanu da ga slijedi i da je njegov
mezheb neophodan. On nagoni muslimane da prihvate njegov mezheb. On kaže da su oni, koji ga ne
slijede, kafiri i da ih treba ubiti, i da se njihova imovina mora konfiskovati. Da li ovaj čovjek govori
istinu? Ili, je li on u zabludi? Čak i ako je on ispunio sve zahtjeve koji su potrebni za idžtihad, i osnovao
mezheb, je li mu dozvoljeno tjerati svakoga da slijedi ovaj njegov mezheb? Da li je potrebno slijediti
jedan izvjesni mezheb? Je li dozvoljeno svakom da izabere mezheb koji mu se sviđa? Da li musliman
izlazi iz islama ako posjeti grob sahabe ili nekog Allahovog dželle-šanuhu salih roba, ako mu nešto
zavjetuje, ako zakolje životinju kod groba, ako učini (Allahu dželle-šanuhu) dovu uzimajući ga kao
posrednika (vesile), ako uzme malo zemlje sa njegovog groba kao bereket, ili, ako, da bi se spasio od
neke opasnosti, zatraži pomoć od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem ili Sahabe? Je li dozvoljeno
ubijati ovakve muslimane iako oni kažu, “Ja ne obožavam mrtvaca i ne vjerujem da on ima ikakvu moć
da išta učini.” Ja ga samo uzimam kao vesile, kao sebeba, (tj. posrednika) da mi Allah dželle-šanuhu
ispuni želju zato što vjerujem da je on Allahov dželle-šanuhu dragi rob. Da li se izlazi iz islama ako se
zakunemo nečim [ili nekim] drugim osim Allaha?
ODGOVOR: Trebamo dobro znati i shvatiti da se znanje uči od ustada (majstora, učitelja). Oni koji uče
svoje znanje, svoju vjeru iz knjiga, prave mnoge greške. Njihove greške su mnogobrojnije od ispravnih
zaključaka. Danas ne postoji niko ko može izvoditi idžtihad. Imam Rafi’i, imam Nevevi i Fahreddin
Razi su rekli, “Alimi su složno i jednoglasno rekli da danas ne postoji niko ko može izvoditi idžtihad.”
Kada je imam Sujuti, koji je bio kao okean (znanja) u svakoj grani nauke i duboki alim, izjavio da je
nisbi (relativni) mudžtehid, to jest mudžtehid u okviru već postojećeg mezheba -- iako on nije tvrdio da
je mutlak (apsolutni) mudžtehid i da ima svoj mezheb -- to nijedan alim nije prihvatio. On je napisao
preko pet stotina knjiga. Svaka njegova knjiga pokazuje da je on bio na vrlo visokim nivoima u naukama
tefsira i hadisa i u svakoj nauci vjerskog znanja. Je li razumno vjerovati slične riječi onih, koji su tako
daleko od visokog nivoa alima kao što je imam-i Sujuti, koji nije bio prihvaćen ni kao nisbi mudžtehid?
Njih čak ne smijemo ni slušati. A ako neko od njih ode dotle da nazove knjige alima islama pokvarenim
(neispravnim, netačnim, pogrešnim) mi ćemo posumnjati u njegov razum i vjeru. Jer, s obzirom da on
nije vidio ni Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem ni Ashabe kiram, od koga je on naučio svoje znanje?
Ako on išta zna on je to morao naučiti iz knjiga alima islama. Ako on kaže da su knjige tih alima
pokvarene, onda, kako je on našao pravi put? On nam to mora objasniti! Imami četiri mezheba, i alimi
velikani koji su se pojavili u ovim mezhebima, su naučili svo svoje znanje iz ajeti kerima i hadisi šerifa.
Odakle je ovaj čovjek dobio svoje znanje koje se ne slaže sa njihovim? Jasno je da on nije došao na
stepen idžtihada. Ovaj čovjek treba da, kada naiđe na jedan sahih hadis koji on ne može da razumije,
pronađe tumačenje tog hadisi šerifa od strane mudžtehida (tj. da pronađe kako su ga mudžtehidi
objasnili). On ne bi smio usvajati interpretacije koje se njemu sviđaju. Duboko učeni alim, imam
Nevevi, rahime-hullahu teala, je napisao u svojoj knjizi Ravda da je to način koji se mora slijediti. Ajeti
kerime i hadisi šerife može samo razumjeti duboko učena ulema koja je došla na nivo idžtihada.
Onima koji nisu mudžtehidi nije dozvoljeno ni pokušati razumjeti ajeti kerime i hadisi šerife. Prema
tome, Abdulvehhabovom sinu bi bilo bolje da odustane od pokvarenih riječi i vazova i da se vrati na
pravi put.

Što se tiče autora ove vehabijske knjige [Feth-ul-medžid], i njegovog nazivanja muslimana kafirima,
hadisi šerif kaže, “Ako neko nazove muslimana kafirom jedan od njih dvojice postaje kafir. Ako je
(onaj koji je) potvoreni musliman, (njegov) potvarač postaje kafir.” Imam Abdulkerim Rafi’i,
rahmetullahi alejh, se oslanja na knjigu Tuhfe i ovako piše u njegovoj knjizi Šerh-ul-kebir, “Onaj ko
nazove muslimana kafirom, a nije u stanju da to obrazloži, postaje kafir zato što je nazvao islam
kufrom.” Tako isto je takođe napisao i imam-i Nevevi u njegovoj knjizi Ravda. Ishak Ibrahim Isferaini,
Husejn Halimi Džurdžani, Nasr-ul-mukaddesi Nablusi, Gazali, Ibnu Dakik-il-Id i mnogi drugi alimi su
rekli da on postaje kafir bez obzira bio on to u stanju obrazložiti ili ne. [Nasr-ul-mukaddesi je preselio na
ahiret 490./1096. godine; Rafi’i je preselio na ahiret 623./1226. godine; Isferaini je preselio na ahiret
418./1027. godine u Nišapuru; Halimi je preselio na ahiret 403./1012. godine.]

Što se tiče odobravanja ubijanja muslimana i oduzimanja njihove imovine, hadisi šerif kaže, “Naređeno
mi je da se borim protiv kafira sve dok ne kažu la ilahe illallah.” Ovaj hadisi šerif nam pokazuje da
nije dozvoljeno ubijati muslimane. Ovaj hadisi šerif je rečen povodom (objave) šestog ajeta sure Tevbe
čije značenje glasi, “Oslobodi one koji se pokaju i obavljaju namaz i daju zekat.” (9-6) Značenje
dvanaestog ajeta sure Tevbe glasi, “Oni su vam braća po vjeri.” (9-12) Jedan hadisi šerif kaže, “Mi
sudimo po izgledu koji vidimo. Allah dželle-šanuhu zna sakrivene stvari.” [Takođe i autor knjige
Feth-ul-medžid negira i poriče ovaj hadisi šerif i kaže na stotinu četrdeset šestoj stranici, “Nas ne
interesuju riječi. Mi gledamo u nijjete (namjere) i značenja.” Ova njegova knjiga je puna ovakvih izjava
koje nisu u skladu sa ajeti kerimima i hadisi šerifima.] Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Meni nije
naređeno da otvaram kalbove ljudi i istražujem njihove tajne.” Hazreti Usame je ubio nekog ko je
izgovorio la ilahe illallah. Kada je Usama rekao da on u kalbu nije imao imana, naš Pejgamber,
sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Jesi li ti rasjekao (otvorio) njegov kalb?”

Mudžtehidu nije dozvoljeno nikoga tjerati da primi njegov mezheb. Ako je on kadija na sudu on može
izdati rješenje po svom idžtihadu i narediti da se njegova odluka izvrši.

Što se tiče zavjeta Evlijama, alimi šafi’ijiskog mezheba su to detaljno objasnili. U knjizi Hibe, koja se
oslanja na knjigu Tuhfe, piše, “Ako neko učini nezr (tj. obeća ili zavjetuje) nešto mrtvacu s namjerom
(nijjetom) da ono, što je zavjetovao, ide Veliji, takav zavjet nije sahih. Ako on to zavjetuje bez takvog
nijjeta njegov zavjet je sahih i zavjetovana roba se daje turbedarima (osobama koje održavaju turbe),
alimima i učiteljima medrese u blizini turbeta i siromasima koji žive u okolini turbeta. Ako se ljudi koji
su navikli na dobijanje zavjetovanih stvari okupe u blizini turbeta, i ako je običaj države u kojoj žive da
im se daje zavjetovana roba -- roba im se daje. Ako takav običaj ne postoji onda je zavjet nevažeći. To
nam takođe prenose i Semlavi i Remli. Svi znamo da niko od onih koji zavjetuju mrtvom Evliji ne bi
nikad ni pomislio da robu treba dati mrtvacu. Pošto svi znamo da mrtvac ništa ne uzima, i ne koristi,
stvari se daju siromasima ili turbedarima. To je iz tog razloga ibadet. U stvari, prema šafi’ijiskom
mezhebu nije dozvoljeno zavjetovati da ćemo uraditi nešto što je mubah, mekruh ili haram. Ibadeti i
sunneti koji nisu farz i vadžib se mogu zavjetovati kao nezr.

Jedni alimi su rekli da je dozvoljeno ljubiti i licem milovati grob dok su drugi rekli da nije. Oni koji su
rekli da to nije dozvoljeno su rekli da je to mekruh. Niko nije nikada rekao da je to haram.

Uzimati Pejgambere alejhimussalatu vesselam i salih robove (dobre, pobožne robove) kao vesile
(posrednike) i moliti Allaha dželle-šanuhu upotrebljavajući ih kao posrednike (vesile) je dozvoljeno
(džaiz). Ovo je saopšteno u hadisi šerifima. Mi smo ovo saopštili na početku naše knjige. Ima puno
hadisi šerifa koji kažu da je dozvoljeno činiti tevessul sa dobrim djelima (tj. salih amellima). Kada je
činjenje tevessula dozvoljeno (džaiz) sa dobrim djelima, onda je činjenje tevessula sa dobrim ljudima
još i više dozvoljeno.

Što se tiče zaklinjanja nečim drugim osim Allahom dželle-šanuhu, ono je kufr samo onda ako se to
(odnosno ono čime se kunemo) puno poštuje i ako se ono smatra Allahovim dželle-šanuhu drugom,
šerikom, ortakom (tj. ako se ono, sa čime se kunemo, obožava). Hadisi šerif koji nam prenose Hakim i
imam-i Ahmed, i koji se nalazi u Munavijevoj knjizi, i koji glasi, “Ko se zakune nečim drugim osim
Allaha postaje kafir,” nam objašnjava ovu činjenicu. Međutim, imam Nevevi je, oslanjajući se na
većinu alima, napisao da je to mekruh i još je dodao da je idžma’ (jednoglasna saglasnost) muslimana
dokument.

Značenje stotinu četrnaestog ajeta sure Nisa glasi, “Mi ćemo onoga ko, nakon što mu je poznat tevhid
i Pravi put, ne bude slijedio Pravi put Resulullaha i vjerovanje (i’tikad) i djela mu’mina (vjernika)
baciti na ahiretu zajedno s kafirima u Džehennem.” (4, 114) Iz ovog ajeti kerima se takođe razumije i
to da svaki mu’min mora slijediti put ehli sunneta vel-džema’at. Ne smijemo zaboraviti da će kurjak
pojesti jagnje koje se udaljilo od stada. Isto tako će otići u džehennem i onaj ko izađe iz ehli sunneta
vel-džema’at.
Ovdje se završava naš kratki citat Muhammed-bin-Sulejman-Medenijine duge fetve po ovom pitanju.
Ovoliko će biti dovoljno onima kojima je Allah dželle-šanuhu predodredio da im hidajet bude nasib.
Muhammed bin Sulejman Medeni je preselio na ahiret 1195./1780. g.n.e. Krivovjernik, Muhammed bin
Abdulvehhab, je rođen 1111./1699. g.n.e u pustinji Nedžd. On je umro 1206./1792. g.n.e. Muhammed
bin Sulejman je objelodanio neukost (džahilijjet) ovog čovjeka i pobio njegova mišljenja i tvrdnje da je
on upotrebljavao idžtihad. On je dokazao da Abdulvehhabov sin nije ništa naučio od alima islama i da
on od njih nije dobio nikakav fejz i da je on zašao u dalalet (tj. krenuo krivim putem) zato što naziva
muslimane kafirima.

Alim hanefi mezheba, Muhammed bin Abdul’azim Mekki, rahmetullahi alejh, [koji je je preselio na
ahiret 1052./1643. g.n.e.], je u njegovoj knjizi El-Kavl-us-Sedid nabrojao i pobio krivovjerne
(heretične) Ibni-Hazm-Muhammed-Alijine izjave. Ibni Hazm je naređivao svakom da čini idžtihad, i
govorio da je haram slijediti druge. On, kao potvrdu za ove svoje riječi, iznosi značenje pedeset osmog
ajeta sure Nisa, koje glasi, “Ako se u nečemu ne možete složiti uradite to onako kako kako su to
Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul rekli!” (4, 58) Abdul’azim je ovako napisao u svom odgovoru,
“Elhamdulillah, mi nismo izvan kruga onih koji slijede velikog alima islama imam-i-a’zama-Ebu
Hanifu, rahime-hullahu teala. Nama je čast slijediti ovog uzvišenog imama i njegove velike studente i
duboko učene alime kao što su Šemsul-eimme, i druge prave alime, koji su napunili svijet nurom i koji
su se pojavili u toku milenijuma, rahime-humullahu teala.”

Ibni Hazm je bio Andaluzac i pripadao je zahirijje mezhebu. Osnivač zahirijje mezheba je Davud
Isfehani [Davud Isfehani Zahiri je umro 270./883. g.n.e u Bagdadu.] Ovaj mezheb je bio za kratko
vrijeme zaboravljen. Ibn-ul-Ehad, Zehebi, i [Ibn Ahmed] Ibni Hilligan [koji je umro u Damasku
681./1281. g.n.e.] su rekli, “Ibni Hazma su čak mrzili i oni koji su mu nazivali selam. Oni nisu voljeli
njegove ideje. Svi su bili složni da je on bio krivovjerac (heretik). Oni nisu o njemu lijepo govorili. Oni
su upozoravali sultane (i govorili im) da ga se paze. Oni su govorili muslimanima da ga se čuvaju.” Ibn-
ul Arif je rekao, “Ibni Hazmov jezik i Hadždžadžova sablja su učinili isto.” Ibni Hazm je imao puno zlih
i perverznih, luckastih ideja koje su bile suprotne hadisi šerifima. Zli (zalim) Hadždžadž je bez ikakvog
razloga ubio stotinu dvadeset hiljada nevinih ljudi. Ibni Hazmov jezik je zaveo na stotine hiljada
muslimana koji su došli poslije najboljih vremena koja su definisana u hadisi šerifu. Ibni Hazm je umro
456./1064. godine. [Zalim Hadždžadž Sakafi je umro 95./714. godine. On je bio guverner Medine i Iraka
u vrijeme hilafeta Abdul-Malika i njegovog sina Velida.]

Neka Allah džellešanuhu zaštiti svu moju braću, muslimane, od krivovjernog i pokvarenog puta!
Molimo Ga da nam On dadne iman i djela koja su u skladu sa ispravnim idžtihadima alima četiri
mezheba! Molimo Ga da nas, sljedbenike njihovih mezheba, okupi na Kijametu kod Pejgambera,
siddika, šehida i saliha! Amin. Davud bin Sulejman je napisao knjigu Ešedd-ul-džihad 1293. godine po
Hidžri. Ona je izdata 1305. godine po Hidžri u Bombaju. Arapsko preštampavanje i turska verzija knjige
su načinjeni 1390./1970. godine.

Vehabijska knjižica Nu'manov

odgovor
32 - Mi smo naišli na jednu knjižicu koja se zove Mesail-i muhimmeje dževab-i Nu’man (Numanov
odgovor na važne probleme) [Drugo izdanje (pisano) islamskim slovima, 96 stranica, Damask
1386./1965. g.n.e.] koju je izdao na turskom jeziku jedan vahabija, Osman Zeki, sin muderrisa Osman-
efendi ibn Mustafe iz Širana (predgrađe Gumušhane u Turskoj). Iz ove knjige se saznaje da je ovaj
mladić otišao u Hidžaz i tamo upao u zamke vehabija. Oni su ga zaveli sa svojim lažima i on je skrenuo
sa pravoga puta. Ova pokvarena i štetna knjiga se u Hidžazu dijeli besplatno turskim hadžijama. Oni koji
imaju malo znanja o islamu srljaju u propast misleći da su laži i neistine (koje se nalaze u njoj) istina.
Allah dželle-šanuhu ne kabuli (tj. ne prima) ni hadž ni druge ibadete onih koje su zaveli sljedbenici
bid’ata (inovacije, stranputice). Oni će, dok nastoje da obave hadž, skrenuti sa Pravog puta i skrenuti u
propast bid’ata i krivovjerstva (jeresi).

U ovoj knjižici piše:

“Kur’ani kerim i Resuli Rabbil’ alemin kažu da su oni koji ne klanjaju namaz mušrici i kafiri. Dovoljno
je ako klanjamo samo jedan rek’at vitr namaza bez Kunut dove. Čak ni Resulullah nije znao kada je
hilal mjeseca Ševvala. Prema tome, oni koji kažu, ‘Taj i taj zna gajb i pomaže od opasnosti’, se trebaju
bojati Allaha i stiditi pred ljudima. Jer, Kur’ani kerim i Pejgamber zabranjuju ovakva vjerovanja. Ovi
drski ljudi kažu da oni razgovaraju sa našim efendijom, Pejgamberom, i rade kako je on naredio. Oni
time dokazuju da su oni magarci. Da je ovo njihovo ovakvo vjerovanje tačno, Ashabi kiram bi
porazgovarali sa Resulullahom, oni bi se oslobodili od nevolje i između njih ne bi došlo do konflikta.
Ajeti kerim o vesiletu znači da mi trebamo raditi ono što je naređeno i čuvati se zabranjenog i nastojati
da radimo nafile ibadete. On nam ne kaže da tražimo pomoć i bereket od mrtvih u grobovima. Ovako
ponašanje je magareće ponašanje i širk. U islamu nema takvih stvari. Islam ovake ljude naziva
mušricima i kafirima.

Allah i Njegov Pejgamber kažu da je onaj ko namjerno propusti farz namaz kafir. Njihovo klanjanje na
kaza se ne prima (tj. nije kabul)

Riječi ovog ili onog nas neće spasiti na ahiretu. Oni koji ne vjeruju u Kitab i sunnet, već obavljaju
ibadet po riječima ovih ili onih, će otići u džehennem. U mezaru nećemo biti pitani o onima za koje se
kaže da su velikani. Mi ćemo biti pitani o Allahu i Resulu. Allah dželle-šanuhu je naredio, ‘Pitajte one
koji znaju.’ Izvjesni ljudi, da bi izbjegli odgovornost, kažu, ‘U Kur’anu i hadisu imaju zahir (tj. jasna) i
batin (tj. sakrivena) značenja. Mi ne možemo razumjeti batin značenja.’ Allah nije naredio vjernicima
da oni rade ono što ne razumiju. Pogledaj o ovom u Omer-Razijevoj knjizi i osmotri to briljantnim
durbinom!

U dvije stotine trideset osmom (238.) ajetu sure Bekara nam je naređeno da u vrijeme opasnosti
klanjamo dok pješačimo. Učenje Kunut dove nije naređeno hadisom. Vitr namaz je i bez Kunut dove
sahih. Ne može se optuživati neko ko samo klanja farz i jedan rek’at vitr namaza. Oni koji klanjaju
[namaze koji se zovu] sunnet će dobiti sevab. Onim koji ih ispuste nije grijeh.

O moja braćo! Ja vam govorim ono što nam ajeti i hadisi govore. Ja vam ne govorim iz svoje glave.
Mušrici koji laju i reže su slični onima koji optužuju Resulullaha da laže i vrača. A oni, koji se klone
onih, koji prenose [naređenja] Kitaba i sunneta, su kao kukavice koje bježe od stvarnosti
Učenje mevluda (ili mevlida), tarikati, učenje delail-i šerifa, iskat i telkin su kasnije izmišljeni. Oni su i
zabranjeni i beskorisni. Oni koji su ih započeli su smatrali sebe Allahom dželle-šanuhu, a oni, koji to
rade, ih obožavaju. U islamu je sve objašnjeno. U njemu nije ništa ostavljeno sakriveno. Rečeno je,
‘Ummet će se podijeliti u sedamdeset tri grupe, od kojih će samo biti spašeni oni koji slijede moj
put i (put) mojih Ashaba .’ Tarikati su batil (beskorisni). Moramo opovrgnuti ono što u Resulullahovo
vrijeme nije postojalo. Kadiri, Šazili, Mevlevi, Nakšibendi, Rifai, Tidžani, Halidi, Uvejsi, … i mnogi
drugi tarikati su primjeri skretanja s pravoga puta i neposlušnosti Kur’anu. Svaka druga titula osim
musliman se mora izostaviti. A muslimani moraju biti braća kao u vrijeme zamani se’adeta (vrijeme
sreće, vrijeme Resulullaha). Ljudi ne smiju raditi suprotno dini islamu i postajati kafiri i mušrici. Oni ne
smiju tražiti selamet od grobova i duša mrtvih. Naša vjera nam ne naređuje da upotrebljavamo tespih
kada činimo zikr, tesbih i tekbir, da gradimo tekkije i turbeta na mezarevima već nam naređuje da
rušimo turbeta. Allah dželle-šanuhu je rekao, ‘Meni činite dovu! Ja je kabulim.’ On nije rekao činite
dovu Pejgamberima i Evlijama. To znači On nije rekao uzmite mrtvaca kao tevessul (posrednika), ili
tražite pomoć od grobova i duša mrtvih. Allah dželle-šanuhu je rekao da nam Pejgamberi ne mogu ni
koristiti (fajda) ni štetiti (zarar). Raditi ono što nam Kur’an kaže da ne radimo je nevjerovanje (kufr) u
Allaha dželle-šanuhu. Oni koji traže pomoć od mrtvaca su kafiri i mušrici. Salavati doneseni na
Pejgambera su vahj. Salavati koje drugi uče su bid’at. Bid’at ne može biti iznad vahja. Autor knjige
Delail je sebe stavio na nivo Allaha. On je osnovao novi ibadet. On je rasporedio učenje knjige na
izvjesne dane. Oni, umjesto da se kaju Allahu, se kaju šejhovima. Ashabi kiram nisu izmislili i uveli
tarikat, mevlud i salavat. Oni koji su kasnije došli su naredili bid’ate kao što su salat-i mundžijje i
salat-i narijje za zaštitu države i pobjedu nad neprijateljem. Muslimani ne ibadete već razmišljaju o
iskatu. Oni ne čuju telkin. U islamu nema telkina.” Ovdje se završava prijevod pokvarenih laži ovog
kafira, vehabije.

Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul su rekli da su oni koji ne klanjaju namaz kafiri ako ne vjeruju da je
namaz zapovijed i ako ga ne smatraju važnim. Onaj ko ne klanja namaz zato što je lijen ne postaje kafir.
On postaje fasik, grešnik. U hanefi mezhebu je vadžib klanjati tri rek’ata vitr namaza. U knjigama,
Merakil-felah, Sunen-i Ebi Davud i Munavi piše da je naš Pejgamber obavljao tri rek’ata vitr namaza.
Učenje Kunut dove je takođe vadžib. Prema imam-i Ebu Jusufu i Muhammedu i imam-i Ahmedu i Šafiji
rahime-humullahu teala je sunnet. Munavi se oslanja na Ebu Davuda i piše, “Resulullah je, kada je
klanjao vitr namaz, uobičajavao učiti Kunut dovu.” Jednoglasno je rečeno da je učenje čuvene Kunut
dove sunnet. Hadisi šerif koji dokumentuje ovu činjenicu se nalazi u Šernblalijevoj knjizi Merakil-
felah. Ko propusti vadžib ili sunnet zato što ne misli da je važan postaje kafir. Ko smatra vadžib važnim
ali ga jednom propusti, ili, ko iz ljenosti stalno propušta sunnet, postaje grešnik. Autor ove pokvarene
knjige pokušava da prevari hanefije i da ih navede da napuste svoj mezheb i da postanu nemezheblije.
Ko postane nemezheblija on izlazi iz okvira ehli sunneta. Kako piše u knjizi El-Besair, ko izađe iz ehli
sunneta je ili sapik (jeretik, otpadnik, krivovjernik) ili kafir. [Knjigu El-Besair je napisao Hamdullah-i
Hindi. Ovu knjigu je 1395./1975. godine izdala Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi iz Istanbula.]

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je znao gajb. Ali on ga nije znao sam po sebi već zato što mu ga je
Allah dželle-šanuhu otkrio vahjom (objavom) kao što ga On otkriva Svojim evlijama ilhamom i
kerametom. Hazreti Omer je, kada je vidio muslimansku vojsku u Iranu doviknuo njihovom
komandantu, Sariji, koji ga je čuo. Ovaj primjer je jedan takav događaj. Evlije ne znaju gajb same od
sebe. Allah dželle-šanuhu im daje da znaju nepoznate stvari. Ili im On daje da vide snagom kojom je On
obasuo njihovu dušu. Kur’ani kerim i hadisi šerif nam govore o ovom. Čak i vehabijska knjiga Feth-ul-
medžid citira na dvije stotine šezdeset osmoj (268.) stranici hadisi šerif, koji kaže, ‘Za mene se svijet
smanjio. Ja sam vidio u mojoj ruci i Istok i Zapad kao da su u ogledalu. ’ [Molimo vas da pogledate
92. stranicu (originala ove knjige). Za dalju informaciju takođe pogledajte i 24. članak!] Resulullah je
prorekao fitnu koja će se desiti među Ashabima. On je o njoj rekao kome je htio i prije i poslije smrti.
On im je rekao da se predaju Allahovoj odluci (kaza-u). On je mnoge od njih obradovao vijestima da će
postati šehidi. Hadisi šerif koji nam prenosi Taberani, koji se nalazi u knjizi Kunuz-ud-dekaik, kaže,
‘Husejn će umrijeti u šezdesetoj godini [islama].’ On je isto tako predskazao da će hazreti Osman,
Alija, i mnogi drugi Ashabi radijallahu anhum postati šehidi. On im je naredio da budu strpljivi.
Ashabima kiram su vijesti, da će biti šehidi, bile predivne vijesti. Oni su uobičajavali činiti dovu da
postanu šehidi, a ne suprotno. Riječi, “Zašto Resulullah nije pomogao Ashabima?” su riječi jednog
džahila. To je isto kao kada bi pitali, “Zašto Allah dželle-šanuhu nije pomogao Svom Pejgamberu u bici
na Uhudu?” Glupe izjave, kao na primjer, “Da je Resulullah među njima vidio konflikt, i čuo njihove
glasove, on bi naredio Ashabima i spasio ih od nevolje,” znače da Allah dželle-šanuhu, haša, nije vidio
tragediju i brige muslimana u bici na Uhudu, i nije čuo njihove dove i istigase. Mi se utičemo Allahu
dželle-šanuhu da nas On zaštiti da ne povjerujemo u glupe i nitkovske (alčak) riječi koje se nalaze u
vehabijskoj knjizi Dževab-i Numan. Veliki alimi islama ne nastoje da promijene kaza i kader (tj.
sudbinu). Oni su sa njima zadovoljni. Hadisi šerif glasi, “Kada ste zbunjeni u poslovima tražite
pomoć od onih u grobovima!” Nemezheblije zataškavaju i prikrivaju hadise koji ne odgovaraju
njihovim interesima. Ali, srećom, sunce se ne može prekriti blatom. Oni, kada nisu u stanju da nešto
opovrgnu zdravim dokumentima, polude i kažu, “To je širk i magareće ponašanje.” Ko ne klanja iz
ljenosti, ili zbog dunjalučkih poslova, ne postaje kafir. Onaj ko ne vjeruje da je namaz dužnost i dug i ne
vjeruje da je namaz farz postaje kafir.

Kada on kaže “riječi ovog ili onog” on cilja na riječi alima ehli sunneta. Međutim, alimi ehli sunneta su
zapisali u svoje knjige ono što su razumjeli iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa i ono što su čuli od Ashaba
kiram. Oni se nisu oslanjali na svoja lična mišljenja i ideje. U njihovim knjigama je sve poduprto
dokazima iz ajeta, hadisa, i riječi Ashaba kiram. Ko hoće da slijedi Kur’ani kerim i sunnet i put Ashaba
kiram on mora da čita knjige ehli sunneta i iz njih nauči (taj put). Ko kaže da alimi ehli sunneta -- koje
hadisi šerif hvali i koji su bili najbolji ljudi u najboljem stoljeću, što je takođe napisano i na 492. stranici
vehabijske knjige Feth-ul-medžid -- nisu mogli shvatiti Kitab i sunnet, i da su vehabijski otpadnici koji
su se pojavili deset stoljeća kasnije u pustinji mogli bolje razumjeti (Kitab i sunnet) je ili lud ili idiot
(ahmak) ili zindik. Njihova nelogična škrabanja otvoreno pokazuju da oni nisu ni najmanje razumjeli
Kur’ani kerim i sunneti nebevijje. Oni se izigravaju sa ajeti kerimama i hadisi šerifima. Oni tumače ajeti
kerime i hadisi šerife onako kako im se sviđa. U grobu ćemo biti pitani o Allahu dželle-šanuhu i o
Njegovom Resulu. Ko ne mogne odgovoriti onako kako su alimi ehli sunneta napisali će otići u
džehennem. I ovaj autor, takođe, citira ajeti kerim, “Pitajte i naučite ono što ne znate od onih koji
znaju!” Svaki musliman mora da slijedi ovaj ajeti kerim i nauči svoju vjeru iz knjiga alima ehli sunneta.
Onaj ko ne čita knjige alima ehli sunneta je nepokoran ovom ajetu. On će ostati neuk. On će otići u
džehennem zato što će biti zaveden sa lažima nemezheblija. Hadisi šerif koji nam Dejlemi i Munavi
prenose kaže, “Batin ilm je jedna od Allahovih tajni. On je jedna od Njegovih zapovijedi.” Naš
efendija, sejjid, Resulullah, je otkrio ilm-i batin. On je rekao da je on Allahovo dželle-šanuhu naređenje.
Autor ove knjige nam kaže da je ulema ehli sunneta izmislila ilm-i batin. Allah dželle-šanuhu je otkrio
Svoja naređenja i zabrane za svako ljudsko biće. Ona su razumljiva i izvodiva. Ona su za svakoga farz.
Ali, ne može svako razumjeti znanje batina i mutešabih (nejasne) ajeti kerime. To je jedan specifičan
zadatak za [ulemu koja se zove] ulema-i rasihin, da ga razumiju i da ispune ono što je u njima otkriveno.
Ulema-i rasihin je duboko učena ulema koja je uznapredovala na putu tesavvufa i stekla savršenstvo.
Oni koji nisu čuli za ove grane nauke, i o ovoj ulemi, to poriču. Samo nemezheblije odobravaju jeretična
pisanja Omera Rize.

Sure Bekara kaže da -- kada smo okrenuti prema neprijatelju, ili ako postoji strah da ćemo se utopiti, ili
izgorjeti, ili da će nas napasti divlje životinje -- se možemo okrenuti u podesnom smijeru i obaviti
namaz. U knjigama fikha piše da se namaz, kada postoji strah od opasnosti, ne mora klanjati u
džema’atu. On se može obaviti individualno, stojeći, ili sjedeći na konju. Klanjati dok jašemo se može
samo kada bježimo od ovih opasnosti i kada postoji opasnost da ćemo izaći iz ispravnog vremena
namaza. Ajeti kerim, kako piše u knjizi Imdad [Merakil-felah], znači da moramo, kada klanjamo
namaz, biti okrenuti u odgovarajućem smijeru. U knjigama tefsira i u knjizi fikha Dževhere jasno piše
da riječ ridžalen u ajeti kerimu znači “stojeći” a ne “hodajući”. Autor ove pokvarene vehabijske knjige
se ne ustručava da pogrešno protumači ajeti kerim. On pokušava da prevari i navrati hanefije da klanjaju
namaz hodajući. Musliman koji ne klanja sunnet namaze zato što ih smatra nevažnim postaje kafir. Ako
on vjeruje da su važni ali ih stalno izostavlja on postaje grešnik. Iako autor ove knjige piše da on
objašnjava šta ajeti i hadisi kažu, činjenica je da im on izmišlja (njihova) značenja. Alimi ehli sunneta,
rahime-humullahu teala, nisu izmišljali značenja već su tragali za Resulullahovim tumačenjem i
tumačenjima njegovih Ashaba i citirali ova ispravna značenja. Ovo takođe i vehabije potvrđuju. Na 388.
stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid piše, “Ebu Hanifa rahime-hullah je rekao, ‘Ako nađete
ijednu moju riječ, koja nije u skladu s Kitabullahom i Resulullahovim hadisom i riječima Sahaba,
odbacite je i uzmite njih!’ Imam Šafija je rekao, ‘Ako u mojoj knjizi nađete išta što nije u skladu s
Resulullahovim sunnetom odbacite moju riječ i prihvatite Resulullahov sunnet!’”

Ovaj citat iz vehabijske knjige nam takođe pokazuje koliko su se alimi ehli sunneta, rahime-humullahu
teala, čvrsto držali Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Ovo je razlog zašto oni, koji hoće da ispravno nauče
značenje Kur’ani kerima i hadisi šerifa, moraju da čitaju knjige kelama i fikha koje su napisali alimi ehli
sunneta. Kako vidimo čak i knjiga pokvarenog vehabije priznaje da su oni -- koji bježe od ovih knjiga
alima ehli sunneta, koje su odraz Kitaba i sunneta -- slični gadnim nitkovima koji bježe od istine.

Kada muslimani uče Mevlud (hvalospjev Muhammedu alejhisselam ili Mevlid) oni govore o
Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem rođenju, Mi’radžu, o njegovom životu. Oni ga se sjećaju i
hvale ga. Svaki musliman mora puno voljeti Resulullaha. Ko puno voli Resulullaha on ga se sjeća,
ponavlja njegovo ime, i često ga hvali. Hadisi šerif koji nam Dejlemi prenosi u knjizi Kunuz-ud-dekaik
kaže, “Ko je jako zaljubljen on se često sjeća voljenog.” Svi alimi islama su detaljno pisali da je
neophodno potrebno puno voljeti Resulullaha. O tome čak piše i vehabijska knjiga (Feth-ul-medžid) na
njenoj tri stotine trideset šestoj (336.):

“U hadisi šerifu se kaže, ‘Nečiji iman nije potpun sve dok mene ne voli više od njegove djece,
roditelja i svakog drugog.’ To jest, on je mislio reći, ‘njegov iman neće biti savršen.’ Ko god voli
Allaha vadžib mu je voljeti Njegovog Resula. On takođe mora da voli i Allahove salih robove.”

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je u noći Mevluda priređivao Ashabima kiram gozbu i govorio
im o događajima koji su se desili na dan kada je on počastio ovaj svijet svojim prisustvom i za vrijeme
njegovog djetinjstva. Dok je hazreti Ebu Bekr bio halifa on je uobičajavao sazivati Ashabe kiram da se
okupe u noći Mevluda i pričaju o čudnim događajima koji su se desili na dan kada je Resulullah počastio
ovaj svijet svojim prisustvom. Hrišćani su ovo naučili i usvojili od muslimana. Muslimani u cijelom
svijetu -- isto kao što su to činili i Ashabi kiram na tu noć -- čitaju knjige o Resulullahu, vesele se, i
slave ovu mubarek noć na koju je on počastio ovaj svijet svojim prisustvom. Alimi islama su pridavali, i
pridaju, veliku važnost ovoj noći. U ovoj noći su sva stvorenja vesela -- i meleki i džini, životinje i
mrtve materije -- i jedni drugima daju vesele vijesti o dolasku noći u kojoj je Fahr-i alem (čast svih bića)
počastio ovaj svijet. Mevlana Dželaluddin-i Rumi je rekao, “Mjesta gdje se uči Mevlud su sigurna od
belaja i tegoba.” Korisnije je i efektivnije ako se Mevlud uči u stihovima.

Alimi islama su napisali na svakom jeziku knjige u kojima su objasnili koristi (fazilete i mezijjete) od
učenja Mevluda i način na koji ga treba učiti i da je to učenje ibadet. U knjizi Kešf-uz-zunun, koju
napisao Mustafa Katib Ćelebi, je nabrojano deset od ovih knjiga. One su:

1) Mevlud, kasida (spjev) na turskom jeziku, koji je napisao Sulejman Ćelebi iz Burse (koji je preselio
na ahiret 1067./1656. godine u Istanbulu). Ova kasida je jako čuvena. Autor je bio imam (u namazu)
osmanlijskog sultana Jildirim-Bajezid-hana, rahmetullahi alejh. On je preselio na ahiret 800./1398.
godine. Ovaj spjev se u Turskoj jako voli i uči kao što se učio i po cijeloj Osmanlijskoj državi. Njegov
originalni naziv je Vesilet-un-nedžat. [Ovaj Mevlud je Gašćević preveo na bosanski jezik i litografirao
1276./1879. godine. Ovaj mevlud je doživio nekoliko izdanja.]

2) Mevlud, koji je napisao Hamdullah efendija, rahmetullahi alejh, sin Muhammed-Ak-Šemsuddin-

efendije (preselio na ahiret 864./1460. godine u Gonluku).

3) Mevlud, koji je napisao Molla Hasen-ul Bahri, rahmetullahi teala, koji je preselio na ahiret
994./1586. godine.

4) Mevlud, koji je napisao vaiz Muhammed ibn Hamza.

5) Mevlud, koje je napisao Šemsuddin Ahmed Sivasi, rahmetullahi alejh, koji je preselio na ahiret
1006./1598. godine.

6) Džami’ul-asar fi mevlid-il-muhtar, koji je napisao hafiz ibni Nasiruddin Dimiški, rahmetullahi

alejh.

7) Et-ta’rif bil-mevlid-iš-šerif, koji je napisao Ibni Esir Muhammed Džezri koji je preselio na ahiret
833./1430. godine.

8) Durrul-munzam fi-mevlid-in-Nebijj-il-mu’azzam, koji je napisao Ebul Kasim Muhammed Luluvi,

rahmetullahi alejh.

