Professional Documents
Culture Documents
Chambers
Kralj u Žutom
Naslov originla
Robert W. Chambers - The King in Yellow (1895)
Prevod:
Mihajlo Dasukidis
Aleksandra Rajković
Milena Dasukidis
Sadržaj
KRALJ U ŽUTOM
MAJSTOR ZA REPUTACIJE
II
III
MASKA
II
III
IV
U ZMAJEVOM SOKAKU
ŽUTI ZNAK
II
III
GOSPA OD ISA
II
RAJ ZA PROROKE
Atelje
Fantom
Žrtva
Sudbina
Gomila
Pajac
Zelena Soba
Ispit Ljubavi
II
II
III
IV
II
III
IV
VI
ULICA BARE
II
III
IV
BELEŠKA O PISCU
KRALJ U ŽUTOM
Robert V. Čejmbers
HOBERK, ORUŽAR
Bacio sam pogled kroz vrata i video Hoberka, uposlenog u svojoj maloj radnji na
kraju hodnika. Digao je pogled i, ugledavši me, uzviknuo dubokim srdačnim glasom:
„Uđite, gospodine Kastenj!” Konstans, njegova kćer, pridigla se da me dočeka dok
sam prelazio preko praga i pružila je svoju lepu šaku, ali video sam rumenilo razoča-
ranja na njenim obrazima i znao da je očekivala drugog Kastenja, mog rođaka Luja.
Nasmejao sam se na njenu zbunjenost i pohvalio barjak koji je vezla po uzoru na obo-
jenu ploču. Stari Hoberk je sedeo, kujući pohabani grev[5] nekog starog oklopa, i ting!
ting! ting! njegovog malog čekića zvučalo je umilno u živopisnoj radnji. Ubrzo je spu-
stio čekić i na trenutak se vrzmao s majušnim ključem za odvijanje. Nežna zvonjava
oklopa slala je drhtaje zadovoljstva niz moje telo. Voleo sam da slušam muziku dvaju
komada čelika u međusobnom maženju, blagi udarac malja po štitnicima za butine i
zveket verižnjače. To j e bio jedini razlog iz koga sam otišao da vidim Hoberka. Ni-
kad me nije lično zanimao, a nije ni Konstans, osim po pitanju svoje zaljubljenosti u
Luja. To jeste zaokupljalo moju pažnju i ponekad me čak držalo budnim tokom noći.
Ali u svom srcu sam znao da će sve doći na svoje mesto i da treba da uredim njihovu
budućnost na isti način na koji sam nameravao da uredim budućnost mog dobrog dok-
tora Džona Arčera. U svakom slučaju, tog dana se nikako ne bih zamarao posetom nji-
ma da nisam, kao što sam rekao, osećao taj jaki zanos prema muzici zveckajućeg čeki-
ća. Sedeo bih satima, slušajući i slušajući, i kad bi se zalutali zrak sunčeve svetlosti
sudario sa ukrašenim čelikom, snagu osećaja koji mi je to pružalo skoro da je bilo ne-
moguće izdržati. Pogled bi mi se fiksirao, a oči raširile u uživanju koje je zatezalo
svaki nerv skoro do pucanja, sve dok neki pokret starog oružara ne bi presekao zrak
sunca. Tada bih se, krišom još drhteći, zavalio unazad i nanovo slušao zvuk krpe za
poliranje, vrš! vrš! dok straže rđu sa zakivaka.
Konstans je radila s barjakom preko kolena, tu i tamo se zaustavljajući da pobliže
ispita mustra na obojenoj ploči iz Metropoliten muzeja.
„Za koga je to?” upitao sam.
Hoberk je objasnio da je, pored riznice oklopa u Metropoliten muzeju, za koju je
radio kao imenovani oružar, takođe bio zadužen za nekoliko kolekcija koje su pripada-
le bogatim amaterima. Ovo je bio izgubljeni grev poznatog oklopnog odela koji je nje-
gova mušterija pronašla u maloj radnji u Parizu u ulici Kej d’Orsej[6]. On, Hoberk,
bio je pregovarao za grev i osigurao ga, te je sad oklop bio upotpunjen. Spustio je če-
kić i pročitao mi istorijat oklopa praćenog od 1450. godine, od jednog vlasnika do
dragog, dok ga se nije domogao Tomas Stejnbridž. Kad je njegova izvanredna kolekci-
ja bila prodata, ovaj Hoberkov klijent kupio je oklop i potraga za grevom koji nedo-
staje od tada je bila u toku sve dok, gotovo slučajno, nije pronađen u Parizu.
„Nastavili ste potragu s takvom upornošću, bez ikakve izvesnosti da grev i dalje
postoji?” upitao sam.
„Naravno”, odgovorio je smireno.
Tada sam se po prvi put lično zainteresovao za Hoberka.
„Imao je za vas neku vrednost?” usudio sam se.
„Ne”, odgovorio je, smejući se,”zadovoljstvo pronalaženja bilo je moja nagrada.”
„Zar nemate ambicija ka bogatstvu?” upitao sam, uz osmeh.
„Moja jedina ambicija je da budem najbolji oružar na svetu”, odgovorio je ozbilj-
no.
Konstans me je pitala da li sam gledao ceremonije kod Smrtonosne dvorane. Ona
lično je primetila konjicu koja je prolazila duž Brodveja tog jutra i želela je da vidi
inauguraciju, ali njen otac je želeo da barjak bude završen, te je ostala po njegovom
zahtevu.
„Da li ste tamo videli svog rođaka, gospodine Kastenj?” upitala je uz jedva pri-
metno podrhtavanje mekih trepavica.
„Ne”, odgovorio sam nemamo. „Lujev puk manevriše u okrugu Vestčester.” Ustao
sam i uzeo svoj šešir i štap.
„Idete opet gore kod luđaka?” smejao se stari Hoberk. Da je znao koliko prezirem
reč „luđak”, nikad je ne bi koristio u mom prisustvu. Ona budi u meni određena oseća-
nja koja ne želim da objašnjavam. Kako god, odgovorio sam mu tiho: „Mislim da ću
svratiti do gospodina Vajlda na minut-dva.”
„Jadničak”, reče Konstans, klimajući glavom,”mora da je teško živeti siromašan,
osakaćen i skoro dementan u samoći, godinu za godinom. Baš je lepo od vas, gospodi-
ne Kastenj, što ga posećujete toliko često.”
„Ja mislim da je on zao”, olako je izgovorio Hoberk, počevši ponovo da,radi če-
kićem. Slušao sam zlatnu zvonjavu na ploči greva; kad je završio, odgovorio sam:
„Ne, nije on zao, i nije ni najmanje dementan. Njegov um je dvorana čuda iz koje
izvlači blaga za koja bi vama i meni bile potrebne godine da ih steknemo.”
Hoberk se smejao.
Nastavio sam pomalo nestrpljivo: „On zna istoriju bolje od bilo koga drugog. Ni-
šta, koliko god beznačajno bilo, ne uspeva da umakne njegovoj pretrazi, i njegovo
pamćenje je do te mere potpuno, tako precizno u detaljima, da ljudi, kad bi se u Nju-
jorku znalo da takav čovek postoji, ne bi mogli da mu ukažu dovoljnu počast.
„Gluposti”, promrmljao je Hoberk, tragajući po podu za nitnom koja je pala.
„Je li glupost”, upitao sam, uspevajući da potisnem ono što sam osećao’je li glu-
post kad on kaže da je tasete[7] i nabutnice[8] emajliranog oklopnog odela poznatijeg
kao Prinčev dragulj moguće pronaći u kršu zarđalih pozorišnih eksponata, pokvarenih
šporeta i klošarskog smeća na tavanu u Ulici Pel?”
Hoberkov čekić je pao na zemlju, ali on ga je podigao i upitao, u velikoj meri smi-
reno, kako sam znao da tasete i izgubljene nabutnice nedostaju na Prinčevom dragu-
lju.
„Nisam znao dok mi gospodin Vajld nije pomenuo pre neki dan. Rekao je da se na-
laze na tavanu broja 998 u Ulici Pel.”
„Gluposti”, uzviknuo je, ali primetio sam da mu ruka drhti ispod kožne kecelje.
„Je li i ovo glupost?” upitao sam ljubazno,”je li glupost to što gospodin Vajld ne-
prestano govori o vama kao o markizu od Ejvonšira, a o gospođici Konstans…”
Nisam završio, jer je Konstans skočila na noge sa užasom ispisanim na svakoj crti
lica. Hoberk me je pogledao i polako poravnao svoju kožnu kecelju.
„To je nemoguće”, izneo je,”gospodin Vajld možda zna štošta…”
„O oklopu, na primer, i Prinčevom dragulju”, dodao sam, smešeći se.
„Da”, nastavio je sporo”,i o oklopu, možda, ali greši u vezi s markizom od Ejvon-
šira koji je, kao što znate, pre mnogo godina ubio klevetnika koji mu je uvredio ženu i
otišao u Australiju gde je umro nedugo nakon svoje supruge.”
„Gospodin Vajld greši”, mrmljala je Konstans. Usne su joj bile blede, ali glas joj
beše sladak i miran.
„Usaglasimo se, ako dozvolite, da je u ovoj jednoj okolnosti gospodin Vajld po-
grešio”, rekao sam.
II
Popeo sam se uz tri oronula reda stepenica kojima sam se već toliko puta penjao, i po-
kucao na mala vrata na kraju hodnika. Gospodin Vajld je otvorio vrata i ja sam ušao.
Kad je dvaput zaključao vrata i ispred njih gurnuo tešku škrinju, došao je i seo po-
red mene, piljeći u moje lice svojim sitnim svetlim očima. Desetak novih ogrebotina
prekrivalo mu je nos i obraze, a srebrne žice koje su mu pridržavale veštačke uši bile
su izmeštene. Pomislio sam kako ga nikad nisam video tako odvratno fascinantnog. On
nije imao uši. One veštačke, koje su sad stajale iskrivljene u odnosu na finu žicu, bile
su njegova jedina slabost. Bile su napravljene od voska i obojene u svetloružičastu,
ali ostatak njegovog lica bio je žut. Možda bi bilo bolje da je uživao u luksuzu veštač-
kih prstiju za svoju levu šaku, koja je bila u potpunosti bez prstiju, ali izgleda da mu to
nije predstavljalo nikakvu smetnju i da je bio zadovoljan svojim voštanim ušima. Bio
je veoma nizak, jedva viši od desetogodišnjeg deteta, ali ruke su mu bile izvanredno
razvijene, a butine debele kao u kakvog atlete. Ipak, najupadljivija stvar u vezi sa go-
spodinom Vajldom bilo je to što je čovek njegove veličanstvene inteligencije i znanja
imao takvu glavu. Bila je pljosnata i šiljata, poput glava mnogih nesrećnika koje za-
tvaraju u azile za maloumne. Mnogi su ga nazivali ludim, ali ja sam znao da je dušev-
no zdrav koliko i ja.
Ne poričem da je bio ekscentričan; njegova manija držanja i zadirkivanja te mačke
dok mu ne poleti na lice poput demona svakako je bila ekscentrična. Nikad nisam mo-
gao da shvatim zašto je držao tog stvora, niti kakvo je zadovoljstvo nalazio u tome da
se zatvori u sobu s tom nabusitom, zlobnom zveri. Sećam se da sam jedanput, nakratko
digavši pogled s rukopisa koji sam proučavao pod svetlošću nekih uljanica[9], video
gospodina Vajlda kako nepomično čuči na svojoj visokoj stolici sa očima koje su nai-
zgled plamtele od uzbuđenja, dok se mačka, koja se pridigla sa svog mesta ispred
peći, šunjala preko sobe pravo ka njemu. Pre nego što sam uspeo da se pomaknem,
pripila je stomak uz tlo vrebajući, stresla se i bacila na njegovo lice. Urlajući i besne-
ći, kotrljali su se tamo-amo po podu, grebući i cepajući kandžama, dok mačka nije vri-
snula i pobegla pod kredenac, a gospodin Vajld se okrenuo na leđa dok su mu se udovi
grčili i uvijali poput nogu umirućeg pauka. Jeste bio ekscentričan.
Gospodin Vajld se popeo na svoju visoku stolicu i, pošto je proučio moje lice, po-
digao je glavnu knjigu[10] oivičenu mnogim ’ušima’ i otvorio je.
„Henri B. Metjuz”, čitao je,”knjigovođa u firmi Vajsot Vajsot i kompanija, trgovci
crkvenim ornamentima. Zvao 3. aprila. Reputacija oštećena na trkama. Poznat kao gre-
bator. Reputacija da se popravi do 1. avgusta. Naplata pet dolara.” Okrenuo je strani-
cu i preleteo zglavcima bez prstiju preko gusto ispisanih kolona.
„P. Grin Djusenberi, propovednik, Ferbič, Nju Džerzi. Reputacija oštećena u Bau-
eriju. Da se popravi što je pre moguće. Naplata 100 dolara.”
Nakašljao se i dodao: „Zvao 6. aprila.”
„Onda vam nije potreban novac, gospodine Vajld”, upitao sam.
„Slušaj”, opet se nakašljao.
„Gđa K. Hamilton Čester iz Čester Parka, grad Njujork. Zvala 7. aprila. Reputaci-
ja oštećena u Djepu, Francuska. Da se popravi do 1. oktobra. Naplata 500 dolara.”
„Napomena - K. Hamilton Čester, kapetan broda mornarice SAD Avalanš, po na-
ređenju poslat kući 1. oktobra iz eskadrile Južnog mora.”
„Pa”, rekao sam,”posao majstora za reputacije je unosan.”
Njegove bezbojne oči su tražile moje. „Hteo sam samo da demonstriram da sam
bio u pravu. Rekao si da je nemoguće biti uspešan majstor za reputacije; da bi me, čak
i da uspem u određenim slučajevima, koštalo više nego što bih na njima stekao. Da-
nas, ja imam pet stotina ljudi koji rade za mene, koji su slabo plaćeni, ali koji oba-
vljaju posao sa entuzijazmom koji se verovatno izrodio iz straha. Ti ljudi zadiru u sva-
ku senku i svaki nivo društva; neki čak predstavljaju stubove najekskluzivnijih dru-
štvenih hramova; drugi su temelj i ponos sveta finansija; treći pak drže neprikosnove-
nu prevlast među ’izvanrednima i talentovanima’. Biram ih u slobodno vreme među
onima koji se jave na moje oglase. Prilično je lako, svi su oni kukavice. Da želim,
mogao bih da utrostručim broj za dvadeset dana. Tako da, vidiš, ja plaćam one koji
čuvaju reputaciju svojih sugrađana.”
„Mogli bi da se okrenu protiv vas”, nagovestio sam.
Protrljao je palcem svoje isečene uši i podesio voštane zamene. „Mislim da ne”,
promrmljao je zamišljeno,”retko moram da koristim bič, a i tada samo jedanput. Pored
toga, zadovoljni su svojim platama.”
„Kako koristite bič?” tražio sam objašnjenje.
Njegovo lice je na trenutak bilo užasno gledati. Oči su mu se suzile toliko da od
njih ostadoše samo dve zelene iskre.
„Pozovem ih da dođu da malo proćaskamo”, rekao je nežnim glasom.
Kucanje na vratima ga je prekinulo i lice mu je povratilo prijatan izraz.
„Koje?” upitao je.
„Gospodin Stejlet”, bio je odgovor.
„Dođite sutra”, odgovorio je gospodin Vajld.
„Nemoguće”, započe ovaj drugi, ali ga gospođin Vajld ućutka glasom nalik na la-
vež.
„Dođite sutra”, ponovio je.
Čuli smo ga kako se udaljava od vrata i zalazi za ugao pored stepeništa.
„Ko je to?” upitao sam.
„Arnold Stejlet, vlasnik i glavni urednik velikog novinskog lista Njujork Dejli.”
Dobovao je po glavnoj knjizi šakom bez prstiju, dodavši: „Izuzetno loše ga pla-
ćam, ali on misli da je to dobra pogodba.”
„Arnold Stejlet!” ponovio sam zaprepašćeno.
„Da”, rekao je gospodin Vajld, nakašaljavši se samozadovoljno.
Mačka, koja je ušla u sobu dok je on govorio, oklevala je, digla pogled ka njemu i
zafrktala. On je sišao sa stolice i, čučnuvši na pod, uzeo stvorenje u ruke i pomilovao
ga. Mačka je prestala da frkće i ubrzo se oglasila bučnim predenjem koje kao da se
pojačavalo kako ju je mazio. „Gde su beleške?” upitao sam. Pokazao je na sto i po
stoti put sam podigao svežanj rukopisa pod nazivom:
Jednu po jednu, proučavao sam izlizane stranice koje sam samo ja listanjem poha-
bao i, iako sam sve znao napamet - od početka „Kad su iz Karkose Hijade, Hastur i
Aldebaran’ do kraja „Kastenj, Luj de Kalvados, rođen 19. decembra 1877.” - čitao
sam ih s grozničavom, ushićenom pažnjom, zaustavljajući se da ponovim neke delove
naglas i naročito se zadržavajući na „Hildred de Kalvados, sin jedinac Hildreda Ka-
stenja i Idit Landes Kastenj, prvi u liniji nasleđa’ itd., itd.
Kad sam završio, gospodin Vajld je klimnuo glavom i nakašljao se.
„Kad smo kod tvoje opravdane ambicije”, rekao je, „kako se Konstans i Luj sla-
žu?”
„Ona ga voli”, odgovorio sam jednostavno.
Mačka u njegovom krilu iznenada se okrenula i udarila na njegove oči, a on ju je
hitnuo i popeo se na stolicu naspram mene.
„I doktor Arčer! Ali to je stvar koju možeš da središ kad god poželiš”, dodao je.
„Da”, odgovorio sam,”Doktor Arčer može da čeka, ali vreme je da se vidim s mo-
jim rođakom Lujem.”
„Vreme je”, ponovio je. Onda je uzeo drugi rokovnik sa stola i brzo preleteo pre-
ko listova. „Trenutno smo na vezi sa deset hiljada ljudi”, mrmljao je. „Možemo da ra-
čunamo na sto hiljada u prvih dvadeset osam sati, a za četrdeset osam sati država će
se dići en masse[11]. Zemlja prati državu, a delovi koji ne budu, mislim na Kalifomi-
ju i Severozapad[12] - bolje da nikad nisu ni bili naseljeni. Njima neću poslati Žuti
znak.”
Krv mi je pojurila u glavu, ali sam odgovorio samo: „Nova metla bolje čisti.”
„Ambicija Cezara i Napoleona bledi pred onom koja se neće smiriti dok ne osvoji
umove ljudi i ne bude imala pod kontrolom čak i njihove još nerođene misli”, rekao je
gospodin Vajld.
„Govorite o Kralju u žutom”, zajecao sam, drhteći.
„On je kralj kome su carevi služili.”
„Zadovoljstvo mi je da mu služim”, odgovorio sam.
Gospodin Vajld je sedeo, trljajući uši svojom osakaćenom šakom. „Možda ga
Konstans ne voli”, sugerisao je.
Krenuo sam da odgovorim, ali se moj glas udavio u iznenadnom prasku vojne mu-
zike odozdo, sa ulice. Dvadeseti dragunski puk[13], prethodno situiran na Maunt Sent
Vinsentu, vraćao se sa manevara u okrugu Vestčester u svoju novu kasarnu na Istočnom
Vašington Skveru. To je bio puk mog rođaka. Bili su lep skup momčadi, u svojim ble-
doplavim uskim žaketima, sa veselim bazbijima[14] i belim jahačkim pantalonama sa
dvostrukom žutom prugom, koje su na njihovim udovima stajale kao salivene. Svaki
drugi odred bio je naoružan kopljima, sa čijih su se metalnih vrhova vijorile žute i
bele zastavice. Orkestar je prošao, svirajući pukovski marš, zatim su stigli pukovnik i
štab, konji koji su se zbijali i kloparali dok su im se glave istovremeno njihale, a za-
stavice se vijorile sa svojih mesta na kopljima. Konjički oficiri koji su jahali u prele-
pom engleskom stavu bili su smeđi poput bobica iz njihove mirnodopske kampanje
među farmama Vestčestera, a muzika koju je proizvodio sudar njihovih sablji i uzengi-
ja, i zvonjava mamuza i karabina, bila mi je predivna. Ugledao sam Luja kako jaše sa
svojim odredom. Bio je najzgodniji oficir koga sam ikad video. Gospodin Vajld, koji
je uzjahao stolicu pokraj prozora, takođe ga je video, ali ništa nije rekao. Luj se okre-
nuo i pogledao pravo u Hoberkovu radnju dok je prolazio i mogao sam da vidim ru-
menilo na njegovim smeđim obrazima. Mora da je Konstans bila na prozoru. Kad su
se poslednji konjički oficiri uz zveket povukli, a poslednje zastavice nestale u Južnoj
petoj aveniji, gospodin Vajld se stropoštao sa svoje stolice i odvukao škrinju od vrata.
„Da”, rekao je,”vreme je da se vidiš sa svojim rođakom Lujem.”
Otključao je vrata, a ja sam uzeo šešir i štap i zakoračio u hodnik. Stepenice su
bile mračne. Bauljajući, spustio sam stopalo na nešto mekano što je zarežalo i zafrkta-
lo. Uputio sam ka mački ubitačni udarac, ali moj štap se rasprsnuo u komade tresnuvši
o balustradu i zver je jurnula nazad u sobu gospodina Vajlda.
Dok sam opet prolazio pored Hoberkovih vrata, video sam ga kako još radi na
oklopu, ali nisam se zaustavio i, iskoračivši na Ulicu Bliker, pratio sam je do Vustera,
zaobišavši zemljište Smrtonosne dvorane i, prošavši kroz Vašington park, otišao sam
pravo u svoje odaje u Benediku[15]. Tamo sam ugodno ručao, prelistao Herald i Me-
teor, a onda konačno otišao do čeličnog sefa u svojoj spavaćoj sobi i podesio vre-
mensku kombinaciju. Tri minuta i četrdeset pet sekundi, koliko je potrebno sačekati do
otvaranja vremenske brave, za mene su momenti zlata vredni. Od trenutka kad pode-
sim kombinaciju do momenta kad zgrabim bravice i povučem vratanca od čvrstog če-
lika, izgubljen sam u ekstazi iščekivanja. Ti trenuci mora da su nalik onima provede-
nim u raju. Znam šta ću pronaći na kraju odbrojavanja. Znam šta masivni sef čuva za
mene, samo za mene, i to izvanredno uživanje koje mi pruža čekanje jedva da se uveća
kad se sef otvori i kad podignem sa plišanog postolja dijademu od najčistijeg zlata,
optočenu blistavim dijamantima. Činim to svakog dana, pa ipak kao da se radost dok
čekam i kad napokon ponovo dodirnem dijademu iz dana u dan samo uvećava. To je
dijadema dostojna Kralja među kraljevima, Cara među carevima. Kralj u žutom bi je
možda prezreo, ali njegov verni sluga će je nositi.
Držao sam je u rukama dok alarm u sefu nije promuklo zazvonio, a tada sam je ne-
žno, ponosito vratio i zatvorio čelična vrata. Polako sam se vratio u radnu sobu koja
je okrenuta ka Vašington Skveru i naslonio se na sims prozora. Popodnevno sunce izli-
valo se kroz prozore, a blagi povetarac lelujao je grane brestova i javorova u parku,
prekrivene pupoljcima i nežnim lišćem. Jato golubova je kružilo oko tornja Memori-
jalne crkve, katkad slećući na krov od purpurnog crepa, katkad se spuštajući na fonta-
nu s lotosima ispred mermernog luka[16]. Baštovani behu uposleni u cvetnjacima oko
fontane i sveže okopana zemlja je mirisala slatko i začinski. Kosilica za travu, koju je
vukao debeli beli konj, zveketala je preko zelenog travnjaka, a kola za zalivanje sipa-
la su pljuskom sitnih kapi po asfaltiranoj stazi. Oko statue Pitera Stajvesanta[17], koja
je 1897. zamenila nakaznost koja je trebalo da predstavlja Garibaldija, deca su se
igrala na prolećnom suncu, a dadilje su gurale raskošna dečja kolica sa izrazitom ne-
marnošću prema njihovim ubledelim putnicima, što se verovatno može objasniti prisu-
stvom pola tuceta uglađenih dragunskih vojnika umorno izvaljenih po klupama. Kroz
drveće, Vašingtonov slavoluk blistao je poput srebra na sunčevoj svetlosti, a dalje, na
krajnjem istočnom delu trga, dragunske kasarne od sivog kamena i bele granitne arti-
ljerijske staje bile su žive od boja i pokreta.
Bacio sam pogled na Smrtonosnu dvoranu u suprotnom uglu trga. Nekoliko rado-
znalih ljudi još se motalo oko pozlaćene gvozdene ograde, ali staze na unutrašnjem ze-
mljištu bile su puste. Gledao sam fontane kako se talasaju i svetlucaju; vrapci su već
otkrili ovaj novi kutak za kupanje i bazeni su bili prekriveni mališanima prašnjavog
perja. Dva ili tri bela pauna šetala su preko travnjaka, a golub ujednačeno sive boje
sedeo je tako nepomično na ruci jedne od Suđaja da je izgledao kao deo isklesanog
kamena.
Dok sam se nemamo okretao od prozora, blago komešanje grupe radoznalih bes-
posličara oko kapije privuklo mi je pažnju. Jedan mladić je ušao i napredovao je ner-
voznim krupnim koracima duž šljunkovite staze koja vodi do bronzanih dveri Smrto-
nosne dvorane. Na trenutak je zastao ispred Suđaja i, kako je podigao glavu ka ta tri
misteriozna lica, golub se digao sa svog izvajanog postolja, kružio neko vreme okolo i
otperjao na istok. Mladić je spustio šaku na lice i uz neobjašnjivi pokret se uspeo uz
mermerne stepenike, bronzana vrata su se zatvorila za njim i pola sata kasnije prola-
znici su se odgegali odatle, a uplašeni golub se vratio na svoje mesto u rukama Suđa-
je.
Stavio sam šešir i izašao do parka u kratku šetnju pre večere. Kad sam prešao sre-
dišnji kolovoz, grupa vojnika je prošla pored, jedan od njih je uzviknuo: „Zdravo,
Hildred”, i vratio se da se rukuje sa mnom. Bio je to moj rođak Luj koji je stajao na-
smejan i lupkao jahačkim bičem po potpeticama s mamuzama.
„Upravo sam se vratio iz Vestčestera”, rekao je,”bio malo na selu; mleko i surutka,
znaš, mlade mlekarice sa pletenim šeširima koje kažu ’ma, aj’te’ i ’idi begaj’ kad im
kažeš da su lepe. Umirem za valjanim obrokom kod Delmonika[18]. Ima li novosti?”
„Nema”, odgovorio sam prijatno. „Video sam dolazak tvog puka jutros.”
„Jesi? Ja tebe nisam video. Gde si bio?”
„Na prozoru gospodina Vajlda.”
„Ah, dovraga!” počeo je nestrpljivo,”Taj čovek je potpuno lud! Ne razumem za-
što…”
Video je koliko me je taj ispad razbesneo i izvinio mi se.
„Zaista, stari moj”, rekao je,”ne želim da omalovažavam čoveka koji ti je drag, ali
ne ide mi u glavu šta kog đavola ti i gospodin Vajld imate zajedničko. Nije najbolje
odgojen, da se tako blago izrazim, užasno je izobličen, ima glavu poremećenog krimi-
nalca. I sam znaš da je bio u ludnici…”
„I ja sam”, smireno sam ga prekinuo.
Luj je izgledao zatečeno i zbunjeno na trenutak, ali se povratio i srdačno me po-
tapšao po ramenu. „Ti si potpuno izlečen”, počeo je, ali sam ga opet zaustavio.
„Pretpostavljam da si hteo da kažeš kako je samo potvrđeno da nikad nisam ni bio
umno bolestan.”
„Naravno da… da sam to hteo da kažem”, smejao se.
Nije mi se svideo njegov smeh jer sam znao da je usiljen, ali sam veselo klimnuo
glavom i pitao ga kuda ide. Luj je bacio pogled ka svojoj braći po oružju, koja su sti-
gla skoro do Brodveja.
„Nameravali smo da svratimo na Bransvik koktel, ali, pravo da ti kažem, tražio
sam izgovor da vidim Hoberka umesto toga. Hajdemo, ti ćeš mi biti izgovor.”
Starog Hoberka smo zatekli krasno odevenog u novo prolećno odelo kako stoji na
vratima svoje radnje i udiše vazduh.
„Upravo sam odlučio da izvedem Konstans u malu šetnju pre večere”, odgovorio
je na naglu paljbu Lujevih pitanja. „Mislili smo da se prošetamo po šetalištu duž Se-
verne reke.”
U tom trenutku se pojavila Konstans koja je naizmenično bledela i rumenela se
dok se Luj nadvijao nad njenim malim prstima u rukavicama. Probao sam da ih napu-
stim, pravdajući se obavezama u centru, ali Luj i Konstans nisu hteli ni da čuju i video
sam da se od mene očekuje da ostanem i zaokupim pažnju starog Hoberka. Na kraju
krajeva, mislio sam da bi ionako trebalo da držim Luja na oku i, kad su dozvali zapre-
žni tramvaj u Prolećnoj ulici, ušao sam za njima i seo pored oružara.
Prelepi red parkova i granitnih terasa koji su gledali na pristaništa duž Severne
reke, građenih 1910. i završenih ujesen 1917, postao je jedna od omiljenih promenada
u metropoli. Protezali su se od Baterija[19] do 190. ulice, nadgledajući otmenu reku i
pružajući lep pogled na zaliv Džerzi i Haj lands preko puta. Kafei i restorani bili su tu
i tamo razbacani među drvećem, a vojni orkestri iz garnizona su dvaput sedmično svi-
rali u kioscima na parapetima.
Sedeli smo na suncu na klupi kod postolja jahačke statue generala Šeridana[20].
Konstans je pridigla suncobran kako bi zaštitila oči i ona i Luj su započeli mrmljajući
razgovor koji je bilo nemoguće uhvatiti. Stari Hoberk, oslanjajući se na svoj štap sa
glavom od slonovače, upalio je prvoklasnu cigaru, koju sam učtivo odbio, i smešio se
uprazno. Sunce je visilo nisko nad šumom Staten Ajlenda, a zaliv je bio obojen zlat-
nim nijansama koje su se presijavale sa suncem ogrejanih jedara na brodovima u luci.
Brikovi, škune, jahte, nezgrapni trajekti, njihove palube prekrivene ljudima, žele-
znička prevozna sredstva koja vuku nizove smeđih, plavih i belih teretnih kola, sveča-
ni ugledni parobrodi, deklasirani trgovački parobrodi, obalski brodovi, jaružali, barže
i drski mali tegljači koji puckaju i nametljivo zvižde prožimajući ceo zaliv - to su bila
plovila koja su talasala osunčane vode dokle god pogled seže. U mirnom kontrastu sa
užurbanošću plovećih brodova i parobroda, nečujna flota belih oklopnjača nepomično
je ležala u sredini.
Konstansin veseli smeh digao me je iz sanjarenja.
„U šta ste se to zagledali?” upitala je.
„Ni u šta - u flotu”, nasmejao sam se.
Tad nam je Luj objasnio šta je svaki od brodova, ukazujući na jedan po jedan pre-
ma njegovom relativnom položaju u odnosu na staru Crvenu tvrđavu na Guvemerskom
ostrvu.
„Ta mala stvar u obliku cigare je torpiljarka”, objasnio je,”ima ih još četiri posta-
vljene u blizini. To su Tarpon, Soko, Morska Lisica i Hobotnica. Topovnjače odmah
iznad su Prinston, Samplejn, Mirna voda i Iri. Pored njih leže krstarice Faragut i
Los Anđeles, a iznad njih ratni brodovi Kalifornija i Dakota, i Vašington koji je ad-
miralski brod. One dve zdepaste metalne gromade koje su usidrene pored zamka Vili-
jams[21] su monitori[22] sa duplim topovima, Strašni i Veličanstveni, a iza njih leži
kljunaš[23] Oseola.”
Konstans ga je posmatrala sa dubokim oduševljenjem u lepim očima. „Koliko toga
ti znaš za jednog vojnika”, rekla je, i svi smo se pridružili smehu koji je usledio.
Ubrzo potom Luj je ustao, klimnuvši nam glavom, ponudio Konstans svoju ruku, i
oni su se udaljili, šetajući duž rečnog zida. Hoberk ih je kratko posmatrao, a onda se
okrenuo ka meni.
„Gospodin Vajld je imao pravo”, rekao je. „Pronašao sam izgubljene tasete i ba-
čenu nabutnicu Prinčevog dragulja na gadnom starom tavanu punom đubreta u Ulici
Pel.”
„998?” upitao sam, sa smeškom.
„Da”
„Gospodin Vajld je veoma inteligentan čovek”, konstatovao sam.
„Želim da mu odam priznanje za ovo najvažnije otkriće”, nastavio je Hoberk. „I
nameravam da obznanim da je on zaslužan za njega.”
„Neće vam biti zahvalan na tome”, odgovorio sam oštro,”molim vas, ne govorite
ništa na tu temu.”
„Znate li koja mu je vrednost?” rekao je Hoberk.
„Ne; recimo - pedeset dolara.”
„Procenjeno je na pet stotina, ali vlasnik Prinčevog dragulja će dati dve hiljade
dolara osobi koja kompletira njegov oklop; ta nagrada pripada i gospodinu Vajldu,”
„On je ne želi! On je odbija!” odgovorio sam ljutito. „Šta vi znate o gospodinu
Vajldu? Njemu nije potreban novac. On je bogat - ili će biti - bogatiji od bilo kog čo-
veka na zemlji, osim mene. Šta će nas tada biti briga za novac - šta će nas biti briga,
njega i mene, kad… Kad…”
„Kad - šta?” Hoberk je, zapanjen, zahtevao odgovor.
„Videćete”, odgovorio sam, ponovo na oprezu.
Podozrivo me je pogledao, na način na koji je doktor Arčer to često činio, i znao
sam da misli da sam mentalno neuračunljiv. Verovatno je imao sreće što upravo tad
nije upotrebio reč „luđak’.
„Ne”, odgovorio sam na njegovu neizgovorenu misao,”nisam malouman; moj um
je podjednako zdrav kao i um gospodina Vajlda. Nije mi stalo do toga da sad obja-
šnjavam šta imam u rukama, ali u pitanju je investicija koja će vredeti više od običnog
zlata, srebra i dragog kamenja. Osigurače sreću i prosperitet kontinenta - da, hemisfe-
re!”
„Oh”, rekao je Hoberk.
„I najzad”, nastavio sam tiše,”osigurače sreću celog sveta.”
„I usput vašu sopstvenu sreću i prosperitet, kao i one gospodina Vajlda?”
„Upravo”, nasmejao sam se. Ali bio sam u stanju da ga zadavim zbog tog tona.
Gledao me je u tišini neko vreme, a onda je rekao veoma nežno: „Zašto ne ostavite
svoje knjige i proučavanja, gospodine Kastenj, i odlutate negde u planinu ili tako ne-
što? Ranije ste voleli pecanje. Otiđite do Rejndžlija[24], zabacite mušicu ili dve, ulo-
vite koju pastrmku.”
„Pecanje me više ne zanima”, odgovorio sam bez i trunke razdraženosti u glasu.
„Ranije ste voleli sve”, nastavio je,”atletiku, jedriličarstvo, streljaštvo, jaha-
nje…”
„Od pada nemam više želju za jahanjem”, tiho sam rekao.
„Ah, da, pad”, ponovio je, odvrativši pogled od mene.
Pomislio sam kako je ova glupost dovoljno trajala, pa sam razgovor vratio na go-
spodina Vajlda; ali on je ponovo ispitivao moje lice na za mene izuzetno uvredljiv na-
čin.
„Gospodin Vajld”, ponovio je,”znate li šta je uradio danas u toku popodneva? Si-
šao je niz stepenice i u hodniku okačio tablu s natpisom na vrata pored mojih; pisalo
je:
G. VAJLD
MAJSTOR ZA REPUTACIJE.
Treće zvono.
III
Jednog jutra početkom maja stajao sam ispred čeličnog sefa u svojoj spavaćoj sobi,
isprobavajući zlatnu krunu s draguljima. Dijamanti su vatreno bleštali kad sam se
okrenuo ka ogledalu, a sasvim istanjeno zlato gorelo je poput oreola oko moje glave.
Setio sam se Kamilinog vriska punog očaja i užasnih reči koje su odjekivale maglovi-
tim ulicama Karkose. To su bile poslednje rečenice prvog čina i nisam se usuđivao da
mislim na ono što je sledilo - nisam se usuđivao, čak ni na prolećnom suncu, tu, u svo-
joj sopstvenoj sobi, okružen poznatim predmetima, razuveren vrevom s ulice i glaso-
vima posluge iz hodnika vani. Jer, te otrovne reči su polako kapale u moje srce kao što
samrtni znoj kaplje na posteljinu koja ga upija. Drhteći, skinuo sam dijademu sa glave
i obrisao čelo, ali u mislima mi beše Hastur i moja sopstvena punopravna ambicija;
setio sam se gospodina Vajlda onakvog kakvog sam ga poslednji put ostavio, s licem
potpuno izgrebanim i krvavim od kandži tog đavolskog stvora, i onoga što je rekao -
ah, šta je rekao. Zvono alarma u sefu počelo je promuklo da zuji i znao sam da je moje
vreme isteklo; ali, nisam se obazirao na njega i, vraćajući bleštavi venac na glavu,
okrenuo sam se prkosno ka ogledalu. Dugo sam stajao zadubljen u promenljivi izraz
mojih rođenih očiju. Ogledalo je odražavalo lice koje je bilo poput mog, ali belje i
tako mršavo da sam ga jedva prepoznao. I sve vreme sam ponavljao kroz stisnute
zube: „Taj danje došao! Taj danje došao!” dok je alarm u sefu zvonio i brujao, a dija-
manti svetlucali i plamteli nad mojim čelom. Čuo sam vrata kako se otvaraju, ali ni-
sam se obazirao na njih. Tek kad sam ugledao dva lica u ogledalu, kad je drugo lice
niklo nad mojim ramenom i druga dva oka se susrela sa mojim, poleteo sam poput mu-
nje i zgrabio dugačak nož s toaletnog stočića. Moj rođak je, veoma bled, poskočio
unazad, kriknuvši: „Hildred! Za ime boga!” Zatim, kad mi je šaka pala, rekao je: „Ja
sam - Luj, zar me ne prepoznaješ?” Stajao sam nem. Ne bih uspeo da progovorim ni
da mi je život od toga zavisio. Prišao mi je i uzeo nož iz moje šake.
„Šta je sve ovo?” upitao je, nežnim glasom. „Jesi li bolestan?”
„Ne”, odgovorio sam. Ali sumnjam da me je čuo.
„Dođi, dođi, stari moj”, uzviknuo je,”skini tu mesinganu krunu i dovući se u radnu
sobu. Ideš na maskenbal? Čemu uopšte sve ove pozorišne drangulije?”
Bilo mi je drago što je mislio da je kruna napravljena od mesinga i bižuterije;
ipak, nije mi se ništa više sviđao zbog tog mišljenja. Pustio sam ga da mi je uzme iz
ruke, znajući da je najbolje da mu povlađujem. Bacio je predivnu dijademu u vazduh
i, uhvativši je, okrenuo se ka meni, osmehujući se.
„Ne vredi ni pedeset centi”, rekao je. „Čemu služi?”
Nisam odgovorio, već sam uzeo venac iz njegovih ruku i, stavivši ga u sef, zatvo-
rio masivna čelična vrata. Alarm je istog trenutka prekinuo svoju paklenu galamu. Po-
smatrao me je radoznalo, ali kao da nije primetio iznenadni prekid alarma. Govorio
je, međutim, o selu kao o kutiji za kekse. Bojeći se da će se upustiti u ispitivanje kom-
binacije, poveo sam ga u radnu sobu. Luj se bacio na sofu i peckao je muve svojim
dugačkim jahačkim bičem. Nosio je radnu uniformu, žaket sa upletenim gajtanima i
uglađenu kapu, i primetio sam da su mu jahačke čizme potpuno isprskane crvenim bla-
tom.
„Gde si bio?” upitao sam.
„Preskakao blatnjave potoke u Džerziju”, rekao je. „Još nisam imao vremena da se
presvučeni, bio sam u priličnoj žurbi da te vidim. Imaš li čašu nečega? Mrtav sam
umoran, ceo dan sam bio u sedlu.”
Dao sam mu iz svojih medicinskih zaliha neki brendi koji je ispio sa grimasom.
„Prokleto loša stvar”, primetio je. „Daću ti adresu na kojoj prodaju brendi koji je
stvarno brendi.”
„Dovoljno je dobar za moje potrebe”, rekao sam ravnodušno. „Koristim ga da tr-
ljam grudi njime.” Zurio je u drugu muvu i pecnuo je.
„Vidi ovamo, stari”, počeo je,”Imam nešto da ti predložim. Ima već četiri godine
otkako si se zatvorio ovde kao neka sova, nikad nikuda ne ideš, nikad se ne baviš
zdravim vežbama, nikad ne radiš prokleto ništa osim što bleneš u te knjige iznad kami-
na.”
Bacio je pogled duž reda polica. „Napoleon, Napoleon, Napoleon!” čitao je. „Za
ime božje, imaš li ti nešto drugo osim tih Napoleona?”
„Voleo bih da su izvezene zlatom”, rekao sam. „Ali čekaj, da, ima još jedne knjige
- Kralj u žutom.” Gledao sam ga pravo u oči.
„Nisi je nikad čitao?” upitao sam.
„Ja? Ne, bože me sačuvaj! Ne želim da siđem s uma.”
Video sam da je zažalio zbog tih reči čim ih je izustio. Postoji samo jedan izraz
koji prezirem više od reči „luđak”, a to je izraz „sići s uma’. Ali kontrolisao sam se i
upitao ga zašto misli da je Kralj u žutom opasan.
„Uh, ne znam”, izgovorio je užurbano. „Samo se sećam uzbuđenja koje je stvorio i
osude sveštenstva i štampe. Mislim da je autor pucao u sebe nakon što je iznedrio tu
nakaznost, zar ne?”
„Ja sam shvatio da je još živ”, odgovorio sam.
„Verovatno je tako”, promrmljao je,”meci ne mogu da ubiju takvog demona.”
„To je knjiga velikih istina”, rekao sam.
„Da”, odgovorio je, ’istina koje ljude čine frenetičnim i upropašćuju im živote.
Ne zanima me da li to čudo predstavlja, kao što kažu, upravo samu suštinu umetnosti.
Zločin je što je uopšte napisana i, što se mene tiče, nikad neću otvoriti njene stranice.”
„Jesi li došao to da mi kažeš?” upitao sam.
„Ne”, rekao je,”Došao sam da ti kažem da se ženim.”
Verujem da je srce na trenutak prestalo da mi kuca, ali oči sam zadržao na njego-
vom licu.
„Da”, nastavio je, radosno se osmehujući,”ženim se najmilijom devojkom na sve-
tu.”
„Konstans Hoberk”, rekao sam mehanički.
„Kako si znao?” uzviknuo je, zapanjen. „Ni ja sam nisam to znao do one večeri
prošlog aprila kad smo se pre večere šetali do nasipa.”
„Za kad je zakazano?” upitao sam.
„Trebalo je da bude sledećeg septembra, ali pre sat vremena stigla je depeša s na-
redbom da se naš puk prekomanduje u Presidio, San Francisko. Krećemo sutra u pod-
ne. Sutra”, ponovio je. „Zamisli samo, Hildred, sutra ću biti najsrećniji čovek koji je
ikad disao na ovom divnom svetu, jer Konstans ide sa mnom.”
Pružio sam mu ruku da mu čestitam i on ju je prihvatio i rukovao se sa mnom kao
prava dobrodušna budala kakva je bio - ili se pretvarao da jeste.
„Dobiću sopstveni odred kao svadbeni poklon”, brbljao je. „Kapetan i gospođa
Luj Kastenj, ha, Hildred?”
Onda mi je rekao gde treba da se održi i ko treba da prisustvuje i tražio je od
mene da obećam da ću doći i biti mu kum. Stisnuo sam zube i slušao njegova dečačka
razglabanja, ne pokazujući šta osećam, ali…
Bližio sam se granici izdržljivosti; kad je poskočio i, tresući mamuzama dok nisu
zazveckale, rekao da mora da ide, nisam ga zadržao.
„Želim samo nešto da te zamolim”, rekao sam tiho.
„Tvoja želja je moja zapovest”, smejao se.
„Hoću da se nađemo večeras na petnaest minuta da porazgovaramo.”
„Naravno, ako želiš”, rekao je, donekle zbunjen. „Gde?”
„Bilo gde, tamo u parku.”
„U koje vreme, Hildred?”
„Ponoć.”
„Šta, za ime…” počeo je, ali se sabrao i pristao uz smeh. Posmatrao sam ga dok je
silazio niz stepenice i žurno odlazio, sa sabljom koja je lupala pri svakom koraku.
