Dvije rasprave o vladi djelo su Johna Lockea iz područja filozofije politike.

U tom djelu Locke nudi svoje objašnjenje funkcije i nastanka države, zakonodavne,
izvršne i sudske vlasti, privatnog vlasništva, građanskih prava i obveza. Njegova
teorija ima ulogu opravdavanja pokušaja svrgavanja kralja i uspostave vladavine u
kojoj bi ovlasti vladajućeg bile ograničene ustavom. Naime u vrijeme kada je djelo
objavljeno ono daje legitimitet revoluciji vigovaca, koji su bili protiv kralja i
protiv konzervativizma. Imajući u vidu cjelokupnu situaciju Locke se suprotstavlja
teorijama koje su u to vrijema dominantne, teorije o postanku države prema kojima
suveren ima apsolutnu vlast i vlast o postanku građanskog društva. Zalaže se za
državu u kojoj bi bila osigurana sloboda individue i prava razuma, a po njegovom
mišljenju takva je ustavna monarhija, s pravom naroda da se silom odupre nasilju
onih koji su na vlasti. U ovom djelu on s liberalističkog stajališta iznosi kritiku
apsolutističke teorije države, autora Sir Roberta Filmera i Thomasa Hobbesa, koje
su u Lockeovo vrijeme bile najraširenije.
Postavke

Locke dokazuje da pravo vladanja nije zajamčeno božanskom objavom, nije ni

nasljedno već proizlazi iz ugovora između ljudi i tada se na temelju toga vlast
prenosi na određenu osobu ili skup ljudi. Nadalje tvrdi da se izravno iz teksta
Svetog pisma ne vidi da je Adamu Bog dao pravo vladanja nad drugim ljudima i da
nije to pravo mogao prenjeti na svoje potomstvo. Još je teži pokušaj otkriti tko je
pravi Adamov potomak.

Locke pravi razliku između političke vlasti i vladavine oca nad djetetom, muža nad
ženom i gospodara nad slugom. Kada nastoji objasniti nastanak političkog društva
polazišna točka mu je prirodno stanje koje ljudi svojevoljno napuštaju kako bi se
podvrgnuli vlasti, kaznama i zakonima. Za njega je prirodno stanje nešto poput
stanja dobre volje, mira, blagostanja i uzajamnog pomaganja. U njemu su svi ljudi
jednaki i imaju potpunu slobodu raspolaganja svojim posjedima, svojom osobnošću,
svojim postupcima, ali nemaju slobodu uništenja sebe ili drugih osoba. U prirodnom
stanju vlada prirodni zakon, a prekršiocem zakona se smatra onaj koji neopravdanom
primjenom sile ugrožava drugoga i dovodi se u stanje rata, ali postoji opasnost da
u takvoj situaciji ugrozi svoj život jer navodi napadnutog na obranu. Ljudi se
ponašaju po prirodnom zakonu ukoliko ne ugrožavaju slobodu drugih, a oni koji to
čine, bivaju spriječeni na vrijeme. Locke ističe racionalnost koja pobjeđuje stanje
rata i smatra ga oličenjem ljudske prirode, i na temelju racionalnosti čovjek je
sposoban prepoznati prirodni zakon, te postupa u skladu s njim.

Postoji značajna razlika između prirodnog stanja i stanja rata. Prirodno stanje
podrazumjeva da ljudi djeluju u skladu sa svojim umom, a rat je pak stanje koje
nastupa kada neka osoba postupi mimo granica svoga uma, samim time napusti prirodno
stanje i vrši zlo nad drugom osobom. Ta osoba čini nešto protuprirodno i ono što ne
nalaže racionalno mišljenje čovjeka. Prirodno stanje postoji ukoliko osoba ima
osiguranu slobodu i dok netko ne pokušava svoju volju nametnuti drugome i potčiniti
ga pod svoju vlast. Politička vlast ima pravo donositi zakone, a svrha te vlasti je
održavanje zajednice i imovine koja je u njenom vlasništvu. No, za njeno potpuno
razumijevanje potrebno je krenuti od temelja. Svi se ljudi nalaze u istom prirodnom
stanju koje nazivamo stanje savršene slobode, to stanje ujedno ne znači i stanje
samovolje, a čovjeka ono ograničava time što nema slobodu nanjeti zlo sebi ili bilo
kome drugome. Tako u prirodnom stanju postoji i prirodni zakon koji zabranjuje da
netko povređuje drugoga, polazeći od temeljne pretpostavke da su svi ljudi jednaki,
i na principu te jednakosti ničiji život nije manje važan te ne postoji pravo nekog
čovjeka da ubije drugoga.