9) Mevlid-in-Nebi, koji je napisao Afifuddin Muhammed Tebrizi koji je preselio na ahiret 855./1451.
godine.

10) Mevlid-in-Nebi, koji je napisao Sejjid Muhammed Kavukdžu hanefi koji je preselio na ahiret
1305./1887. godine.

Nadalje, učenje Mevluda je ibadet. To je dokazano sa jakim dokumentima u sljedećim knjigama: En-
Ni’met-ul-kubra alel’alem fi-mevlid-i Sejjid-i veled-i Adem koju je napisao ibni Hadžer Hijtemi; Er-
Reddu ala men enkere kiraetel-mevlid-in-Nebi koju je napisao Dželaluddin-i Sujuti; Dževahir-ul-
bihar (treći dio) i Hudždžet-ullahi alel’alemin (stranice 233 do 239) koje je napisao Jusuf Nebhani
(preselio na ahiret 1350./1932. godine); Isbat-ul-mevlid koju je napisao Ahmed Sa’id mudžeddidi i u
knjizi Šerh-ul-Mevahib-il-ledunnijje (prvi dio, stranice 136 do 140) koju je napisao allame
Muhammed Zerkani. U Istanbulu su ove sve knjige sastavljene i od njih je napravljena jedna knjiga koja
je izdata 1397./1977. godine. Mevlud Sa’id-ul-bejan koji je Ahmed Sa’id Faruki mudžeddidi napisao na
urdu jeziku i Mevlud na turskom jeziku pod naslovom Mevlid kiraetinin fazileti (Koristi od učenja
Mevluda) su jako dragocjene.

Knjiga Tashih-ul-mesail, koju je 1266./1850. godine napisao mevlana Muhammed Fadl-ur-Resul,

rahime-hullahu teala, jedan od prominentnih alima islama u Indiji, je opovrgla knjigu Miete mesail koju
je napisao Muhammed Ishak, jedan indijski vjerski čovjek koji se prodao vehabijama.

Fadl-ur-Resul-i Bedajuni, rahmetullahi alejh, je preselio na ahiret 1289./1872. godine. On ovako piše na
dvije stotine pedeset trećoj (253.) njegove knjige, “Učenje Mevluda se nije praktikovalo u prva tri
stoljeća [islama]; ono je kasnije uvedeno. Dakle, alimi nisu bili složni po pitanju da li je dozvoljeno
sastajati se za mevlud. Njihove riječi su se razilazile. Muhammed bin Jusuf Šami, rahimehullahu teala,
koji je 942./1536. godine u Egiptu preselio na ahiret, se u svojoj knjizi Siret-i Šami detaljno bavi ovim
neslaganjem (ihtilafom). Međutim, u ovoj knjizi se izlažu samo suprotni pogledi i nema preferencije
(terdžiha). Pa ipak, on citira mnoge velike alime koji kažu da je sastajanje za mevlud mustehab. On
takođe kaže da je njegov učitelj opovrgao one koji su se tome suprotstavljali. Ako kažemo da mevlidski
skup nije dozvoljen, i ako se po pitanju najveće većine fikhskih pitanja oglušimo o većinu, i prihvatimo
manjinu, više neće biti povjerenja. Knjiga Siret-i šami kaže:

“Hafiz (tj. alim hadisa) Šemsuddin Muhammed Sehavi [preselio na ahiret 902./1496. godine u Medini
Munevveri] kaže, ‘Za (sastajanje da se uči) Mevlud nema izvještaja od selefa. On se pojavio poslije
trećeg stoljeća. Muslimani se svake godine u noći Mevluda vesele i dijele sadaku. Oni rade dobrotvorna
i pobožna djela. Oni se sastaju i slušaju učenje Mevluda.” Hafiz Izzeddin Ali ibni Esir Džezri [preselio
na ahiret 630./1234. godine] je rekao, “Učenje Mevluda nas štiti cijelu godinu od štete i opasnosti. Na
mjestima gdje se uči Mevlud kiša rahmeta i bereketa pada cijele godine.” Hafiz Imaduddin Isma’il ibni
Kesir [Ibni Kesir je 774./1372. godine preselio na ahiret] saopštava da je emir Erbila u mjesecu Rebiul-
evvelu pravio ogromne skupove za mevlud. Ebul Hattab Omer ibni Dihje [Ebulhattab Omer je preselio
na ahiret 633./1236. godine] je u njegovoj knjizi Et-tenvir fi-Mevlid-il-Bešir detaljno opisao mevludske
skupove koje je organizovao emir Erbila. Mnogi alimi su, kao na primjer učitelj imama Nevevije, hafiz
Ebu Šame [koji je preselio na ahiret 655./1266.godine], puno hvalili ovu knjigu. Knjiga Abdurrahman-
Ebu-Šame El-bais ala inkar-il-bida’ vel-havadis je puna ovakvih pohvala. Allame Sejfuddin ibni
Tugrul beg [preselio na ahiret 670./1271. godine] ovako piše u njegovoj knjizi Durr-un-nazim fi-
mevlid-in-Nebijjil-kerim, “Oni koji vole Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, se sastaju u noći
mevluda. Među ovim je i veliki mevludski skup u Egiptu kog je priređivao Ebul-Hasan, koji je poznatiji
pod nadimkom Ibni Efdal, zatim onaj kog je održavao Ebu Abdullah bin Muhammed bin Nu’man, koji
je bio učitelj našeg učitelja, onda, dva druga mevludska skupa koje su održavali Džemaluddin Adžem
Hamadani i Jusuf bin Ali Hadždžar-i Misri. Ovi alimi su rekli da su usnili Resulullaha, sallallahu alejhi
ve sellem, koji im je rekao, ‘Oni koji su radosni radi nas (tj. radi njega) raduju takođe i nas (tj. njega).’”

[Veliki alim] Ibni Batal maliki je rekao u njegovoj rukom pisanoj fetvi, “Dati sadaku, sastati muslimane
i nahraniti ih halal hranom, i učiti i slušati dozvoljene stvari, i dati odjeću salih muslimanima, su sve
činovi ukazivanja poštovanja prema noći Mevluda. Činiti to radi dobivanja Allahovog dželle-šanuhu
zadovoljstva je i dozvoljeno i donosi puno sevaba. Nije uslov (šart) da to radimo samo sa siromasima.
Ali, razveseliti siromahe je više sevap (tj. donosi više sevaba). Ako se, kako se to u današnje vrijeme
radi, upotrebljavaju opijajuće stvari [tj. stvari koje mute razum], ako se sastaje i miješa omladina (tj.
sastaju zajedno mladići i djevojke) i miješaju ljudi i žene, ili se recituju poeme i pjesme (ši’revi i šarke)
koje izazivaju šehvet (požudu) [ili se upotrebljavaju muzički instrumenti kao na primjer naj (vrsta frule)
i bubnjevi], onda je to veliki grijeh.” [Raditi ovake harame kao ibadet, ili za vrijeme (ili između) ibadeta,
je puno veći grijeh. Mi ne smijemo biti prevareni (vjerujući) onima koji nazivaju ove harame
“islamskom muzikom”. Ibni Batal je preselio na ahiret 449. godine] Dželaluddin Abdurrahman bin
Abdil-Melik Kettani je rekao, “Dan i noć Mevluda su poštovani (mubedždžel), sveti (mukaddes) i časni
(mukerrem). Oni su vrlo časni i cijenjeni. Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, postojanje je vesile
(posrednik) za spas njegovih sljedbenika poslije smrti. Slavljenje njegovog mevluda izaziva smanjivanje
džehennemskog azaba. Poštivanje (hurmet) ove noći je uzrok da cijela godina bude berićetna. Korist
mevludskog dana je slična petku (džumi). Hadisi šerif kaže da će se petkom džehennemski azab
prekinuti. Isto tako neće biti azaba ni na dan Mevluda. U noći Mevluda se trebamo veseliti, dijeliti
sadaku i poklone, i ići na gozbu na koju smo pozvani.” [Mi ne smijemo ići na (gozbe i) skupove gdje se
rade harami ili na kojima je haram prisutan. Mi moramo strogo izbjegavati društvo onih koji rade haram
i onih koji uvode (predstavljaju) haram kao ibadet.]

Allame Zahiruddin bin Dža’fer je rekao, “Sastajanje za Mevlud je lijepa inovacija (bid’at-i hasene).
Okupiti salih muslimane, učiti salavate i hraniti siromahe uvijek donosi sevabe (nagrade na onom
svijetu, na ahiretu). Ali, unositi ikakav haram u ove skupove, (kao na primjer,) muzičke instrumente i
pjesmu i igru je veliki grijeh.” Allame Nasiruddin je rekao, “Sastajati se za mevlud nije sunnet. Ali, dati
sadaku, poklon, biti radostan, veseliti se, učiti mevlud na mjestima gdje žene i muškarci ne sjede zajedno
i posjećivati ovake skupove je jako pohvalno. Ne treba tražiti ništa ni od kog sve dok nema zarureta
(prinude). Ako nema zarureta to je haram. Okupljanje salih muslimana radi činjenja zikira Allaha dželle-
šanuhu i učenja salavata je ibadet. To je veliki sevab.” Allame Abdurrahman Ebu Šame [preselio na
ahiret 665./1266. godine] kaže u knjizi El-Ba’is, “Rabi’ kaže da je imam Šafi’ija rekao, ‘Bid’ata ima
dvije vrste. Jedni se ne slažu sa Kitabom i sunnetom i eserima [to jest, riječima Ashaba kiram] i
idžma’om. Oni izazivaju dalalet ili sapikluk (izopačenost, krivovjerje). Druga vrsta bid’ata je dobra i u
sebe uključuje one koji su u skladu sa četiri izvora (delila) islama. Za ovu vrstu bid’ata nije nijedan alim
nikada rekao da su loši. Omer, redijallahu anh, je rekao za obavljanje teravijskog namaza u džamiji u
džema’atu u noćima mjeseca Ramazana ‘jako lijep bid’at’. Ovakve inovacije (bid’ati) se nazivaju
bid’at-i hasene. Za bidate hasene je jednoglasno rečeno da ih je dozvoljeno (džaiz) i lijepo (mustehab)
raditi. Rečeno je da će oni, koji ih rade iz ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu, biti nagrađeni sevabom
(nagradama na ahiretu). Ovakav slučaj je sa svim bidatima koji su u skladu s propisima islama. Mimberi
u džamijama, hanovi za putnike namjernike i mektebi i medrese su dobre stvari koje su u skladu sa
propisima (ahkamima) islama i spadaju u bidate hasene. Oni nisu postojali u vrijeme Ashaba kiram i
tabi’ina. Oni su kasnije uvedeni. Ali, oni su prihvaćeni kao bidati hasene zato što potpomažu izvršavanje
Allahovih dželle-šanuhu zapovijedi.’ Jedan od ovakavih bidata hasene je i mevludski skup u gradu
Erbilu kod Musula. U noći Resulullahovog sallallahu teala alejhi ve sellem mevluda se dijeli sadaka
siromasima. U toj noći se osjeća i ispoljava praznična atmosfera. U njoj se kiti, ukrašava, i veseli.
Siromašnim se daju pokloni. Na ovaj način se izražava ljubav i poštovanje prema Resulullahu. Ovaj
skup u Musulu je prvi organizovao veliki alim i salih musliman Omer bin Mela. Sultan Erbila [Ebu
Sa’id el-Muzaffer Kukburi] ga je slijedio. [Ebu Sa’id el-Muzaffer Kukburi je bio zet Salahuddina
Ejjubije rahime-humullahu teala koji je 30./1232. godine postao šehid u džihadu kod zamka Akke u
odbrani od napada kršćanskih krstaša]. Alim šafijiskog (šafi’ijiskog) mezheba allame Sadr-ud-din Omer
je rekao, ‘Održavanje mevluda nije mekruh a nagrada se dobija prema namjeri’. [Ako je nijjet (tj.
namjera) loš nema nagrade.] Hafiz je rekao da je održavanje mevludskih skupova bid’at [to jest, ibadet
koji se kasnije pojavio], ali su to bid’at-i hasene, pošto se na njima rade dobre i korisne a ne (loše i)
pogrešne stvari.

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je po dolasku u Medinu vidio da židovi poste desetog dana
mjeseca Muharrema. On ih je upitao šta je razlog (sebeb) za to? Oni su mu odgovorili da oni poste iz
radosti, i zahvalnosti Allahu dželle-šanuhu zato što je On, dželle-šanuhu, na taj dan utopio Firauna i
spasio Musa alejhisselama. On je zapostio i rekao, ‘Musa alejhisselamovo spašavanje me puno
raduje.’ On je naredio muslimanima da poste na dan Ašure. Ovaj hadisi šerif ističe da se na godišnjice
dana u kojima smo dobili blagodat (ni’met) ili bili oslobođeni od nevolje moramo zahvaljivati Allahu
dželle-šanuhu. Allahu dželle-šanuhu se zahvaljuje sa sedždom, sadakom, učenjem Kur’ani kerima, ili
obavljanjem sličnih ibadeta. Ima li veće blagodati (ni’meta) od rođenja ovog velikog Pejgambera,
posjednika ihsana (dobrote, ljubaznosti) i rahmeta (milosti)? Mi trebamo svake godine razmišljati o ovoj
blagodati i jedva čekati taj dan. Mi ćemo na taj način kopirati Resulullahovu zahvalu za Musa
alejhisselamov nimet spašavanja. Resulullahov sunnet bez ovakog nijjeta neće biti slijeđen i takvo djelo
neće biti nagrađeno.’ Hafiz Muhammed ibni Džezeri šafiji (šafi’i) je rekao, ‘Kada su vidili Ebu Leheba
u snu i upitali ga o njegovoj situaciji on im je odgovorio da je u kaburskom azabu. On je rekao da mu se
svake godine, dvanaeste noći mjeseca Rebi’ul-evvela, smanjuje azab i da se razgali sisanjem hladne
vode koja teče između njegova dva prsta. (On je rekao,) te noći me je moja konkubina Suvejba
obradovala vijestima o Resulullahovom rođenju. Ja sam je iz radosti oslobodio i naredio joj da bude
pomajka. Ovo je razlog zbog kog se njegov azab te noći smanjuje. Kada se azab umanjuje svirepom
kafiru kao što je Ebu Leheb, čije je zlo potvrđeno Kur’ani kerimom, onda mu’min (onaj koji vjeruje i
slijedi) ovog velikog Pejgambera -- koji se u toj noći veseli i daje sadaku, i izražava svoju ljubav prema
Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem -- zaslužuje da mu Allah dželle-šanuhu učini dobročinstvo
(ihsan) i da ga stavi u džennet. Moj učitelj je rekao u njegovim fetvama, ‘Održati mevludsku svečanost
na kojoj se uči Kur’ani kerim i mevlud-i Nebij, i ugostiti prisutne i onda se razići je bidati hasene.’ Hafiz
prenosi od Bejhekija, ‘Kada je rečeno Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem da je on Pejgamber, on je,
iako je znao da mu je njegov djed Abdul-Muttalib zaklao kurban Akike kada mu je bilo sedam dana,
zaklao za sebe kurban Akike. Šta više, Akiku nije dozvoljeno ponavljati. Zaključeno je da je on zaklao
drugu Akiku kao zahvalu zato što je on stvoren kao rahmet alemima (milost svim svjetovima) i da
posluži kao primjer njegovom ummetu. U stvari, njega su često viđali kako on sam na sebe donosi
salavate sa ciljem da poduči ummet. Prema tome, nama muslimanima je mustehab da se sastanemo u
noći mevluda, da učimo Mevlud, da nudimo slatkiše i činimo dobra djela (hajrate i hasenate) i da tako
odajemo našu zahvalnost toj noći. Komentar na knjigu Sunen-i ibni Madže kaže da je održavanje
mevludskih svečanosti -- ako u njih nisu umiješani harami i zabranjene stvari -- mustehab i bidat-i
hasene.’”

U knjizi Siret-i Šami ili Subulul-huda verrešad se citira razgovor između Fakihanija [Omer bin Ali
Iskenderi maliki Fakihani je preselio na ahiret 734./1334. godine] i autorovog učitelja (učitelja autora
knjige Siret-i Šami). Taj njihov razgovor je ovako tekao:

Fakihani: Ja ne znam ništa što bi moglo poslužiti kao temelj da pokaže da su mevludski skupovi u
skladu sa Kitabom i sunnetom.
Učitelj: Ne znati nešto ne znači da ono ne postoji. Ibni Hadžer, imam hafiza (alima hadisa), je rekao da
je porijeklo mevludskih sastajanja u sunnetu. Mi smo gore zabilježili da ono takođe ima i drugo
porijeklo.

Fakihani: Nije rečeno da je iko, od velikih alima, održavao mevludske sastanke.

Učitelj: Prvi mevludski sastanak je organizovao jedan vladar koji je bio salih alim. On je to uradio da
zadovolji Allaha. Ovom skupu su prisustvovali bezbrojni alimi i salihi. Ibni Dihje ga je pohvalio. Veliki
alimi su napisali čitave knjige u kojima su pohvalili ovo pobožno vladarevo djelo. Niko ga nikad nije
osudio.

Fakihani: Kako može mevludska svečanost biti mustehab? Mustehab je nešto što islam zahtijeva.

Učitelj: Zahtjev islama je ili kroz Nass ili kroz kijas. Pošto po ovom pitanju nema Nassa ima kijas.

Fakihani: Za mevlud se ne može reći ni da je mubah. Nijedan alim nije rekao da je uvođenje bid’ata u
vjeru mubah.

Učitelj: Bid’at nisu samo mekruh i haram. Rečeno je da ima i bid’ata koji su mubah, mustehab, i vadžib.
Imam Nevevi je rekao, “Bid’ati u vjeri su stvari koje nisu postojale u Resulullahovo sallallahu alejhi ve
sellem vrijeme i koje su kasnije uvedene. Njih ima dvije vrste: Hasene (lijepi) i sejjie (loši).” [Šejh-ul-
islam] Izzeddin ibni Abdisselam šafi’i [preselio na ahiret 660./1261. godine] je rekao, “Bid’ati su
podijeljeni na vadžib, haram, mustehab, mekruh, i mubah. Hanovi, mektebi, i sva hasene i hajr djela
spadaju u mustehab bid’ate. U ove se takođe ubrajaju i teravija namaz i put tesavvufa.” Bejheki je rekao
da je imam Šafi’ija rekao, “Postoje dvije grupe bid’ata: Bid’ati koji su suprotni Kitabu, sunnetu, eseru
(riječima Ashaba kiram) i idžma’u (saglasnosti Ashaba kiram i saglasnost mudžtehida koji žive u istom
stoljeću) su dalalet (jeres, stranputica, otpadništvo). Oni koji su u skladu sa ova četiri izvora islama nisu
dalalet.”

Fakihani: Sastati se kod kuće sa prijateljima u noći Mevluda i ugostiti ih nije grijeh. Međutim, sastajati
se sa svakim je jedan ružan bid’at.

Učitelj: Sastati se sa svakim nije u suprotnosti s Kitabom, sunnetom, eserom i idžma’om.

Fakihani: Rečeno je da su skupovi -- na kojima se igra i pjeva i na kojima ljudi i žene sjede zajedno i na
kojim ima i drugih harama -- haram.

Učitelj: To je tačno. Međutim, ono što te skupove (džema’ate) čini haramom su harami. Ako u
skupovima (džema’atima) onih koji su došli u džamiju na džumu ima harama i taki skupovi postaju
haram. Međutim, mi ne možemo reći, samo zato što taj skup čini haram, da je džuma namaz haram. Mi
isto tako ne možemo reći ni da je noćni mevlidski skup (džema’at) haram. Danas su i u mjesecu
Ramazanu, u teravijske džemate (džema’ate), uvedene ovake zabranjene stvari. Može li se reći da je
teravija namaz haram zato što su se u vjeru uvele ovake stvari? Ne, to se ne može nikada tako reći!
Lijepo je sastati se za teraviju namaz. Može se reći da je uvođenje takvih neprikladnih i zabranjenih
stvari u ovaka sastajanja loše. Treba se reći, slično tome, da je lijepo sastati se za Mevlud. Međutim,
uvoditi u te skupove ružne i zabranjene stvari je loše.
Fakihani: Iako je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rođen u mjesecu Rebi’ul evvelu on je u tom
mjesecu takođe i preselio na ahiret. Mi se ne bi smjeli u tom mjesecu radovati već bi trebali biti tužni i
žalosni.

Učitelj: Isto kako je Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem rođendan velika blagodat (ni’met) tako je
isto i njegov prelazak na ahiret velika nesreća. Naša vjera nam naređuje da se zahvaljujemo na
ni’metima i da budemo strpljivi u nevolji, da ćutimo i da je sakrijemo. Iako nam je naređeno da
zakoljemo akiku kada se dijete rodi nije nam ništa naređeno da radimo kada ono umre. Štaviše, kukanje
i oplakivanje je zabranjeno islamom. Prema tome, mi trebamo u ovom mjesecu osjećati radost i veselje a
ne tugu i žalost. Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Es-Siret-uš-Šamijje.

[Na dan godišnjice na koji su se desili i radosni i tužni događaji mi se prema propisima islama ne
trebamo osjećati žalosno. Mi trebamo biti veseli i sjećati se veselih događaja a ne biti tužni sjećajući se
tužnih događaja. U skladu sa ovim naređenjem naše vjere mi ne trebamo žaliti na deseti dan mjeseca
Muharrema -- dan kada je hazreti Husejn postao šehid -- već slijediti Resulullahov sunnet i biti zahvalni
i veseli. Dan kada je hazreti Husejn, radijallahu anh, postao šehid je velika žalost i musibet (nesreća) za
sve muslimane. I hazreti Osman i hazreti Hamza su šehidi. Njihova tragična mučenička smrt je takođe
velika žalost i nesreća. Međutim, naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem nije žalio na godišnjicu
hazreti Hamzine šehidske (mučeničke) smrti. On nije naredio muslimanima da žale. On je uobičajavao
da u to vrijeme posjeti hazreti Hamzin mezar. Mi ne trebamo slijediti naš razum i žaliti na deseti dan
mjeseca Muharrema već našeg Pejgambera i veseliti se i zahvaliti se sa postom.]

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je imao pjesnike. Oni su ga hvalili i odgovarali neprijateljima. On
je najviše volio Hasan-bin-Sabitovu poeziju. On je postavio u džamiju minber za Hasana. Hasan je sa
minbera osuđivao neprijatelje i hvalio Resulullaha. Resulullah je rekao, “Hasanove riječi su protiv
neprijatelja efektivnije od rana strelica.” On je rekao, “Ako Allah dželle-šanuhu dadne Njegovom
robu dar umjetnosti pisanja i govora on treba da hvali Resulullaha i osuđuje njegove dušmane!”
Učenje Mevluda se u muslimanskim zemljama čini kao ibadet koji je u skladu s ovim hadisi šerifom.

Delail-i šerif je knjiga salavata. To je jedna knjiga dova. Kur’ani kerim nam naređuje da donosimo na
Resulullaha salat i selam. Onaj ko zabranjuje učenje ove knjige se suprotstavlja naređenju Kur’ani
kerima. Svaki musliman može činiti dovu na svakom jeziku. On se ne može nazivati kafirom. Dove ajeti
kerima i hadisi šerifa se trebaju učiti bez mijenjanja. Dove koje nisu iz ajeti kerima i hadisi šerifa se
mogu učiti ali ne u namazu. Islam to ne brani. Ko kaže da se one ne mogu učiti laže. Ko kaže
“zabranjeno,” ili još gore, “kufr” i “širk”, za nešto što Allah dželle-šanuhu i Njegov Pejgamber ne brane,
je u opasnosti da postane kafir. Hvaliti puno Resulullaha bez pripisivanja nivoa (deredže) uluhijjeta
(ilahluka), poštovati ga kao najuzvišenijeg od svih drugih stvorenja, govoriti o superioritetima kojim
je Allah dželle-šanuhu obasuo Svog dragog Pejgambera, i tražiti njegov šefa’at je veliki ibadet.
Suprotstavljati se ovoj činjenici je znak duboke neukosti i ružne tvrdoglavosti. Štaviše, reći, “Autor ove
knjige je podijelio ovu knjigu na sedam dijelova i rekao, ‘Ako čitamo jedan dio dnevno mi ćemo završiti
cijelu knjigu za nedjelju dana.’ Ovakva izjava je širk. To je isto kao kad bismo sebe stavili u Allahov
dželle-šanuhu položaj, i naredili, ‘Klanjajte pet puta dnevno.’ Ovakvo ponašanje u sebi sadrži poruku
da on misli da je on superiorniji od Rabbul’alemina.” je totalni idiotizam.

Vehabijska knjiga piše na tri stotine trideset petoj stranici da ima deset stvari koje proizvode da volimo
Allaha dželle-šanuhu i objašnjava svaku od njih. Njegovo potvaranje autora knjige Delail-i hajrat
širkom je isto kao kad bi neko potvorio vehabije širkom zato što su promijenili broj imanskih šartova sa
šest na deset.

Knjiga Delail-i hajrat se oštro kritikuje. Ovu knjigu je napisao Muhammed bin Sulejman Džezuli Šazili
rahmetullahi alejh, alim ehli sunneta, savršeni Evlija, i arif svog vremena. Napisano je da je on
870./1465. godine postao šehid. On je na početku objasnio važnost i korist od donošenja salavata na
Resulullaha. On je kasnije dao listu salavat-dova koje su izvedene iz hadisi šerifa i onih koje su Ashabi
kiram učili.

Tarikat znači put. On znači put tesavvufa. Imam-i-Rabbani mudžeddid-i elf-i sani Ahmed Faruki i
Muhammed Ma’sum-i Faruki, rahmetullahi alejhima, su napisali u svojim Mektubatima da tesavvuf
nije novotarija (bid’at) i da su svi njegovi putevi u skladu sa sunnetom našeg efendije Resulullaha. Mi
smo neke od njih preveli sa persijskog jezika. [Molimo vas da pogledate članke pod brojevima 7
(Porijeklo tesavvufa) i 19 (Evlija ne paradira svoj keramet).]

Oni koji nemaju pojma o tesavvufu kritikuju tesavvuf i radi njega osuđuju muslimane. Muhammed
Ma’sum Faruki je u 177. pismu prvog toma ukratko objasnio tesavvuf. Mi smatramo da je dobro da to
pismo ovdje prevedemo:

Ne oslanjajte se na kešfove i ru’jete (snove)! Jedina stvar u koju se trebamo uzdati i koja će spasiti ljude
od džehennema su Kitab i sunnet. Čvrsto se uhvatite za Allahov Kitab i Pejgamberov sunnet! Dobro
pazite da vam svi poslovi koje radite budu u skladu sa ova dva! Jedna od Allahovih dželle-šanuhu
zapovijedi je takođe i zikr! Stalno činite zikr! Provedite svoj svaki trenutak u zikiru!

[Značenje četrdeset šestog ajeti kerima sure Enfal glasi, “O vjernici! Neprestano Allaha dželle-
šanuhu spominjite (zikrite) sa svojim kalbovima i jezicima! Bićete spašeni!” (8, 46) Značenje
desetog ajeti kerima sure Džum’a glasi, “Allaha mnogo spominjite (zikrite)! Bićete spašeni i na
dunjaluku i na ahiretu!” (62, 10) Značenje četrdeset prvog ajeti kerima sure Ahzab glasi, “O mu’mini
(pravovjerni)! Allaha dželle-šanuhu spominjite (zikrite) svakog časa!” (33, 41) U tefsiru Tibjan se
citira da je Abdullah ibni Abbas radijallahu teala anhuma rekao, “Allah dželle-šanuhu je stavio granicu
na Svoje svako naređenje i smatra oprostivim ako se ova granica prekorači. On oprašta onima koji imaju
izgovor. Ali naređenje zikra nije kao druga naređenja. Ovaj ibadet nema ni granice ni izgovora. Za
zapostavljanje zikra nema izgovora. On nam je naredio da Ga zikrimo i kalbom i jezikom, i stojeći, i
ležeći, na svakom mjestu i u svakoj situaciji. On je rekao da On ne smije nikada biti zaboravljen.
Značenje stotinu pedeset drugog ajeti kerima sure Bekara glasi, “Sjećajte se vi Mene! I Ja ću se vas
sjetiti!” (2, 152)

Hadis-i kudsi u Tibjanu kaže, “Ja sam sa Mojim robom koji misli na Mene.” Hadisi šerifi koje
Bejheki prenosi, kažu, “Oni koji su na najvećem stepenu su oni koji zikre Allaha,” i “Znak ljubavi
prema Allahu dželle-šanuhu je ljubav prema zikrenju Njega,” i “Zikrenje Allaha je lijek za
kalbove,” i “Zikr je bolji od [nafile] sadake i posta,” i “Allah voli onog ko Ga puno zikri.”
Resulullah je zikrio Allaha dželle-šanuhu svake sekunde. Tesavvuf je obilno zikrenje Allaha dželle-
šanuhu. Da li se ovakav tesavvuf može ktitikovati?]

Najviši položaj na ovom putu je, kako su to Allahovi ljudi jednoglasno saopštili, ma’rifet, što znači,
“spoznati Allaha dželle-šanuhu, znati Ga, upoznati Ga”. To znači, “nestati u Allahu dželle-šanuhu”.
“Spoznati Allaha dželle-šanuhu” znači “Samo Allah dželle-šanuhu postoji i ništa drugo”. Dakle,
tesavvuf je put koji vodi ovom ma’rifetu, ovoj spoznaji. Dvostih:

Da ne postojiš, pravo savršenstvo je saznat’,

Put za ujedinjenje je u Njemu nestat’!

Ovo nestajanje (u Allahu dželle-šanuhu) se zove fena. Postoje dvije vrste fene. Jedna se zove fena-i
kalb. U njoj kalb (koji se nalazi u srcu) zaboravi na sve drugo osim Allaha dželle-šanuhu. (Onaj ko je na
nivou srčane fene) se ne može sjetiti ničega osim Allaha dželle-šanuhu, bez obzira koliko on nastojao.
Srce (na ovom nivou) ne zna i ne voli ništa drugo osim Allaha. Druga vrsta fene je fena-i nefs. To je
nestajanje nefsa. Čovjeku postaje nemoguće reći “ja” za sebe. Arif i njegovi eseri (trag, djela) nestaju.
On ne zna i ne voli ništa drugo osim Allaha dželle-šanuhu. On nije povezan ni sa sobom ni sa drugima.
Najsmrtonosniji otrov koji odvodi ljude u propast je čovjekova ljubav prema nečem drugom osim
Allaha. Iman jednog ovakvog Arifa je kao uglačano ogledalo. Njegovo svako djelo je u strogom i
preciznom skladu sa islamom. Njemu je slatko i lako slijediti Allahova dželle-šanuhu naređenja i
zabrane. U njemu nije ostala nijedna zla osobina kao što su udžb [divljenje našem ibadetu] ili rija
[licemjerstvo]. U njegovom svakom djelu i ibadetu je ihlas. On ih sve čini u ime Allaha dželle-šanuhu.
Nefs koji je prvobitno bio neposlušan i neprijateljski raspoložen Allahovim dželle-šanuhu naređenjima
stiče itmi’nan (mir) i postaje pravi (hakiki) i potpuni musliman.

Cilj napredovanja na putu tesavvufa je da spoznamo da ne postojimo i da potpuno postanemo Allahov

dželle-šanuhu rob. Napredovanje na ovom putu se zove sejr i suluk. Kraj ovog puta su fena i beka. To
znači, da zaboravimo na sve drugo osim Allaha dželle-šanuhu i da shvatimo da samo Allah postoji. Onaj
ko dođe na nivo fene i beke se zove Arif. Arif je u mogućnosti da bude toliko savršen koliko je moguće
za ljudsko biće. U njemu nema ljenosti i labavosti koje nefs uzrokuje. Cilj puta tesavvufa nije da se
izbjegne robovanje Allahu dželle-šanuhu. Niti je njegov cilj da postanemo superiorniji od drugih ili da
vidimo duše, meleke (anđele), džine ili nurove. Kakva je korist od traganja za ovakvim stvarima kada
ima dovoljno pravih, lijepih i slatkih stvari koje svako može vidjeti svojim očima? Allah dželle-šanuhu
je stvorio i prve i druge. Oni su svi bili nepostojeći. Allah dželle-šanuhu ih je sve kasnije stvorio.
Dolazak pred Allaha dželle-šanuhu i viđenje Njegove ljepote (džemala) je jedino moguće na ahiretu. U
džennetu. To se ne može desiti na ovom svijetu. Alimi ehli sunneta i velikani tesavvufa, rahime-
humullahu teala, su ovo jednoglasno saopštili. Na ovom svijetu se može dobiti samo ikan (tj. jakin,
blisko znanje).

Napredovanje na putu tasavvufa je sa ciljem da se na ovom svijetu stekne potpuna poslušnost islamu.
Islam se sastoji iz tri dijela. Iz ilma, amela i ihlasa. Tesavvuf je sredstvo da se dobije treći dio (ihlas).
Allaha dželle-šanuhu ćemo samo na ahiretu moći sresti, biti u Njegovoj prisutnosti, i vidjeti Ga. Dakle,
mi se trebamo čvrsto držati Muhammedovih, alejhisselam, stopa! Naviknite se da činite emri ma’ruf i
nehj-i munker. Nastojte da oživite zaboravljene sunnete. [Muslimani ne smiju dok podučavaju
zaboravljeni sunnet izazivati fitnu (smutnju). Haram je izazvati fitnu. Mi moramo dobro paziti da, dok
podučavamo sunnet, ne pogoršamo stvari i da ne učinimo haram!] Ne oslanjaj se na snove! Da li naš
san, u kom snijemo da smo sultan države, ili kutub, ima ikakve vrijednosti? Ovi položaji su vrijedni ako
ih imamo dok smo budni. Je li prava savršenost biti vladar na javi, čak i ako vladamo cijelim svijetom?
Hoće li nam to pomoći da se spasimo od kaburskog i kijametskog azaba? Pametna i dalekovidna osoba
ne povezuje svoj kalb sa ovakvim stvarima već nastoji da radi ono što Allah dželle-šanuhu voli i
dozvoljava. Pametna osoba nastoji da dođe na [nivo koji se zove] fena fillah. Ovdje se završava prijevod
177. pisma.

Imami Rabbani, rahmetullahi alejh, ovako piše u 306. pismu prvog toma: Fena fillah znači kalbovo
zaboravljanje ma-sive [što znači izbacivanje iz kalba ljubavi prema svemu drugom osim prema Allaha
dželle-šanuhu; tj. izbacivanje iz kalba ljubavi prema svemu onome što On ne voli]. Da bi se očistio kalb
od ljubavi i veza sa svim drugim, osim sa Allahom dželle-šanuhu, neophodno je da se bude na nivou
[koji se zove] fena. Kako se stvorenja zaboravljaju i kalbove veze (spone) sa njima se uništavaju,
prekidaju, iščezavaju. Da bi se na putu vilajeta otarasili ljubavi prema stvorenjima neophodna je fena.
Ali fena nije potrebna na putu nubuvveta. Jer, na putu nubuvveta postoji ljubav (muhabbet) prema
Allahu dželle-šanuhu i prema onima koje On voli. Kada ova ljubav postoji, ljubav prema stvorenjima ne
može postojati bez obzira bila ona zaboravljena ili ne. Njih je loše znati zato što to izaziva da ih volimo.
Kada se ljubav prema stvorenjima završi njih nije loše znati i biti upoznat sa njima. [To je isto tako i sa
onima koji su to dokučili preko puta vilajeta.]

Muhammed Ma’sum, rahmetullahi alejh, je ovako napisao u 93. pismu prvoga toma, “Fena fillah se
dešava u batinu [tj. u kalbu]. Kada Arif dođe na nivo fene on i dalje zna svoju ženu djecu i prijatelje kao
što ih je i prije znao. Kalbinsko znanje je drukčije od zahirskog znanja [tj. znanja razumom]. Zahir i
dalje nastavlja da vidi i zna, i kada se kalb spasi od viđenja i znanja [to jest, kada dođe na nivo fene.]”

Fejz (ma’rifet, pomoć) se u svim putevima tesavvufa dobiva od Resulullaha. Svi Ashabi kiram su dobili
svjetlo i ma’rifet direktno sa toga izvora. Potomstvo je uzimalo, dobijalao, ovaj ma’rifet od Ashaba
kiram. Do današnjih dana je dopro samo fejz ili ma’rifet koji se dobija od hazreti Ebu Bekra i hazreti
Alije. Fejz drugih Ashaba je trajao samo nekoliko stoljeća. Ko hoće da dobije fejz on mora da nađe salih
osobu koja je dobila ovaj fejz i treba da je voli i da napreduje pod njenim nadzorom. Ovo čak i
vahabijska knjiga ističe na 335. stranici, i piše, “Deveta, od deset stvari koje vode Allahovoj dželle-
šanuhu ljubavi, je da se družimo sa onim koji iskreno vole Allaha, da slušamo njihove korisne riječi i da
ne pričamo puno u njihovom prisustvu.” Ovakav Allahov dobri (salih) rob se zove muršid-i kamil ili
rehber (vodić, učitelj, majstor). Hadisi šerif koji nam prenosi Taberani i koji se citira u knjizi Kunuz-
ud-dekaik glasi, “Sve ima svoj izvor. Izvor takve (bogobojaznosti) su kalbovi Arifa.” Hadisi šerif
koji nam prenosi Dejlemi glasi, “Sjećanje na dobre (salihun) čisti grijehe,” i “Biti u društvu alima je
ibadet,” i “Gledati u lice alima je ibadet.” Hadisi šerifi koje nam prenosi Muhammed ibni Hibban
[Ibni Hibban šafi’i je 354./965. godine preselio na ahiret u Samarkandu] kaže, “Zikr je korisniji od
sadake.” Hadisi šerif koji nam Dejlemi prenosi kaže, “Zikr je bolji od nafile posta.” Knjiga Kunuz-
ud-dekaik piše da je Resulullah na svakom koraku činio zikr i citira hadisi šerif koji kaže, “Obilno
zikrenje Allaha čisti srce od nifaka (licemjerstva, neprijateljstva).” Hadisi šerif koji nam prenose
Dejlemi i Munavi, rahime-humullahu teala, kaže, “Za svaku bolest ima lijek. Lijek za srce je Allahov
dželle-šanuhu zikr.” Tesavvuf znači činjenje zikra, ljubav prema arifima i sjećanje na njih, i strogo
slijeđenje Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem sunneta. Ovi i drugi slični hadisi šerifi, i ajeti
kerimi iz kojih su oni izvedeni, naređuju tesavvuf.