Skrenuo je u Ulicu Bliker i znao sam da ide da vidi Konstans. Sačekao sam deset mi-
nuta da se izgubi, a zatim sam krenuo njegovim stopama, ponevši sa sobom krunu s
draguljima i svileni ogrtač sa izvezenim Žutim znakom. Kad sam skrenuo u Ulicu Bli-
ker i ušao u hodnik u kome se nalazio znak:
G. VAJLD
MAJSTOR ZA REPUTACIJE.
Treće zvono.
video sam starog Hoberka kako se seta po radnji i učinilo mi se da čujem Kon-
stansin glas u sobi za prijeme, ali oboje sam ih izbegao i požurio uz klimavo stepeni-
šte do stana gospodina Vajlda. Pokucao sam i ušao bez pompe. Gospodin Vajld je le-
žao na podu, stenjući, s licem prekrivenim krvlju i odećom pocepanom na komade.
Kapi krvi bile su razasute po tepihu, koji je takođe bio poderan i rasparan u očigledno
nedavnoj borbi.
„To je ta prokleta mačka”, rekao je, prestavši da stenje i okrenuvši bezbojne oči
ka meni,”napala me je dok sam spavao. Verujem da će me na kraju ubiti.”
To je bilo previše. Otišao sam u kuhinju i, zgrabivši sekiricu iz ostave, pošao da
nađem paklenu zver i da joj presudim na licu mesta. Moja potraga je bila bezuspešna i
nakon nekog vremena sam odustao i vratio se gospodinu Vajldu koji je čučao na svojoj
visokoj stolici pored stola. Oprao je lice i presvukao se. Velike brazde koje su mačje
kandže izorale po njegovom licu napunio je kolodijem[25], a krpa je prikrila ranu na
njegovom vratu. Rekao sam mu da ću ubiti mačku kad budem naišao na nju, ali on je
samo odmahnuo glavom i okrenuo se ka otvorenoj glavnoj knjizi ispred sebe. Čitao je
jedno za drugim imena ljudi koji su mu došli u vezi sa svojom reputacijom i svote
koje je nakupio bile su zapanjujuće.
„Pritegnem ih s vremena na vreme”, objasnio je.
„Kad-tad, neko od tih ljudi će vas sačekati i ubiti „, insistirao sam.
„Misliš?” rekao je, trljajući svoje osakaćene uši.
Bilo je uzaludno raspravljati se s njim, zato sam uzeo odozgo rukopis pod nazivom
Imperijalna dinastija Amerike, poslednji put u radnoj sobi gospodina Vajlda. Proči-
tao sam ga, drhteći i trepereći od uživanja. Kad sam završio, gospodin Vajld je uzeo
rukopis i, okrenuvši se ka mračnom prolazu koji vodi iz njegove radne sobe u spava-
ću, pozvao je glasno: „Vens.” Tad sam prvi put primetio čoveka, šćućurenog tu u sen-
ci. Nije mi jasno kako ga nisam primetio tokom potrage za mačkom.
„Vens, dođi”, uzviknuo je gospodin Vajld.
Figura je ustala i dopuzala do nas; nikad neću zaboraviti lice koje je podigao ka
meni kad ga je svetlost s prozora osvetlila.
„Vens, ovo je gospodin Kastenj”, rekao je gospodin Vajld. Pre nego što je dovršio
rečenicu, čovek se bacio na tlo ispred stola, plačući i grabeći: „Oh, bože! Oh, bože!
Pomozite mi! Oprostite mi! Oh, gospodine Kastenj, sklonite tog čoveka! Ne možete, ne
možete biti ozbiljni! Vi ste drugačiji - spasite me! Ja sam slomljen… bio sam u ludnici
i sad, kad je sve krenulo nabolje, kad sam zaboravio na Kralja, Kralja u žutom i…
Ali, poludeću ponovo, poludeću…”
Njegov glas je zamro u davljeničkom hropcu, jer je gospodin Vajld skočio na nje-
ga i desnom šakom obujmio čovekov vrat. Kad se Vens srušio na pod, gospodin Vajld
se opet spretno uzverao na svoju stolicu i, trljajući unakažene uši patrljkom svoje
šake, okrenuo se ka meni i zatražio mi glavnu knjigu. Dohvatio sam je i spustio s poli-
ce, a on ju je otvorio. Nakon kratkog traganja po prelepo ispisanim stranicama, naka-
šljao se samozadovoljno i pokazao na ime „Vens’.
„Vens”, čitao je naglas,”Ozgud Ozvald Vens.” Na zvuk svog imena, čovek na podu
je pridigao glavu i okrenuo zgrčeno lice ka gospodinu Vajldu. Oči su mu bile pune
krvi, a usne natekle. „Zvao 28. aprila”, nastavio je gospodin Vajld. „Zanimanje, bla-
gajnik u Sifort nacionalnoj banci, odslužio kaznu za falsifikovanje u Sing Singu, oda-
kle je prebačen u Azil za umno poremećene kriminalce. Pomilovan od strane guverne-
ra Njujorka i otpušten iz azila 19. januara 1918. Reputacija oštećena u zalivu Šips-
hed[26]. Glasine da živi iznad svojih primanja. Reputacija da se popravi smesta. Na-
plata 1500 dolara.”
„Napomena - proneverio svote u iznosu do 30.000 dolara od 20. marta 1919, izvr-
sna porodica i trenutni položaj obezbeđen pomoću ujakovog uticaja. Otac, predsednik
Sif ’ort banke.”
Pogledao sam čoveka na podu.
„Ustani, Vens”, reče gospodin Vajld nežnim glasom. Vens se pridigao kao hipnoti-
san. „Sad će raditi što od njega budemo zahtevali”, rekao je gospodin Vajld i, otvoriv-
ši rukopis, pročitao je ćelu istoriju Imperijalne dinastije Amerike. Zatim je nežnim i
umirujućim mrmorom prošao kroz važne delove sa Vensom koji je stajao kao oma-
mljen. Oči su mu bile tako bezuzražajne i prazne da sam pomislio da je umno otupeo i
to sam pomenuo gospodinu Vajldu koji je odgovorio da u svakom slučaju to nije ni od
kakve važnosti. Veoma strpljivo smo ukazali Vensu na to šta bi bio njegov deo posla, i
nakon nekog vremena izgledalo je kao da je razumeo. Gospodin Vajld je objasnio ru-
kopis, služeći se različitim tomovima u vezi s heraldikom[27] kako bi potkrepio rezul-
tate svojih istraživanja. Pomenuo je osnivanje Dinastije u Karkosi, jezera koja su po-
vezivala Hastur, Aldebaran i misteriju Hijada. Govorio je o Kasildi i Kamili i doča-
rao je tmurne dubine Demhe i jezero Hali. „Poderane rite Kralja u žutom moraju sa-
kriti Ihtil zauvek”, promrmljao je, ali ne verujem da ga je Vens čuo. Zatim je postepe-
no vodio Vensa kroz ogranke Imperijalne porodice, kroz Juot i Tale, od Naotalbe i
Fantoma istine do Aldonesa, a zatim, bacivši na stranu rukopis i beleške, započeo je
predivnu priču o Poslednjem Kralju. Opčinjen i ushićen, posmatrao sam ga. Zabacio
je glavu, njegove duge ruke bile su izdužene u zadivljujućem pokretu ponosa i moći, a
oči su mu, poput dva smaragda, plamtele duboko u dupljama. Vens je slušao ošamuće-
no. Što se mene tiče, kad je gospodin Vajld napokon završio i, pokazujući na mene, uz-
viknuo: „Rođak Kralja!” moja glava je kipela od uzbuđenja.
Kontrolišući se nadljudskim naporom, objasnio sam Vensu zašto sam samo ja do-
stojan krune i zašto moj rođak mora biti prognan ili umreti. Naterao sam ga da shvati
da se moj rođak ne srne nikad oženiti, čak ni nakon odricanja od svih svojih prava, i
kako ponajmanje od svega treba da se oženi kćerkom markiza od Ejvonšira i umeša
Englesku. Pokazao sam mu spisak hiljada imena koji je gospodin Vajld sastavio; svaki
čovek čije se ime tu nalazilo dobio je Žuti znak koji se nijedno živo ljudsko biće nije
usuđivalo da zanemari. Grad, država, ćela zemlja bili su spremni da se dignu i drhte
pred Bledom maskom.
Došlo je vreme da ljudi spoznaju sina Hastura i da se ceo svet pokloni pred crnim
zvezdama koje lebde na nebu iznad Karkose.
Vens se nalaktio na sto s glavom u šakama. Gospodin Vajld je grafitnom olovkom
nacrtao grubu skicu na margini jučerašnjeg Heralda. Bio je to nacrt Hoberkovog sta-
na. Zatim je ispisao naredbu i zalepio pečat i, tresući se poput oduzetog čoveka, potpi-
sao sam svoj prvi nalog za pogubljenje imenom Hildred-Rex.
Gospodin Vajld se stropoštao na pod i, otključavši kredenac, uzeo dugačku četvr-
tastu kutiju s prve police. Doneo ju je do stola i otvorio. Unutra je u papiru za uvijanje
ležao novi nož i ja sam ga podigao i predao Vensu, zajedno sa naredbom i nacrtom
Hoberkovog stana. Tada je gospodin Vajld rekao Vensu da može da ide i on je otišao,
gegajući se poput skitnice iz sirotinjske četvrti.
Sedeo sam neko vreme, posmatrajući dnevnu svetlost kako bledi iza četvrtastog
tornja crkve Džadson Memorijal, i konačno, skupivši rukopis i beleške, uzeo šešir i
krenuo ka vratima.
Gospodin Vajld me je posmatrao u tišini. Kad sam zakoračio u hodnik, pogledao
sam unazad. Sitne oči gospodina Vajlda bile su i dalje prikovane za mene. Iza njega,
senke su se skupljale na svetlosti koja je iščezavala. Zatvorio sam vrata za sobom i
izašao na sve tamnije ulice.
Nisam ništa jeo od doručka, ali nisam bio gladan. Jadni, poluizgladneli stvor koji
je stajao kod Smrtonosne dvorane gledajući preko ulice, primetio me je i prišao da is-
priča priču o bedi. Dao sam mu novac, ne znam zašto, i on je otišao, ne zahvalivši mi
se. Sat vremena kasnije, drugi beskućnik mi je prišao i počeo da kuka na svoju sudbi-
nu. U džepu sam imao parče praznog papira na kome je bio Žuti znak i ja sam mu ga
dao. Nakratko ga je glupavo gledao, a onda gaje, bacivši nesigurni pogled na mene,
presavio sa, kako mi se činilo, prenaglašenom pažnjom i stavio ga u nedra.
Električna svetla su bleštala među drvećem, a mlad mesec je blistao na nebu iznad
Smrtonosne dvorane. Čekanje na trgu bilo je zamorno; tumarao sam od Mermerne ka-
pije[28] do artiljerijskih staja i nazad do fontane s lotosima. Cveće i trava izdisali su
miris koji me je uznemiravao. Mlaz fontane svirao je na mesečini i muzički pljusak
kapi koje su padale podsećao me je na zvonjavu kovane verižnjače u Hoberkovoj rad-
nji. Ali, nije bio toliko očaravajući niti je bezizrazno svetlucanje mesečine na vodi
pružalo takvo izvrsno uživanje kao kad bi se sunčeva svetlost igrala na uglačanom če-
liku grudnog oklopa na Hoberkovom krilu. Gledao sam slepe miševe kako proleću i
vrludaju iznad vodenih biljaka u bazenu fontane, ali njihov brzi, nepredvidljivi let do-
vodio me je do ivice živaca i otišao sam da ponovo besciljno hodam tamo-amo među
drvećem.
Artiljerijske staje bile su mračne, ali oficirski prozori konjičke kasarne behu sjaj-
no osvetljeni, a porta je sve vreme bila ispunjena umornim vojnicima koji su nosili
slamu i zaprežnu opremu i korpe napunjene limenim posuđem.
Konjička straža na kapijama dvaput se promenila dok sam tumarao gore-dole po
asfaltnom šetalištu. Pogledao sam na časovnik. Skoro da je bilo vreme. Svetla u ka-
sarni su se gasila jedno za drugim, rešetkasta kapija bila je zatvorena i na svaka dva-
tri minuta poneki oficir bi prošao kroz bočne vratnice, ispunjujući noćni vazduh klepe-
tanjem vojne opreme i zvečanjem mamuza. Trg je postao veoma tih. Parkovski polica-
jac u sivom kaputu oterao je poslednju skitnicu, kolovozi duž Ulice Vuster bili su pu-
sti, i jedini zvuk koji je prekidao tišinu bio je topot stražarskog konja i zveket straža-
reve sablje pri udarcu o unjkas sedla. U kasarni, oficirske prostorije su bile još osve-
tljene i vojni službenici su neprestano prolazili pored erkera. Kada se, s vrha novog
zvonika Sv. Fransisa Zavijera, oglasilo dvanaest sati, pri poslednjem udaru tužnog
zvona, jedna figura je prošla kroz vratnice pored portkulisa[29], uzvratila na salutira-
nje stražara, prešavši ulicu stupila na trg, i nastavila ka Benedik apartmanima.
„Luj”, pozvao sam.
Čovek se okrenuo na petama s mamuzama i krenuo pravo prema meni.
„Jesi li to ti, Hildred?”
„Da, došao si na vreme.”
Rukovao sam se s njim i odšetali smo ka Smrtonosnoj dvorani.
Trabunjao je o svom venčanju i Konstansinim vrlinama, i o njihovim izgledima za
budućnost, skrećući mi pažnju na svoj kapetanski remen i trostruku zlatnu arabesku na
rukavu i radnu kapu. Verujem da sam podjednako pažljivo slušao muziku njegovih ma-
muza i sablje kao i njegovo dečačko brbljanje; naposletku smo stali pod brestove na
uglu trga okrenutog prema Četvrtoj ulici, preko puta Smrtonosne dvorane. On se tad
nasmejao i upitao me šta želim od njega. Pokazao sam mu klupu ispod električnog sve-
tla i seo pored njega. Gledao me je radoznalo, tim istim prodirućim pogledom koji to-
liko mrzim kod lekara i plašim ga se. Njegov pogled mi je bio uvredljiv, ali on to nije
znao, pa sam pažljivo prikrio svoja osećanja.
„Pa, stari moj”, upitao je,”šta mogu da učinim za tebe?”
Izvadio sam iz džepa rukopis i beleške o Imperijalnoj dinastiji Amerike i, pogle-
davši ga u oči, rekao:
„Reći ću ti. Daj mi svoju vojničku reč da ćeš pročitati ovaj rukopis od početka do
kraja, bez postavljanja pitanja. Obećaj mi da ćeš na isti način pročitati ove beleške i
obećaj mi da ćeš saslušati šta imam da kažem posle toga.”
„Obećavam, ako to želiš”, rekao je umilno. „Daj mi papir, Hildred.”
Počeo je da čita, podižući obrve na zbunjeni, ćudljivi način zbog koga sam drhtao
od potisnutog besa. Kako je napredovao, obrve su mu se grčile, a njegove usne kao da
su se oblikovale u reč „budalaština’.
Zatim je izgledao kao da se pomalo dosađuje, ali je, očigledno mene radi, nasta-
vio da čita, pokušavajući da se zainteresuje, što je uskoro prestalo da mu predstavlja
napor. Trgao se kad je na gusto ispisanim stranicama naišao na sopstveno ime, a kad
je stigao do mog, spustio je papir i na trenutak me oštro pogledao. Ali, održao je reč i
nastavio sa čitanjem, a ja sam pustio da poluoblikovano pitanje na njegovim usnama
zamre bez odgovora. Kad je stigao do kraja i pročitao potpis gospodina Vajlda, pa-
žljivo je presavio papir i vratio mi ga. Predao sam mu beleške i on se zavalio unazad,
gurnuvši radnu kapu sve do čela uz dečački pokret koga sam se tako dobro sećao iz
škole. Posmatrao sam mu lice dok je čitao i, kad je završio, uzeo sam beleške zajedno
s rukopisom i stavio ih u džep. Zatim sam razmotao svitak obeležen Žutim znakom. Vi-
deo je znak, ali izgledalo je kao da ga ne prepoznaje, i donekle odsečno sam mu skre-
nuo pažnju na njega.
„Dobro”, rekao je,”vidim. Staje to?”
„To je Žuti znak”, rekao sam ljutito.
„Oh, to je on, je li?” rekao je Luj tim laskavim glasom koji je doktor Arčer kori-
stio u razgovoru sa mnom i koji bi verovatno i dalje koristio da nisam s njim izravnao
račune.
Suspregao sam bes i odgovorio mu što sam staloženije mogao: „Slušaj, dao si mi
reč?”
„Slušam, stari”, odgovorio je umirujućim glasom.
Počeo sam veoma smireno da govorim.
„Doktor Arčer, došavši na neki način do tajne Imperijalnog nasleđa, pokušao je da
me liši mog prava, tvrdeći da sam zbog pada s konja pre četiri godine postao slabou-
man. Usudio se da me stavi pod nadzor u sopstvenoj kući u nadi da će me ili izludeti
ili otrovati. To mu nisam zaboravio. Posetio sam ga sinoć i razgovor je bio konačan.”
Luj je prebledeo, ali se nije maknuo. Nastavio sam pobedonosno: „Preostalo je
još troje ljudi s kojima treba obaviti razgovor u vezi sa interesima gospodina Vajlda i
mene. To su moj rođak Luj, gospodin Hoberk i njegova kćerka Konstans.”
Luj je skočio na noge, a i ja sam ustao i bacio na tlo papir obeležen Žutim znakom.
„Oh, ovo mi nije potrebno da bih ti rekao šta imam da kažem”, uzviknuo sam, uz
pobednički smeh. „Moraš se odreći krune u moju korist, čuješ li - moju.”
Luj me je gledao zapanjeno, ali, povrativši se, ljubazno je rekao: „Naravno da se
odričem… Čega moram da se odreknem?”
„Krune”, rekao sam ljutito.
„Naravno”, odgovorio je,”odričem je se. Hajdemo, momče. Ispratiću te nazad do
stana.”
„Nemoj sa mnom te doktorske štosove”, vikao sam, drhteći od besa. „Ne ponašaj
se kao da misliš da sam lud.”
„Kakva glupost”, odgovorio je. „Hajdemo, postaje kasno, Hildred.”
„Ne”, viknuo sam,”moraš da me slušaš. Ne možeš da se oženiš, zabranjujem ti.
Čuješ li? Zabranjujem. Odreći ćeš se krune, a kao nagradu dopuštam ti izgnanstvo, ali,
ako odbiješ, umrećeš.”
Pokušao je da me smiri, ali ja sam se konačno digao i, izvukavši dugi nož, stao mu
na put.
Tada sam mu rekao kako će doktora Arčera pronaći u podrumu s prerezanim gr-
kljanom i smejao sam mu se u lice kad sam pomislio na Vensa i njegov nož, kao i na-
redbe potpisane mojim imenom.
„Ah, ti si Kralj”, uzviknuo sam,”ali ja ću biti Kralj. Ko si ti da mi uskratiš Carstvo
nad celokupnom naseljivom zemljom! Rođen sam kao rođak kralja, ali ja ću biti Kra-
lj!”
Luj je stajao beo i sleđen preda mnom. Iznenada, Četvrtom ulicom dotrčao je čo-
vek, prošao kroz kapiju Smrtonosnog hrama, u punoj brzini prešao preko staze do
bronzanih vrata i uskočio u smrtnu komoru uz krik poremećene osobe, a ja sam se
smejao dok mi suze nisu udarile na oči jer sam prepoznao Vensa i znao sam da mi Ho-
berk i njegova kćer nisu više na putu.
„Idi”, uzviknuo sam Luju,”više ne predstavljaš pretnju. Sad se nikad nećeš oženiti
Konstansom, a ako se oženiš bilo kim drugim u izgnanstvu, posetiću te kao što sam no-
ćas posetio svog doktora. Gospodin Vajld sutra preuzima nadležnost nad tobom.” Za-
tim sam se okrenuo i kliznuo u Južnu petu aveniju, a Luj je, uz krik užasa, zbacio pojas
i sablju i pratio me poput vetra. Na uglu Ulice Bliker čuo sam ga blizu iza sebe i ule-
teo sam u ulaz ispod Hoberkovog znaka. Povikao je: „Stoj ili pucam!” ali kad je video
da sam potrčao uz stepenice, ostavivši Hoberkovu radnju za sobom, ostavio me je i
čuo sam ga kako udara u njihova vrata i viče, kao da je moguće probuditi mrtve.
Vrata gospodina Vajlda bila su otvorena i ja sam ušao, uzviknuvši: „Gotovo je, go-
tovo je! Neka se nacije dignu i pogledaju svog Kralja!” ali nisam mogao da nađem go-
spodina Vajlda, pa sam otišao do kredenca i uzeo predivnu dijademu iz kutije. Zatim
sam obukao belu svilenu odoru sa izvezenim Žutim znakom i stavio krunu na glavu.
Najzad sam bio Kralj, Kralj po svome pravu u Hasturu, Kralj zato što sam znao miste-
riju Hijada i moj um je dotakao dubine jezera Hali. Ja sam bio Kralj! Prva siva koplja
zore dići će buru koja će potresti dve hemisfere. A onda, dok sam stajao i dok mi sva-
ki živac beše zategnut do krajnje tačke, omamljen radošću i divotom moje misli, vani,
u mračnom prolazu, čovek je zastenjao.
Zgrabio sam uljanicu i skočio ka vratima. Mačka me je mimoišla poput demona i
uljanica se ugasila, ali moj dugi nož poleteo je brže nego ona - čuo sam njen krik i
znao da ju je nož našao. Neko vreme slušao sam njeno bauljanje i tumbanje u mraku, a
onda, kad je mahnitanje prestalo, upalio sam lampu i digao je iznad glave. Gospodin
Vajld je ležao na podu sa razderanim grlom. Isprva sam pomislio da je mrtav, ali kad
sam ga pogledao, zelena iskra se pojavila u njegovim utonulim očima, njegova sakata
šaka je zadrhtala, a onda mu je grč rastegao usta od uha do uha. Na trenutak moj užas i
očaj ustupili su mesto nadi, ali kad sam se nadvio nad njim, njegove očne jabučice su
se zakolutale u glavi i umro je. Onda, dok sam stajao, paralizovan od besa i očaja, vi-
devši svoju krunu, svoje carstvo, svaku nadu i svaku ambiciju, ceo svoj život, kako
leže ispruženi tu sa mrtvim gospodarom, oni su došli, ščepali me otpozadi i vezivali
me dok mi se vene nisu nadule poput kablova, a glas mi se utopio u erupčiji divljih
vrisaka. Ali i dalje sam besneo, krvav i razjaren među njima, i nekoliko policajaca je
osetilo moje oštre zube. Onda, kad više nisam mogao da se pomeram, oni su prišli; vi-
deo sam starog Hoberka i iza njega ubledelo lice mog rođaka Luja i još dalje, u uglu,
ženu, Konstans, koja je tiho plakala.
„Ah! Sad mi je jasno!” kreštao sam. „Preuzeo si tron i carstvo! Jao! Jao tebi koji
si krunisan krunom Kralja u žutom!”
Kasildina pesma
„Kralj u žutom”; čin I, scena 2
Iako nisam znao ništa o herniji, opčinjeno sam slušao. On podiže uskršnji ljiljan koji
je Ženevjev tog jutra donela iz Notr Dama i ubaci ga u bazen. Tečnost odmah izgubi
kristalnu bistrinu. Ljiljan je na trenutak bio okružen mlečnobelom penom, koja je ne-
stavši ostavila za sobom tekućinu sa opalnim prelivom. Narandžasta i grimizna boja
su igrale po površini, smenjujući se, a zatim se nešto sto je izgledalo kao zrak čiste
sunčeve svetlosti probi sa dna na kom je ležao ljiljan. On istog trenutka uroni ruku u
bazen i izvuče cvet. „Nema opasnosti”, objasnio je,”ako pogodiš pravi momenat. Sig-
nal je zlatni zrak.”
Pružio mi je ljiljan i ja ga uzeh u ruku. Pretvorio se u kamen, najčistiji mermer.
„Vidiš”, rekao je,”bez greške je. Koji vajar bi mogao da napravi takvu kopiju?”
Mermer je bio beo kao sneg, ali su žilice ljiljana u dubini bile osenčene najble-
đom modrom, a duboko u njegovom centru zadržao se prigušeni sjaj.
„Ne pitaj me za razlog”, osmehnu se on, primetivši moje čuđenje. „Nemam pojma
zašto su žilice i središte obojeni, ali uvek je tako. Juče sam pokušao sa jednom od Že-
nevjevinih zlatnih ribica - evo je.”
Ribica je izgledala kao da je isklesana u mermeru. No, ako biste je okrenuli prema
svetlu kamenje postajao predivno išaran bledoplavim žilicama, a odnekud iznutra je
dopirala ružičasta svetlost nijanse koja se preliva u opalu. Pogledah u bazen. Ponovo
je izgledao kao da je ispunjen najčistijim kristalom.
„A ako bih ga sad dodirnuo?” upitao sam.
„Ne znam”, odgovori on,”ali bolje da ne pokušavaš.”
„Zanima me jedna stvar”, rekoh”,a to je - odakle dolazi zrak sunčeve svetlosti?”
„Istina, izgledalo je kao zrak sunca”, reče on. „Ne znam, uvek se pojavljuje kad
uronim neko živo biće. Možda”, nastavio je, smešeći se,”možda je to iskra života tog
stvorenja koja beži ka izvoru koji ju je stvorio.”
Primetio sam da se ruga i zapretio mu slikarskim štapom[30], ali se on samo na-
smeja i promeni temu.
„Ostani na ručku. Ženevjev će odmah doći.”
„Video sam da je otišla na jutarnju misu”, rekoh”,i izgledala je sveže i ljupko kao
taj ljiljan - pre nego što si ga uništio.”
„Misliš da sam ga uništio?” reče Boris ozbiljno.
„Uništio, sačuvao, kako to možemo da znamo?”
Sedeli smo u uglu ateljea, u blizini njegove nedovršene grupe Suđaja [31]. On se
nasloni na sofu, obrćući kiparsko dleto, i baci pogled na svoje delo.
„Usput”, rekao je,”završio sam onu staru Arijadnu[32] u akademskom stilu i pret-
postavljam da će ona morati da ide na Salon[33]. To je sve što imam za ovu godinu,
ali posle uspeha koji mi je donela Madona sramota me je da pošaljem nešto ovakvo.”
Madona, izvrstan komad mermera za koji je Ženevjev pozirala, bila je senzacija
na prošlogodišnjem Salonu. Pogledao sam Arijadnu. Bilo je to tehnički savršeno delo,
ali slagao sam se sa Borisom da će svet od njega očekivati nešto bolje od toga. Ipak,
sada je bilo nemoguće i pomisliti da će stići da za Salon završi tu veličanstvenu uža-
snu grupu koja je stajala iza mene, dopola još skrivena u mermeru. Suđaje će morati
da sačekaju.
Bili smo ponosni na Borisa Ivena. Smatrali smo ga svojim, a i on nas, na osnovu
toga stoje rođen u Americi, iako mu je otac bio Francuz, a majka Ruskinja. Svi sa
Akademije[34] su ga zvali Boris. A ipak, on je samo dvojici od nas uzvraćao tu bli-
skost — Džeku Skotu i meni.
Možda je moja zaljubljenost u Ženevjev imala neke veze sa njegovom naklonošću
prema meni. To svakako nikada nismo jedan drugom priznali. Ali kad je sve već bilo
rešeno, i ona mi sa suzama u očima rekla da je Boris onaj koga voli, otišao sam do
njegove kuće i čestitao mu. Uvek sam smatrao da savršena srdačnost tog razgovora
nije zavarala ni jednog ni drugog, ali je bar jednom od nas dvojice predstavljala veli-
ku utehu. Mislim da on i Ženevjev nikada nisu između sebe razgovarali o tome, ali Bo-
ris je znao.
Ženevjev je bila dražesna. Čednost Madone na njenom licu možda je bila izazvana
svetošću Gunoove mise[35]. No uvek mi je bilo drago kada bi to raspoloženje prome-
nila u ono koje smo nazivali „aprilskim manevrima”. Često je bila promenljiva kao
aprilski dan. Ujutru ozbiljna, dostojanstvena i ljupka, u podne bi se ćudljivo smejala,
uveče - kakva god bi se najmanje očekivalo.
Takva mi se više dopadala nego u toj smirenosti Madone koja je uzburkivala dubi-
ne mog srca. Sanjario sam o Ženevjev kada je ponovo progovorio.
„Šta misliš o mom otkriću, Alek?”
„Mislim da je vredno divljenja.”
„Neće mi biti od koristi, znaš, osim što će do krajnjih granica zadovoljiti moju ra-
doznalost, i ta tajna će umreti zajedno sa mnom.”
„Bio bi to priličan udarac za vajarstvo, zar ne? Mi slikari smo sa fotografijom iz-
gubili mnogo više nego što smo dobili.”
Boris klimnu glavom, igrajući se ivicom dleta.
„Novo zlokobno otkriće uništilo bi umetnički svet. Ne, nikada nikome neću pove-
riti ovu tajnu”, rekao je bez žurbe.
Tesko bi bilo pronaći nekoga ko o takvim fenomenima zna manje od mene, ali na-
ravno da sam čuo za mineralne izvore toliko prezasićene silikatom da se lišće i gran-
čice koje u njih upadnu vremenom pretvore u kamen. Maglovito sam shvatao proces u
kom silikat zamenjuje biljnu materiju, atom po atom, i rezultat toga je duplikat pred-
meta u kamenu. Ovo me, priznajem, nikada nije mnogo interesovalo, a što se tiče drev-
nih fosila koji su nastali na ovaj način - gadili su mi se. Boris je, kako se činilo, ose-
ćajući radoznalost umesto odvratnosti, istraživao na tu temu i slučajno nabasao na ras-
tvor koji je, napadajući uronjene predmete sa nečuvenom svirepošću, u sekundi činio
ono za šta su potrebne godine. To je bilo sve što sam uspeo da izvučem iz čudnovate
priče koju mi je upravo pričao. Posle duge tišine, ponovo je prozborio.
„Skoro da se uplašim kad pomislim na ono što sam pronašao. Naučnici bi poludeli
za ovim otkrićem. A bilo je tako jednostavno, samo se pronašlo. Kad samo pomislim
na tu formulu i taj novi element koji se taloži na metalnim opiljcima…”
„Koji novi element?”
„O, nisam smislio kako da ga nazovem i ne verujem da ću ikada smisliti. Na svetu
već postoji dovoljno dragocenih metala oko kojih se hvatamo za gušu.”
Načuljio sam uši. „Da li si pronašao zlato, Borise?”
„Ne, još bolje… ali pazi ovamo, Alek!” nasmeja se on, ustajući. „Ti i ja imamo
sve što nam je potrebno u životu! Ah! Već izgledaš tako zlokobno i pohlepno!” I ja
sam se nasmejao i rekao mu da me razdire želja za zlatom i da je bolje da pričamo o
nečem drugom, i tako smo, kad je ubrzo zatim ušla Ženevjev, već odustali od priče o
alhemiji.
Ženevjev beše od glave do pete obučena u srebrnastosivo. Svetlost je obasjavala
blage talase njene svetle kose dok je pružala obraz Borisu; zatim me ugleda i uzvrati
mi pozdrav. Nikada pre toga se nije desilo da mi vrhovima svojih belih prstiju ne po-
šalje poljubac, pa se odmah požalih na taj propust. Nasmešila se i ispružila ruku, koja
se povukla maltene pre nego što je uopšte i dotakla moju, a zatim je rekla, gledajući
Borisa:
„Moraš zamoliti Aleka da ostane na ručku.” I ovo je bilo nešto novo. Do danas me
je uvek lično pozivala.
„Jesam”, kratko reče Boris.
„A ti si, nadam se, prihvatio?” Okrenula se ka meni sa šarmantnim konvencional-
nim osmehom. Kao da sam samo poznanik od prekjuče. Duboko joj se naklonih.
„J’avais bienl’honneur, madame[36]„, ali ona je, odbijajući da prihvati naš uobičaje-
ni sarkastični ton, promrmljala neku banalnu dobrodošlicu i nestala. Boris i ja se po-
gledasmo.
„Bolje da odem kući, šta misliš?” upitah.
„Ubij me ako znam”, iskreno je odgovorio.
Dok smo raspravljali o uputnosti mog odlaska, Ženevjev se ponovo pojavi na vra-
tima, bez šešira. Bila je čudesno predivna, ali joj lice beše previše rumeno, zanosne
oči previše sjajne. Odmah mi priđe i uze me za ruku.
„Ručak je spreman. Da li sam bila grozna, Alek? Učinilo mi se da imam glavobo-
lju, ali nije tako. Dođi, Borise”, i drugom rukom uhvati njega pod ruku. „Alek zna da,
posle tebe, na svetu ne postoji niko ko mi se dopada koliko on, pa ga neće povrediti
ako se ponekad istresem na njemu.”
„A la bonheur![37]” povikah,”ko kaže da u aprilu nema oluja?”
„Da li ste spremni?” intonirao je Boris. „Spreee-mni”, i mi, držeći se za ruke, od-
jurismo u trpezariju, na zgražavanje posluge.
Naposletku, nije nas trebalo kriviti; Ženevjev je imala osamnaest, Boris dvadeset i
tri, a ja još ni punu dvadeset jednu.
II
III
Kada sam svratio sledećeg dana u podne, zatekoh Borisa kako uznemireno hoda po
ateljeu.
„Ženevjev samo što je zaspala”, rekao mi je,”uganuće je sitnica, ali zbog čega bi
imala tako visoku temperaturu? Lekar to ne može da objasni - ili ne želi”, promrmljao
je.
„Ženevjev ima temperaturu?” upitao sam.
„Rekao bih da je tako, a zapravo je s vremena na vreme bila pomalo pometena či-
tave večeri. Kakva zamisao! - mali veseljak Ženevjev, bez ijedne brige pod kapom ne-
beskom - i stalno ponavlja da joj je srce slomljeno i da želi da umre!”
Moje srce je stalo.
Boris se naslonio na vrata ateljea, gledajući u zemlju, sa rukama u džepovima; nje-
gov inače ljubazan i dubok pogled sada je bio zamućen, crta koja znači nevolju bila
mu je „preko lepog na usnama znaka koji osmeh stvara’[39]. Služavki je bilo naređeno
da ga pozove čim Ženevjev otvori oči. Čekali smo i čekali i Boris je, postajući nespo-
kojan, tumarao naokolo, nervozno se igrajući voskom za modeliranje i crvenom gli-
nom. Iznenada je krenuo ka drugoj prostoriji. „Dođi da vidiš moje ružičasto kupatilo
prepuno smrti!” povikao je.
„Da li je to smrt?” upitah, da udovoljim njegovom raspoloženju.
„Rekao bih da nisi spreman da to nazoveš životom”, odgovori on. Dok je govorio,
on izvuče iz staklene kugle jedinu zlatnu ribicu koja se praćakala i uvijala. „I ovu
ćemo poslati za onom drugom - gde god to bilo”, rekao je. U njegovom glasu se čulo
grozničavo uzbuđenje. Imao sam tup osećaj groznice u udovima i mozgu dok sam ga
pratio do kristalnog jezerceta sa rože stranama, a on je ubacio stvorenje. Dok je pada-
lo, previjajući se i uvrćući, njegove krljušti su blještale žarkim narandžastim sjajem;
čim je dodirnulo tečnost, ukočilo se i od težine potonulo na dno. Zatim se pojavi mleč-
na pena, divni prelivi su blistali na površini, a onda se zrak čiste, jasne svetlosti probi
iz naizgled beskrajnih dubina. Boris uroni ruku i izvuče savršen mermerni predmet
koji je svetlucao opalnim kapima, izbrazdan plavim žilicama i ružičast.
„Dečja igra”, promrmljao je i izmučeno i čežnjivo me pogledao - kao da bih ja
mogao da imam odgovor na takva pitanja! No tada uđe Džek Skot i vatreno se pridruži
„igri”, kako je on to nazivao. Ništa nije bilo dovoljno sem da se istog trenutka pokuša
sa belim zecom. Slagao sam se da Borisu treba skrenuti misli sa briga koje ima, ali
sam se užasavao mogućnosti da gledam kako život ističe iz toplokrvnog, živog stvore-
nja, pa sam odbio da prisustvujem. Uzevši nasumičnu knjigu, seo sam u atelje da či-
tam. Avaj! Uzeo sam Kralja u žutom. Posle nekoliko trenutaka koji su delovali kao
godine, upravo sam ga odlagao ježeći se od nervoze kada su Boris i Džek ušli unoseći
svog mermernog zeca. U isto vreme, gore zazvoni zvono, a iz bolesničke sobe dopre
vrisak. Boris nestade u trenu i sledećeg momenta pozva: „Džek, požuri po doktora;
dovedi ga sa sobom. Alek, dođi.”
Otišao sam i stao na njena vrata. Preplašena služavka je u žurbi izašla i otrčala da
donese neki lek. Ženevjev, sedeći uspravno kao sveća, zažarenih obraza i sjajnih oči-
ju, neprekidno je buncala i opirala se dok ju je Boris nežno zadržavao. Pozvao me je
da pomognem. Na prvi moj dodir ona uzdahnu i zavali se, zatvarajući oči, a zatim -
zatim - dok smo se još naginjali nad njom, ponovo ih otvori, pogleda Borisa pravo u
lice - sirota devojka, izluđena temperaturom! - i izgovori svoju tajnu. Istog trenutka
naša tri života krenuše potpuno novim putevima; veza koja nas je toliko dugo držala na
okupu zauvek se raskinula, a zamenila ju je jedna nova veza, postoje ona izgovorila
moje ime i, izmučena temperaturom, zbacila sa duše teret skrivene tuge. Zapanjen i
nem, spustio sam glavu, dok mi je lice gorelo kao žar, a krv mi pojurila u uši, ošamu-
ćujući me šumom. Nesposoban da se pomerim, nesposoban da govorim, slušao sam
njene grozničave reči u agoniji stida i patnje. Nisam mogao da je ućutkam, nisam mo-
gao da pogledam Borisa. Tada osetih ruku na ramenu, a Boris okrenu prema meni svo-
je potpuno beskrvno lice.
„Nisi ti kriv, Alek; ne žalosti se što ona tebe voli…” no nije mogao da završi, a
pošto je lekar žurno stupio u sobu govoreći: „Ah, groznica!”zgrabio sam Džeka Skota
i požurio da izađemo na ulicu, govoreći: „Boris bi više voleo da ostane sam.” Prešli
smo ulicu i otišli do svojih stanova, a te noći je, videvši da ću se i ja razboleti, on po-
novo otišao po lekara. Poslednje čega sam se iole jasno sećao bili su Džek koji govo-
ri „Zaboga, doktore, šta mu je, zbog čega mu je lice takvo?” i misao na Kralja u žu-
tom i Bledu masku.
Bio sam jako bolestan, pošto su dve godine koje sam podnosio od onog kobnog
majskog jutra kada je Ženevjev promrmljala: „Volim te, ali mislim da Borisa volim
više”, konačno uzele danak. Nikad nisam ni pomislio da će to prevazići ono što mogu
da podnesem. Naoko smiren, zavaravao sam sebe. Iako je bitka u meni besnela iz noći
u noć, a ja sam, ležeći sam u svojoj sobi, proklinjao sebe zbog nepokornih misli, nelo-
jalnih Borisu i nedostojnih Ženevjev, jutro je uvek donosilo olakšanje i ja sam se vra-
ćao Ženevjev i mom dragom Borisu srca očišćenog noćnom burom.
Nikad, ni rečju, ni delom, ni mišlju, nisam svoj jad priznao čak ni samome sebi.
Maska samoobmane za mene više nije bila maska, već deo mene. Noć ju je skida-
la, ogoljujući zataškanu istinu, ali nije bilo nikog osim mene da to vidi, i, kada svane
dan, maska se ponovo dobrovoljno vraćala. Ove misli su prolazile mojim izmučenim
umom dok sam ležao bolestan, ali su bile beznadežno upetljane sa prikazama belih
stvorenja, teških kao kamen, koja gmižu okolo po Borisovom bazenu… vučje glave na
tepihu kako peni i škljoca u pravcu Ženevjev koja, smešeći se, leži pored nje. Setio
sam se i Kralja u žutom umotanog u čudne boje svog dronjavog ogrtača i Kasildinog
gorkog uzvika „Ne na nas, o, Kralju, ne na nas!” Grozničavo sam se borio da to oda-
gnam, ali video sam jezero Hali, jadno i pusto, bez daška vetra da ga uzburka, i video
sam tornjeve Karkose iza meseca. Aldebaran, Hijade, Alar, Hastur plovili su kroz pu-
kotine u oblacima koji su se komešali i lelujali dok su prolazili, nalik na iskrzane rite
Kralja u žutom. Između svega ovoga, istrajavala je jedna razumna misao. Uopšte se ni-
sam kolebao, šta god da se događalo u mom poremećenom umu, oko toga da je glavni
razlog mog postojanja da ispunim neku dužnost prema Borisu i Ženevjev. Šta je ta
obaveza bila, njena priroda, nikada nije bilo jasno; ponekad se činilo da je to zaštita,
ponekad podrška u velikoj krizi. Šta god da se u nekom trenutku činilo, taj teret je le-
žao samo na mojim plećima i nikada nisam bio ni toliko bolestan ni toliko slab da ne
bih na to reagovao ćelom svojom dušom. Oko mene je uvek bila gomila lica, uglav-
nom stranaca, ali neka sam prepoznavao, a između njih i Borisovo. Kasnije su mi rekli
da se to nije moglo dogoditi, ali ja sam znao da se bar jednom on nagnuo nada mnom.
Beše to samo dodir, slabašni odjek njegovog glasa, a zatim se oblaci ponovo navuko-
še na moja čula i izgubih ga, ali on jeste tamo stajao i nagnuo se nada mnom barem
jednom.
Najzad, jednog jutra sam se probudio i na krevetu zatekao sunčevu svetlost, a Dže-
ka Skota kako čita pored mene. Nisam bio dovoljno snažan da bih naglas govorio, niti
sam mogao da razmišljam, a još manje da se sećam, ali sam mogao da se malaksalo
osmehnem kada mi se oči sretoše sa Džekovim i, kada on skoči i revnosno upita da li
mi nešto treba, mogao sam da prošapćem: „Da - Boris.” Džek se približi uzglavlju i
naže se da bi mi namestio jastuk; nisam mu video lice, ali odgovorio je srdačno: „Mo-
raš da sačekaš, Alek, suviše si slab da bi video čak i Borisa.”
Čekao sam i jačao; za nekoliko dana sam bio u stanju da se vidim s kim želim, no
u međuvremenu sam razmišljao i setio se. Od trenutka u kom se celokupna prošlost
ponovo razbistrila u mom umu, uopšte nisam sumnjao šta bi trebalo da uradim kad
dođe vreme, a bio sam siguran da se, sa svoje strane, Boris odlučio za isti pravac; što
se mene samog ticalo, znao sam da će to shvatiti isto kao i ja. Više nikoga nisam tra-
žio. Nikad nisam pitao zašto od njih ne stiže nikakva poruka, zašto tokom nedelje kad
sam ležao, čekajući i jačajući, nikad nisam čuo da su izgovorena njihova imena. Zao-
kupljen svojim sopstvenim traganjem za pravim putem i svojom nejakom ali odlučnom
borbom protiv očaja, jednostavno sam se pomirio sa Džekovom uzdržanošću, uzimaju-
ći zdravo za gotovo da se plaši da govori o njima, iz straha da se ne pobunim i poč-
nem da navaljujem da ih vidim. U međuvremenu sam sebi iznova i iznova ponavljao:
kako bi život izgledao kada ponovo počne za sve nas? Uspostavili bismo odnose baš
onakve kakvi su bili pre nego što se Ženevjev razbolela. Boris i ja bismo se pogledali
u oči i u našem pogledu ne bi bilo ni ogorčenosti ni malodušnosti ni nepoverenja.
Uskoro bih ponovo bio sa njima u dragoj prisnosti njihovog doma, a zatim, bez izgo-
vora ili objašnjenja, zauvek bih nestao iz njihovih života. Boris bi znao; Ženevjev…
Jedina uteha beše da ona nikad ne bi saznala. Činilo se, dok sam sve to ponovo promi-
šljao, da sam pronašao značenje onog osećaja obaveze koji je istrajavao kroz ćelo
moje bunilo i jedini mogući odgovor na njega. I tako, kada sam bio potpuno spreman,
jednog dana pozvah Džeka i rekoh:
„Džek, hoću Borisa odmah, i prenesi moje najtoplije pozdrave Ženevjev…”
Kada je najzad uspeo da me ubedi da su oboje mrtvi, upao sam u stanje divljeg
besa, koje je moju slabašnu snagu rekonvalescenta razdiralo na atome. Vikanjem i
psovanjem sam doveo sebe do recidiva, iz kog sam posle nekoliko nedelja izmileo
kao mladić od dvadeset i jedne koji je verovao da je njegova mladost zauvek prošla.