To ujedno vrijedi za otimanje posjeda i oduzimanje nečije slobode. Ljudske

sposobnosti su slične tj. ne postoje značajne oscilacije sposobnosti između dvije
osobe pa iz toga zaključuje da ljudi ne mogu jedan drugoga podređivati. Kada ne bi
postojalo tijelo koje izvršava zakon ukoliko dođe do prekoračenja, cjelokupan
prirodni zakon ne bi imao smisla jer ne bi branio nevine. Kada to ne bi činio, ne
bi bilo razloga da čovjek poštuje zakon jer bi uvidio prednost prekršavanja zakona
bez ikakve kazne. Prekršitelj ima biti kažnjen, a čin kažnjavanja predstavlja
zakonito donošenje štete, i onaj koji kažnjava drugoga ima potpuno pravo na to i
neće biti zakonski prozivan zbog toga. Kažnjavana osoba upućuje na to da ona ne
živi po načelu koje nalaže racionalno postupanje, samim time predstavlja opasnost
za ostale ljude, a njegovo prekršavanje predstavlja pobunu protiv cijelog naroda
koje se obvezalo na poštivanje zakona. Pored prava da kazni prekršioca, žrtva ima
pravo i da traži odštetu od njega. Općenito pravo kažnjavanja nalazi se u rukama
osobe koja vlada i ona može pozivajući se na vlast odriješiti nečiju kaznu, ali ne
može istu tu osobu osloboditi kazne koju mu ima pravo odrediti nevina osoba koju je
oštetio, samo mu ona može eventualno oprostiti. Pravo koje posjeduje žrtva
počinitelja nepravde ide za dobrobit cijelog naroda. Čovjek koji je ubio drugog
čovjeka je objavio rat cijelom narodu jer se odrekao svoga uma i izvršio nasilje
nad jednom osobom, a njegov postupak daje ljudima pravo da ga ubiju. ”...i stoga
može da bude uništen kao lav ili tigar, kao jedan od ovih divljih zveri sa kojima
ljudi ne mogu da imaju društvo ni sigurnosti. I na tome se zasnivaju veliki zakoni
prirode:’Ko prolije krv čovječiju, njegovu će krv proliti čovjek.’” Ovom se izjavom
ubojicu spušta na razinu divlje, pohotne zvijeri koja djeluje u skladu sa
instinktima jer je lišena razuma, koji je karakterističan samo ljudima. Umjesto da
ljudi budu ponosni na svoju privilegiju, oni je zlorabe i posežu za niskim
nagonima, ubijaju jer misle da će tako nešto dobiti.

Različita odstupanja od zakona se na različite načine kažnjavaju. Kako bi se

spriječilo osvetoljubivo kažnjavanje i da se u tome ne bi prekoračila mjera, Bog je
uspostavio građansku vladu, a ona je tako postala regulirajuće sredstvo prirodnog
stanja. Ljudi su članovi prirodnog stanja, sve dok ga sami ne napuste i stupe u
političko društvo.