Postojanje mnogih puteva tesavvufa koji nose drukčija imena ne treba zbunjivati neuke! Sljedbenici
tesavvufa su često upotrebljavali imena svojih rehbera (vodića, učitelja, muršida) od kojih su dobili fejz
tako da su ta imena postala imena tarikata. Na primjer: Iako stotine škola imaju zajednički nastavni plan,
i, iako se u njima podučavaju isti predmeti, svaka škola ima drukčije učitelje. Dakle, drukčije škole
imaju drukčije metode učenja. Svi maturanti dobijaju slično znanje i ista prava. Svaki od njih se do smrti
sjeća svojih učitelja i hvali svoje učitelje. Ni za jednog od njih nije mana samo zato što je učio od
drukčijih učitelja i drukčijim metodom. Isti je slučaj i sa postojanjem raznih puteva tesavvufa. Fejzovi i
ma’rifeti su im svima došli od Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, mubarek kalba. Nije mana
zato što oni imaju drukčije učitelje i drukčija imena.

U sedmom članku, pod naslovom (“porijeklo tesavvufa”), je objašnjeno zašto putevi tesavvufa imaju
drukčija imena.

Bez sumnje ni Allah ni Njegov rob ne vole zle ljude koji ne slijede propise islama i ne ibadete već
ganjaju dunjalučke interese i slijede svoj nefs i šehvet. Kada jedan takav čovjek kaže da je on autoritet u
tesavvufu, i čovjek od kerameta, mi mu ne bi smjeli vjerovati. Štaviše, tesavvuf se ne smije kritikovati
samo zato što ima takvih ljudi. Mi se moramo prisjetiti izreke koja kaže, “Kada dijamant padne u blato
on ne gubi vrijednost.”

Iskat i telkin nisu novotarije (bid’ati). U knjigama Se’adet-i Ebedijje i El Besair je opširno napisano --
sa dokazima (vesikama) -- da se oni čine zato što su oni naređenja naše vjere. Hadisi šerif koji se nalazi
u Buhariji i Muslimu, i u imam-i Ahmedovom Musnedu i u Munaviji, rahime-humullahu teala, kaže,
“Činite mrtvim telkin kelime-i tevhid!” Ko tvrdi da se izvjesni zli i lijeni ljudi oslanjaju na ove
naredbe i napuštaju ibadet i rade zlo on optužuje ova dva naređenja naše vjere. Šta li će nemezheblije
reći za lijenčine i zle i naopake ljude, koji, kada rade zlo i zanemaruju ibadet, žure da nam kažu kako je
Allah dželle-šanuhu milostiv, i kako On voli opraštanje?

Sve što se odnosi na vjeru je poznato. Alimi ehli sunneta, rahime-humullahu teala, su pronašli ova sva
učenja. Oni su zapisali sve što su čuli i naučili od Ashaba kiram. Mi učimo našu vjeru iz ovih knjiga
Alima ehli sunneta. Nemezheblija, autor knjige Dževab-i Nu’man, pokušava da iskrivi ova učenja i
promijeni islam. On, sa ciljem da prevari svakoga, izmišlja lažna i pokvarena značenja, i daje ih ajeti
kerimima i hadisi šerifima. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je prorekao da će se muslimani
podijeliti u sedamdeset tri firke [partije, grupe] i da će sedamdeset dvije od njih otići u džehennem, i da
će otići u džennet samo oni koji pripadaju sedamdeset trećoj grupi koja slijedi Ashabe kiram. Ova grupa
se sastoji od muslimana ehli sunneta zato što su alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala naučili svoje
znanje od Ashaba kiram i zato što su se u svakom svom poslu držali Kur’ani kerima i sunneta. Ehl-i
sunnet vel-džema’at su oni muslimani koji slijede Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem put i njegov
džema’at, odnosno, Ashabe kiram. Da je ovaj autor, umjesto što je optužio ehli sunnet, optužio
sedamdeset dvije pokvarene i otpadničke grupe on bi učinio nešto korisno i ispravno. Međutim, on je
učinio obratno i napao na istinu i pravi islam. Značenje ajeti kerima glasi, “Habis (tj. zli i naopaki) ljudi
sarađuju sa habisima.” Pošto je on habis, i habis jeretik, on je ujedinivši se sa jereticima napao na
muslimane ehli sunneta. Svi muslimani se trebaju ujediniti i biti braća. Ali oni se moraju ujediniti na
istinitom (hak) putu, na putu ehli sunneta. Resulullah je prorekao da se jeretici neće ujediniti nego
da će se podijeliti u sedamdeset dvije grupe. Muslimani se ne smiju odvajati od pravoga puta. Oni se
moraju pridružiti pravom putu, putu ehli sunneta, i dobiti hidajet i spasiti se od krivovjerstva i
otpadništva.

Naš efendija Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Kada ste zbunjeni u vašim poslovima
tražite pomoć od onih u grobovima!” Svi Ashabi kiram su se pridržavali ovog hadisi šerifa i
posjećivali Kabr-i se’adet (tj. Grob sreće, tj. Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem mubarek grob). Oni
su činili istigase i tražili pomoć od Allahovog dželle-šanuhu Habibullaha (Miljenika) i tako dobijali ono
što su željeli. I Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, se takođe držao za vesile i činio istigase kroz
ljudska bića. Kako nam prenosi Ibni ebi Šejbe, i kako je napisano u Munavijevoj knjizi Kunuz-ud-
dekaik, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je nekada, kada je bio u nevolji i zabrinut, uzimao
siromašne Ashabe kiram kao vesile i tražio pomoć od Allaha dželle-šanuhu radi njih. Ovo je takođe
zapisano i u imam-i Rabbanijevom rahime-hullahu teala Mektubatu. Alimi islama, Evlije, i Suleha
(dobri), su se stoljećima čvrsto držali ovog hadisi šerifa. Kada autor knjige Dževab-i Nu’man kaže da u
islamu nema ovakvih stvari on se suprotstavlja ovom i sličnim hadisi šerifima. On naziva prave
muslimane kafirima i mušricima i nastoji da, svojim lažima i klevetom, što može više pokvari islam.
Allah dželle-šanuhu nam u mealima (značenjima) mnogih ajeti kerima kaže, “Činite zikr, učite tesbih!
Recite Allahu ekber.” Resulullah je tako činio i nama naredio da tako činimo. On nije sprečavao
muslimane koji su pravili tespihe od hurminih košpica da ih ne prave. Međutim, ovaj autor tvrdi da u
islamu nema takvih stvari. Sunce se ne može ukaljati blatom! On laže kada kaže da nam naša vjera
naređuje da rušimo turbeta. Jesu li Ashabi kiram srušili Resulullahovo turbe? Nisu! Oni su ga posjećivali
sa suznim očima i srcem koje moli, prosi, i traži.

Allah dželle-šanuhu je zapovijedio, “Budite pokorni Pejgamberu!” Resulullah je rekao, “Tražite

pomoć od onih u grobovima!” Hadisi šerif koji nam Dejlemi i Munavi prenose, glasi, “Da nije onih u
grobovima ljudi na zemlji bi izgorjeli.”

Muslimani ne traže pomoć od groba ili od mrtvaca. Oni je traže od Allaha dželle-šanuhu radi (zbog)
mejjitovog hurmeta (poštovanja) i hatra (ljubavi). A Allah dželle-šanuhu -- iz Njegove ljubavi prema
Njegovom dragom robu -- ispunjava ono što se od Njega traži. Muslimani traže fejz i ma’rifet od ruha
(duše) Arifa ili Velijullaha rahime-hullahu teala. Na taj način oni dobijaju fejz od Velijullahovog
ruhanijjeta. Oni dobijaju korist (fajdu). Oni koji su postali Evlije, koristeći duše na ovaj način, se zovu
Uvejsi. Muslimani (rade oboje. Oni i) rade za ovosvjetske poslove i napreduju u tehnologiji i
istovremeno čine dovu Allahu dželle-šanuhu i mole Ga i traže (Njegovu) pomoć.

Tasavvuf i tarikati nisu izmišljeni

33 - Vehabije pišu u knjizi Feth-ul-medžid da on ne vjeruju u tasavvuf. Oni kažu:
“U vrijeme Ashaba nije bilo mezheba. Mezhebi su kasnije izmišljeni. Jevreji su uveli tesavvuf u islam.”
Ove laži i klevete će najbolje pobiti sljedeći citat iz knjige Iršad-ut-talibin koju je napisao Muhammed
Senaullah Osmani Dehlevi rahmetullahi alejh. [Senaullah pani-puti je preselio na ahiret 1225./1810.
godine.] Knjiga Iršad-ut-talibin je napisana na persijskom jeziku. Senaullah Dehlevi, veliki alim iz
Indije ovako kaže:

“Izvjesni ljudi ne vjeruju u Evlije. Ima i onih koji kažu, ‘Prije je bilo je Evlija ali ih sada nema.’ Ima i
drugih koji kažu, ‘Evlije nikad ne griješe. Oni znaju gajb (nepoznato, tajne budućnosti). Oni, šta god
hoće, se odmah desi, a šta god neće odmah nestaje’, i koji, prema tome, čine dove na grobovima Evlija.
Oni koji ovako misle, kada vide, da ono što oni misle o Evlijama nije istina za te Evlije, ne vjeruju u
Evlije svog vremena i tako ostaju lišeni njihovog fejza. Postoje i oni koji su toliko neuki da nisu u stanju
ni da razlikuju muslimana od kafira a tvrde da su Evlije. A onda, ima i onih glupana koji misle da su
ovake neznalice Evlije, koje oni onda slijede kao njihovi studenti. Čak šta više, ima i onih koji nazivaju
Evlije ‘kafirima’, iznoseći riječi Evlija koje su rečene u stanju sakra, odnosno, dok su Evlije bile u
zanosu ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu i bile potpuno izgubljene u tom zanosu. Ima i onih koji
skreću sa pravoga puta zato što sami sobom izvlače pogrešne zaključke iz ovih izjava Evlija i prave
pogrešna vjerovanja i ne vjeruju ispravna značenja koja su alimi ehli sunneta izveli iz Kur’ani kerima i
hadisi šerifa. Ima i onih koji su naučili zahiri znanje (jasno, očito, vidljivo znanje) -- koje je Allah
dželle-šanuhu naredio Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem da čini teblig (propovijeda) -- ali koji ne
vjeruju u ma’rifete tesavvufa (tj. batin, kalbinsko znanje; tj. sakrivena, unutrašnja značenja Kur’ani
kerima) koje je (Allah dželle-šanuhu) dozvolio Resulullahu bilo da ga podučava koliko je god htio
izvjesnim odabranim Ashabima. Postoje i oni koji obožavaju Evlije, zavjetuju im (tj. čine adak), i
obilaze oko njihovih grobova kao da čine tavaf oko Kabe, kao i oni koji ne poštuju i ne cijene Evlije. Ja
radi ovog želim da objasnim mojoj braći u vjeri šta je vilajet, to jest Evlijaluk. Ja sam po ovom pitanju
napisao knjigu na arapskom jeziku koja se zove Iršad-ut-talibin. A sada tu istu knjigu pišem i na
persijskom jeziku. Ova knjiga se sastoji od pet dijelova:

Prvi dio dokazuje da je vilajet istina.

Drugi dio govori o edebu (ponašanju) koji se mora poštovati na putu tesavvufa.

Treći dio govori o edebu koji rehber (vodić) mora da ispuni.

Četvrti dio govori o edebu koji se mora slijediti dok napredujemo na putu tesavvufa.

Peti dio se bavi naukom približavanja Allahu dželle-šanuhu i učenju drugih kako da Mu se približe.

PRVI DIO: U islamu postoji nauka (ilum) vilajeta i tesavvufa. U ljudima postoje i batini
savršenosti ili odlike i zahiri odlike. Zahiri odlike u sebe uključuju vjerovanje koje je u skladu sa
učenjima koja je ulema ehli sunneta razumjela i izvela iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa, izvršavanje
farzova, vadžiba, sunneta i mustehaba i čuvanje od harama, mekruha, mutešabihata i bidata. Batini
odlike se odnose na uzdizanje (tj. napredovanje) kalba i duše. Knjige Buhari i Muslim kažu da je
hazreti Omer, radijallahu anh, rekao da je jednoga dana neko došao kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve
sellem, i upitao ga, ‘Šta je islam?’ Resulullah je odgovorio, ‘Reći kelime-i šehadet, klanjati pet puta
dnevno, postiti u mjesecu Ramazanu, davati zekat i, ako smo u mogućnosti, otići na hadždž.’
‘Tačno si rekao’, reče ta osoba. Prisutni su bili zbunjeni kada su vidjeli da ga on prvo pita a onda
odobrava njegov odgovor. Ta osoba onda reče, ‘Šta je iman?’ Resulullah je odgovorio, ‘Iman je
vjerovati u Allaha, i u Njegove meleke, i u Njegove knjige, i u Njegove Pejgambere, i u Kijametski
dan, i da su i hajr i šer (i dobro i zlo) Allahov takdir (predodređenje).’ ‘Rekao si istinu’, ta osoba
opet reče. Ona onda reče, ‘Šta je ihsan?’ Resulullah odgovori, ‘Ibadetiti Allaha dželle-šanuhu kao da
Ga vidimo. On uvijek vidi nas iako mi Njega ne vidimo.’ Ta osoba onda upita, ‘Kada će se desiti
Kijametski dan?’ Resulullah odgovori, ‘Ja ne znam više od tebe.’ Ta osoba onda upita, ‘Šta su
predznaci (alameti) Kijameta?’ Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je nabrojao nagovještaje koji će
prethoditi Kijametu a onda nas je pogledao i rekao, ‘Onaj ko je ova pitanja postavljao i otišao je bio
Džebrail, alejhisselam. On je došao da vas poduči vašoj vjeri.’ [Ovaj hadisi šerif -- koji se zove
hadisi Džibril -- se citira kao drugi hadis u imam-i Nevevijevoj, rahmetullahi teala, knjizi Čertdeset
hadisa. Ahmed ibn Kemal paša, rahmetullahi alejh, je ovih četrdeset hadisa preveo na turski jezik i
izdao. Mevlana Halidi Bagdadi rahmetullahi alejh je ovaj hadisi šerif, koji se zove “hadisi Džibril”,
prokomentarisao i anotirao u svojoj knjizi Itikadnama koja je na persijskom jeziku. Ova knjiga je
prevedena na bosanski jezik pod naslovom Iman i islam.]

Kako se iz ovog hadisi Džibrila razumije, pored imana i ibadeta ima još jedno savršenstvo, još jedna
odlika, koja se zove ihsan a koju mi nazivamo vilajet. Kada Evliju obuzme ljubav prema Allahu dželle-
šanuhu njegov kalb se izgubi u mušahedi (tj. viđenju) Voljenog. Ovaj hal (tj. stanje) se zove fena-i kalb.
Ova mušaheda ne znači da on vidi Allaha dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu se ne može vidjeti na
ovom svijetu. Ali ovaj hal se Evliji prikaže kao da on vidi Allaha dželle-šanuhu. Resulullah sallallahu
alejhi ve sellem je ovo stanje, ovaj hal, opisao sa njegovim riječima, ‘Ibadetiti Allaha dželle-šanuhu
kao da Ga vidimo.’

Drugo, mi kažemo da hadisi šerif kaže, ‘U čovjeku ima komad mesa. Ako to meso postane salih
(dobro, pobožno), svo tijelo postane salih. Ako ono postane fasid (zlo) cijelo tijelo postane fasid.
Ovaj komad mesa je kalb!’ Ovu dobrotu kalba, (koji je smješten i koji se nalazi u mišićnom organu
koji mi nazivamo srce), koja je potrebna za dobrotu tijela tesavvufdžije (ili mutesavvifi) nazivaju fena-i
kalb. Kada se kalb izgubi u ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu ova fena kalba počne utjecati na svog
komšiju -- nefsa. On, nefs, se otarasi emareta. On dobije hubbi fillah ve bugdi fillah. To jest, on (tj.
nefs) voli sve što Allah dželle-šanuhu voli i ne voli sve što Allah dželle-šanuhu ne voli. Prema tome,
cijelo tijelo poželi da slijedi propise islama i da im se pokorava.

Pitanje: Da li postoji išta drugo osim imana i amela što izaziva dobrotu i pobožnost kalba?

Odgovor: Hadisi šerif kaže, ‘Kada kalb postane salih tijelo postane salih.’ Da bi tijelo postalo salih
ono mora da živi po propisima islama. Ima puno ljudi koji, iako je iman prisutan u njihovim kalbovima,
ne slijede propise islama. Zna se da će oni koji imaju manje salih (dobrih) od zlih djela biti kažnjeni
džehennemskim azabom. Dakle, prisutnost imana u kalbu ne izazva dobrotu i pobožnost tijela. Prema
tome, ‘dobrota’ (tj. ‘salihluk’) kalba ne znači ‘iman’ kalba. Niti se može reći da je dobrota kalba
sačinjena od imana i dobrote tijela; jer nije logično uzimati dobrotu tijela kao uzrok [indirektno kroz
kalb] za njegovu pobožnost. Na kraju, dobrota kalba nagovještava postojanje jedne druge stvari u kalbu
osim imana i ibadeta. A to je ljubav prema Allahu koju tesavvufdžije (ili mutasavvifi) nazivaju fena-i
kalb.

Treće, mi ističemo saglasnost da je -- iako je bilo, i iako će biti do kijameta puno alima islama sa
znanjem i djelima (amelom) koje su imali neki od Ashaba kiram -- svaki od Ashaba kiram superiorniji,
uzvišeniji, odličniji od svakog muslimana koji nije Ashab. Pored toga, rečeno je, ‘Drugi, koji daju
radi Allahovog zadovoljstva sadaku u zlatu, da je ona i kao planina Uhud, neće dobiti sevape koje
će dobiti moji Ashabi za polovinu sa’a ječma kojeg su oni dali na Allahovom putu.’ Ovakva
izvanredna vrijednost ibadeta Ashaba kiram proizilazi iz batini kemala (unutarnje savršenosti) njihovih
kalbova koji se oformio kao rezultat pohađanja Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem sohbeta.
Njihovi batini, to jest njihovi kalbovi, su dobili nur (zrake, duševno svjetlo) direktno od Resulullahovog
mubarek batina. Kada je hazreti Omer preselio na ahiret njegov sin Abdullah je rekao, ‘S njim je otišlo
devet desetina iluma (tj. znanja).’ Kada je vidio zbrku omladine oko njega, on je dodao, ‘Ja nisam mislio
na ilm fikha i kelama koji vi znate. Ja sam mislio na devet desetina batina i ma’rifeta koji proizilazi iz
Resulullahovog mubarek kalba. [Pogledajte takođe i članak broj sedam pod naslovom Porijeklo
tesavvufa.] Među muslimanima koji su došli poslije Ashaba kiram, oni koji su dobili ovaj nur batina,
dobili su ga u sohbetu njihovog rehbera (vodića, učitelja). Oni su dobili nur koji potiče (koji zrači) iz
Resulullahovog mubarek kalba. Naravno, nur koji se dobije u njihovim sohbetima ne može biti ravan
količini nura koji se dobijao u Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem sohbetu. Ovo je razlog za
superiornost Ashaba kiram radijallahu teala anhum edžme’in. Iz ovog objašnjenja se takođe dade
zaključiti i to da postoje (i druga) savršenstva, pored savršenstava zahira, i da postoje razne deredže
(stepeni) ovih savršenstava. To je istaknuto u hadisu kudsi u kom Allah dželle-šanuhu kaže, ‘Kada Mi
Moj rob priđe, Ja mu se približim. Ako Mi se Moj rob približi, Ja mu se još više približim. Ako
Moj rob čini puno nafile ibadet [zajedno sa propisanim farzovima] Moj rob mi se toliko približi da
ga Ja puno zavolim. Kada ga Ja volim Ja mu činim kabul (ispunim, uslišam) njegove dove. On sve
vidi, čuje, i radi sa Mnom.’ Nafile ibadet radi kojeg Allah dželle-šanuhu voli nekoga su napori na putu
tesavvufa.

Četvrto, mi kažemo da su milioni muslimana -- koji su se u toku od preko hiljadu godina pojavili na ova
tri velika kontinenta svijeta -- rekli i napisali da je njihove kalbove, dok su posjećujući sohbete saliha
izučavali na putu tesavvufa, obuzelo nekakvo stanje (hal). Niko nikad ne bi mogao ni pomisliti da bi se
ova ogromna saglasnost mogla temeljiti na laži. Biografije većine onih koji su doprinijeli ovoj
saglasnosti su zabilježene u knjigama. Očigledno je da su oni imali i ilm, i takvu, i da su bili salih (dobri
i pobožni). Nije moguće da su ovakvi dobri i savršeni ljudi lagali. Milioni ovakvih čistih i savršenih
ljudi su jednoglasno rekli da je kalb svakog od njih dobio, prisustvujući rehberovom sohbetu, nur koji
potiče iz Resulullahovog sohbeta. Svaki od njih je rekao “Prisustvujući sohbetu jednog od Saliha (tj.
dobrih i pobožnih), u njihovim kalbovima se pojavio pored imanskog i fikhskog znanja (iluma) i jedan
drugi hal, jedno drugo stanje. Kada se taj hal uselio u naše kalbove, ljubav prema Allahu i prema
stvarima koje Allah voli, i prema Allahovim dželle-šanuhu naređenjima, je ispunila naše kalbove. Njima
je postalo lako i slatko obavljati dobre stvari (poslove) i ibadete. U njihovim se kalbovima ustalilo
ispravno vjerovanje (iman) ehli sunneta.” Ovaj hal, ovo stanje, koje se dešava u kalbu, je svakako kemal
(savršenstvo), odličnost, uzvišenost. To je hal koji izaziva (tj. koji je sebeb za) kemalet (savršenstvo).

Peto, mi kažemo da Evlije posjeduju keramete. Kerameti su natprirodne stvari (tj. harik-ul’ade) koje
Allah dželle-šanuhu stvara izvan Njegovog uobičajenog običaja, to jest, izvan polja naučnih i prirodnih
zakona. Međutim, osoba ne mora da bude Evlija da bi demonstrirala izvjesne natprirodne stvari. Ovakve
izvanredne stvari mogu imati i oni koje Allah dželle-šanuhu ne voli, pa čak i kafiri, nevjernici.
Natprirodne stvari koje pokazuju kafiri se nazivaju sihr (magija, čini, čarolija). Evlije rahmetullahi teala
alejhim edžme’in posjeduju zajedno sa kerametom i takvu. Takva je osjećaj straha od Allaha dželle-
šanuhu i strogo poštivanje i izvršavanje Njegovih zapovijedi i izbjegavanje Njegovih zabrana.
ŠTA JE VILAJET? Mi ćemo sada objasniti šta znači vilajet (ili evlijaluk). ‘Vilajet’ znači
‘stanje bliskosti (blizine) Allahu dželle-šanuhu.’ Postoje dvije vrste bliskosti ljudskih bića Allahu dželle-
šanuhu. Prva vrsta je blizina (bliskost) svakog ljudskog bića Allahu dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu
kaže u šesnaestom ajetu sure Kaf, ‘Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice!’ (50, 16) i u četvrtom
ajetu sure Hadid, ‘On je s vama gdje god vi bili’ (57, 4). Druga vrsta blizine Allahu dželle-šanuhu je
samo za superiorna ljudska bića i meleke. Zadnji ajet sure Alek kaže, ‘Učini sedždu i približi se
Allahu!’ (96, 19) Prethodno citirani hadis kudsi kaže, ‘Ako Moj rob čini puno nafilu ibadet [zajedno
sa propisanim farzovima] Moj rob mi se toliko približi da ga Ja puno zavolim...’ Blizina koja je
spomenuta u ovom ajeti kerimu i hadisu kudsi je blizina koja se dešava samo posebno istaknutim i
uzvišenim osobama. Ova blizina se zove vilajet, odnosno, evlijaluk. Da bi dobili ovu vrstu blizine
potrebno je da imamo vjerovanje koje je u skladu sa vjerovanjem (itikadom) ehli sunneta. Šezdeset
osmi ajet sure Al-i Imran kaže, ‘Allah dželle-šanuhu voli one koji vjeruju.’ (3, 68) Ali, On više voli
istaknute mu’mine. Allahova dželle-šanuhu ljubav prema svakom vjerniku se zove vilajeti amme.
Njegova ljubav prema istaknutim mu’minima se zove vilajeti hassa. Ova vrsta ljubavi je vrsta ljubavi
koju pokazuje prethodno navedeni hadis-i kudsi. Ova ljubav ima svoje stepene. Mi takođe trebamo
napomenuti i to da se Allahovi dželle-šanuhu atributi (tj. sifati) ne mogu shvatiti razumom (aklom) isto
kao što se ni Njegova ličnost (zat) ne može shvatiti. Ne postoji ništa što je slično Allahu dželle-šanuhu i
Njegovim atributima. Prema tome, dvije Allahove dželle-šanuhu blizine su neshvatljive i nepoznate
ljudskom razumu. One nisu kao blizine u vremenu i prostoru. Allahova dželle-šanuhu blizina Njegovim
robovima nije kao materijalna blizina koja se može shvatiti razumom i saznati ćulnim organima. Ona se
samo može razumjeti znanjem koje se zove ma’rifet kojim je Allah dželle-šanuhu obdario neke od
Njegovih istaknutih mu’mina. Ova nauka se zove ilmi huzuri. Naše znanje je ilmi husuli.

Pošto su ove dvije Allahove dželle-šanuhu blizine Njegovim robovima izražene u ajetima i hadisima
vadžib nam ih je obje vjerovati. Mi moramo vjerovati u ove obje Allahove dželle-šanuhu blizine nama,
isto kao što vjerujemo da nas On vidi. Allahova dželle-šanuhu blizina se ne može izmjeriti nikakvim
mjerilom [kao što su metar ili angstrem] a Njegovo viđenje nije preko odraza svjetla kako je objašnjeno
u fizici. Izvjesne jedinice koje su upotrijebljene u hadisima, kao što su aršin, zra (dužina ruke), pedalj i
dužina zrna ječma, nisu upotrijebljene sa ciljem davanja mjere već zbog (sa ciljem) poređenja.

Pitanje: Pošto je vilajet samo jedno, za čovjeka, neshvatljivo stanje (hal) između Allaha dželle-šanuhu i
Njegovog roba, zašto je on, vilajet, definisan sa riječju “jakin” (bliskost)?

Odgovor: Prije nego što odgovorimo na ovo pitanje mi ćemo prvo objasniti dvije tačke.

1) Kešf koji se desi Evliji, ili san (ru’ja) koji svako može usniti, je samo vizija ili primjer nečega u
ogledalu svijesti (hajala). Ako se on desi kada spavamo on se zove se ru’ja. Ako se on desi dok smo
budni on se zove kešf. Sve što hajal (ogledalo svijesti) postaje čišći i uglačaniji, kešf ili ru’ja postaju sve
tačniji i pouzdaniji. Prema tome, snovi (ru’jeti) Pejgambera, alejhimusselam, su potpuno pouzdani i
povjerljivi i oni su vrsta vahja zato što su svi Pejgamberi ma’sum, što znači da oni nikad ne griješe.
Njihovi hajali su jako uglačani, ispolirani i čisti. Njihovi batini, to jest kalbovi, su bili vrlo čisti. Takođe
je i većina snova (ru’jeta) Evlija tačna zato što su hajali Evlija, izvršavanjem Resulullahovih zapovijedi,
i nurovima koji su stečeni, očišćeni, a njihovi kalbovi ispolirani ili direktno u njegovom sohbetu -- kao
što je to slučaj sa Ashabima kiram, ili putem njihovih učitelja -- kao što je to slučaj sa onima koji su se
pojavili iza Sahaba. Dželaluddini Rumi rahmetullahi alejh [preselio na ahiret 672./1273. Godine u
Konji] je ovu suptilnost vrlo lijepo izrazio u dvostihu njegovog Mesnevije:
Da li znaš kuda i za kojim hajalima tragaju Evlije?

Za vizijama predivne bašče Huda!

Batini Evlija, rahmetullahi alejhim edžma’in, su kao sjajna ogledala. Oni su zbog njihove poslušnosti
Pejgamberima izglačani i ispolirani. Ponekad se stare tamne mrlje njihovih batina povrate u viziju kao
crne fleke pa se njihovi hajali (ogledala svijesti) zamute i u njihovim kešfovima i snovima (ru’jetu) se
desi greška. Ova zamagljenost se ponekad desi kao rezultat činjenja harama ili nečega što je šubheli
(sumnjivo) ili izlaženja izvan granica [u upotrebi mubaha] ili kao rezultat uprljanosti od strane džahila i
otpadnika. Većina snova grešnika su pogrešni. Pošto su njihovi batini (kalbovi) zulmetli (tamni) oni
puno griješe.

2) Sva stvorenja koja je Allah dželle-šanuhu stvorio se nazivaju alem. Postoje tri vrste alema: Alemi
šehadet je materijalni (ili opipljivi) alem koji svako zna. Alemi ervah je neopipljivi i nemjerljivi alem
duša (koji se ne može izmjeriti). I Alemi misal u kom nema ništa ni materijalno ni nematerijalno. U
Alemi misalu postoje misali [pogledaj dole] svih bića iz prvog i drugog alema, misal Allaha dželle-
šanuhu, pa čak i misali misli i značenja. Allah dželle-šanuhu nema misl-a [pogledaj dole] ali je rečeno,
da ima misal. Ako jedan zat (tj. biće) liči na neki drugi zat u pogledu njegovog zata (bića) i atributa
(sifata), prethodni zat se naziva misl-om ovog drugog zata. Misl Allaha dželle-šanuhu i Njegovih sifata
ne postoji. Takav misl ne može postojati. Zat (biće) koji je sličan nekom drugom zatu, ali ne u pogledu
samog zata (tj. ličnosti, bića), već samo u pogledu njegovih atributa, je misal tog drugog zata (ili bića).
Na primjer, kada sunce zovemo ‘padišah’, ‘padišah’ je misal sunca. Značenje trideset petog ajeta sure
Nur glasi, ‘Allahov dželle-šanuhu nur je u mu’minovom kalbu kao svijeća u fenjeru.’ (24, 35) U
jednom hadisi šerifu (koji kaže), ‘On je takav Hakim da je On napravio kuću i napunio je
stvarima’, je izražen Allahov dželle-šanuhu misal. Iz toga razloga je rečeno da se Allah dželle-šanuhu
može usniti. [Pejgamber] Jusuf, alejhisselam, je usnio u snu gladne godine kao ‘mršavu stoku’ a
plodonosne godine kao ‘debelu stoku i pšenicu.’ Hadisi šerif koji se nalazi u Buhariji kaže, ‘Ja sam
usnio da su mi mnogi ljudi došli. Oni su bili u košuljama. Košulje jednih su bile kratke do prsa a
košulje drugih bile duge. Ja sam vidio Omera, radijallahu anh. Njegova košulja je bila do zemlje.’
Ashabi su tražili objašnjenje ovog sna. On je objasnio da košulja znači znanje. Ovi ajeti kerimi i hadisi
šerifi pokazuju da se misali nematerijalnih stvari mogu usniti u snu ili viditi kešfom.

Nakon što smo objasnili prethodne dvije tačke, mi kažemo da postoji jedan neshvatljivi hal (stanje) koji
se naziva vilajet. Ovaj hal (ovo stanje) se u alemi misalu vidi preko kešfa kao blizina (bliskost) dva
predmeta. U kešfu -- kako hal vilajeta napreduje -- izgleda kao da hodamo prema Allahu dželle-šanuhu
ili kao da prelazimo s Njegovog jednog atributa na drugi. Pošto se promjene u neshvatljivim halovima
(stanjima) Evlija, rahmetullahi alejhim edžma’in, vide ovako u alemi misalu, ovi halovi (stanja) se
nazivaju kurbi ilahi a promjenama su data imena kao što su sejri ilallah i sejri fillah.

Kada se na putu tesavvufa jednom dobije fena više nema povratka nazad [ili degradacije]. Oni koji su se
povratili nazad su to učinili prije nego što su došli na nivo fene. Ovaj fakir [hazreti Senaullah misli na
sebe] je ovo zaključio iz časnog značenja stotinu četrdeset trećeg ajeti kerima sure Bekara koje glasi,
‘Allah dželle-šanuhu neće uzeti vaš iman. On je milostiv prema Njegovim robovima.’ (2, 143)
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, ‘Allah dželle-šanuhu ne uzima imane Njegovih
robova. Ali, kako alimi nestaju, znanje iščezava.’ Takođe i ovaj hadisi šerif pokazuje da Allah dželle-
šanuhu ne uzima stvarni iman i znanje batina. [Ovaj ajeti kerim i hadisi šerif su dokazi da nijedan od
Ashaba kiram nije postao murted zato što su oni svi imali stvarni (hakiki) iman. Da šije znaju ovu
suptilnost, oni ne bi klevetali nijednog od Ashaba kiram, alejhimurridvan.]

Potpuna takva se razvija samo kod evlija. Ona se ne može steći sve dok se potpuno ne očiste zla nefsa,
kao što su, ljubomora, inat, arogancija, licemjerstvo i želja za slavom. Da bi se ova zla nefsa potpuno
očistili trebamo ubiti nefs odnosno dobiti fena-i nefs. Savršen (kamil) iman i potpuna takva se ne mogu
dobiti sve dok se Allah ne voli više od svega drugog, ili, sve dok ne postoji samo ljubav prema Allahu.
A to je moguće samo preko (stanja koje se zove) (fena-i kalb). Fena-i kalb je u hadisi šerifu izražena
kao “kalbov salihluk” (tj. salihluk kalba, tj. kalbovo metamorfoziranje u salih, tj. pobožnost kalba).
Hadisi šerif u Buhariji i Muslimu kaže, ‘Mu’minov iman nije savršen sve dok me on ne voli više od
svojih roditelja i djece i svakog drugog.’ [Ovaj hadisi šerif je takođe citiran i u vehabijskoj knjizi
Feth-ul-medžid.] Jedan drugi hadisi šerif kaže, ‘Tri vrste ljudi uživaju iman: Onaj ko voli Allaha i
Resula više od ičega drugog. Onaj ko voli samo one koje Allah voli. Onaj ko se, kada dobije iman,
više plaši da ne postane kafir nego da će izgorjeti u vatri.’ Hazreti Rabi’a [Advijja, žena veliki Evlija
među tabi’inima] je jednoga dana nosila dvije posude u rukama, jednu punu vode a drugu punu žeravice.
Kada su je upitali gdje ide ona je odgovorila, ‘Idem da ugasim vatru džehennema i da zapalim džennet.
Ja hoću da spasim muslimane da ne obožavaju Allaha dželle-šanuhu iz straha od džehennema i želje za
džennetom.’ To je Vilajet i Evlijaluk.

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, ‘Ukažite ikram (čast) mojim Ashabima!’ Značenje
trinaestog ajeti kerima sure Hudžurat kaže, ‘Oni koji između vas zaslužuju ikram (čast) su oni koji
se najviše boje [Allaha].’ (49, 13) Radi ovog su alimi islama jednoglasno rekli da su svi Ashabi kiram
bili najuzvišeniji (najodabraniji) i najveće muttekije (da su se najviše bojali Allaha) u ovom ummetu
zato što su svi Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžme’in stekli, sa svojim prisustvom u sohbetu
Allahovog Resula, najviše stepene (mekame) vilajeta. Allah dželle-šanuhu hvali Ashabe kiram. Časno
značenje stotinu prvog ajeti kerima sure Tevbe je, ‘Oni koji su uznapredovali u imanu i prvi se iselili
…’ (9, 101) U ovom ajeti kerimu se hvale ashabi kiram, radijjallahu alejhim edžma’in. Značenje desetog
ajeti kerima sure Vaki’a je, ‘Oni koji su prednjačili u imanu će prednjačit i u približavanju Allahu
džellešanuhu. Oni su svi mukarrebi.’ (56, 10)

Vadžib je pridružiti se putu tesavvufa i nastojati da se postigne savršenstvo (kemal) batina. Značenje
stotinu drugog ajeti kerima sure Al-i Imran glasi, ‘O mu’mini! Potpuno odustanite od onoga što je
Allah dželle-šanuhu zabranio!’ (3, 102) To znači: On hoće da u zahiriskim stvarima i batiniskom
ahlaku ne ostane ništa što Allah dželle-šanuhu ne voli. Naređenje ovog ajeti kerima pokazuje da su
napori na putu tesavvufa vadžib. Potpuna pobožnost (ili takva) se može dobiti samo putem vilajeta.
Prethodno spomenuta zla nefsa su haram. Potpuna takva se ne može dobiti sve dok se ova zla ne
istrijebe. Ova zla se mogu očistiti samo sa fenom nefsa. Takva je odustajanje od griješenja. Ona se u
hadisi šerifu zove ‘salihluk tijela’ (tj. pobožnost tijela). Da bi se imao salihluk tijela mora se (prvo)
imati salihluk kalba. Tesavvufdžije (mutesavvifi, derviši) nazivaju salihluk kalba fena-i kalb.

Mi smo objasnili da je vilajet uništavanje (tj. usmrćivanje, ubijanje) kalba i nefsa. Alimi tesavvufa,
rahmetullahi alejhim edžma’in, su rekli da vilajet ima sedam nivoa (deređa). Pet latifa koji pripadaju
alem-i emru i koje treba usmrtiti su kalb, ruh, sirr, hafi i ahfa. Šesti je usmrćivanje nefsa. Sedmi je
usmrćivanje tjelesnih materija. Usmrćivanje tjelesnih materija se zove ‘salihluk tijela.’
Takvu (tj. pobožnost) ne dobijamo samo sa obavljanjem dodatnog ibadeta (tj. nafile ibadeta). Takva je
obavljanje farzova i vadžiba i čuvanje (tj. odustajanje) od harama. Farzovi i vadžibi koji se čine bez
ihlasa (iskrenosti) nemaju nikakve vrijednosti. Značenje drugog ajeti kerima sure Zumer kaže, ‘Ibadeti
Allaha s ihlasom (iskreno)!’ (39, 2) Čuvanje od harama se ne može postići prije nego što se postigne
fena nefsa. Vidimo da je savršenstvo vilajeta moguće postići samo sa izvršavanjem farza. Međutim,
postizanje vilajeta [kao takvog] je samo Allahovo dželle-šanuhu dobročinstvo (ihsan). (To jest, vilajet se
može postići samo sa Allahovim dželle-šanuhu ihsanom.) On ga daje onima kojima hoće. On se ne može
postići radom. Allah dželle-šanuhu je naredio ljudima da rade koliko mogu. Meal (značenje) šesnaestog
ajeti kerima sure Tegabun glasi, ‘Čuvajte se od Allahovih zabrana koliko god možete!’ (64, 16)
Vidimo da je potrebno da nastojimo što više možemo.