Delovalo je da sam izgubio sposobnost da dalje patim i, kada mi jednog dana Džek
predade jedno pismo i ključeve Borisove kuće, uzeh ih a da nisam ni zadrhtao, i zamo-
lili ga da mi sve ispriča. Bilo je surovo sa moje strane da ga to zamolim, ali nije mo-
glo drukčije i on se umorno nasloni na svoje sitne šake, da bi ponovo otvorio rane
koje se nikad neće potpuno zaceliti. Počeo je veoma tiho - „Alek, ako ne znaš nešto o
čemu ja nemam pojma, nećeš ništa više nego ja biti u stanju da objasniš to što se desi-
lo. Pretpostavljam da radije ne bi slušao ove detalje, ali moraš da ih znaš, inače bih te
poštedeo izveštaja. Bog zna koliko bih želeo da poštedim sebe pričanja. Biću kratak.
Onog dana kad sam te ostavio na staranje lekaru i vratio se kod Borisa, zatekao
sam ga kako radi na Suđajama. Ženevjev je, rekao je, spavala pod uticajem lekova.
Bila je potpuno van sebe, rekao je. Nastavio je da radi i nije više pričao sa mnom, a
ja sam ga gledao. Uskoro sam primetio da je treća figura u grupi - ona koja je gledala
pravo napred, van celog sveta - imala njegovo lice; ne onakvo kakvo si ti ikad mogao
da vidiš, nego kako je izgledalo tada pa do kraja. To je jedna od stvari za koje bih vo-
leo da pronađem objašnjenje, ali nikada neću uspeti.
I tako, on je radio, a ja sam ga gledao u tišini i tako smo nastavili skoro do ponoći.
Tada smo čuli kako se vrata otvaraju i snažno zatvaraju i kratkotrajnu žurbu u susednoj
sobi. Boris je jurnuo kroz vrata, a ja sam ga pratio, ali zakasnili smo. Ležala je na dnu
bazena, sa rukama prekrštenim preko grudi. Zatim se Boris ustrelio u srce.” Džek je
prestao da priča, kapljice znoja su mu se zadržale ispod očiju, a mršavi obrazi su mu
se trzali. „Preneo sam Borisa u njegovu sobu. Zatim sam se vratio i ispustio tu đavol-
sku tečnost iz bazena i, pustivši vodu, sprao sa mermera i poslednju kap. Kad sam se
naposletku usudio da se spustim niz stepenike, pronašao sam je tamo kako leži bela
kao sneg. Najzad, kada sam odlučio šta je najbolje da učinim, otišao sam u laboratori-
ju i najpre prosuo rastvor u slivnik bazena, zatim sam za njim sipao sadržaj svih tegli i
flaša. U kaminu je bilo drveta, pa sam upalio vatru i, razbivši katanac na Borisovoj
vitrini, spalio svaki papir, beležnicu i pismo koje sam u njoj pronašao. Maljem iz ate-
ljea sam razbio u deliće sve prazne flaše, a zatim, ubacivši ih u kantu za ugalj, odneo
sam ih u podrum i ubacio u užareno telo peći. Šest puta sam se vraćao i najzad nije
ostalo ni traga od bilo čega što bi moglo da posluži da se ponovo pronađe formula
koju je Boris otkrio. Tek tada sam se usudio da pozovem lekara. On je dobar čovek i
zajedno smo se izborili da sve sačuvamo od javnosti. Bez njega nikad ne bih uspeo.
Na kraju smo isplatili poslugu i poslali ih na selo, gde ih stari Rosije smiruje prčama
o Borisovim i Ženevjevinim putovanjima po dalekim zemljama sa kojih se neće vratiti
godinama. Borisa smo sahranili na malom groblju u Sevru. Lekar je blagorodno stvo-
renje i ume da se sažali nad čovekom koji više ne može da podnese. Izdao je uverenje
o bolesti srca i nije mi postavljao pitanja.”
Zatim, podižući glavu iz šaka, on reče: „Otvori pismo, Alek; za obojicu je.”
Pocepah koverat. Bio je to Borisov testament sa datumom od pre godinu dana. Sve
je ostavljao Ženevjev, a u slučaju da ona umre bez dece, trebalo je da ja preuzmem
kuću u Ulici Sen Sesil, a Džek Skot upravljanje Eptom. Posle naše smrti, imovina se
vraćala porodici njegove majke u Rusiji, izuzev mermernih skulptura koje je on napra-
vio. Njih je ostavio meni.
Stranica nam se zamaglila pred očima i Džek je ustao i otišao do prozora. Začas
se vratio i ponovo seo. Užasavao sam se da čujem ono što će reći, ali govorio je sa is-
tom jednostavnošću i blagošću.
„Ženevjev leži ispred Madone u mermernoj sobi. Madona se nežno nadvija nad
njom, a Ženevjev uzvraća osmeh tom smirenom licu koje nikad ne bi postojalo da nije
bilo nje.”
Glas mu se slomio, ali je zgrabio moju ruku, govoreći: „Hrabrosti, Alek.” Slede-
ćeg jutra je otišao u Ept da preuzme svoje nasledstvo.
IV
Iste večeri sam uzeo ključeve i otišao u kuću koju sam tako dobro poznavao. Sve je
bilo u redu, ali je tišina bila jeziva. Iako sam dvaput prišao vratima mermerne sobe,
nisam mogao da se nateram da uđem. To je prevazilazilo moje snage. Uđoh u sobu za
pušenje i sedoh za spinet. Na dirkama je ležala mala čipkana maramica, pa sam se
okrenuo na drugu stranu, gušeći se. Bilo je jasno da ne bih mogao da ostanem, pa sam
zaključao sva vrata, sve prozore, glavnu i zadnju kapiju, i otišao. Sledećeg jutra mi je
Alsid spakovao putnu torbu i ja, ostavivši njega zaduženog za moj stan, uhvatih Ori-
jent ekspres za Konstantinopolj. Tokom dve godine koje sam proveo lutajući Istokom,
u prvo vreme u pismima nikad nismo pominjali Ženevjev i Borisa, ali se postepeno
njihova imena uvukoše u prepisku. Naročito se sećam pasusa iz jednog od Džekovih
pisama kojim odgovara na jedno moje:
„To što mi govoriš da si, dok si ležao bolestan, video Borisa kako se naginje nad
tobom, i osetio njegov dodir na licu, i čuo njegov glas, uznemirava me, naravno. To
što opisuješ mora da se dogodilo dve nedelje posle njegove smrti. Govorim sebi da si
sanjao, da je to bilo u bunilu, ali to objašnjenje me ne zadovoljava, a ne bi ni tebe.”
Pred kraj druge godine, u Indiju mi je stiglo pismo od Džeka, tako različito od
svega što bih od njega očekivao da sam odlučio da se smesta vratim u Pariz. Pisao je:
„Dobro sam, a slike prodajem kao slikari koji nemaju potrebu za novcem. Nemam
svojih briga, ali nemirniji sam nego što bih bio da ih imam. Ne uspevam da se otresem
čudnog osećanja straha u vezi sa tobom. To nije strepnja, već iščkivanje bez daha -
čega, to samo bog zna! Jedino što mogu da kažem jeste da me muči. Noću uvek sanjam
o tebi i Borisu. Kasnije ne mogu ničega da se setim, ali ujutru se budim sa lupanjem
srca i uzbuđenje se ceo dan povećava, dok uveče ne legnem da spavam i ponavlja se
ista stvar. Potpuno sam iscrpljen time i odlučio sam da prekinem to patološko stanje.
Moram da te vidim. Da dođem u Bombaj ili ćeš ti doći u Pariz?”
Poslao sam mu telegram da me očekuje sledećim parobrodom. Kad smo se sastali
pomislih da se vrlo malo promenio; ja sam, insistirao je on, izgledao savršeno zdravo.
Bilo je lepo ponovo čuti njegov glas i, dok smo sedeli i brbljali o tome šta još život
može da nam ponudi, osetismo kako je prijatno biti živ po sunčanom prolećnom vre-
menu.
Nedelju dana smo ostali zajedno u Parizu, a zatim sam na nedelju dana otišao sa
njim u Ept, no pre svega smo otišli na groblje u Sevru na kom je ležao Boris.
„Hoćemo li da postavimo Suđaje u mali gaj iznad njega?” upitao je Džek, a ja sam
odgovorio:
„Mislim da bi Borisov grob trebalo da čuva jedino Madona.”
No, Džeku nije bilo ništa bolje od mog povratka kući. Snovi iz kojih nije mogao
da se seti ni najmanjeg jasnog obrisa nastavili su se, a govorio je da ga osećanje išče-
kivanja bez daha povremeno guši.
„Vidiš da ti štetim, a ne činim dobro”, rekao sam. „Pokušaj nešto da promeniš, bez
mene.” I on je krenuo sam na krstarenje po ostrvima Kanal, a ja sam se vratio u Pariz.
Od svog povratka nisam ušao u Borisovu kuću, sada moju, ali znao sam da se to mora
učiniti. Džek ju je održavao, postojala je i posluga, pa sam otkazao stan i otišao da ži-
vim tamo. Umesto nemira koji sam očekivao, shvatih da sam u stanju da tamo slikam u
miru. Ulazio sam u sve sobe - osim u jednu. Nisam mogao da se nateram da uđem u
mermernu sobu u kojoj je ležala Ženevjev, a ipak sam osećao žudnju koja je rasla sva-
kog dana da pogledam njeno lice, da kleknem pored nje.
Jednog aprilskog popodneva, leškario sam sanjareći u sobi za pušenje, kao i dve
godine ranije, i nesvesno među žutosmeđim istočnjačkim tepisima potražih vučju kožu.
Na kraju uspeh da razaznam šiljate uši i pljosnatu svirepu glavu i pomislih na svoj san
u kom sam video Ženevjev kako leži pored nje. Šlemovi su još uvek visili na pohaba-
noj tapiseriji, među njima i jedan stari španski morion[40] za koji se sećam da ga je
Ženevjev jednom stavila dok smo se zabavljali delovima drevnih oklopa. Preneo sam
pogled na spinet; svaka žuta dirka kao da je govorila o milovanju njene ruke, i ja sam
ustao, snagom svoje životne strasti privučen zapečaćenim vratima mermerne sobe. Te-
ska vrata se pod mojom drhtavom rukom zanjihaše ka unutra. Sunčeva svetlost se uli-
vala kroz prozor, darujući zlatom Kupidonova krila, i kao nimbus lebdela nad Mado-
ninim čelom. Njeno blago lice se saosećajno naginjalo nad mermernim oblikom tako
savršeno čistim da sam kleknuo i prekrstio se. Ženevjev je ležala u senci ispod Mado-
ne, a ipak, kroz njene bele ruke videh blede modre žilice, a pod njenim blago sklo-
pljenim šakama nabori haljine behu blago obasjani ružičastom koja kao da je dopirala
od neke blede tople svetlosti iz njenih grudi.
Savijajući se, dok mi se srce slamalo, dotaknuh usnama mermernu tkaninu, a zatim
se iskradoh nazad u tihu kuću.
Došla je slušavka i donela mi pismo, pa sam seo u mali staklenik da ga pročitam;
no baš kad sam nameravao da polomim pečat primetih da je devojka još tu i upitah je
šta želi.
Izmucala je nešto o belom zecu kog su uhvatili u kući i upitala šta da radi s njim.
Rekoh joj da ga pusti u ograđenu baštu iza kuće i otvorih pismo. Bilo je od Džeka, ali
tako nerazumljivo da sam pomislio kako mora da je pomerio pameću. Beše to samo
niz preklinjanja da ne napuštam kuću dok se on ne vrati; nije mogao da mi kaže zbog
čega, postoje ti snovi, rekao je - nije mogao ništa da objasni, ali je bio siguran da ne
smem da napuštam kuću u Ulici Sen Sesil.
Kada sam završio sa čitanjem, podigao sam pogled i video onu istu služavku kako
stoji na ulazu i drži staklenu činiju u kojoj su plivale dve zlatne ribice: „Vratite ih u
akvarijum i kažite mi zašto me prekidate”, rekao sam.
Dopola potiskujući cmizdrenje, ona usu vodu i ribice u akvarijum u dnu staklenika
i okrenuvši se ka meni zatraži dozvolu da napusti službu. Reče da je neko zavitlava,
očigledno sa namerom da je uvali u nevolju; mermerni zec je ukraden a živi ubačen u
kuću; dve predivne mermerne ribice su nestale, a upravo je zatekla ta dva najobičnija
živa stvora kako se praćakaju na podu u trpezariji. Smirio sam je i otpustio, rekavši da
ću lično proveriti. Otišao sam do ateljea; tamo nije bilo ničega, samo moja platna i
neki odlivci, izuzimajući mermerni uskršnji ljiljan. Video sam ga na stolu na drugom
kraju sobe. Zatim sam ljutito zakoračio prema njemu. No cvet koji sam podigao sa sto-
la beše svež i krhak i ispuni vazduh mirisom.
Tada iznenada shvatih, i jurnuh kroz hodnik do mermerne sobe. Vrata se otvoriše,
sunčeva svetlost pokulja u moje lice, a kroz nju se, u slavu nebesa, Madona smešila,
dok je Ženevjev podizala svoje rumeno lice sa mermerne postelje i otvarala sanjive
oči.
U ZMAJEVOM SOKAKU
U crkvi Sen Bamabea završila se večernja služba; sveštenstvo je napuštalo oltar; de-
čačići su se sjatili u horu i smestili po sedištima. Švajcarac u bogatoj uniformi je mar-
širao niz južni prolaz, oglašavajući se svojim štapom po kamenom pločniku na svaka
četiri koraka; iza njega stiže rečiti propovednik i dobar čovek, monsinjor S—.
Moje sedište je bilo u blizini ograde hora, pa sam se okrenuo ka zapadnom kraju
crkve. I ostali ljudi između oltara i propovedaonice se okrenuše. Bilo je malo škripa-
nja i šuškanja dok je pastva ponovo sedala; propovednik se uspeo stepenicama do
propovedaonice i preludij na orguljama prestade.
Uvek sam smatrao da je muzika orgulja u Sen Bamabeu veoma zanimljiva. Beše
mudra i učena, čak isuviše za moje skromno znanje, ali je pokazivala možda bezose-
ćajnu, ali svakako upečatljivu inteligenciju. Štaviše, imala je taj francuski kvalitet
ukusa: ukus je suvereno vladao, obuzdan, dostojanstven i uzdržan.
Danas, međutim, od prvog akorda osetih promenu nagore, zlokobnu promenu. To-
kom večernje službe, predivno pojanje su uglavnom pratile orgulje iz hora, ali s vre-
mena na vreme bi se, kako se činilo potpuno samovoljno, sa zapadne galerije gde su
stajale velike orgulje, udarac teške ruke razlegao crkvom kroz blaženi spokoj tih ja-
snih glasova. Bio je više nego neprijatan i neskladan, a nije odavao nedostatak vešti-
ne. Pošto se to ponavljalo iznova i iznova, podstaklo me je na razmišljanje o tome šta
moje knjige o arhitekturi kažu o običaju iz davnih vremena da se hor osvešta čim se
izgradi i da brod crkve, pošto se ponekad dovršavao i pola veka kasnije, često uopšte
nije blagoslovljen: dokono sam se pitao da li je tako bilo i u Sen Bamabeu i da li je
možda nešto, čemu dom obično nije u hrišćanskoj crkvi, neprimećeno ušlo i zaposelo
zapadnu galeriju. I o takvim događajima sam čitao, iako ne u knjigama o arhitekturi.
Tada sam se setio da Sen Bamabe nije star više od stotinu godina i nasmejao se
neumesnom povezivanju srednjovekovnih sujeverja sa tim veselim mestašcem iz
osamnaestog veka, iz perioda rokokoa.
No sada je večernje bilo završeno i trebalo je da, dok smo čekali propoved, usle-
di nekoliko nenametljivih akorda koji pristaju uz meditaciju. Umesto toga, sa odla-
skom sveštenstva, nesklad u donjem delu crkve se razbuktao i sada kao da ništa nije
moglo da ga smiri.
Pripadnik sam starije i jednostavnije generacije koja u umetnosti ne voli da traži
psihološke suptilnosti i uvek sam odbijao da u muzici vidim išta više od melodije i
harmonije, ali osetih da, kroz lavirint zvukova koji se izlivao iz tog instrumenta tamo,
nekoga progone. Pedale su ga jurile gore-dole, dok je klavijatura treštala u znak odo-
bravanja. Jadničak! Ko god da je bio, nije bilo mnogo nade da će pobeći!
Moja nervozna uznemirenost pređe u ljutnju. Ko ovo radi? Kako se usuđuje da
tako svira usred službe božje? Bacio sam pogled na ljude u svojoj blizini: činilo se da
niko od njih nije ni najmanje uznemiren. Spokojna čela opatica koje su klečale, još
uvek okrenute prema oltaru, nisu izgubila ništa od svoje posvećene povučenosti pod
bledom senkom belih pokrivala za glavu. Otmena gospođa pored mene je sa očekiva-
njem gledala u monsinjora S-—. Po onome što je odavalo njeno lice, orgulje su mogle
da sviraju i Ave Marija.
No sada, najzad, propovednik načini znak krsta i zatraži tišinu. Rado sam se okre-
nuo prema njemu. Dotle nisam pronašao mir kome sam se nadao kad sam tog popodne-
va ušao u Sen Bamabe.
Bio sam iscrpljen posle tri noći fizičke patnje i mentalne muke: poslednja je bila
najgora, i svoje iscrpljeno telo i otupeo, no ipak visoko osetljiv um, doveo sam na is-
celjenje u svoju omiljenu crkvu. Jer - čitao sam Kralja u žutom.
„Sunce grane, i oni se sakrivaju i liježu u lože svoje.”[42] Monsinjor S— je citat
izgovorio blagim glasom, spokojno prelazeći pogledom po pastvi. Moj pogled se
usmeri, a da ni sam nisam znao zašto, prema donjem kraju crkve. Orguljaš se izvlačio
iza cevi i prolazio duž galerije na putu ka izlazu; video sam da je nestao iza vratanaca
koja su vodila do nekih stepenica što su se spuštale pravo na ulicu. Bio je vitak čovek,
a lice mu je bilo tako belo kao što mu je kaput bio cm. „Hvala bogu da sam te se re-
šio”, pomislih,”sa sve tvojom grešnom muzikom! Nadam će da će tvoj pomoćnik svi-
rati završni preludij.”
Sa osećanjem olakšanja - sa dubokim, smirenim osećanjem olakšanja - okrenuh se
ka prijatnom licu na propovedaonici i odlučih se da slušam. Ovde je, napokon, bilo
olakšanje uma za kojim sam žudeo.
„Deco moja”, rekao je propovednik’jednu od svih istina ljudska duša najteže uči:
da nema čega da se plaši. Ona nije stvorena da uvidi da ništa ne može da joj istinski
naškodi.”
„Zanimljiva doktrina za katoličkog sveštenika!” pomislio sam,”Da vidimo kako će
to da uskladi sa crkvenim očima[43].”
„Ništa ne može istinski da naškodi duši”, nastavio je najpribranijim, najrazgovet-
nijim tonom,”zato što…”
No nikada nisam čuo ostatak; pogled mi je skrenuo sa njegovog lica, nisam znao iz
kog razloga, i potražio donji kraj crkve. Isti onaj čovek je izlazio iza orgulja, i prola-
zio duž galerije istim putem. Ali nije bilo vremena da se vrati tamo, a ako se i vratio,
trebalo je da ga vidim! Osetih neodređenu jezu i pretrnuh, a ipak, njegovi dolasci i od-
lasci nisu bili moja stvar. Pogledao sam ga: nisam mogao da skrenem pogled sa njego-
ve crne prilike i belog lica. Kada je bio tačno nasuprot meni, okrenuo se i uputio, pre-
ko crkve i pravo u moje oči, pogled mržnje, snažne i ubojite - nikad nisam video mr-
žnju nalik toj; dao bog da je nikada više i ne vidim! Zatim je nestao kroz ista vrata
kroz koja sam ga pre manje od šezdeset sekundi posmatrao kako odlazi.
Seo sam i pokušao da priberem misli. Osetio sam se kao veoma malo dete, teško
povređeno, dok prikuplja dah pre nego što zajauče.
Da odjednom postanem objekat takvog neprijateljstva bilo je izuzetno bolno - a taj
čovek je bio potpuni stranac. Zašto bi me toliko mrzeo - mene, koga nikada ranije nije
video? Na trenutak su se sva osećanja stopila u ovu jednu brigu: čak je i strah bio po-
dređen žaljenju, i u tom trenutku uopšte nisam sumnjao, ali sam već u sledećem počeo
da rasuđujem i osećaj da se tu nešto ne slaže došao mi je u pomoć.
Kao što sam već rekao, Sen Bamabe je moderna crkva. Mala je i dobro osvetlje-
na; skoro da se ćela može obuhvatiti jednim pogledom. Galerija sa orguljama je sna-
žno osvetljena belim svetlom od niza dugačkih prozora na prozorskom zidu, čije sta-
klo čak nije ni obojeno.
Kako se propovedaonica nalazila u središtu crkve, sledilo je da, kada sam bio
okrenut prema njoj, šta god da se pomerilo u zapadnom kraju ne bi moglo da promak-
ne mom oku. Kada je orguljaš prošao, nije bilo čudno što sam ga video: jednostavno
sam pogrešno proračunao vreme između njegovog prvog i drugog prolaska. Taj po-
slednji put je ušao na vrata na drugoj strani. Što se tiče pogleda koji me je tako uzne-
mirio, to se nije ni desilo, a ja sam bio nervozna budala.
Pogledao sam unaokolo. Baš je ovo bilo mesto koje bi skrivalo natprirodne užase!
To oštro, razborito lice monsinjora S—, njegovo pribrano držanje i prijatni, graciozni
pokreti, nisu li bar malo obeshrabrivali misao o jezivoj misteriji? Bacio sam pogled
iznad njegove glave i umalo se nisam nasmejao. Ta lepršava dama koja je podupirala
jedan ugao krovića propovedaonice i izgledala kao stolnjak od damaska sa resama na
jakom vetru: na prvi pokušaj baziliska da se postavi gore na galeriji sa orguljama, ona
bi uperila svoju zlatnu trubicu u njega i oduvala ga sa ovog sveta! Za sebe sam se na-
smejao ovoj pomisli koju sam, u to vreme, smatrao veoma zabavnom, i seo i podsme-
vao se sebi samom i svemu ostalom, od matore rospije ispred ograde, koja me je nate-
rala da platim deset santima[44] za sedište pre nego što me je pustila unutra (ona je
više ličila na baziliska, rekao sam sebi, nego moj orguljaš anemičnog tena), od te od-
bojne stare gospe, do, da, avaj! Monsinjora S—lično. Jer sva pobožnost beše pobe-
gla. Još nikada u svom životu nisam tako nešto učinio, ali sada sam osetio želju da se
rugam.
Što se tiče propovedi, ni jednu jedinu reč nisam mogao da čujem od praporaca u
ušima koji su zvonili
Toliko ima stvari koje je nemoguće objasniti! Zašto me određena sazvučja u muzici
navode da mislim o smeđem i zlatnom jesenjem lišću? Zašto misa u čast svete Cecili-
je[48] nagoni moje misli da lutaju špiljama čiji zidovi blistaju hrapavim masivima de-
vičanskog srebra? Šta je to bilo u tutnjavi i metežu Brodveja u šest popodne zbog čega
je pred mojim očima sevnula slika mirne bretonske šume, sunčevih zraka koji se pro-
sipaju kroz prolećno rastinje i Silvije koja se saginje, delom radoznalo, delom nežno,
nad malenim, zelenim gušterom, šapćući: „A samo pomisli da je i ovo jedan mali bož-
ji štićenik!”
Kad sam prvi put video čuvara, bio mi je okrenut leđima. Posmatrao sam ga neza-
interesovano dok nije ušao u crkvu. Nisam obratio na njega ništa više pažnje nego na
bilo kojeg drugog čoveka koji je tog jutra tumarao parkom Vašington Skver i, čim sam
zatvorio prozor i vratio se u atelje, zaboravio sam na njega. Kasnije tog popodneva,
kako dan beše veoma topao, ponovo sam podigao prozor i nagnuo se kroza nj ne bih li
uhvatio svežeg vazduha. Čovek je stajao u dvorištu crkve, a ja sam ga ponovo prime-
tio sa podjednako malo interesovanja kao tog jutra. Gledao sam preko parka, do mesta
na kom se fontana poigravala, a potom sam se, kad mi glava bese već puna maglovitih
utisaka o drveću, asfaltnim kolovozima i pokretnim grupama dadilja i ljudi koji uživa-
ju u odmoru, uputio nazad ka štafelaju. Kad sam se okrenuo, moj ravnodušni pogled je
obuhvatio čoveka dole, u crkvenom dvorištu. Njegovo lice sad beše okrenuto k meni i
ja se, potpuno nehotice, nagoh da ga pogledam. Istog trena, on podiže glavu i pogleda
u mene. Namah pomislih na grobljanskog crva. Nisam znao šta je to kod tog čoveka
što mi je bilo tako odbojno, ali utisak naduvenog, belog grobljanskog crva beše toliko
snažan i odvratan da se to zasigurno videlo u mom izrazu, jer on okrete svoje podbulo
lice na drugu stranu pokretom koji me podseti na uznemirenu larvu u kestenu.
Vratio sam se štafelaju i pokazao modelu da ponovo zauzme pozu. Nakon što sam
neko vreme radio, bio sam sasvim uveren da samo kvarim sve što sam dotad napravio,
pa sam uzeo špatulicu i ponovo sastrugao boju. Nijanse kože behu blede i nezdrave, i
ne mogoh da razumem kako sam uspeo da nanesem tako bolešljivu boju na studiju koja
je pre toga sijala zdravim tonovima.
Pogledah u Tesi. Ona se ne beše promenila i jasno, zdravo rumenilo oblivaše njen
vrat i obraze dok sam seja mrštio.
„Jesam lija nešto uradila?” upita ona.
„Ne, napravio sam haos od ove ruke i, tako mi vlastite glave, ne mogu da shvatim
kako li sam samo uspeo da nabacam ovakvo blato na ovo platno”, odgovorih.
„Da li poziram kako treba?” nastavi ona.
„Naravno, savršeno je.”
„Dakle, nije moja greška u pitanju?”
„Ne, moja je.”
„Veoma mi je žao”, reče ona.
Rekao sam joj da može malo da se odmori dok ja tkaninom nanesem terpentin na
kužno mesto na platnu, i ona ode da zapali cigaretu i pregleda ilustracije u Kurije fra-
me[49].
Nisam znao da li u pitanju beše nešto iz terpentina ili nedostatak samog platna, ali
što sam više trljao, to se više činilo da se gangrena širi. Radio sam kao dabar pokuša-
vajući da je uklonim, ali bolest kao da je gmizala po udovima na studiji preda mnom.
Nastojao sam da je zaustavim, ali sad se i boja grudi beše promenila i ćela figura je
upijala zarazu kao kad se sunđer natapa vodom. Energično sam se služio špatulom,
terpentinom i strugačem, sve vreme razmišljajući o tome kakvu ću scenu napraviti Di-
valu koji mi je prodao platno; ali ubrzo sam uočio da nije platno to koje je bilo manj-
kavo, niti boje koje sam nabavio od Edvarda. „Mora da je u pitanju terpentin”, pomi-
slih ljutito,”ili mi je popodnevna svetlost toliko zamaglila i poremetila pogled da ne
vidim dobro.” Pozvao sam Tesi, devojku koja mi je pozirala kao model. Ona dođe i
naže se preko moje stolice, otpuhujući kolutove dima.
„Šta si mu to uradio?” uzviknu ona.
„Ništa”, zarežah ja,”mora da je ovaj terpentin!”
„Kako je boja sad užasna”, nastavi ona. „Zar misliš da moja koža stvarno ima boju
buđavog sira?”
„Ne, ne mislim”, odbrusih ljutito;,jesi li ikad ranije videla da slikam ovako?”
„Nisam, zaista!”
„Pa šta onda!”
„Mora da je u pitanju taj terpentin, ili šta već”, priznade ona.
Ona nabaci kimono i ode do prozora. Strugao sam i trljao dok se nisam izmorio, i
napokon pograbih četkice i zavitlah ih pravo kroz platno uz snažan uzvik, što beše je-
dini zvuk koji je privukao Tesinu pažnju.
Pa ipak, ona odmah odreagova: „Tako je! Psuj i ponašaj se glupavo i polomi sve
četkice! Tri nedelje radiš na toj studiji, i vidi sad! Šta si dobio cepanjem platna? E,
kakva su ti stvorenja umetnici!”
Osetih se posramljeno, kao i obično posle ovakvog ispada, i okrenuh platno ka
zidu. Tesi mi pomože da očistim četkice, a onda otklinda da se obuče. Dok beše iza
paravana, častila me je savetima u vezi sa potpunim ili delimičnim gubitkom živaca
dok, napokon - misleći verovatno da me je dosta maltretirala - ne izađe da me zamoli
da joj zakopčam bluzu na ramenu gde nije mogla da dohvati.
„Sve je krenulo naopako od trenutka kad si se vratio od prozora i rekao mi o onom
jezivom čoveku kog si video u crkvenoj porti”, izjavi ona.
„Da, verovatno je urekao sliku”, odgovorih zevajući. Pogledao sam na sat.
„Prošlo je šest, znam”, reče Tesi, nameštajući šešir pred ogledalom.
„Da”, odgovorio sam,”nisam nameravao da te zadržim ovako dugo.” Nagoh se
kroz prozor, ali se odmah trgoh sa gađenjem jer je mladi čovek beskrvnog lica stajao
dole u crkvenom dvorištu. Tesi je primetila pokret negodovanja koji sam napravio, pa
je i sama pogledala kroz prozor.
„Da li je to čovek koji ti se ne dopada?” prošaputa.
Klimnuo sam glavom.
„Ne mogu da mu vidim lice, ali izgleda debelo i dežmekasto. Na neki način”, na-
stavi ona, okrenuvši se da me pogleda”,podseća me na jedan san - grozan san koji sam
imala. Mada”, zamisli se, gledajući u svoje lepo oblikovane cipele,”je li to uopšte bio
san?”
„Kako bih ja to znao?” rekoh osmehnuvši se.
Tesi odgovori osmehom.
„I ti si bio tamo”, reče ona,”pa bi možda i mogao da znaš nešto o tome.”
„Tesi, Tesi!” pobunih seja,”nemoj da ti pada na pamet da mi laskaš govoreći kako
sanjaš o meni!”
„Ali jesam”, odlučno će ona,”hoćeš da ti ispričam?”
„Samo napred”, odgovorih ja, pripalivši cigaretu.
Tesi se nasloni leđima na sims otvorenog prozora i započe vrlo ozbiljno.
„Jedne večeri prošle zime ležala sam u krevetu, ne razmišljajući baš ni o čemu po-
sebnom. Pozirala sam ti, i bila sam potpuno premorena; pa ipak, nikako nisam mogla
da zaspim. Čula sam kad su zvona u gradu odzvonila deset, pa jedanaest, pa ponoć.
Mora biti da sam zaspala oko ponoći jer se ne sećam da sam nakon toga čula zvona.
Kako mi se činilo, tek sam bila sklopila oči, kad sam usnila da me je nešto privuklo
da odem do prozora. Ustala sam, podigla okno i izvila se napolje. Dvadeset peta ulica
bese potpuno pusta, koliko sam mogla da vidim. Počela sam da se bojim; vani je sve
bilo tako… tako mračno i neprijatno. Onda do mene dopre zvuk točkova iz daljine, i
kao da sam znala da je to nešto što moram da sačekam. Točko vi su se vrlo sporo pri-
micali, i napokon sam mogla da ugledam vozilo kako se kreće ulicom. Dolazilo je bli-
že, i bliže, i kad je prošlo ispod mog prozora, videla sam da su to mrtvačka kola. Već
sam se tresla od straha, kad se kočijaš okrenu i pogleda pravo ka meni. Kad sam se
probudila, stajala sam kraj otvorenog prozora, drhteći od hladnoće, ali kočije sa cr-
nim pokrovom i kočijaša ne beše više. Taj san sam ponovo sanjala prošlog marta, i
opet sam se probudila pored otvorenog prozora. Prošle noći, san mi je ponovo došao.
Sećaš se da je padala kiša; kad sam se probudila, stojeći pored prozora, spavaćica mi
je bila sva natopljena.”
„Ali gde seja pojavljujem u tom snu?” upitah.
„Ti - ti si bio u kovčegu; ali nisi bio mrtav.”
„U kovčegu?”
„Da.”
„A kako si ti to znala? Jesi li me videla?”
„Ne; jednostavno sam znala da si tamo.”
„Da nisi ti jela bunike ili neku čudnu ribu?” počeh ja uz smeh, ali devojka me pre-
kide uplašenim uzvikom.
„Hej! Šta bi?” rekoh ja, dok se ona skupljala u niši pored prozora.
„Čovek… čovek u dvorištu crkve, on je vozio mrtvačka kola.”
„Besmislica”, rekoh ja, ali Tesine oči behu preplavljene stravom. Priđoh prozoru i
pogledah napolje. Čoveka više nije bilo. „Hajde, Tesi”, pozvah je,”nemoj da si blesa-
va. Predugo si pozirala; unervozila si se.”
„Zar misliš da bih mogla da zaboravim to lice?” promrmlja ona. „Tri puta sam vi-
dela mrtvačka kola kako prolaze ispod mog prozora, i svaki put bi se kočijaš okrenuo
i pogledao me. Uh, lice mu je bilo tako belo i… i mekano? Izgledalo je mrtvo - izgle-
dalo je kao da je već dugo mrtvo.”
Navedoh devojku da sedne i popije čašu maršale[50]. Zatim i sam sedoh pored
nje i pokušah da je posavetujem.
„Vidi ovamo, Tesi”, rekoh,”da odeš ti lepo na selo na nedelju ili dve i nećeš više
sanjati mrtvačka kola. Poziraš po ceo dan, a kad padne noć, živci su ti napeti. Ne mo-
žeš ti ovo da izdržiš. A onda, umesto da odeš u krevet kad završiš sa dnevnim poslom,
ti otrčiš na piknik u Sulcer Park, ili odeš u Eldorado ili na Koni Ajlend[51], i kad do-
đeš ovamo sledećeg jutra, potpuno si ispijena. Nije stvarno bilo kočije sa mrtvačkim
sandukom. Bilo je samo sna koji si sanjala zbog dagnji.”
Ona se jedva osmehnu.
„A šta je sa čovekom u porti?”
„Oh, on je samo jedno obično, nezdravo, svakodnevno biće.”
„Ne zvala se ja Tesi Rirdon, kunem ti se, gos’n Skot, da je lice tog čoveka dole u
dvorištu lice onog koji je vozio mrtvačku kočiju!”
„Pa šta s tim?” rekoh. „To je pošten posao.”
„Onda misliš da jesam videla kola?”
„Oh”, odgovorih diplomatski,”ako i jesi, možda nije nemoguće da ih je ovaj čovek
dole vozio. To ne znači ništa.”
Tesi ustade, odmota svoju namirisanu maramicu i, uzevši komadić gume sa čvorića
na porubu, stavi ga u usta. Zatim navuče rukavice, pruži mi ruku uz jedno iskreno
„Laku noć, gos’n Skot’ i ode.
II
Narednog jutra mi Tomas, potrčko, donese Herald i nešto novosti. Crkva pored nas
beše prodata. Zahvalio sam nebesima na tome, ne zato što bih kao katolik imao išta
protiv kongregacije u komšiluku, već zato što mi je živce komadao galamdžija od du-
hovnog bodritelja, čija je svaka reč odzvanjala kroz krilo crkve kao da mi se nalazi u
susednoj sobi, i koji je uporno valjao svako r sa istrajnošću zbog koje su svi moji na-
goni padali u vatru. Pored njega, tu beše i zlotvor u ljudskom obličju, orguljaš koji je
kotrljao neke od sjajnih starih himni u vlastitom izvođenju, i ja sam vapio za krvlju
stvora koji je mogao da svira slavoslovlje uz dodatke molskih sazvučja kakve čovek
može da čuje samo u kvartetu vrlo mladih preddiplomaca. Verujem da je propovednik
dobar čovek, ali kad se razdere: „I Bog rrreče Mojsiju, Bog je veliki rrratnik. Zapali
na oltaru žrrrtve paljenice, to je žrrrtva ognjena Gospodu!” uvek se zapitam koliko je
vekova čistilišta potrebno da se okaje takav greh.
„Ko je kupio imanje?” upitah Tomasa.
„Niko kog znam, gos’n. Kažu da je gos’n što ima ove tamo stanove u „Amiltonu
gledo. Mož bude da će pravi još stanova.”
Odšetah do prozora. Mladi čovek sa bolesnim licem stajaše pored kapije crkve-
nog dvorišta i od samog pogleda na njega ponovo me obuze ona nesavladiva odboj-
nost.
„Uzgred, Tomase”, obratih se momku”,ko je ovaj prikan dole?”
Tomas frknu. „Taj tamo crv, gos’n? To vam je noćni čuvar od crkve, gos’n. Muka
mi od njega što sedi tamo po ćelo veče na one stepenice i tako vas gleda, ko podru-
gljivo. Puko bi’ ga u glavu, gos’n - pardoniram, gos’n…”
„Nastavi, Tomase.”
„Jedno veče, vraćam seja kući s „Arijemon je isto Englez - i vidim ga kako sedi
tamo na stepenice. S nama bile Moli i Džen, gos’n, dve devojke sluškinje, a on nas
gleda tako uvredljivo, i ja krenem prema njemu i ka’em: „Š’a gle’aš, ti golaću debe-
li?” - pardoniram, gos’n, al’ tako sam mu reko. A on ne kaže ništa; a ja ću njemu:
„Dođi ovamo da te tresnem u tu mlitavu glavu.” I onda ja preskočim kapiju i uđem, al’
on ništa ne kaže, samo me tako gadno gleda. I ja ga udarim jednom, al’ bljak! Glava
mu sve „ladna i gnjecava, muka vam da ga pipnete.”
„Šta je onda uradio?” upitah ja radoznalo.
„On? Ništa.”
„A ti, Tomase?”
Momak pocrvene od stida i nelagodno se osmehnu.
„Gos’n Skot, ja nisam kukavica, i ništa ne mogu da s’vatim što sam pobego. Bio
sam u Petim lanserima[52], gos’n, sviro sam u trubu u Tel-el-Kebiru[53], pogađala me
paljba.”
„Nećeš valjda da kažeš da si pobegao?”
„Jesam, gos’n; pobego sam.”
„Zašto?”
„To bi’ baš i ja ’teo da znam, gos’n. Zgrabio sam Moli i potrčo, a ostali su se pre-
plašili ko i ja.”
„Ali čega su se uplašili?”
Tomas neko vreme ne htede da odgovori, ali sad moja radoznalost po pitanju od-
bojnog mladog čoveka naraste, te stadoh da ga pritiskam. Trogodišnji boravak u Ame-
rici ne samo da je izmenio Tomasov kokni[54] naglasak, već mu je podario i američki
strah od gluposti.
„Nećete mi verujete, jelda, gos’n?”
„Hoću.”
„Će mi se smejete, gos’n?”
„Svašta!”
Oklevao je. „Pa, gos’n, istina vam je na boga da, kad sam ga udario, on me u’vatio
za ruke, a kad sam uvrnuo tu njegovu mekanu, gnjecavu pesnicu, jedan njegov prst mi
osto u ruci.”
Krajnje gnušanje i užas na Tomasovom licu mora da su se preslikali i na moje, jer
on dodade:
„Bilo je odvratno, i sad kad ga vidim, samo se sklonim. Od njega mi nije dobro.”
Kad je Tomas otišao, prišao sam prozoru. Čovek je stajao pokraj crkvene ograde
držeći obe ruke na kapiji, ali ja sam se žurno vratio do štafelaja, zgrožen i prestra-
vljen, jer sam video da srednji prst na njegovoj desnoj šaci nedostaje.
U devet sati, Tesi se pojavi i odmah nestade iza paravana uz jedno veselo „dobro
jutro, gospodine Skot’. Kad je ponovo izašla i zauzela položaj na postolju za model,
započeo sam novo platno, na njeno veliko zadovoljstvo. Nije progovorila sve vreme
dok sam radio na crtežu, ali čim je grebanje ugljena utihnulo, a ja se dao na fiksira-
nje[55], ona poče da ćaska.
„Ah, sinoć sam se tako lepo provela. Išli smo kod Tonija Pastora[56].”
„Ko su to ’mi’?” htedoh da znam.
„Oh, Megi, znate, model gospodina Vajta, i Pinki Makormik - zovemo je Pinki zato
što ima tu prelepu crvenu kosu kakvu vi umetnici toliko volite - i Lizi Berk.”
Poprskao sam platno sredstvom za fiksiranje i rekao: „Pa, nastavi.”
„Videli smo Keli i Bejbi Bams, plesačicu sa suknjom, i… i sve ostale. I očijukala
sam.”
„To znači da si mi bila neverna, Tesi?”
Ona stade da se smeje i odmahnu glavom.
„To je bio Ed, brat Lizi Berk. On je savršen džentlmen.”
Osetih se obaveznim da joj uputim par roditeljskih saveta u vezi sa očijukanjem, a
ona ih prihvati sa vedrim osmehom.
„Oh, umem ja da izađem na kraj sa čudnim očijukanjem”, reče ona,”ali Ed nije ta-
kav. Lizi je moja najbolja prijateljica.”
Onda ona poče da priča kako je Ed, kad se vratio iz fabrike čarapa u Louelu, Ma-
sačusets, bio iznenađen kad je shvatio koliko su ona i Lizi porasle, pa kako je on jedan
ostvaren mladi čovek, te kako za njega nije bilo ništa da potroši pola dolara na slado-
led i ostrige ne bi li proslavio svoje zaposlenje kao službenika u odseku za vunenu
konfekciju u kompaniji Mejsi. Još nije bila završila kad sam počeo da slikam, a ona
zauzela pozu, smeškajući se i cvrkućući poput vrapca. Do podneva studija je bila do-
sta dobro premazana, i Tesi priđe da je pogleda.
„Tako je već bolje”, reče ona.
I ja sam tako mislio, pa mi je ručak protekao u osećanju zadovoljstva stoje sve
išlo kako treba. Tesi je prostrla svoj ručak na sto za crtanje naspram mene; pili smo
klaret[57] iz iste boce i pripalili cigarete istim palidrvcetom. Bio sam veoma vezan za
Tesi. Gledao sam je kako iz krhkog, nezgrapnog deteta izrasta u tanku, ali izvrsno gra-
đenu ženu. Pozirala mi je prethodne tri godine i, među svim modelima, ona mi je bila
omiljena. Istini za volju, veoma me je kopkalo da li je postala „poštena’ ili „laka”,
kako se to već kaže, ali nikad nisam primetio nikakvo pogoršanje u njenom ponašanju,
i u srcu sam znao da je bila dobra. Nikad nisam sa njom razgovarao o moralu, nisam
ni nameravao, delimično zato što ni sam nisam bio naročito moralan, a delimično zato
što sam znao da će ona činiti šta želi bez obzira na mene. Ipak, nadao sam se da će se
držati podalje od nevolja jer sam joj želeo samo dobro, ali sa druge strane, sebično
sam želeo da zadržim najbolji model koji sam imao. Znao sam da to očijukanje, kako
ga je ona nazivala, nije imalo nikakvog značaja kod devojaka kao što je Tesi, i da ta-
kve stvari u Americi nimalo ne liče na takve stvari u Parizu. No opet, idući kroz život
otvorenih očiju, znao sam da će neko jednog dana odvesti Tesi, na ovaj ili onaj način
i, mada sam deklarativno bio stava da je brak budalaština, iskreno sam se nadao da
će, u tom slučaju, biti sveštenika na vidiku. Ja sam katolik. Kad slušam svečanu misu,
kad se prekrstim, osećam da sve, uključujući i mene samog, postaje radosnije, a ispo-
vest mi čini dobro. Čovek poput mene, koji najveći deo života provodi u samoći,
mora nekome da se ispovedi. Povrh svega, Silvija je bila katolkinja, a za mene to beše
dovoljno dobar razlog. Ali govorio sam o Tesi, a to je dosta drugačije. Tesi je takođe
bila katolkinja i mnogo posvećenija od mene pa, uzevši sve u obzir, nisam imao mno-
go razloga da se bojim za svoj lepi model, sve dok se ne bi zaljubila. Znam da bi tada
samo sudbina odlučila o njenoj budućnosti, i u sebi sam se molio da će je ta sudbina
zadržati daleko od muškaraca kao što sam ja i da će na njen put dovesti ne manje nego
Eda Berka i Džimija Makormika, blaženo bilo njeno slatko lice!
Tesi je otpuhivala kolutove dima ka tavanici i zveckala komadićima leda u visokoj
čaši.
„Znaš li da sam i ja sanjao prošle noći?” započeli razgovor.
„Nije valjda o onom čoveku”, nasmeja se Tesi.
„Upravo. San sličan tvom, samo još mnogo gori.”