Ukoliko netko napadne nevinu osobu i nanese joj štetu, reći ćemo da je ta osoba
napadnuta, no ukoliko ona odgovori na napad razvija se stanje rata, jer nevini ima
pravo da uništi drugu stranu. Stanje mira se može uspostaviti tek kada napadač
ponudi pomirenje i odredi uvjete na koje će druga strana moći dobrovoljno pristati.
Jedan od bitnih razloga istupanja iz prirodnog stanja i priklanjanje društvu je
upravo pokušaj da se izbjegne stanje rata. U društvu se obraća autoritetu, onome
koji ima vlast i pozivanjem na njega se može doći do kompromisa. Ako ne postoji
vladar u društvu ljudi se pozivaju na Božje zakone i na taj način rješavaju
sporove. Čovjek je slobodan u društvu, a to mu daje pravo da niti jednoj osobi ne
može poslužiti kao rob. Svatko raspolaže svojom voljom i osobošću onako kako on to
želi. Uz ovu slobodu postoji i sloboda ljudi pod vladom, postoji određeno pravilo
po kojem se treba živjeti, ono je isto za sve pripadnike toga društva, pa u skladu
s time čovjek nije pod nikakvim ograničenjem, osim pod onim koje nalaže prirodni
zakon.

“Jer, čovjek budući da nema vlast nad svojim životom, ne može ugovorom ili
vlastitom saglasnošću da sebe učini nečijim robom, niti da sebe stavi pod
arbitrarnu vlast drugoga da mu on oduzme život kad mu je volja.” Stanje ropstva po
svojoj prirodi jedino je usporedivo sa stanjem rata, jer rob nije ništa drugo no
zakonit zarobljenik osvajača.

Prema Lockeu svako je vlasništvo opravdano time što je čovjek upotrijebio svoje
radne sposobnosti da pretvori dio zemlje u nešto korisno sebi i drugima. Na taj
način njegovo imanje doprinosi i zajednici u kojoj živi, ali uz uvjet da čovjek
nije samo za sebe uzeo imanje već da postoji i za druge. Ukoliko upotrijebimo rad
na zemlji koja već nakome pripada, u tom slučaju ona ne može biti naša. S toga on
naglašava prisvajanje tj. uspostavljanje autoriteta nad stvari koja prvobitno nije
ničija. No, Locke shvaća pravilo ljudi da u prirodnom stanju raspolažu blagodatima
svoga rada kao privatnim vlasništvo. Tako temelj privatnog vlasništva postavlja u
prirodnom pravu čovjeka da slobodno raspolaže sobom kao osobom i svojim radnjama.
Prekomjerno posjedovanje bi pak ugrozilo jednakost, ali svojom razboritošću ljudi
se uspjevaju oduprijeti toj opasnosti. Ideja vlasništva ja po svemu sudeći pravo na
posjedovanje nečega, a ideja nepravde je narušavanje tog prava. Ideja vlasti u
svojoj biti ima društvo u kojem se podvrgavamo izvjesnim pravilima koja ujedno
ograničavaju apsolutnu slobodu prirodnog stanja. Svijet je zajedničko dobro svih
ljudi te pošto smo svi rođeni jednaki, imamo jednaka prava glede uživanja u dobrima
koje nam život pruža. Mora postojati način kako bi to korisno upotrijebili, način
na koji ćemo te pogodnosti podrediti sebi prije nego li ona postanu vlasištvo
drugog čovjeka. Pošto je čovjekova osobnost isključivo njegovo vlasništvo, rad koji
proizlazi je također njegov, a timei rezultat toga rada pripada samo njemu. Rad je
ključna stvar kojom čovjek vrši selekciju na zajedničko i s druge strane privatno
vlasništvo. Mogućnost prisvajanja zahtjeva uvođenje privatnih posjeda koji su
uvedeni radi ponovnog uspostavljanja jednakosti. Iako smo svi rođeni jednaki ne
znači da trebamo imati jednaku površinu zemlje u vlasništvu, već znači da naš rad
jednako vrijedi da ćemo za isti napor biti jednako nagrađeni. Jednakost po rođenju
nije isto što i jednakost po dobitku već znači da nam se svima pruža ista prilika
da napredujemo u životu. Našim radom doprinosimo zajedničkom dobru.