Stepeni vilajeta su neograničeni. Šejh Sadi Širazi, rahmetullahi alejh, to ovako izražava dvostihom u
njegovoj knjizi Đulistan:

Njegovoj ljepoti je nema kraja, Sadijeve riječi ne prestaju

Piće neće ugasiti bolesnikovu žeđ, niti će smanjiti vodu okeana

Isto tako je i pobožnost (takva) bez granica. Hadisi šerif kaže, ‘Ja najbolje znam Allaha i ja ga se
najviše bojim.’ Kako napredujemo kroz stepene vilajeta strah od Allaha dželle-šanuhu se (sve više)
povećava. Značenje trinaestog ajeti kerima sure Hudžurat glasi, ‘Između vas je kod Allaha dželle-
šanuhu najbolji onaj koji ga se najviše boji.’ (49, 13) Pošto su stepeni takve neograničeni, stalno
napredovati na putu vilajeta je vadžib. Željeti da se naše znanje batina poveća je farz. Značenje stotinu
četrnaestog ajeti kerima sure Taha glasi, “Moj dragi Pejgamberu! Uvijek čini dovu ‘Ja Rabbi, Ti
znanje moje proširi!’” (20, 114) Veliji je haram biti stalno na istom stepenu i ne željeti napredovati.
Muhammed Baki-billah, rahmetullahi alejh, kaže:

‘Edeb je potreban na Allahovom putu, edeb!

Moraš učiti, do smrti učiti.
Čak i da ti more saspu u usta,
Ne smiješ biti sit, moraš vode tražit’!’

Dželaluddin Rumi je rekao:

‘O moj brate ovaj put nema kraja,

Nastavi, bez obzira koliko si dugo išao!’

Hadže Muhammed Baki-billah kaže:

‘Bez obzira koliko si me napojio,

Moju žarku ljubav za Tobom nisi utolio!’

Pošto je vadžib u batinu napredovati, i s obzirom da su vrlo rijetki oni koji su se približili Allahu dželle-
šanuhu bez posredstva rehbera, vadžib je tražiti rehbera (vodića, muršida, učitelja, majstora). Zato,
Dželaluddin Rumi kaže:

‘Niko osim rehbera ne vodi čovjeka

Nađi rehbera i uhvati se za njega!’

Ali, mi ne smijemo dopustiti da nas prevare lažni rehberi (vodići, majstori, učitelji).

Muršid-i kamilova prepoznatljiva karakteristika je to što on ima iman (vjerovanje, i’tikad) ehli sunneta i
savršeno poštuje (i precizno izvršava) propise islama. Oni, čije riječi i djela nisu u skladu sa propisima
islama, [koji dozvoljavaju svojim ženama i kćerima da izlaze napolje nepokrivene kose i ruku], nisu
rehberi čak i da lete u zraku. [Ženama i djevojkama -- muslimankama -- je haram izlaziti napolje
nepokrivenih glava (tj. kose), ruku i nogu, i pokazivati se vjerski stranim osobama (tj. jabandžijama,
onima koji nisu njihova najbliža rodbina). Muslimanima, muškarcima, je farz da narede svojim ženama i
kćerkama da se pokriju pred stranim muškarcima (jabandžijama). Neko ko ne slijedi knjige alima ehli
sunneta, rahmetullahi teala edžma’in, ne može biti rehber. Takav neko šteti čovjekovom dinu (vjeri) i
on mu ne koristi.] Značenje dvadeset četvrtog ajeti kerima sure Insan ili Dehr glasi, ‘Ne pokoravaj se
ni grešniku ni kafiru!’ (76, 24) Allah dželle-šanuhu nam u ovom ajeti kerimu prvo naređuje da ne
činimo ita’at (tj. da se ne pokoravamo) grešniku. On nam onda kaže da se ne pokoravamo kafiru. Jer,
musliman rjeđe susreće kafira. On je češće pod komandom grešnika. Pored toga ovaj ajeti kerim
pokazuje da je druženje s grešnicima štetnije od druženja s kafirima. Značenje dvadeset osmog ajeti
kerima sure Kehf kaže, ‘Ne pokoravaj se onome čiji smo Mi kalb učinili nemarnim da Nas zikri
(spominje) i koji svoj nefs (svoju strast) slijedi i čiji postupci prelaze granice islama.’ (18, 28) Iz
ovog ajeti kerima se razumije da je slijeđenje nefsa znak nemarnosti (gafleta) kalba. Pokvarenost tijela,
odnosno griješenje, pokazuje pokvarenost kalba.

[Danas, žene koje izlaze na ulicu nepokrivene i oni koji piju alkoholna pića, to jest grešnici, i oni koji ne
ibadete govore muslimanima, ‘Gledajte vi u moj kalb. Moj kalb je čist. Allah gleda u kalb’ Ovaj ajeti
kerim pokazuje da su ovakve tvrdnje pogrešne i laž. Mi smo prethodno naveli i hadisi šerif koji kaže,
‘Ako kalb postane fasid (zao) i sva djela tijela (svi poslovi tijela) takođe postaju fasid.’ Takođe i
ovaj hadisi šerif pobija ove riječi grešnika (i pokazuje da su one pogrešne i laž). Hadisi šerif, ‘Allah ne
gleda u vaš izgled. On gleda u vaš kalb i nijjete (namjere),’ se odnosi na one koji čine ibadete i hajrate
(dobrotvorna djela). Drugim riječima, da bi ibadet bio primljen (kabul) on se mora raditi radi Allahovog
dželle-šanuhu zadovoljstva (rizaluka).]

Drugi znak muršidi kamila (savršenog učitelja, mentora), kako je objašnjeno u hadisi šerifu, je, da
razgovor sa njim, i gledanje u njega, izaziva sječanje na Allaha dželle-šanuhu. Kalb je hladan prema
svemu drugom osim prema Allaha dželle-šanuhu. Kada su upitali Resulullaha, sallallahu alejhi ve
sellem, kako nam imam-i Nevevi prenosi o karakterističnim znacima Evlija, on je rekao, ‘Kada ga
ugledamo sjetimo se (pomislimo na) Allaha dželle-šanuhu.’ Ovaj hadisi šerif takođe prenosi i ibn
Madže. Jedan drugi hadisi šerif koji nam prenosi Muhjissunne Husejn Begavi u knjizi Mesabih kaže,
“Allah dželle-šanuhu kaže, ‘Kada sam Ja spomenut Mojih Evlija se sjetilo. Kada su oni spomenuti
Mene se sjetilo.’” [Imam Begavi je preselio na ahiret 516/1122. g.n.e.] Ali, da bi zikrili Allaha dželle-
šanuhu moramo biti povezani sa Velijom. Ko poriče izvjesnog Veliju, i ne vjeruje da je on Velija, on sa
tim Velijom nema veze. Ko ne vjeruje, on ne može dobiti ovaj ni’met. Dvostih:

Kome Allah nasib dati neće,

Da je Pejgamber, fejz dobiti neće!
Svaki Evlija ima te’sir, tj. moć efekta, utjecaja, djelotvornosti. Izvjesni rehberi imaju jači te’sir i oni
vuku svoje učenike višim stupnjevima puta tesavvufa. Ovakav muršid (učitelj, mentor, vodić) se zove
kamil ve mukemmil.

Neznalice (džahili) i lažovi nisu u stanju da u jednom ili nekoliko prvih susretanja prepoznaju Evliju.
Oni se moraju konsultovati sa onima kojima oni vjeruju. Značenje četrdeset trećeg ajeti kerima sure
Nahl (16, 43), i sedmog ajeti kerima sure Enbija (21, 7) glasi, ‘Pitaj i uči ono što ne znaš od onih koji
znaju!’ Hadisi šerif kaže, ‘Pitati i učiti od onih koji znaju je put preko kojeg se spašava od
neznanja.’ Onaj ko je bio godinama u društvu nekog za kog se zna da je rehber, i nije osjetio nikakav
progress, treba napustiti tog rehbera.

Imami Rabbani mudžeddid-i elfi sani Ahmed Faruki Serhendi, rahmetullahi alejh, je rekao, ‘poslije
Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi kiram, radijjallahu anhum, su uzastopno izabrali četiri
halife. Cilj imenovanja ovih halifa nije bilo samo radi upravljanja ovosvjetskim poslovima. Oni su ih
takođe izabrali i sa ciljem da im oni usavrše njihove batine.’

Pitanje: Kada Evlije umru one ne prestaju biti izvor fejza. Trebamo li, da bi dobili fejz, uvijek tražiti
živog Evliju?

Odgovor: Kada Evlije umru njihovo zračenje (odavanje) fejza se ne završava. Ono se povećava.
Međutim, rijetko je moguće manjkavoj (nakis) osobi dobiti dovoljno fejza od mrtvaca koji bi mu
omogućio da dokuči savršenstvo (kemalet). Da je bilo moguće dobiti od mrtvog Evlije onoliko fejza
koliko se može dobiti dok je on živ, svi muslimani Medine bi vijekovima dobijali Resulullahov
sallallahu alejhi ve sellem fejz. Oni bi svi došli na visoke stupnjeve Ashaba kiram i niko (od njih) ne bi
morao tražiti rehbera. Da bi se od rehbera dobio fejz, mora postojati odnos između “davaoca fejza” i
“primaoca fejza”. Ovaj odnos se završava sa rehberovom smrću. Iako je -- nakon što su fena i beka
postignute, i nakon što je uspostavljena veze između [rehberovog i studentovog] batina -- moguće
takođe dobiti i od mrtvog rehbera puno fejza, ovog fejza se ne može dobiti onoliko koliko ga se može
dobiti dok je rehber još uvijek živ.

Alimi ehli sunneta, rahmetullahi alejhim edžma’in, su rekli da nijedan Evlija ne zna gajb (nepoznato,
tajne budućnosti). On može samo saopštiti ono sa čim ga je Allah dželle-šanuhu sa kešfom ili sa
ilhamom upoznao. Onaj ko kaže da Evlije znaju gajb postaje kafir. Evlija ne može dati da nešto što ne
postoji postane i obratno. Evlija ne može dati rizk (opskrbu). Evlija ne može dati dijete. Evlija ne može
dati ozdravljenje od bolesti. Značenje stotinu osamdeset osmog ajeti kerima sure A’raf glasi, ‘O Moj
dragi Pejgamberu! Reci ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti ni od sebe kakvu štetu
otkloniti. Biva onako kako Allah hoće.’ (7, 118) Nije dozvoljeno očekivati pomoć ni od kog drugog
osim Allaha dželle-šanuhu, koji nam u suri Fatha naređuje da kažemo, ‘Samo Tebe obožavamo (tj.
ibadet činimo) i samo od Tebe pomoć tražimo.’ ‘Ijjake’ znači ‘specifično samo od Tebe.’ Ovo je
razlog zašto se ne smije zavjetovati (učiniti adak) Evlijama. Jer, zavjetovanje (nezr ili nezir) je ibadet.
Ako je neko učinio neki nezr (tj. nešto zavjetovao ili obećao) Evliji on taj nezr ne smije izvršiti zato što
je vadžib čuvati se što je moguće više od grijeha. Nije dozvoljeno obilaziti oko groba sa namjerom
izražavanja poštovanja zato što to liči na obilaženje oko Ka’be što je ibadet isto kao i namaz.

Nije dozvoljeno činiti dovu i tražiti od Pejgambera i živih ili mrtvih Evlija da oni nešto lično učine.
Hadisi šerif glasi, ‘Dova je ibadet.’ Značenje šezdesetog ajeti kerima sure Mu’min glasi, ‘Meni činite
dovu! Ja kabulim dovu. Oni koji iz oholosti neće da Me obožavaju ući će poniženi u džehennem.’
(40, 60) Džahili govore, ‘O Abdulkadir Gejlani! O Šemseddin paniputi! O Tezveren dede! Daj mi to i to
radi Allaha! Ovako ponašanje je širk i kufr. Mora se reći, ‘O moj Allahu! Daj mi ... radi Abdulkadir-
Gejlanijevog-hurmeta (tj. radi Abdulkadir-Gejlanijevog poštovanja, uvažavanja)! Daj mojoj bolesnoj
majci ozdravljenje radi Sejjidet-Nefisinog hurmeta! [Sejjidet Nefise rahmetullahi teala alejha je kći
Hasana, koji je bio sin Zejda, koji je bio sin hazreti Hasana [bin-Alije kerremallahu teala vedžheh].
Rođena je u Mekki 145. godine po Hidžri. Živjela je u Medini. Odselila se je u Egipat gdje se i preselila
na ahiret 208./823. godine. Sejjidet Nefise rahmetullahi teala alejha je bila Ishak-bin-Dža’fer-Sadikova
žena. Ona je bila Evlija. Viđeni su mnogi njeni kerameti. Dove koje se učine sa zavjetom (nezr-om) za
nju su kabul. Molimo vas pogledajte knjigu Tabakat-ul-kubra, 188. stranicu knjige Nur-ul-ebsar, i
212. stranicu knjige Is’af.] Ovako činiti dovu Allahu dželle-šanuhu je i dozvoljeno i korisno. Značenje
stotinu devedeset trećeg ajeti kerima sure A’raf glasi, ‘Kome god činite dovu, pored Allaha, zaista su
robovi kao i vi. Oni ne mogu nikome pomoći.’ (7, 193)

Pitanje: Ovaj ajeti kerim je objavljen da nam kaže da je kafirsko obožavanje idola širk (mnogoboštvo,
politeizam). Je li ispravno povezivati Evlije sa idolima?

Odgovor: Ajeti kerim kaže ‘pored Allaha,’ To znači sve drugo osim Allaha. Hadisi šerif kaže, ‘Zikir
činiti Pejgambera je ibadet. Zikir činiti salihe (dobre, pobožne ljude) je keffaret (iskup) za grijehe.
Zikir činiti smrt je ravno dijelenju sadake. Zikir činiti grob nas približava džennetu.’ Ovaj hadisi
šerif je napisan u Ebu Nasr Dejlemijevoj, rahmetullahi alejh, knjizi Musnedul-firdevs. Dejlemi takođe
citira i hadisi šerif, ‘Sjećanje na Aliju je ibadet.’ Riječi ‘zikir činiti’ koje su upotrijebljene u ovim
hadisi šerifima znače ‘spominjati, govoriti o njihovom visokom statusu, stanjima i njihovim predivnim
moralnim osobinama’. Voljeti ih na ovakav način dolazi od Allaha dželle-šanuhu. Oni koji čuju o ovim
pobožnim ljudima nastoje da budu kao i oni. Zikrenje Muhammedovog alejhisselam imena, poslije
Allahovog dželle-šanuhu imena, je samo u ezanu i ikametu ibadet. Značenje četvrtog ajeti kerima sure
Inširah glasi, ‘Mi smo spomen na tebe (tvoj zikr) visoko uzdigli!’ (94, 4) Ovo unapređenje je samo za
Muhammeda alejhisselam. Ako neko, kada izgovori ‘la ilahe illallah’, doda još i ‘Ali velijjullah’ on
zaslužuje bičevanje (tazir). To znači da ga treba kazniti. Zikir Muhammedovog alejhisselam imena je
dozvoljen samo u granicama koje naša vjera pokazuje. Na primjer, nije dozvoljeno na tespih ponavljati
‘Ja Muhammed, ja Muhammed, ... .’

(Atribut) ‘ismet’ je specifičan samo za Pejgambere, alejhimussalevatu vetteslimat. Ismet znači da oni
nisu, znajući ili neznajući, nikad počinili ni mali ni veliki grijeh. Reći da Evlije posjeduju (atribut) ismet
je kufr.

Svaki od Ashaba kiram, radijallahu anhum, je viši od svakog Evlije. Abdullah ibni Mubarek, jedan od
istaknutih tabe’i-tabi’ina je rekao, ‘Prašina koja je ušla u nozdrve hazreti Mu’avijinog radijallahu teala
anh konja, dok je jahao naspram Resulullaha, je bolja od Vejsil-Karanija i Omer-bin-Abdul’aziza.
[Abdüllah ibni Mubarek je preselio na ahiret 181./797. godine, Vejsel Karani je preselio na ahiret
37./657. godine.]

Uzdizati grobove Evlija i na njima, iz poštovanja, graditi turbeta, i priređivati kod njihovih mezareva
gozbe, i paliti na njihovim grobovima lampe (kandilje) i svijeće su sve bidati. Neki od njih su harami a
neki mekrusi. Resulullah, sallallahi alejhi ve sellem je naredio hazreti Aliji radijallahu anh da poruši
uzvišene mezareve kafira i njihove slike što je on i učinio.
[Takođe je potrebno voljeti i poštovati Evlije i nakon njihove smrti. Na taj način se dobija fejz od
njihovih duša. Čovjekov kalb se čisti. Dozvoljeno je, pa čak i potrebno, da se na grobovima Evlija
rahmetullahi alejhim edžma’in grade turbeta, da posjetioci mogu prepoznati grob Velijullaha, da mu
ukažu poštovanje i da se zaštite od zime, vrućine, kiše i divljih zvijeri. Turbe se ne gradi za Evliju već za
posjetioce.]

Kada se Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, kabur zijareti (tj. grob posjećuje) sunnet su: biti pod
abdestom, proučiti Resulullahu salavat, pokloniti mu sevabe naših dobrih dobrih djela kao što su namaz,
sadaka, post, učenje Kur’ani kerima itd. koji su prije učinjeni, imati budan (spreman) kalb [misliti o
Allahovoj ljubavi prema njemu], moliti Allaha dželle-šanuhu da nam dadne da ga volimo i da slijedimo
njegov sunnet. Ako neko zijareti mezar Evlije, sa kojim on ima vezu (čiji je on mensub, murid), on treba
da iz svog kalba odstrani dunjalučke misli i da očekuje da od njega dobije fejz. Učiti Kur’ani kerim
pored groba je sunnet.

Oni koji sebe predstavljaju kao rehbera, sa ciljem da dobiju (zarade) dunjaluk, imetak i ugled, i budu
poštovani, su šejtanovi pomoćnici. Oni su isti kao i Musejleme-tul-kezzab.

Evlijama, rahmetullahi alejhim edžma’in, je dozvoljeno da otkriju svojim učenicima blagodati (ni’mete)
i visoke stupnjeve koje im je Allah dželle-šanuhu podario. Hadisi šerif kaže, ‘Pokazati ni’met kojim
nas je Allah dželle-šanuhu obasuo je vid zahvale za njih.’ Hvalisanje je haram. Ako on pripiše sebi
dobročinstva i ni’mete koje ima, i ne misli da mu ih je Allah dželle-šanuhu dao, to se zove hvalisanje,
odnosno tezkije-i nefs. Ako on za sebe vjeruje da ima mana i nedostataka, i da je sve što ima došlo od
Allaha dželle-šanuhu, to je šukr (zahvala).

Ljudi se mogu približiti Allahu dželle-šanuhu samo ako ih On privuće (džezb). Ako ih On privuće
direktno, bez posrednika (vasite), to se zove idžtiba. Njegovo indirektno privlačenje je dvovrsno: 1 -
Privlačenje putem ibadeta i rijazeta koje se zove suluk. [Pošto su djelotvornosti obaveza na putu
tesavvufa potvrđene, izvršavanje dodatnog (nafile) ibadeta kao rijazet je prioritetnije.] 2 - Privlačenje
(džezb) putem rehberovog (muršidovog) sohbeta. Osnovni uzrok za privlačenje su čovjekove lične
sposobnosti (isti’dad). Ove sposobnosti su mu date kada je stvoren. Ove sposobnosti su kod svakog
drukčije. Najveća prepreka, koja sprečava čovjeka da se približi Allahu dželle-šanuhu, su šehveti (tj.
želje, strasti njegovog nefsa) i potrebe i zla njegovog tijela. Druga prepreka je gaflet (nesvjesnost) prema
latifima alemi emra, prema njima i prema Allahu dželle-šanuhu. Muršid propisuje čovjeku ibadet i
rijazet koji će ga približiti Allahu dželle-šanuhu. Sa rijazetom i ibadetom i nefs i tijelo dobiju tezkije. To
znači, oni se očiste od zala. Takođe se i latifi alemi emra očiste od tame koju izazivaju marerije tijela i
nefsa. I oni se oslobađaju od gafleta. U većini puteva tesavvufa prvo se završi suluk. Prvo se uklone
dvije prepreke. Na taj način se i očisti pet latifa alemi emra i nefs okiti lijepim karakterima koji se
nazivaju makamat-i ašere. Onda rehber privuče (džezb) salika (nekoga ko se bavi sulukom, tj. murida)
Allahu dželle-šanuhu. Ovaj salik [u stanju džezbe] se zove salik-i medžzub. Ovaj progres se naziva sejr-
i afaki zato što muršid prati salikovo čišćenje u alemi misalu. Ovaj seir (progres, putovanje) je pun
tegoba i dugo traje. Allah dželle-šanuhu je inspirisao (ilham) Behauddin-i-Buhariju rahmetullahi alejh
da poduzme džezbu prije suluka. Čovjek na ovom putu, pod (muršidovim) tevedždžuhom, zikri na
svakom latifu. On na svakom latifu postane fani (potpuno umre, nestane). To se zove sejr-i enfusi. Sa
ovim se događa i većina (progresa koji se zove) sejri afaki. Nakon toga dolazi rijazet kojim se čisti nefs i
tijelo. Salik (murid) u tom stanju se zove medžzub-i salik. Ovaj sejr je brz i lak. Oni koji su nakis
(defektivni) i džahil (neuki) ili ne napreduju, ili napreduju vrlo malo, uz pomoć ibadeta koje su oni sami
sebi odredili, zato što je sevab za njihov ibadet vrlo mali. Oni nakon pedeset godina ibadeta mogu
dokučiti samo najnižu deredžu (stepen) vilajeta. Dakle, vilajet se ne može dobiti sa nastojanjem i
rijazetom (mučenjem, umrtvljivanjem, izumiranjem, asketskom disciplinom). Ibadet i rijazet imaju
korist ako su u skladu sa sunnetom. Prema tome, suzdržavanje od bidata (inovacije) je obavezno. Hadisi
šerif kaže, ‘Riječi bez amela nisu kabul. Amel bez nijjeta nije kabul. Ništa što nije u skladu sa
sunnetom nije kabul.’ (To znači da se savjeti bez djela ne primaju, da se djela bez nijeta ne primaju i da
se ne prima ništa što nije u skladu sa sunnetom.) To znači oni ne zarađuju sevab (tj. ahiretsku nagradu).
Ibadet i rijazet moraju biti u skladu sa sunnetom a ne teški i naporni.

Pitanje: Oni koji poduzimaju vrlo teške rijazete dobro napreduju i pokazuju kešfove i keramete. Kako
to objašnjavate?

Odgovor: U dunjalučkim poslovima se rijazetom može dobiti kešf, keramet, i tasarruf (uspjeh). Radi
toga, stari grčki filozofi i sveštenici iz Indije poduzimaju isposništvo. Ljudi koji su predani Allahu (tj.
Evlije, tj. Allahovi dželle-šanuhu prijatelji i štićenici) ne pridaju tim rezultatima nikakve važnosti. Samo
je slijeđenjem sunneta moguće ubiti [unutarašnjeg] šejtana ili sačuvati nefs od zla.

Pitanje: Kako se iz vašeg odgovora razumije, u putevima tesavvufa u kojim se samo poduzima rijazet,
ne bi niko trebao biti Evlija. Kako to objašnjavate?

Odgovor: Svi putevi tesavvufa slijede sunnet. Iako je u neke umiješan bidat (bid’at), njihovo slijeđenje
sunneta u mnogim pogledima poništava štetu koju bidat izaziva. Ovo miješanje bidata u njih se desilo
zbog njihovih grešaka u tumačenju (te’vilu) njihovih kešfova i ilhama. Bidati džahila i lažova nisu
ovakvi. Oni su štetni. Oni izazivaju presijecanje, prestanak, zaustavljanje, fejza.

Svako može dobiti fejz od kamila, bez obzira bio on nakis (pokvaren) ili kamil (savršen). Vilajet se
može dobiti samo u (muršid-i-)kamilovom sohbetu (društvu, sijelu). Niko ne može dobiti vilajet u
sohbetu džahila (neukih) i nakisa (pokvarenih ljudi). Jer, oni nemaju odnose (munasebet-e) sa Hakkom
teala (tj. Allahom dželle-šanuhu). Savršen rehber može -- odašiljanjem fejza koji on dobija od Allaha
dželle-šanuhu -- pomoći ljudima da dobiju vilajet zato što je njegov zahir sa halkom (stvorenjima) a
batin sa Hakkom. Značenje devedeset petog ajeti kerima sure Isra glasi, ‘Da na zemlji meleci hodaju
Ja bih im s neba meleka za Poslanika poslao.’ (17, 95) Radi tog, nakon Resulullahovog sallallahu
alejhi ve sellem prelaska na ahiret, od Groba sreće (Kabr-i seadet-a) nije mogao svako dobiti fejz zato
što nije bilo vizuelnog kontakta sa njim. Fejz se dobijao od Alima i Muršida koji su Resulullahovi varisi
(nasljednici). Jer, hadisi šerif kaže, ‘Oni koji su alim u zahir i batin znanju su varisi (nasljednici)
Pejgambera. (Riječ “Pejgambera” je genitiv množine od riječi “Pejgamberi”.)

Ko dobije savršenstvo (kemalet) i postane Velijullah (Velij, Evlija), rahmetullahi alejhim edžme’in, on
može dobijati fejz direktno od Allaha dželle-šanuhu bez ikakve vasite (posrednika). Oni takođe
napreduju i sa ibadetom. Ajeti kerim, ‘Učini seđdu i približi se Allahu!’ ističe ovu činjenicu. Ovakav
Velijullah može dobiti fejz od Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, groba (kabura) kao takođe i
od grobova drugih Evlija.

Te’sir (dejstvo, efekat, djelotvornost) sohbeta je razlog zašto su Pejgamberi poslani ljudima. I’tikad i
fikh se takođe mogu naučiti i preko meleka. Hadisi Džibril ističe ovu činjenicu kada Resulullah kaže,
‘To je bio Džebrail. On je došao da vas poduči vašoj vjeri.’ Da bi sohbet bio djelotvoran i da bi se od
Rehbera dobio fejz mora postojati i biti prisutan savršen odnos [poznavanje i ljubav]. Ovaj uticaj je
neophodan da se dobije vilajet.

Bilo je i nekoliko ljudi izvanrednog kalibra koji su dobili mertebu (stepen, rang) vilajeta sa fejzom od
Pejgamberove salevatullahi alejhim edžmai’in duše ili od duše nekog Velijullaha rahime-hullahu teala
uvejsi. Fejz je takođe postojao i u sohbetu Ashaba kiram. Ali, jedan sohbet nije bio dovoljan. Trebalo je
puno sohbeta. Sohbeti Evlija, koji su došli poslije [Ashaba kiram], su mogli biti djelotvorni samo ako su
bili popraćeni sa rijazetom.

Allah dželle-šanuhu je stvorio u čovjeku mogućnost da Mu se približi i da Ga upozna. Ova mogućnost je

kod svakoga drukčija.

Nakon obavljanja farzova i vadžiba i čuvanja od harama i sumnjivih stvari, zikir je najefektivniji od svih
dodatnih (tj. nafile) ibadeta. Mi uvijek trebamo zikiriti Allaha dželle-šanuhu. Hadisi šerif kaže,
‘Džennetlije će najviše žaliti za vremenom koje su provele na dunjaluku bez zikirenja Allaha
dželle-šanuhu.’ Allahu dželle-šanuhu se ne može približiti -- prekomjernim dodatnim ibadetima (tj.
nafile ibadetima) i učenjem Kur’ani kerima -- prije nego što se stekne fena-i nefs. Sve dok se batin ne
očisti sa njima (tj. sa dodatnim nafile ibadetima), ne može se napredovati. Batin se može očistiti sa
Allahovim zikirom. Hadisi šerif kaže, ‘Najbolji zikir je la ilahe illallah.’ Prema tome, mi u našem
slobodnom vremenu trebamo stalno ponavljati ovu kelime-i tevhid. Vrlo je korisno izgovarati ovu vrstu
zikira, ‘Allahu ekber, Allahu ekber. La ilahe illallahu vallahu ekber. Allahu ekber ve lillahil
hamd.’ Ova fraza se zove tekbir-i tešrik. U našem slobodnom vremenu trebamo posjećivati sohbete
salih ljudi koji uvijek misle na ahiret. Ako ne možemo naći salih ljude, mi se ne smijemo družiti sa
murtedima, sljedbenicima bidata i grešnicima (fasicima) već trebamo čitati knjige koje su napisali salih
(dobri) ljudi. Fasik (grešnik) je onaj ko radi harame. Mi ne trebamo pričati sa vjerskim džahilima, sa
onima koji vole dunjaluk i sa onima koji ne slijede mezheb. Razgovor sa ovakvim ljudima je štetan i
poguban za naš batin [tj. kalb, ruh (dušu)]. Posjećivanje sohbete Evlija je korisnije od zikira i drugog
dodatnog (nafile) ibadeta. Ashabi kiram, radijallahu teala anhum, kada su vidjeli jedan drugog, su imali
običaj reći, ‘Hoćeš li ostati malo sa mnom da obnovim iman.’ Dželaluddin Rumi, rahmetullahi alejh, je
rekao:

Malo vremena u prisustvu Evlija,

Je korisnije od vijeka sa takvom!
Hadže Ubejdullah-i Ahrar, rahmetullahi teala, je rekao:
Nafile se uvijek može klanjati,
Ali našeg sohbeta nema uvijek!

Nekome je bilo preporućeno da posjeti Bajezidov [Bajezid-i-Bistamijev rahime-hullahu teala] sohbet.

On je odgovorio, ‘Ja sam uvijek u sohbetu moga Rabba (Gospodara).’ Rečeno mu je, ‘Bajezidov sohbet
ti je korisniji’. Sa ovim se misli da će on dobiti od Allaha dželle-šanuhu proporcionalno onoliko fejza
koliki je njegov talent i odnos sa Njim, dok će u Bajezidovom sohbetu dobiti fejz koji je proporcionalan
Bajezidovom visokom stepenu [vilajeta].

Nikad ne pričaj sa lošim drugom,

On je gori od zmije otrovnice!
Zmija samo oduzima čovjekov život (džan),
A on oduzima i život i iman! ”

Ovdje se završavaju citati koji su uzeti iz Senaullah-Dehlevijeve knjige Iršad-ut-talibin koja je na

persijskom jeziku. Senaullah Dehlevi, jedan od velikih Evlija kojeg je obrazovao Mazheri Džani
Džanan, je preselio na ahiret 1225./1810. godine. Njegov mezar se nalazi u indijskom gradu Paniput.

OBAVJEŠTENJE: Muhammed Parisa je ovako napisao u njegovoj knjizi Risale-i kudsijje,

“Ljudi su upitali Jusufa Hemedanija, ‘Šta da radimo ako ne možemo naći savršenog vodića (tj. kamil
rehbera)?’ On je odgovorio, ‘Čitajte svaki dan njihove knjige.’” Mi trebamo danas, u današnje vrijeme,
da bi se spasili, čitati imam-i-Rabbanijevu rahmetullahi alejh knjigu Mektubat. Ova knjiga je jako
korisna onima koji žele da se usreće. [Jusuf Hemedani je preselio na ahiret u Hiratu 535./1141. godine.]

Za one koji ne vjeruju u tesavvuf

(sufizam) i keramet (nadprirodno
svojstvo ili pojavu)
34 - Abdulgani Nablusi ovako piše na stotinu devedesetoj (190.) stranici njegove knjige Hadika
[Hadikat-un-nedijje, prvi tom, Istanbul, 1920. izdanje]:

U obavljanju ibadeta ne treba biti ni labav ni prekomjeran već umjeren. Značenje stotinu osamdeset
petog ajeti kerima sure Bekara glasi, “Allah dželle-šanuhu želi da vam olakša a ne da vam oteža.” (2,
185) On je zato dozvolio bolesniku i putniku da ne poste. On nam nije naredio dužnosti koje su teške i
koje nanose bol. Ako se mora izabrati između dvije stvari, ispravno je izabrati blažu i lakšu. Naš
Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, je čuo da je neko satima klanjao u džamiji. On je otišao u
džamiju, uhvatio ga za ramena, i rekao, “Allah dželle-šanuhu želi da ovaj ummet radi lake stvari. On
ne odobrava tegobu.” Allah dželle-šanuhu je ovom ummetu naredio lake stvari. Islamske propise je
vrlo lako slijediti.

Značenje devedesetog ajeti kerima sure Maide glasi, “O mu’mini! Ne pravite tajjib, to jest, lijepe
stvari koje vam je Allah dželle-šanuhu učinio halal, haramom! Ne nazivajte halale (dozvoljeno)
haramima (nedozvoljenim)! Allah dželle-šanuhu ne voli one koje nazivaju halale haramima!” (5,
90) [Abdulvehhebov sin je čak i u ibadetu nazvao mnoge dozvoljene (halal) stvari zabranjenim (haram).
Čak šta više, on je za neke rekao da su širk. Ovaj ajeti kerim pokazuje da ga Allah dželle-šanuhu ne voli.
Ako jedan mu’min pogriješi Allah dželle-šanuhu mu je pokazao način kako da se spasi od kazne (azaba)
i rekao da će onom ko pogriješi biti oprošteno ako se pokaje (učini tevbe) i dadne keffaret. Vehabijska
knjiga (Feth-ul-medžid) napada na devr (izvođenje u krugu muslimana) i iskat i kaže da su to
izmišljene stvari koje pomažu zlim ljudima da griješe. Hoće li on napasti i na Allahov oprost grijeha
onim koji se pokaju (dođu na tevbe) i iskupe (sa keffaretom)? Hoće li se on usuditi da potvori i olakšice
i merhamet koje Allah dželle-šanuhu pokazuje? Hoće li on reći da i to izaziva pokvarenjake da griješe?]

Hadisi šerif kaže, “Kako god Allah dželle-šanuhu voli da vi radite ono što vam je On naredio, On
isto tako voli da vi radite ono što vam je On dozvolio.” On je dao (ruhsat) (dozvolu olakšicu), to jest,
dozvoljeno je da u slučaju zarureta (primore ili hitne potrebe) učinimo haram i izostavimo farz. To znači
da za to nećemo biti u azabu (kažnjeni). Izvršavanje naređenja vjere čak i u slučaju zarureta se zove
azimet. Nekada je bolje uraditi azimet. Na primjer, kada prijeti smrt bolje je ne kriti iman. Ako nas ubiju
mi postajemo šehid. A nekad je bolje uraditi ruhsat. Na primjer, kada putujemo bolje je ne postiti. Putnik
koji se zbog posta razboli i umre je učinio grijeh.

Istraživanje olakšica (ruhsata) četiri mezheba i obavljanje naših poslova po njima i zaobilaženje propisa
islama nije dozvoljeno. Takvo ponašanje se zove telfik. U slučaju potrebe (ihtijadža) osobi je
dozvoljeno promijeniti mezheb i uraditi par stvari po drugom mezhebu. Varati, sa ciljem da izostavimo
farz, je haram. To se zove hile-i batila. Međutim, dozvoljeno je nešto spriječiti da ne postane farz ili
haram prije nego što to postane farz ili haram. To sprečavanje se zove hille-i šer’ijje.

Abdullah Musuli [preselio na ahiret 683./1285. godine] ovako piše u njegovoj knjizi Ihtijar, koja je
objašnjenje (šerh) knjige Muhtar, “Rijazet, to jest uzimanje vrlo male količine hrane, koji toliko oslabi
osobu da ona nije u stanju da izvršava farzove nije dozvoljen (džaiz). Raditi i zaraditi dovoljno za naše
životne potrebe i potrebe naše žene i djece je farz. Ako neko, ko sa ovakom namjerom (nijjetom) radi,
umre, on [za to] neće biti kažnjen [na ahiretu]. Hadisi šerif glasi, “Svakom muškarcu je farz da radi i
da zaradi za životne potrebe [nafaku].” Ne raditi više od ovog je dozvoljeno. Adem, alejhisselam, je
uzgajao pšenicu i pekao hljeb. Nuh, alejhisselam, je bio stolar. Ibrahim, alejhisselam, je bio tekstilni
trgovac. Davud alejhisselam je bio kovač. Sulejman, alejhisselam, je pleo korpe. Muhammed,
alejhisselam, je prvo bio čobanin. Kasnije je postao trgovac. On je poslije toga postao vojnik i vodio
džihad. Ebu Bekr-i Siddik, radijallahu anh, je bio tekstilni trgovac. Omer-ul-Faruk je popravljao cipele i
bio je obućar. Osman-i Zinnurejn je uvozio hranu a Alija, radijallahu teala anhum edžma’in, je bio
radnik. Mubah je raditi i zaraditi onoliko koliko je potrebno našoj familiji za život za godinu dana.
Raditi i zaraditi više od toga, da pomognemo muslimanima i da imamo za džihad, je mustehab. Hadisi
šerif glasi, ‘Najbolji od ljudi je onaj od koga ljudi imaju najviše koristi.’” Ovdje se završava prijevod
citata iz knjige Ihtijar. Zarađivati za hvalisanje i šepurenje je mekruh tahrim. U knjizi Multeka piše da
je to haram. Rad ne povećava rizk (opskrbu). Allah dželle-šanuhu daje rizk. Kada radimo mi se čvrsto
držimo za sebebe (posrednike) što je sunnet.