Beše budalasto i nepromišljeno s moje strane što sam to rekao, ali znate već kako
malo mere ima prosečan slikar. „Biće da sam zaspao oko deset sati”, nastavih”,i posle
nekog vremena sanjao sam da sam se probudio. Tako sam jasno čuo ponoćna zvona,
vetar u krošnjama drveća i zvižduke parobroda iz zaliva da, evo i sad, jedva mogu da
poverujem da nisam zaista bio budan. Izgledalo mi je da ležim u kutiji koja je imala
stakleni poklopac. Kako sam prolazio, maglovito sam mogao da vidim ulične svetiljke
jer, moram ti reći, Tesi - kutija u kojoj sam ležao bila je položena u tapacirana kola
koja su me drmusala preko kaldrme. Nakon nekog vremena postao sam nestrpljiv i po-
kušah da se pomerim, ali kutija je bila preuska. Ruke mi behu prekrštene na grudima,
tako da nisam mogao da ih podignem i probam da se oslobodim. Prvo sam osluškivao,
a onda sam pokušao da viknem. Nije bilo glasa. Mogao sam da čujem topotanje konja
upregnutih u kola, čak i disanje kočijaša. Zatim do mojih ušiju dopre još jedan zvuk,
poput podizanja okna prozora. Uspeo sam donekle da okrenem glavu, i shvatio da
mogu da vidim, ne samo kroz stakleni poklopac kutije, već i kroz staklene ploče na
bočnim stranama pokrivenog vozila. Ugledao sam kuće, prazne i neme, i ni u jednoj ne
beše ni svetla ni znaka života, osim jedne. Na toj kući beše otvoren prozor na prvom
spratu, i osoba sva u belom stajaše i gledaše dole, na ulicu. To si bila ti.”
Tesi okrenu lice na drugu stranu i nalakti se na sto.
„Video sam tvoje lice”, nastavih”,i izgledalo mi je veoma tužno. Zatim smo prošli
i skrenuli u uzani crni sokak. Konji odjednom stadoše. Čekao sam, i čekao, zatvarao
oči u strahu i nestrpljenju, ali sve beše tiho kao u grobu. Posle nekog vremena, za koje
se meni činilo kao da su prošli sati, postade mi neugodno. Osećaj da se neko nalazi
blizu mene natera me da otvorim oči. Ugledah belo lice kočijaša mrtvačkih kola kako
me gleda kroz poklopac kovčega…”
Tesin jecaj me prekide. Tresla se kao list. Uvideh da sam napravio budalu od sebe
i pokušah da popravim štetu.
„Ali, Tesi”, rekoh joj,”govorim ti ovo samo da bih ti pokazao kakav uticaj tvoja
priča može da ima na nečije snove. Ne misliš valjda da sam stvarno ležao u kovčegu,
zar ne? Zbog čega drhtiš? Zar ne vidiš da su tvoj san i moja neosnovana odbojnost
prema tom bezazlenom čuvaru crkve jednostavno stavili moj mozak u pogon čim sam
zaspao?”
Ona položi glavu između ruku i stade da jeca kao da joj se srce kida. Kakav sam
krasni magarac nad magarcima ispao! Ali upravo sam se spremao da prevaziđem sa-
mog sebe. Obiđoh oko stola i obavih ruku oko nje.
„Tesi, mila, oprosti mi”, rekoh. „Nisam nameravao da te plašim glupostima. Ti si
previše pametna devojka, previše dobra katolkinja da bi verovala u snove.”
Njena se ruka steže preko moje, i glava joj pade unazad na moje rame, ali i dalje
je podrhtavala, pa sam je mazio ne bih li je umirio.
„Hajde, Tes, otvori oči i nasmeši se.”
Njeni se kapci podigoše sporim i malaksalim pokretom i oči joj se sretoše sa mo-
jim, ali njen izraz bese tako uznemiren da odmah nastavih da je tešim.
„Sve su to koještarije, Tesi. Sigurno ne strepiš da će ti se nešto loše dogoditi zbog
toga.”
„Ne”, izgovori ona, ali njene skerletne usne podrhtavahu. „Pa šta je onda? Ti se
stvarno plašiš?”
„Da. Ali ne zbog sebe.”
„Nego zbog mene?” upitah ja veselo.
„Zbog tebe” promrmlja ona gotovo nečujno. „Ja… stalo mi je do tebe.”
Isprva stadoh da se smejem, ali kad sam shvatio šta je rekla, obuze me iznenađe-
nje, te sam sedeo kao okamenjen. Ovo je bila kruna na glavi idiotluka koji sam napra-
vio. U trenutku koji je protekao između njene izjave i mog odgovora kroz misli mi je
proletelo hiljadu načina na koje bih mogao da uzvratim na tu nevinu ispovest. Mogao
sam da je odagnam smehom, mogao sam da promašim smisao njenih reci i uverim je u
svoje dobro zdravlje, mogao sam jednostavno da istaknem kako je nemoguće da me
ona voli. Ali odgovor bese brži od mozga, i sada mogu da razmišljam i premišljam
kad je već kasno; sada mogu, pošto sam je tada poljubio u usta.
Te večeri sam kao i obično otišao u šetnju po Vašington parku, zadubljen u misli o
događajima tog dana. Ja sam duboko odana osoba. Više nije bilo povlačenja, i gledao
sam budućnosti pravo u lice. Ja nisam dobar, nisam čak ni savestan, ali nisam imao
nameru da zavaravam ni sebe ni Tesi. Jedina strast mog života ležala je sahranjena u
obasjanim šumama Bretanje. Da li je bila sahranjena zauvek? Nada je vrištala „Ne!”
Tri sam godine slušao glas nade, i tri sam godine iščekivao korak na svom pragu. Da
li je Silvija zaboravila? „Ne!” vikala je nada.
Pomenuo sam da nisam dobra osoba. To je tačno, ali nisam baš ni zlikovac iz ope-
re. Vodio sam nonšalantan, nesmotren život, grabeći sve stoje nudilo zadovoljstvo, ža-
leći i ponekad se gorko kajući zbog posledica. Samo sam u jednoj stvari, osim u slika-
nju, bio ozbiljan, a to je bilo nešto što je ležalo skriveno, ako ne i izgubljeno, u bre-
tonskim šumama.
Beše kasno da zažalim zbog onoga što se odigralo tokom dana. Šta god da je bilo u
pitanju - sažaljenje, trenutna preosetljivost na tugu ili mnogo grublji nagon zadovolje-
ne sujete - sad je bilo svejedno i, osim ako nisam želeo da ozledim jedno nedužno
srce, put kojim je trebalo da nastavim ležaše jasno preda mnom. Vatra i snaga strasti,
dubina ljubavi na koju nikad nisam čak ni posumnjao, uza sva moja svetska iskustva,
ne ostavljaše mi izbora: morao sam da uzvratim ili da je oteram od sebe. Da li zato
što se nisam usuđivao da nanosim ljudima bol, ili zato što u sebi imam ponešto od su-
mornog puritanca - ne znam, tek zazirao sam od odbacivanja odgovornosti za taj ne-
promišljeni poljubac, a zapravo nisam ni imao vremena za to jer su se vratnice njenog
srca prebrzo otvorile i pustile poplavu napolje. Neko drugi, neko ko po navici obavlja
svoje dužnosti i pronalazi neko turobno zadovoljstvo u tome da unesrećuje i sebe i sve
oko sebe, možda bi izdržao. Ja nisam. Nisam se usudio. Kad je oluja utihnula, rekao
sam joj da bi joj bilo bolje da zavoli Eda Berka i nosi jednostavan zlatan prsten, ali
ona ne htede ni da čuje. Uostalom, mislio sam da je možda i bolje, ako je već izabrala
da voli nekoga za koga ne može da se uda, da to onda budem ja. Ja bih makar mogao
da se ophodim prema njoj sa inteligentnom privrženošću, a ako bi se nekad i zamorila
od zaljubljenosti, ne bi joj zbog toga bilo gore. Ja sam već odlučan u vezi s tim, iako
sam znao koliko će biti teško. Prisećao sam se uobičajenih završetaka platonskih veza
i kako bih se uvek zgrozio kad bih čuo o tome. Bio sam svestan da preduzimam veliki
poduhvat za tako neprincipijelnog čoveka kakav sam bio i sanjario sam o budućnosti,
ali ni u jednom trenutku nisam posumnjao u to da će ona pored mene biti bezbedna. Da
je to bio iko drugi sem Tesi, ne bih se uopšte ni zamarao skrupulama. Na pamet mi nije
palo da žrtvujem Tesi kao što bih žrtvovao neku iskusnu ženu. Gledao sam budućnosti
pravo u lice i video sam nekoliko verovatnih završetaka te veze. Ona bi se ili umorila
od ćele stvari, ili bi postala toliko nesrećna da bih morao da se oženim njom ili da je
ostavim. Ako bih se oženio njom, bili bismo nesrećni. Ja ženom nepodesnom za sebe,
ona mužem nepodesnim za bilo koju ženu. Protekli deo mog života nije me baš kvalifi-
kovao za brak. Ako bih je ostavio, ona bi mogla da se razboli, oporavi i uda za nekog
Edija Berka, ili bi mogla lakomisleno i namerno da napravi neku glupost. Sa druge
strane, ako bi se ona umorila od mene, onda bi i dalje ceo život stajao pred njom sa
divnim vidicima koji obuhvataju Edije Berkove, i zlatno prstenje, i parove i stanove u
Harlemu[58], i pitaj boga šta sve ne. Dok sam tako koračao među drvećem i kraj sla-
voluka na Vašington trgu, zaključio sam da će ona u meni u svakom slučaju pronaći
istinskog prijatelja, a budućnost će se sama pobrinuti za ostalo. Zatim sam se vratio
kući i navukao večernju garderobu jer je na maloj, blago namirisanoj ceduljici na ko-
modi stajalo: „Uzmi taksi kod scenskih vrata u jedanaest”, a ceduljicu bese potpisala
„Idit Karmišel, Metropoliten teatar”.
Večerao sam, ili bolje: večerali smo, gđica Karmišel i ja, u restoranu Solari, i
zora već bese počinjala da pozlaćuje krst na Memorijalnoj crkvi kad sam stigao do
Vašington Skvera, nakon što sam ostavio Idit u Bransviku. Nisam video ni žive duše u
parku dok sam prolazio duž drvoreda, a zatim stazom koja vodi od kipa Garibaldija
do zgrade Hamilton apartmana, ali kad sam prolazio pored crkvenog dvorišta, ugledao
sam nekoga kako sedi na kamenom stepeništu. Mimo moje volje, prođe me jeza pri
pogledu na beličasto podbulo lice, pa sam ubrzao korak. Onda on reče nešto što je
možda bilo upućeno meni, a možda je bilo samo promrmljano u bradu. U meni se raz-
gore iznenadan napad besa što mi se takvo stvorenje obratilo. Na trenutak sam poželeo
da poletim i zabijem mu štap u glavu, ali nastavio sam da hodam, stigao do Hamiltona
i ušao u svoj stan. Neko vreme sam se prevrtao po krevetu pokušavajući da izbijem iz
ušiju zvuk njegovog glasa, ali nije mi polazilo za rukom. Taj mrmljajući glas mi je is-
punio glavu, kao gust, mastan dim iz bačve za topljenje sala ili gnusni vonj truljenja.
Što sam duže ležao i okretao se s jedne strane na drugu, glas je u mojim ušima posta-
jao sve jasniji, i počeo sam da razumevam reči koje je promumlao. Dolazile su mi po-
lako, kao da sam ih bio zaboravio, i napokon sam u zvukovima raspoznao smisao. Bio
je ovaj:
„Jesi li pronašao Žuti znak?”
„Jesi li pronašao Žuti znak?”
„Jesi li pronašao Žuti znak?”
Pomahnitao sam od besa. Šta je time mislio? Proklevši i njega i sve njegovo,
okrenuo sam se i zaspao, ali kad sam se nešto kasnije probudio, bio sam sav ispijen i
unezveren jer sam ponovo sanjao san od prethodne noći, i on me je mučio više nego
što sam hteo da priznam.
Odenuo sam se i sišao u atelje. Tesi je sedela pored prozora, ali čim sam ušao,
ona se podiže i okači mi se obema rukama oko vrata iskajući poljubac. Izgledala je
tako ljupko i slatko da sam je ponovo poljubio, a zatim seo pred štafelaj.
„Zdravo! Gde je studija koju sam započeo juče?” zapitao sam.
Tesi je izgledala usredsređeno, ali ne odgovori. Počeo sam da preturam po nago-
milanim platnima požurujući je: „Hajde, Tes, brže malo, spremi se; moramo da iskori-
stimo jutarnje svetlo.”
Kad sam konačno odustao od potrage među drugim platnima i okrenuo se da potra-
žim sakrivenu studiju po prostoriji, primetih da Tesi stoji pored paravana i dalje u
odeći.
„Šta je bilo”, upitah,”jesi li dobro?”
„Jesam.”
„Požuri onda.”
„Želiš li da poziram kao… kao što sam ti uvek pozirala?”
Tada shvatih. Eto nove peripetije. Naravno, izgubio sam najboljeg nagog modela
kog sam ikada video. Pogledao sam Tesi. Lice joj beše skerletno. Avaj! Avaj! Kušali
smo sa drveta saznanja, i sad su Eden i iskonska čistota postali snovi iz prošlosti - za
nju.
Pretpostavljam da je opazila razočaranje na mom licu jer reče: „Poziraću ako že-
liš. Studija je ovde iza paravana, ja sam je tu stavila.”
„Ne”, odgovorih,”počećemo sa nečim novim.” Otišao sam u garderobu i izabrao
mavarski[59] kostim koji se sasvim caklio od šljokica. To je bio originalni kostim, i
Tesi se očarana povuče sa njim iza paravana. Kad se vratila, zanemeo sam. Njena
duga, crna kosa beše povezana iznad čela vencem od tirkiza, dok su se krajevi kovrđ-
žali oko blistavog pojasa. Na stopala joj behu navučene vezene špicaste papuče, a
suknja protkana srebrnim arabeskama padala joj je do članaka. Prsluk duboke, metal-
noplave boje provezen srebrom i kratka mavarska jakna ukrašena šljokicama i proši-
vena tirkizima stajali su joj predivno. Ona mi priđe i podiže bradu sa osmehom. Ruka
mi je skliznula u džep i izvukla zlatni lanac sa priveskom u obliku krsta koji sam joj
stavio preko glave.
„Tvoj je, Tesi.”
„Moj?” zamuca ona.
„Tvoj. A sada da mi poziraš.” Ozarenog lica, ona ponovo ode iza paravana i na-
mah se vrati sa kutijicom na kojoj beše napisano moje ime.
„Htela sam da ti ga dam kad krenem kući večeras”, reče ona,”ali sad ne mogu da
čekam.”
Otvorio sam kutijicu. Unutra je na ružičastom pamuku ležao medaljon od crnog
oniksa u koji zlatom bese utisnut neobičan simbol ili slovo. Nije bilo arapsko ni kine-
sko, niti je, kako sam kasnije shvatio, pripadalo ijednom ljudskom pismu.
„To je sve što imam da ti dam kao uspomenu”, reče ona stidljivo.
Bio sam uzrujan, ali sam joj rekao da ću ga čuvati kao veliku dragocenost i da ću
ga uvek nositi. Ona mi ga prikači na kaput, ispod revera.
„To je stvarno budalasto, Tesi, da odeš i kupiš mi ovako lepu stvar kao što je
ovo”, rekoh.
„Nisam ga kupila”, smejaše se ona.
„Pa odakle ti?”
Tada mi ispriča kako ga je pronašla jednog dana kad se vraćala iz Akvarijuma u
Bateri[60] parku, kako ga je oglasila i pratila u novinama, ali je naposletku izgubila
svaku nadu da će pronaći vlasnika.
„To je bilo prošle zime”, nastavi,”baš istog dana kad sam prvi put sanjala onaj
užasni san o mrtvačkim kolima.”
Setih se svog sna od prethodne noći, ali ne rekoh ništa. Već sledećeg trena moj
ugljeni štapić je leteo po novom platnu, a Tesi je nepokretno stajala na postolju za mo-
del.
III
Sledeći dan je bio katastrofalan po mene. Dok sam prebacivao platno sa jednog na
drugi štafelaj, stopalo mi je uzmaklo po uglačanom podu i ja padoh svom težinom na
oba ručna zgloba. Tako sam ih gadno uganuo da svaki pokušaj držanja četkice beše
uzaludan, pa sam bio osuđen da se vrzmam po ateljeu i zagledam nedovršene crteže i
skice dok me nije obuzeo očaj. Naposletku sedoh da pušim i besno vrtim palčevima.
Kiša je udarala o prozorska okna i zvečala po krovu crkve, i to beskrajno neprijatno
dobovanje me je izluđivalo. Tesi je pored prozora sedela i šila, i svaki čas podizala
glavu i pogledavala me sa tako nevinim saosećanjem, da sam se postideo svoje raz-
dražljivosti i počeo da tražim nešto čime bih mogao da se zanimam. Već sam bio pro-
čitao sve novine i knjige iz biblioteke, ali sam ipak otišao do vitrina sa knjigama i
otvorio ih laktom, tek da bih radio nešto. Svaki tom sam prepoznavao po boji, pa sam
se sad zabavljao šetajući po biblioteci, pregledajući redom sve naslove i zviždućući.
Taman se okrenuh da bih otišao u trpezariju, kad mi za oko zapade knjiga u povezu od
zmijske kože koja je stajala u samom uglu gornje police, u poslednjoj vitrini. Ne mo-
goh da se setim koja je to knjiga, a odozdo nisam mogao da pročitam bledi natpis na
poleđini, pa sam otišao do cigaret-salona i pozvao Tesi. Ona dođe iz ateljea i pope se
da dohvati knjigu.
„Koja je?” upitao sam.
„Kralj u žutom.”
Bio sam zaprepašćen. Ko ju se stavio tu? Kako je dospela u moje odaje? Odavno
sam bio odlučio da neću nikad otvoriti tu knjigu, i ništa na svetu nije moglo da me
ubedi da je kupim. Iz bojazni da će me radoznalost baciti u iskušenje da je otvorim,
nikad je nisam ni pogledao u knjižarama. Ako sam nekad i bio toliko radoznao da je
pročitam, tragedija mladog Kastenja, kog sam poznavao, odvratila me je od istraživa-
nja zloslutnih stranica. Uvek sam odbijao da čujem ma i sam opis knjige i, doista, niko
se nikad nije ni usuđivao da o drugom delu govori naglas, tako da nisam znao baš ništa
o tome što bi ti listovi mogli da otkriju. Zurio sam u otrovno išarani povez kao što bih
posmatrao zmiju.
„Ne dodiruj je, Tesi”, rekoh; „siđi dole.”‘
Naravno da je moje upozorenje bilo dovoljno da pobudi njenu ljubopitivost, i pre
nego što mogoh da je sprečim, ona uze knjigu i smejući se otrča sa njom u atelje. Do-
zivao sam je, ali ona mi je klizila iz bespomoćnih ruku, sa osmehom koji me je mučio.
Pošao sam za njom, a strpljenje već beše počelo da me napušta.
„Tesi!” povikao sam ušavši u biblioteku,”slušaj me, ozbiljan sam. Ostavi tu knjigu.
Ne želim da je otvaraš!” Biblioteka beše prazna. Obišao sam obe sobe za crtanje, za-
tim spavaće sobe, vešernicu, kuhinju, te se napokon vratih u biblioteku i započeh si-
stematsku potragu. Tako se dobro bila sakrila, da je prošlo pola sata pre nego što sam
je otkrio kako puzi, pobledela i nema, pored prozora sa rešetkom u ostavi na spratu.
Na prvi pogled sam uvideo da beše kažnjena zbog nepromišljenosti. Kralj u žutom je
ležao pod njenim nogama; knjiga beše otvorena kod drugog dela. Pogledao sam Tesi i
shvatio da je prekasno. Otvorila je Kralja u žutom. Uzeh je za ruku i povedoh je u ate-
lje. Delovala je ošamućeno, i kad sam joj rekao da legne na sofu, poslušala me je bez
reči. Nešto kasnije, sklopila je oči i disanje joj postade pravilno i duboko, ali ne mo-
goh da utvrdim spava li. Dugo sam tako ćutke sedeo kraj nje, ali se ona ne pomače niti
progovori. Napokon ustadoh, popeh se u nekorišćenu ostavu i podigoh knjigu manje
povređenom rukom. Učinilo mi se da je teška poput olova. Vratio sam se s njom u ate-
lje, seo sam na čilim pored sofe, otvorio je i pročitao od početka do kraja.
Kad sam, malaksao od navale snažnih osećanja, ispustio knjigu i umorno se nava-
lio na sofu, Tesi otvori oči i pogleda me…
Neko vreme smo govorili, tupo, jednolično i uz napor, pre nego što sam shvatio da
razgovaramo o Kralju u žutom. Oh, kakav greh - napisati takve reči; reči jasne poput
kristala, bistre i melodične poput potoka što žubore, reči što se cakle i sijaju kao za-
trovani dijamanti Medičijevih! O, zlehudosti, beznadežnog prokletstva duše što može
da opčini i parališe ljudska bića takvim rečima - rečima koje jednako razume i neuk i
mudar, rečima koje su dragocenije od dragulja, blagodatnije od muzike, strašnije od
smrti!
Pričali smo i pričali, ne obazirući se na senke što su se skupljale, i ona me je pre-
klinjala da bacim medaljon od crnog oniksa sa utisnutim neobičnim oblikom za koji
smo sada znali da je Žuti znak. Nikad neću shvatiti zašto sam odbio, mada bih i ovog
časa, dok u spavaćoj sobi pišem ovu ispovest, voleo da znam šta je to bilo što me je
sprečilo da strgnem Žuti znak sa grudi i bacim ga u vatru. Siguran sam da sam želeo to
da učinim, pa ipak me je Tesi uzalud molila. Noć beše pala, i časovi su se vukli, a mi
smo i dalje žamorili jedno drugom o Kralju i o Bledoj maski, dok se ponoć oglašavala
sa šiljatih tornjeva u gradu obavijenom maglom. Pričali smo o Hasturu i Kasildi, dok
se spolja magla valjala po slepim prozorskim oknima kao što se talasi oblaka valjaju i
lome na obalama jezera Hali.
Kuća sad beše vrlo tiha i nikakav zvuk ne dopiraše sa ulica uvijenih u izmaglicu.
Tesi je ležala među jastucima, njeno lice beše tek siva mrlja u tmini, ali držao sam
njene ruke, i znao sam da i ona zna, i da čita moje misli kao što ja čitam njene; jer smo
razumeli tajnu Hijada i Fantom istine beše oslobođen. Dok smo tako odgovarali jedno
drugom, brzo, tiho, mišlju na misao, senke su se stiskale u tami oko nas i izdaleka, iz
udaljenih ulica, začusmo zvuk. Dovlačilo se sve bliže i bliže, tupo drobljenje točkova,
još bliže, i bliže, a onda prestade pred vratima. Odvukoh se do prozora i ugledah mr-
tvačka kola sa crnim pokrovom. Dole se kapija otvori i zatvori, i ja otpuzah, tresući
se, do vrata da ih zabravim, mada sam znao da ni brave ni katanci ne mogu da zadrže
napolju to stvorenje koje je došlo po Žuti znak. Zatim sam ga čuo kako se vrlo polako
kreće kroz hodnik. Beše pred vratima i reza zaškripa pod njegovim dodirom. Onda je
ušao. Očima koje su htele da mi iskoče iz glave zurio sam u tminu, ali kad je zakoračio
u sobu, nisam ga video. Tek kad sam osetio kako me grabi hladno i mekano, počeh da
vičem i da se batrgam u samrtničkom grču, ali moje ruke behu bespomoćne. On otrže
medaljon od oniksa sa mog revera i udari me posred lica. Dok sam padao, začuh Tesin
tih plač, i njen duh odlete - i u tom padu čak poželeh da krenem za njom jer sam znao
da je Kralj u žutom raskrilio svoj dronjavi plašt i da sad samo Boga možemo da dozi-
vamo.
Mogao bih da ispričam još, ali ne vidim kakvog bi to dobra donelo svetu. Što se
mene tiče, za mene nema više ljudske pomoći ni nade. Dok ležim ovde, pišući, ne ma-
reći više ni da li ću umreti pre nego li završim, vidim lekara kako skuplja svoje pra-
škove i bočice i daje neodređen znak dobrom svešteniku koji sedi kraj mene, znak koji
razumem.
Svi oni iz spoljnog sveta koji pišu knjige i štampaju milione primeraka novinskih
listova biće veoma radoznali da saznaju kako je došlo do tragedije, ali neću pisati
više. Moj otac-ispovednik će moje poslednje reci, kad obavi svoju svetu službu, zape-
čatiti pečatom pobožnosti. Oni iz spoljnog sveta mogu da šalju svoje stvorove u upro-
pašćene domove i ognjišta koja je ugasila smrt i njihove će novine opstajati na krvi i
suzama, ali njihove će uhode morati da zastanu pred ispovedaonicom. Oni znaju da je
Tesi mrtva i da ja umirem. Znaju kako su ljudi iz zgrade, koje beše probudio pakleni
vrisak, dojurili u moju sobu i pronašli jednog živog i dvoje mrtvih, ali ne znaju ono
što ću im reći sada; ne znaju da je lekar rekao, upirući prstom u užasnu istrulelu hrpu
na podu - pomodreli leš čuvara iz crkve: „Nemam pretpostavku, nemam objašnjenje.
Taj čovek mora da je bio mrtav mesecima!”
Prizor potpune pustoši počeo je da vrši uticaj. Seo sam da razmislim o svom položaju,
pokušavajući da u sećanje prizovem neki orijentir koji bi mi pomogao da se ispetljam
iz trenutne situacije. Kad bih samo mogao ponovo da pronađem okean, sve bi bilo ja-
sno, jer sam znao da sa litica može da se vidi ostrvo Groa.
Spustio sam pušku i, klečeći zaklonjen iza stene, pripalio lulu. Pogledah na ručni
sat. Beše gotovo četiri popodne. Moguće je da sam, otkako je svanulo, odlutao daleko
od Kerseleka[64].
Prethodnog dana, dok sam stajao na stenama podno Kerseleka sa Gulvanom i po-
smatrao tmurne močvare u kojima sam se sad izgubio, ovi brežuljci su mi izgledali
ravni poput livade, kao da se protežu sve do horizonta; i mada sam znao kako udalje-
nost ume da zavara, nikako nisam mogao da shvatim da ono što je iz Kerseleka ličilo
na travnate poljane zapravo behu udoline pod štipavicom i vresom, a ono što je izgle-
dalo kao raštrkano kamenje uistinu behu ogromne granitne stene.
„Nije ovo mesto za stranca”, rekao je stari Gulvan, „bolje da uzmeš vodiča”; ja
sam odgovorio: „Neću se izgubiti.” U tom trenutku, dok sam sedeo tu i pušio, a vetar
me udarao po licu, znao sam da sam se izgubio. Vresište se prostiralo svud uokolo,
prekriveno žukovinom u cvatu, vreskom i granitnim stenjem. Ne beše ni stabla na vidi-
ku, nekmoli kuće. Nakon nekog vremena, podigao sam pušku i nastavio da koračam le-
đima okrenut suncu.
Nije bilo svrhe u praćenju nekog od žuborećih potoka koji su mi svaki čas prese-
cali put, jer je većina, umesto da se uliva u more, tekla kroz kopno do trskom opasanih
jezeraca u uvalinama vresišta. Sledio sam ih nekoliko, ali svi su vodili do močvara ili
utihnulih malenih bara iz čijih bi visokih vlati pokoja šljuka sramežljivo izvirila, pa
pobegla u zanosu straha. Počeo sam da osećam iznurenost, a puška mi je, uprkos dvo-
strukom ulošku, gulila rame. Sunce je tonulo sve niže i niže, a zraci su se pružali vo-
doravno preko polja žute štipavice i ribnjaka po tresetištu.
Moja ogromna senka se pružala preda mnom kao da usmerava moj hod i činilo se
da se produžava sa svakim korakom. Žbunići žukovine grebali su mi o nogavice, lomi-
li se pod stopalima i posipali mrku zemlju cvetićima, dok se šipražje povijalo i tala-
salo duž staze kojom sam koračao. Iz bokora vresa zečevi su iskakali i jurcali kroz pa-
prat, a među travkama što su opkoljavale močvare mogao sam da čujem dremljivo ga-
kanje divlje patke. Jednom mi lisica pretrča put, a drugi put, kad sam zastao da pijem
vode iz užurbanog potočića, jedna čaplja tromo zalepeta krilima u ševaru blizu mene.
Okrenuh se da pogledam sunce. Izgledalo je kao da dodiruje ivicu doline. Kad sam
napokon shvatio da bi bilo uzalud da nastavim dalje i da moram da se pomirim sa tim
da ću provesti najmanje jednu noć napolju u vresištu, spustio sam se na tlo sasvim iz-
nuren. Toplina večernjeg sunca je pod uglom padala na mene, ali vetrovi sa mora po-
češe da se podižu, i iz mokrih lovačkih čizama hladnoća mi prostruja kroz ćelo telo.
Visoko iznad mene, galebovi su se okretali i prevrtali kao komadi belog papira; iz
neke udaljene bare začu se zov usamljene barske šljuke. Malo po malo, sunce potpuno
potonu u dolinu, a svod poprskaše rumeni ostaci svetlosti. Posmatrao sam kako nebo
menja boju od najbleđe zlatne u ružičastu, a zatim poprima tonove tinjajućeg plamena.
Rojevi mušica plesali su oko mene, a u visinama, u pojasu nepokretnog vazduha, slepi
miševi su ponirali i ponovo uzletali. Kapci počeše da mi padaju. Odmahnuo sam gla-
vom u pokušaju da otresem pospanost, ali razbudi me iznenadan tresak usred bujadi.
Otvorio sam oči. Velika ptica drhturavo je lebdela u vazduhu iznad mog lica. Nekoliko
trenutaka ostao sam da zurim, nesposoban da se pokrenem; zatim nešto poskoči pored
mene i ode u paprat, ptica se uzdiže, okrenu se, i obruši se strmoglavce u šiprag.
U trenu se nađoh na nogama, zureći kroz šiblje. Iz obližnjeg žbunja se zaori metež
borbe, a onda se sve utiša. Zakoračih napred s podignutom puškom, ali kad se probih
kroz šiblje, spustih je ponovo pod ruku i ostadoh nepokretan u nemom zaprepašćenju.
Mrtav zec je ležao na zemlji, a nad njim stajaše veličanstveni soko: jedna mu kandža
beše zarivena u vrat životinje, druga čvrsto posađena na njen mlitavi bok. Ali ono što
me je zapanjilo ne beše tek prizor sokola nad plenom. To sam već bio video više puta.
Začudilo me je to što je soko oko obe pandže nosio nekakvu uzicu sa koje je visio
okrugli komad metala nalik na praporac. Ptica okrete zažagrene oči ka meni, a onda se
povi i zari zakrivljeni kljun u plen. Istog trena među šibljem se začuše užurbani koraci,
i u zaklon od rastinja ulete devojka. Pođe ka sokolu ni ne pogledavši me, podmetnu mu
ruku u rukavici pod grudi i podiže ga sa lovine. Zatim vešto navuče malenu kukuljicu
preko glave ptice i, držeći sokola na ispruženoj ruci u rukavici, savi se i uze zeca.
Obavila je uže oko nogu životinje i pričvrstila kraj remena za svoj opasač. Zatim
pođe istim koracima kojim je ušla u ovo malo skrovište. Dok je prolazila mimo mene,
podigoh šešir, a ona obznani daje uočila moje prisustvo jedva primetnim naklonom.
Bejah tako zapanjen, tako obuzet divljenjem prizoru koji se odvijaše pred mojim
očima, da mi ni na kraj pameti ne bese da tu leži moj spas. Ali kako se ona udaljavala,
dosetih se da bez odlaganja moram da povratim moć govora, ako ne želim da tu noć
prospavam na vetrovitoj čistini. Ona ustuknu na moje prve reči, a kad sam se isprečio
pred njom, učinilo mi se da njene lepe oči zamrači sena straha. Međutim, čim sam po-
nizno objasnio nepriliku u kojoj sam se našao, njeno se lice zarumene i ona se zagleda
u me sa čuđenjem.
„Zasigurno ne dođoste iz Kerseleka!” reče ona.
U njenom ljupkom glasu nije bilo ni traga bretonskog naglaska, niti ijednog nagla-
ska koji sam poznavao; pa ipak, beše u njemu nečega što mi se učinilo poznatim, kao
da sam ga već čuo ranije, nečega starinskog i neodredivog, poput melodije neke stare
pesme.
Objasnih joj da sam Amerikanac koji ne poznaje Finister i koji je došao da lovi
zabave radi.
„Amerikanac”, ponovi ona istim onim starinskim tonovima. „Nikada ranije nisam
videla Amerikanca.”
Nedugo je stajala bez reči, a onda me pogleda i reče: „Čak i da pešačite ćelu noć,
sad ne biste mogli da stignete do Kerseleka, čak i kada biste imali vodiča.”
Ovo behu prijatne vesti.
„Ali”, započeh, „kad bih samo pronašao kolibu nekog meštanina gde bih dobio ne-
što za jelo i zaklon.”
Soko na njenom ručnom zglobu zaleprša krilima i odmahnu glavom. Devojka po-
gladi sjajni kljun i pogleda u mene.
„Osvrnite se”, izgovori ona nežno. „Vidite li negde kraj ovog vresišta? Pogledajte:
sever, jug, istok, zapad. Vidite li išta osim pustare i šiblja?”
„Ne”, odgovorih.
„Močvara je divlja i nenaseljena. U nju se lako ulazi, ali ponekad oni koji uđu ni-
kad ne odu odavde. Nema ovde koliba.”
„Onda”, rekoh ja, „ako biste hteli da mi kažete u kom pravcu se nalazi Kerselek,
sutra mi neće biti potrebno da se vratim duže nego što mi je trebalo da dođem.”
Ona me ponovo pogleda sa gotovo sažaljivim izrazom.
„Ah”, reče, „doći je lako i traje nekoliko časova; otići je drugačije - i može da po-
traje vekovima.”
Zurio sam u nju zapanjeno, ali na kraju sam zaključio daje sigurno nisam dobro ra-
zumeo. Pre nego što stigoh da ponovo progovorim, ona izvuče zviždaljku iz pojasa i
oglasi je.
„Sedite i odmorite se”, reče mi ona; „prešli ste dalek put i umorni ste.”
Potom skupi naborane suknje i, pokazavši mi daje pratim, opreznim koracima
pođe kroz rastinje do zaravnjenog kamena usred paprati.
„Oni će svakog časa biti ovde”, reče i sede na jedan kraj kamena, a mene pozva
da se spustim na drugu ivicu. Ostaci dnevne svetlosti bledeli su u visinama i jedna
usamljena zvezda slabunjavo zasvetluca kroz ružičastu izmaglicu. Jato pataka, izduže-
no u obliku treperavog slova V, nadlete nas ploveći ka jugu; iz obližnjih bara orio se
zov zviždovki.
„Veoma su lepe - ove močvare”, reče ona tiho.
„Lepe, ali okrutne prema strancima”, odgovorih.
„Lepe i okrutne”, ponovi ona sanjalački, „lepe i okrutne.”
„Kao žena”, rekoh glupavo.
„Oh”, jeknu ona zadržavši dah na tren, i okrete se ka meni. Njene tamne oči se su-
sretaše sa mojim i pomislih kako je ljuta ili uplašena.
„Kao žena”, ponovi ona jedva čujno, „kako je okrutno reći tako nešto!” Zatim na-
kon kratke stanke ponovi kao da se sama sebi obraća: „Kako je okrutno to što je re-
kao!”
Ne znam kakvo sam tačno izvinjenje ponudio za svoje isprazne ali bezazlene reči,
ali znam da ju je to toliko žacnulo da sam počeo da verujem kako sam rekao nešto
strašno, a da toga nisam ni bio svestan, i sa užasom se setih svih zamki i klopki koje
francuski jezik postavlja pred strance. Dok sam pokušavao da domislim šta sam to
tako loše mogao da kažem, preko močvare se zaoriše glasovi i ona ustade.
„Ne”, reče ona sa senkom osmeha koja joj zaigra na bledom licu, „ne prihvatam
vaša izvinjenja, mesje, već moram da vam dokažem koliko ste u krivu, i to će biti
moja osveta. Pogledajte. Evo Hastura i Raula.”
Dvojica muškaraca pomoliše se kroz sumrak. Jedan je preko ramena imao džak, a
drugi je pred sobom nosio obruč kao što konobar nosi poslužavnik. Obruč beše pri-
čvršćen kaiševima za njegova ramena, a po ivici kruga sedela su tri zakukuljena soko-
la sa zvoncima. Devojka priđe sokolaru i brzim pokretom ruke prebaci svog sokola na
obruč. On brzo napravi nekoliko koraka postrance po obruču i smesti se među svojom
braćom koja stadoše da tresu pokrivenim glavama i perušaju perje dok zvonca na kai-
ševima ponovo ne zazvečaše. Drugi muškarac iskorači napred, i uz naklon pun pošto-
vanja, uze zeca i ubaci ga u vreću.
„Ovo su moji pikeri[65]” reče devojka okrenuvši se ka meni pokretom uzdržanog
dostojanstva. „Raul je dobar sokolar i jednog dana ću ga proizvesti u glavnog lovca.
Hastur je nenadmašan.”
Dvojica muškaraca me ćuteći pozdraviše.
„Nisam li vam rekla, mesje, da ću vam dokazati da niste u pravu?” nastavi ona.
„Ovo je, onda, moja osveta: učinićete mi ljubaznost time što ćete prihvatiti hranu i
prenoćište u mojoj kući.”
Pre nego što sam stigao da odgovorim, ona se obrati sokolarima koji smesta pođo-
še kroz vresište. Ona mi dade znak ljupkim pokretom, a onda i sama pođe za njima.
Nisam znao jesam li joj stavio do znanja koliko duboko sam bio zahvalan, ali činilo se
da beše raspoložena za razgovor dok smo pešačili orošenom pustarom.
„Niste li iscrpljeni?” upita me ona.
U njenom prisustvu bejah sasvim zaboravio na umor, i to joj i rekoh.
„Ne čini li vam se da je vaša galantnost pomalo staromodna?” reče ona, a kad joj
uputih zbunjen i ponizan pogled, tiho je dodala: „Oh, meni se to dopada, ja volim sve
što je staromodno, i zaista je divno čuti kako govorite tako lepe stvari.”
Močvara oko nas je sada bila vrlo mirna, pod sablasnim pokrovom od magle. Zov
plovki beše utihnuo; zrikavci i sva ostala malena bića što obitavaju u poljima behu
nemi dok smo prolazili, ali činilo mi se da čujem kako ponovo započinju svoju večer-
nju pesmu daleko iza nas. Nešto dalje pred nama dvojica visokih sokolara batali su
dugim koracima preko čistine, a udaljeno zveckanje praporaca na nogama sokolova
dopiralo je do naših ušiju u prigušenom mrmoru.
Iznenada, iz magle ispred, izlete prelep lovački pas, za njim još jedan, pa još je-
dan, i naposletku pola tuceta ili više njih stade da skakuće oko devojke kraj mene. Ona
ih je mazila i umirivala rukom u rukavici, obraćajući im se starinskim izrazima koje
sam, kako se setih, viđao u starim francuskim rukopisima.
Sokolovi na prstenu koji je sokolar nosio ispred nas počeše da lupaju krilima i
kriče, a odnekud, van vidika, preko močvara razlegoše se zvuci lovačkog roga. Psi
pojuriše ispred nas i nestadoše u sutonu, sokolovi zalepetaše krilima i zaskičaše sa
svojih mesta, a devojka prihvati melodiju roga i stade da pevuši. Njen glas u večer-
njem zraku zvučaše čisto i meko.
Dok sam slušao njen divni glas, pred nama se ukazivalo nešto sivo i masivno što se
svakog trena sve bolje razaznavalo, a sred buke koju su stvarali goniči i sokolovi, ve-
selo se oglasi rog. Na kapiji je blistala baklja, a kroz vrata koja su se otvorila prosu
se svetlost. Stupismo na drveni most koji je pod našim nogama drhtao, a onda se uz
škripu i naprezanje podigao za nama kad smo prešli preko šanca i ušli u malo kameno
dvorište opasano zidovima. Kroz otvorene dveri izađe čovek i, poklonivši se u znak
pozdrava, predade devojci pehar. Ona ga uze, prinese usnama, zatim ga ponovo spusti,
okrete se ka meni i reče: „Želim vam dobrodošlicu”
U tom trenutku, jedan od sokolara priđe sa drugim peharom, ali pre nego što ga
dade meni, pruži ga devojci koja okusi iz njega. Sokolar načini pokret kao da će ga
uzeti, ali ona oklevaše na trenutak, a zatim zakorači napred i predade mi ga iz svojih
ruku. Osetih da je to čin izuzetne milosti, ali kako nisam znao šta se od mene očekuje,
nisam ga odmah prineo ustima. Devojka smesta porumene. Uvideh da moram brže da
delujem.
„Madmoazel”, promucah, „stranac kojeg ste spasli od opasnosti kojih on možda
nikad neće ni biti svestan, ispija ovaj pehar u čast najplemenitije i najljupkije domaći-
ce u Francuskoj.”
„U Njegovo ime”, prošapta ona i prekrsti se dok sam ja ispijao sadržaj pehara.
Zatim zakorači u dovratak, graciozno se okrete k meni, uze moje ruke i povede me u
kuću jednako ponavljajući: „Veoma ste dobrodošli, doista ste dobrodošli u zamak Is.”
II
Probudio sam se narednog jutra sa pesmom roga u ušima, iskočio sam iz starinskog
kreveta i odmah otišao do prozora zakriljenog zavesom kroz koju su se cedili sunčevi
zraci probijajući se kroz mala, duboko postavljena okna. Pogledao sam dole u dvori-
šte, a rog utihnu.
Čovek koji je mogao da bude brat dvojice sokolara od prethodne večeri stajao je
usred čopora lovačkih pasa. Zakrivljeni rog visio mu je na leđima, a u ruci je držao
dugačak bič. Psi su cvileli, kevtali i skakutali oko njega u iščekivanju; iz ograđenog
dvorišta čuo se i topot konja.
„Konji!” povika glas na bretonskom i dvojica sokolara, sa pticama na ručnim
zglobovima, uz kloparanje kopita ujahaše u dvorište među goniče. Potom začuh drugi
glas od kog mi srce zalupa jače u grudima: „Piriu Luj, goni pse dobro i ne štedi ni pru-
ta ni biča. Ti, Raule, i ti, Gastone - pazite da se piljug ne pokaže kao golovrače, te
ako prosudite da treba, počastite pticu. Kroćena ptica, kao što je ovaj jednogodak na
Hasturovoj ruci, nije toliko nezgodna, ali ti, Raule, možda nećeš tako lako izaći na
kraj sa ovim divljaš em. Dvaput se prošle sedmice oteo u zraku i ispustio kljunohvat
iako je naviknut na varak. Ptica se ponaša kao glupi tukac. Izobražavati stasalog so-
kola nije tako laka rabota.
Jesam li sanjao? Stari jezik sokolarstva koji sam čitao u požutelim rukopisima -
drevni zaboravljeni francuski iz srednjeg veka, zvonio je u mojim ušima dok su psi
kevtali, a praporci na nogama sokolova zveckali otpozdrav topotu konjskih kopita.
Ona ponovo progovori na slatkom zaboravljenom jeziku:
„Ako bi radije da povežeš oputu i ostaviš divljaša sapetog, Raule, ja ništa neću
reći; ionako beše šteta da se ovako lepa dnevna razonoda pokvari loše obučenim gra-
orom. Držati ga nisko - to je verovatno najbolji način. To će ga očvrsnuti. Verovatno
sam ishitrila sa pticom. Potrebno je da provede neko vreme sa vrpcom i u vežbi sa žr-
tvom.”.
Sokolar Raul se tada nakloni stojeći u uzengijama i odgovori: „Ako madmoazel
tako želi, zadržaću sokola.”
„To je moja želja”, odvrati ona. „Sokolarstvo poznajem, ali imaš još mnogo toga
da me naučiš o jastrebovima i orlovima, jadni moj Raule. Ser Piriu Luj, uzjaši!”
Lovac poskoči kroz lučni prolaz i namah se vrati u sedlu snažnog crnog konja i u
pratnji pikera takođe na konju.
„Ah!” povika ona radosno, „juri, Glemarek Rene! Hitaj! Hitajte svi! Nek se zaori
rog, ser Piriu!”
Srebrna melodija lovačkih rogova ispuni dvorište, psi pojuriše kroz kapiju, a to-
pot atova potrese pločnik: isprva glasno na pokretnom mostu, onda postade potmuo, i
napokon se izgubi u mekoti močvarnog rastinja. Zvuk roga se sve više udaljavao, dok
se na kraju nije toliko utišao da ga je pesma ševe koja se iznenada oglasila potpuno
ugušila u mojim ušima. Odozdo začuh glas kako odgovara na poziv odnekud iz kuće.
„Ne žalim što ne odoh u lov, ići ću drugi put. Zapamti, Pelaži, ljubaznost prema
strancu na prvom mestu!”