U situacijama kada čovjek postane pohlepan i prisvoji si količinu dobara koju ne

može iskoristiti, pa propadne, on je prekršio zakon. Povreda je u tome što je
prisvojio nešto što bi isto tako moglo biti vlasništvo njegovog susjeda, pošto svi
imaju jednako pravo da to dobro svojim radom prisvoje. Ukoliko na nešto
upotrijebimo više rada, taj će proizvod imati i veću vrijednost. U finalni proizvod
trebamo ubrojiti sav napor i rad proizvođača koji su proizveli dijelove i omogućili
da na kraju imamo proizvod koji ćemo upotrijebiti kao cjelinu. “Priroda i zemlja
same po sebi pružaju uglavnom bezvredne predmete. “ , svojim radom doprinosimo
unapređenju života. Nešto zakonski pripada čovjeku ukoliko je uzeto za postizanje
dobrobiti, u protivnom je pljačka. Da bi se spriječilo propadanje proizvoda koji su
služili kao sredstvo razmjene, uveden je novac kao trajno dobro, koje se vremenom
ne može pokvariti. Novac omogućava da se posjedi šire, a oni se zasigurno neće
širiti tamo gdje nema vrijednosti, nema osnovice na kojoj bi se novac zaradio.
Prije uvođenja novca, čovjek je radio manje jer nije bilo potrebe da radi i
proizvodi više jer bi proizvodi propadali, pošto ih ne bi stigao upotrijebiti.
Situacija se sada okrenula, čovjek radi više kako bi zaradio više novca, kojeg može
uštedjeti i ne mora brinuti da će prekršiti zakon ako ga pravovremeno ne potroši.
Pravo na vlasništvo zapravo proizlazi iz prirodnog zakona, ali postoji izvjesna
regulacija onoga što se može prisvojiti. Prema toj regulativi je postignut balans
prirodnog stanja, a vlasništvo je prisutno u umjerenoj količini. No, prirodna
ravnoteža lakše je primjenjiva na vremena kada je populacija na Zemlji bila znatno
manja i kada ograničenja vlasništva nisu bila toliko bitna te je svatko mogao
prisvojiti zemlju da je obrađuje i uživa njene plodove. Porastom stanovništva
javila se i potreba za mjerodavnim instrumentom razmjene, tj. novcem, čijom se
prisutnošću ukida drugo ograničenje vlasništva. Iz otkrića novca slijedi niz drugih
stvari, kao što je podjela rada, raspodjela zemlje, razvoj trgovine, unaprijeđuje
se obrađivanje zemlje. Te sam gospodarski razvoj vapi za uspostavljanjem države
koja će garantirati sigurnost posjeda.

Locke nadalje objašnjava podjelu vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu.

Zakonodavna vlast predstavlja temelj udruživanja ljudi u političku zajednicu
odnosno njihovu prvobitnu želju da se zaštite.