Oni koji rade spadaju u jednu od pet grupa: U prvu grupu spadaju oni koji vjeruju da se rizk zarađuje
kao razmjena za rad. Kafiri ovako vjeruju. Druga grupa ljudi vjeruje da Allah dželle-šanuhu daje rizk i
da je rad samo čvrsto prijanjanje za sebebe. Oni, dok rade, nisu neposlušni Allahu dželle-šanuhu. Oni ne
čine harame. Oni su iskreni i dobri vjernici (halis i salih mu’mini). Treća grupa ljudi nije pokorna Allahu
dželle-šanuhu dok radi iako vjeruje da im Allah dželle-šanuhu daje rizk. U ovoj grupi su grešni mu’mini.
Četvrta grupa ljudi vjeruje da rizk dolazi i od Allaha dželle-šanuhu i njihovih napora. Mušrici spadaju u
ovu grupu. Peta grupa zna da rizk dolazi samo od Allaha dželle-šanuhu ali oni nisu sigurni hoće li ga On
dati ili neće. Munafici spadaju u ovu grupu.
Alim bin Ala kaže njegovoj knjizi Zad-ul-musafir, i u njegovoj knjizi fetvi Tatarhanijje, da je
zatvaranje u džamiju ili u kuću, i stalni ibadet i zanemarivanje jela, ženidbe i zadovoljstva, kao što su
šetnja i halal zarada, mekruh tahrim.

Pitanje: Gore navedene izjave vjerskih alima se ne slažu sa riječima tesavvufdžija, rahmetullahi alejhim
edžme’in, koje hvale rijazet (tj. mučenje, umrtvljavanje tijela, poduzimanje asketskog života) i
isposnički život. Šta je bolje od ovo dvoje?

Odgovor: Izvjesne tesavvufdžije (mutasavvifi, sufije) su rekle da onaj ko gladuje četrdeset dana počne
shvatati božanske (ilahi) tajne. Sehl bin Abdullah je jeo jednom u petnaest dana. Imam Gazali je
napisao, “Ebu Bekr-i Siddik, radijallahu anh, je jeo jednom u šest dana. Džunejd-i Bagdadi je klanjao
svaki dan četiri stotine rek’ata namaza. Sehl bin Abdullah je postao hafiz kada mu je bilo sedam godina.
On je dvanaest godina postio svaki dan i samo jeo ječmeni hljeb.” Abdulvehhab-i Ša’rani, rahmetullahi
alejh, je dva puta proučio cijeli Kur’ani kerim (tj. učinio dvije hatme) između akšama i jacije. Mi ne
smijemo oklijevati da vjerujemo ovake stvari. Evlije imaju duhovnu (ruhani) snagu i moć. Duša (ruh)
može u trenu uraditi mnoge stvari. [Sehl bin Abdullah Tusteri je preselio na ahiret u Basri 283./896.
godine; imam-i Gazali je preselio na ahiret u gradu Tus 505./1111. godine; Abdul-vehhab-i Ša’rani je
preselio na ahiret 973./1565. godine.]

Alimi su rekli, “U ibadetu ne smijemo biti prekomjerni i u velikom bolu.” Ove riječi se odnose na ono
što je farz, vadžib ili sunnet za cijeli ummet. Svaki musliman mora tako postupati. Isposništvo
tesavvufdžija je dodatni ibadet [nafile ibadet]. On nije za svakoga muslimana. Značenje šesnaestog ajeti
kerima sure Tegabun glasi, “Bojte se Allaha koliko god možete!” (64, 16) Značenje sedamdesetog
ajeti kerima sure Furkan glasi, “Onima koji se pokaju i uzvjeruju i čine dobra djela Ja pretvaram
njihove grijehe u sevabe. Allah dželle-šanuhu prašta grijehe i samilostan je.” (25, 70) Kada je Vahši
čuo ovaj ajet on je rekao, “On govori o uslovima koji se moraju ispuniti za oprost. Ja se plašim da ih ja
neću moći ispuniti. Ima li lakši način?” Onda je objavljen ajet, “Allah dželle-šanuhu oprašta Svojim
robovima kojima želi sve osim širka.” Vahši se zabrinu i reče, “Šta ću ja onda ako mi Allah dželle-
šanuhu ne želi oprostiti? Na to je objavljen ajeti kerim, “O Moji robovi koji sebe ugnjetavate! Ne
budite bez nade u Allahovu dželle-šanuhu milost (rahmet)! Allah dželle-šanuhu oprašta sve
grijehe. On je gafur, rahim!” “Meni su ove lijepe vijesti dovoljne,” reče Vahši i postade vjernik. Ovaj
ajeti kerim je za svakoga na zemaljskoj kugli radosna vijest, do Kijameta. Onim koji ne mogu da nađu
vode i koji trebaju da učine tejemmum Allah dželle-šanuhu je prvo rekao, “Potrljajte svoje ruke i lice
čistom zemljom!” On je kasnije rekao, “Potrljajte svoje ruke i lice rukama uprašenim čistom
zemljom.” On je olakšao naređenje i naredio da ne trljaju zemljom. Kada je Allah dželle-šanuhu rekao
Pejgamberu, sallallahu alejhi ve sellem, da će, ako to hoće, pretvoriti brda oko Mekke u zlato on nije
mislio o trošenju tolikog zlata radi Allaha u idenju u džihad protiv neprijatelja i to nije želio već je htio
da iskusi teškoće. Ali, on je tražio od ashaba da pomognu prije bitke na Tebuku i rekao, “Onima, koji
snabdiju potrebe ove vojske, dajem vesele vijesti da će oni otići u džennet.” U knjigama je
zabilježeno da Resulullah danima nije prekidao post i da je vezao kamenje na njegov mubarek stomak
[da ne osjeti glad.] Isto tako je sopšteno i to da je on u dubokoj noći toliko klanjao namaz da su mu noge
otjecale. Takođe su i njegove mubarek hanume radijallahu teala anhunne puno ibadetile. Ali, pošto je on
bio prepun merhameta prema njegovom ummetu, on nije htio da oni poduzimaju velike teškoće. On je
ummetu naredio ruhsat (olakšicu); a on je ibadetio sa azimetom (na težak način). Vjera se ne sastoji
samo od naređenja. Ona se sastoji i iz ruhsata (olakšica) i iz azimeta (tegoba). Značenje ajeti kerima u
suri Tahrim kaže, “Ne pravite haramom lijepe stvari koje vam je Allah dželle-šanuhu učinio
halalom!” To znači, ne poričite olakšice (ruhsate) koje su vam dozvoljene! Međutim, ako čovjek
odustane od olakšica i ne smatra ih haramima to je onda zuhd (tj. to se zove zuhd). Raditi ih (tj.
olakšice), ili ih upotrebljavati, nije grijeh. Značenje hadisi šerifa, koji kaže, “Ko ne ukabuli (tj. ne
prihvati, ne usvoji) moj sunnet, on sa mnom nema (nikakve) veze,” znači, Ko ne dozvoli ono što sam
ja dozvolio već poduzme teškoće ne pripada mom ummetu.

Velikani tesavvufa su više voljeli azimete. Ali oni nisu rekli da se amel ne može uraditi sa ruhsatom
(olakšicom). I oni su, isto kao i Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, svakom naređivali da obavlja
svoje poslove (amele) sa ruhsatom. Tesavvuf znači slijediti Kitab i sunnet, čuvati se od bid’ata,
poštovati velikane tesavvufa i biti milostiv prema svakom i suzdržavati se od olakšica. Alimi ehli
sunneta su radili svaki posao sa azimetom i sa veraom (tj. vera’-om) i odustajali od sedamdeset halala da
ne bi učinili jedan haram. Ebu Bekr Siddik, radijallahu anh, je rekao, “Mi odustajemo od sedamdeset
halala da ne uradimo jedan haram.”

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio Abu Hurejri, radijallahu anh, “Radi sve sa vera’-om
pa češ biti najbolji abid (rob, pobožnjak) od svih drugih ljudi!” Iz ovog hadisi šerifa razumijemo da
islam nije sistem olakšica (ruhsata) ili umjerenosti u svakom poslu. Azimet, zuhd i vera’ su takođe
dijelovi vjere, dijelovi islama. Poduzimanje gladi i rijazeta je mekruh-tahrim za one koji to ne mogu
izdržati i čije se tijelo i razum mogu oštetiti. Jer, izlaganje opasnosti je haram. Onima, čije duševne
(ruhani) snage sprečavaju ovu opasnost, je poduzimanje rijazeta dozvoljeno i korisno.

Potreba za rehberom se može takođe cijeniti i sa ove tačke gledišta. Savršen Rehber zna stanje zdravlja,
karaktera i duhovne moći učenika. On ga štiti od opasnosti i naređuje mu rijazet koji je u skladu sa
njegovim kapacitetom. Savršen Rehber (muršid, učitelj) je specijalista (mutehassis) i u nauci tijela i u
nauci vjere i duše. On je zastupnik (vekil) našeg efendije Resulullaha. Niko od onih, koje su trenirali
savršeni (kamil) Rehberi, nije nikad imao nikakvu štetu ni opasnost. Oni su svi uznapredovali i došli na
nivo savršenstva. Nijedan od njih nije dok je napredovao na putu tesavvufa bio labav u izvršavanju
islamskih propisa. Haram je raditi nešto što izaziva izostavljanje farza. Rehber nas štiti od ovakvih
stvari. Ovo je razlog zašto mi moramo obavljati sa njegovom dozvolom dodatni (nafile) ibadet.

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je bio pun merhameta prema njegovom ummetu. On je u noći
Mi’radža tražio da se namaz smanji sa pedeset puta dnevno na pet puta dnevno. On nije dozvoljavao
svojim Ashabima da poduzimaju žestoke rijazete da se ne bi u njegovom ummetu prenijela teška
naređenja. Ne možemo misliti da on nije saopštio svom ummetu o ibadetu koji je vrlo koristan, ili da je
on zabranjivao onima koji su ga obavljali. On je podučavao, obavljao i tjerao i druge da obavljaju
najbolje i najkorisnije od svega. Pošto je upražnjavanje ruhsata u amelu korisno njegovom ummetu, to
jest da budemo rob bez pretjerivanja ili labavosti, on ga je otvoreno obavljao i naredio njegovo
obavljanje. Ali, on je takođe podučavao superiornije Ashabe kiram i tajno znanje i ibadet. Značenje
dvije stotine osamdeset drugog ajeti kerima sure Bekara kaže, “Bojte se Allaha! On će vas tako
naučiti mnoge stvari.” (2, 282) Ove “mnoge stvari” su ilahi ma’rifeti (tj. Allahovi marifeti) i tajna
znanja. Hadisi šerif kaže, “Znanje ima svoje suptilne i tajne sastojke. Samo ih ljudi od Allaha (tj.
ljudi koji su Allahovi dželle-šanuhu prijatelji i štićenici) znaju. Ako oni otkriju ono što znaju džahili im
neće povjerovati.””

Hadis o mi’radžu u imami Kastalanijevoj knjizi Mevahib glasi, “Moj Rabb mi je otkrio tri drukčija
ilma (znanja). On mi je rekao da prvi ne govorim nikom pošto ga niko osim mene ne može
razumjeti. On mi je rekao, ‘Drugi ilm reci onima kojima hoćeš. Trećim ilmom poduči cijeli
ummet!’” Vidimo da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao, “Ilm koji mi je Allah dželle-
šanuhu otkrio je jedini ilm koji mi je naređen da podučim moj ummet.” On je rekao da takođe postoje
još i dva druga hak ilma (stvarna, istinita znanja). Drugi ilm koji je dozvoljen Resulullahu da ga
podučava kome god on hoće je vilajet to jest evlijaluk ili tesavvuf. Ovaj ilm se bavi batinom i
hakikatom islama i može se dobiti samo putem takve. Kada sura Kehf govori o hazreti Hizir (Hzr, Hidr),
alejhisselamu, ona kaže, “Mi smo mu dali ilm.” Ovaj ajeti kerim govori o ilumu vilajeta (o znanju
vilajeta). Kao što je znanje fikha kolekcija Resulullahovih mubarek riječi i djela -- koje mu je naređeno
da ga svakom otkrije -- tako i ma’rifeti vilajeta teku iz njegovog mubarek kalba u kalb drugih ljudi. Iz
ovog je razloga Ebu Hurejre, radijallahu anh, rekao, “Ja sam od Resulullaha naučio dva ilma (dva
znanja, dvije nauke). Ja sam vam prenijeo prvi. Vi drugi ne možete razumjeti. Vi bi me ubili kada bih
vam otkrio drugi.” Prvi ilm je ilm-i zahir. Drugi ilm je ilm-i batin. Samo Evlije i Siddici znaju ovaj
drugi ilm.

Tesavvufdžije se izlažu rijazetima i mudžahedama da dobiju batin ilm. Kako god u zahir ilmu ima
lažova i lažnih alima, tako isto ima i lažova i pokvarenjaka, koji se predstavljaju kao tesavvufdžije
(sufije) i koji koriste ovaj mubarek put kao instrument za svoje dunjalučke interese. Ovakve lažove
moramo prepoznati i znati sa ciljem da ne upadnemo u njihove zamke. Mi iz ovog razloga moramo
dobro naučiti islam. Islam je jedino mjerilo, jedini kriterij, koji razlikuje istinu od neistine. Jako je dobro
i korisno ako neko, ko radi po islamu (fikhu), takođe pokuša i da napreduje i u tesavvufu. Međutim, da
bi se napredovalo na ovom putu mora se biti pod nadzorom, pod kontrolom savršenog Rehbera. Savršeni
Rehber je specijalista za dušu i za kalb. On postavlja dijagnozu bolesti učenikovog kalba, odabire za
njega odgovarajući rijazet i zikr i naređuje mu da ga čini. Značenje desetog ajeti kerima sure Bekara
glasi, “Njihovi kalbovi su bolesni.” (2, 10) Resulullahov sohbet je izliječio tu bolest. Ashabima kiram
nije bilo potrebe za ni za kakvim dodatnim rijazetom pošto su oni sa bereketom sohbeta dobili fejz iz
njegovog mubarek kalba i došli na najviše vršike tesavvufa i bili viši i uzvišeniji od svih drugih Evlija
koji su došli nakon njih. Nasljednici Ashaba kiram, koji nisu imali šanse da budu u Resulullahovom
sohbetu, su nastojali da se sa poduzimanjem rijazeta spase od bolesti kalba. Ilmi batin se ne dešava
posebno od ilmi zahira. Oni koji imaju ova oba ilma se nazivaju ulema-i rasihin. Samo je ovakva ulema
nasljednik Resulullaha. Oni koji liječe svoja srca rijazetom i mukama prestaju sa rijazetom kada dobiju
ilmi batin. Oni rade samo farzove i sunnete. Oni takođe ibadete i sa svojim batinom, sa svojim kalbom,
kao što su to činili Ashabi kiram, radijallahu teala anhum. Ibadetu njihovog batina ne šteti čak ni
trgovina (kupo-prodaja). Oni čak ne zaboravljaju Allaha teala ni za momenat. Njih Kur’ani kerim hvali.
Značenje trideset sedmog ajeti kerima sure Nur glasi, “Oni ne zaboravljaju Allaha teala kada kupuju
i prodaju.” Ashabi kiram su vrlo brzo i lako i bez rijazeta došli na ovaj visoki stepen. Hazreti Omer,
radijallahu anh, je došao na ovaj stepen u prvom sohbetu. Da je Ashabima kiram bio dozvoljen rijazet,
ulema islama, imami četiri mezheba, bi zabilježila ovaj njihov rijazet u svojim knjigama, pa bi ga svi
muslimani morali činiti onako kao što su ga oni činili.

Hadisi šerif u knjizi Mustedrek koju je napisao alim hadisa Muhammed ibn Abdullah Hakim Nišapuri,
rahimehullahu teala, [preselio na ahiret u Nišapuru 405/1014.g.n.e.] kaže, “U vrijeme Dedždžala hrana
mu’mina će biti, isto onako kao što je to hrana meleka, tesbih i takdis [Allaha dželle-šanuhu]. Allah
dželle-šanuhu će u to vrijeme utoliti glad onih koji Ga čine tesbih i takdis.” Ovo nam pokazuje da
Allah dželle-šanuhu može staviti Svoje robove, koje hoće, u jedno takvo stanje u kom im nije potrebno
ni da jedu ni da piju, i da će On u vrijeme Dedždžala dati svim mu’minima ovo stanje. Jedna od
Dedždžalovih fitni će biti to što će on, gdje god bude išao govoriti, “Mene ibadetite, mene slušajte!”
Ako ga ljudi poslušaju on će narediti nebu da padne kiša, i zemlji da naraste usjeve. Ako ga ljudi ne
poslušaju oni će gladovati zato što će on narediti da ne pada kiše i da ne rastu usjevi. Prethodno
navedeni hadisi šerif nam kaže da ova fitna neće naškoditi mu’minima. Mu’mini će se spasiti od gladi sa
tesbihom i takdisom Allaha dželle-šanuhu.

Mi ne smijemo pomisliti da poduzimanje isposništava, kao što su zuhd, sabr, rijazet i glad nije u skladu s
islamom zato što islam zabranjuje stvari koje su teške i štetne za tijelo. Ovi rijazeti nisu štetni
tesavvufdžijama (mutesavvifima). I oni, kao i svaki drugi propis islama koji je naslijeđen od Resulullaha
sallallahu teala alejhi ve sellem, su dio islamske vjere. Poricanje ovih stvari i Evlija, koje ih rade, je
poricanje dijela islama.

Mi ne smijemo misliti da su tesavvufdždije (sufije) zbog poduzimanja njihovog rijazeta više od

Pejgambera alejhimussalevatu vetteslimat ili Ashaba kiram ridvanaullahi alejhim edžma’in. Mi ne
smijemo kuditi nijednog Evliju. Mi trebamo shvatiti da smo mi puni mana i da nismo u stanju shvatiti
veličinu Evlija. Hadisi šerif kaže, “Vesele vijesti onom ko nema vremena da istražuje mane drugih
zato što puno misli o svojim manama i nedostacima.” Sehl bin Abdullah Tusteri je rekao, “Najgori
grijeh je sumnjati u muslimana. Većina svijeta to i ne smatra grijehom i za to ne dolazi na tevbe.” Ako
se neko loše izražava o jednom Evliji, bez ikakvog ispravnog islamskog razloga, on nema nikakve
koristi od njegovog poštivanja i hvaljenja (tj. husni zanova) svih drugih Evlija. Onaj ko ne prihvata i ne
odobrava sve Evlije ne može biti Velijullah. Ko sa sumnjičenjem uvrijedi jednog Allahovog dželle-
šanuhu Velijullaha, on je zagadio jedan dio islama. Muhammed Ebul Mevahib-i Šazili, rahimehullahu
teala, je rekao, “Ko ne poštuje Evlije njegovog vremena je odmah izbačen iz deftera (kruga, bilježnice,
registrara) Evlija.” Muhjiddin-i Arabi rahmetullahi alejh je rekao, “Većina naših velikana je rekla da je
neprijateljstvo prema Evlijama i prema ulemi -- koji rade u skladu sa svojim znanjem -- kufr.
Abdulvehhab-i-Ša’ranijev učitelj, Alij-jul-Havas, je rekao, “Ne smijemo se družiti sa onima koji se
neprijateljski odnosi prema Evliji ili alimu. Protiviti se Evliji ili alimu je jeres koja nas vodi u propast.

Allahove dželle-šanuhu Evlije su alimi koji su amil-i svog znanja (znači, koje rade po svom znanju).
Poricati kalbom ili jezikom bilo kog mrtvog ili živog Evliju je očito nevjerstvo (kufr). Svi muslimani su
jednoglasno rekli da svaki onaj, ko poriče Evliju, postaje kafir. On u sve četiri mezheba postaje kafir.
Jer, to poricanje, je poricanje islamske vjere (din-i islama). Džahil i ahmak (idiot) mogu biti nesvjesni
svog poricanja. Oni mogu misliti da oni poriču izvjesno sujevjerje (batil) i bid’at, ili, nešto ružno po
njegovom vjerovanju. Ali, on -- govoreći, “fasik” (grešnik), “kafir”, ili zindik, za Velijullaha -- i
pogrešno procjenjujući njihova djela i rijeći, upropaštava sebe. Allahov dželle-šanuhu Velijullah je u
stvarnosti daleko od njegovih kleveta. Njegove (tj. Velijullahove) riječi, i ta’at, i kurbet su u skladu s
islamom. Džahil nastavlja sa svojom tvrdoglavošću i ne razumije znanje Evlija i ma’rifet siddika.
Njegov kalb je mrtav i on ne vidi istinu. On je potonuo u ambis kufra, dalaleta ilhada i zindikluka. On
misli da je on pristaša ehl-i tevhida i ta’ata i da on podučava i prosvjećuje (tj. daje ilm i fejz) ljudima. On
će na ahiretu biti kažnjen zbog njegovog kufra, i biti mučen azabom zbog njegovog zuluma (nepravde) i
iftire (potvore, klevete). On ne kaže za sebe i za one koji vjeruju kao on -- “kafir” -- zato što su oni svi
učesnici u ovom poricanju i zato što oni misle da su oni muslimani. Naprotiv, oni su za muslimane
kafiri. Muslimani vjeruju Allahove dželle-šanuhu Evlije rahime-humullahu teala. Oni vjeruju njihove
stvarne, istinite halove. Neznanje ili pogrešno razumijevanje neće moći biti izgovor onima koji poriču.
Jer, ne znati vjeru nije izgovor. Njihovo pogrešno shvatanje Evlija je isto kao i ćifutsko i hrišćansko i
medžusijsko i idolopokloničko poricanje Muhammedove alejhisselam hak vjere. Njima njihova neukost,
neupućenost o Evlijama neće njima moći biti izgovor isto kao što ni nemuslimanima neće moći biti
izgovor njihova neupućenost, neukost o islamu.

Poricanje Allahovih dželle-šanuhu Evlija rahmetullahi alejhim edžma’in je kufr isto kao i poricanje
vjerskih pravila, propisa (hukuma). Kazna, kojom se kažnjava murted koji ne vjeruje islam, mora biti
ista za kafira koji poriče Evlije. Ali njemu je prvo data mogućnost da odustane od poricanja i da se
pokaje (tj. učini tevbe).

Evlije i Pejgamberi bez obzira na koliko visokom nivou bili su samo Allahovi dželle-šanuhu robovi.
Robovi nemaju nikakav te’sir (efekat, uticaj) -- u stvaranju harike i kerameta (tj. čuda ili natprirodne
pojave, tj. Allahovog dželle-šanuhu stvaranja izvan svih prirodnih zakona) -- isto kao što oni nemaju
nikakvih efekata, uticaja (tj. te’sir-a) u stvaranju normalnih, običnih stvari (i pojava) koje Allah dželle-
šanuhu stvara po Svom adetu (običaju). Samo Allah dželle-šanuhu sam sve stvara. Evlije i Pejgamberi
nemaju nikakvih efekata, uticaja (tj. te’sir-a) u stvaranju ičega. Međutim, Allah dželle-šanuhu je uzdigao
Njegove Evlije i Pejgambere iznad Njegovih ostalih robova. On ih je obasuo ni’metima (uslugama) i
ihsanom koje nije dao Njegovim drugim robovima. Ako Allah dželle-šanuhu hoće, On stvori svaki
dobrovoljni rad (djelo) Njegovog roba nakon što ga je Njegov rob poželio učiniti. (Drugim riječima, ako
Allahov dželle-šanuhu rob hoće da nešto uradi, onda, Allah dželle-šanuhu stvori to nešto što Njegov rob
hoće da uradi, ako to takođe i Allah dželle-šanuhu hoće.) Ako to Allah dželle-šanuhu neće, On neće
stvoriti ono što rob hoće. Na primjer, kada rob hoće da pomakne svoju ruku ili trepne očnim kapkom to i
Allah dželle-šanuhu takođe odmah hoće i Allah dželle-šanuhu podigne robovu ruku. Vrlo je rijetko da to
i Allah dželle-šanuhu neće. (Sa druge strane) Allah dželle-šanuhu rijetko hoće i rijetko stvara neke stvari
koje rob hoće i (prema tome) Allah dželle-šanuhu ih u većini slučajeva neće i ne stvara. Većina naših
želja na dunjaluku je ove vrste. Ali, kako se to može vidjeti svaki dan, i u ovome ima razlika između
Njegovih robova (tj. od roba do roba) (Drugim riječima, mi svakodnevno vidimo da se želje jednih
Njegovih robova ispunjavaju više od želja Njegovih drugih robova.) Dakle (da rezimiramo) Allah
dželle-šanuhu hoće i odmah stvara većinu želja Njegovih Evlija i Pejgambera, kao što je dizanje ruke i
treptaj očnog kapka. Ovo je Allahova dželle-šanuhu usluga (ihsan) njima. (Kako se vidi) među Evlijama
postije razlike i nijedan Velijullah ne može doći na nivo (deredžu) nijednog Pejgambera. Nijedan od
Evlija ne traži ništa dunjalučko (od Allah dželle-šanuhu) zato što oni ne mare za dunjalukom. Štogod
Evlije (prividno) traže od dunjaluka je takođe za ahiret i za Allaha. Ovdje se završava prijevod odlomka
iz knjige Hadika se ovdje završava.

Allahove dželle-šanuhu Evlije rahimehumullahu teala su, kao keramet, na stotine godina ranije,
predvidjele da će se pojaviti nemezheblije koje će nijekati i poricati Evlije i tako postati jeretici pa čak i
murtedi. One su napisale sve što je potrebno da zaštite muslimane da ih ove nemezheblije ne prevare.
Zar nam ovaj očiti keramet nije dovoljan da vjerujemo u Evlije?
 Na onom svijetu (ahiretu) ćemo
biti sa onima koje volimo
35 - Hazreti Abdulgani Nablusi ovako piše na šest stotina četrdeset osmoj (648.) stranici njegove
knjige Hadika:

“Oni koji znaju malo nešto u zahirskom znanju (ilm-i zahir), i koji nemaju pojma o znanju batina (ilm-i
batin), kada čitaju knjige tesavvufa zaključuju da su riječi Arifa nevjerstvo i stranputica (kufr i dalalet).
Oni ne vjeruju u znanja ma’rifeta koja oni ne razumiju. Oni na taj način ne vole velikane tesavvufa
rahime-humullahu teala kao što su Muhjiddin-i Arabi [preselio na ahiret 638./1240. godine u Damasku],
i Omer bin Farid [preselio na ahiret 636./1238. godine u Egiptu], i Ibni Seb’in Išbili [preselio na ahiret
669./1270. godine u Mekki], i Afif’uddin-i Telemsani [preselio na ahiret 690./1290. godine u Damasku],
i Abdulkadir Gejlani [preselio na ahiret 561./1166. godine u Bagdadu], i Dželaluddin-i Rumi [preselio
na ahiret 672./1237. godine u Konji], i Sejjid Ahmed Bedevi i Ahmed Tidžani [preselio na ahiret
1230./1815. godine] i Abdulvehhab-i Ša’rani i Šerefuddin-i Busajri [preselio na ahiret 695./1295. godine
u Egiptu].

Oni ne vjeruju u batin ilmove (tajanstvena znanja). Oni koji ne vjeruju u batin ilmove neće vjerovati ni u
tajne (unutrašnje aspekte) Muhammedove alejhisselam vjere. Ovakvi ljudi se zovu ehli bid’at i dalalet,
odnosno, oni koji su skrenuli sa pravoga puta (inovatori ili jeretici). Iako oni mogu izgledati kao da
imaju iman oni su kao kao munafici. Hadisi šerif koji prenose imam Sujuti, i Hatib, kaže, ‘Vjersko
znanje ima dva dijela: Jedno su korisna znanja u kalbu. Drugo su zahir znanja koje se mogu
jezikom izraziti.’ Jedan drugi hadisi šerif koji prenose Sujuti i Dejlemi kaže, ‘Znanja batina su tajna
od Allahovih dželle-šanuhu tajni. Ona su naređenje (hukum) od Njegovih naređenja. On ih daje
kojem hoće kalbu Njegova roba.’ Imam Malik je rekao, ‘Ko ima zahirsko znanje (otvoreno znanje,
znanje koje se može jezikom izraziti) njemu je moguće da dobije batinsko znanje. Ako onaj ko ima
zahirsko znanje radi po svom zahir ilmu, Allah dželle-šanuhu će mu dati kao uslugu (ihsan) batinsko
znanje.’ Imam Omer Bulkini [Siradžuddin Omer Bulkini Misri, preselio na ahiret 805./1402. godine],
zapanjen arifan (mudrim) riječima Ali-bin-Muhammed-Vefaovim [preselio na ahiret 807./1404. godine
u Medini], ga je upitao, ‘Odakle si to sve naučio?’ Ali bin Muhammed Vafa mu je kao odgovor proučio
značenje ajeti kerima sure Bekara koje kaže, ‘Bojte se Allaha! Allah dželle-šanuhu uči one koji Ga se
boje ono što ne znaju.’ Ebu Talibi Mekki [Ebu Talib Muhammed Mekki preselio na ahiret 386./996.
godine] je napisao, ‘Ilmi zahir i ilmi batin se ne odvajaju jedan od drugog već su zajedno kao tijelo i
kalb. Ilmi batin teče iz Arifovog kalba u kalbove drugih. Ilmi zahir se uči iz alimovih riječi. On dopire
do ušiju ali ne ulazi u kalbove.’ Hadisi šerif glasi, ‘Alimi su varisi (tj. nasljednici) Pejgambera.’ (Riječ
“Pejgambera” je genitiv množine od riječi “Pejgamberi”.) Ovi alimi nisu samo oni koji imaju samo zahir
ilm. Ovi pravi alimi su samo oni alimi koji žive po svom znanju, imaju takvu, i imaju cijelo znanje
kojim su Pejgamberi obdareni. Nur (zrake, svjetlo) ilma ne ulazi u kalbove i mozgove onih koji imaju
samo zahir ilm zato što njihov nijjet nije halis (iskren) i zato što se oni nisu kutarisali (tj. otarasi) kandži
šehveta (tjelesnih prohtijeva i želja). Njihove kalbove i mozgove će očistiti džehennemska vatra. Imam
Munavi citira imama Gazalija, rahime-humullahu teala: Imaju dvije vrste znanja o ahiretu. Prvo znanje
se dobija kešfom i zove se ilm-i mukašefe ili ilm-i batin. Sve nauke su samo načini ili sredstva da se
dođe do ovog znanja. Drugo znanje se zove ilm-i muamele. Prema većini Arifa, postoji opasnost da oni
koji ne učestvuju u ilm-i batinu, umru u kufru. Najmanji nivo učestvovanja u ovim naukama (tj. ilmu) je
da ih prihvatimo i da u njih vjerujemo. Batin znanje neće biti nasib (suđeno) onima koji slijede bid’at i
koji su oholi. Oni čiji je kalb zaljubljen u dunjaluk i koji slijede prohtijeve svog nefsa ne mogu dobiti
ništa od znanja batina čak i ako su puno učeni. Batin znanje je nur koji se dešava čistim kalbovima. Naš
Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, ‘Postoje znanja koja su jako tajanstvena. Njih znaju
samo posjednici ma’rifeta.’ Ovaj hadisi šerif pokazuje na ilmi batin. Zahir znanje, koji je imam Malik
rahmetullahi alejh definisao kao sredstvo za dobijanje ilm-i batina, je znanje koje je u njegovo vrijeme
bilo poznato i po kom se radilo. To nije današnje dunjalučko znanje, koje se danas studira sa ciljem da
se nagomilaju ovosvjetska bogatstva i postane čuveno. Znanje koje koje je svakom potrebno da slijedi
Allahova teala naređenja i zabrane se zove ilm-i hal. Ilmi batin može nastati ako se radi u sladu sa ilm-i
halom.

Vjerski ljudi koji nisu dobili ilume batina ne vjeruju u ilume koje oni ne znaju. Šta oni znaju i kažu o
batinu ilmu je ili prepričavanje koje oni citiraju od džahila koji su kao i oni, ili (su to) riječi koje su oni
naučili napamet od džahila koji su kao i oni, ili (su to) iz riječi koje su oni naučili napamet iz knjiga
alima batina. Njihovi zarđali kalbovi nisu otvoreni i nisu dobili rahmani nur. Džahili koji pričaju kao da
su alimi batina su robovi svojih umova. Razmišljajući sa svojim plitkim i kratkom umom, oni pogrešno
razumiju riječi ovih velikana, rahmetullahi alejhim edžma’in, kao što su pogrešno razumjeli i Kur’ani
kerim i hadisi šerif. Oni pišu lažne i štetne knjige tefsira i odvode muslimane u propast. Značenje
četrdesetog ajeti kerima sure Nur, koje kaže, ‘Onaj kome Allah dželle-šanuhu ne da nur neće biti
munevver!’ (24, 40) (tj. neće ni imati svjetla, tj. neće biti prosvijećen) se odnosi na ove džahile.”

[Postići Allaha dželle-šanuhu, približiti se Allahu dželle-šanuhu, voljeti Allaha dželle-šanuhu, dobiti
fejz, dobiti nur (zrake, svjetlo, prosvijećenost), postati Arif, biti posjednik ilm-i batina i slično, se može
postići samo sa kalbom. Razum (akl) ih ne može shvatiti. Allah dželle-šanuhu je stvorio sebeb (sredstvo,
posrednika, povod) za dobijanje svega. Sebeb za dobijanje gore spomenutih stvari je da se kalb očisti od
stvorenja (ma-sive), to jest da iz kalba izbacimo ljubav prema njima. To se zove fena-i kalb. Kada kalb
zaboravi sve drugo osim Allaha dželle-šanuhu, kalb se automatski napuni gore spomenutim stvarima.
Kalb je nevidljiva i neopipljiva stvar. To znači kalb nije materija i on ne zauzima prostor. Kalb ima
odnos sa anatomskim organom kojeg mi zovemo srce, što je slično razumu, koji ima odnos sa mozgom.
Da bi napunili flašu sa zrakom mi se ne trebamo truditi. Mi iz nje samo trebamo prosuti tečnost. Dok
proljevamo tečnost zrak spontano, automatski ulazi. Ista je stvar i sa kalbom. Kada se ljubav ili misli o
stvorenjima uklone iz kalba on se spontano puni sa ljubavlju prema Allahu, sa fejzom, sa nurom i sa
ma’rifetom. Ehli sunnet i’tikad (vjerovanje), odustajanje od harama i izvršavanje halala i nafile ibadeta
je sebeb (sredstvo) za čišćenje kalba od stvorenja (mahluk). Zikir i društvo sa Allahovim dželle-šanuhu
Evlijom imaju najviši efekat i djeluju brže od svih drugih dodatnih (tj. nafile) ibadeta.]

Abdulgani Nablusi ovako piše u drugom tomu, na stotinu trećoj (103.) stranici knjige Hadika:

“Džema’at je rahmet. To znači, ujedinjenje muslimana u istini je sebeb za Allahovu dželle-šanuhu

milost (merhamet). Podjela je azab. To znači, izlazak iz zajednice muslimana je sredstvo za Allahovu
dželle-šanuhu kaznu (azab). Prema tome, svaki musliman se mora ujediniti sa onima koji su na pravom
putu. On im se mora pridružiti i vjerovati kao i oni čak i ako su oni mala grupa. Pravi put je put Ashaba
kiram. Oni koji slijede ovaj put se zovu ehli sunnet vel-džema’at. Ne treba nas buniti što su se poslije
Ashaba kiram pojavile mnoge nevaljaste i pokvarene grupe. Imam Bejheki je rekao, ‘Kada muslimani
napuste pravi put mi trebamo slijediti pravi put onih koji su došli prije njih! Od toga puta ne smijemo
odustati čak i ako smo ostavljeni sami na tom putu!’ Nedžmeddin Gazzi je napisao, ‘Ehl-i sunnet vel-
džema’at alimi su ona ulema koja slijedi pravi put Resulullaha i Ashaba kiram. Sivad-i a’zam, to jest,
većina alima islama, slijedi ovaj ispravni put. Od sedamdeset tri grupe, jedina ispravna grupa, koja će
biti spašena od džehennema, je grupa spasa ili firka-i nadžijja. Kur’ani kerim kaže, ‘Ne dijelite se!’
Ovaj ajeti kerim znači, ‘Nemojte se dijeliti u vjerovanju (i’tikadu), u učenjima koja se odnose na
vjerovanje!’ Većina alima - kao na primjer Abdullah ibni Mes’ud - je protumačila ovaj ajeti kerim onako
kako je gore navedeno. To znači, ‘nemojte slijediti svoje nefsove i pokvarene ideje i tako skretati s
pravoga puta.’ Ovaj ajeti kerim znači, ‘Nemojte se dijeliti u vjerovanju (i’tikadu), u učenjima koja se
odnose na vjerovanje!’ Većina alima -- kao na primjer Abdullah ibni Mes’ud -- je protumačila ovaj ajeti
kerim onako kako je gore navedeno. To znači, ‘nemojte slijediti svoje nefsove i pokvarene ideje i tako
skretati s pravoga puta.’ Ovaj ajeti kerim ne znači da ne smije biti različitih mišljenja u znanju fikha.
Ovaj ajeti kerim zabranjuje izdvajanje koje izaziva neslogu i razdor u stvarima vjerovanja (tj. akaida).
Neslaganja u ahkamima i amelima [fikhskom znanju], koja su proizašla iz idžtihada, nisu ovakve prirode
zato što su ona dovela u centar suptilna znanja prava (hakova), farzova, amela, i ibadeta. I Ashabi kiram
su se takođe međusobno razilazili po pitanju učenja koja objašnjavaju svakodnevni život. Ali, među
njima nije bilo nesuglasica po pitanju vjerovanja (i’tikada). Hadisi šerif glasi, ‘Neslaganje mog
ummeta je rahmet.’ Neslaganja između četiri mezheba po pitanju učenja amela su ove vrste. Njihovo
postojanje [danas] je Allahov dželle-šanuhu hidajet i rahmet. Oni su svi dobili sevab. I sljedbenici
svakog od ova četiri mezheba dobijaju -- do Kijameta -- istu količinu sevaba. I podjela alima u razne
specijalizacije u naukama djela i postupaka je ista taka (tj. i ta podjela je Allahov dželle-šanuhu rahmet.)
Na ovaj način su se mnogi od njih specijalizirali u nauci hadisa, mnogi u nauci tefsira, mnogi u nauci
fikha i arapskog jezika. Slijeđenje drukčijih metoda poduzimanja rijazeta, i treniranja studenata
tesavvufdžija, i osnivanje raznih tarikata, je u skladu s ovim hadisi šerifom. Nedžmeddin Kubra,
rahmetullahi alejh, je rekao, ‘Koliko ima ljudi toliko ima i načina da se približi Allahu dželle-šanuhu.’ I
ova izjava, takođe, ističe razlike u metodma treniranja studenata a ne razlike u vjerovanju (i’tikadu). Sve
Evlije su isto vjerovale (tj. one su sve imale isti i’tikad). One sve imaju vjerovanje ehli sunneta vel-
džema’at. Isto tako i raznovrsnost zanatlija je rahmet. Ali, podjela u vjerovanju (i’tikadu) je suprotna
tome zato što je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, ‘Džema’at je rahmet podjela je azab.’”