Slabašan glas zatreperi iz nekog dela kuće: „Courtoisie.[66]”
Svukoh se i istrljah od glave do pete u velikom glinenom koritu punom ledene
vode koje stajaše u podnožju kreveta. Zatim potražih svoju odeću. Ne nađoh je nigde,
ali na drvenoj klupi blizu vrata behu naslagane stvari koje sam sa čuđenjem razgledao.
Kako moja odeća bese nestala, bio sam primoran da obučem odelo koje je očigledno
bilo ostavljeno tu kako bih se poslužio dok se moja garderoba ne osuši. Sve je bilo tu:
kapa, cipele i lovački prsluk od srebrnastosive predene vune. Ali ovaj kostim, koji
kao da beše pravljen po meri, i besprekorne cipele pripadali su nekom drugom veku, i
ja se setih čudne odeće trojice sokolara u dvorištu. Bio sam siguran da to odelo nije
bilo pomodno u bilo kom delu Francuske ili Bretanje, ali tek kad sam se potpuno obu-
kao i stao pred ogledalo između prozora, shvatih da sam odeven pre nalik na mladog
lovca iz srednjeg veka nego na Bretonca iz tog vremena. Podigao sam kapu oklevaju-
ći. Zar zaista treba da se pojavim dole ovako čudno prerušen? Za to izgleda nije bilo
leka: moje odeće nije bilo, a u ovoj drevnoj odaji ne beše zvonceta pomoću kojeg bih
mogao da pozovem slugu, pa sam se zadovoljio time što sam skinuo kratko sokolovo
pero sa kape, otvorio vrata i sišao.
U velikoj dvorani u dnu stepeništa, kraj kamina, starija Bretonka je sedela sa ku-
deljom i vretenom i prela. Pogledala me je kad sam se pojavio; uz blag smešak po-
zdravila me na bretonskom, na šta sam odgovorio na francuskom. Istog trena pojavila
se i moja ugostiteljka i odgovorila na moj pozdrav sa ljupkošću i dostojanstvom od
kojih mi srce zaigra. Njena lepa glava sa crnom kovrdžavom kosom beše krunisana
velom koji je razvejao sve sumnje u pogledu epohe kojoj je pripadala odeća na meni.
Dug lovački vuneni prsluk obrubljen srebrom izvrsno je isticao njen vitki stas, a na
ručnom zglobu u rukavici stajaše jedan od njenih ljubimaca sokolova. Ona me uze za
ruku sa neizrecivom jednostavnošću i povede me u dvorski vrt, zatim sede za sto koji
se tamo nalazio i sasvim ljupko me pozva da sednem kraj nje. Upita me onim nežnim,
starinskim izgovorom kako sam proveo noć i da li mi predstavlja veliku neprijatnost
što moram da nosim odeću koju mi je stara Pelaži ostavila u sobi dok sam spavao.
Ugledao sam svoju odeću i cipele kako se suše na suncu kraj baštenskog zida i
behu mi mrski. Kako su samo grozne bile te krpe u poređenju sa gracioznom nošnjom
koju sam sada imao na sebi! Rekoh joj ovo kroz smeh, ali ona se vrlo ozbiljno složi s
tim.
„Bacićemo ih”, reče ona tiho. Zapanjen, pokušah da joj objasnim da ne mogu ni da
zamislim da prihvatim odeću od bilo koga, mada je to, sudeći po svemu što sam uspeo
da saznam, možda bio običaj i znak gostoprimstva u tom delu zemlje. Pored toga, re-
koh joj da bih verovatno izazvao čuđenje i podsmeh ako bih se vratio u Francusku
ovako obučen.
Ona se nasmeja zabacivši lepu glavicu unazad i reče nešto na starom francuskom
što nisam razumeo. Tada Pelaži izađe noseći poslužavnik na kojem su stajale dve čini-
je sa mlekom, vekna belog hleba, voće, tacna sa medenim saćem i krčag modrocrve-
nog vina. „Vidite da još nisam prekinula post jer sam želela da jedete sa mnom. Ali
veoma sam gladna”, osmehnu se ona.
„Radije bih umro nego da zaboravim ijednu reč ovoga što ste rekli!” izlete mi, i
obrazi mi se upališe. „Pomisliće da sam lud”, dodadoh u sebi, ali ona se okrete ka
meni sa sjajem u očima.
„Ah!” promumla ona. „Mesje već zna sve što može da se zna o kavaljerstvu.”
Onda se prekrsti i prelomi hleb. Sedeo sam i posmatrao njene bele ruke, ne usuđu-
jući se da podignem glavu i sretnem se sa njenim pogledom.
„Zar nećete jesti?” upita ona. „Zašto izgledate tako zabrinuto?”
Ah, zašto? Nisam to znao. Znao sam da bih dao život da dodirnem usnama te rume-
ne dlanove - shvatih da sam je zavoleo onog trena kad sam pogledao u njene crne oči,
tamo u močvarama prethodne večeri. Zanemeh od snažne i iznenadne strasti.
„Jeste li uznemireni?” zapita ponovo.
Kao čovek koji izriče sopstvenu propast, odgovorih tihim glasom: „Da, uznemirila
me je ljubav prema vama.” Zatim, kako se ona ne pomače niti progovori, ista sila po-
krenu moje usne mimo moje volje i ja rekoh, „Ja, koji sam nedostojan najbeznačajnije
vaše misli, ja koji se ogrešujem o gostoprimstvo i vraćam vam plemenitu ljubaznost
bestidnom pretpostavkom - ja vas volim.” Ona osloni glavu o šake i polako reče: „I ja
vas volim. Vaše su mi reci veoma drage. Volim vas.”
„Onda ću vas osvojiti.”
„Osvojite me”, odgovori ona.
Ali sve to vreme sam sedeo nem, lica okrenutog prema njoj. I ona beše okrenuta k
meni, ljupkog lica koje je počivalo na okrenutom dlanu, takođe bez glasa, i kad se nje-
ne oči sretoše sa mojima, shvatih da ni ona ni ja nismo govorili ljudskim jezikom; ali
znao sam daje njena duša odgovorila mojoj. Uspravih se osokoljen i preplavljen ose-
ćanjem mladosti i radosne ljubavi koje su tekle mojim venama. Svetlog, vedrog, dra-
žesnog lica, ona je izgledala kao neko tek probuđen iz sna, a njene su oči tragale za
mojim sa upitnim pogledom zbog kojeg uzdrhtah u ushićenju. Prekidosmo ćutnju i sta-
dosmo da govorimo o sebi; rekao sam joj ime, i ona je meni rekla svoje - gospa Žana
od Isa.
Govorila mi je o smrti oca i majke i o tome kako je devetnaest godina njenog života
proteklo na malom utvrđenom imanju, gde su joj jedino društvo bili dadilja Pelaži, pi-
ker Glemarek Rene i četvorica sokolara, Raul, Gaston, Hastur i ser Piriu Luj, koji su
služili njenog oca. Nikad nije bila van močvare; nikad ranije nije ugledala ljudsko lice
osim sokolara i Pelaži. Nije znala odakle je čula za Kerselek; verovatno su ga sokola-
ri pominjali. Od dadilje Pelaži naučila je legende o lugaru i Vatrenoj Žani[67]. Vezla
je i prela. Jedinu zabavu predstavljali su joj sokolovi i psi. Kad me je srela tamo u
močvarama, toliko se bila uplašila da se umalo srušila na zvuk mog glasa. Istina, sa li-
tica je mogla da vidi brodove na pučini, ali močvare kojima je jahala su, koliko je po-
gled sezao, bile lišene svakog znaka ljudskog života. Prema drugoj legendi koju je sta-
ra Pelaži pričala, ako bi se neko izgubio u neistraženom močvarištu, nikad se više ne
bi vratio jer su močvare začarane. Nije znala da li je to istina, nikad nije ni razmišlja-
la o tome dok me nije srela. Nije znala ni da li su sokolari ikad otišli van granica pu-
stare, niti da li bi uopšte mogli da je napuste ako bi hteli. Knjige u kući iz kojih ju je
stara dadilja Pelaži učila da čita poticale su od pre više vekova.
Sve mije ovo govorila sa ljupkom ozbiljnošću kakva se viđa samo kod dece. Moje
ime je izgovarala sa lakoćom i uporno je tvrdila da, budući da se zovem Filip, zasi-
gurno imam francuske krvi. Činilo se da nije radoznala da sazna išta o spoljnom svetu,
pa sam mislio da je možda pod uticajem priča dadilje izgubila zanimanje za njega i
razlog da ga poštuje.
I dalje smo sedeli za stolom; ona je dobacivala zrna grožđa malim vrtnim pticama
koje su nam se neustrašivo primicale sve do samih stopala.
Neodređeno sam počeo da govorim o odlasku, ali ona ne htede ni da čuje za to i,
pre no što sam i sam bio svestan, obećah joj da ću ostati jednu nedelju i ići sa njima u
lov sa sokolovima i psima. Takođe sam dobio dozvolu da po povratku iz Kerseleka
dođem ponovo i posetim je.
„Ne znam šta bih radila”, reče ona bezazleno, „ako se nikad ne vratite.” Znajući da
nemam prava da je uznemirim i uzbudim iznenadnim priznanjem sopstvene ljubavi, se-
deo sam u tišini jedva se usuđujući da dišem.
„Hoćete li često dolaziti?” upita ona.
„Vrlo često”, odgovorih.
„Svakog dana?”
„Svakog dana.”
„Oh”, uzdahnu ona, „veoma sam srećna. Dođite da vidite moje sokolove.”
Ona ustade i ponovo uze moju ruku sa nevinošću detinjeg posedovanja. Koračali
smo kroz vrt i voćnjak do livadice prekrivene travom i oivičene potokom. Na livadi
beše raštrkano petnaestak, dvadesetak panjeva, delimično utonulih u travu, i na sva-
kom od njih, osim na dva, stajali su jastrebovi. Bili su privezani za panjeve tankim re-
menjem koje se završavalo čeličnim zakivcima pričvršćenim za njihove noge, tik iz-
nad kandži. Potočak čiste izvorske vode krivudao je tako daje bio u dometu svakog od
ovih postolja.
Ptice zagrajaše kad se devojka pojavila, a ona je prilazila jednoj po jednoj; neke
je mazila, druge je uzimala na ruku ili je zastajala da im namesti i popravi poveze.
„Zar nisu lepi?” reče. „Vidite, ovo je sivi soko. Zovemo ga prostim zato što hvata
plen u neposrednom napadu. A ovo je plavi soko. Njega u sokolarstvu zovemo pleme-
nitim zato što se uzdiže iznad plena, a onda se obrušava na njega odozgo. Ova bela
ptica je severni soko. On je takođe plemeniti Ovo ovde je soko kraguljčić, a ovaj
momčić je soko čapljar.”
Zapitah je kako je naučila drevni jezik sokolarstva. Nije mogla da se seti, ali ve-
rovala je da ju je otac naučio dok je još bila sasvim mala.
Potom me je odvela odatle i pokazala mi mlade sokolove još u gnezdu. „U soko-
larstvu oni se zovu golovračići”, objasni mi. „Prvoletač je sasvim mlad ptić koji je
tek u stanju da izađe iz gnezda i preskače sa grane na granu. Mlada ptica koja još nije
promenila perje zove se prvoperac, a pitomac je jastreb koji se mitario u zatočeni-
štvu. Kad uhvatimo divljeg sokola koji je već menjao perje, zovemo ga divljaš. Od
Raula sam naučila kako da ukrotim sokola. Hoćete da vas naučim kako se to radi?”
Ona sede na obalu potoka među sokolove, a ja joj se bacih pod noge spreman da
slušam.
Gospa od Isa zatim podiže jedan prst sa rumenom jagodicom i poče vrlo ozbiljno.
„Prvo treba uhvatiti sokola.”
„Uhvaćen sam”, odgovorih.
Ona se na to nasmeja vrlo dražesno i reče kako će moj odgoj verovatno biti nezgo-
dan zato što sam plemenit.
„Ja sam već pripitomljen”, odvratih; „prstenovan i obeležen zvoncetom.”
Razdragano se smejala. „Oh, hrabri moj sokole; hoćeš li se onda vratiti na moj po-
ziv?”
„Vaš sam”, odgovorih svečano.
Ona poćuta nekoliko trenutaka, a zatim boja njenih obraza postade jača i ona po-
novo podiže prst i nastavi: „Slušajte, želim da govorimo o sokolarstvu…”
„Slušam, grofice Žana od Isa.”
Ali ona opet zapade u sanjarenje i pogled kao da joj beše prikovan za nešto dale-
ko, iza letnjih oblaka.
„Filipe”, prozbori ona napokon.
„Žana”, prošaptah.
„To je sve - to je ono što sam želela”, uzdahnu -”Filip i Žana.”
Podiže ruku ka meni i ja je dotakoh usnama.
„Osvojite me”, reče ona, ali ovog su puta telo i duša ujedinjeno govorili.
Posle nekoliko trenutaka nastavi: „Hajde da razgovaramo o sokolarstvu.”
„Počnite”, odgovorih; „uhvatili smo sokola.”
Tada Žana od Isa obema rukama obuhvati moju šaku i stade da mi govori kako se
mlad soko sa beskrajnim strpljenjem podučava da stoji na ručnom zglobu, kako se
malo po malo navikava na vrpcu sa praporcem i kapuljicom.
„Isprva moraju da budu dobro uhranjeni”, poče ona da priča; „onda im malo po
malo smanjujem obrok, koji se u sokolarstvu naziva prislačak. Posle mnogo noći koje
provedu sapeti, kao ove ptice ovde, i kad posle toga uspem da nateram divljaka da
ostane miran na mojoj ruci, ptica je spremna za sledeći korak: da nauči da dođe po
hranu. Zakačim prislačak, to jest mamac, za kraj kaiša i onda učim pticu da dođe k
meni čim počnem da vrtim gajtan ukrug iznad glave. Isprva ispustim prislačak na tlo
kad soko dođe, tako da on jede hranu sa zemlje. Ubrzo će naučiti da uhvati vabac u
pokretu dok ga okrećem na kaišu ili vučem po tlu. Nakon toga je lako naučiti sokola da
udari na plen, ne zaboravljajući da „poslužiš pticu”. to jest, da joj dozvoliš da okusi
lovinu.”
Vrisak jednog od sokolova je prekide i ona se podiže da podesi remen koji se
beše obavio oko drvenog stuba, ali ptica je i dalje lepetala krilima i kričala.
„Šta je bilo?” reče ona. „Filipe, vidiš li išta?”
Osvrnuo sam se i isprva nisam mogao da vidim šta je izazvalo pometnju, koja se
sad bese prenela i na druge ptice; svi sokolovi su sad vriskali i udarali krilima. Zatim
mi pogled pade na ravan kamen kraj potoka sa kojeg je devojka ustala. Siva zmija se
kretala polako po površini kamena, a iz njene pljosnate trouglaste glave iskrile su crne
oči.
„Stepska guja”, reče ona tiho.
„Bezopasna je, zar ne?” zapitah.
Ona pokaza prstom na crnu šaru u obliku slova V na vratu zmije.
„Njen ujed znači sigurnu smrt”, odgovori mi; „to je šarka.”
Posmatrali smo gmizavca kako se polako vuče po glatkom kamenu po kom se sun-
čev zrak prosipao u širokom toplom pramenu.
Koraknuh ka njoj da je pogledam, ali Žana mi se obesi o ruku i uzviknu, „Nemojte
Filipe! Bojim se.”
„Za mene?”
„Za vas, Filipe - ja vas volim.”
Tada je uzeh u naručje i poljubih je u usta, i sve što sam mogao da izgovorim beše:
„Žana, Žana, Žana.” Dok je ona drhteći ležala na mojim grudima, nešto me žacnu po
stopalu dole u travi, ali nisam se obazirao. Zatim osetih još jedan ugriz za gležanj i
preseče me oštar bol. Pogledah milo lice Žane od Isa i poljubih je; onda je svom sna-
gom podigoh i odbacih od sebe. Savih se, strgoh guju sa članka i nagazih petom njenu
glavu. Sećam se da sam bio slab i omamljen, sećam se da sam se srušio na zemlju.
Dok mi se pogled lagano zamagljivao, video sam Žanino belo lice kako mi se pribli-
žava; a kad je svetlost zgasnula u mojim očima, još sam osećao njene ruke oko vrata i
mek obraz koji se pripija uz moje isušene usne.
Kad sam otvorio oči, osvrnuo sam se u užasu. Žane nije bilo. Video sam potok i zarav-
njen kamen; ugledao sam mrtvu zmiju u travi blizu sebe, ali sokolovi i njihovi stubovi
behu nestali. Skočih na noge. Vrt, voćke, pokretni most i ozidano dvorište - ničega ne
beše. Zaprepašćeno sam gledao hrpu izdrobljenih ruševina, sivih i pokrivenih puzavi-
cama, kroz koje se probijalo drveće. Krenuo sam da puzim napred vukući utrnulu
nogu. Kako sam se pomerio, jedan soko uzlete sa vrha drveta nad minama, stade da je-
zdi kroz vazduh, a zatim se vinu i, opisujući sve uže i uže krugove, poče da bledi i ne-
stade u oblacima.
„Žana, Žana”, zaplakah, ali glas zamre na mojim usnama, i padoh na kolena u viso-
ku travu. I kako je Gospod želeo, ja sam, i ne znajući, pao i ostao da klečim pred tro-
šnim svetilištem isklesanim od kamena za našu Žalosnu gospu. Ugledao sam tužno lice
device urezano u hladan kamen. Video sam krst i trnje pod njenim nogama, a ispod
toga pročitah:
„MOLITE SE ZA DUŠU
GOSPE ŽANE OD ISA,
KOJA JE UMRLA MLADA
OD LJUBAVI PREMA
FILIP U, STRANCU,
LETA GOSPODNJEG 1573.”
Ali na studenoj ploči ležala je ženska rukavica koja još beše topla i mirisna.
RAJ ZA PROROKE
Atelje
Fantom
Žrtva
Otišao sam u polje cvetova čije su latice belje od snega, a čija su srca čisto zlato.
Daleko u polju, žena je kriknula: „Ubih onog koga voleh!” i iz tegle prosula krv na
cvetove čije su latice belje od snega i čija su srca čisto zlato.
Daleko u polju sam pratio i na tegli pročitao hiljadu imena dok je iz nje sveža krv
ključala do oboda.
„Ubih onog koga voleh!” plakala je. „Svet je žedan, neka sad pije!” Prošla je, i
daleko u polju gledao sam njenu prosutu krv na cvetovima čije su latice belje od sne-
ga, a čija su srca čisto zlato.
Sudbina
Gomila
Tamo gde je gomila na ulici bila najgušća, stajao sam sa Pjeroom. Sve oči behu uprte
u mene.
„Čemu se smeju?” pitao sam, ali on se cerio, čisteći kredu s mog crnog ogrtača.
„Ne mogu da vidim, mora daje nešto neobično, možda kakav pošteni lopov!”
Sve oči behu uprte u mene.
„Ukrao ti je novčanik!” smejali su se.
„Moj novčanik!” uzviknuo sam, „Pjero, upomoć! To je lopov!”
Smejali su se: „Ukrao ti je novčanik!”
Onda Istina istupi, držeći ogledalo. „Ako je on pošteni lopov”, uzviknu Istina,
„Pjero će ga pronaći pomoću ovog ogledala!” Ali on se samo cerio čisteći kredu s
mog crnog ogrtača.
„Vidiš”, rekao je, „Istina je pošteni lopov, ona ti vraća tvoje ogledalo.”
Sve oči behu uprte u mene.
„Uhapsite Istinu!” uzviknuo sam, zaboravivši da nisam ogledalo već novčanik iz-
gubio, dok sam stajao s Pjeroom tamo gde je gomila na ulici bila najgušća.
Pajac
„Je li bila divna?” upitao sam, ali on se samo kikotao, slušajući zvončiće koji su zvec-
kali na njegovoj kapi.
„Izboden”, cerekao se. „Pomisli na dugo putovanje, dane opasnosti, užasne noći!
Zamisli kako je lutao, nje radi, godinu za godinom, kroz neprijateljske zemlje, žudeći
za bližnjima, žudeći za njom!”
„Izboden”, cerekao se, slušajući zvončiće koji su zveckali na njegovoj kapi.
„Je li bila divna?” upitao sam, ali on je samo zarežao, mrmljajući zvončićima koji
su zveckali na njegovoj kapi.
„Poljubila ga je pred kapijom”, kikotao se, „ali u hodniku mu je dobrodošlica nje-
govog brata dotakla srce.”
„Je li bila divna?” upitao sam.
„Izboden”, smejuljio se. „Pomisli na dugo putovanje, dane opasnosti, užasne noći!
Zamisli kako je lutao, nje radi, godinu za godinom kroz neprijateljske zemlje, žudeći
za bližnjima, žudeći za njom!”
„Poljubila ga je pred kapijom, ali u hodniku mu je dobrodošlica njegovog brata
dotakla srce.”
„Je li bila divna?” upitao sam, ali on je samo zarežao, slušajući zvončiće koji su
zveckali na njegovoj kapi.
Zelena Soba
Ispit Ljubavi
„Ako je istina da voliš”, reče Ljubav, „onda nemoj više čekati. Daj joj ove dragulje
koji će je obeščastiti i tako obeščastiti i tebe u ljubavi prema onoj koja je obeščašće-
na. Ako je istina da voliš”, reče Ljubav, „onda nemoj više čekati.”
Uzeo sam dragulje i otišao njoj, ali ona ih je zgazila, jecajući: „Nauči me da če-
kam - volim te!”
„Onda čekaj, ako je to istina”, reče Ljubav.
ULIGA ČETIRI VETRA
Životinja se zaustavila na pragu, ispitivački pripravna, spremna za beg ako bude neop-
hodno. Severn odloži paletu i ispruži ruku u znak dobrodošlice. Mačka ostade nepo-
mična, žutih očiju prikovanih za Severna.
„Maco”, reče on tihim, prijatnim glasom, „uđi.”
Vrh njenog tankog repa stade da se grči i izvija u oklevanju.
„Uđi unutra”, ponovi on.
Njegov glas je očigledno delovao umirujuće na nju, jer se sad udobno smestila na
sve četiri, pogleda i dalje uprtog u njega i repa svijenog pod koščatim bokovima.
Osmehnuvši se, on ustade sa stoličice pred štafelajem. Pratila gaje pogledom, ne
puštajući zvuka; kad je krenuo k njoj, posmatrala je, ne trepćući, kako se naginje nad
njom. Očima je pratila njegovu šaku sve dok joj njom nije dodirnuo glavu. Zatim se
oglasi promuklim mjaukom.
Severn je odavno imao naviku da razgovara sa životinjama, verovatno zato što je
živeo toliko usamljeno; sada joj reče: „Šta je bilo, cico?”
Sramežljivo ga pogleda u oči.
„Razumem”, reče on nežno, „odmah ćeš ga dobiti.”
Zatim stade tihim pokretima da obavlja ono što doliči domaćinu: oprao je zdelicu,
nalio u nju ostatak mleka iz boce na prozorskoj dasci i, kleknuvši, izdrobio komad hle-
ba u udubljenje šake.
Stvorenje ustade i prišunja se zdeli.
Drškom slikarske špatule promešao je mrvice i mleko, i otkoraknuo kad je mačka
zabila njušku u kašu. Ćutke ju je posmatrao. Tanjirić bi, s vremena na vreme, zazvečao
po popločanom podu kad bi posegnula za komadićem na obodu; napokon hleba više ne
beše, a njen ružičasti jezik je prelazio preko svakog neolizanog mesta sve dok tanjir
nije zablistao poput uglačanog mermera. Ona se zatim uspravi i sede, nemamo mu
okrete leđa i stade da se umiva.
„Samo nastavi”, reče Severn sa velikim zanimanjem, „znam da ti je to potrebno.”
Ona spusti jedno uvo, ali niti se okrete, niti prekide sa svojom toaletom. Kako se
garež polako skidala, Severn uoči da ju je priroda zamislila kao belu mačku. Dlaka joj
je nedostajala u pečatima, usled bolesti ili moguće tuče; rep joj beše koščat, a kičma
štrcaše ispod kože. Ali draži koje je posedovala postajale su vidljive pod dejstvom
revnosnog lizanja, i on je sačekao da završi pre no što je ponovo započeo razgovor.
Kad je napokon zatvorila oči i savila prednje šape pod grudi, on opet progovori veo-
ma nežno: „Hajde maco, reci mi šta te muči.”
Na zvuk njegovog glasa ona poče promuklo da krči, što je on prepoznao kao poku-
šaj predenja. Savio se da joj pogladi obraz, a ona ponovo mjauknu, ljupkim, upitnim,
malenim mjaukom na koji on odgovori: „Svakako, dosta si se popravila, a kad ti se
perje oporavi, bićeš predivna ptica.” Polaskana, ona ustade i stade da se seta okolo i
oko njegovih nogu, da gura glavu između njih te da iskazuje zadovoljne primedbe na
koje on odgovaraše sa ozbiljnom učtivošću.
„Nego, šta li te je dovelo ovamo”, reče on, „baš u Ulicu četiri vetra, i čak na peti
sprat, pred vrata iza kojih ćeš naići na dobrodošlicu? Šta li je to sprečilo tvoj, već
smišljeni, beg kad sam se okrenuo od platna da se suočim sa tim žutim očima? Jesi li i
ti mačka Latinske četvrti kao što sam ja čovek Latinske četvrti? I zašto ti je oko vrata
zakopčana ružičasta vezica sa cvetićima?” Mačka mu se beše uspela u krilo, i sad je
sedela tamo predući dok je on prelazio rukom preko njene tanke dlake.
„Oprosti mi ako sam nepristojan”, nastavi on otegnutim, umirujućim glasom čija
melodija beše u skladu sa njenim predenjem, „ali ne mogu da odvratim pažnju od ove
ružičaste ogrlice, tako staromodno ukrašene cvetovima i sa srebrnom kopčom. Jer,
kopča je od srebra; primećujem utisnutu oznaku na ivici, kao što nalaže zakon Repu-
blike Francuske. Dakle, zašto je ova vrpca - istkana od ružičaste svile sa finim vezom
- zašto se ovakva svilena vrpca sa srebrnom kopčom nalazi oko tvog izgladnelog vra-
ta? Jesam li navalentan ako pitam da li je njena vlasnica tvoja vlasnica? Je li to neka
vremešna dama koja živi u uspomenama na mladalačku taštinu, koja te voli, povlađuje
ti, ukrašava te svojim ličnim, intimnim krpicama? Obim vrpce govori u prilog tome,
jer tvoj je vrat tako tanak, a ona ti pristaje. Pa opet, primećujem -ja primećujem tako
mnogo toga - da vrpca može dosta i da se proširi. Ovi maleni otvori optočeni sre-
brom, mogu da ih izbrojim pet, dokaz su toga. A takođe vidim da je peti otvor poha-
ban, kao da je jezičak kopče navikao da boravi tu. To ukazuje na nešto dobro zaoblje-
no.”
Mačka savi prste sa zadovoljstvom. Ulica napolju beše veoma mirna.
On nastavi da mrmlja: „Zašto bi te tvoja gazdarica ukrasila predmetom koji joj va-
zda beše sasvim neophodan? Ili makar najveći deo vremena. Kako to da joj je ovaj
komad svile i srebra skliznuo oko tvog vrata? Je li to bio trenutni hir - kad si joj peva-
jući ulazila u spavaću sobu da joj poželiš dobro jutro, dok si još bila punačka? Narav-
no, a ona bi se uspravila među jastucima, kosa u loknama bi joj poskakivala po rame-
nima, a ti bi skočila na krevet i prela: „Dobar dan, gospo moja.” Ah, to je tako lako
razumeti”, zevnu on, dok mu se ruka odmarala na naslonu stolice. Mačka je i dalje
prela, stežući i opuštajući šape svijene preko njegovog kolena.
„Hoćeš da ti ispričam sve o njoj, maco? Ona je veoma lepa - tvoja gospodarica”,
promrmlja dremljivo, „a kosa joj je teška kao polirano zlato. Mogao bih da je nasli-
kam - ali ne na platnu, jer bi mi za to bile potrebne boje i tonovi i nijanse sjajnije od
šarenice same duge. Mogao bih da je naslikam tek zatvorenih očiju, jer samo u snu po-
stoje takve boje kakve bi mi trebale. Za njene oči, morao bih da imam ažurnu boju sa
neba koje ne uznemiruje oblak - neba iz zemlje snova. Za usne, ruže iz palata nedođi-
je, a za čelo: snežni nanosi sa planina koje se fantastičnim vrhuncima uzdižu do mese-
ca; oh, mnogo dalje uvis od našeg meseca ovde, do kristalnih meseca carstva snova.
Ona je - vrlo - lepa, tvoja gospodarica.”
Reči mu zamreše na usnama, a kapci se sklopiše.
Mačka takođe usnu, obraza naslonjenog na ispijeni bok, kandži opuštenih i mlita-
vih.
II
„Sva sreća”, reče Severn, podižući se u sedeći položaj i protežući se, „da smo pre-
spavali vreme za večeru, jer nemam da te ponudim ničim do onim što bi moglo da se
kupi za jedan srebrni franak.”
Mačka se podiže na njegovim kolenima, izvi leđa u luk, zevnu i pogleda u njega.
„Pa, šta ćemo onda? Pečeno pile sa salatom? Ne? Možda više voliš govedinu?
Naravno, a ja ću uzeti jaje i malo belog hleba. A što se tiče pića - mleko za tebe? Do-
bro. Ja ću uzeti malo vode, sveže, iz šume,” Uz ove reči on pokaza rukom na koficu u
sudoperi.
On stavi šešir i izađe iz sobe. Mačka pođe za njim do vrata, a kad ih je zatvorio za
sobom, ona ostade mirna da njuška po pukotinama i čulji jedno uho na svaki škripavi
zvuk neobične stare zgrade.
Vrata su se dole otvorila i zatvorila. Mačka poprimi ozbiljan izgled, na trenutak
sumnjičav, a uši joj se spustiše u napetom iščekivanju. Odjednom ustade uz trzaj re-
pom i stade nečujno da obilazi atelje. Kinula je na lonac sa terpentinom, pa se naglo
povukla ka stolu, na koji se odmah popela; čim je zadovoljila radoznalost u pogledu
valjka crvenog voska za modelovanje, vratila se do vrata i sela, pogleda usmerenog
ka pukotini iznad praga. Zatim se oglasi visokim, tankim mjaukom negodovanja.
Severn beše ozbiljan kad se vratio, ali mačka se radosno i naklono motala oko
njega, tarući mršavo telo o njegove noge, željno je gurala glavu u njegovu šaku, i prela
dok joj se glas nije popeo do visine piska.
Stavio je na sto komad mesa uvijen u smeđ papir i isekao ga na kriške džepnim no-
žićem. Uzeo je mleko iz boce koja mu je služila za lekove i sipao ga u tanjirić na loži-
štu.
Mačka čučnu pred njega i stade istovremeno da prede i lapće.
Skuvao je sebi jaje i pojeo ga sa kriškom hleba, posmatrajući mačku zaokupljenu
nasečenim mesom. Kad je završio, nasuo je i ispio šolju vode iz kofe koja je stajala u
sudoperi, seo i uzeo mačku u krilo, gde se odmah sklupčala i počela da se umiva. On
ponovo poče da govori, milujući je nežno s vremena na vreme, kao da nešto naglaša-
va.
„Maco, otkrio sam gde živi tvoja gazdarica. Nije daleko - ovde je, pod istim ovim
krovom koji prokišnjava, ali u severnom krilu za koje sam mislio daje nenastanjeno.
To mi je rekao nastojnik. Igrom slučaja, večeras je gotovo trezan. Kasapin iz Senske
ulice, gde sam ti kupio meso, kaže da te poznaje, a stari pekar Kaban te je prepoznao
uz nepotrebnu zajedljivost. Ispričali su mi neke ružne priče o tvojoj gospodarici u
koje ne želim da verujem. Kažu daje isprazna i tašta i da juri za zadovoljstvima; kažu
da je površna i nemarna. Onaj mali skulptor iz prizemlja, koji baš beše kupovao rolni-
ce kod starog Kabana, večeras mi se po prvi put obratio, iako se uvek pozdravljamo
naklonom. On je rekao daje veoma lepa i veoma dobra. Video ju je samo jednom i ne
zna kako se zove. Zahvalio sam mu se - ne znam zašto sam mu se tako toplo zahvalio.
Kaban je rekao: „U ovu prokletu Ulicu četiri vetra ta četiri vetra nanose samo zle
stvari.” Skulptor bese zbunjen, ali kad je izašao sa rolnicama, ovaj mi reče: „Siguran
sam, mesje, daje dobra koliko je i lepa.”
Mačka beše završila sa toaletom, i sad je meko doskočila na pod, otišla do vrata i
počela da njuška. On kleče pored nje, otkopča ogrlicu i zadrža je u rukama nekoliko
trenutaka. Nakon nekog vremena reče: „Na srebrnoj kopči ispod šnale stoji ugravirano
ime. Lepo ime, Silvija Elven. Silvija je ime žene, Elven je ime grada. U Parizu, u ovoj
četvrti, a iznad svega, u ovoj Ulici četiri vetra, imena se istroše i odbacuju kao što se
moda menja iz sezone u sezonu. Znam jedan gradić Elven, tamo sam se sreo sa Sudbi-
nom licem u lice; i Sudbina ne beše ljubazna. Ali znaš li daje Sudbina u Elvenu imala
drugo ime i da se zvala Silvija?” Vratio je ogrlicu na mesto i ustao, posmatrajući mač-
ku kako čuči pred zatvorenim vratima.
„Ime Elven ima draži za mene. Ono mi govori o livadama i bistrim rekama. Ime
Silvija me uznemirava poput mirisa mrtvog cveća.”
Mačka mjauknu.
„Da, da”, reče on umirujuće, „vratiću te tamo. Tvoja Silvija nije moja Silvija; svet
je veliki, a Elven nije nepoznat. Ali u mraku i prljavštini siromašnijeg Pariza, u žalo-
snim senkama ove vremešne kuće, ta su mi imena vrlo draga.”
Podiže je u ruke i pođe dugim koracima, tihim hodnikom do stepeništa. Siđe pet
spratova i dospe u mesečinom obasjano dvorište, prođe pored sobice malog skulpto-
ra, a zatim ponovo uđe kroz kapiju severnog krila i uspe se crvotočnim stepeništem
dok ne naiđe na zatvorena vrata. Dugo je stajao i kucao, kad se nešto pomače iza vra-
ta; ona se otvoriše i on stupi unutra. Soba beše mračna. Kad je prešao preko praga,
mačka mu se ote iz ruku i odskoči u senke. On osluškivaše, ali ne ču ništa. Tišina je
pritiskala; on upali šibicu. Kraj njega stajaše stočić i na stočiću sveća u pozlaćenom
svećnjaku. Upali je i obazre se. Odaja beše prostrana, zastori bogati vezom i teški.
Nad kaminom se uzdizaše rezbareni okvir, posiveo od pepela mrtvih plamenova. U
dubokoj niši pokraj prozorskih okana stajaše krevet, sa kojeg su se posteljina i prekri-
vači, meki i fini poput čipke, spuštali do uglačanog poda. Podiže sveću iznad glave.
Pred njegovim nogama ležaše maramica, blago naparfemisana. Okrenuo se k prozori-
ma. Ispred njih je stajalo kanabe, a preko njega behu u zbrci pobacane svilena odora,
hrpa čipkastih odevnih predmeta, belih i nežnih poput paukove mreže, duge, izgužvane
rukavice, a na podu ispred behu dugačke čarape, malene špicaste cipele ijedna traka
od ružičaste svile, posuta cvetićima i sa srebrnom šnalom. On u čuđenju zakorači una-
pred i povuče teške zavese iza kojih beše krevet. Sveća u njegovoj ruci na trenutak se
razbukta; tada njegove oči presretoše pogled druga dva oka, širom otvorena, nasmeja-
na, a plamen sveće prosu svetlost po kosi teškoj poput zlata.
Ona beše bleda, ali ne koliko on; oči joj behu spokojne, kao u deteta, ali on je zu-
rio, drhteći od glave do pete, dok mu je sveća treperila u ruci.
Napokon prošapta: „Silvija, to sam ja.”
I ponovo reče: „To sam ja.”
A onda, znajući da je mrtva, poljubi je u usta. I tokom dugih noćnih sati mačka je
prela na njegovim kolenima, stezala i opuštala kandže u jastučićima, dok je nebo bele-
lo nad Ulicom četiri vetra.
ULICA PRVE GRANATE
U sobi već bese mračno. Visoki krovovi preko puta presecali su ono malo preostale
svetlosti decembarskog dana. Devojka privuče stolicu bliže prozoru, odabra veliku
iglu, proturi kroz nju nit, i uveza čvor oko prsta. Zatim raširi preko kolena komad ode-
će za bebu, nagnu se, prekinu zubima nit i izvuče manju iglu koje bese zadenuta u po-
rub. Kad je očetkala suvišne končiće i komadiće čipke, ponovo ga položi na kolena,
gladeći ga. Onda uze iglu sa udenutim koncem iz svoje bluze i proturi je kroz dugme,
ali se dugme zavrte niz konac, ruka joj zadrhta, nit puče, i dugme se otkotrlja po podu.
Ona podiže glavu. Pogled joj se zadrža na traci blede svetlosti iznad dimnjaka. Odne-
kud iz grada dopirahu zvuci poput udaljenog dobovanja bubnjeva, a dalje, mnogo da-
lje, nejasno mumlanje koje se čas pojačavalo, narastalo, tutnjalo u daljini kao lomlje-
nje talasa o stenje, čas se ponovo kao talas stišavalo, režalo, pretilo. Hladnoća posta-
de oštrija, gorka, prodorna hladnoća što se napreže i pucka u gredama i pragovima i
pretvara jučerašnju lapavicu u kamen. Sa ulice ispod razlegahu se oštri i metalni zvuci
- klepetanje klompi, lupetanje žaluzina i vrlo retki ljudski glasovi. Vazduh beše težak,
pritisnut crnom hladnoćom kao pokrovom. Disanje je predstavljalo bol, kretanje trud.
Na turobnom nebu bese nečega što mori, u smrknutim oblacima nečega što rastužu-
je. To nešto je prodiralo u smrznuti grad presečen smrznutom rekom, raskošni grad sa
kulama i kupolama, kejovima i mostovima, i stotinama šiljatih tornjeva. Puzalo je po
trgovima, obavijalo avenije i vile, prikradalo se po mostovima i vuklo se uskim ulica-
ma Latinske četvrti[72], sivo pod još sivljim decembarskim nebom. Tuga, beskrajna
tuga. Oštra, ledena susnežica je posipala pločnik kao sitan kristalni prah. Prosejavala
se po prozorskim oknima i gomilala se u nanosima po simsu. Svetio sa prozora beše
gotovo uminulo, i devojka se naže nad svoj rad. Ubrzo podiže glavu sklanjajući lokne
sa očiju.
„Džek?”
„Draga?”
„Ne zaboravi da očistiš paletu.”
„U redu”, reče on i, uzevši paletu, sede na pod ispred peći. Glava i ramena mu
behu u senci, ali je svetlost vatre padala preko njegovih kolena i sjajila crveno na me-
talu slikarske špatule. Kraj njega je stajala kutija sa bojama, sasvim osvetljena. Na
poklopcu beše ugravirano:
Dž. TRENT.
Škola lepih umetnosti
1870.
„Dragi Džek,
Verujem da je Brejt potpuno švorc, a siguran sam daje i Falobi. Brejt
se kune da nije, a Falobi se kune da jeste, pa možeš i sam da izvučeš za-
ključke. Imam plan za večeru i ako upali, pozvaću i vas, drugari.
Iskreno tvoj,
Vest.
II
Na ulazu u kuću u Ulici Serpente, Vest je stajao i ljutito govorio. Rekao je da ga ne za-
nima da li se Hartmanu to dopada ili ne, i da on njemu govori, bez namere da se ra-
spravlja sa njim.
„I ti nazivaš sebe Amerikancem!” podrugljivo će on. „Berlin i pakao su prepuni
takvih Amerikanaca. Dolaziš tu da se motaš oko Kolet sa džepovima punim belog hle-
ba i govedine, sa bocom vina od trideset franaka, a ne možeš da izdvojiš dolar za
Američku ambulantu i javnu pomoć; dolar koji Brejt daje, a umire od gladi!”
Hartman se povuče do ivičnjaka, ali ga je Vest pratio lica namrčenog poput oluj-
nog oblaka. „Da se nisi usudio da se nazivaš mojim zemljakom”, režao je, „ne, ni
umetnikom! Umetnici se ne uvlače u službu narodne odbrane puzeći kao crvi, da u toj
službi ne bi radili ništa nego se kao pacovi hranili hranom za narod! I da ti kažem
sad”, nastavi on spustivši glas, jer Hartman ustuknu kao da gaje neko ubo, „bolje bi ti
bilo da se kloniš te alzaške taverne i onih samouverenih lupeža koji je posećuju. Znaš
valjda šta oni rade sa sumnjivcima!”
„Lažeš, pseto!” povika Hartman i zavitla bocu koju je držao u ruci pravo Vestu u
lice. Vest ga u trenu dograbi za gušu, prikova ga uza zid i opako ga prodrma.
„Slušaj me sad”, procedi on kroz stisnute zube, „ti si već sumnjiv i - kunem ti se -
verujem da si plaćeni špijun! Otkrivanje takvih štetočina nije moja stvar i ne namera-
vam da te potkažem, ali ovo nek ti bude jasno: Kolet te ne voli, a ja ne mogu da te
podnesem, i ako te ponovo zateknem u ovoj ulici, neće ti biti prijatno. Gubi se sad,
doterani pruski gade!”
Hartmanu pođe za rukom da izvuče nož iz džepa, ali Vest mu ga ote i obori Hart-
mana na ivičnjak. Dečak koji je ovo video pršte u zvonak smeh koji je gromko odjeki-
vao tihom ulicom. Odmah potom prozori počeše da se podižu svuda unaokolo i na nji-
ma se pojaviše redovi unezverenih lica koja htedoše da znaju zašto se ti ljudi smeju u
gradu koji umire od gladi.
„Je l’ to pobeda?” upita jedan.
„Pogledaj”, povika Vest dok se Hartman podizao sa pločnika, „gledaj! cicijo! po-
gledaj ta lica!” Ali Hartman njemu uputi pogled koji nikad neće zaboraviti i ode bez
reči. Trent koji se iznenada pojavio iza ugla radoznalo pogleda u Vesta, a ovaj samo
klimnu glavom prema vratima i reče: „Uđi, Falobi je gore.”
„Šta radiš s tim nožem?” zapita Falobi kad su Trent i Vest ušli u studio.
Vest pogleda svoju povređenu ruku koja je i dalje grčevito držala nož, rekavši
samo: „Slučajno sam se posekao.” Zatim baci nož u ćošak i opra krv sa prstiju.
Falobi, debeo i lenj, posmatraše ga bez komentara, ali Trent pođe ka Falobiju
smešeći se, i delom pokušavajući da domisli šta se to dogodilo.
„Ti i ja imamo da raščistimo neka sitna crevca!” reče on.
„Gde su? Gladan sam”, odgovori Falobi glumeći čežnju, ali Trent se namršti i reče
mu da sasluša.
„Koliko sam ti pozajmio pre nedelju dana?”
„Trista osamdeset franaka”, odgovori ovaj sa prizvukom kajanja.
„Pa gde su?”
Falobi stade da nabraja zapetljana objašnjenja koja Trent ubrzo preseče.
„Znam, spiskao si ih-uvek ih spiskaš. Uopšte me ne zanima šta si radio pre opsa-
de; znam da si bogat i da imaš pravo da bacaš svoj novac kako god želiš, i znam da se
to, uopšteno govoreći, mene i ne tiče. Ali sad me se tiče jer ja moram da prikupljam
fondove dok ti ne dobiješ još novca, što se neće dogoditi dok se opsada ne završi na
ovaj ili onaj način. Ja hoću da podelim ono što imam, ali neću da gledam kako se to
baca kroz prozor. O, da, naravno da znam da ćeš mi nadoknaditi, ali ne radi se o tome.
I, uostalom, mišljenje je tvojih prijatelja, matori, da ti malo uzdržavanja od mesnatih
zadovoljstava neće naškoditi. Stvarno ispadaš nakaza u ovom gradu izgladnelih kostu-
ra!”
„Jesam prilično podgojen”, priznade ovaj.
„Je li istina da si ostao bez novca?”
„Istina je”, uzdahnu on.
„A ono pečeno prase u Ulici Sent-Onore - je T stiglo?” nastavi Trent.
„M—molim?” zamuca ovaj zanemoćalo.
„Ah - tako sam i mislio! Uhvatio sam te ushićenog nad tim prasetom već desetinu
puta!”
Zatim kroz smeh dade Falobiju svežanj od dvadeset franaka i reče mu: „Ako i ovo
ode na raskoš, moraćeš da preživiš od sopstvenog mesa.” Izgovorivši to, ode da po-
mogne Vestu koji je sedeo pored lavora za pranje i povezivao šaku.
Vest ga zamoli da mu veže čvor, a onda reče: „Sećaš se juče kad sam ostavio tebe
i Brejta i krenuo da Kolet odnesem pile?”
„Pile! Blagi bože!” zakuka Falobi.