Prirodan zakon nije bio kodificiran te je u njemu svatko mogao tumačiti zakon na
svoj način i svaka osoba je bila tumač prava, a ujedno i izvršitelj kazne ukoliko
mu je neko zlo naneseno. Zakonodavna vlast nije veća od one u prirodnom stanju,
njen je jedini cilj očuvanje vlasništva. Stupanjem u društvo, prirodno pravo ne
prestaje, već je i dalje vječno pravilo za sve ljude. I zakonodavci se moraju
prilagoditi zakonu prirode. Vlast zakonodavnog tijela ne smije biti utemeljena na
improviziranim pravilima, već moraju postojati zakoni koji su svima poznati i
pomoću kojih vlada autoritet. Kada tih zakona ne bi bilo tada ljudi ne bi imali
zajamčen mir i sigurnost, jednako kao što to nisu imali u prirodnom stanju.
Zakonodavac nema pravo oduzimanja bilo kojeg dijela vlasništva nekog pojedinca bez
njegovog pristanka. Oni koji imaju vlast u svojim rukama ne mogu je prenjeti na
neku drugu osobu jer narod odlučuje o tome u čije ruke predaje vlast i za kakav
oblik države se zalaže. Zakonodavna vlast ima za činiti samo ono što joj narod
predaje putem pozitivnog dobrovoljnog prijenosa. Ona vlada za dobrobit naroda.
Pozitivni zakon je pisani zakon i ne interpretira se individualno već ga donosi
tijelo koje su izabrali članovi zajednice i pritom se svojevoljno odrekli slobode,
kako bi se podvrgli zakonu. Čovjek tek sada postaje slobodan u pravnom smislu
riječi. Zaštičen od samovolje drugih ljudi on može uživati potpunu slobodu i prava
dok je prije za razliku bio slobodan izabrati zemlju koju će obrađivati, ali mu
ništa nije jamčilo da mu neće biti naneseno zlo. Čovjek je oslobođen granica koje
mu drugi postavlja i na što ga prisiljava, a te slobode nama tamo gdje nema zakona.
Zaštitu koju pruža vlast ne može pružiti niti jedna patrijarhalna zajednica, vladar
ne može raspolagati našim životima jer njegova moć samo predstavlja našu moć koju
smo mu sporazumno prenjeli. Dolazi i do nastanka političkih zajednica te ljudi
svoje prirodno pravo prenose na skup osoba ili ovlaštenu osobu koja donosi zakone i
djeluje u skladu sa njima. Prijelaz iz stanja prirode u stanje organizirane
političke zajednice Locke objašnjava kao nastanak političkog društva. Do takvog
društva dolazi jer se kod ljudi rađa potreba da ponajprije steknu vlasništvo, a
zatim da ga očuvaju. Ljudi se odriču slobode i ulaze u društvo zbog nedostataka
prirodnog stanja, poput nepostojanja zakona, nepristranog suca, i moći. U društvu
ljudi vide jedini način da očuvaju vlasništvo. “ To je ono što ih je učinilo
voljnim da svako preda svoju pojedinačnu vlast kažnjavanja da bi je vršio onaj
pojedinac koga će između sebe imenovati; a sve to na osnovu takvih pravila sa
kojima će se saglasiti zajednica ili oni koje su ljudi za ovu svrhu ovlastili.”
Jedina moć čvjeka u prirodnom stanju jest moć kažnjavanja prekršioca i moć očuvanja
samog sebe. Političko društvo sa sobom povlači i postojanje pozitivnog prava koje
će onemogućiti svakojaka tumačenja prava već univerzalno vrijedi za svakoga kao
mjerilo po kojem se treba ravnati. U prirodnom stanju pravo svakog čovjeka je da
presudi i kazni drugog čovjeka ukoliko povređuje nečiju imovinu, ili napada nekoga
odnosno uskračuje mu slobodu. S druge strane političko društvo ne može opstati ako
ne postoji vlast uz pomoć koje bi se očuvalo čovjekovo vlasništvo i kada se ne bi
provodilo kažnjavanje prekršioca. Ono nastaje kada se pojedinac odluči odreći
prirodne vlasti i predaje ju u ruke zajednice koja ga od sada štiti od prekršitelja
putem svojih zakona. “Oni koji su sjedinjeni u jednom telu i imaju zajednički
uspostavljeni zakon na koji se pozivaju i sudstvo sa vlašću da rešava sporove
između njih i kažnjava prekršioce, jesu u političkom društvu jedan s drugim; ali
oni koji nemaju takvog zajedničkog prava apelacije, mislim na zemlji, još su u
prirodnom stanju,i gde nema drugog sudije, svako je sudija za sebe i izvršilac, što
predstavlja, kao što sam ranijepokazao, savršeno prirodno stanje.” Osnovna funkcija
tog društva je zaštita svih ljudi unutar zajednice od onih koji odstupaju od zakona
ili ga krše kada nastoje nanjeti zlo nekom čovjeku, općenito povrijediti mu
vlasništvo. U političkom društvu ujedinjen je jedan narod sa jednim političkim
tijelom pod jednom vrhovnom vladom. Svaki član građanskog društva obvezuje se na
poštivanje njegovih zakona, jer se u protivnome taj član ne bi uopće razlikovao od
bilo kojeg drugog člana prirodnog stanja. Država koja nastaje društvenim ugovorom
ima zadatak da zajamči prirodno stanje. Političko društvo se formira sa svrhom
očuvanja posjeda, ujedno i očuvanja života, ali vladar nama pravo raspolagati
imovinom svojih podanika. Ljudi koji stupaju u zajednicu čine to pod pretpostavkom
da su svu vlast predali većini u zajednici. “ I stoga ono što započinje i stvarno
uspostavlja neko političko društvo nije ništa drugo do saglasnosti nekog broja
slobodnih ljudi, pogodnih za stvaranje većine, da se ujedine i utjelove u takvo
društvo.I to je ono što je dalo ili može da da početak nekoj zakonitoj vladi u
svijetu.”. U izvjesnim situacijama vladar može da ozlorabi svoj položaj i nanese
štetu podanicima bilo da povređuje njegov život ili imovinu, ali tada oni imaju
pravo na samoobranu. Na taj način mogu svrgnuti postojeću vlast koja nanosi štetu i
uspostaviti novu koja će prema njihovom mišljenju bolje obnašati funkciju. Kada pak
vladar ne poštuje zakon i nameće svoju volju kao zapovijed kojoj se treba
pokoravati tada on postaje uzorpator, postojeći zakoni se poništavaju te se ponovno
uspostavlja prirodno stanje. U tom stanju podanici nisu obvezni poštivati vladara
već imaju i pravo da se bore protiv njega. Stoga ako je bilo tko kriv što je
tiranski vladar svrgnut onda je to upravo on jer je svojim ponašanjem i načinom na
koji je vladao potaknuo takav slijed događaja. Takav vladar i sam daje povod da
bude svrgnut i sam se izravno dovodi u stanje rata jer ne ispunjava dužnosti koje
stoje u zakonu već radi mimo zakona. Svaki raskid ugovora između naroda i vladara
donosi sa sobom stanje rata, ali i povratak u prirodno stanje.