Abdulgani Nablusi ovako piše u drugom tomu na stotinu trinaestoj (113.) stranici knjige Hadika:

“Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, ‘Osoba će biti zajedno sa onima koje voli.’ U knjizi
Muslim piše da je neko upitao Resulullaha o kijametu i da je on odgovorio, ‘Šta si ti spremio za
Kijamet?’ Ta osoba je odgovorila, ‘Ja sam spremio moju ljubav prema Allahu i Njegovom Resulu.’
Resulullah je rekao, ‘Bićete zajedno sa onima koje volite.’ Imam Nevevi je u komentaru na ovaj hadisi
šerif napisao, ‘Ovaj hadisi šerif otkriva vrijednost i korist od ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu,
Njegovom Resulu, i mrtvim ili živim salihima (tj. dobrim i pobožnim ljudima) i dobrotvorima (hajr
sahibijama).’ Ljubav prema Allahu dželle-šanuhu i Njegovom Pejgamberu znači poslušnost Njegovim
naređenjima, odustajanje od Njegovih zabrana, i naše poštivanje dotičnih, i edeb prema njima. Da bi
iskazali našu ljubav prema njima, i da bi od njih dobili korist, mi ne moramo raditi stvari koje pobožni
[tj. Salihi i Evlije] rade, zato što, kada radimo ono što oni rade, mi postajemo jedan od njih. Hadisi šerif
kaže, ‘Neko voli jedan džema’at. Ali on nije jedan od njih.’ ‘Biti sa njima’ znači ‘biti uzdignut na
njihove visoke stepene’. Hadisi šerif kaže, ‘Onaj ko voli jedan izvjesni džema’at će biti proživljen
među njima.’ Ebu Zer, radijallahu anh, je upitao, ‘O Resulallah! šta će biti sa onim koji voli izvjesni
džema’at ali ne može da radi ono što oni rade? Resulullah je odgovorio, ‘O Eba Zer! Bićeš zajedno sa
onima koje voliš.’ Međutim, Hasan Basri radijallahu anh je rekao, ‘Vi ne smijete pogrešno shvatiti ove
hadisi šerife! Vi ćete se približiti dobrim ljudima samo ako radite dobra djela koja oni rade! Iako ćifuti i
hrišćani vole njihove Pejgambere oni se neće približiti njihovim Pejgamberima zato što oni nisu kao
njihovi Pejgamberi.’ Imam Gazali rahmetullahi alejh je rekao, ‘Mi nećemo biti sa njima samo ako ih
volimo, sve dok ne uradimo nekoliko ili sva njihova dobra djela.’ Da rezimiramo. Onaj ko voli džema’at
pripada jednoj od ove tri kategorije. [1] Oni koji usvoje njihova sva djela (amel) i ponašanja (ahlak). [2]
Oni koji ne usvoje ništa od toga. [3] Oni koji usvoje neke od njih a neke ostave po strani ili rade
suprotno ostalim. Ko ih sve radi [tj. 1. kategorija] postaje jedan od njih i među njima je. Njegova ljubav
prema njima ga je učinila da bude potpuno kao oni. On je došao na najviši stupanj ljubavi i sigurno je
jedan od njih. Ko ih nikada ne slijedi ili ko ne liči na one koje voli [tj. 2. kategorija] ne može nikada biti
jedan od njih. Imam Gazali je mislio reći da su se Hasan-Basrijeve riječi odnosile na ovu vrstu ljudi.
[Ovakva ljubav je samo u riječima i ona nije nastanjena u kalbu koji je mjesto ljubavi. Ljubav samo
riječima se uopšte i ne zove ljubav. Njegove riječi ‘ja volim’ nisu istinite.] Što se tiče onog ko slijedi
neka djela onih koje voli [tj. 3. kategorije] on ne može biti jedan od njih ako nema isti iman kao i oni.
Kada on kaže da on voli on nije iskren. U njegovom kalbu nema ljubavi prema njima. U njegovom kalbu
je neprijateljstvo prema njima. Ne postoji veće neprijateljstvo od neprijateljstva prema vjeri. Primjer za
ovo su riječi ćifuta i hrišćana kada oni kažu da oni vole svoje Pejgambere. Što se tiče onoga ko kaže da
on vjeruje kao oni koje on voli ali ih ne slijedi potpuno u pokornosti (ta’atu) i ibadetu, njegova tvrdnja
ne može biti od koristi ako ih on ne slijedi samo zato što on ne voli ta djela [3i]. On ne može biti sa
onima za koje on kaže da ih voli. Ali, ako ih on ne može potpuno slijediti zato što on nije dovoljno jak
ili nije u stanju da obuzda svoj nefs [3ii] ne postoji ništa što će ga spriječiti da bude sa njima. Hadisi
šerifi se odnose na ovu drugu grupu [3ii] i oni su rečeni su za onog ko voli džema’at ali ne može
potpuno da bude kao oni. Hadis koji je upućen Ebu Zeru to otvoreno ilustruje. Ovaj hadisi šerif nas
muslimane puno raduje i veseli [i povećava nam nadu za spas]. Muhammed ibnis-Semmak, rahime-
hullahu teala, je na son nefesu (izdisaju), 183./799. godine u Kufi, ovako učinio dovu, “Ja Rabbi! Ja sam
Ti uvijek bio neposlušan. Ali, ja sam volio one koji su Ti bili pokorni. Oprosti mi radi ove moje
ljubavi.”

[Sejjid Abdulhakim Arvasi je ovako činio dovu, “Ja Rabbi! Ja za Tebe nisam učinio ništa što je vrijedno
spomena. Ja dolazim u Tvoje prisustvo stidna lica! Ali, ja ne volim one koji žele da razore i unište Tvoju
vjeru, islam! Oprosti mi radi ovog mog neprijateljstva u Tvoje ime!] Nedžmuddin Gazi rahime-hullahu
teala poredi ljubav zalima prema salihima sa ljubavlju treće grupe prvog tipa [3i], to jest, sa onim koji
vjeruju kao oni koje vole ali koji ne žele da ih slijede u djelima i ponašanju. On kaže da zalimima neće
koristi ova ljubav i pomoć prema salihima. Međutim, nama je ova ljubav zalima kao drugi tip treće
grupe [3ii], to jest, oni vjeruju kao oni koje oni vole ali oni ne mogu biti u svim pogledima kao oni koje
oni vole. Takođe je i Ibnis-Semmak rekao da je to tako. Zalimi tlače zato što slijede svoj nefs, ali, oni
vole salihe i nastoje da osvoje njihove dove. [Nedžmuddin Gazzi Šafi’i je preselio na ahiret 1061/1651.
g.n.e.]

Abdulgani Nablusi ovako piše u drugom tomu na stotinu dvadeset četvrtoj (124.) stranici u knjizi
Hadika [pogledaj takođe i članak pod brojem 20]:

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, ‘Osoba će biti sa onima koje voli.’ Mi ćemo dobiti
vesele vijesti ovog hadisi šerifa ako volimo selef-i-salihine, to jest, alime ehli sunneta iako nismo kao
oni. Onaj ko voli mrtve ili žive -- od onih koje Allah dželle-šanuhu voli i koji vole Allaha dželle-šanuhu
-- će steći veliku sreću i vrlinu. Voljeti ih, znači, na primjer, veličati ih i braniti ih od neprijatelja i
džahila koji se o njima loše izražavaju. Najgori od onih čiji su kalbovi zaljubljeni u dunjaluk su oni koji
se loše izražavaju o Evlijama koje Allah dželle-šanuhu voli. Odanost dunjaluku je korijen svih zala i zlih
djela i ona (tj. odanost dunjaluku) izaziva da se čine harami kao što su, ljubomora, krađa, podmićivanje,
i kibur (oholost, arogancija). Arogantnost neukog vjerskog čovjeka potiče iz njegove opijenosti
dunjalukom. Muhjiddin-i Arabi je lično rekao da je otvaranje njegovog kalba i njegovo sticanje batin
ilmova proizvod njegove velike ljubavi prema velikanima tesavvufa i odbrane koju je on činio u njihovu
korist. U knjizi Ruh-ul-kuds piše, ‘Elhamdulillah! Ja sam uvijek branio tesavvufdžije (sufije) od
vjerskih ljudi džahila. Ja ću ih i dalje braniti, sve do moje smrti. Ja sam radi ovog mog djela obdaren sa
kalbinskim znanjem. Ko njih napada, i klevetnički spominje njihova imena, otkriva koliki je on džahil.
Ovakva osoba će na kraju doživjeti katastrofu, otići u propast.’

Muhjiddin Arabi, rahmetullahi alejh, je napisao u komentaru na svoju knjigu Vasijjet-i Jusufijje, da je
on usnio Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem koji ga je upitao, ‘Da li ti znaš kako si dobio ovaj
Allahov dželle-šanuhu ni’met?’ ‘Ne, ne znam’ odgovorio sam. On mi reče, ‘Ti si ga dobio zato što si
poštovao one koji su ti rekli da su Ehlullah!’ Njihovo poštivanje je bilo sredstvo (sebeb) da se on
usreći bez obzira govorili oni istinu ili ne.

Ko gleda svoje mane i nastoji da ih ispravi nema vremena da gleda mane drugih. On uvijek vidi
muslimane kao bolje od njega. Drugim riječima, on smatra da je svaki musliman kojeg sretne bolji od
njega. On vjeruje da onaj, ko kaže da je Velijullah, govori istinu. [Pogledaj 22. članak u kom se kaže da
Evliji, suprotno Pejgamberu, nije dozvoljeno da kaže prijatelju ili neprijatelju da je Evlija. Ali, ovdje se
misli na Evliju kom je data dužnost vodiča (iršada) koji mora posredno reći (na primjer, inšaallah
dobičeš fejz) da je Evlija, rehber, i mora propisati zadatak (vazifu) učeniku koji mu je s ihlasom došao
da dobije fejz. Ko se udruži sa nekim ko nije pravi Evlija, i izvršava dužnosti koje mu je on dao, ne
samo da od njega neće dobiti fejz i dobro već će mu to i naškoditi iako je učenik iskren i odan.] Ko
gleda tuđe greške a ne vidi svoje ne vjeruje Evliju.

Nedžmeddin Gazzi, rahmetullahi alejh, je ovako napisao u njegovoj knjizi Husn-ut tenebbuh, ‘Moraš
voljeti Salihe, biti u njihovom sohbetu, posjećivati ih, i dobiti bereket kroz njih zato što su oni Allahove
dželle-šanuhu Evlije.’ Šah-ul-Kermani je rekao, ‘Nema dragocjenijeg ibadeta od ljubavi prema
Evlijama. Ljubav prema Evlijama nas vodi ka ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu. A Allah dželle-
šanuhu voli onog ko Njega voli.’ Ebu Osman Hajri je rekao, ‘Ko prisustvuje sohbetu Evlija nađe put
približavanja Allahu dželle-šanuhu.’ Jahja bin Muaz rahime-hullahu teala je rekao, ‘Sadik u društvu
Evlije zaboravi na sve. On je s Allahom dželle-šanuhu. On se ne može nikad drukčije približiti Allahu
dželle-šanuhu.’ Muhammed bin Irak piše u njegovoj knjizi Sefinetul-irakijje, “Alim fikha Muhammed
bin Husejn Bedžli je usnio Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. On ga je upitao, ‘Koje je djelo
najkorisnije?’ Resulullah alejhisselam je odgovorio, ‘Biti u prisustvu Velijullaha koji je od Allahovih
dželle-šanuhu Evlijullaha.’ Kada ga je on upitao, ‘A šta ako ga ne možemo naći živog?’ ‘Ljubav
prema njemu i razmišljanje o njemu je isto bez obzira bio on živ ili mrtav.’” [Muhammed bin Ali
Šami ibni Irak je preselio na ahiret 933./1527. godine u Medini.]

Imam-i Birgivi, rahmetullahi alejh, je ovako činio dovu, ‘O najbolji od svih pomagaća! O utočište
očajnih ljudi! O najmilosniji od svih milostivih (Ja Erhamerrahimin!) O moj Allahu koji prekrivaš
grijehe i koji si pun milosti (merhameta)! Sažali se na nas, pune grijeha, radi hurmeta (množina od riječi
hurmeti) Tvog predragog Pejgambera, Habiba, i svih drugih Pejgambera, i meleka, i Pejgamberovih
Ashaba, i Tabi’ina! Oprosti nam naše grijehe!’ Poznato je da je -- da nam dove budu primljene (kabul) --
dozvoljeno ovako činiti dovu Allahu dželle-šanuhu, radi hurmeta Njegovog Pejgambera sallallahi alejhi
ve sellem i njegovih Ashaba, radijallahu teala anhum edžma’in, i Tabi’ina, i uzimati ih kao posrednike
(vasilu). Ovako činiti dovu je isto kao i tražiti od njih šefa’at. Alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala
su rekli da je to dozvoljeno. Mu’tezile to ne prihvataju. Dova koju učinimo, uzimajući Evliju kao
posrednika (vesile), se prima kao keramet tog Evlije što nam pokazuje da Evlije imaju keramete takođe i
nakon svoje smrti. Jeretici i inovatori (ehli bid’at) u ovo ne vjeruju.

U komentaru na knjigu Džami’ussagir imam-i Munavi rahmetullahi alejh kaže, ‘Imami Subki
rahmetullahi alejh je rekao da je lijepo uzeti Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem kao posrednika
(vesilu) i u našim dovama tražiti kroz njega šefa’at i pomoć. Niko od selef-i-salihina i alima koji su iza
njih došli, rahime-humullahu teala, se nije tome usprotivio osim Ibni Tejmijje koji je to prekao i tako
skrenuo s pravoga puta. On je krenuo putem kojim nijedan alim prije njega nije nikada krenuo. On je
postao čuven po svom otpadništvu u muslimanskom svijetu.’ Naši alimi rahime-humullahu teala su rekli
da je dozvoljeno činiti dovu kroz Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, i da ga je dozvoljeno uzimati
kao posrednika (vasitu) zbog superioriteta koji su specifični za Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem ali
ne i kroz druge. Međutim, imam-i Kušejri rahmetullahi alejh kaže, “Ma’ruf Kerhi rahmetullahi alejh je
rekao svojim učenicima, ‘Kada činite dovu uzmite mene kao posrednika (vasitu)! Ja sam posrednik
(vasita) između vas i Allaha dželle-šanuhu.’” Jer, Evlije su Resulullahovi sallallahu alejhi ve sellem
nasljednici (varisi). Nasljednik ima sve superioritete osobe čiji je on nasljednik.” [Abdulkerim Kušejri je
preselio na ahiret 465./1072. godine u Nišapuru. Ma’ruf Kerhi je bio Sirri Sekatijev muršid. On je
preselio na ahiret 200./815. godine u Bagdadu.] Ovdje se završavaju prijevodi citata iz knjige Hadika.

_______________

Hak teala se sveti rukom Njegovog roba

Oni koji ne znaju (ilm-i ledunni) misle da to čini rob.

Sve stvari pripadaju Stvaraocu, one rade kroz ruke robova

Bez emr-i Bari se ni trunka ne miče!

(Ilm-i ledunni=srčano znanje)

(Emr-i Bari=Allahovo dželle-šanuhu naređenje)

TEVHID DOVA
Ja Allah, ja Allah. La ilahe illallah Muhammedun Resulullah. Ja Rahman, ja Rahim, ja afuvvu ja
Kerim, fa’fu anni verhamni ja erhamerrahimin! Teveffeni muslimen ve elhikni bissalihin.
Allahumagfirli ve li-abai ve ummehati ve li aba-i ve ummehat-i zevdžeti ve li-edždadi ve džeddati
ve li-ebnai ve benati ve li-ihveti ve ehavati ve li-a’mami ve ammati ve li-ahvali ve halati ve li-ustazi
Abdulhakim-i Arvasi ve li kaffetil mu’minine vel-mu’minat, rahmetullahi teala alejhim edžma’in.
 Nastanak i širenje vehabizma
[Ovaj tekst je najvećim dijelom prijevod iz Ejub Sabri pašine knjige Mirat-ul-haremejn. Ova knjiga je
na turskom jeziku i ima 5 tomova. Nju je izdala istanbulska Izdavačka kuća “Matba’a-i Bahrije” 1301.-
1306. godine po Hidžri.]

36 - U vrijeme kada je Osmanlisko carstvo bilo dominantno, na Arapskom poluotoku je upravljao

svakom državom službenik kojeg je izabrala država. Kasnije je svaka oblast, osim Hidžaza, pripala
svakom ko ju je mogao oteti i vladati njom kao šejhovlukom.

Načela vehabizma, koja je Muhammed bin Abdulvehhab 1150./1737. godine počeo širiti su za kratko
vrijeme zauzela politički format. Ona su se raširila po cijeloj Arabiji. Muhammed Ali paša, guverner
Egipta, je kasnije, na zapovijed halife iz Istanbula, oslobodio Arabiju od njih sa egipatskom vojnom
silom.

Abdul’aziz bin Muhammed bin Sa’ud, koji je vjerovao u vehabije, je 1205./1791. godine po prvi put
najavio rat šerifu, Galib-efendiji, emiru Mekke. Oni su do tog vremena potajno širili vehabizam. Oni su
ubijali i mučili mnoge muslimane, zarobljavali njihove žene i djecu, i silom prisvajili njihovu imovinu.

Muhammed bin Abdulvehhab je pripadao plemenu Beni Temim. On je rođen 1111./1699. godine u
pustinji Nedžd, u selu Ujejne, kod jedne kasabice zvane Hurejmile. Umro je 1206./1792. godine. On je
ranije išao u Basru, Bagdad, Iran, Indiju, i Damask, sa namjerom trgovanja, gdje je bio, zahvaljujući
njegovom nasrtljivom držanju, nazvan imenom “šejh od Nedžda”. On je u ovim mjestima vidio i naučio
svašta, i svezao svoj kalb za ideju da postane vođa. On se 1125./1713. godine susreo u Basri sa
Hemferom (Hempher), jednim engleskim špijunom, koji je razumio da ovaj neiskusni mladić žudi da
putem revolucije postane vođa. Hempher je sa njim uspostavio dugoročno prijateljstvo. On ga je
inspirisao lažima i trikovima koje je naučio od engleskog Ministarstva za kolonije (Ministarstva
komonvelta). Kada je on vidio da Muhammed uživa u ovim inspiracijama on mu je predložio da on (tj.
Muhammed bin Abdulvehhab) osnuje novu vjeru. Na ovaj način su i špijun i Muhammed bin
Abdulvehhab dobili ono što su tražili. On je mislio da bi bilo pogodno da on (tj. Muhammed bin
Abdulvehhab) osnuje jedan novi tarikat (tj. put) i da tako dođe do svoga cilja. On (tj. Muhammed bin
Abdulvehhab) je, u pripremama za ovaj svoj cilj, počeo pohađati predavanja hanbeli uleme u
blagoslovljenom gradu Medini, a kasnije, i izvjesno vrijeme i u Damasku. Kada se vratio u Nedžd, on je
napisao za seljake male vjerske knjižice. On je (u njima) napisao ono što je naučio od engleskog špijuna
i (u to) je (još dodatno i) pomiješao pokvarena učenja mu’tezila i drugih inovatorskih (bid’at) grupa.
Mnogi (neuki) seljaci su ovo počeli slijediti. Ministarstvo komonvelta, koje je osnovano u Engleskoj sa
ciljem da iznutra razori i uništi islam, je obavijestilo šejha od Nedžda, Muhammed-bin-Sa’uda, o ovoj
situaciji. Oni su mu dali ogromnu sumu novaca i obećali vojnu pomoć ako on počne sarađivati sa
Muhammed-bin-Abdulvehhabom. Arapi su (u to vrijeme) pridavali veliku važnost ličnim i rodovskim
odlikama. Pošto je Muhammed bin Abdulvehhab bio neuk (džahil) on je upotrijebio ime Muhammed-
bin-Sa’uda kao polugu (alatku) da raširi svoj put koji je on nazvao vehabizam. On je predstavio sebe
kao kadiju (Poglavara za vjerska pitanja) a Muhammed-bin-Sa’uda kao hakima (vladara). On je napisao
u njihovoj konstituciji da ih mogu naslijediti samo njihova djeca.
Kada je 1306./1888. godine napisana knjiga Mir’at-ul Haremejn emir Nedžda je bio Muhammed-bin-
Sa’udov potomak Abdullah bin Fajsal, a kadija, to jest vođa za vjerska pitanja, potomak Muhammed-
bin-Abdulvehhaba.

Abdulvehhab, Muhammedov otac, koji je bio dobar i čist alim u Medini, i njegov brat Sulejman bin
Abdulvehhab, i njegovi učitelji, su osjetili -- iz riječi i ponašanja i ideja, koje im je on često postavljao
kao pitanja dok je on bio učenik u Medini -- da će on postati otpadnik, jeretik, koji će ubuduće iznutra
oštetiti islam. Oni su mu savjetovali da ispravi svoje ideje a muslimanima da ga izbjegavaju. Međutim,
oni su ubrzo naišli na ono čega su se najviše plašili. On je počeo otvoreno širiti svoje otpadničke ideje
kao vehabizam. On se, da bi prevario vjerski neuke ljude (džahile) i idiote, pojavio sa reformama i
inovacijama koje nisu bile u skladu sa knjigama alima islama. On je bio toliko nepromišljen da se usudio
smatrati da su pravi muslimani ehli sunneta vel-džema’at kafiri. On je mislio da je traženje od Allaha
dželle-šanuhu preko (vesilom) našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i drugih Poslanika i evlija ili
posjećivanje njihovih grobova idolopoklonstvo (širk).

Prema onom, što je Abdulvehhabov sin Muhammed naučio od engleskog špijuna, onaj ko se obraća
mrtvom -- dok čini dovu kod njegovog groba -- postaje višebožac (mušrik). On je rekao da su muslimani
koji kažu da je neko učinio nešto ili nešto učinilo nešto -- pored Allaha dželle-šanuhu -- na primjer, da
su oni, koji kažu “taj i taj lijek me je izliječio” ili “ja sam to dobio zato što sam tražio preko našeg
efendije Resulullaha” ili “preko izvjesnog Evlije”, višebožci (mušrici). Iako su dokazi koje je
Abdulvehhabov sin izmislio da bi podržao ove svoje izjave samo obične laži i klevete, neuka stvorenja
koja nisu bila u stanju da rastave istinu od neistine -- nezaposleni, diverzanti, neznalice, oportunisti, i oni
sa kamenim srcem -- su ubrzo prihvatili ove njegove ideje i pridružili su mu se. Oni su rekli da su čisti
muslimani pravoga puta kafiri.

Kada se Abdulvehhabov sin obratio vladarima Der’ijje, sa (njegovim) viđenjem lakog širenja ovih
njegovih krivovjerstava preko njih, oni su se voljno ujedinili sa njim u nadi da će proširiti svoje teritorije
i povećati svoju moć. Oni su zapeli iz petnih žila da ove njegove ideje svugdje rašire. Oni su najavili rat
svima onima koji su to odbili i koji su im se suprotstavili. Kada je rečeno da je dozvoljeno (halal)
pljačkati i ubijati muslimane, ovi ljudi-zvijeri, i pustinjski pljačkaši (i razbojnici), su se počeli utrkivati
jedni sa drugima u priključivanju Muhammed-bin-Sa’udovoj vojsci. Muhammed bin Sa’ud i
Muhammed bin Abdulvehhab su 1143./1730. godine zajedno zaključili da su oni koji ne prihvataju
vehabizam nevjernici i višebošci (tj. kafiri i mušrici) i da ih je dozvoljeno ubijati i harati njihovu
imovinu. Oni su sedam godina kasnije javno oglasili ovu svoju deklaraciju. Abdulvehhabov sin je onda,
kada mu je bilo trideset dvije godine, počeo izmišljati lažne idžtihade koje je on kasnije oglasio u
četrdesetoj godini života.

Essejjid Ahmed bin Zejni Dahlan rahmetullahi alejh, muftija šafi’ijiskog mezheba u blagoslovljenom
gradu Mekki mukerremi, je u temi pod naslovom Fitnet-ul-vehhabijje, opisao načela vehabizma,
mučenja, i pokolje koje su vehabije nanijele muslimanima. [Ova tema se nalazi na 228. stranici drugog
dijela knjige El-Futuhat-ul-islamijje. Ova knjiga je izdata 1387./1968. godine u Kairu. Ovaj dio je
reprodukovan foto ofsetom 1395./1975. godine u Istanbulu.] On piše, “Oni su, da bi prevarili
mekkansku i medinsku ulemu, poslali svoje ljude u ove gradove. Međutim, ovi ljudi nisu bili u stanju
odgovoriti na pitanja koja su im postavili alimi islama. Postalo je jasno da su oni bili neuki jeretici.
Presuda koja kaže da su oni kafiri je napisana i svugdje distribuirana. Emir grada Mekke, šerif Mes’ud
bin Sa’id, je naredio da se vehabije pozatvaraju. Neke vehabije su pobjegle u Der’ijju i ispričale šta im
se desilo.” [Zejni Dahlan je preselio na ahiret u gradu Medini 1304./1886. godine.]

Alimi sve četiri mezheba u Hidžazu, uključujući i Muhammed-bin-Abdulvehhabovog brata Sulejmana i

njegove učitelje, su, da bi obratili svim muslimanima pažnju, “pročešljali” Muhammedove knjige i
napisali odgovore na njegova pokvarena pisanja koja su pogubna za islam. Oni su napisali knjige koje su
dobro dokumentovane sa jakim dokazima i koje pobijaju njegova otpadnička pisanja. [Molimo čitaoca
da pročita peti članak na početku ove knjige. U njemu se nalazi prijevod odlomka iz knjige Sava’ik-ul
ilahijje firredd-i alel-vehhabijje koju je napisao Sulejman bin Abdulvehhab, brat Muhammeda bin
Abdulvehhaba. Ova knjiga je štampana prvi put 1395. godine po Hidžri. Drugo izdanje, koje je
reprodukcija ofsetom, je izdato u Istanbulu 1395./1975. godine.]

Ove knjige nisu pomogle puno. One su izazvale mržnju prema muslimanima i pobudile Muhammeda
bin Sa’uda da napadne na muslimane i poveća krvoproliće. On je pripadao plemenu Beni Hanife. On je
potomak onih idiota koji su vjerovali da je Musejleme-tul Kezzab poslanik. Muhammed bin Sa’ud je
umro 1178./1765. godine. Njega je naslijedio njegov sin Abdul’aziz bin Muhammed bin Sa’ud. Jedan
šija je 1217./1803. godine u džamiji u Der’ijji izvršio atentat na Abdul’aziza i zabio mu nož u stomak.
Tada je Sa’ud bin Abdul’aziz postao vođa vehabija. Ova tri su se puno borila, kao da su se takmičila, da
proliju što više muslimanske krvi, zavaraju Arape, i rašire vehabizam.

Vehabije kažu da je Muhammed bin Abdulvehhab širio svoje ideje sa ciljem da postigne iskrenost u
Allahov dželle-šanuhu tevhid (tj. da nema boga osim Allaha dželle-šanuhu) i spasi muslimane od
višeboštva (širka). Oni kažu da su muslimani bili šest vijekova višebožci i da je on došao da obnovi i
reformiše vjeru muslimana. On je, da bi ubijedio svakoga da povjeruje u ove njegove ideje, iznijeo kao
dokaz 5. ajeti kerim sure Ahkaf, 106. ajeti kerim sure Junus, i 14. ajeti kerim sure Ra’d. Međutim,
ovakvih ajeti kerima ima puno. Alimi tefsira su jednoglasno rekli da se ovi svi ajeti kerimi odnose na
višebožce (mušrike), tj. kafire koji obožavaju idole, kipove, kumire (a ne na muslimane).

Po Abdulvehhabovom sinu musliman postaje višebožac (mušrik) ako on dobije od našeg Poslanika
sallallahu alejhi ve sellem -- kod Poslanikovog groba ili daleko od njega -- ili od drugih Poslanika,
Evlija, Saliha (dobrih), istigasu (istigase), tj. ako zatraži pomoć da se oslobodi od briga i belaja, ili, ako
spominjući njihovo ime zatraži njihovo posredništvo (šefa’at), ili, ako želi da posjeti njihov grob. Allah
dželle-šanuhu, u trećem ajeti kerimu sure Zumer, govori o kafirima koji obožavaju kipove. Vehabije
upotrebljavaju ovaj ajeti kerim da dokažu da je opravdano zvati muslimane -- koji uzimaju Poslanika i
Evliju kao vesilu (kao posrednika) kada čine dovu Allahu dželle-šanuhu -- mušricima. Oni kažu da su i
višebošci (mušrici), takođe, vjerovali da je Allah dželle-šanuhu Stvaralac i da idoli ne stvaraju ništa.
Štaviše, oni kažu da 61. ajeti kerim sure Ankebut, i 87. ajeti kerim sure Zuhruf, kažu, “Kada ih upitaš
ko ih je stvorio oni [višebošci] će sigurno reći, ‘Naravno da ih je Allah stvorio.’” I oni takođe kažu
da Allah dželle-šanuhu kaže tako. Oni kažu da kafiri nisu postali mjogobošci (mušrici) zato što su
vjerovali tako već zato što su govorili onako kako to kaže časno značenje trećeg ajeti kerima sure
Zumer: “A oni koji uzimaju za prijatelje one koji su pored Allaha kažu, ‘Oni nam, posredujući za
nas (čineći nam nam šefa’at), pomažu da se približimo [Allahu dželle-šanuhu].’” Oni kažu da
muslimani, koji traže na grobovima Poslanika i Evlija pomoć i šefa’at, postaju mušrici.

Jako je nezdravo, glupo, i smiješno Muhammed-bin-Abdulvehhabovo povezivanje muslimana sa

kafirima i višebošcima u svjetlu ovoga ajeti kerima. Kafiri obožavaju idole (sa ciljem) da im idoli
posreduju (učine šefa’at); Oni ostavljaju Allaha dželle-šanuhu po strani i mole se idolima da im oni
ispune njihove želje. Muslimani ne obožavaju Poslanike i Evlije. Oni sve očekuju samo od Allaha
dželle-šanuhu. Mi želimo da nam Evlija bude posrednik (vasita), sredstvo (vesile). Kafiri vjeruju da idol
posreduje za sve njihove želje i da on potiće, primorava, Allaha dželle-šanuhu da im On stvori ono što
oni žele. Muslimani traže posredstvo i pomoć od Evlija -- koje znaju (ne kao bogove već) kao Allahove
dželle-šanuhu drage robove -- zato što je Allah dželle-šanuhu u Kur’ani kerimu objavio da će On
dozvoliti Njegovim dragim robovima da posreduju, i da će uslišati njihovo posredovanje i dove, i zato
što muslimani vjeruju u ove radosne vijesti koje su izjavljene u Kur’ani kerimu. Između
muslimanskog traženja pomoći i kafirskog obožavanja kipova i idola nema nikakve sličnosti. I
muslimani i kafiri su po izgledu ljudi. Oni su kao ljudska bića međusobno slični. Međutim, muslimani
su Allahovi dželle-šanuhu prijatelji i oni će ostati vječno u džennetu (raju). Kafiri su Allahovi dželle-
šanuhu neprijatelji koji će ostati vječno u džehennemu (paklu). Njihov površni izgled ne dokazuje da će
oni uvijek ostati isto (tj. biti u istom stanju). Oni koji mole idole, koji su Allahovi dželle-šanuhu
neprijatelji, i oni koji mole Allahove dželle-šanuhu predrage robove, mogu biti slični po izgledu.
Međutim, molenje idola vodi čovjeka u džehennem. Molenje Evlija izaziva Allahov dželle-šanuhu
oprost i milost. Hadisi šerif “Allahova dželle-šanuhu milost se spušta (tamo) gdje se Allahovi dželle-
šanuhu dragi robovi spominju” takođe ističe da će Allah dželle-šanuhu ukazati milost i oprost kada se
Poslanici alejhimussalavatu vetteslimat i Evlije mole.

Muslimani ne vjeruju da su Poslanici i Evlije bog, oni ne vjeruju da su oni ma’bud (onaj koji se
obožava), i ne vjeruju da su oni ravni (šerik) i drug Allahu dželle-šanuhu. Muslimani vjeruju da su oni
Allahovi dželle-šanuhu bespomoćni robovi koji se ne obožavaju, koji se ne ibadete, i kojima se ne moli.
Muslimani vjeruju da su oni Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi čije On dove kabuli (prima, uslišava,
odobrava). Značenje trideset petog ajeta sure Maide kaže, “Tražite način (vesile) da Mi se približite.”
(5, 35) To znači da će Allah dželle-šanuhu uslišati i primiti dove Njegovih dobrih (salih) robova i dati
im ono što oni traže i žele. Hadisi šerif koji se navodi u Buhariji, Muslimu, i u knjizi Kunuz-ud-
dekaik kaže, “Zaista, postoje takvi Allahovi dželle-šanuhu robovi da On stvori ono čime se oni
zakunu. On ih ne iznevjeri.” Muslimani upotrebljavaju Evlije rahmetullahi alejhim edžma’in kao način
(vesile). Oni očekuju od njih dove i pomoć zato što oni vjeruju u gore navedene ajeti kerime i hadisi
šerife.

Iako izvjesni kafiri kažu da kipovi i kumiri nisu stvaraoci -- i da Allah dželle-šanuhu sve stvara -- oni
kažu da su idoli vrijedni obožavanja i da su oni u stanju da učine i naprave da Allaha dželle-šanuhu da
On uradi (stvori) štogod oni požele. Oni pripisuju Allahu dželle-šanuhu idole kao šerike (tj. kao
partnere, kao one koji su Njemu ravni). Ako neko traži od nekog pomoć -- pored Allaha dželle-šanuhu --
i kaže da će mu on sigurno pomoći i dati štogod traži, i da će mu se u svakom slučaju desiti ono što on
želi, takva osoba postaje kafir. Međutim, onaj ko kaže, “Moja želja sigurno neće biti odobrena sa
njegovom voljom. On je samo povod, sredstvo (sebeb). Allah dželle-šanuhu voli one koji su se čvrsto
priljubili i koji se drže za Njegova sredstva. Njegov običaj, adet (tj. adet-i ilahi) je da On stvara preko
sredstava. Ja tražim od ove osobe pomoć sa ciljem da se čvrsto uhvatim za sredstvo, ali, ja očekujem
samo od Allaha dželle-šanuhu, da mi Allah dželle-šanuhu odobri (tj. ispuni) moje želje. I naš je
Pejgamber je, takođe, čvrsto se držao za sebebe, sredstva. Kada se ja dobro uhvatim za sredstvo, ja
slijedim sunnet ovog uzvišenog Pejgambera”, on dobije sevab. Ako mu se njegova želja ispuni on se
zahvaljuje Allahu dželle-šanuhu. Ako mu se ne ispuni on je zadovoljan sa Allahovom dželle-šanuhu
sudbinom (kaza-om i kader-om). Muslimanovo traženje dove, šefa’ata i pomoći od Evlija, nije isto što
i kafirsko obožavanje idola i kipova i ikona. Pametan i razuman čovjek neće poistovijetiti ovo dvoje.
On će shvatiti da su ove dvije stvari, dvije potpuno drukčije stvari. Allah dželle-šanuhu je sam stvaralac
i jednog i drugog; i korisnog i štetnog. Niko drugi osim Njega ne zaslužuje da se obožava (tj. nije
vrijedan obožavanja). Nijedan Pejgamber, nijedan Evlija, i nijedno stvorenje, ne mogu ništa stvoriti, ne
mogu ništa kreirati. Nema drugog stvaraoca osim Allaha. Samo Allah dželle-šanuhu ukazuje milost i
stvara želje onima koji spominju imena Njegovih Pejgambera i Evlija i Saliha, i Njegovih drugih dragih
robova, i onima koji ih smatraju načinima (tj. onima koji ih čine vesile). Samo im On odobrava (daje,
ispunjava) njihovu želju. On i Njegov Pejgamber su ovo objavili. Muslimani vjeruju ove habere (vijesti)
onako kako su oni objavljeni.

Međutim, mušrici i kafiri smatraju idole (kipove, kumire) kao bogove (tj. ilahe) i ma’bude (tj. one koje
treba obožavati), i obožavaju ih, iako znaju da idoli ne stvaraju ništa. Oni obožavaju idole. Jedni od njih
su postali mušrici u uluhijjetu (ilahluku) a drugi u ibadetu (obožavanju). Oni ne postaju mušrici zato što
kažu da će se njihovi idoli zauzeti za njih (tj. zato što će im oni činiti šefa’at) i zato što će ih približiti
Allahu. Oni postaju mušrici zato što ih smatraju bogovima (ma’budima) i što im se mole.

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Doći će vrijeme kada će se ajeti kerimi koji su
objavljeni za kafire upotrebljavati kao dokazi za klevetanje muslimana,” i “Čega se ja najviše
bojim je to da će doći neki ljudi i upotrijebiti ajeti kerime za ciljeve koje Allah dželle-šanuhu ne
odobrava.” Ova dva hadisi šerifa nam prenosi Abdullah bin Omer radijallahu anhuma. Oni predskazuju
da će se pojaviti ljudi koji ne slijede mezhebe. Te nemezheblije će pripisivati muslimanima ajeti kerime
koji su objavljeni za kafire i klevetati Kur’ani kerim.