„Pile”, ponovi Vest uživajući u Falobijevoj patnji „ja… to jest, moram da obja-
snim da su se stvari promenile. Kolet i ja - mi ćemo se venčati…”
„Šta… šta je bilo sa piletom?” zavapi Falobi.
„Začepi!” zasmeja se Trent, uhvati Vesta podruku i pođe s njim ka stepeništu.
„Jadno malo”, reče Vest, „zamisli samo, nedelju dana ni iverak nije imala da pot-
pali vatru. Nije htela da mi to kaže jer je mislila da su mi drva potrebna za glinenu fi-
guru. Uh! Kad sam to čuo, razbio sam zločestu glinenu nimfu na komade, a ostatak
može da se zamrzne i obesi!” Trenutak kasnije dodade stidljivo: „Hoćeš li da svratiš
usput i poželiš joj bon soir[74]? Ona je u broju 17.”
„Hoću”, reče Trent i ode, nežno zatvorivši vrata za sobom.
Zastao je na trećem odmorištu, upalio šibicu, pregledao brojeve iznad reda poha-
banih vrata i pokucao na broj 17.
„C’est toi Georges?[75]„ Vrata se otvoriše.
„Oh, pardon, mesje Džek, mislila sam da je mesje Vest”, a zatim naglo pocrvenev-
ši dodade:..Ah, vidim da ste već čuli! Oh, hvala vam mnogo na lepim željama, mi se
zaista jako volimo… prosto umirem da vidim Silviju, da joj kažem i…”
„I - šta?” nasmeja se Trent.
„Mnogo sam srećna”, uzdahnu ona.
„On je čisto zlato”, uzvrati Trent, a zatim veselo dodade: „Želim da ti i Džordž
dođete večeras kod nas na večeru. Da se malo počastimo, vidiš - Silvija sutra slavi.
Puni devetnaest. Pisao sam Tomu, a i Gemalekovi će doći sa svojom rođakom Odil.
Falobi se obavezao da ne dovodi nikoga sa sobom.”
Devojka stidljivo prihvati poziv, izreče pregršt srdačnih pozdrava za Silviju i po-
žele mu laku noć.
On izađe na ulicu, koračajući žustro jer hladnoća beše gorka i, presekavši Mese-
čevu ulicu, uđe u Sensku ulicu. Zimsko veče spustilo se brzo, gotovo bez predznaka,
ah nebo beše vedro i mirijade zvezda blistaše po njemu. Bombardovanje se beše raz-
jarilo - postojana grmljavina koja se valjala iz grla pruskih topova beše isprekidana
snažnim potresima sa Mon Valerijana.
Granate su krstarile nebom ostavljajući tragove poput zvezda padalica, a sad, kad
se okrenuo nazad da pogleda, plave i crvene rakete buktale su iznad horizonta iz prav-
ca tvrđave lsi, dok je Severna tvrđava plamtela poput lomače.
„Dobre vesti!” povika neki čovek na bulevaru Sen Žermen. Kao nekom čarolijom,
ulice se napuniše ljudima - uzdrhtalim ljudima koji su mrmorili i cvokotali škiljeći.
„Žak!” viknu jedan. „Vojska Loare!”
„Ah! mon vieux[76], znači napokon je stigla! Rekao sam ti! Rekao sam ti! Sutra -
noćas - ko zna?”
„Je li istina? Je li to defanziva?”
Neko reče: „O, bože - napad - a moj sin?” Neko drugi povika: „Na Senu? Kažu da
mogu da se vide signali vojske Loare sa Pon Nefa.”
Nedaleko od Trenta stajalo je dete koje je neprestano ponavljalo: „Mama, mama,
hoćemo li onda sutra moći da jedemo beli hleb?” Pored njega neki se starac njihao i
posrtao smežuranih ruku pritisnutih na grudi, mrmljajući kao da je van pameti.
„Da li je moguće? Ko je doneo vesti? Obućar iz Ulice Busi je to preneo od mobi-
lisanog pripravnika koji je čuo kako strelac prve klase to ponavlja kapetanu Nacional-
ne garde.”
Trent je pratio gomilu koja se uzrujano kotrljala Senskom ulicom ka reci.
Raketa za raketom presecala je nebo; sada sa Monmartra zazveča top, a baterije na
Monpamasu otpozdraviše treskom. Most beše zakrčen ljudima.
Trent zapita: „Ko je video signale vojske Loare?”
„Čekamo na njih”, stiže odgovor.
On pogleda ka severu. Divovski obris Trijumfalne kapije odjednom ostade iscrtan
u crnom reljefu naspram bleska topa. Tutanj oružja prostre se duž keja i stari most za-
drhta.
Zatim nanovo treperava i snažna eksplozija potrese most nad Poan du Zurom, a
potom čitav istočni bedem utvrđenja planu i zaškripa i razasu crvene plamenove ka
nebu.
„Je li iko ugledao signale?” ponovo upita.
„Čekamo”, beše odgovor.
„Da, čekaju”, promrmlja čovek iza njega, „čekaju, bolesni, izgladneli, smrznuti,
ali čekaju. Treba da se ide u defanzivu? Kreću drage volje. Treba da se umre od gla-
di? Umiru od gladi. Nemaju oni vremena da razmišljaju o predaji. Jesu li to heroji, ti
Parižani? Odgovori mi, Trent!”
Hirurg iz Američke ambulante okrete se i pređe pogledom preko grudobrana na
mostu.
„Ima li kakvih vesti, doktore?” upita Trent mehanički.
„Vesti?” reče doktor; „ne, a da ja znam. Nemam ja vremena da znam vesti. Na šta
su se namerili svi ovi ljudi?”
„Kažu da je vojska Loare singalizirala Mon Valerijanu.”
„Sirote budale.” Doktor se na trenutak osvrte unaokolo, a zatim nastavi: „Toliko
sam iznerviran i zabrinut da ne znam šta da radim. Posle poslednjeg napada imali smo
posla u pedeset ambulanti oko tih jadnih leševa. Sutra će novi napad, i voleo bih da vi
momci dođete do štaba. Trebaće im dobrovoljci. Kako je gospođa?” dodade on izne-
nada.
„Dobro”, odgovori Trent, „ali izgleda da je svakim danom sve više uznemirena.
Trebalo bi da sam sad pored nje.”
„Paži na nju”, reče doktor, a zatim dodade bacajući oštar pogled na ljude oko
sebe: „Ne mogu sad da zastajem - laku noć!” Dok se žurno udaljavao, promrmlja po-
novo: „Sirote budale!”
Trent se naže preko grudobrana i začkilji se u crnu vodu koja se migoljila među lu-
kovima. Tamni obrisi, nošeni brzom strujom, udarali su o kamene stubove uz zvukove
drobljenja i cepanja, zatim bi se nakratko zavrteli, a onda odjurili dalje u tamu. Led iz
Mame[77].
Dok je stajao tako zureći u vodu, na njegovo rame spusti se šaka. „Pozdrav, Sa-
dark!” uskliknu on okrenuvši se. „Čudno što te srećem ovde!”
„Trent, imam nešto da ti kažem. Nemoj da ostaješ ovde, ne veruj u vojsku Loare”,
reče ataše američkog poslanstva, uze ga podruku i odvuče ga prema Luvru.
„Znači još jedna laž!” gorko reče Trent.
„Još gore - mi u poslanstvu znamo - ne mogu da govorim o tome. Ali nisam to do-
šao da ti kažem. Nešto se dogodilo ovog popodneva. Ljudi su bili poslati u alzašku ta-
vernu i uhapšen je Amerikanac po imenu Hartman. Poznaješ li ga?”
„Znam Nemca koji se predstavlja kao Amerikanac - zove se Hartman.”
„E pa, uhapšen je pre jedno dva sata. Nameravaju da ga streljaju.”
„Šta!”
„Naravno, poslanstvo neće dozvoliti da ga streljaju tek tako, ali dokazi deluju
uverljivo.”
„Je li on špijun?”
„Pa, papiri pronađeni u njegovoj sobi dovoljni su za optužbu, a osim toga, uhva-
ćen je u proneveri hrane Javnog komiteta za hranu, bar tako kažu. Izvukao je porcije za
pedesetoro, kako - ne znam. On tvrdi da je američki umetnik u Parizu, a mi u poslan-
stvu smo morali da uzmemo to u obzir. Gadno zamešateljstvo.”
„Varati ljude u ovakvom trenutku gore je nego opljačkati kutiju za dobrotvorne pri-
loge”, uzviknu Trent ljutito. „Neka ga streljaju!”
„On je američki državljanin.”
„Da, oh da”, reče ovaj pun gorčine.,Američko državljanstvo je stvarno dragocena
povlastica kad svaki Švaba sa cvikerima može da…” On se zagrcnu od besa.
Sadark se toplo rukova s njim. „Ne može ništa da se uradi, mi ćemo morati da pre-
uzmemo telo. Bojim se da mogu da te pozovu da ga identifikuješ kao američkog umet-
nika”, izgovori on sa senkom osmeha koja se jedva naslućivala na njegovom duboko
izboranom licu, i ode kroz vrt Kors la Ren.
Trent tiho opsova, a potom izvuče časovnik. Sedam sati. „Silvija će se uznemiri-
ti”, pomisli i požuri ka reci. Gomila se i dalje tiskala tresući se na mostu; izgledaše
kao sumorna, žalosna pastva koja upire poglede u noć, očekujući signale vojske Loa-
re. Njihova srca su otkucavala trenutke do paljbe plotuna, oči su im sijale pri svakom
blesku iz bastiona, nada narastala uz strujanje raketa.
Crni oblak visio je nad utvrđenjima. Od horizonta do horizonta, topovski dim se
razvlačio u treperavim trakama - čas pokrivajući oblakom vrhove i šiljke, čas vukući
se u dronjcima i vrpcama duž ulica, čas se spuštajući sa krovova i uvijajući kejove,
mostove i reku u sumpornu izmaglicu. Kroz koprenu od dima poigravale su topovske
munje, dok se kroz procep nad gradom s vremena na vreme pomaljao nesagledivi crni
svod u koji behu utisnute zvezde.
On se ponovo uputi ka Senskoj ulici, toj tužnoj, opusteloj ulici, sa redovima za-
mandaljenih okana i umrtvljenim špalirima neupaljenih svetiljki. Bio je pomalo uzru-
jan i poželeo je da ima kod sebe revolver, ali verovao je da su figure što su ga mimoi-
lazile šunjajući se u tami previše slabe od gladi da bi bile opasne, te tako i nastavi ne-
napadnut sve do vrata svoje kuće. Međutim, tamo mu neko skoči za vrat. Kotrljao se
iznova i iznova sa napadačem preko zaleđenog pločnika, čupajući omču koja mu beše
nataknuta oko vrata, i napokon se uz trzaj osovi na noge.
„Ustaj”, povika.
Polako i uz mnogo promišljanja, mala skitnica se podiže sa tla i odmeri Trenta sa
gađenjem.
„Bogami, lep mali štos”, reče Trent, „za štene tvog uzrasta! Završićeš pred stre-
ljačkim vodom! Daj mi taj konopac!”
Derle mu predade omču bez reči.
Trent kresnu šibicu i zagleda se u malog napasnika. To beše lovac na pacove od
prethodnog dana.
„Hm! Tako sam i mislio”, prošapta on.
„Hej, pa to ste vi?” mimo reče dečak.
Drskost i odvažnost tog odrpanca ostaviše Trenta bez daha.
„Znaš li ti, mali davitelju”, jedva izgovori, „da lopove tvojih godina streljaju?”
Dete okrenu Trentu beživotno, hladno lice. „Pa pucaj onda.”
Ovo beše previše, te se on okrete na peti i uđe u hotel.
Teturajući se uz neosvetljeno stepenište, domogao se svog odmorišta i poče da
prepipava u tami u potrazi za bravom. Iz njegovog studija dopreše glasovi, Vestov sr-
dačni smeh i Falobijev kikot. Naposletku pronađe kvaku i odgurnu vrata, a svetlost ga
ostavi zbunjenog nekoliko trenutaka.
„Zdravo, Džek!” povika Vest. „Baš si ti neki prijatan čovek, pozoveš ljude na ve-
čeru, a onda ih ostaviš da čekaju. Evo Falobi ovde plače od gladi…”
„Umukni”, reče ovaj, „možda je išao da kupi ćurku.”
„Išao je i davio ljude, vidi mu omču!” smejao se Gemalek.
„Sad znamo odakle ti sav taj novac!” dodade Vest; „Vive le coup du Pere Frango-
is![78]”
Trent se rukova sa svima i nasmeja se Silvijinom bledom licu.
„Nisam hteo da zakasnim; zastao sam malo na mostu da gledam bombardovanje.
Jesi li se uzrujala, Silvija?”
Ona se nasmeši i promrmlja: „O, ne!” ali njena šaka pade u njegovu i tu se grčevi-
to stisnu.
„Za sto!” povika Falobi uz radostan poklič.
„Smanji doživljaj”, primeti Tom uz nešto preostalih manira, „nisi ti domaćin,
znaš.”
Mari Gemalek, koja je ćaskala sa Kolet, skoči i uhvati Toma za mku, a mesje Ge-
malek prihvati Odil.
Svečano se poklonivši, Trent ponudi svoju mku Kolet, Vest povede Silviju, a Fa-
lobi se nervozno meškoljio na začelju.
„Sad marširamo oko stola triput, pevajući Marseljezu”, objasnila je Silvija, „a
mesje Falobi će lupati po stolu i davati takt.”
Falobi primeti da mogu da pevaju i posle večere, ali njegov predlog proguta re-
fren
„Aux armes!
Formez vos bataillons!”
„Marchons! Marchons!”[79]
koji su pevali punom snagom, dok je Falobi bez imalo gracioznosti čekićao šakom
po stolu, tešeći sebe da će ova vežba samo poboljšati njegov apetit. Herkul, austrijski
gonič, pobeže pod krevet odakle je kevtao i cvileo dok ga Gemalek nije izvukao i sta-
vio u Odilino krilo.
„A sada”, reče Trent svečano kad su svi posedali, „poslušajte!” i stade da čita je-
lovnik.
Riba.
Sardine a la Per Lašez.
(Belo vino)
Povrće.
Konzerviran pasulj a la šaspo[80],
konzerviran grašak Gravelot,
krompiri na irski način,
razno.
Dezert.
Suve šljive - beli hleb,
žele od ribizli,
čaj - kafa, likeri,
lule i cigarete.
III
IV
Kad se ponoć oglasila sa zvonika Sen Sulpisa, kapije Pariza još behu zakrčene onim
što je nekad bila vojska.
Ušli su sa tamom noći - sumorna horda, poprskana blatom, malaksala od gladi i iz-
nemoglosti. Isprva ne beše mnogo pometnje, vreva na kapiji tiho se razilazila dok su
čete teškim korakom stupale zaleđenim ulicama. Kako su časovi prolazili, nastajala je
zbrka. Sve brže i češće kroz kapiju navaljivaše, gomilajući se, odred za odredom, ba-
terija za baterijom, konji koji su se propinjali i kola sa municijom koja su se tresla i
drmusala, ostaci sa fronta, konjica i artiljerija koje su se u rasulu borile za pravo na
prolaz. Tik uz njih teturala se pešadija; ovde je marširao ojađeni puk u očajničkom
pokušaju da održi red, tamo je nasrtljiva rulja mobilnih vojnika grabila ka ulicama.
Zatim su u metežu nailazili konjanici, top, trupe bez oficira, oficiri bez ljudstva; za nji-
ma pak red bolničkih kola čiji su točkovi stenjali pod teškim teretom.
Gomila je, nema od očaja, posmatrala.
Tokom čitavog dana pristizala su bolnička kola, i tokom čitavog dana podrpana
gomila je cvilela i tresla se na barijerama. U podne, rulja se udesetostručila, ispunivši
gužvom trgove oko kapije i rojeći se oko unutarnjih utvrđenja.
U četiri sata posle podne, nemačke baterije iznenada se obaviše dimom, i granate
hitro popadaše po Monpamasu. Dvadeset minuta posle četiri, dva projektila pogodiše
kuću u Ulici de Bak, a trenutak kasnije prva granata pade u Latinsku četvrt.
Brejt je slikao u krevetu kad Vest utrča veoma uplašen.
„Voleo bih da siđeš dole; kuća nam se pretvorila u trorogi šešir, i bojim se da bi
pojedini pljačkaši mogli da se namerače da nas posete noćas.”
Brejt iskoči iz kreveta i zaogrnu se komadom tkanine koji je nekad bio kaput.
„Je li iko povređen?” upita on, boreći se sa rukavom čija se postava raspadala.
„Ne. Kolet se zabarikadirala u podrumu, a domar je pobegao u utvrđenja. Sakupi-
će se opake bande ako se bombardovanje nastavi. Mogao bi da nam budeš od pomo-
ći…”
„Naravno”, reče Brejt; ali tek kad su stigli do Ulice Serpente i skrenuli u pasaž
koji je vodio do Vestovog podruma, ovaj prvi uzviknu: „Jesi li video Džeka Trenta
danas?”
„Ne”, odgovori Brejt sa zabrinutim izrazom, „nije bio u sedištu ambulante.”
„Ostao je da vodi računa o Silviji, pretpostavljam.”
Bomba pade razvalivši krov kuće na kraju sokaka i provali u podrum, zapljusnuvši
ulicu kamenom i malterom. Druga pogodi dimnjak i odlete u baštu, izazvavši lavinu
cigala, a još jedna zaglušujuće eksplodira u susednoj ulici.
Oni požuriše kroz pasaž do stepeništa koje je vodilo u podrum. Brejt opet zastade.
„Šta misliš da ipak otrčim i vidim da li su Džek i Silvija dobro zaštićeni? Mogu
da se vratim pre mraka.”
„Ne. Uđi i pronađi Kolet, a ja ću otići.”
„Ne, ne, pusti mene, nema opasnosti.”
„Znam”, odgovori Vest mimo, povuče Brejta u sokak i pokaza ka stepenicama za
podrum. Vrata behu gvozdena i sa rešetkama.
„Kolet! Kolet!” pozva on. Vrata se zanjihaše ka unutrašnjosti i devojka izađe na
stepenište da ih dočeka. U tom trenutku, pogledavši iza sebe, Brejt uzbuđeno dreknu,
pogura ovo dvoje ispred sebe u podrum, uskoči i sam za njima i zalupi gvozdena vra-
ta. Nekoliko sekundi kasnije, snažan potres spolja zatrese vrata u šarkama.
„Ovde su”, promumla Vest sasvim bled.
„Ta vrata”, primeti Kolet spokojno, „neće popustiti.”
Brejt ispita nizak gvozdeni okvir koji se sad tresao pod naletima udara spolja.
Vest uputi uznemiren pogled Kolet, ali ona izgledaše sasvim samouvereno, i to ga do-
nekle umiri.
„Ne verujem da će se zadržavati ovde”, reče Brejt; „u podrume provaljuju samo
zbog akohola, rekao bih.”
„Osim ako nisu načuli da tu ima sakrivenih dragocenosti.”
„Ali ovde svakako nema ničega skrivenog?” sa nelagodom je tražio potvrdu Brejt.
„Nažalost ima”, zareža Vest. „Taj škrtac od mog gazde…”
Preseče ga zvuk razbijanja spolja, praćen povicima; udarac za udarcem potresaše
gvozdena vrata, začu se oštar škljocaj, zvečanje metala, a zatim trouglasti komad gvo-
žđa upade unutra ostavivši za sobom otvor kroz koji se probijao zrak svetlosti.
Vest istog trenutka kleknu, proturi revolver kroz otvor i isprazni šaržer. Nekoliko
sekundi uličicom je odzvanjala buka revolvera, a onda nastade potpuna tišina.
Odmah potom, jedan jedini izvidnički udar pade na vrata, sekundu kasnije još je-
dan, i još jedan, a onda se dužinom čitave gvozdene ploče ukaza krivudava pukotina.
„Ovuda”, reče Vest i zgrabi Kolet za ručni zglob, „prati me, Brejt!” Brzo potrča ka
kružnoj mrlji svetlosti u udaljenom kraju podruma. Svetlost dopiraše kroz rešetkasti
poklopac iznad. Vest dade znak Brejtu da mu se popne na ramena.
„Odgurni ga. Moraš!”
Uz nešto napora Brejt podiže poklopac, ispuza na stomak i sa lakoćom podiže Ko-
let sa Vestovih ramena.
„Brzo, stari moj!” povika ovaj.
Brejt obujmi nogama žičanu ogradu i ponovo se nadnese nad otvor. Podrum beše
poplavljen žutom svetlošću, a u vazduhu se osećao zadah petroleja sa baklji. Gvozde-
na vrata su i dalje stajala, ali nedostajao je poveliki komad, i sad ugledaše priliku
koja se primicaše držeći baklju.
„Brzo!” šapnu Brejt. „Skači!” Vest je visio i klatio se dok ga Kolet ne uhvati za
okovratnik, i njih dvoje za izvukoše. Njoj tada živci popustiše, i onda stade da plače
histerično, ali Vest je obgrli rukom i povede je kroz vrtove do susedne ulice. Nakon
što je vratio poklopac sa rešetkom i naslagao preko njega kamene ploče sa obližnjeg
zida, Brejt im se pridružio. Beše gotovo mrak. Pohitali su ulicom, sad osvetljenom
samo zgradama koje su gorele ili kratkotrajnim bljeskovima granata. Široko su zaobi-
lazili vatru, ali u daljini su mogli da vide užurbane prilike pljačkaša među ruševina-
ma. Ponekad bi se mimoišli sa nekom mahnitom ženom, izbezumljenom od pića, koja
vrišteći proklinje ceo svet, ili ponekim mangupom čiji su nemaran hod i pocrnelo lice
i ruke odavali udeo u razaranju. Napokon stigoše do Sene, pređoše preko mosta, i
Brejt reče: „Moram da se vratim. Ne znamo šta je sa Džekom i Silvijom.” Izgovorivši
to, on napravi mesta za gomilu koja je batala preko mosta i duž rečnog nasipa pored
kasarne na Orseju. Usred gužve, Vest raspozna odmeren i jednak korak voda. Prođe
fenjer, mnoštvo bajoneta, zatim drugi fenjer koji obasja samrtničko lice u pozadini;
Kolet jeknu: „Hartman!” ali njega nestade. Bojažljivo su izvirivali preko nasipa, zadr-
žavajući dah. Na keju se začu komešanje stopala i kapija kasarne se zalupi. Svetiljka
na trenutak obasja zadnji ulaz gde gomila beše pritisnuta uz rešetke, a zatim se iz ka-
menog dvorišta zaori paljba.
Jedna za drugom, petrolejske baklje palile su se duž nasipa, i sad je čitav trg bio u
pokretu. Odozdo sa Jelisejskih polja i preko Trga Konkord rasipali su se delovi bitke,
ovde družina, tamo čitava rulja. Nadolazili su iz svake ulice praćeni ženama i decom,
i sveopšti žamor, nošen ledenim vetrom, prostirao se kroz Trijumfalnu kapiju i niz
mračnu aveniju – „Perdus!perdus![88]”
Razuđeni kraj bataljona tiskao se mimo njih, poput sablasti uništenja. Vest uzdah-
nu. Neka prilika zatim izađe iz senovitih redova i pozva Vesta po imenu. On se okrete,
i stade da viče kad je video daje to Trent. Ovaj ga uhvati, pobeleo od užasa.
„Silvija?”
Vest je samo zurio bez reči, ali Kolet poče da jadikuje: „Oh, Silvija! Silvija! - a
granatiraju Četvrt!”
„Trent!” povika Brejt; ali on već beše otišao i ne mogoše da ga sustignu.
Bombardovanje je prestalo kad je Trent prešao bulevar Sen Žermen, ali ulaz u
Sensku ulicu beše blokiran hrpom cigala koje su se pušile. Svud uokolo granate su
ostavile ogromne rupe u pločniku. Kafe je sad bio tek ruina puna gelera i stakla, knji-
žara samo što se ne beše srušila, pokidana od krova do podruma, a mala pekara, poo-
davno zatvorena, beše isturena napolje iznad gomile kamena i lima.
On se uzvera uz brdo od cigala što su isparavale i odjuri u Ulicu de Tumon. Na
uglu je gorela vatra i osvetljavala njegovu ulicu, a na nagnutom zidu, pod razbijenom
uličnom svetiljkom, neko dete je ispisivalo komadom uglja:
Slova su ga gledala u lice. Mali ubica pacova dovrši natpis i odmače se da pogle-
da svoje delo, ali videvši Trentov bajonet, vrisnu i pobeže. Dok je teturao razrušenom
ulicom, iz rupa i pukotina u ruševinama izlazile su podivljale žene, napuštajući svoj
pljačkaški posao i proklinjući ga.
Isprva nije mogao da pronađe kuću jer ga suze behu zaslepele, ali napipavao je
duž zida i napokon stigao do vrata. U domarskoj kućici gorela je svetiljka, a kraj nje
starac je ležao mrtav. Zanemoćao od straha, on se na tren nasloni na pušku, a zatim
ugrabi fenjer i polete uz stepenice. Pokušao je da vikne, ali jezik ne htede ni da mrdne.
Na drugom spratu video je malter na stepeništu; na trećem se pod beše raspukao, a ku-
ćepaziteljka je ležala u lokvi krvi na odmorištu. Sledeći sprat je bio njegov, njihov.
Vrata su visila sa šarki, zidovi su zevali. Upuzao je unutra i spustio se pored kreveta,
a dve ruke se sklopiše oko njegovog vrata i lice obliveno suzama pribi se uz njegovo.
„Silvija!”
„O, Džek! Džek! Džek!”
Sa prevrnutog jastuka pored njih zaplaka dete.
„Doneli su ga; moje je”, zajeca ona.
„Naše”, prošaputa on, zagrlivši ih oboje.
Negde odozdo, sa stepeništa, začu se Brejtov uznemiren glas.
„Trent! Je li sve u redu?”
ULICA GOSPE OD POLJA
Ulica nije mondenska niti je sirotinjska. Ona je parija među ulicama - ulica bez četvr-
ti. Opšte je mišljenje da se nalazi izvan oblasti aristokratske Avenije Opservatorije.
Studenti iz četvrti Monpamas smatraju je kicoškom i neće da znaju za nju. Latinska če-
tvrt se, iz Luksemburške, sa svoje severne granice, podsmeva njenoj uglednosti i s ne-
godovanjem motri bez greške obučene studente koji je zaposedaju. Malo stranaca za-
lazi u nju. Povremeno je, međutim, studenti iz Latinske četvrti koriste kao prolaz izme-
đu Renske ulice i Bulijea, ali, osim toga i nedeljnih popodnevnih poseta roditelja i
staratelja samostanu u blizini Ulice Vavin, Ulica Gospe od polja je tiha kao Bulevar
Pasi. Njen možda najugledniji deo leži između Ulice Grande Šomije i Ulice Vavin, to
je bar bio zaključak do kog je došao prečasni Džoel Biram, dok je švrljao njom pod
Hejstingsovom komandom. Hejstingsu je po vedrom junskom vremenu ulica delovala
prijatno i već je počeo da se nada da će nju odabrati, kada prečasni Biram upadljivo
ustuknu od krsta na samostanu preko puta.
„Jezuiti”, progunđao je.
„Pa”, umorno reče Hejstings, „pretpostavljam da nećemo naći ništa bolje. Vi uvek
kažete da u Parizu caruje porok, a čini mi se da u svakoj ulici nalazimo jezuite ili ne-
što još gore.”
Trenutak kasnije ponovi: „Ili nešto još gore, što ja, naravno, ne bih ni primetio bez
vašeg ljubaznog upozorenja.”
Dr Biram se ugrize za usnu i pogleda oko sebe. Bio je impresioniran očiglednim
ugledom okruženja. Zatim, mršteći se prema samostanu, uze Hejstingsa za ruku i odge-
ga se preko ulice do gvozdene kapije koja je na sebi imala beli broj 201 bis na plavoj
podlozi. Ispod njega je bilo obaveštenje odštampano na engleskom:
1. Za vratara, molim zvocaj jednom.
2. Za slugu, molim zvocaj dvaput.
3. Za salon, molim zvocaj triput.
Hejstings je dotakao električno zvonce tri puta i uredna sobarica ih uvede kroz ba-
štu i u salon. Vrata trpezarije, odmah pored, bila su otvorena, a od stola koji se jasno
video žurno ustade krupna žena i pođe prema njima. Hejstings načas spazi mladića sa
velikom glavom i nekolicinu zlovoljnih starijih džentlmena za doručkom pre nego što
su se vrata zatvorila, i krupna žena gegajući se uđe u sobu, donoseći sa sobom miris
kafe i crnu pudlicu.
„Baš je plezir da primiti vas!” povikala je. „Mesje je Anglez? Ne? Amerikanac?
Moj panzion on jest za Amerikance surtout[90]. Ovde svi pričati angliski, c’est a
dire[91], osoblje, služe pričati, plus ou moins[92], pomalo. Ja srećna što došli da bu-
dete gozti…” „Madam”, počeo je dr Biram, ali je ponovo bio prekinut. „Ah, daa,
znam, ah! Mon Dieu![93] Vi ne pričati frenč, ali došli na nauku! Moj muž pričati frenč
sa gozti. Imamo sada amerikanska porodica koja nauči od moj muž frenč…”
Na ovom mestu je pudlica zarežala na dr Birama i gospodarica ju je bez oklevanja
ćušnula.
„Veux tu!” povikala je, pljesnuvši je dlanom, „veux tu! Le vilain[94], oh! Le vila-
in!”
„Mais[95], madam”, reče Hejstings smešeći se, „il n’ apas Vair tres feroce?
[96]”
Pudlica pobeže, a njena gospodarica povika: „Ah, čarobno akcent! On već pričati
frenč kako Parižanin mladi džentlmen!”
Zatim je dr Biram uspeo da ubaci reč ili dve i manje-više prikupi informacije u
vezi sa cenama.
„To jest panzion serieux[97], moj clientele[98] jest od naj boljih, pravo pension
de famille[99], gde ti jest ko u tvoja kuća.”
Zatim su otišli na sprat da bi pregledali Hejstingsove buduće odaje, isprobali
opruge na krevetu i utanačili nedeljno sledovanje peškira. Činilo se daje dr Biram za-
dovoljan.
Madam Marot ih je otpratila do vrata i pozvonila služavki, ali se, dok je Hejstings
stupao na pošljunčanu stazu, njegov vodič i mentor na trenutak zaustavio i fiksirao ma-
dam svojim vodnjikavim očima.
„Razumete”, rekao je, „daje on mladić najpažljivije odgojen i da su njegov karak-
ter i moralna načela neokaljani. Mlad je i nikada nije bio u inostranstvu, nikada nije
čak ni video veliki grad, i njegovi roditelji su me zamolili, kao starog porodičnog pri-
jatelja koji živi u Parizu, da se postaram da bude pod dobrim uticajem. Treba da stu-
dira umetnost, ali njegovi roditelji ni u kom slučaju ne bi želeli da stanuje u Latinskoj
četvrti kad bi znali koliko je tamo raširen nemoral.”
Prekide ga zvuk nalik na škljocanje reze i on podiže pogled, ali ne dovoljno brzo
da bi video služavku kako iza vrata salona udara šamar glavatom mladiću.
Madam se nakašljala, bacila ubilački pogled iza sebe, a zatim se ozareno nasmeši-
la dr Biramu.
„Dobro jest da on doći ovde. Panzion više ozbiljan il n’en existe pas[100], ne ima
takav”, ubeđeno je objavila.
I tako, pošto nije imalo šta da se doda, dr Biram se pridruži Hejstingsu na kapiji.
„Verujem”, rekao je posmatrajući samostan, „da nećeš praviti poznastva među je-
zuitima!”
Hejstings je gledao u samostan sve dok privlačna devojka nije prošla ispred sive
fasade, a zatim je gledao u nju. Mladić sa kutijom sa slikarskim bojama i platnom nai-
đe žustrim hodom, zaustavi se ispred lepojke, uz kratko ali snažno rukovanje reče ne-
što na šta su se oboje nasmejali, a onda je otišao svojim putem, dovikujući: „A demain
Valentine![101]”, a ona u istom dahu uzviknu „A demain!”
„Valentin”, pomisli Hejstings, „kako neobično ime”; pa krenu za prečasnim Džoe-
lom Biramom koji se gegao prema najbližoj tramvajskoj stanici.
II
„A vi zadovoljno sa Pariz, mesje Astang?” pitala je madam Marot sledećeg jutra kada
je Hejstings ušao u sobu za doručak u pansionu, rumen od potapanja u malenoj kadi na
spratu iznad.
„Siguran sam da će mi se dopasti”, odgovori on, čudeći se sopstvenoj potištenosti
duha.
Služavka mu je donela kafo i kifle. Uzvratio je prazan pogled glavatom mladiću i
snebivljivo otpozdravio zlovoljnim starijim džentlmenima. Nije ni pokušao da popije
katu do kraja i sedeo je mrveći kiflu, nesvestan pogleda punih simpatije kojima gaje
madam Marot obasipala, iako je imala dovoljno takta da mu ne dosađuje.
Uskoro je ušla služavka sa poslužavnikom na kom je balansirala dvema posudama
sa čokoladom, a zlovoljni stariji džentlmeni su iskosa gledali njene članke. Služavka
je spustila čokoladu na sto blizu prozora i nasmešila se Hejstingsu. Zatim je mršava
mlada dama, praćena svojim duplikatom po svemu sem po godinama umarširala u
sobu i zauzela sto kod prozora. Bilo je očigledno da su Amerikanke, ali je Hejstings,
ako je očekivao bilo kakav znak prepoznavanja, ostao razočaran. Ignorisanje od strane
njegovih zemljaka pojačalo je potištenost. Preturao je nožem po tanjim i gledao u nje-
ga.
Mršava mlada dama je bila poprilično pričljiva. Bila je potpuno svesna Hejsting-
sovog prisustva, očekujući laskanje ako bi je pogledao, ali je, s druge strane, osećala
sopstvenu superiornost, pošto je u Parizu bila već tri nedelje, a on, lako se moglo vi-
deti, još nije ni otpakovao svoj kovčeg sa parobroda.
Njen razgovor je bio samozadovoljan. Raspravljala je sa majkom o relativnoj
vrednosti Luvra i Bon Marša[102], ali je doprinos njene majke diskusiji uglavnom bio
ograničen na „Zaista, Suzi!”
Zlovoljni stariji džentlmeni su izašli iz sobe u grupi, naoko ljubazni, a u sebi be-
sni. Nisu mogli da trpe Amerikance koji su ispunili prostoriju svojim brbljanjem.
Glavati mladić je pogledao za njima znalački se nakašljavši, mrmljajući: „Vesele
matore ptičice!”
„Izgledaju kao pokvareni starci, g. Blejden”, reče devojka.
Na ovo se g. Blejden nasmejao i rekao: „Prošlo je njihovo”, tonom koji je nagove-
štavao da sada traje njegovo.
„I zato su im svima podbule oči”, povika devojka. „Mislim daje šteta da mlada
gospoda…”
„Zaista, Suzi!” reče majka, i razgovor je zamukao.
Posle nekog vremena, g. Blejden je bacio Pti žurnal[103] koji je na račun kuće
svakodnevno proučavao i, okrećući se Hejstingsu, počeo da se pravi daje ljubazan.
Počeo je rekavši: „Vidim da ste Amerikanac.”
Na ovaj briljantan i originalan uvod, Hejstings je, užasno nostalgičan, odgovorio
sa zahvalnošću, a razgovor je razborito pothranjivan zapažanjima gospođice Suzi Bing
posebno upućenim g. Blejdenu. Razvojem događaja, gospođica Suzi koja beše zabora-
vila na svoje obraćanje isključivo g. Blejdenu, i Hejstings koji je odgovarao na njena
uopštena pitanja, uspostavili su entente cordiale[104] pa su Suzi i njena majka proši-
rile područje svog protektorata na ono stoje očigledno bila neutralna teritorija.
„G. Hejstingse, ne smete da napuštate pansion svake večeri kao g. Blejden. Pariz
je užasno mesto za mladu gospodu, a g. Blejden je odvratni cinik.”
G. Blejden je izgledao zadovoljno.
Hejstings odgovori: „Po ceo dan ću biti u ateljeu i pretpostavljam da ću uspevati
da se vratim tek uveče.”
G. Blejden koji je, s platom od petnaest dolara nedeljno, radio kao zastupnik Pre-
duzeća za proizvodnju Pevli iz Troje, Njujork, skeptično se osmehnu i povuče se da
održi sastanak sa mušterijom na Bulevaru Magenta.
Hejstings je sa gospođom Bing i Suzi odšetao do bašte i, na njihov poziv, seo u
hlad ispod gvozdene kapije.
Na stablima kestena su još stajali mirisni ružičasto-beli klasovi, a pčele su zujale
među ružama koje su se naslanjale na kuću sa belim zidovima.
Blaga svežina je lebdela u vazduhu. Kolica za zalivanje su se kretala ulicom gore-
dole i čisti potočić je žuborio besprekomim slivnicima Ulice Grande Šomije. Vrapci
su se veselili duž ivičnjaka, iznova i iznova se kupajući u vodi i sa uživanjem kostre-
šeći svoje perje. U ograđenoj bašti preko ulice, par kosova je zviždukao među stabli-
ma badema.
Hejstings je progutao knedlu u grlu, pošto su ga ptičja pesma i žuborenje vode u
pariškom slivniku podsetili na sunčane livade Milbruka.
„To je kos”, primetila je gospođica Bing, „pogledajte ga, tamo na žbunu sa ružiča-
stim cvećem. Sav je cm osim kljuna, a on izgleda kao da su ga umočili u omlet, kako
neki Francuzi kažu…”
„Zaista, Suzi!”
„Ta bašta pripada ateljeu u kom stanuju dva Amerikanca”, nastavila je devojka
smireno, „i često ih vidim kako prolaze. Izgleda da uzimaju baš mnogo modela, uglav-
nom mladih i ženskih…”
„Zaista, Suzi!”
„Možda je to ono što slikaju, ali ne shvatam zašto bi pozvali njih pet, sa još tri
mlada gospodina, i svi ušli u dva taksija i odvezli se pevajući. Ova ulica je dosadna”,
nastavila je. „Nema šta da se vidi osim bašte i obrisa Bulevara Monpamas kroz Ulicu
Grande Šomije. Niko nikad ne prolazi osim policajca. Na uglu je samostan.”
„Mislio sam daje to jezuitska škola”, započeo je Hejstings, ali odmah beše zasut
opisom tog mesta iz bedekera[105], koji se završavao rečima: „Na jednoj strani se na-
laze raskošni hoteli Žan-Pola Lorensa[106] i Gijoma Bugroa[107], a preko puta, u
malenom Pasažu Stanislas, Karolis Duran[108] slika remek-dela koja očaravaju svet.”
Kos prasnu u talase zlatnih grlenih nota, a sa nekog udaljenog zelenog mesta u gra-
du, nepoznata divlja ptica stade da odgovara pomamom tečnih trilera sve dok i vrapci
nisu prestali sa pranjem da bi se javili neumornim cvrkutanjem.
Zatim je naišao leptir, smestio se na grozdu sunčanice i mahao svojim krilima sa
grimiznim prugama na toplom suncu. Hejstings je znao da mu je on prijatelj, i pred
njegovim očima se stvori vizija u kojoj visoki lepusi i mirisna mlečika oživeše sa ša-
renim krilima, vizija bele kuće i trga prekrivenog kozjom krvlju[109] - obris čoveka
koji čita i žene koja se naginje nad lejom dana i noći - i srce mu je bilo puno. Trenutak
kasnije, trže ga gospođica Bing.
„Čini mi se da ste nostalgični!” Hejstings je pocrveneo. Gospođica Bing ga pogle-
da sa saosećajnim uzdahom i nastavi: „Kad god sam u početku osećala nostalgiju ima-
la sam običaj da sa mamom odem i prošetam se Luksemburškim baštama. Ne znam
zbog čega, ali činilo mi se da me te staromodne bašte približavaju kući više nego bilo
šta drugo u ovom veštačkom gradu.”
„Ali one su prepune mermernih statua”, blagim glasom reče gospođa Bing, „Ja lič-
no ne vidim nikakvu sličnost.”
„Gde je Luksemburg?” upita Hejstings posle kraćeg ćutanja.
„Pođite sa mnom do kapije”, reče gospođica Bing. Ustao je i pratio je, a ona je
pokazala prema Ulici Vavin na dnu ulice.
„Pođete desno posle samostana”, nasmešila se, i Hejstings je pošao.
III
IV
„Ovde je jedan nouveau”, otezao je Lafat, naginjući svoj štafelaj i obraćajući se svom
prijatelju Boulsu, „ovde je jedan nouveau koji je toliko krhak i zelen i toliko otvara
apetit da nek mu je bog u pomoći ako upadne u činiju sa salatom.”
„Prostak?” raspitivao se Bouls, mažući u pozadini polomljenim slikarskim nožem
i škiljeći sa odobravanjem na efekat koji je postigao.
„Da, seljačić ili palančanin; a kako je uopšte uspeo da odraste međ krasuljcima i
pobegne od krava, to samo bog zna!”
Bouls protrlja palcem osnovne konture svoje skice da bi „ubacio malo atmosfere”
kako je rekao, zabulji se u model, povuče iz lule i, pošto je shvatio da se ugasila, pre-
vuče šibicom preko leđa svog suseda da bi je ponovo upalio.
„Zove se”, nastavi Lafat, hitnuvši parčence hleba na čiviluk za šešire, „zove se
Hejstings. Pravi je žutokljunac. O svetu ne zna više” - na ovom mestu je lice g. Lafata
izražavalo ogromne količine njegovog sopstvenog poznavanja planete - „od neiskusne
mačke u prvoj šetnji po mesečini.”
Bouls je sada uspeo da upali lulu, ponovio potez palcem na drugoj ivici skice i re-
kao: „Ah!”
„Da”, nastavi njegov prijatelj, „i, možeš li da zamisliš, izgleda da on misli da
stvari ovde funkcionišu kao na njegovom prokletom malenom ranču bogu iza nogu kod
kuće; priča o lepim devojkama koje same šetaju ulicom; govori kako je to razborito; i
kako su francuski roditelji pogrešno predstavljeni u Americi; govori da, što se njega
tiče, on smatra da su francuske devojke - a priznaje da poznaje samo jednu - vesele
kao i američke. Pokušao sam da ga urazumim, pokušao sam da mu dam mig o tome ka-
kve devojke šetaju same ili sa studentima, a on je bio ili suviše glup ili suviše naivan
da bi ga uhvatio. Zatim sam mu to otvoreno saopštio, a on je rekao da sam budala sa
pokvarenom maštom i odmarširao.”
„Da li si mu pomogao nogom?” raspitivao se Bouls, prilično nezainteresovan.
„Pa, ne.”
„Nazvao te budalom sa pokvarenom maštom.”
„Bio je u pravu”, reče Kliford iza svog štafelaja.
„Šta… šta hoćeš da kažeš?” upita Lafat, crveneći.
„7b”, odgovori Kliford.
„Ko se tebi obratio? Je l’ to tvoja stvar?” podrugljivo se smejao Bouls, ali skoro
daje izgubio ravnotežu kada se Kliford okrenuo i prostrelio ga pogledom.
„Da”, reče on sporo, „to jeste moja stvar.”
Neko vreme niko nije govorio.
Zatim Kliford uzviknu: „Čuješ, Hejstingse!”
A kada je Hejstings napustio svoj štafelaj i prišao, klimnuo je u pravcu zapanjenog
Lafata.
„Ovaj čovek je bio neprijatan prema tebi, i želim da ti kažem da ću kad god budeš
bio raspoložen da ga šutneš držati ovu drugu kreaturu.”
Hejstings je, postiđen, rekao: „Ali ne, ne slažem se sa njegovim pogledima, to je
sve.”
Kliford reče: „Prirodno”, i uhvativši Hejstingsa podruku, odšeta sa njim i predsta-
vi ga nekolicini svojih prijatelja, na šta su sve novajlije raširile oči od zavisti i ate-
ljeu je pokazano daje Hejstings, iako spreman da radi ropske poslove kao najsvežiji
nouveau, već u magičnom krugu starih, koji se poštuju i od kojih se strahuje, zaista ve-
likih.
Odmor se završio, model je ponovo zauzeo svoje mesto i rad se nastavio uz refre-
ne pesama, i povike, i svaki drugi mogući zvuk koji probija uši, a kojim se oglašavaju
studenti umetnosti dok proučavaju lepotu.
Izbilo je pet časova… Model zevnu, proteže se i”uskoči u svoje pantalone, a bučni
sadržaj šest ateljea se nagura kroz hodnik i na ulicu. Deset minuta kasnije, Hejstings se
nađe na gornjem spratu tramvaja za Moruž, a ubrzo mu se pridruži i Kliford.
Sišli su u Ulici Geja Lusaka.
„Uvek silazim ovde”, primeti Kliford, „dopada mi se šetnja kroz Luksemburg.”
„Usput”, rekao je Hejstings, „kako mogu da te posetim kad ne znam gde stanuješ?”
„Pa ja stanujem preko puta tebe.”