Djeca nisu odgovorna pred zakonom, već njihovi roditelji odgovaraju za njihove
postupke sve do određene granice u životu. Kada dijete postaje zrelo, um mu je
razvijen i može samostalno odlučivati i roditelji više nisu odgovorni za postupke
svoga djeteta. Dijete sazrijeva u osobu odgovornu za sebe, koja je od tog trenutka
pod zakonom uma čiji je cilj očuvanje slobode, a ne njeno sputavanje. “...tamo gdje
nema zakona nema ni slobode. Jer sloboda znači biti slobodan od ograničenja i
nasilja drugih, što nije mogućno tamo gdje nema zakona. Ali sloboda nije, kao što
nam se kaže: sloboda svakog čovjeka da čini što ga je volja...” To je sloboda u
smislu da čovjek slobodno raspolaže svojim imanjem, radom, osobnošču, a ne da bude
potčinjen volji neke osobe, već sljedi svoju volju i odlučuje o svojim namjerama.
Vlast roditelja nad djecom postoji jer djeca nemaju u potpunosti razvijen um, a iz
toga slijedi da nemaju ni potpunu slobodu volje i djelovanja. Roditelji određuju
volju svoje djece i upravljaju njihovim djelovanjem. Sloboda čovjekova djelovanja
zasniva se na posjedovanju uma koji ga upućuje na pravilne postupke. Kada dijete
dođe u godine zrelosti, vlast njegova oca nad njim prestaje i otac nema više pravo
da raspolaže slobodom sina, jednako kao ni sa slobodom drugog čovjeka. To je očevo
pravo samo privremeno; ono je poglavito povlastica djeteta, a manje očeva prednost
u smislu vladanja nad djetetom.