28 29

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

m
e  Dođi, sjest ću ti
na lice, Asja Bakić,
Fraktura

noj
te
kte

m io- početku ovoga teksta, potrebu osobe navikle

pišu na nerazumijevanje i osudu da se unaprijed
njuje ogradi. Asjina ruminacija o Rousseau nije
ali osobna ispovijest, iako možda to jest donekle
njezin (ne)namjeran ishod - taj je tekst au-
u toričino svojevrsno ogoljavanje uobličeno u
u “U izrazito slojevitu, razgranatu i suptilnu raspra-
je i vu o društvu. Tekst je u ovom slučaju slika,
ao u kompletu s objašnjenjem naslikane scene.
iziji iskustvo pojedinca unutar neke društvene Na toj slici nema subjekta i nemoguće ju je
pro- zajednice, pa je tako njezino iskustvo zapravo tumačiti doslovno, iako na njoj nema skrivenih
fov- univerzalno iskustvo, samo što ga ona inter- značenja.
en u pretira provlačeći ga kroz filigranski razrađeni Iz pozicije poznavateljice prilika u hrvatskoj
lad- koloplet kognitivnih procesa kakav imaju ljudi i svjetskoj društvenoj zbilji, autorica aktiv-
knu- koji čitav život čitaju, uče i razmišljaju, o sebi i no prati i pažljivo secira ključne odrednice
vala o drugima. Slučajno je, osim što čita, i žena. te zbilje - politiku, kulturu, religiju i njihove
na Da Asjino “žensko” itekako pronalazi svoje razne aspekte, uvijek prikazujući poziciju koju
- zrcalno “muško” razvidno je već iz prvog tek- u njoj zauzima žena, ali ne polemično, nego
a sta, “Zid samotnog šetača”, u kojemu njezina autorsko-dijagnostički i uz brojne reference
ma autorefleksija pronalazi identifikacijsku podu- na glazbu, film, književna i filozofska djela,
am darnost s Rousseauovim iskustvom usamlje- znanost i politiku. Eksplicitnost jezika u sluča-
- nosti. I ona je, kao i on, intelektualka uronjena ju Asje Bakić stvar je iskrene potrebe da stvari
koj u društvo i kritična prema njemu, i istodobno opisuje pravim riječima, bez uljepšavanja jer,
izvan njega i ne pripada mu. Autorica prepo- kako sama kaže, “ničeg se ne boji kao što se
ktiva znaje čežnju za pripadanjem u rousseauovskoj boji laganja samoj sebi”. Njezini su tekstovi niz
akić potrazi za osobnom slobodom, prepoznaje otvorenih dijaloga sa zdravim razumom koje
ž- patnju njegove izoliranosti u prostoru onkraj vodi osoba koja razumije srž stvari. Činjenica
m identiteta kolektiviteta, razumije genezu njego- da intelektualka takvog kalibra i dalje opstaje
za vih promišljanja - i uzroka i posljedica i procesa onkraj mainstream kulture, a ne u nekom od
mu. koji ih povezuje. Kad Rousseau društvu zamjera njezinih središta, pokazatelj je niske razine te
o što ga je “prognalo kao pogubnog člana, jer on kulture koja je, ma što god mi mislili o sebi,
skog nikad nije učinio ništa pogubno niti zlo”, lako daleko od toga da ne bude šovinistička i pro-
o, je prepoznati onu potrebu koju spominjem na vincijalna.