„Šta?! Atelje sa baštom u kojoj je bademovo drveće, i kosovi…”
„Upravo tako”, reče Kliford, „tu sam sa svojim prijateljem Eliotom.”
Hejstings je pomislio na opis dva američka umetnika koji je čuo od gospođice
Suzi Bing i delovao je zabezeknuto.
Kliford je nastavio: „Možda bi ipak najbolje bilo da me obavestiš kada planiraš
da dođeš da… da bih bilo siguran da… da ću biti tamo”, završio je prilično neuverlji-
vo.
„Ne bih voleo da tamo sretnem neku od tvojih prijateljica - modela”, rekao je
Hejstings smešeći se. „Znaš, moji pogledi su prilično strogi, pretpostavljam da bi se
moglo reći - puritanski. Ne bih uživao u tome i ne bih znao kako da se ponašam.”
„Oh, razumem”, reče Kliford, ali dodade veoma srdačno: „Siguran sam da ćemo
biti prijatelji, iako možda nećeš imati najpovoljnije mišljenje o meni i mom društvu,
ali dopašće ti se Severn i Selbi, zato što… zato što, pa, isti su kao ti, momče.”
Trenutak kasnije je nastavio: „Ima nešto o čemu hoću da razgovaram sa tobom. Vi-
diš, kada sam te prošle nedelje, u Luksemburgu, upoznao sa Valentin…”
„Ni reči!” povika Hejstings, smešeći se, „Ne smeš mi reći ni reči o njoj!”
„Ali…”
„Ne - ni reči!” rekao je veselo. „Insistiram - zakuni se svojom čašću da nećeš pri-
čati o njoj dok ti ne dozvolim; zakuni se!”
„Kunem se”, rekao je Kliford, zbunjen.
„Ona je dražesna devojka - tako smo divno razgovarali pošto si otišao, i zahvalan
sam ti što si nas upoznao, ali ni reči više o njoj dok ti ne dozvolim.”
„Oh”, promrmlja Kliford.
„Seti se svoje zakletve”, nasmeši se Hejstings i skrenu u svoju kapiju.
Kliford pređe ulicu i, preprečivši preko staze prekrivene bršljanom, uđe u svoju
baštu.
Tražio je ključ svog ateljea mrmljajući: „Pitam se… pitam se… ali naravno da
nije!”
Ušao je u hodnik i, ubacivši ključ u bravu, stajao buljeći u dve pločice prikucane
na ploči.
Hejstingsu je mesec brzo prošao, ne ostavivši za sobom mnogo utisaka. No neke ipak
jeste. Jedan od njih je bio bolan utisak posle susreta na Bulevaru de Kapusine sa g.
Blejdenom u društvu veoma napadne mlade osobe čiji smeh gaje užasnuo, i kada je
najzad pobegao iz kafea u koji gaje g. Blejden uvukao da im se pridruži i popije jedan
bock[128], imao je osećaj kao da ceo bulevar gleda u njega i procenjuje ga u skladu
sa tim društvom. Kasnije, instinktivan zaključak u vezi sa mladom osobom u društvu g.
Blejdena naterao mu je krv u obraze i on se vratio u pansion u tako bednom stanju uma
da se gospođica Bing uznemirila i savetovala mu da odmah pobedi svoju nostalgiju.
Još jedan utisak je bio podjednako živ. Jednog subotnjeg jutra, kada se osećao
usamljeno, lunjanje po gradu gaje odvelo do stanice Sen Lazar. Bilo je rano za doru-
čak, ali je on ušao u hotel Terminus i zauzeo sto do prozora. Dok se osvrtao da bi na-
ručio, čovek koji je žurno išao prolazom sudario se s njegovom glavom i dok je gle-
dao nagore da bi dobio očekivano izvinjenje, umesto njega je dobio udarac po ramenu
ijedno srdačno: „Šta, dođavola, ti radiš ovde, momče?” Bio je to Rouden koji gaje
zgrabio i naredio mu da mu se pridruži. I tako, iako se slabašno protivio, beše uveden
u privatnu trpezariju u kojoj je Kliford, poprilično crven, skočio od stola i dočekao ga
zapanjenim držanjem, koje je bilo ublaženo Roudenovom iskrenom radošću i Elioto-
vom izuzetnom učtivošću. Ovaj poslednji gaje predstavio trima očaravajućim devoj-
kama koje su ga tako šarmantno pozdravile i podržale Roudenov zahtev da se Hej-
stings pridruži društvu, daje ovaj smesta pristao. Dok je Eliot ukratko opisivao plani-
rani izlet u La Roš, Hejstings je oduševljeno jeo omlet i uzvraćao osmehe ohrabrenja
Sesil i Kolet i Žaklini. U međuvremenu je Kliford umiljatim šapatom saopštavao Rou-
denu koliki je magarac. Siroti Rouden je izgledao bedno sve dok se Eliot, nagađajući
kako će stvari ispasti, nije namrgodio na Kliforda i ugrabio trenutak da saopšti Roude-
nu da će iz svega toga izvući najbolje.
„Umukni”, napomenuo je Klifordu, „to je sudbina i gotovo.”
„To je Rouden i gotovo”, promrmlja Kliford, skrivajući kez. Jer, naposletku, nije
on bio Hejstingsova dadilja. I tako se desilo daje voz koji je krenuo sa stanice Sen La-
zar u 9 i 15 ujutru zastao na trenutak u svom napredovanju prema Havru i ostavio na
stanici sa crvenim krovom kod La Roša veselo društvance naoružano suncobranima,
štapovima za pecanje i jednom trskom koju je nosio nepripremljeni Hejstings. Zatim
je, kada su postavili logor u sadu platana koji je oivičavao rečicu Ept, Kliford, pri-
znati gospodar svega što je imalo veze sa srčanošću, preuzeo komandu.
„Ti, Roudene”, rekao je, „podeli svoje mušice sa Eliotom i drži ga na oku, inače
će se odmah uhvatiti za plovak i olovo. Silom ga spreči da iskopava crve.”
Eliot se pobunio, ali je bio prinuđen da se nasmeši u opštem smehu.
„Muka mi je od tebe”, tvrdio je, „misliš da mi je ovo prva pastrmka?”
„Biću oduševljen da vidim tvoju prvu pastrmku”, reče Kliford i, izbegavajući udi-
cu zavitlanu sa namerom da udari, produži da razvrstava i oprema tri tanana štapa
predodređena da donesu radost i ribu Sesil, Kolet i Žaklini. Savršeno svečano je
ukrasio svaku od struna sa po četiri zrna olova, malenom udicom i sjajnim igličastim
plovkom. pikada neću pipnuti crva”, objavila je Sesil s gnušanjem.
Žaklina i Kolet požuriše daje podrže, pa Hejstings ljubazno predloži da on bude
zadužen za mamce i preuzimanje ribe. No Sesil je, bez sumnje opčinjena gizdavim mu-
šicama u Klifordovoj kutiji, odlučila da od njega uzme časove iz prave umetnosti i
smesta nestala uz Ept sa Klifordom kao prikolicom.
Eliot sumnjičavo pogleda u Kolet.
„Više volim krkuše”, reče devojka odlučno, „a ti i mesje Rouden možete otići
kada vam bude po volji, zar ne, Žaklina?”
„Svakako”, odgovori Žaklina.
Eliot je, neodlučan, ispitivao svoj štap i čekrk.
„Čekrk ti je pogrešnom stranom okrenut nagore”, primeti Rouden.
Eliot se kolebao i krišom pogledao Kolet.
„Ja… Ja… Skoro da sam odlučio da… hm… ne zabacujem još uvek”, počeo je.
„Tu je ta pecaljka koju je Sesil ostavila…”
„Ne zovi ga pecaljka”, ispravio gaje Rouden.
„Onda, štap”, nastavi Eliot i krenu, po uzoru na dve devojke, ali ga Rouden bez
oklevanja zgrabi za oko vratnik.
„E, nećeš! Zamisli ti to da muškarac peca sa plovkom i olovom, a u ruci ima štap
mušičar! Hajde!”
Tamo gde tihi mali Ept teče kroz čestar prema Seni, travnati nasip baca senku na
leglo krkuša, a na tom nasipu su Kolet i Žaklina sedele i brbljale i smejale se i posma-
trale pokrete skerletnih iglica, dok je Hejstings, sa šeširom preko očiju i glavom na
humci mahovine, slušao njihove prijatne glasove i galantno otkačio sa udice malu lju-
titu krkušu kada su pokret štapa i dopola potisnuti vrisak oglasili ulov. Sunčeva sve-
tlost se probijala kroz olistali čestar, oživljavajući pesmu šumskih ptica. Pored su
svrake u besprekomom crno-belom koketirale, slećući u blizini uz mali skok i odskok i
trzaj repom. Plavo-bele kreje sa ružičastim grudima kričale su kroz drveće, a jedan ja-
streb je u niskom letu kružio nad poljima zrijućeg žita, terajući jata cvrkutavih vrabaca
u let.
Preko Sene, galeb pade na vodu kao perjanica. Vazduh je bio čist i miran. Tesko
da se i list pomerio. Nejasno su dopirali zvuci sa udaljene farme, prodorno kukurika-
nje i tupo lajanje. S vremena na vreme bi parni remorker sa velikim naherenim dim-
njakom, označen imenom Osa 27, krčio put uz reku vukući svoj beskonačni niz barki
ili bi se jedrilica spuštala niz reku prema uspavanom Ruanu.
U vazduhu je lebdeo blag, svež miris zemlje i reke, a kroz sunčevu svetlost su lep-
tiri zorice plesali nad močvarnom travom; nežni baršunasti leptiri su lepršali kroz
šumu obraslu mahovinom.
Hejstings je mislio na Valentin. Bilo je dva sata kada je Eliot doskitao nazad i,
iskreno priznavši daje umakao Roudenu, seo pored Kolet i spremio se da sa zadovolj-
stvom odrema.
„Gde su tvoje pastrmke?” reče Kolet strogo.
„Još su žive”, promrmljao je Eliot i čvrsto zaspao.
Rouden se vratio ubrzo zatim i, bacivši prezriv pogled na spavača, pokazao tri pa-
strmke prošarane crvenom.
„I to”, lenjo se osmehnu Hejstings, „to je slavni kraj zbog kog se posvećeni muče -
pokolj ovih ribica pomoću malo svile i perja.”
Rouden je s prezirom odbio da odgovori. Kolet uhvati još jednu krkušu i probudi
Eliota koji se bunio i zverao okolo u potrazi za korpom sa ručkom, kada dođoše Kli-
ford i Sesil, zahtevajući hitno osveženje. Sesiline suknje su bile nakvašene, a rukavice
poderane, ali je ona bila srećna, a Kliford je, vukući sa sobom pastrmku od kilo,
mimo stajao da bi mu društvo aplaudiralo.
„Gde si, dođavola, to našao?” pitao je Eliot.
Sesil je, mokra i oduševljena, prepričala bitku, a zatim je Kliford veličao njene
sposobnosti sa mušicom i, kao dokaz, iz korpe izvadio jednog pokojnog klena koji je,
primetio je, umalo bio pastrmka.
Za ručkom su svi bili veoma srećni, a Hejstings je proglašen za „čarobnog”. Bes-
krajno je uživao - samo što mu se na trenutke činilo daje koketiranje u Francuskoj oti-
šlo dalje nego u Milbruku, Konetikat, i mislio je da bi Sesil mogla da bude malo ma-
nje oduševljena Klifordom, da bi možda bilo sasvim dobro i ako bi Žaklina sedela
malo dalje od Roudena i da bi Kolet mogla, bar na trenutak, da skrene pogled sa Elio-
tovog lica. Ipak je uživao - osim kad bi mu misli odlutale do Valentin, i tada bi osećao
da je jako daleko od nje. La Roš je na najmanje sat i po od Pariza. Istina je i daje ose-
tio sreću, i srce mu je brže zakucalo, kada je u osam sati noćni voz koji ih je dovezao
iz La Roša dotutnjao u stanicu Sen Lazar i on se ponovo našao u Valentininom gradu.
„Laku noć”, rekli su, tiskajući se oko njega. „Moraš i sledeći put da pođeš sa
nama!”
Obećao im je, i gledao ih kako se, dvoje po dvoje, prepuštaju gradu u kom se smr-
kavalo, i toliko je dugo stajao daje, kada je ponovo podigao pogled, ogromni Bulevar
treperio od gasnih svetiljki među kojima su električna svetla štrčala kao meseci.
VI
Kada se probudio sledećeg jutra, srce mu je još jednom brže zakucalo, pošto mu je
prva pomisao bila na Valentin.
Sunce je već pozlatilo tornjeve Notr Dama, kloparanje radničkih klompi je oži-
vljavalo odjeke dole na ulici, a preko puta je kos na ružičastom bademovom drvetu
padao u zanos od pevanja.
Odlučio je da probudi Kliforda za jednu žustru šetnju po okolini, nadajući se da će
kasnije tog džentlmena prevariti da odu u američku crkvu zarad dobrobiti njegove
duše. Zatekao je Alfreda oštrookog kako pere asfaltnu stazu koja je vodila do ateljea.
„Mesje Eliot?” odgovorio je na površno pitanje,,Je ne sais pas.[129]”
„A mesje Kliford”, započeo je Hejstings, donekle začuđen.
„Mesje Kliford će se”, reče vratar sa oštrom ironijom, „radovati da vas vidi, po-
što se rano povukao na spavanje; zapravo, samo što je ušao.”
Hejstings je oklevao dok je vratar izgovarao divnu pohvalu ljudima koji nikad ne
ostaju van kuće ćelu noć, a zatim lupaju na vrata u vreme za spavanje, čak i žandarmi-
ma sveto. Takođe je rečito raspravljao o lepotama trezvenjaštva i razmetljivo popio
gutljaj sa fontane u dvorištu.
„Mislim da neću ulaziti”, rekao je Hejstings.
„Pardon, mesje”, zagunđao je vratar, „možda bi bilo dobro da odete do mesje Kli-
forda. Možda mu je potrebna pomoć. Mene tera četkama za kosu i čizmama. Daj bože
da nije zapalio nešto svećom.”
Hejstings je na trenutak oklevao, ali je, progutavši nezadovoljstvo zbog takvog za-
datka, sporo prošao stazom prekrivenom bršljanom i preko unutrašnje bašte do ate-
ljea. Pokucao je.
Potpuna tišina. Zatim je ponovo pokucao i ovog puta je nešto uz prasak udarilo u
vrata sa unutrašnje strane.
„To je”, reče vratar, „bila čizma.” On ubaci svoj duplikat ključa u bravu i uvede
Hejstingsa. Kliford je, u neurednom večernjem odelu, sedeo na tepihu na sredini sobe.
U ruci je držao cipelu i delovalo je da nije začuđen što vidi Hejstingsa.
„Dobro jutro, da li koristiš Pirsov sapun[130]?” raspitivao se uz slabašno maha-
nje rukom i još slabašniji smešak.
Hejstingsu je srce sišlo u pete. „Zaboga”, rekao je, „Kliforde, idi u krevet.”
„Neću sve dok taj… taj Alfred protura svoju čupavu glavu ovde, a menije ostala
još jedna cipela.”
Hejstings je ugasio sveću, podigao Klifordov šešir i štap i rekao, ne uspevši da
sakrije emocije: „Ovo je užasno, Kliforde… Ja… Nisam znao da radiš ovakve stva-
ri.”
„E, pa, radim”, rekao je Kliford.
„Gde je Eliot?”
„Momče”, uzvrati Kliford pripito, „proviđenje koje hrani… hrani… hm… vrapce
i takve stvari bdije nad neumerenim lutalicama…”
„Gde je Eliot?”
No Kliford je samo zavrteo glavom i neodređeno mahnuo rukom. „On je tamo na-
polju… Negde tamo.” Zatim je, iznenada osetivši želju da vidi svog cimera koji nije
bio tu, podigao glas i zaurlao dozivajući ga.
Hejstings je, istinski šokiran, bez reči seo na divan. Pošto je prolio nekoliko gor-
kih suza, Kliford se začas razvedrio i ustao sa velikom opreznošću.
„Momče”, primetio je, „Želiš li da vidiš hm… hm… čudo? E, pa, evo ga. Poči-
njem.”
Zastao je, osmehujući se u prazno.
„Čudo”, ponovio je.
Hejstings je pretpostavio da misli na čudo što uspeva da održi ravnotežu i nije re-
kao ništa.
„Idem u krevet”, objavio je, „siroti Kliford ide u krevet, i to je čudo!”
I otišao je, uz precizan proračun udaljenosti i ravnoteže koji bi kod Eliota izazvao
oduševljene salve uzvika i aplauza da je bio tu da pripomogne en connaisseur[131].
Ali on nije bio tu. Još nije stigao u atelje. Bio je, međutim, na putu, i sa veličanstve-
nom snishodljivošću se osmehnuo Hejstingsu koji gaje, pola sata kasnije, pronašao
kako leži na klupi u Luksemburgu. Dozvolio je sebi da ga podignu, opraše i otprate do
kapije. Tu je, međutim, odbio svaku dalju pomoć i, podarivši jedan pokroviteljski na-
klon Hejstingsu, držao podnošljivo dobar pravac Ulicom Vavin.
Hejstings gaje gledao sve dok nije izmakao pogledu, a zatim sporo pratio njegove
korake do fontane. Isprva se osećao turobno i potišteno, ali je postepeno čist jutarnji
vazduh podigao teret sa njegovog srca i on je sedeo na mermernom sedištu u senci
boga sa krilima.
Vazduh je bio svež i sladak od mirisa pomorandžinog cveta. Svuda su se kupali
golubovi, raspršujući vodu po svojim krilima boje perunike, prolećući kroz mlaz ili
ugnježđujući se skoro do vrata duž uglačanog bazena. I vrapci su bili na sve strane po
vodopadu, potapajući svoje perje boje prašine u bistro jezerce i cvrkućući iz petnih
žila. Pod platanima koji su okruživali ribnjak nasuprot fontani Marije de Mediči,
plovke su brstile lišće ili se u redovima gegale niz obalu da bi se otisnule u neku uzvi-
šenu plovidbu bez cilja.
Leptiri, pomalo ošamućeni od počinka pod lišćem jorgovana u prohladnoj noći,
mileli su gore-dole po belom plamencu ili započinjali reumatični let prema žbunu
ugrejanom od sunca. Pčele su već bile zauzete među sunčanicama, a jedna ili dve sive
muve sa očima boje cigle stajale su u krugu sunčeve svetlosti pored mermerne klupe
ili se jurile naokolo, samo da bi se ponovo vratile u sunčani krug, i trljale svoje pred-
nje nožice jednu o drugu, radujući se.
Stražari su žustro koračali ispred obojenih kućica, zaustavljajući se povremeno da
bi pogledali prema stražamici da li im stiže smena.
Najzad su i stigli, uz struganje nogama i škljocanje bajoneta; poruka je preneta,
smena je obavljena, i odoše oni, škrip, škrip, preko šljunka.
Melodična zvonjava je doplovila iz kule sa satom na palati, zvono Sen Sulpisa du-
bokog tona ponavljalo je udarac. Hejstings je sedeo sanjareći u senci boga, i dok je
tonuo u misli neko priđe i sede pored njega. Isprva nije podigao glavu. Tek kada je
progovorila, on poskoči.
„Vi? U ovo doba?”
„Bila sam nespokojna, nisam mogla da spavam.” A zatim tihim, veselim glasom:
„A vi? U ovo doba?”
„Ja… Ja sam spavao, ali me je sunce probudilo.”
„Ja nisam mogla da spavam”, rekla je, a nad njenim očima se, činilo se, na trenu-
tak nadvila neodređena senka. Zatim, osmehujući se: „Tako mi je drago… Izgleda da
sam znala da dolazite. Ne smejte se, ja verujem u snove.”
„Da li ste zaista sanjali o… o tome da ću biti ovde?”
„Mislim da sam bila budna kada sam to sanjala”, priznala je. Zatim su neko vreme
ostali nemi, tišinom obznanjujući sreću što su zajedno. A ipak je njihovo ćutanje bilo
rečito, pošto su se plašljivi osmesi i pogledi koje su proizvodile njihove misli iznova
i iznova ukrštali sve dok se usne nisu pokrenule, iako se to činilo skoro izlišnim. Ono
što su izgovorili nije bilo posebno dubokoumno. Možda najvredniji dragulj koji je pao
sa Hejstingsovih usana odnosio se na doručak.
„Još nisam popila svoju čokoladu”, priznala je, „ali kakav ste vi materijalista.”
„Valentin”, reče on strastveno, „želeo bih… Želeo bih da vi… samo ovaj put… da
mi posvetite ceo dan… Samo ovaj put.”
„O, bože”, nasmeši se ona, „ne samo materijalista već i sebičan!”
„Ne sebičan, gladan”, reče on gledajući je.
„Još i ljudožder, o, bože!”
„Hoćete li, Valentin?”
„Ali moja čokolada…”
„Popijte je sa mnom.”
„Ali dejeuner[132]…”
„Zajedno, u Sen Kluu.”
„Ali ne mogu…”
„Zajedno - ceo dan - ceo bogovetni dan; hoćete li, Valentin?” Ona je ćutala.
„Samo ovaj put.”
Ponovo joj se neodređena senka nadvila nad oči, a kada je nestala ona uzdahnu.
„Da… Zajedno, samo ovaj put.”
„Ceo dan?” rekao je, sumnjajući u svoju sreću.
„Ceo dan”, nasmeši se ona, „i, oh, tako sam gladna!”
On se nasmeja, ushićen.
„Kakav ste vi materijalista, mlada damo.”
Na Bulevaru Sen Mišel se nalazi jedna Cremerie [133], spolja okrečena u belo-
plavo, a unutra uredna i čista kao suza. Devojka sa kestenjastom kosom koja je francu-
ski govorila kao maternji, a sa ponosom nosila ime Marfi, osmehnula im se kad su ušli
i, bacivši čistu salvetu preko pocinkovanog stola za dvoje, hitro stavila pred njih dve
šolje čokolade i punu korpu hrskavih, svežih kroasana.
Bledožute grudvice putera, svaka sa utisnutim reljefom deteline, izgledale su kao
da su prepune mirisa normandijskih pašnjaka.
„Kako je ovo ukusno!” rekoše u istom dahu, a zatim se nasmejaše toj slučajnosti.
„Sa samo jednom mišlju…[134]”, počeo je.
„Kako je to smešno!” povikala je, obraza potpuno zarumenjenih” ja mislim da bih
želela kroasan.”
„I ja to mislim”, odgovori on pobedonosno, „eto dokaza.” Zatim su se prepirali;
ona gaje optuživala da se ponaša gore od male bebe, a on je to poricao i iznosio kon-
traoptužbe, sve dok se madmoazel Marfi nije sa razumevanjem nasmejala i dok nisu
pod zastavom primirja pojeli poslednji kroasan. Zatim su ustali, a ona gaje uzela za
ruku, sa veselim klimanjem za madmoazel Marfi koja im je veselo povikala:..Bonjour,
madame! bonjour, monsieur![135]„ i posmatrala ih kako zaustavljaju fijaker koji je
prolazio i odvoze se. „Dieu! Qu’il est beau[136]„, uzdahnula je, trenutak kasnije do-
davši: „Da li će se oni venčati, ja to ne znam… ma foi ils ont bien I’air,[137]”
Fijaker se okrenuo u Ulici Medici, skrenuo u Ulicu Vožirar i njom išao do mesta
gde se ukršta sa Renskom i, krenuvši tim bučnim drumom, dovezao se pred stanicu
Monpamas. Stigli su taman na voz i trčali su uz stepenice i prema vagonima baš kada
je poslednji poziv gonga zazvonio kroz stanicu sa lukovima. Čuvar je zalupio vrata
njihovog kupea, začula se pištaljka, a za njom je zacvilela lokomotiva, i dugački voz
je kliznuo iz stanice, sve brže i brže, i pojurio po jutarnjem suncu. Letnji vetar im je
kroz otvoren prozor duvao u lice i terao u ples glatku kosu na devojčinom čelu.
„Imamo kupe samo za sebe”, reče Hejstings.
Ona se naslonila na sedište do prozora obloženo jastučićima, njene oči su bile
sjajne i široko otvorene, a usne razdvojene. Vetar joj je podigao kosu i lepršao mašna-
ma pod njenom bradom. Brzim pokretom ih je razvezala i, izvukavši dugačku iglu iz
svog šešira, spustila ga na sedište pored sebe. Voz je leteo.
Boja je pojurila u njene obraze i, sa svakim ubrzanim udisajem, njen dah se uzdi-
zao i spuštao ispod kite ljiljana na njenom vratu. Drveće, kuće, ribnjaci, plesali su
prolazeći, ispresecani izmaglicom telegrafskih stubova.
„Brže! Brže!” povikala je.
On nije skidao oči sa nje, no njene su, široko otvorene, i plave kao letnje nebo,
delovale kao da su uperene u nešto daleko napred - nešto što se nije približavalo, već
je bežalo pred njima kako su oni jurili.
Da li je to bio horizont, presečen čas mrgodnom tvrđavom na brdu, čas krstom sa
seoske crkve? Da li je to bio letnji mesec, poput duha, koji je promicao kroz bleđe
plavo u visini?
„Brže! Brže!” povikala je.
Njene razdvojene usne su gorele skerletnom bojom.
Vagon se tresao i drhtao, a brda su tekla pored njih kao smaragdna bujica. I njega
je uhvatilo uzbuđenje i lice mu je zasijalo.
„Oh”, povika ona, i nesvesnim pokretom ga uhvati za ruku, vukući ga na prozor
pored sebe. „Gledajte! Nagnite se sa mnom!”
Jedino stoje video bilo je pomeranje njenih usana; njen glas je bio ugušen tutnja-
vom šina, no njegova se ruka sklopila preko njene i on se čvrsto držao za prozorsku
dasku. U ušima mu je zviždao vetar. „Ne naginjite se toliko, Valentin, čuvajte se!” izu-
stio je.
Ispod, kroz pragove šina, široka reka je ulazila u vidokrug i nestajala iz njega, dok
je voz grmeo kroz tunel, i dalje, opet kroz nova zelena polja. Vetar je urlao oko njih.
Devojka se naginjala daleko kroz prozor i on ju je uhvatio oko struka, vičući: „Nemoj-
te predaleko!” ali ona samo prošapta: „Brže! Brže! Dalje od grada, od zemlje, brže,
brže! Dalje od sveta!”
„Šta to govorite samo za sebe?” rekao je, ali glas mu je pukao, i vetar mu je zako-
vitlao reči nazad u grlo.
Ona ga je čula i, okrenuvši se od prozora, pogledala njegovu ruku na sebi. Zatim
je podigla oči do njegovih. Vagon se tresao, a prozori su zvečali. Sada su jurili kroz
šumu, a sunce je brisalo rosne grančice brzim bljeskovima vatre. Pogledao je u njene
zabrinute oči; privukao ju je sebi i poljubio te polurastvorene usne, a ona je uzviknula
- gorki, beznadežni uzvik, „Ne to - ne to!”
Ali on ju je držao čvrsto i blizu sebe, šapućući reči iskrene ljubavi i strasti i, kada
je zajecala: „Ne to… Ne to… Obećala sam! Morate… Morate znati… Ja nisam… do-
stojna…”, u čistoti njegovog srca, njemu su njene reči tada bile beznačajne, beznačaj-
ne otada. Uskoro je njen glas utihnuo i njena glava je ležala na njegovim grudima. Po-
novo se naslonio na prozor; uši mu je šibao pomamni vetar, u srcu mu je vladao veseli
metež. Prošli su šumu i sunce je izvirilo iza drveća, ponovo preplavivši zemlju svetlo-
šću. Ona je podigla pogled i sa prozora gledala svet. Zatim je počela da govori, ali
glas joj je bio malaksao i on je pognuo glavu blizu njene i slušao. „Ne mogu da vas
napustim; suviše sam slaba. Vi ste već odavno moj gospodar - gospodar mog srca i
duše. Pogazila sam reč datu jednoj osobi koja mije verovala, ali ispričala sam vam
sve… Šta drugo ima značaja?” On se osmehnuo na njenu bezazlenost, a ona je njegovu
obožavala. Ponovo je progovorila: „Uzmi me ili me odbaci - kakve to ima veze? Sada
me možeš ubiti jednom rečju, i možda bi bilo lakše umreti no zadržati sreću veliku kao
što je moja.”
Uzeo ju je u ruke: „Pst, šta to govoriš? Gledaj… Gledaj sunce, livade i potoke.
Bićemo veoma srećni u tako sjajnom svetu.”
Okrenula se prema sunčevoj svetlosti. Sa prozora, svet joj je izgledao veoma sve-
tio.
Drhteći od sreće, uzdahnula je: „Ovo je svet? Onda gaja nikada nisam upoznala.”
„Nisam ni ja, oprosti mi, bože”, prošaputa on.
Možda je to bila naša blaga Gospa od polja koja im je oboma oprostila.
ULICA BARE
Jednog jutra kod Žulijana, jedan student reče Selbiju: „Ono je Fokshol Kliford”, poka-
zujući četkicama na mladića koji je sedeo ispred štafelaja, ne radeći ništa.
Selbi je, stidljiv i nervozan, prišao i otpočeo: ‘Zovem se Selbi… Upravo sam sti-
gao u Pariz i doneo pismenu preporuku..” Glas mu je nadjačala buka rušenja štafelaja,
čiji je vlasnik odmah nasrnuo na svog suseda i neko vreme se larma bitke širila atelje-
om gospode Bulanžera i Lefevra[140], ubrzo iščeznuvši u gužvi na spoljnim stepeni-
cama. Selbi, zabrinut kako će ga prihvatiti u ateljeu, pogleda u Kliforda koji je mimo
sedeo i posmatrao tuču.
„Ovde je pomalo bučno”, reče Kliford, „ali momci će ti se dopasti kad ih upo-
znaš.” Njegovo nepromenjeno ponašanje je oduševilo Selbija. Zatim ga je, sa jedno-
stavnošću koja mu je osvojila srce, Kliford predstavio petorici-šestorici studenata is-
tog broja narodnosti. Neki od njih su bili srdačni, a svi su bili učtivi. Čak se i veličan-
stveno stvorenje koje je držalo poziciju masjea[141] raskravilo dovoljno da bi izgo-
vorilo: ‘Prijatelju, kada neko govori francuski tako dobro kao vi, a takođe je i prijate-
lj mesje Kliforda, neće imati problema u ovom ateljeu. Računate, naravno, da ćete lo-
žiti peć dok ne dođe sledeći novajlija?”
„Naravno.”
„I ne smeta vam zadirkivanje?”
„Ne”, odgovori Selbi, koji je zadirkivanje u stvari mrzeo. Kliford, koga je ovo ve-
oma zabavljalo, stavi šešir, govoreći: ‘Računaj da će ga biti mnogo u početku.”
I Selbi je stavio šešir na glavu i krenuo za njim prema vratima. Dok su prolazili
pored postolja za modele, začu se mahniti povik ‘Chapeau! Chapeau![142]’ i jedan
student poskoči od svog štafelaja, preteći Selbiju koji pocrvene, ali pogleda u Klifor-
da. ‘Skini im šešir”, reče ovaj, smejući se.
Pomalo postiđen, okrenuo se i pozdravio atelje.
„Jit moi?[143]” povika model.
„Vi ste dražesni”, odgovori Selbi, zapanjen sopstvenom smelošću, ali atelje se po-
diže kao jedan čovek, vičući: ‘Dobro je uradio! Dobar je on!” dok je devojka-model,
smejući se, poslala poljubac rukom i povikala: „A demain beau jeune homme![144]„
Cele te nedelje je Selbi radio u ateljeu i niko ga nije maltretirao. Francuski stu-
denti su ga krstili ‘l’Enfant Prodigue[145]’ što se slobodno prevodilo kao ‘Čudesno
dete”, „Klinac”, „Klinac Selbi’ i ‘Klinbi’. Ali zaraza se brzo širila od ‘Klinbi’ do
‘Kombi”, a zatim prirodno do ‘Đumbir”, gde ju je zaustavio Klifordov autoritet, i ko-
načno vratio na ‘Klinac’.
Došla je sreda, a sa njom i mesje Bulanžer. Tri sata su se studenti grčili pod nje-
govim oštrim sarkazmom - između ostalih i Kliford, kom je saopšteno da o stvaranju
umetnosti zna još manje nego o umetnosti stvaranja. Selbi je imao više sreće. Profesor
je njegove crteže pregledao u tišini, oštro ga pogledao i nastavio dalje uz neodređen
pokret. Ubrzo se udaljio, ruku pod ruku sa Bugroom, na olakšanje Kliforda koji je tada
dobio slobodu da nabije šešir na glavu i udalji se.
Sledećeg dana se nije pojavio, i Selbi, koji je računao da će ga videti u ateljeu, na
šta je kasnije naučio da je sasvim uzaludno računati, odskita nazad do Latinske četvrti
sam.
Pariz mu je još uvek bio stran i nov. Njegova raskoš ga je pomalo uznemiravala.
Nikakve delikatne uspomene nisu nadirale u njegove američke grudi na Trgu Šatele,
čak ni kod Notr Dama. Palata pravde sa svojim satom i tornjevima i kočopernim stra-
žarima u plavom i cinoberu, Palata Sen Mišel, trubljenje tramvaja, policajci koji su
dangubili u parovima, stolovi na terasi kafea Vaše, ništa mu nisu značili, još ne; nije
čak ni znao, dok je stupao sa kaldrme Trga Sen Mišel na asfalt Bulevara, da je prešao
granicu i ušao u studentsku zonu - čuvenu Latinsku četvrt.
Fijakerista ga je oslovio sa ‘bourgeois’ [146] i istakao nadmoćnost vožnje nad še-
tanjem. Ulični zabavljač, sa izgledom velike brige, zahtevao je najnovije telegrafske
vesti iz Londona, a zatim, stojeći na glavi, pozvao Selbija da okuša snagu. Jedna pri-
vlačna devojka ga okrznu pogledom svojih ljubičastih očiju.
Nije je video, ali ona se, uhvativši svoj odraz u izlogu, začudila što joj obrazi tako
gore. Okrenuvši se da bi nastavila u svom pravcu, srela je Fokshola Kliforda i požuri-
la dalje. Kliford ju je, otvorenih usta, pratio pogledom, a onda je pogledao za Selbi-
jem koji je skrenuo u Bulevar Sen Zermen prema Senskoj ulici. Zatim je proučavao
svoj izgled u izlogu. Činilo se da rezultat nije zadovoljavajući.
„Nisam lepotan”, razmišljao je, „ali nisam ni čudovište. Zašto li se tako zacrvene-
la zbog Selbija? U životu je nisam video da gleda nekog momka - niti je iko u Latin-
skoj četvrti. U svakom slučaju, mogu da se zakunem da mene nikada ne gleda, a bog
zna da sam učinio sve što se može učtivim divljenjem.”
Uzdahnuo je i, mrmljajući proročanstvo koje se ticalo spasenja njegove večne
duše, prešao u graciozno lunjanje koje je oduvek bilo karakteristično za Kliforda. Bez
očiglednog razloga, sustigao je Selbija na uglu i zajedno su prešli Bulevar obasjan
suncem i seli pod nadstrešnicu kafea Krug. Kliford se naklonio svima u bašti, rekavši:
‘Sve ćeš ih kasnije upoznati, ali sada mi dozvoli da ti predstavim dva prizora Pariza,
g. Ričarda Eliota i g. Stenlija Roudena.”
„Prizori’ su izgledali druželjubivo i uzeli su vermut.
„Zaobišao si atelje danas?” rekao je Eliot, iznenada se okomivši na Kliforda koji
je izbegavao njegov pogled.
„Da bi opštio sa prirodom?” primeti Rouden.
„Kako se ona ovog puta zove?” upita Eliot, a Rouden brzo odgovori: ‘Ime: Ivet,
nacionalnost: Bretonka…”
„Pogrešno”, odgovori Kliford umiljato, „zove se Ulica Bare.”
Tema se odmah promenila, a Selbi je iznenađeno slušao imena koja su mu bila
nova, i pohvale poslednjem dobitniku Rimske nagrade[147]. Oduševljavalo ga je da
sluša hrabro izražena mišljenja i iskreno pretresana pitanja, iako su prenošena uglav-
nom žargonom, i engleskim i francuskim. Žudeo je za vremenom kada će se i on baciti
u borbu za slavu.
Zvona Sen Sulpisa su izbila sate, a Palata Luksemburg se u odgovor oglasi zvonja-
vom. Bacivši pogled na sunce koje se u zlatnoj prašini spuštalo nisko iza Palate Bur-
bona, podigli su se i, okrenuvši se na istok, zaputili preko Bulevara Sen Žermen tuma-
rajući u pravcu Medicinskog fakulteta. Na uglu ih je prestigla devojka, užurbano hoda-
jući. Kliford se usiljeno nasmeši, Eliot i Rouden se uzbudiše, ali se svi nakloniše, a
ona, ne podigavši pogled, uzvrati pozdrav. No Selbi, koji je zaostao opčinjen nekim
veselim izlogom, podiže pogled da bi ugledao dva najplavlja oka koja je ikad video.
Oči mu se u momentu ponovo spustiše i mladić požuri da sustigne ostale.
„Bogami”, rekao je, „da znate, momci, da sam upravo video najlepšu devojku…”
Trio ispusti uzvik, turoban, proročanski, kao hor u antičkoj drami.
„Ulica Bare!”
„Šta?!” povika Selbi pometeno.
Jedini odgovor je bio Klifordov neodređeni pokret.
Dva sata kasnije, tokom večere, Kliford se okrenu prema Selbiju i reče: ‘Želiš ne-
što da me pitaš, vidim po tome kako se vrpoljiš.”
„Da, želim”, reče ovaj, sasvim naivno, „u vezi sa onom devojkom. Koje ona?”
U Roudenovom osmehu je bilo sažaljenja, u Eliotovom gorčine.
„Njeno ime”, reče Kliford svečano, „nepoznato je svima”, pa dodade veoma save-
sno, „barem koliko sam ja upoznat. Svi momci u Četvrti joj se klanjaju, a ona dosto-
janstveno uzvraća, ali nije poznato da je ikome uspelo da dobije više od toga. Ona je
po zanimanju, sudeći po njenim fasciklama sa notama, pijanista. Stanuje u skromnoj
uličici koju gradske vlasti drže u stalnom stanju opravke, a po crnim slovima odštam-
panim na prepreci koja brani tu ulicu od saobraćaja, dobila je ime pod kojim je mi
znamo - Ulica Bare. G. Rouden, sa svojim nesavršenim poznavanjem francuskog jezi-
ka, skrenuo nam je pažnju na to kao na Ulu Bari…”
„Nisam”, reče Rouden vatreno.
„A Ula Bari, ili Ulica Bare, do danas je ostala objekat divljenja svakog mazala u
Četvrti…”
„Mi nismo mazala”, ispravi ga Eliot.
„Ja nisam”, uzvratio je Kliford, „i, molim te, Selbi, dozvoli da ti ukažem na to da
su ova dva džentlmena u različitim i očigledno nesrećnim trenucima ponudili da svoja
tela i živote polože pod noge Ulice Bare. Smešak koji ta dama koristi u takvim prili-
kama leden je i”, tu je postao turobno upečatljiv, „bio sam prinuđen da poverujem da
ni učena gracioznost mog prijatelja Eliota niti jedra lepota mog prijatelja Roudena
nisu dotakle to srce od leda.”
Eliot i Rouden, ključajući od ogorčenja, povikaše: ‘A ti!”
„Ja se”, reče Kliford blago, „plašim da hodam tamo gde vi trčite.”
II
Dvadeset četiri sata kasnije, Selbi je potpuno zaboravio Ulicu Bare. Tokom nedelje je
iz sve snage radio u ateljeu i u subotu uveče je bio tako umoran da je otišao u krevet
pre večere i imao noćnu moru o reci žute zemlje u kojoj se davio. U nedelju ujutru,
apropo baš ničega, pomislio je na Ulicu Bare, a deset sekundi kasnije ju je video.
Bilo je to na tržnici cveća na mermernom mostu. Proučavala je saksiju sa danom i
noći. Bilo je očigledno da je baštovan srce i dušu uložio da bi se trgovina obavila, ali
je Ulica Bare odmahnula glavom.
Pitanje je da li bi Selbi tada i na tom mestu zastao da pregleda galske ruže, da Kli-
ford pred njim nije razmotao klupko od prethodnog utorka. Moguće je da mu je rado-
znalost bila podstaknuta, pošto je, sa izuzetkom ćurke, dečak od devetnaest godina naj-
radoznaliji dvonožac na svetu. Od dvadesete pa sve do smrti, pokušava da prikrije ra-
doznalost. Ali, da budemo pošteni prema Selbiju, istina je i da je tržnica bila privlač-
na. Pod nebom bez oblačka, cveće je bilo naslagano i nagomilano duž mermernog mo-
sta uz ogradu. Vazduh je bio blag, sunce je ispredalo čipku od senki između palmovih
grančica i sijalo u središtima hiljade ruža. Došlo je proleće - bilo je na vrhuncu. Koli-
ca za polivanje i prskalice su širili svežinu po Bulevaru, vrapci su postali prostački
nametljivi, a lakoverni senski pecaroš je brižno pratio svoje drečavo pero koje je plu-
talo kroz sapunicu iz perionica. Kesteni sa belim bodljama obloženi nežnom zelenom
podrhtavali su uz zujanje pčela. Uobraženi leptiri su lepršali svojim zimskim dronjci-
ma kroz sunčanicu. U vazduhu je lebdeo miris čiste zemlje, odjek šumskog potoka u
mreškanju Sene, a laste su uzletale i klizile među ukotvljenim rečnim brodovljem. Ne-
gde je na prozoru ptica u kavezu pevala iz sve snage prema nebu.
Selbi je pogledao galske ruže, a zatim u nebo. Nešto u pesmi ptice u kavezu ga je
dirnulo, ili je to možda bila ta opasna slatkoća majskog vazduha.
Najpre teško da je uopšte bio svestan da je zastao, zatim je bio pomalo svestan za-
što je zastao, zatim je pomislio da će nastaviti dalje, zatim je pomislio da neće, zatim
je pogledao u Ulicu Bare.
Baštovan je rekao: ‘Madmoazel, ovo je bez sumnje odlična saksija dana i noći.”
Ulica Bare je odmahnula glavom.
Baštovan se nasmešio. Ona očigledno nije želela dan i noć. Kupila je mnogo sak-
sija sa danom i noći na tom mestu, po dve ili tri svakog proleća, i nikad se nije cenj-
kala. Sta je, dakle, ona želela? Dan i noć je očigledno bio ispipavanje za važniju po-
godbu. Baštovan je protrljao ruke i zapiljio se ispred sebe.
„Ove lale su veličanstvene”, primetio je, „a ovi zumbuli…” Pao je u zanos na sam
pogled na mirisni gustiš.
„To”, promrmlja Ulica, pokazujući svojim sklopljenim suncobranom na raskošni
ražin žbun, ali kao za inat, glas joj je malo podrhtavao. Selbi je to primetio, sram ga
bilo što je slušao, i baštovan je to primetio i, zabivši nos u raže, nanjušio je pogodbu.
Ipak, da bismo bili pravedni prema njemu, nije dodao ni santim pravoj vrednosti bilj-
ke, jer, uostalom, Ulica je verovatno bila siromašna, a svako je mogao da vidi koliko
je dražesna.
„Pedeset franaka, madmoazel.”
Baštovanov ton beše ozbiljan. Ulica oseti da bi cenjkanje bilo uzaludno. Oboje su
na trenutak stajali u tišini. Baštovan nije preuveličao cenu - ražino drvo je bilo veli-
čanstveno i to je svako mogao da vidi.
„Uzeću dan i noć”, rekla je devojka, i izvukla dva franka iz iznošene tašne. Zatim
je pogledala nagore. Jedna suza se isprečila pogledu, odbijajući svetlost kao dijamant,
ali kako se otkotrljala u uglić pored nosa, zamenila ju je Selbijeva pojava, a kada je
potez maramicom obrisao prepadnute plave oči, Selbi je delovao veoma postiđeno.
Brzo je pogledao u nebo, naizgled razdiran žeđu za astronomskim istraživanjem, i
kako je nastavio svoje ispitivanje punih pet minuta, baštovan ga je pogledao i polica-
jac je došetao.
„Šta bih”, rekao je baštovan, „mogao za ponudim mesjeu?”
Selbi nikada nije shvatio zašto, ali iznenada je počeo da kupuje cveće. Baštovan
je bio naelektrisan. Nikad pre toga nije prodao toliko cveća, nikad po tako zadovolja-
vajućoj ceni, i nikad, nikad sa tako jednoglasnim slaganjem sa mušterijom. Ali nedo-
stajalo mu je cenjkanje, rasprava, pozivanje boga za svedoka. Prodaji je falio začin.
„Lale su veličanstvene!”
„Zaista jesu!” povika Selbi žarko.
„Ali avaj, skupe su.”
„Uzeću ih.”
„Dieu![148]” promrmlja baštovan, preznojavajući se, „još je luđi od većine En-
gleza.”
„Ovaj kaktus…”
„Je čaroban!”
„Avaj…”
„Pošaljite ga sa ostalim.”
Baštovan se pridrža za zid uz reku.