Mu’mini zijarete mezareve (grobove) onih za koje vjeruju da ih Allah dželle-šanuhu voli. Oni mole
Allaha dželle-šanuhu sa posredništvom (vasita, vesile) Allahovih dželle-šanuhu dragih robova. I naš
Pejgamber, i njegovi Ashabi kiram, su takođe isto tako molili. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem
je ovako rekao (učio) u njegovoj dovi, “O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Ja tražim od Tebe radi hakka
(prava), hurmeta (poštovanja, uvažavanja), Tvojih robova kojima si Ti odobrio (ispunio) njihove
želje.” On je naučio njegove Ashabe kiram ovu dovu i naredio im da je uče (tj. da tako traže). Prema
tome, mu’mini tako čine dovu.

Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem stavio tijelo hazreti Alijine majke (Fatime binti Esad
radijallahu anhuma) u grob on je ovako rekao (učinio dovu), “O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Oprosti
majci Fatimi binti Esad! Pokaži joj veliku milost radi hakka Tvog Pejgambera i Pejgambera koji
su došli prije mene!” On je naredio slijepcu koji je želio da progleda da klanja dva rek’ata namaza i da
onda ovako učini dovu, “Ja Rabbi! Radi hurmeta Tvog Pejgambera Muhammeda alejhisselam,
kojeg si Ti poslao iz Tvog merhameta Svojim robovima, Ja tražim od Tebe uzimajući njega kao
vesile. Ja Te preklinjem. O predragi Pejgamberu Muhammede alejhisselam! Ja preklinjem moga
Rabba uzimajući tebe kao vesile (da mi) On ukabuli moju dovu i dadne moju želju. Ja Rabbi! Daj
mi da mi ovaj uzvišeni Pejgamber bude šefa’atdžija da moja dova bude kabul!”

Kada je Adem alejhisselam spušten na Cejlon, nakon što je pojeo voćku sa drveta koju mu je Allah
dželle-šanuhu zabranio, on je ovako učinio dovu, “Ja Rabbi! Oprosti mi radi hurmeta (poštovanja,
uvažavanja) moga sina Muhammeda alejhisselam!” Allah dželle-šanuhu mu je rekao, “O Adem! Da si ti
zatražio šefa’at za sve što se nalazi na zemaljskoj kugli i na nebesima, upotrebljavajući Muhammeda
alejhisselam kao vesile (tj. kao način), Ja bih ukabulio tvoj šefa’at (tj. uslišao tvoju dovu).”
Hazreti Omer je uzeo hazreti Abbasa radijallahu anhuma da zajedno sa njim uči dovu -- da padne kiša --
sa namjerom da ga (tj. hazreti Abbasa) učini kao posrednika (vesile). Njihova dova je bila uslišana.

Riječi, “O ... Muhammede! ... tebe”, u gore navedenoj dovi slijepca, dokazuju da je dozvoljeno
spomenuti ime Evlija kada ih uzimamo i upotrebljavamo, kao posrednike (vesile).

Biografije Ashaba kiram i Tabi’ina radijallahu anhum su pune dokumenata (dokaza) koji pokazuju da je
zakonski dozvoljeno i ispravno posjećivati grobove, i tražiti zauzimanje (šefa’at) izgovaranjem imena
mrtvog, i uzimati mrtve kao posrednike (vesike=množina od vesika).

Muhammed bin Sulejman šafi’i rahmetullahi alejh [Muhammed Kurdi je preselio na ahiret 1194./1780.
u Medini] je čuven po svojim bilješkama na Ibni-Hadžer-Hijtemijevu rahime-hullahu teala knjigu Tuhfe,
koja je objašnjenje knjige Tuhfe, koja je objašnjenje knjige Minhadž. On je dokazao sa dokumentima
da je Muhammed bin Abdulvehhab bio na pokvarenom i otpadničkom putu i da je pripisivao pogrešna
značenja ajeti kerimima i hadisi šerifima. On piše, “O Muhammed-bin-Abdulvehhabu! Ne kleveći
muslimane! Ja te savjetujem radi Allahovog zadovoljstva. Ako iko kaže da pored Allaha postoji neki
drugi stvaralac reci mu istinu! Vodi ga pravom putu i dokazuj mu sa dokumentima! Muslimani se ne
mogu nazivati kafirma! I ti si, takođe, musliman. Ispravnije je nazvati jednu osobu kafirom nego milione
muslimana kafirima. Nema sumnje da je onaj ko napusti zajednicu u opasnosti. Značenje stotinu
četrnaestog ajeta sure Nisa kaže, ‘Mi ćemo ostaviti u nevjerstvu i otpadništvu (kufru i irtidadu)
onoga ko se nakon što je naučio pravi put suprotstavi Poslaniku alejhisselam i skrene sa puta
pravovjernih (mu’mina) u vjerovanju (imanu) i djelu (amelu) a onda ćemo ga baciti u džehennem,
koji je tako užasno mjesto.’ Ovaj ajeti kerim pokazuje u kakvm će sitanju biti oni koji su se udaljili od
ehli sunneta vel-džema’at.”

Ima puno hadisi šerifa koji kažu da je dozvoljeno i korisno posjećivati (zijaretiti) grob. Ashabi kiram i
Tabi’in-i izam radijallahu anhum su često posjećivali mubarek turbe našeg Poslanika sallallahu alejhi ve
sellem. Napisane su mnoge knjige koje govore o načinu i o koristima ovih posjeta.

Činiti dovu, upotrebljavajući nekog Evlijullaha rahmetullahi alejh kao vesile, tj. tražiti njegovu pomoć
izgovarajući njegovo ime, nije ni u kom slučaju štetno. Vjerovati da osoba, čije se ime spomene, ima
ikakav uticaj (te’sir), i sigurno daje ono što se od nje traži, i zna nepoznato (gajb), je nevjerstvo (kufr).
Muslimani se ne smiju optužiti da tako vjeruju jer oni ne vjeruju tako. Muslimani traže da im Allahov
dželle-šanuhu dragi rob (kojeg On voli) bude posrednik (vesile), da se zauzme za njih (tj. da im bude
šefa’atdžija), i da im učini dovu. Allah dželle-šanuhu je sam i jedini koji stvara sve što se traži. Od
Njegovih dragih robova se traži dova zato što značenje dvadeset sedmog ajeta sure Maide kaže, “Ja
kabulim dovu samo od Mojih mutteki robova.” (5, 27) (To znači od onih Mojih robova koji se čuvaju
svakog grijeha.) Od mrtvih se ne traži da oni odobre i ispune želju već da budu posrednik (vesila) za
Allahovo dželle-šanuhu odobrenje (ispunjenje i dopuštenje) želje. Od mrtvog nije dozvoljeno tražiti da
on išta ispuni (tj. dopusti, odobri, podari). Muslimani to ne rade. Od njih je dozvoljeno tražiti da oni
budu posrednici (vasite) da neka želja bude ispunjena (tj. odobrena, dopuštena). Riječi “istigase” i
“istišfa’” i “tevessul” znače “tražiti od nekog” da bude vasita, vesile.”

Samo Allah dželle-šanuhu, sam i jedini, sve stvara. Njegov običaj je takav da On želi da Njegova
stvorenja budu način (vasita) i sredstvo, posrednik (sebeb) u Njegovom stvaranju nečega drugog. [On
stvara i sebebe, vesile, vasite (tj. razloge, posrednike, načine, sredstva) i njihove efekte.] Onaj ko hoće
da mu Allah dželle-šanuhu nešto stvori on se mora čvrsto uhvatiti i držati za posrednika (vesile) i
sredstvo (sebeb) koji izazivaju stvaranje toga. Svi Poslanici alejhimussalatu vesselam su se čvrsto držali
za sredstva (sebebe).

Allah dželle-šanuhu je naredio da se uhvatimo za sredstva (tj. sebebe, vesile, vasite). Poslanici
alejhimussalavatu vesselam su to naredili. Svakodnevni događaji takođe pokazuju da je to neophodno.
Ako čovjek hoće da dobije ono što želi on se treba čvrsto uhvatiti i držati za sredstva. Mora se vjerovati
da samo Allah dželle-šanuhu daje da ta sredstva budu sredstva za izvjesne druge stvari, da On daje da se
čovjek uhvati za ta sredstva, i da ih On stvara nakon što se čovjek uhvatio za njih. Onaj ko tako vjeruje
može reći, “Ja sam to dobio držeći se za to i to sredstvo (sebeb).” Ove riječi ne znače da je sredstvo
stvaralac toga (tj. te stvari). One znače da ih je (tj. to, te stvari) Allah dželle-šanuhu stvorio preko tog
sredstva (sebeba). Na primjer, riječi, “Lijek mi je ublažio bol”; “Moj rođak je ozdravio kada sam učinio
zavjet (nezr, adak) hazreti sejjideti Nefisi”; “Ova čorba me je zasitila” i “Voda mi je ugasila žeđ”,
ukazuju da su ova sredstva samo posrednici, načini, sredstva (tj. sebebi, vesile, vasite). Mi trebamo
misliti da i muslimani, koji izgovore slične riječi, isto tako misle. Onaj ko tako vjeruje se ne može zvati
nevjernikom. I vehabije takođe kažu da je dozvoljeno tražiti nešto od onih koji su blizu i živi. Oni traže
mnoge stvari jedni od drugih i od vladinih službenika. Oni ih čak i mole da bi dobili svoje želje. Za njih
je traženje nečega od onih koji su mrtvi, ili daleko, višeboštvo (širk). Za njih, traženje od živih nije širk.
Međutim, za alime ehli sunneta ni jedno ni drugo nije širk. Između ovoga dvoga nema razlike. Svaki
musliman vjeruje osnovne temelje (šartove) imana i islama i da su farzovi farz, i da su harami haram.
Takođe je sasvim jasno i to da svaki musliman vjeruje da je samo sam Allah jedini onaj koji sve stvara i
daje i da niko drugi pored Njega ne može ništa stvoriti. Ako musliman kaže “neću klanjati namaz” to se
treba shvatiti da on misli da on neće klanjati u tom momentu, ili na tom mjestu, ili zato što ga je već
klanjao. Niko ga ne smije klevetati i tvrditi da on misli da on više neće da klanja namaz. Jer, njegovo
muslimanstvo treba da spriječi druge da ga ne nazivaju kafir i višebožac (mušrik). Niko nema pravo da
nazove muslimana, koji posjećuje grob, i traži pomoć od mrtvaca (mejjita), i kaže “založi se za mene da
mi se taj i taj posao ispuni”, kafir i mušrik. Pošto je onaj ko izgovori ove riječi, ili posjeti grob i kaže --
“O Resulullah sallallahu alejhi ve sellem! Založi se za mene” -- musliman, njegov rad i njegovo djelo je
iz njegovog dozvoljenog i legitimnog imana i misli.

Potpuno razumijevanje i osuda u prethodnim objašnjenjima će srušiti i do korijena pobiti Muhammed-

bin-Abdulvehhabova vjerovanja i pisanja. Pored toga, (alimi) su napisali mnoge knjige u kojima su
dokazali (sa jakim) dokumentima da je on bio na krivom putu, da je klevetao muslimane, i da je pokušao
da iznutra sruši islam. Sejjid Abdurrahman rahime-hullahu teala, zabidski muftija (Zabid u Jemenu), je
napisao da je samo dovoljno, da bi se pokazalo da je on na krivom putu, da se navede sljedeći hadisi
šerif, “U istočnoj Arabiji će se pojaviti izvjesni ljudi. Oni će učiti Kur’ani kerim. Međutim,
Kur’ani kerim neće ići niz njihova grla. Oni će napuštati islam (izlaziti iz islama) kao što strelica
napušta luk. Oni briju svoja lica (obraze).” Jasno je kao dan da se vijesti u ovom hadisi šerifu odnose
na vehabije zato što oni briju svoja lica. Kada vidimo ovaj hadisi šerif, mi nemamo potrebe da dalje
čitamo druge knjige. U Ibn Abdulvehhabovim knjigama je naređeno njegovim sljedbenicima da briju
glave (skalpove) i obraze. Druge sedamdeset dvije otpadničke sekte nemaju ovakvo naređenje.
JEDNA ŽENA JE ODGOVORILA MUHAMMED-BIN-
ABDULVEHHABU
Abdulvehhabov sin Muhammed je takođe naredio i ženama da i one briju glave. Jedna žena mu je ovako
odgovorila, “Kosa je za ženu dragocjen ornament isto kao što je to brada za muškarca. Je li prikladno
oduzeti od ljudskih bića ornamente koje im je Allah dželle-šanuhu podario i ostaviti ih bez njih?”
Abdulvehhabov sin Muhammed joj nije mogao odgovoriti.

Iako Ibn Abdulvehhabov put u sebi sadrži mnoga pokvarena i jeretična vjerovanja, tri od njih se naročito
ističu:

1 - On kaže da su djela i radnje (ameli) sastavni dijelovi vjerovanja (imana). On kaže da onaj ko propusti
farz postaje kafir (na primjer, da onaj ko jednom iz lijenosti ne klanja namaz, ili, jedne godine iz škrtosti
ne dadne zekat -- iako vjeruje da je i namaz i zekat farz). On se mora ubiti. Njegova imovina se mora
podijeliti među vehabijama.

2 - Oni vjeruju da je upotreba duša Pejgambera (Pejgambera=genitiv od riječi Pejgamberi)

alejhimussalavatu vetteslimat i Evlija rahime-humullahu teala kao posrednika i traženje od njih da za
nekog učine dovu -- kome na taj način može biti ispunjena njegova želja ili može biti siguran od nečega
čega se plaši -- višeboštvo (širk). Oni kažu da je zabranjeno čitati (učiti) knjigu dova koja se zove
Delail-i hajrat.

3 - Oni vjeruju da je gradnja turbeta na grobu, i palenje uljanih lampi za one koji tu ibadete i za one
održavaju turbe, i zavjetovanje kurbana dušama mrtvih -- višeboštvo (širk). Za njih je ovo svako djelo
vid obožavanja nekoga drugog osim Allaha dželle-šanuhu.

Kada je Sa’ud bin Abdul’aziz napao Mekku i Medinu turbeta svih Ashaba kiram, Evlija, i šehida,
radijallahu teala anhum edžma’in, osim Resulullahovog sallallahu alejhisselam turbeta, su porušena.
Grobovi su postali neobilježeni. Iako su oni takođe pokušali da obore i mubarek turbe našeg efendije,
Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, oni, koji su se latili pijuka i krampi, su ili poludili ili ostali
paralizovani i nisu mogli učiniti taj zločin. Kada su vehabije zauzele Medinu Sa’ud je sazvao sve
muslimane i klevetnički im rekao, “Vehabizam je sada kompletirao vašu vjeru. Allah je postao
zadovoljan sa vama. Vaši očevi i djedovi su bili nevjernici i višebožci (kafiri i mušrici). Nemojte slijediti
njihovu vjeru! Recite svakome da su oni bili kafiri! Zabranjeno je stati ispred Resulullahovog turbeta i
moliti. Kada prolazite pored turbeta možete samo reći ‘Esselamu ala Muhammed’. Od njega se ne smije
tražiti šefa’at (zauzimanje).”

Prva vehabijska misija

37 - Abdulaziz bin Muhammed, koji je nemilosrdno klao muslimane je 1210./1795. godine je -- da bi
raširio vehabizam -- poslao trojicu vehabija u Mekku. Alimi ehli sunneta su im odgovorili sa ajeti
kerimima i hadisi šerifima. Trojica vehabije im nisu bili u stanju odgovoriti. Oni nisu mogli naći nikakav
drugi izlaz osim da priznaju istinu. Oni su napisali i potpisali dugu deklaraciju koja kaže da je ehli sunnet
na pravom putu i da su oni na krivom i na otpadničkom putu. Ali, Abdulaziz nije htio ni da čuje savjet
vjerskih autoriteta zato što je on žudio za političkim ambicijama i uvrtio sebi u glavu da poveća
zadovoljstvo njegovih poglavica. On je svakodnevno povećavao njegova mučenja i torture nad
muslimanima pod plaštom nekakve vjere.

Trojica vehabija su napisali dvadeset tačaka sa ciljem da ubijede mekkanske muslimane. Ovih dvadeset
tačaka su gore (u prethodnom članku) sažete u tri osnovne grupe. Ibn Abdulvehhab je rekao da je ibadet
sastavni dio vjerovanja (tj. imana) u imam-i-Ahmed-bin-Hanbelovom rahmetullahi alejh mezhebu.
Međutim, svi imam-i-Ahmedovi idžtihadi su bili zabilježeni u knjigama, i mekkanska ulema ih je znala u
detalje. Oni su to lako opovrgli i uvjerili trojicu vehabija da je ova Muhammed-bin-Abdulvehhabova
tvrdnja laž.

Trojica vehabija su bili potpuno uvjereni da su oni u pravu u njihovom drugom vjerovanju. Oni su rekli,
“Mekkanski muslimani posjećuju grobove Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i Abdullah-ibni-Abbasa
i Mahdžuba i govore ‘ja Resulullah!’, ‘ja Mahdžub!’, ‘ja Abbas!’. [Mahdžubovo ime je sejjid
Abdurrahman rahmetullahi alejh. On je bio najučeniji alim njegovog vremena. On je preselio na ahiret
1204./1790. godine. Njegov grob je u groblju Mu’alla.] Međutim, prema idžtihadu našeg imama,
Muhammed-bin-Abdulvehhaba, oni koji kažu ‘la ilahe illallah Muhammedun Resulullah’ -- a čine dovu
nekom drugom osim Allaha dželle-šanuhu -- postaju kafiri. Halal ih je ubiti i oteti im njihovu imovinu.”
Alimi ehli sunneta su im ovako odgovorili, “Posjećivanje Allahovih dželle-šanuhu predragih robova i
činjenje tevessula sa njima, ili traženje od njih da nam učine dovu, nije njihovo obožavanje. To nije
činjenje ibadeta njima. Njih posjećujemo sa namjerom da ih uzmemo kao vesile (posrednike), to jest da
se uhvatimo za njih zato što su oni Allahova dželle-šanuhu sredstva (sebebi) i posrednici (vasite).” Oni su
dokazali sa dokumentima da je to dozvoljeno, pa čak i neophodno, da se čvrsto držimo za sredstva
(sebebe).

Ima puno dokaza koji pokazuju da je dozvoljeno posjećivati grobove Evlija i uzimati ih kao vesile, ili,
moliti ih da oni budu vesile kada se nešto traži od Allaha dželle-šanuhu. Značenje 38. ajeta sure Maide
glasi, “O vjernici (mu’mini)! Bojte se Allaha dželle-šanuhu i tražite vesile da Mu se približite!”
Vesile je, kako to svi tefsiri pišu, bilo ko ili bilo šta što Allah dželle-šanuhu voli i odobrava. Značenje 79.
ajeti kerima sure Nisa kaže, “Ko god je pokoran (ita’at) Resulu pokoran je i Allahu.” Iz ovog razloga
je većina alima ehli sunneta rekli da se riječ “vesile”, u prvom ajeti kerimu, odnosi na Resulullaha (tj. da
je Resulullah vesile). Dakle, uzimati Pejgambere kao vesile, i njihove nasljednike Evlije, i salih
muslimane, i nastojati se približiti sa njihovom pomoći Allahu dželle-šanuhu, je dozvoljeno. Kad bi
oslovljavanje i molenje Poslanika bilo kufr i širk onda bi svi oni koji klanjaju namaz bili kafiri. Prema
prethodno navedenoj Muhammed-bin-Sulejmanovoj rahmetullahi alejh fetvi bi i vehabije bile kafiri zato
što svaki musliman, kada u svakom namazu kaže “esselamu alejke ejjuhen-Nebijju ve rahmetullah”,
naziva Resulullahu selam i čini dovu tom uzvišenom Pejgamberu.

Od posjećivanja grobova i činjenja dove Allahu dželle-šanuhu sa uzimanjem Evlija kao posrednika
(vesile) ima koristi. Jer, hadisi šerif koji prenosi Ibni Asakir, i koji se navodi u knjizi Kunuz-ud-dekaik,
kaže, “Mu’min je ogledalo njegovog brata mu’mina.” Hadisi šerif koji prenosi Dare Kutni kaže,
“Mu’min je ogledalo [drugog] mu’mina.” Iz ovih hadisi šerifa se razumije da su duše, jedna drugoj, kao
ogledala. One se ogledaju (vide) jedna u drugoj. Fejz teče (dolazi) iz duše Velijullaha (Evlije) u kalb
onoga ko misli o njemu, i onoga ko ga uzima kao vesile dok posjećuje grob tog Velijullaha. Slabija od
dvije duše postaje snažnija. Ovo je slično dvjema posudama sa tekučinama koje su povezane sa crijevom.
Duša sa većim stepenom ili nivoom gubi. Ako je duša onog u grobu na manjem stepenu posjetiočeva
duša se osjeća tužno, nelagodno. Ovo je bio razlog zašto je u početku islama bilo zabranjeno posjećivati
grobove. Jer oni, koji su bili u grobovima, su bili iz vremena džahilijjeta. Kasnije, kada je bilo mrtvih
mu’mina, je postalo dozvoljeno posjećivati grob. Čovjek će misliti o Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem
ili Velijullahu kada posjećuje njegov grob. Hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu ukazuje milost
(merhamet) kada se razmišlja o dobrima (salih robovima).” Iz ovog hadisi šerifa se, takođe, razumije
i to da Allah dželle-šanuhu prosipa Svoju milost (merhamet) na onoga ko posjećuje mezar (tj. grob). On
prima dove onih Njegovih robova koje je On obasuo Svojom milošću. Jasno je da su riječi, “Grob se ne
treba posjećivati. Evlija se ne mogu uzeti kao vesile,” neosnovano razilaženje u mišljenju. Hadisi šerif,
“Ako me poslije moje smrti jedan musliman, koji obavi hadž, posjeti, on će se smatrati kao da me
je posjetio dok sam bio živ.”, pobija ovo vjerovanje u korijenu. On pokazuje da je potrebno posjećivati
grobove. Ovaj hadisi šerif se navodi u knjizi Kunuz-ud-dekaik zajedno sa njegovim svim dokumentima.

Vehabije iznose hadisi šerif, “Neka je prokletstvo na žene koje posjećuju grobove i one koji prave
mesdžide na grobovima i one koji pale svijeće na grobovima,” kao izgovor za rušenje turbeta. Oni
kažu da u Poslanikovo vrijeme nije bilo ovakvih stvari, i citiraju hadisi šerif, “Stvari koje nisu postojale
u naše vrijeme, stvari koje su kasnije uvedene, ne potiču od nas.” Vehabijski predstavnici su se složili
sa alimima ehli sunneta zato što je odgovor na njihovu drugu tvrdnju takođe pobio i ove njihove izjave.

Masakri i pljačkanja muslimana

Taifa
38 - Kada su alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala odgovorili vehabijama, 1210./1796. godine,
alimi islama u Mekki su pripremili i potpisali deklaraciju koja je u sebi sadržavala ajeti kerime i hadisi
šerife, i koja je pokazala da vehabizam nije isto što i islam, i da je vehabizam jedan drugi put, i jedna
zamka, koju su neprijatelji islama lukavo i podmuklo osmislili sa ciljem da iznutra sruše i unište islam.
Trojica vehabija, koji su se pokajali i došle na tevbe od njihovih pokvarenih vjerovanja, su potvrdili i
potpisali ovaj dokument. Kopije ove deklaracije (vesike) su onda odaslane u sve muslimanske zemlje.

Izvjesne mekkanske vehabije su otišle Abdul’azizu, vladaru Der’ijje, i rekle mu da vehabijska

reprezentacija nije bila u stanju da pobije mekkanske alime, i da je u svaku državu odaslana deklaracija
koja kaže da je njihov sitem vjerovanja neprijateljstvo protiv islama. Abdul’aziz bin Muhammed bin
Sa’ud i njegove pristaše su s ogorčenjem mrzili ehli sunnet. Oni su 1215. godine napali na Mekku. Emir
Mekke, šerif Galib bin Musa’id bin Sa’id efendi im je pružio otpor. Obje strane su prolile mnogo krivi.
Šerif Galib efendi im nije dozvolio da uđu u Mekku. Međutim, arapska plemena oko Mekke su
prihvatila vehabizam. Između dva bajrama je Abdul’azizov sin Sa’ud poslao vojsku u grad Taif. Oni su
na jedan jako surov i barbarski način klali i zlostavljali taifske muslimane -- žene i djecu. Za opširnije
detalje ovih tortura i masakara, koji teško padaju na srce, se možete obratiti na Ahmed-bin-Zejni
Dahlanovu knjigu Hulasat-ul-kelam i Ejjub-Sabri-pašine rahime-humullahu knjige Tarih-i vehhabijan
(koja je 1296./1879. godine izdata u Istanbulu) i Mir’at-ul-Haremejn. Knjiga Hulasat-ul-kelam je
preštampana 1395./1975. godine u Istanbulu.]

Mučenja stanovnika Taifa, koja su uključivala žene i djecu, su izvršavana po naređenju jednog
neprijatelja islama, jednog obijesnog vehabije, koji se zvao Osman-ul-Mudajiki. Šerif Galib efendija je
poslao ovog čovjeka (Osmana Mudajikija), i jednog drugog čovjeka koji se zvao Muhsin, u Der’ijju. Oni
su trebali da zaključe obnovu prethodnog sporazuma i da spriječe vehabije da ne opsijedaju Medinu i ne
ugnjetavaju muslimane. Međutim, ovaj munafik je bio špijun u kabinetu šerif-Galib-efendije. On je na
putu za Der’ijju prevario svog saputnika obećavši mu mnoge prednosti. Ova dvojica su u Der’ijji otkrila
Sa’ud-bin-Abdul’azizu svoje namjere. Kada je Sa’ud vidio da su oni njegovi vjerni robovi, on je stavio
njegove pljačkaše pod njihovu komandu. Oni su otišli u mjesto koje se zove Abile, kod Taifa, i poslali
pismo šerifu Galib-efendiji u kom su mu napisali da oni, Sa’ud i ova dvojica izdajica, ne uvažavaju
zakonitost prethodnog sporazuma, i, da se Sa’ud sprema da opkoli Mekku. Šerif Galib-efendi im je
napisao ljubazne odgovore u kojima ih je savjetovao. Obijesni Osman, koji je bio neprijatelj islama, je
poderao ta pisma. On je napao na muslimane koje je Emir poslao, i porazio ih. Šerif Galib-efendi se
povukao u utvrđenje u Taifu i preduzeo mjere zaštite. Ovaj obijesni vehabija je 1217./1802. godine, na
kraju mjeseca ševvala, ulogorio svoju vojsku u Melisu, koja se nalazila u blizini Taifa. On je još i
zatražio i pomoć od zlog emira od Biše, Salim-bin-Šekbana, čije je srce bilo još tvrđe i kamenije i
prepuno neprijateljstva prema islamu. Pored hiljade hajduka -- koji su bili pod Salimovim
zapovjedništvom -- tu je bilo i oko dvadeset pustinjskih šejhova od kojih je svaki od njih imao sa sobom
oko pet stotina vehabijskih razbojnika.

Stanovnici Taifa su pod vođstvom šerif-Galib-efendije, rahmetullahi alejh, hrabro napali na ove hajduke
i razbojnike u Melis-u. On je pobio (posijekao, stavio pod oštricu sablje) hiljadu i pet stotina Salim-bin-
Šekbanovih pljačkaša. Salim i oni koji su bili sa njim su se razbježali. Ali, oni su se opet vratili i napali
na Melis. Oni su razjagmili i opljačkali imetke muslimana. Šerif Galib-efendi je otišao u Džiddu da
zatraži vojnu pomoć. Većina stanovnika Taifa se potajno iselila i pobjegla je sa svojim familijama. Iako
su Taifljani, koji su se sklonili u tvrđavu, poražavali vehabijske hajdučke klape (čopore, grupe), koje su
dolazile jedna za drugom u valovima, oni su podigli bijelu zastavu primirja zato što je neprijatelj
konstantno dobijao pomoć. Oni su pristali da se predaju ali pod uslovom da njihovi životi i njihove časti
i čednosti budu pošteđene. Pošto je takođe i neprijatelj postao slab, zato što su mnogi od njih ili bili
ubijeni ili su se razbježali, taifski glasnik, koji je bio jedna podla hulja, je, iako je vidio da vehabije
bježe, povikao za njima, “Šerif Galib je pobjegao od straha! Taifljani nisu moćni da vam se odupiru!
Oni su me poslali da vam ja saopštim da će vam oni predati tvrđavu, i mole vas da im oprostite. Ja volim
vehabije! Vratite se nazad! Vi ste prolili puno krvi! Nije logično da odustanete prije nego što zauzmete
Taif. Ja vam se kunem da će vam Taifljani odmah predati utvrđenje. Oni će prihvatiti sve što želite.”
Uzaludni gubitak Taifa je bila Galib-efendijina greška. Da je on ostao u Taifu muslimani ne bi preživjeli
ovu propast. Kako izreka kaže, “izdajnici su kukavice”, vehabije ne bi povjerovale ove riječi. Međutim,
kada su vehabije vidjele na tvrđavi zastavu mira, one su poslale u utvrđenje glasnika da ispita situaciju.
Taifljani su ga (tj. glasnika) konopcem podigli na utvrđenje. Glasnik im je rekao, “Ako hoćete da spasite
svoje živote iskupite ovdje svu svoju imovinu i predajte se.” Oni su uz pomoć jednog muslimana koji se
zvao Ibrahim iskupili svu svoju imovinu. Glasnik im je rekao “Ovo nije dovoljno! Mi vam ne možemo
oprostiti za ovo. Trebate iskupiti, donijeti još više!” On im je dao bilježnicu (tefter) i rekao, “Popišite
(ovdje) imena onih koji nisu dali! Muškarci su slobodni da idu gdje hoće. Žene i djeca će bili okovani u
lance.” Iako su ga molili da bude malo blaži on je postao još obijesniji i okrutniji. Ibrahim, koji više nije
mogao da se strpi, ga je udario kamenom u prsa i ubio. Vehabije su u ovom metežu napale na utvrđenje i
tako izbjegle topovske kugle i metke. Vehabije su razvalili gvozdene kapije i ušli u utvrđenje. One su
ubile svaku ženu, čovjeka i dijete koje su vidjele. Vehabije su čak isjekle i bebe u bešikama na komade.
Sokaci su se pretvorili u bujice krvi. Vehabije su opustošile i opljačkale kuće i harale svugdje i okrutno i
ludački napadale do zalaska sunca. One nisu mogli zauzeti kuće u istočnom dijelu utvrđenja koje su bile
napravljene od kamena. Vehabije su na njih osule kišu metaka. Ovi habis (pogani) gadovi su vikali i
urlali, “Mi vam opraštamo! Možete ići gdje hoćete sa vašim ženama i djecom.” Ali, oni im to nisu
dozvoljavali. Vehabije su u međuvremenu okupile na brdo narod koji se počeo iseljavati. Većina tog
naroda su bili žene i djeca. Vehabije su ih opkolile. One su ih držale dvanaest dana gladne i žedne. Oni
svi (tj. taj sav narod) su bili čiste muslimanske familije koje su odgajane u njezi i ljubavi. Vehabije su ih
mučile grubim vrijeđanjem, kamenovanjem, i batinanjem. Vehabije su ih prozivale jedno po jedno, i
tukle, i govorile, “Reci nam gdje si sakrio svoj imetak!”. Vehabije su galamile na one koji su molili za
milost i govorili im, “Tvoja smrt dolazi!”

Ibni Šekban je -- nakon što je nasilnički napadao dvanaest dana na stanovnike u kućama od kamena,
koje nije mogao natjerati da se predaju -- obećao da će onima koji izađu iz kuća i predaju oružje biti
oprošteno. Muslimani su mu povjerovali i izašli napolje. Ibni Šekban im je svezao ruke na leđa i odveo
ih na brdo gdje su drugi muslimani bili opkoljeni. Na brdu je poklano tri stotine šezdeset sedam (367)
muškaraca zajedno sa ženama i djecom rahmetullahi alejhim edžma’in. Vehabije su natjerale životinje
da gazaju po tijelima šehida. One su ih ostavile šesnaest dana nezakopane, da ih jedu životinje i ptice
grabljivice. One su opljačkale kuće muslimana i iskupile sve što su uzele na jednu veliku gomilu pred
kapijom utvrđenja i poslale Sa’udu jednu petinu robe, para i zlata koje su sakupile. Ostatak su podijelile
međusobno. Izdajnici, i kišni pljusci koji izazivaju potope, su odnijeli bezbrojne novce i dragocjenu
robu. U rukama ehli sunneta je ostalo samo četrdeset hiljada zlatnih rijala. Deset hiljada je podijeljeno
ženama i djeci. Roba je prodata za jeftine pare.

Vehabije su poderale Kur’ani kerime, tefsire, hadise i druge islamske knjige koje su uzele iz biblioteka,
mesdžida, i kuća, i pobacale ih na zemlju. Vehabije su napravile od pozlaćenih kožnih korica Kur’ani
kerima sandale i obukle ih na svoje pogane noge. Na tim koricama su se nalazili ajeti kerimi i drugi
mubarek tekstovi. Iz tih cijenjenih knjiga je na sokacima Taifa bilo toliko listova i stranica da se nije
moglo stati na zemlju. Iako je Ibni Šekban naredio pljačkašima da ne deru kopije Kur’ani kerima,
vehabijski hajduci -- koji su došli iz pustinja samo radi pljačke, i koji nisu imali ni pojma o Kur’ani
kerimu -- su poderali sve kopije na koje su našli, i pogazili ih. U velikom gradu Taifu su od pljačke bili
sačuvani samo tri kopije Mushaf-i šerifa i jedna kopija Buhari-i šerifa.

MUDŽIZA: Za vrijeme pljačke Taifa je bilo mirno vrijeme. Nije bilo vjetra. Kada su banditi otišli
nastala je oluja. Vjetar je podigao i odnijeo sve listove Kur’ani kerima i vjerskih knjiga. Ubrzo, na
zemlji nije ostao nijedan komad papira. Niko ne zna gdje su odnešeni.

Tijela šehida rahmetullahi alejhim edžma’in su se na brdu, pod vrelim suncem, raspadala šesnaest dana.
Smrad se svugdje osjećao. Muslimani su molili, plakali i jadikovali pred Ibni Šekbanom da im dozvoli
da zakopaju njihovu mrtvu rodbinu. On im je na kraju dozvolio da iskopaju dvije velike rupe. Oni su u
te rupe stavili svoje očeve, djedove, rodbinu i djecu, i zasuli ih sa zemljom. Nijedno tijelo se nije moglo
prepoznati. Od nekih je ostalo pola tijela, od nekih samo četvrtina. Životinje i ptice grabljivice su rasule
druge dijelove tijela. Njima je bilo dozvoljeno da iskupe i zakopaju i ove dijelove tijela zato što je smrad
takođe počeo dosađivati i vehabijama. Muslimani su tražili i iskupljali dijelove tijela i zakopali i njih u
te dvije rupe.

Banditi su sa ciljem da uvrijede mrtve muslimane i da im se osvete takođe držali i šehide nezakopane,
sve dok se nisu počeli raspadati. Međutim, stihovi kažu ovako:

Ne tužite što ste pali, to će donijeti uzlazak,

Zgrada se ne renovira prije nego postane ruševina.

Položaji (tj. deredže) šehida rahmetullahi alejhim edžma’in se u Allahovom huzuru (tj. u Allahovoj
prisutnosti, kod Allaha) povećavaju kada se njihova tijela ostave nezakopana, kada se ona ostave da se
raspadaju, i da budu hrana pticama grabljivicama i drugim životinjama.

Banditi su kada su poklali muslimane Taifa (kada su im sabljom odrubili glave), i kada su podijelili
opljačkanu imovinu i pare, potpuno uništili turbeta Ashaba kiram, Evlija i alima. Kada su oni počeli
kopati grob hazreti Abdullah-ibni-Abbasa, jednog od najdražih Ashaba našega efendije Poslanika, sa
ciljem da iskopaju njegovo mubarek i časno tijelo, i da ga zapale, njih je čim su prvi put zabili krampu u
zemlju prepao predivni miris koji se počeo širiti (iz zemlje). Oni su rekli, “U ovom mezaru je veliki
šejtan. Umjesto da se bakćemo sa kopanjem mi ga trebamo razvaliti sa dinamitom.” I, iako su oni stavili
puno baruta i nastojali što su više mogli, barut je zatajio, i oni su otišli u zaprepašćenju. Mezar je
nekoliko godina ostao poravnjan sa zemljom. Sejjid Jasin efendi je kasnije stavio na ovaj mubarek
mezar prelijep sanduk i zaštitio ga od zaborava.

Banditi su takođe pokušali da iskopaju i grobove sejjid-Abdulhadi-efendije, i mnogih drugih Evlija, ali
oni su bili spriječeni sa kerametima kod tog svakog groba. Oni su suočavajući se sa ogromnim
poteškoćama u ovim svojim odvratnim i gnusnim namjerama odustali.

Mel’uni (prokletnici), Osman Mudajiki i Ibni Šekban, su takođe naredili i da se moraju porušiti, zajedno
sa turbetima, i džamije i medrese. Jasin efendi, veliki alim ehli sunneta, im je rekao, “Zašto vi hoćete da
srušite mesdžide (džamije) koji su napravljeni sa ciljem da se u njima obavlja namaz u džematu
(džema’atu)? Ako vi hoćete da srušite ovaj veliki mesdžid (samo) zato što je ovdje grob Abdullah-ibni-
Abbasa radijallahu anhuma ja vam kažem da je grob u turbetu, izvan ove velike džamije. Prema tome,
ne trebate rušiti džamiju.” Osman Mudajiki i Ibni Šekban mu nisu mogli odgovoriti. Međutim, zindik
(jedna vrsta kafira) među njima je rekao jednu vrlo smiješnu stvar: “Mora se rušiti sve što je sumnjivo.”
Jasin efendija ga je onda upitao, “Jesu li džamije sumnjive?” On nije mogao odgovoriti. Osman
Mudajiki je nakon duge šutnje rekao, “Ja se ne slažem ni sa jednim od vas.” On je onda naredio, “Ne
dirajte džamiju srušite turbe!”
 Vehabijska proganjanja
muslimana po Mekki
39 - Iako su ovi nitkovi, nakon što su u Taifu prolili mnogo krvi, takođe napali i na Mekku oni se nisu
usudili ući u grad zato što je bilo vrijeme hadža. Šerif Galib-efendi je bio u Džiddi gdje je sakupljao
vojsku za pružanje otpora vehabijskim otpadnicima. Stanovnici Mekke su, uplašeni propašću koja se
desila u Taifu, poslali delegaciju vehabijskom zapovijedniku sa molbom da ih ne teroriše i ne muči.
Vehabije su u mjesecu Muharremu 1218./1803. godine ušle u Mekku i počele širiti svoja vjerovanja. Oni
su oglasili da će ubiti svakoga ko posjećuje (zijareti) grobove (tj. ode na groblje) ili ode u Medinu da
moli pred Resulullahovim turbetom. Oni su četrnaest dana kasnije napali na Džiddu da zarobe šerif-
Galib-efendiju, koji je krenuo direktno iz utvrđenja Džidde u protunapad na vehabijske razbojnike
(odmetnike, hajduke) i skoro ih sve pobio. Ostatak (bandita) je pobjegao u Mekku. Oni su, postavivši na
molbu Mekanlija Galib-efendijinog brata šerif-Abdulmu’in-efendiju da bude Emir Mekke, otišli nazad u
Der’ijju. Šerif Abdulmu’in-efendi je prihvatio da bude emir sa ciljem da zaštiti Mekkanlije od
vehabijskih mučenja.

Šerif Galib-efendi se vratio iz Džidde u Mekku, trideset osam dana nakon što je porazio bandite u
Džiddi, sa guvernerom Džidde, Šerif-pašom, i džiddanskom vojskom. Oni su istjerali bandite koji su
preostali u Mekki i ponovo postao emir (Mekke). Banditi su, da bi se osvetili Mekkanlijama, napali na
sela oko Taifa i pobili mnoge ljude. Oni su postavili bandita Osmana (Osman-ul-Mudajiki-ja) da bude
guverner Taifa. Osman je 1220./1805. godine sazvao sve bandite oko Mekke i opsjeo Mekku sa velikom
pljačkaškom družinom. Mekkanski muslimani su mjesecima bili u brizi. Oni su crkavali od gladi. U
zadnjim danima opsade nije ostalo ni pseto da se pojede. Šerif Galib-efendi je shvatio da ne postoji drugi
način već da se s banditima potpiše ugovor da se spase životi građana. On je predao grad pod uslovom
da on i dalje bude emir grada i da životi i imovine muslimana budu bezbjedni.

Razbojnici su poslije Mekke zauzeli Medinu i opljačkali najdragocjenija istorijska blaga svijeta, koja su
preko hiljadu godina bila sakupljana u Poslanikovu riznicu (Hazine-i Nebevijje). Oni su tako neučtivo i
primitivno tretirali muslimane da se to ne može opisati. Oni su onda, nakon što su postavili nekoga ko se
zvao Mubarek bin Magjan da bude guverner grada, otišli nazad u Der’ijju. Oni su bili sedam godina u
Mekki i Medini. Oni nisu -- sedam godina -- dozvolili hadžijama ehli sunneta da uđu u Mekku. Oni su
prekrili Kabu sa dva crna prekrivača zvana kajlan. Oni su zabranili pušenje nargile. Oni su puno tukli i
batinali one koji su je pušili. Stanovnici Mekke i Medine ih nisu voljeli i bježali su od njih.

Ejjub Sabri paša rahime-hullahu teala je ovako opisao mučenja nad mekkanskim muslimanima u prvom
dijelu njegove knjige Mir’at-ul-Haremejn koja je izdata 1301./1883. godine:

“Mučenja koja su sprovođena svake godine nad muslimanima u blagoslovljenom gradu Mekki (Mekke-i
mukerreme) i hadžijama su bila toliko teška da ih je nemoguće detaljno opisati.

Saud, vođa bandita (razbojnika, otpadnika, hajduka), je često slao pisma šerif-Galib-efendiji, emiru
Mekkanlija. Iako je Sa’ud nekoliko puta opsjedao Mekku on se nije mogao probiti u nju sve do
1218./1802. godine. Šerif Galib-efendi je sa guvernerom Džidde, 1217. godine, okupio vođe hadžijskih
karavana iz Damaska i Egipta. On im je rekao, ‘Razbojnici su naumili da napadnu na blagoslovljeni grad
Mekku. Ako mi pomognete mi možemo uhvatiti njihovog vođu Sa’uda.’ Međutim, njegov prijedlog nije
prihvaćen. Šerif Galib-efendi je onda imenovao svog brata šerif-Abdulmu’ina da bude njegov zamjenik
a on je onda otišao u Džiddu. Šerif Abdulmu’in je, kao emir Mekke, poslao Sa’ud-bin-Abdul’azizu
1218. godine pet alima ehli sunneta -- koji su se zvali Muhammed Tahir, sejjid Muhammed Ebu Bekir,
Mir Gani, sejjid Muhammed Akkas i Abdulhafiz Adžemi -- kao delegaciju dobre volje i oprosta. Sa’ud
je to prihvatio i otišao je sa njegovim vojnicima u Mekku. On je postavio Abdulmu’ina kao glavnog
zastupnika (kajmakama) oblasti. On je naredio da se sva turbeta i mezarevi poruše. Po vehabijskom
vjerovanju stanovnici Mekke i Medine nisu ibadetili (molili) Allaha dželle-šanuhu. Oni su (po njihovom
vjerovanju) obožavali turbeta. Oni su rekli da će oni, ako su turbeta i grobovi porušeni, ispravno
obožavati Allaha. Prema Muhammed-bin-Abdulvehhabu su svi muslimani -- koji su umrli od 500./1106.
godine -- umrli kao kafiri i mušrici. Njemu je otkriven pravi islam. One, koji su postali vehabije, nije
dozvoljeno zakopavati kod grobova prethodno umrlih mušrika (kako je on oslovljavao prave
muslimane).

Sa’ud je napao na Džiddu da je zauzme i uhvati šerifa Galib-efendiju rahmetullahi alejh. Međutim,
stanovnici Džidde su, zajedno sa osmanlijskim vojnicima, hrabro potukli neprijatelja i natjerali Sa’udove
razbojnike u bijeg. Sa’ud je sakupio razbojnike bjegunce i vratio se u Mekku.

Iako je šerif Abdulmu’in-efendi rahime-hullahu teala nastojao da bude ljubazan prema vehabijama, sa
ciljem da zaštiti mekkanske muslimane od pokolja i mučenja, surovosti i pljačkanja obijesnih vehabija
su se svakodnevno povećali. Kada je šerif Abdulmu’in-efendi vidio da ljubaznost i lijepa riječ nisu način
za dobre odnose, on je poslao poruku šerif-Galib-efendiji u kojoj je rekao da se Sa’ud ulogorio u Mekki
sa njegovim vojnicima na mejdanu (prostoru zvanom) Mu’alla i da bi, ako bi ih on napao sa malim
brojem vojnika, bilo moguće uhvatiti Sa’uda.

Kada je šerif Galib-efendija primio poruku on je uzeo sa sobom i sa guvernerom Džidde, Šerif pašom,
izvjesne istaknute vojnike i po noći napao na vehabije u Mekki. On je opkolio njihove šatore, međutim,
Sa’ud im je živ utekao. Njegovi vojnici su rekli da će predati svoje oružje ako će im biti oprošteno i ako
će njihove želje biti uslišane. Tako je blagoslovljeni grad Mekka bio spašen od ovih zalima. Ovaj uspjeh
je prepao vehabije u Taifu koje su se predale bez krvoprolića. Zalim Osman Mudajiki je pobjegao sa
svojim ljudima u planine Jemena. Kada je šerif Galib-efendija vidio da su oni, koji su istjerani iz Mekke,
počeli da pljačkaju seljake i članove plemena po pokrajinama šerif Galib-efendi rahmetullahi alejh je
poslao glasnike plemenu Beni Sakif i naredio, ‘Idite u Taif i napadnite na vehabije! Sve što osvojite
uzmite, vaše je!’ Pleme Beni Sakif je napalo na Taif i osvetilo se pljačkašima. Na ovaj način je je takođe
i Taif bio spašen.

Osman Mudajiki je sakupio po jemenskim planinama neuke divljake, seljake, i sa vehabijama, koje je
usput sreo, je opsjeo Mekku. Stanovnici Mekke su tri mjeseca puno brinuli i patili. Iako je šerif Galib-
efendija pokušao deset puta da se probije kroz opsadnike on je bio neuspješan u svojim pokušajima.
Zalihe hrane su bile iscrpljene. Cijena hljeba se popela na pet rijala a putera na šest rijala po oki (1.2
kg.), međutim, kasnije nije niko ništa prodavao. Muslimani su morali jesti mačke i psetinje kojih se
kasnije takođe nije moglo naći. Oni su morali jesti lišće i travu. Kada više nije ništa ostalo grad Mekka
se predao Sa’udu pod uslovom da on ne muči i ne ubija stanovnike. Ovaj put to nije bila šerif-Galib-
efendijina greška. Ali, da je on ranije zatražio pomoć od plemena koja su bila saveznici, on ne bi došao u
ovakvu situaciju. U stvari, Mekkanlije su molile šerif-Galib-efendiju, ‘Ako dobiješ pomoć od
savezničkih plemena koja nas vole, mi možemo do vremena hadža pružati otpor, a onda, kada dođu
egipatske i damaske hadžije mi ih možemo savladati.’ Šerif Galib-efendi im je odgovorio, ‘Ja sam to
mogao uraditi ranije ali sada je nemoguće’, i tako priznao svoju raniju grešku. Ni on se nije takođe nije
htio predati ali su mu Mekkanlije rekle, ‘Gospodine, i tvoj je mubarek predak, Resulullah sallallahu
alejhi ve sellem, takođe napravio sporazum sa njegovim neprijateljima. Molimo vas da se i vi takođe
nagodite sa neprijaljem i da nas oslobodite od ovih briga. Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je
poslao hazreti Osmana [iz Hudejbije] plemenu Kurejš u Mekki da napravi sporazum.’ Šerif Galib-efendi
je odvratio narod od ove ideje predaje sve do zadnjeg časa i nije mogao ići u sporazum. Kada narod više
nije mogao izdržati ovu poteškoću on je popustio, na prinudu jednog vjerskog čovjeka koji se zvao
Abdurrahman. Sa šerif-Galib-efendijine rahmetullahi alejh strane je bilo jako razumno što je poslušao
Abdurrahmana, i uzeo njega kao posrednika da spriječi Sa’uda da ne muči muslimane. On je takođe i
osvojio ljubav Mekanlija i vojnika na taj način što je rekao, ‘Ja sam nerado popustio. Ja sam planirao da
čekam do hadža.’

Poslije kapitulacije, Abdul’aziz, Sa’udov sin (Sa’ud bin Abdul’aziz), je ušao u Mekku. On je prekrio
Veličanstvenu Kabu (Ka’be-i muazzam) jednom običnom krpom. On je otpustio šerif-Galib-efendiju
rahmetullahi alejh. On je napadao tu i tamo, kao firaun, i mučio svijet na jedan nezamisliv način. Šerif
Galib-efendi je, pošto od Osmanlija nije došla pomoć, bio uvrijeđen. On je širio glasine da je razlog za
pad Mekke bila iscrpljenost Osmanlijske države. On je huškao Sa’uda da ne dozvoli egipatskim i
damaskim hadžijama ulazak u Mekku sa ciljem da izazove Osmanlijsku državu da ona krene u akciju
protiv vehabija.

Ove šerif-Galib-efendijine riječi (tj. njegovo jadikovanje što Osmanlije nisu poslale pomoć) je još više
razjarilo Sa’uda. On je još i više povećao mučenja. On je mučio i ubio većinu alima ehli sunneta i
istaknutih i bogatih ljudi u Mekki. On je prijetio onima koji nisu izjavili da su vehabije. Njegovi ljudi su
vikali po čaršijama, pazarima, i sokacima, ‘Uđite u (tj. primite) Sa’udovu vjeru! Zaštitite se u njegovoj
ogromnoj sjenci!’ On je tjerao muslimane da prihvate Muhammed-bin-Abdulvehhabovu vjeru. Broj
jakih vjernika koji su mogli zaštititi hak din i pravi mezheb se, kao i u pustinji, jako smanjio.

Kada je šerif Galib-efendi vidio ovo bijedno i žalosno stanje -- i shvatio da bi takođe i sam islam mogao
biti iskorijenjen i u Hidžazu i u mubarek gradovima, isto kao što je iskorijenjen u arabijskoj pustinji --
on je poslao Sa’udu poruku u kojoj mu je rekao, ‘Ti se ne možeš oduprijeti osmanlijskoj vojsci koja će
biti poslana iz Istanbula ako poslije hadža ostaneš u Mekki. Ti ćeš biti uhvaćen i ubijen. Ne ostaj u
Mekki poslije hadža. Bježi!’ Ova poruka nije pomogla. Ona je samo izazvala još i veći Sa’udov bijes i
divljaštvo i mučenje muslimana.

U vrijeme ovog perioda tiranije (zuluma) i mučenja Sa’ud bin Abdul’aziz je upitao jednog alima ehli
sunneta, ‘Je li hazreti Muhammed alejhisselam živ u svom mezaru? Ili, je li on, kako je podesno sa
našim vjerovanjem, mrtav kao i svaka druga mrtva osoba?’ Alim mu je odgovorio, ‘Resulullah
sallallahu alejhi ve sellem je živ na način koji mi ne možemo razumjeti.’ Sa’ud mu je postavio ovo
pitanje zato što je očekivao odgovor na osnovu kog bi ga mogao lakše mučiti do smrti. ‘Onda nam
dokaži da je on živ u svom grobu da ti mi možemo vjerovati. Ako nam ti odgovoriš neprimjerno, mi
ćemo shvatiti da ti tvrdoglavo odbijaš moju vjeru i ja ću te ubiti,’ rače mu Sa’ud. Alim ehli sunneta mu
je ovako odgovorio, ‘Ja se neću truditi da te uvjerim iznoseći ti nešto što nije u vezi sa tim pitanjem.
Hajmo zajedno u Medinu (Medine-i munevveru)! Mi ćemo Stati pred prozor Muvadžehe-i se’adet. Ja
ću mu nazvati selam. Ako mi on odgovori na moj selam ti ćeš vidjeti da je naš efendija Resulullah živ u
njegovom grobu sreće (kabr-i seadetu), i da on čuje, i odgovara onima koji mu nazivaju selam. Ako nam
on ne odgovori na moj selam shvatiće se da sam ja lažov. Ti me onda možeš kazniti kako hoćeš.’ Kada
je Sa’ud čuo ove riječi on je pustio alima ehli sunneta. Jer, da je on uradio onako kako je alim ehli
sunneta predložio, on bi prema svom sopstvenom vjerovanju postao kafir ili mušrik. On je bio zapanjen.
Jer, on nije bio dovoljno učen da odgovori na taj odgovor. On je oslobodio alima da on ne bi dobio loš
ugled. Međutim, on je naredio jednom vojniku da ga ubije i kada ga ubije da mu odmah dojavi da je
ubijen. Ali, po Allahovom dželle-šanuhu takdiru (predodređenju, sudbini), ovaj vehabijski vojnik nije
uspio naći pogodnu priliku da ubije ovu odličnu osobu (zata). Ove strašne vijesti su doprle do ušiju te
odlične osobe-mudžahida, koji se onda iselio iz Mekke, misleći da za njega više nije bi dobro da živi u
Mekki.

Kada su do Sa’uda doprle riječi o iselenju ovog odličnog čovjeka-mudžahida, on je za njim poslao
plaćenog ubojicu (katila, atentatora). Plaćeni ubojica je putovao i dan i noć misleći da će on, ako ubije
jednog pripadnika ehli sunneta, zaraditi veliki sevab. On je sustigao ovog zata-mudžahida, ali je vidio da
je on preselio na ahiret prirodnom smrću malo prije nego što je on došao. On je privezao zatovu devu za
drvo i otišao do bunara da izvadi vode. Kada se vratio nazad vidio je da je tijelo nestalo i da je samo
deva ostala. On je otišao Sa’udu i ispričao mu šta se desilo. Sa’ud mu je rekao, ‘O da! Ja sam usnio tog
čovjeka kako on uzlazi na nebo uz učenje zikira i tesbihata. Neki sa nurli (svijetlim) licima su rekli da se
on diže na nebo zbog njegovog ispravnog vjerovanja u Poslanika pretkijametskog doba (ahir-i-zemana)
sallallahu alejhi ve sellem.’ Vehabija je potom odmah rekao, ‘Ti si mene poslao da ubijem jednog takog
mubarek odličnjaka (zata)! I ti, sada, ne ispravljaš svoje vjerovanje, iako si vidio da ga je Allah dželle-
šanuhu obasuo Svojim dobročinstvom (ihsanom),’ i onda ga je ispsovao. On je došao na tevbe. Sa’ud
nije poslušao tog čovjeka. On je postavio Osmana Mudajikija da bude guverner Mekke i otišao je u
Der’ijju.

Sa’ud bin Abdul’aziz je živio u Der’ijji. On je takođe zauzeo i blagoslovljenu Medinu (Medine-i
munevvere). On je kasnije krenuo u Mekku sa onima koji su htjeli da idu na hadž i koji su mogli dobro
hodati. Vjerski ljudi koji su hvalili i širili vehabizam su ranije otišli. Oni su u petak 7. Muharrema
1221./1806. godine, u Mekki, u Mesdžid-i haramu, počeli čitati i objašnjavati knjigu koju je napisao
Muhammed bin Abdulvehhab. Ulema ehli sunneta ih je opovrgla. [Za detalje pogledajte knjigu Sejf-ul-
Džebbar, kolekciju pobijanja i opovrgavanja vehabizma od strane mekkanske uleme, koja je kasnije
izdata u Pakistanu. Ona je ponovo preštampana u Istanbulu 1395./1975. godine.] Sa’ud bin Abdul’aziz
je došao deset dana kasnije. On se smjestio u šerifovu Galib-efendijinu palaću koja se nalazila (na
mjestu koje se zove) Mualla. On je stavio jedan dio pokrivača koji je imao na sebi na Galib-efendiju u
znak prijateljstva. I šerif Galib-efendi je iskazao svoje prijateljstvo prema njemu. Oni su otišli u
Mesdžid-i Haram i zajedno obavili tavaf oko Ka’be (Ka’be-i muazzama).

U međuvremenu je došla vijest da se karavan sa damaskim hadžijama približavao Mekki. Sa’ud je

poslao Mes’ud-bin-Mudajikija da ih susretne i da im kaže da im neće biti dozvoljeno da uđu u Mekku.
Mes’ud je susreo karavan i rekao, ‘Vi niste poštovali prethodni sporazum. Sa’ud bin Abdul’aziz vam je
naredio po Salih-bin-Salihu da ne dolazite sa vojnicima. Zašto ste došli sa vojnicima? Vi ne možete ući
u Mekku zato što niste poslušali naređenje.’ Emir karavana, Abdullah Paša, je poslao Sa’udu Jusuf-pašu
da od njega zatraži oprost i dozvolu. Sa’ud je rekao, ‘Paša! Da se ja ne bojim Allaha ja bih vas sve
pobio. Donesi mi torbe sa zlatom koje ste namjerili da podijelite stanovnicima Haremejna i arapskim
seljanima i odmah se vratite nazad! Ja vam ove godine zabranjujem hadž!’ Jusuf paša mu je predao
torbe sa zlatom i vratio se nazad.

Šokantne vijesti o damaskom karavanu, o njegovom sprečavanju da obavi hadž, su se raširile po

muslimanskom svijetu. Mekkanski muslimani su plakali i jadikovali jer su mislili da će takođe i njima
biti zabranjeno da odu na mejdan (tj. veliki prazni prostor koji se zove) Arefat. Sljedeći dan im je bila
data dozvola da odu na Arefat ali im je bilo zabranjeno da idu na mahfe i that-i revane. Svako je, pa čak
i alimi i sudije (hakimi), išao na Arefat na magarcu ili na devi. Na Arefatu je jedan od vehabija održao
hutbu umjesto mekkanskog kadije. Oni su se poslije hadža vratili u Mekku.

Sa’ud je dao otkaz kadiji Mekke, Hatib-zade Muhammed-efendiji, i umjesto njega je postavio kao kadiju
jednog vehabiju koji se zvao Abdurrahman. Abdurrahman je pozvao Muhammed-efendiju i mullu
Medine Su’ada bega, i Ataji-efendiju nakiba (predstavnika šerifa u Mekki) i postavio ih da sjednu na
pod, na jednu krpu. On im je onda rekao da izraze bej’at (ili bi’at) Sa’udu (tj. da mu se zakunu na
poslušnost i na vjernost). Ovi alimi su učinili musafehu (tj. rukovali) izgovorivši ‘la ilahe illallah
vahdehu la šerike leh’, u skladu sa vehabijskim vjerovanjem, i opet sjeli na pod. Sa’ud se nasmijao i
rekao, ‘Ja vam zapovijedam da vi, i damaski karavan, budete pod zaštitom Salih-bin-Saliha. Salih je
jedan od mojih dobrih ljudi. Ja mu vjerujem. Ja vam dozvoljavam da odete u Damask pod uslovom da
platite 300 kuruša za svaku mahfe devu i zaprežnu devu i 150 kuruša za svakog magarca. Za vas je
velika blagodat da možete otići u Damask po tako niskoj cijeni. Vi možete putovati srećno i udobno pod
mojom zaštitom. Sve hadžije će putovati pod ovim uslovima. A to je moja pravda. Ja sam napisao pismo
osmanlijskom sultanu, hazret-i-Selim-hanu Trećem [rahmetullahi alejh]. Ja sam od njega zatražio da
zabrani gradnju turbeta na grobovima, klanje kurbana za mrtve, i činjenje dove preko njih.’

Sa’ud je ostao četiri godine u Mekki. Muhammed Ali paša, guverner Egipta, je po zapovijedi
osmanlijskog sultana Mahmud-Adlija, rahmetullahi teala alejhima, došao u Džiddu. Egipatske snage,
koje je on poslao iz Džidde i Medine, su, poslije krvave bitke, zajednički istjerale Sa’uda iz Mekke.”

Vehabije u Medini
40 - Sedamdeset peti islamski halifa i deseti osmanlijski sultan Sulejman han Prvi, rahmetullahi alejh,
je obnovio zidove oko blagoslovljenog grada Medine (Medine-i munevvere). U roku od 274 godine
banditi nisu nikada napali na grad radi njegovih jakih zidova. Muslimani su živjeli u gradu u miru i
udobnosti. Međutim, oni su u početku 1222./1807 godine pali u Sa’udove ruke.

Kada je Sa’ud zauzeo Mekku mukarremu i sela oko nje on je poslao pljačkaše koje je iskupio po selima
u Medinu. On je imenovao dva brata, Bedaja i Nadija, da budu zapovjednici pljačkaša. Oni su putem
opljačkali muslimanska sela i prolili mnogo muslimanske krvi. Većina sela oko Medine su bila
zapaljena i porušena. Muslimani koji su slijedili pravi put, koji su pokazali alimi ehli sunneta, su
opljačkani i ubijeni. Toliko sela je popaljeno, i toliko muslimana je ubijeno, da (njihov broj) nije niko
bio u stanju da približno procjeni. Stanovnici sela oko Medine su prihvatili vehabijska vjerovanja iz
straha da ne budu opljačkani, mučeni i ubijeni. Oni su postali Sa’udove sluge i robovi. Sa’ud je poslao
pismo po Salihu bin Salihu u kom je oslovio medinske muslimane.
Sljedeće je prijevod Sa’udovog pisma koje je on napisao muslimanima Medine:

“Ja počinjem sa imenom Onog koji je Posjednik (Malik) Sudnjega dana. Neka znaju alimi, činovnici, i
trgovci Medine, da su mir (huzur) i udobnost (rahatluk) samo za one koji prihvate uputu (hidajet). O
stanovnici Medine! Ja vas pozivam u pravu vjeru. Značenje devetnaestog ajeta sure Al-i Imran kaže,
‘Kod Allaha je prava vjera jedino islam. Vjere onih, koji prihvate bilo koju drugu vjeru osim
islama, neće biti primljene. Oni će na Sudnjem danu biti na gubitku!’ Ja hoću da vi znate o mojim
osjećanjima prema vama. Ja volim i vjerujem stanovnicima Medine. Ja želim da dođem u Resulullahov
grad i živim sa vama. Ako me vi poslušate, i ako se pokorite mojim zapovijedima, ja vas neću mučiti i
zabrinjavati. Stanovnici grada Mekke uživaju, od dana kada sam ja ušao u Mekku, moju ljubaznost i
dobročinstvo. Ja hoću da vi ponovo postanete muslimani. Ako se pokorite mojim zapovijedima vi ćete
biti osigurani od pljačke, smrti, i mučenja. Allah će vas zaštititi a ja ću biti vaš zaštitnik. Ja šaljem ovo
moje pismo po mom pouzdanom čovjeku Salihu bin Salihu. Pažljivo ga pročitajte. Odlučite sa njim!
Njegova riječ je moja riječ.”

Ovo pismo, koje je došlo sa Salihom bin Salihom, je jako prepalo Medinjane. Oni su čuli za masakre i
mučenja koji su se prije nekoliko dana desili taifljanskim ženama i djeci rahmetullahi teala alejhim
edžma’in. Oni su se ježili od straha. Oni nisu mogli reći ni “ne” ni “da” na Sa’udovo pismo. Oni nisu
mogli predati niti svoje živote niti vjeru.

Kada je vođa razbojnika (hajduka, otpadnika), izdajnik Bedaj, vidio da ne dolazi odgovor na pismo on je
napao na Jenbu’, luku grada Medine. Kada je zauzeo Jenbu’ on je opsjeo Medinu i oštro napao napad
na bedemsku kapiju Anberijje. Upravo na taj dan su pristigle damaske hadžije sa njihovim vođom
Abdullah pašom. Kada su oni vidjeli da je grad pod opsadom, hadžije i popratni vojnici su počeli da
ratuju protiv razbojnika. Za dva sata krvave borbe je ubijeno oko 200 razbojnika. Ostatak bandita se
razbježao.

Muslimani u Medini su uživali mir do momenta kada je Abdullah paša završio svoje dužnosti hadža.
Međutim, čim su damaske hadžije otišle izdajnik Bedaj je opet opsjeo grad. On je zauzeo Kubu, Avali i
Kurban. On je u tom dijelu napravio dva utvrđena bedema. On je presjekao putove koji vode u grad i
porušio vodovod koji se zvao Ajn-i zerka. Muslimani su na taj način ostali bez hrane i vode.

MUDŽIZA: Kada je vodovod Ajn-i zerka bio porušen, i kada su zalihe vode iscrpljene, nivo vode u
bunaru (koji se zove) Bagće-tur-Resul u Resulullahovoj alejhisselam džamiji (Mesdžid-i Nebi) se
povećao a njegova tvrdoća i slankavost su iščezli. Nijedan musliman nije bio žedan. Ovaj bunar je ranije
bio poznat po svojoj slankastoj vodi.

Opsada se nastavila mjesecima. Muslimani su pretrpjeli velike brige u nadi da će damaske hadžije opet
doći i opet ih izbaviti. Damaske hadžije su na kraju došle ali im je vođa karavana, Ibrahim paša, rekao,
“Predajte im grad”, pošto on nije imao dovoljno naoružanih boraca da se bori protiv njih. Muslimani su
mislili da je Ibrahim paša pregovarao sa Bedajem, i da se sa njim dogovorio, i dobio od njega obećanje
da muslimani neće biti mučeni i povrijeđeni. Oni su poslali Sa’udu pismo po jednom savjetu koji se
sastojao od četiri predstavnika, čija su imena bila, Muhammed Tajjar, Hasan Ćavuš, Abdulkadir Iljas i
Ali.
Prijevod pisma: “Mi ti šaljemo naše poštovanje i selame. Da ti Allah dželle-šanuhu dadne uspjeh u
tvojim poslovima koji su u skladu sa Njegovim zadovoljstvom! O šejhu Sa’udu! Ibrahim paša, emir
damaskih hadžija, je došao. On je vidio da je Beday opkolio grad, blokirao puteve i ukinuo vodu. On je
upitao za razlog i naučio da si to ti naredio. Mi se nadamo da ti ne gajiš zle namjere prema stanovnicima
Medine, da nemaš podatke o ovim nedoličnim i zlim događajima. Mi, istaknuti stanovnici Medine, smo
se sastali i odlučili smo da te informišemo o događajima šta nam se dešavaju. Mi smo jednoglasno
izabrali četiri najbolje i najčišće osobe koje šaljemo tebi kao glasnike. Mi činimo Allahu dželle-šanuhu
dovu da će nam se oni vratiti sa dobrim i veselim vijestima.”

Kada je Sa’ud pročitao pismo, on se krvnički ponijeo prema glasnicima, i nije se stidio da kaže da je
jako ljut, i da je neprijateljski raspoložen prema stanovnicima Medine. Glasnici su ga puno molili da im
oprosti. Oni su se, preklinjući ga, bacili pred njegova pogane noge. Ali, on im je rekao, “Ja iz vašeg
pisma razumijem da vi ne želite da budete pokorni mojim naređenjima, da nećete da prihvatite moju
pravu vjeru, i da me pokušavate prevariti vašim sladunjavim riječima zato što su vas pritisli žeđ, glad i
brige, i da me molite samo da se otarasite tih briga. Ne postoji drugi put osim da radite ono što ja hoću.
Ako se vi budete pretvarali da prihvatate moja naređenja, a govorili loše ili radili kako ne treba, ja ću vas
toliko napatiti, kao što sam napatio stanovnicike Taifa, da ćete ječati i nestati.” On je nasilu natjerao
muslimane da odustanu od njihovih mezheba.

Pokvareni i otpadnički uslovi, koje je Sa’ud izdiktirao medinskim glasnicima, su detaljno zapisani u
knjizi koja se zove Tarih-i vehhabijjan.

Kada su medinski glasnici silom prihvatili Sa’udova naređenja oni su se vratili u Medinu. Medinjani su,
skamenjeni ovim događajima, prihvatili protiv volje (uslove), kao kad se neko uhvati za zmiju kada
padne u vodu. Oni su predali tvrđavu Medine sedamdesetorici Bedajevih ljudi onako kako je to
zahtijevao uslov broj sedam u sporazumu. Jedan od uslova sporazuma je bio da se u Medini sruše sva
turbeta. Oni su nerado ispunili taj uslov, da ne budu mučeni. Iako su oni to nerado učinili ova njihova
djela su proizvela jako loše posljedice.

Iz istanbula nije došao odgovor na pisma u kojima je tražena pomoć. Stanovnici Medine su živjeli tri
godine u mukama i teroru. Kada su izgubili svu nadu u pomoć od Istanbula oni su napisali pismo
Sa’udu, u kom su od njega tražili oprost i milost, koje su poslali u Der’ijju po Husejnu Šakiru i
Muhammedu Segajiu. Ali, Sa’ud nije primio glasnike jer je čuo da su stanovnici Medine ranije tražili
pomoć od Istanbula. On je krenuo za Medinu sa velikom grupom razbojnika (hajduka, otpadnika) sa
ciljem da još više poveća njegovu surovost i tlačenje (torturu) nad stanovnicima Medine koji su već tri
godine živjeli u nevolji i mukama.

Svi divljaci i seljaci arabijske pustinje su priznali Sa’uda kao vladara Nedžda. Ovaj glupan (ahmak) i
nitkov je ovako potpisivao pisma koja je tu i tamo slao, “Imam-ud-Der’ijje-til-medždijje vel-ahkam-
id-da’vetin Nedždijje”.

Sa’ud je, čim je ušao u Medinu, naredio turbedarima (čuvarima turbeta koji se brinu o njegovom
održavanju i čistoći) da oni sami sobom sruše turbe. Iako su muslimani već porušili mnoga cijenjena
turbeta, kako je to zahtijevao treći uslov u sporazumu koji su oni prihvatili prije tri godine, oni se nisu
usuđivali da taknu nekolicinu turbeta za koje su znali da su velika i blagoslovljena (mubarek). Turbedari
(hizmečije) ovih turbeta su počeli da ih plačući i jadikujući ruše. Turbedar hazreti Hamzinog radijallahu
anh turbeta je rekao da je on jako star i da on ne može ništa učiniti. Sa’ud je naredio jednom svom robu
izdajniku da poruši turbe. Taj se popeo na kubbe i počeo da ga ruši, ali je pao i umro a pogani Sa’ud je
odustao od rušenja hazreti Hamzinog turbeta. Ali, on je skinuo njegova vrata. On je poslije nadgledanja
ovog njegovog pokvarenog i bestidnog djela održao govor na jednom otvorenom prostoru (mejdanu)
koji se zove Menaha. On je rekao da mu se stanovnici Medine neće da pokoravaju, i da su iz straha
postali munafici, i da hoće da nastave da i dalje budu mušrici kao što su i prije bili. On je dodao, jednim
ružnim i drskim glasom, da oni, koji hoće da se sklone u tvrđavu moraju da pokažu poniznost i da će
oni, koji ne dođu, osjetiti “vehabijsku pravdu” koja se desila u Taifu.

Kada su se kapije tvrđave zatvorile, i kada je oglašeno na svakoj ulici da se narod mora da iskupi na
Menaha mejdanu, svi su bili prestrašeni. Oni su pretpostavljali da će i oni, kao i Taifljani, biti mučeni do
smrti. Oni su poljubili djecu u oči, i oprostili sa ženama, i međusobno halalili, i onda otišli na Menaha
mejdan. Muškarci i žene, sakupljeni u dvije odvojene grupe, i glava sagnutih prema svijetloj (nurli)
kupoli (kubbetu) Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem blagoslovljenog (mubarek) turbeta.
Blagoslovljeni grad Medina (Medine-i munevvere) nije nikad prije preživjela jedan tako tužan dan.
Sa’ud je bio razjaren i bijesan. On je bio zaslijepljen mržnjom prema muslimanima. Ali, Allah dželle-
šanuhu je sa Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem bereketom zaštitio grad Medinu, da ne bude
obojen krvlju. Nakon svih nepristojnih vrijeđanja muslimana, i prostačkih riječi koje su oprečne sa
pristojnim ponašanjem (edebom) i stidom, Sa’ud je naredio njegovim razbojnicima da se smjeste u
tvrđavu Medine. On je imenovao Hasana Ćavuša, jednog od nitkova u koje je imao najviše povjerenja,
da bude guverner Medine, a on se onda vratio u Der’ijju. On je u vrijeme hadža opet došao u Medinu,
poslije obavljanja hadža u Mekki. Kada se damaski karavan udaljio dva-tri dana od Medine Sa’ud je
izašao u sudnicu (zgradu suda) iz svoje jazbine. On je, bez da mu imalo zatitra njegovo crno i kameno
srce, dozvolio njegovim banditima da opljačkaju i pokradu skupocjene poklone - umjetnička djela od
neprocjenjive istorijske vrijednosti; neprocjenjiva umjetnička remekdjela ukrašena zlatom, dijamanatima
i dragim kamenjem; i odabrane kopije Kur’ani kerima i izvanrednih (rijetkih) knjiga, koje su držane u
Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem blagoslovljenom (mubarek) turbetu i riznici Poslanikove
alejhisselam džamije (Mesdžid-i Nebevi) - koje su, u preko hiljadu godina, iz cijeloga islamskoga
svijeta, dobrovoljno i dragovoljno poslali muslimanski sultani, komandanti islama, umjetnici (zanačije)
islama i alimi islama. Vatra mržnje protiv muslimana se u njemu nije ugasila čak ni poslije ove njegove
nepristojnosti (edepsuzluka) i nitkovluka (alčakluka). On je nastavio sa rušenjem preostalih turbeta
Ashaba kiram i šehida. Iako je on pokušao da poruši kubbe Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem
mubarek turbeta (Hudžre) plačevi i preklinjanja muslimana su ga naveli da on odustane. Međutim, on je
porušio Šebke-i se’adet ali, srećom, nije taknuo zid. On je naredio da se oko Medine poprave zidovi. On
je iskupio u Resulullahovoj sallallahu alejhi ve sellem džamiji (Mesdžid-i Nebi) stanovnike Medine. On
je zatvorio kapije džamije i sa ćursa (kursije, govornice sa koje se drži propovijed (vaz) u džamiji)
održao sljedeći govor. On je ovako rekao:

“O džematu! Ja sam vas sazvao ovdje da vas nasavjetujem i upozorim da se pokoravate mojim
naređenjima. O stanovnici Medine! Vaša vjera je sada upotpunjena. Vi ste postali muslimani. Vi ste
zadovoljili Allaha. Nemojte više nikad da se divite krivoj (pokvarenoj) vjeri vaših očeva i djedova!
Nemojte Allahu činiti dovu da im se smiluje (da im podari rahmet)! Oni su bili mušrici. Ja sam objasnio
u knjigama, koje sam dao vašim vjerskim ljudima, kako vi morate ibadetiti Allaha i kako Mu morate
upućivati dovu. Vi morate znati da su, ako ne poslušate moje vjerske ljude, vaše imovine, djeca, žene i
krv mubah mojim vojnicima! Oni će vas sve okovati u lance i mučiti do vaše smrti. U vehabizmu je
zabranjeno stajati skrušeno pred Poslanikovim sallallahu alejhi ve sellem turbetom i izgovarati salat i
selam, onako kako su to vaši djedovi uobičajavali činiti. Vi ne smijete stajati pred turbetom već samo u
prolazu, dok se udaljavate, reći ‘Esselamu ala Muhammed’. Prema idžtihadu našega imama
Muhammeda bin Abdulvehhaba, za Poslanika je dovoljno toliko poštovanja.”

Sa’ud je - nakon što uradio mnoge nepristojne i proste klevete, koje se mi ovdje ne bi usudili ni navesti -
dozvolio da se otvore kapije Džamije sreće (Mesdžid-i se’ade). On je imenovao svog sina Abdullaha da
on bude guverner Medine i onda je otišao u Der’ijju. Poslije toga, za Abdullaha bin Sa’uda nije bilo
granice za proganjanje medinskih muslimana. Saud je sproveo engleske planove, koji su bili
pripremljeni u Londonu, sa engleskim oružjem, zlatom, i njihovim naređenjima.