„Predivni ružin žbun”, počeo je malaksalo.
„To je prava lepota. Verujem da košta pedeset franaka…”
Zastao je, veoma crven u licu. Baštovan se naslađivao njegovom smetenošću. Za-
tim je iznenadno hladno vladanje sobom zauzelo mesto trenutne smetenosti i Selbi je
držao baštovana na oku i kinjio ga.
„Uzeću taj žbun. Zašto ga mlada dama nije kupila?”
„Madmoazel nije bogata.”
„Kako znate?”
„Dame[149], prodajem joj mnogo dana i noći, dan i noć nije skup.”
„Ovo je dan i noć koji je ona kupila?”
„Ovaj, mesje, plavo-zlatni.”
„Dakle, nameravate da joj ga pošaljete?”
„U podne, kad se zatvori tržnica.”
„Ponesite, onda, i ovaj ružin žbun sa njim, i’ - na ovom mestu je besno pogledao u
baštovana - ‘da se niste usudili da kažete ko ga šalje.” Baštovanove oči su bile kao
tacne, ali Selbi, mimo i pobednički, reče: ‘Pošaljite ostalo u Hotel Senat, Ulica Tu-
mon 7. Ostaviću uputstva kod recepcionara.”
On zatim s mnogo dostojanstva zakopča svoje rukavice i ponosno odšeta, ali kada
je bio dobrano iza ugla i skriven od baštovanovog pogleda, uverenje da je idiot vrati
mu se uz mahnito rumenilo. Deset minuta kasnije, sedeo je u svojoj sobi u Hotelu Se-
nat ponavljajući sa maloumnim smeškom: ‘Kakva sam ja budala, kakva budala!”
Sat kasnije se još nalazio u istoj stolici, u istom položaju, još uvek u šeširu i ruka-
vicama, sa štapom u ruci, ali je bio tih, očigledno izgubljen u posmatranju prstiju svo-
jih čizama, a osmeh je bio manje slabouman i čak i pomalo retrospektivan.
III
Oko pet sati tog popodneva, ženica tužnih očiju koja je bila na mestu recepcionara u
Hotelu Senat podiže ruke u zaprepašćenju kada je videla čitav vagon cvetnih žbunova
kako se zaustavlja ispred ulaza. Pozvala je Žozefa, neobuzdanog momka koji je, dok je
izračunavao vrednost cveća u petits verres [150], snuždeno odrekao da ima bilo ka-
kva saznanja o njegovom odredištu.
„lovons”, rekla je mala recepcionerka, „cherchons la femme!”[151]
„Vas?” predloži on.
Ženica je jedan trenutak setno stajala, a zatim uzdahnu. Žozef je pogladio svoj nos,
koji se u drečavosti mogao takmičiti sa bilo kojim cvetnim aranžmanom.
Zatim je ušao baštovan, sa šeširom u ruci, a nekoliko minuta kasnije Selbi je sta-
jao nasred svoje sobe, bez kaputa, sa podvrnutim rukavima od košulje. Odaja je prvo-
bitno sadržala, pored nameštaja, oko dve kvadratne stope prostora za hodanje, a on je
sada bio zauzet kaktusom. Krevet je stenjao pod gajbicama dana i noći, ljiljana i sun-
čanice, divan je bio prekriven zumbulima i lalama, a umivaonik je podupirao jednu
vrstu mladog drveta za koje je Selbiju garantovano da će danas-sutra procvetati.
Kliford je ušao malo kasnije, pao preko kutije španske grahorice, malo psovao,
izvinio se, a zatim, kad mu je pred očima pukla cvetna fete[152] u punom sjaju, zapre-
pašćeno sedeo nad geranijumom. Geranijum je bio u užasnom stanju, ali je Selbi re-
kao: ‘Nema veze”, i buljio u kaktus.
„Da li nameravaš da prirediš bal?” pitao je Kliford.
„N—ne… Mnogo volim cveće”, reče Selbi, ali je toj izjavi nedostajalo entuzija-
zma.
„Izgleda da je tako.” Zatim, posle ćutanja: „To je dobar kaktus.”
Selbi je posmatrao kaktus, dodirnuo ga sa aurom poznavaoca, i ubo palac.
Kliford je svojim štapom ćuškao dan i noć. Zatim je Žozef ušao sa računom, gla-
sno objavljujući ukupan iznos, delimično da bi ostavio utisak na Kliforda, a delimično
da bi zastrašio Selbija da ispovrne pourboire [153] koju bi on, ako tako odluči, pode-
lio sa baštovanom. Kliford je pokušavao da se pravi da nije čuo, dok je Selbi plaćao
račun i danak bez reči. Zatim se lenjo vratio u sobu pokušavajući da glumi ravnodu-
šnost, što je potpuno propalo kada je pocepao pantalone na kaktus.
Kliford je izneo neku banalnu opasku, upalio cigaretu i pogledao kroz prozor, da
bi Selbiju pružio šansu. Selbi je pokušao da je iskoristi, ali se, stigavši najdalje do -
‘Da, najzad je došlo proleće”, potpuno blokirao. Pogledao je u Klifordov potiljak.
Bio je veoma izražajan. Činilo se da te malene načuljene uši bride od potisnute rado-
sti. Načinio je očajnički pokušaj da savlada situaciju i skočio da dohvati neke ruske
cigarete da bi podstakao razgovor, ali ga je osujetio kaktus, čija je žrtva ponovo po-
stao. Ovo je bila poslednja kap.
„Prokleti kaktus.” Selbi ovu primedbu izreče protiv svoje volje - uprkos svom in-
stinktu samoodržanja - ali trnje kaktusa je bilo dugo i oštro, a od ponovljenih uboda je
njegov prigušeni bes utekao. Sada je bilo prekasno; učinjeno je, i Kliford se vrteo na-
okolo.
„Gledaj, Selbi, zašto si, dođavola, kupio to cveće?”
„Volim ga”, reče Selbi.
„Šta nameravaš da radiš s njim? Ne možeš da spavaš ovde.”
„Mogao bih, ako bi mi pomogao da sklonim dan i noć sa kreveta.”
„Gde da ga staviš?”
„Zar ne bih mogao da ga dam recepcionerki?”
Čim je to rekao, zažalio je. Šta će, za ime boga, Kliford misliti o njemu! Čuo je iz-
nos sa računa. Da li će pomisliti da je ovu raskoš kupio kao znak stidljivog priznanja
recepcionerki? I da li će Latinska četvrt to pretresati na sebi svojstven, svirep način?
Strahovao je od podsmeha, a znao je Klifordovu reputaciju.
Tada neko pokuca.
Selbi pogleda Kliforda sa izrazom lovine koji dimu srce tog mladića. Bilo je to
priznanje, a u isto vreme i pokorna molba. Kliford skoči, provuče se kroz cvetni lavi-
rint i, gvireći kroz pukotinu na vratima, reče: ‘Koje to, dođavola?”
Umilan doček je urođen ovoj četvrti.
„Eliot je”, rekao je, osvrnuvši se, „i Rouden, i njihovi buldozi.” Zatim im se obra-
ti kroz pukotinu.
„Sedite na stepenice, Selbi i ja odmah izlazimo.”
Diskrecija je vrlina. Latinska četvrt poseduje malo njih, a diskrecija je retko na
tom spisku. Oni sedoše i počeše da zvižduću.
Uskoro Rouden povika: ‘Namirisao sam cveće. Oni se unutra goste!”
„Trebalo bi da bolje poznaješ Selbija”, progunđa Kliford iza vrata, dok je ovaj
žurno presvlačio poderane pantalone.
„Znamo mi Selbija”, naglasio je Eliot., «
„Da”, reče Rouden, „on priređuje prijeme sa cvetnim dekoracijama i poziva Kli-
forda, dok mi sedimo na stepenicama.”
„Da, dok se mladost i lepota četvrti zabavlja”, dodade Rouden; zatim, sa iznenad-
nom strepnjom: ‘Da li je Odet tu?”
„Slušaj „vamo”, zahtevao je Eliot, „da li je Kolet tu?”
On zatim povisi glas do plačnog jauka: ‘Da li si tamo, Kolet, dok se ja ubijam od
čekanja na ovom podu?”
„Kliford je spreman na sve”, rekao je Rouden, „mrzovoljan je otkad ga muči Ulica
Bare.”
Eliot povisi glas: ‘Hej, momci, videli smo kako neko cveće unose u kuću Ulice
Bare u podne.”
„Bukete i ruže”, precizirao je Rouden.
„Verovatno za nju”, dodade Eliot, mazeći svog buldoga.
Kliford se okrenu ka Selbiju sa iznenadnom sumnjom. Ovaj je pevušio neku melo-
diju, uzeo jedan par rukavica i, izabravši desetak cigareta, stavio ih u kutiju. Zatim je
prilazeći kaktusu namerno otkinuo cvet, zadenuo ga u rever i, pokupivši šešir i štap,
nasmešio se Klifordu koji se na to silno zabrinuo.
IV
U ponedeljak ujutru kod Žulijana, studenti su se svađali oko mesta; studenti koji su od
ranije polagali pravo na mesto terali su druge koji su se otkako su se vrata otvorila za-
brinuto gurili na priželjkivanim tabureima, nadajući se da će ih prisvojiti na prozivci;
studenti su se prepirali oko paleta, četki, fascikli, ili parali vazduh zahtevima za Sise-
rijem i hlebom. Taj prvi, prljavi bivši model koji je u nekim srećnijim vremenima po-
zirao kao Juda, sada je delio bajati hleb za jedan su[154] i zarađivao dovoljno da ima
cigarete za sebe. Mesje Žulijan je ušetao, očinski se nasmešio i izašao. Njegov nesta-
nak je pratilo priviđenje činovnika, jednog lukavog stvorenja koje je išlo tamo-amo
kroz rulju koja se borila, u potrazi za plenom.
Tri čoveka koja nisu platila naknadu uhvaćena su i pozvana na sud. Četvrtom su
ušli u trag, pratili ga, opkolili, presekli mu povlačenje prema vratima i najzad ga
uhvatili iza peći. Otprilike u to vreme, pošto je prevrat postao žestok, začuli su se ur-
lici: ‘Žile!”
Došao je Žil, presudio u dve svađe uz tužni pogled, pomiren sa sudbinom, u svo-
jim smeđim očima, rukovao se sa svima i iščezao u gunguli, ostavljajući za sobom at-
mosferu mira i dobronamernosti. Vukovi sedoše s ovčicama, masjei zauzeše najbolja
mesta za sebe i svoje prijatelje i, uspevši se na postolja za modele, započeše proziv-
ku.
Pronese se glasina: ‘Ove nedelje počinju od K.”
Tako je i bilo.
„Klison!”
Klison jurnu poput munje i zabeleži svoje ime na podu ispred jednog od sedišta u
prvim redovima.
„Karon!”
Karon polete da osigura sebi mesto. Bam! Ode štafelaj. „Nom de Dieu!” [155] na
francuskom - ‘Gde si pošao, dođavola!” na engleskom. Tras! Pade kutija za boje, sa
sve četkama i svim ostalim. „Dieu de Dieu de [156]..” Pljas! Udarac, iznenadni na-
pad, hvatanje u koštac i gušanje, i glas masjea, strog i prekoran:
„Košon!”
Prozivka se nastavi.
„Kliford!”
Masje zastade i podiže pogled, sa jednim prstom među listovima spiska.
„Kliford!”
Kliforda nije bilo. On se nalazio oko tri milje dalje vazdušnom linijom i svakog
trena se razdaljina povećavala. Nije da je on brzo hodao - naprotiv, šećkao se onim
laganim hodom koji mu je bio svojstven. Eliot je bio pored njega, dva buldoga su po-
krivala pozadinu. Eliot je čitao Žila Blasa[157] iz kog je, izgleda, uspevao da izvuče
užitak, ali je smatrajući neobuzdano veselje neprikladnim stanju Klifordovog uma,
svoje uživanje sveo na niz diskretnih osmeha. Ovaj drugi, mrzovoljno svestan toga,
nije rekao ništa, ali se, pošto ih je odveo do Luskemburških bašti, smestio na klupu do
severne terase i s negodovanjem ispitivao predeo. Eliot je, prema pravilima Luksem-
burga, vezao oba psa, a zatim, bacivši ispitivački pogled na svog prijatelja, nastavio
sa Žilom Blasom i diskretnim osmehivanjem.
Danje bio savršen. Sunce je stajalo nad Notr Damom, zasipajući grad sjajem. Ne-
žno lišće kestena je bacalo senku preko terase i šaralo staze i putiće razgranatim sple-
tom linija tako plavim da je Kliford i ovde mogao pronaći podsticaj za svoje burne
‘impresije’ da je samo pogledao; no, kao i obično u ovom razdoblju njegove karijere,
njegove misli su se bavile svime osim njegovom profesijom. Okolo-naokolo, vrapci
su se prepirali i brbljali svoje ljubavne pesmice, veliki rozikasti golubovi su plovili s
drveta na drvo, mušice su se vrtele u zracima sunca, a cveće je odisalo hiljadama mi-
risa koji su u Klifordu izazivali čežnjivu setu. Pod tim uticajem je progovorio.
„Eliote, ti si pravi prijatelj…”
„Muka mi je od tebe”, odgovori ovaj, sklapajući novine. ‘Tačno je kako sam i mi-
slio - opet trčiš za nekom novom suknjom. I”, nastavi gnevno, „ako zbog ovoga nisam
otišao kod Žulijana - da bi mi prosipao savršenstva neke male idiotkinje…”
„Ne idiotkinje”, blago je protestovao Kliford.
„Čoveče”, povika Eliot, „zar se stvarno usuđuješ da mi kažeš da si se opet zalju-
bio?”
„Opet?”
„Da, opet i opet i opet i… Boga mu, stvarno jesi?”
„Ovo je ozbiljno”, tužno primeti Kliford.
Za trenutak bi Eliot digao ruku na njega, zatim se nasmeja iz čiste bespomoćnosti.
‘Oh, hajde, hajde, da vidimo, tu je Klemens i Mari Telek i Koset i Fifina, Kolet, Mari
Verdije…”
„Koje su sve dražesne, veoma dražesne, ali nikad nisam ozbiljno…”
„Smiluj mi se, Mojsije!” reče Eliot ozbiljno, „baš svaka od tih nabrojanih ti je za-
sebno i po redu razdirala srce patnjom i zbog toga sam na isti ovaj način gubio svoje
mesto kod Žulijana; baš svaka od njih, zasebno i po redu. Poričeš li?”
„To što govoriš možda jeste zasnovano na činjenicama - na neki način - ali moraš
priznati da sam svakoj bio odan…”
„Dok se ne pojavi sledeća.”
„Ali ovo… Ovo je stvarno sasvim različito. Veruj mi, Eliote, potpuno sam skr-
han.”
Zatim je, pošto ništa drugo nije mogao da učini, Eliot škrgutao zubima i slušao.
„U pitanju je… U pitanju je Ulica Bare.”
„Pa”, primeti Eliot s nipodaštavanjem, „ako se prenemažeš oko te devojke - de-
vojke koja je i tebi i meni dala svaki mogući razlog da poželimo da se zemlja otvori i
proguta nas - pa, samo napred!”
„Pa i hoću - baš me briga; plašljivost je nestala…”
„Da, tvoja urođena plašljivost.”
„Očajan sam, Eliote. Da li sam zaljubljen? Nikad, nikad se nisam osećao ovako
prokleto bedno. Ne mogu da spavam; stvarno, nisam sposoban ni da jedem kako tre-
ba.”
„Isti simptomi primećeni u slučaju Kolet.”
„Saslušaj, hoćeš li?”
„Sačekaj trenutak, ostatak znam napamet. Čekaj da te nešto pitam. Da li si uveren
da je Ulica Bare valjana devojka?”
„Da”, reče Kliford, crveneći.
„Da li je voliš - ne onako kao što oblećeš oko svake lepuškaste ništavnosti - mi-
slim, da li je stvarno voliš?”
„Da”, nepopustljivo reče ovaj, „ja bih…”
„Sačekaj trenutak, da li bi se oženio njom?”
Kliford pocrvene kao paprika. ‘Da”, promumlao je.
„Lepe vesti za tvoju porodicu”, zareža Eliot, potiskujući bes. ‘’Dragi oče, upravo
sam se oženio dražesnom grisetom[158] koju ćete, siguran sam, dočekati raširenih
ruku, zajedno sa njenom majkom, najcenjenijom i najčistijom praljom.” Bože blagi!
Ovaj put je izgleda otišlo dalje nego ranije. Zahvali se svojoj srećnoj zvezdi, mladiću,
što sam ja dovoljno uravnotežen za obojicu. Ipak, u ovom slučaju se ne plašim. Ulica
Bare je zaustavila tvoje težnje na nesumnjivo konačan način.”
„Ulica Bare”, započe Kliford uspravljajući se, ali iznenada zastade, jer tamo gde
je prošarana svetlost sjajila zlatnim pegama, duž suncem istačkane staze, sitnim kora-
cima je išla Ulica Bare. Njena haljina beše besprekorna, a njen veliki slamnati šešir,
malo nakrenut nad belim čelom, bacao je senku na njene oči.
Eliot ustade i nakloni se. Kliford skinu šešir pokretom tako žalosnim, tako dopa-
dljivim, tako krajnje pokornim, da se Ulica Bare nasmešila.
Taj osmeh je bio predivan i kada se Kliford, od potpune zadivljenosti nesposoban
da se zadrži na nogama, pomalo zateturao, ona se ponovo osmehnu i protiv svoje vo-
lje. Nekoliko trenutaka kasnije, zauzela je jednu stolicu na terasi i, izvukavši knjigu iz
svoje fascikle sa notama, okretala stranice, pronašla gde je stala, a zatim je, spustivši
je na krilo otvorenu sa stranicama okrenutim nadole, malo uzdisala, malo se osmehi-
vala i posmatrala grad. Potpuno je zaboravila na Fokshola Kliforda.
Posle nekog vremena ponovo uze knjigu, ali umesto da čita poče da namešta jednu
od ruža iz svog buketića na haljini. Ruža je bila velika i crvena. Sijala je kao plamen,
tamo na njenom srcu, i kao plamen joj je grejala srce, ustreptalo pod svilenkastim lati-
cama. Ulica Bare ponovo uzdahnu. Bila je vrlo srećna. Nebo je bilo tako plavo, va-
zduh tako blag i mirisan, sunce tako umilno, a njeno srce je pevušilo u grudima, peva-
lo ruži na prsima. Ovo je ono pevalo: ‘Iz meteža prolaznika, iz jučerašnjeg sveta, od
miliona prolaznih susreta, jedan je skrenuo prema meni.”
Tako je njeno srce pevušilo pod ružom na njenim grudima. Zatim dva velika golu-
ba mišje boje naiđoše zviždućući i sleteše na terasu, gde su klimali glavama i šepurili
se i skakutali i okretali se, sve dok se Ulica Bare nije nasmejala od zadovoljstva i,
podigavši pogled, opazila Kliforda ispred sebe. Šešir mu je bio u ruci, a po licu mu se
preplitao niz molećivih osmeha koji bi raskravili i srce bengalskog tigra.
Na trenutak se Ulica Bare namršti, zatim ljubopitljivo pogleda u Kliforda, a zatim,
kada je primetila sličnost između njegovih naklona i skakutavih golubova, usne joj se
protiv njene volje razdvojiše u najčarobniji smešak. Da li je to bila Ulica Bare? Tako
izmenjena, tako izmenjena da ni samu sebe nije prepoznavala, ali, oh! Ta pesma u nje-
nom srcu koja je gušila sve ostalo, koja je treperila na njenim usnama, boreći se da se
otrgne, koja je prelazila u smejanje bez razloga - golubovima koji se šepure - i g. Kli-
fordu.
„A vi mislite, zbog toga što uzvraćam pozdrave studentima u Četvrti, da će svaki
od vas biti primljen kao prijatelj? Ne poznajem vas, mesje, ali taština je muškarcima
drugo ime. Budite zadovoljni, mesje Taštino, biću pedantna - oh, napedantnija u uzvra-
ćanju vašeg pozdrava.”
„Ali ja vas molim - preklinjem vas da mi dozvolite da vam iskažem to poštovanje
koje toliko dugo…”
„0h, bože! Briga mene za poštovanje.”
„Dozvolite mi barem da s vremena na vreme govorim sa vama - ponekad - samo
ponekad.”
„A ako dozvolim vama, zašto ne i drugima?”
„Uopšte ne… Biću sama diskrecija.”
„Diskrecija… Zbog čega?”
Oči su joj bile sasvim bistre, i Kliford na trenutak ustuknu, ali samo na trenutak.
Zatim ga je zgrabio đavo nepromišljenosti, i on je seo i stavio na raspolaganje sebe,
svoju dušu i telo, i sav svoj imetak. I sve vreme je znao da je budala i da ta zaluđenost
nije ljubav, i da ga svaka izgovorena reč vezuje čašću, iz čega nema izlaza. I sve vre-
me se Eliot mrštio na trg s fontanom i grubo obuzdavao oba buldoga u njihovoj želji
da jurnu Klifordu u pomoć - jer čak su i oni osećali da nešto nije u redu, pošto je Eliot
u sebi besneo i režao kletve.
Kada je Kliford završio, završio je u vatri uzbuđenja, ali je na odgovor Ulice Bare
dugo čekao i njegov se žar ohladio dok je situacija polako dobijala svoje prave di-
menzije. Zatim je počelo da se promalja kajanje, ali on ga je potisnuo, i uveravanja su
ponovo pokuljala. Na prvu reč ga je Ulica Bare zaustavila.
„Zahvaljujem vam se”, reče ona, veoma ozbiljnim tonom. ‘Niko mi dosad nije po-
nudio brak.” Okrenula se i pogledala grad. Posle nekog vremena je ponovo progovori-
la. ‘Nudite mi mnogo. Sama sam, nemam ništa, ja sam ništa.” Ponovo se okrenula i po-
gledala Pariz, blistav, svetao, na suncu savršenog dana. On je pratio njen pogled.
„Oh”, promrmljala je, „teško je… Tesko je stalno raditi… Uvek sam, nikad s pri-
jateljem koji ti služi na čast, a ljubav koja se nudi znači ulice, bulevar… kada je strast
ugasla. Ja to znam… Mi to znamo… Mi - oni drugi koji nemaju ništa… nemaju nikoga,
i koji dajemo sebe, bezuslovno… kada volimo… Da, bezuslovno… srcem i dušom,
znajući kraj.”
Dotakla je ružu na svojim grudima. Na trenutak se činilo da je zaboravila na njega,
a zatim tiho reče: ‘Hvala vam, veoma sam vam zahvalna.” Otvorila je knjigu i, otki-
nuvši jednu laticu sa ruže, ispustila je između listova. Zatim je, podižući pogled, nežno
rekla: ‘Ne mogu da prihvatim.”
Klifordu je bio potreban ceo mesec da se sasvim oporavi, iako ga je na kraju prve ne-
delje Eliot, koji je bio stručnjak, proglasio za rekonvalescenta, a njegovom ozdravlje-
nju je pomagala srdačnost sa kojom je Ulica Bare prihvatala njegove ozbiljne pozdra-
ve. Četrdeset puta dnevno je blagosiljao Ulicu Bare zbog njenog odbijanja i zahvalji-
vao se svojoj srećnoj zvezdi, a u isto vreme je - oh, kako je čudno srce naše! - patio
zbog izjalovljenih nada.
Eliot je bio iznerviran, delom Klifordovom povučenošću, delom neobjašnjivim
kravljenjem hladnoće Ulice Bare. Pri njihovim čestim susretima, kada bi se ona, cup-
kajući Senskom ulicom sa fasciklom sa notama i velikim slamnatim šeširom, mimoišla
sa Klifordom i njegovim drugarima koji su držali kurs prema istoku do kafea Vaše, i
na uljudno skidanje šešira družine pocrvenela i osmehnula se Klifordu, budile su se
Eliotove uspavane sumnje. Ali nikada nije ništa saznao i na kraju je od toga odustao
kao od nečega što je izvan njegove moći shvatanja, prosto okarakterisavši Kliforda
kao idiota, a zadržavši svoje mišljenje o Ulici Bare. A u isto vreme je Selbi bio ljubo-
moran. U početku je odbijao da to sebi prizna, i nije otišao u atelje već je proveo dan
na selu, ali šuma i polja su, naravno, samo pogoršali njegov slučaj; i potoci su čavr-
ljali o Ulici Bare, a kosači koji su se dozivali preko livade završavali su drhtavo
‘Ulica Ba-re-ee!” Posle tog dana na selu, bio je ljut nedelju dana, i mrzovoljno je ra-
dio kod Žulijana, sve vreme mučen željom da sazna gde je Kliford i šta on radi. Ovo
je kulminiralo u nedelju, u hirovitoj skitnji koja se završila na tržnici cveća na Me-
njačkom mostu[159], ponovo počela, sumorno se produžila do mrtvačnice, i ponovo
se završila na mermernom mostu. To neće biti dovoljno, osetio je Selbi, pa je otišao
da vidi Kliforda koji se u svojoj bašti oporavljao pomoću burbona sa ledom, šećerom
i svežim listićima nane.
Seli su zajedno i razgovarali o moralnim načelima i sreći, i obojica su mislili da
je onaj drugi veoma zabavan, jedino što Selbi nije uspeo da ispita Kliforda, na njego-
vo iskreno zadovoljstvo. No burbon je sipao melem na žaoku ljubomore i nakapao
nadu na ono što je pokvareno, i kada je Selbi rekao da mora da ide, Kliford je takođe
pošao, a kada je Selbi, da ne bi bio nadmašen, insistirao da otprati Kliforda do vrata,
Kliford je odlučio da Selbiju pravi društvo do pola puta, a zatim su, shvativši da im je
teško da se rastanu, odlučili da zajedno večeraju i ‘prozuje’. Prozujati, glagol koji se
odnosio na Klifordova noćna šunjanja, objašnjavao je, možda sasvim zadovoljavaju-
će, predloženu zabavu. Naručili su večeru kod Minjona i dok je Selbi ispitivao glav-
nog kuvara, Kliford je očinskim pogledom gledao podrumara. Večera je bila uspešna,
ili bar onakva kakva se obično nazivala uspešnom. Kako se bližio dezert, Selbi je čuo
kako neko iz velike daljine govori: ‘Klinac Selbi, pijan ko majka.”
Grupa ljudi je prošla blizu njih; činilo mu se da se mnogo rukovao i smejao, i da
su svi bili veoma duhoviti. Preko puta je bio Kliford, zaklinjući se na večno poverenje
u svog ortaka Selbija, a činilo se da su tu i drugi - ili su sedeli pored njega ili nepre-
stano prolazili, šušteći suknjama po uglačanom podu. Miris ruža, šuštanje lepeza, do-
dir oblih ruku i smeh, postajali su sve maglovitiji i maglovitiji. Delovalo je da je soba
obavijena izmaglicom. Zatim, u trenutku su svi predmeti bili bolno jasni, samo su
oblici i lica bili iskrivljeni, a glasovi prodorni. Uspravio se, smiren, dostojanstven, na
trenutak gospodareći sobom, ali veoma pijan. Znao je da je pijan, i tako se štitio i bio
spreman, bio tako revnosno podozriv prema sebi samom, kao što bi bio prema lopovu
pored sebe. Njegovo vladanje sobom omogućilo je Klifordu da bezbedno drži glavu
pod mlazom vode i krene na ulicu u prilično lošem stanju, a da uopšte ne posumnja da
mu je pratilac pijan. Neko vreme je uspevao da vlada sobom. Lice mu je bilo samo
trunčicu bleđe, trunčicu stegnutije nego inače; govor mu je bio samo malo sporiji i usi-
ljeniji. Bila je ponoć kada je Kliforda ostavio da mimo drema u nečijoj naslonjači,
dok mu je dugačka antilopska rukavica visila sa ruke, a ešarpa od perja bila obavijena
oko vrata da mu štiti grlo od promaje. Prošao je kroz predsoblje i sišao niz stepenice,
i našao se na trotoaru u četvrti koju nije poznavao. Mehanički je pogledao ime ulice.
Ime mu nije bilo poznato. Okrenuo se i držao pravac prema nekim svetlima koja su
bila zgomilana na kraju ulice. Ispostavilo se da su ona dalje nego što je očekivao i po-
sle duge potrage je došao do zaključka da su mu oči na misteriozan način uklonjene sa
svog uobičajenog mesta i premeštene sa obe strane glave, kao kod ptica. Rastuživalo
ga je da razmišlja o neprilikama kojima bi ova tansformacija mogla postati uzrok i po-
kušao je da izdigne glavu, kao kokoška, da bi proverio pokretljivost svog vrata. Zatim
ga je obuzelo neizmerno očajanje - suze su se skupljale u suznim kanalićima, srce mu
se topilo, i on se sudari s drvetom. Taj šok ga je naterao da shvati; prigušio je silovita
osećanja u grudima, podigao svoj šešir i nastavio mnogo žustrije. Usta su mu bila bela
i stisnuta, zubi čvrsto stegnuti. Prilično dobro je držao pravac i samo pomalo krivu-
dao, i, posle očigledno beskrajnog vremena, on shvati da prolazi pored niza fijakera.
Blistave svetiljke, crvene, žute i zelene, nervirale su ga, i osetio je da bi moglo da
bude ugodno ako bi ih porazbijao svojim štapom, ali je, savladavši ovaj nagon, pro-
šao. Kasnije mu je sinulo da se ne bi toliko zamarao ako uzme fijaker i počeo je da se
vraća sa tom namerom, ali se činilo da su fijakeri već tako daleko, a fenjeri tako svetli
i zbunjujući, da je odustao i, sabravši se, pogledao oko sebe.
Senka, masa, ogromna, neodređena, uzdigla se s njegove desne strane. Prepoznao
je Trijumfalnu kapiju i ozbiljno joj pripretio štapom. Njena veličina ga je nervirala.
Mislio je da je prevelika. Zatim je začuo kako nešto zvečeći pada na pločnik i pomi-
slio da je to verovatno njegov štap, ali nije mnogo mario. Kada je savladao sebe i po-
vratio kontrolu nad desnom nogom koja je pokazivala simptome neposlušnosti, zate-
kao se kako prelazi preko Trga Konkord, tempom koji je pretio da će stići do crkve
Madlen. Ovo neće valjati. Oštro se okrenuo nadesno i, prešavši most, kasom prošao
Palatu Burbona i zaokrenuo na Bulevar Sen Žermen. Dosta dobro je napredovao, iako
je veličinu Kancelarije za poslove rata doživeo kao ličnu uvredu i nedostajao mu je
štap, pošto bi bilo ugodno prevlačiti ga preko ograda od gvozdenih šipki pored kojih
je prolazio. Palo mu je na pamet, međutim, da ga zameni šeširom, ali kada ga je pro-
našao, shvatio je da je zaboravio zbog čega mu je bio potreban i ponovo ga dostojan-
stveno stavio na glavu. Zatim je bio primoran da se bori sa snažnom potrebom da sed-
ne i zaplače. To je trajalo sve dok nije došao do Renske ulice, a tamo ga je obuzelo
proučavanje zmaja na balkonu iznad Zmajevog sokaka, i prođe neko vreme pre nego
što se kroz maglu prisetio da tamo nema šta da traži i ponovo krenuo u pohod. To je
sporo išlo. Potrebu da sedne i zaplače zamenila je žudnja za samoćom i dubokim raz-
mišljanjem. Tada je njegova desna noga otkazala poslušnost i napala levu, opkolila je,
i dovela ga pred drvenu tablu koja mu je, kako se činilo, preprečila put. Pokušao je da
je zaobiđe, ali je ulica bila zatvorena. Pokušao je da je odgura, i shvatio da ne može.
Zatim je primetio crveni fenjer kako stoji na ograđenoj gomili kaldrme. Pa ovo je div-
no. Kako može da stigne kući ako je bulevar zatvoren? Ali on nije bio na bulevaru.
Njegova izdajnička desna noga ga je prevarila i povela zaobilaznim putem, budući da
je bulevar sa svojim beskrajnim nizom svetiljki bio iza njega - a ovde, kakva je ovo
uska ruševna ulica sa gomilama zemlje i maltera i hrpama kamenja? Pogledao je nago-
re. Na prepreci je napadnim crnim slovima bilo ispisano
ULICA BARE.
Seo je. Dva policajca koja je poznavao došli su i preporučili mu da ustane, ali on
je taj predlog pobijao sa tačke gledišta ličnog ukusa i oni prođoše, smejući se. Jer, on
je tada bio obuzet jednim problemom. To je bilo - kako da vidi Ulicu Bare. Bila je ne-
gde u toj velikoj kući sa gvozdenim balkonima, a vrata su bila zaključana, ali šta s
tim? Sinulo mu je da bi mogao da viče dok ona ne izađe. Ovu ideju je zamenila druga,
podjednako razumna - da udara na vrata dok ona ne izađe; no, naposletku odbacivši
obe ove ideje kao previše neizvesne, odluči da se popne na balkon i da se, pošto
otvori prozor, ljubazno raspita za Ulicu Bare. Koliko je mogao da vidi, na kući je
samo jedan prozor bio osvetljen. Taj je bio na drugom spratu i prema njemu je upravio
pogled. Zatim je, uspevši se na drvenu prepreku i uzveravši se preko gomila kamenja,
došao do trotoara i na fasadi potražio mesto na koje bi mogao da stavi nogu. Delovalo
je nemoguće. No obuzela ga je iznenadna pomama, šlepa, pijana upornost, i krv mu je
jurnula u glavu, preskačući, udarajući u njegovim ušima kao potmula grmljavina okea-
na. On stegnu zube i, skočivši na prozorsku dasku, povuče se nagore i uhvati se za
gvozdene šipke. Razum se pomračio; u njegovom mozgu su se komešali zvuci mnogih
glasova, srce mu je poskakivalo i udaralo divljim bubnjanjem, i on je, hvatajući se za
ispupčene ivice i vence, napredovao uz fasadu, čvrsto se držao za cevi i roletne, i po-
vlačio se nagore, na balkon ispred osvetljenog prozora. Šešir mu je spao i otkotrljao
se niz prozorsko okno. Na trenutak se bez daha naslonio uz ogradu - tada se prozor iz-
nutra polagano otvori.
Neko vreme su zurili jedno u drugo. Tada devojka načini dva nesigurna koraka
prema unutrašnjosti sobe. Video joj je lice - sada potpuno grimizno - video je kako
tone u stolicu pored stola sa upaljenom lampom i bez reči ju je pratio u sobu, zatvo-
rivši velika prozorska okna koja su služila kao vrata za balkon. Zatim se pogledaše u
tišini.
Soba je bila mala i bela; sve je u njoj bilo belo - zavese na krevetu, mali umivao-
nik u uglu, goli zidovi, lampa od predana i - njegovo lice - znao je to; no lice i vrat
Ulice su bujali bojom ružinog drveta u cvatu tamo na ognjištu pored nje. Nije mu pa-
dalo na pamet da progovori. Ona to izgleda nije ni očekivala. Um mu se borio sa uti-
scima o sobi. Belina, krajnja čistota svega, obuzimala ga je - počinjala je da ga muči.
Kad su mu se oči navikle na svetlost, drugi predmeti se pojaviše iz okruženja i zauze-
še svoja mesta u krugu svetlosti lampe. Bili su tu klavir i kanta za ugalj i mala gvozde-
na škrinja i kada. Zatim je tu bio red drvenih kukica na vratima, sa belom satenskom
zavesom koja je prekrivala odeću ispod. Na krevetu su ležali suncobran i veliki slam-
nati šešir, a na stolu fascikla sa notama, rastvorena, mastionica i listovi išpartanog pa-
pira. Iza njega je stajao orman sa ogledalom, ali tada nekako nije želeo da pogleda
sopstveno lice. Otrežnjavao se.
Devojka je sedela, gledajući ga bez reči. Njeno je lice bilo bez izraza, a ipak su
usne povremeno skoro neprimetno treperile. Njene oči, tako predivno plave na dnev-
nom svetlu, delovale su tamno i meko kao somot, a boja njenog vrata je tamnela i sve-
tlela sa svakim uzdahom. Delovala je sitnije i mršavije nego kada ju je video na ulici i
sada je u oblosti njenih obraza bilo nečega skoro detinjeg. Kada se konačno okrenuo i
uhvatio svoj odraz u ogledalu iza sebe, doživeo je udarac kao da je video neku sramnu
stvar, i njegov pomućeni um i njegove pomućene misli se razbistriše. Na trenutak su
im se oči susrele, a onda je pogledom potražio pod, usne su mu se stisnule, a borba u
njemu mu pognu glavu i zateže svaki nerv do pucanja. I sada je gotovo, kako je govo-
rio glas u njemu. Slušao je, tupo zainteresovan, ali već znajući kraj - zaista, slabo je
mario - kraj je za njega uvek isti - sada je shvatao - uvek isti za njega, i slušao je, tupo
zainteresovan, glas koji se u njemu javljao. Posle nekog vremena se uspravio, i ona je
odmah ustala, sa jednom ručicom koja je počivala na stolu. Smesta je otvorio prozor,
pokupio svoj šešir, i ponovo ga zatvorio. Zatim je prišao ražinom žbunu i licem dota-
kao cvetove. Jedan je stajao u čaši vode na stolu i devojka ga mehanički izvuče, do-
dirnu ga usnama i položi na sto pored njega. Uzeo ga je bez reči i, prešavši preko
sobe, otvorio vrata. Silazak je bio mračan i tih, ali devojka podiže lampu i, kliznuvši
pored njega, iskrade se niz uglačane stepenice do hodnika. Zatim je, podigavši rezu,
otvorila gvozdena vrata.
Kroz njih je prošao držeći svoju ražu.
- KRAJ -
JESTE LI VIDELI ŽUTI ZNAK?
Dejan Ognjanović
Malo je pisaca u dosadašnjoj istoriji horor proze proizvelo veći odjek i uticaj sa ma-
njim opusom nego što je to učinio Robert Vilijam Čejmbers (Robert William Cham-
bers, 1865-1933). A situacija postaje još bizarnija ako taj doprinos sagledamo u kon-
tekstu celokupnog njegovog opusa.
Čejmbers je krenuo stazama umetnosti: školovao se na Akademiji lepih umetnosti
(Ecole des Beaux Arts) u Parizu sedam godina (1886-1893), a po povratku u rodni
Njujork počeo je da zarađuje kao ilustrator u popularnim magazinima Lajf (Life), Trut
(Truth) i Vog (Vogue). Njegov prvi, fragmentarni roman U Latinskoj četvrti (In the
Quarter, 1894) čine crtice iz boemskog života Pariza, ali tek mu je njegova druga
knjiga, zbirka priča Kralj u žutom (The King in Yellow, 1895), dobro primljena i kod
publike i kod kritike, ukazala da se od pisanja može živeti, i zahvaljujući njoj je likov-
nu umetnost zapostavio i posvetio se spisateljstvu.
Valja odmah reći da je Čejmbers mladalačke ideale, ako ih je imao, brzo zamenio
ciničnim pragmatizmom, pišući bez ikakve druge ambicije sem dobre zarade: nije krio
da ga više zanima sakupljanje antikvarnih predmeta i renoviranje porodične kuće u
Apalačkim planinama negoli književna reputacija. Objavio je osamdeset sedam knji-
ga, pretežno romana, u svoje vreme izuzetno popularnih. Bio je u vrhu čitanosti, ali je
samo sa dva naslova stekao status ‘bestslelera”, dosegavši magičnu cifru od 200.000
prodatih primeraka.
Iako je napisao nekoliko istorijskih romana, kao i detektivsko-avanturistčkih, sa
elementima fantastike, proslavio se pre svega popularnim romansama namenjenim ni-
skoobrazovanom ženskom čitateljstvu (tzv. shopgirl romances), često serijalizovanim
u magazinima, u kojima je na sentimentalan, zaslađen, blagosenzacionalistički način
tretirao aktuelne teme i probleme kao što su razvod braka, nasledni alkoholizam u bo-
gatim slojevima, moralnost poziranja golih modela i si. Njegov stil pisanja je bio la-
gan, elegantan, dovitljiv, duhovit, lirski, ali često srceparajuć, površan i lišen pravog
osećanja. Problematični sastojci njegovih dela bili su sentimentalizam, rasizam i reak-
cionarnost (‘žuta napast”, „boljševici’ i ‘crveni”, „anarhisti’) i obavezna usiljena ro-
mansa. Zbog svega navedenog, u jednom pismu je veliki američki pisac horora Hau-
ard Filips Lavkraft za njega napisao: ‘Čejmbers je nalik Rupertu Hjuzu i nekolicini
drugih posrnulih titana - opremljen je pravom vrstom intelekta i obrazovanja, ali je u
potpunosti izgubio naviku da ih koristi.”[160]
Slavan i finansijski uspešan za života, Čejmbers je ubrzo posle smrti zaboravljen,
a masovno štampani trivijalni romani koji su mu doneli trenutnu popularnost prodavali
su se u bescenje, pa ih je danas gotovo nemoguće naći, pošto se odavno više ne pre-
štampavaju niti čitaju. Jedini njegov trajni legat, jedini razlog da se o njemu danas
uopšte govori i piše, predstavlja jedna jedina knjiga - ova koju sada, prvi put na srp-
skom jeziku, držite u rukama.
Bizarnostima tu nije kraj; jer, trajna vrednost ove zbirke počiva samo na njenoj pr-
voj polovini, koju čini pet fantastičnih pripovesti, dok preostalih pet, sa zgodama iz
pariškog boemskog života, mogu poslužiti samo kao kuriozitet i protivteža prvoj polo-
vini. Strogo gledano, čak ni tih pet priča nije ni približno podjednake vrednosti: Go-
spa od Isa je solidna priča fantastike, ali nema nikakve veze sa ostale četiri, dok je
među ovima Maska takođe krajnje labavo povezana sa ostale tri, pa se u krajnjem sal-
du slobodno može reći da se za Čejmbersa danas uopšte ne bi znalo da nije napisao
priče Žuti znak i Majstor za reputacije, a u znatno manjoj meri i U Zmajevom soka-
ku. Baš te tri priče jesu glavni razlog što istaknuti proučavalac horor proze E. F. Blaj-
ler tvrdi da je zbirka Kralj u žutom ‘jedna od najznačajnijih knjiga u književnosti nat-
prirodne strave”, odnosno ‘prvorazredno delo natprirodne proze prema bilo čijem
standardu’ [161], a ide čak i tako daleko da kaže: ‘Zaista, Kralj u žutom bi se mogao
izdvojiti kao najznačajnija knjiga američke natprirodne proze između Poa i modernih
pisaca.” [162] Dakle, autor osamdeset sedam knjiga, skoro potpuno bezvrednih, svoje
mesto u istoriji je zaslužio sa ukupno dve-tri priče ukupnog obima od jedva tridesetak
stranica. ‘Ironija je prisutna čak i u najvećim užasima”, pisao je H. F. Lavkraft, a u
užasno bizarnoj karijeri R. V. Čejmbersa ovaj podatak predstavlja ultimativnu ironiju.
U ovom pogovoru ćemo se pozabaviti isključivo kontekstom u kom se javila ova
zbirka, te značajem i uticajem koji su proizvele njene priče mračne fantastike i horora.
Kralj u žutom je izašao usred devedesetih godina 19. veka, u periodu poznatom
kao fin de siecle, dobu dekadencije, i u tom kontekstu pre svega valja posmatrati sim-
bolizam žute boje. Uostalom, taj period je poznat i kao ‘žute devedesete’. Žuta boja je
u to vreme, naročito u Engleskoj, bila povezana sa francuskim knjigama zabranjene,
lascivne i amoralne tematike koje su objavljivane sa takvim koricama. Temeljno glasi-
lo engleskih dekadenata i esteta bila je Žuta knjiga (The Yellow Book), magazin koji
je izlazio četiri puta godišnje u periodu 1894-1897, a izvesna neimenovana knjiga sa
žutim koricama direktno je povezana sa kvarenjem i propašću Dorijana Greja u Vajl-
dovom čuvenom romanu iz 1891. (u njemu se implicitno podrazumeva da je poročna
žuta knjiga zapravo notorni Nasuprot Ž. K. Uismansa). U to vreme, dakle, žute korice
su sugerisale problematičan, smeo, a možda i kvariteljski sadržaj. Bez obzira na to što
‘žute devedesete’ nisu imale značajnije ispoljavanje u američkoj književnosti, odjeci
evropskih dešavanja svakako su pomno praćeni i s druge strane Atlantika, tako da su
čitaoci bili svesni mode kojom se Čejmbers napajao još na njenom izvorištu, u Parizu.
Kralj u žutom svakako predstavlja svojevrstan američki odraz evropskog deka-
dentizma. Istina, njegov estetizam i dekadencija su, kao i svaki odjek, drugorazredni i
ublaženi - provokativni samo toliko da zagolicaju ali ne i da zaista uznemire. Drugim
recima, autor ovom zbirkom tematizuje motiv knjige toliko zločeste da donosi ne samo
moralno iskliznuće nego i gubljenje razuma i čitavog bića, a opet - svojom knjigom te-
ško da bi ikoga iskvario ili čak naveo na nepoželjne misli. U suštini, Čejmbers je bliži
pojedinim mračnijim aspektima klasičnog engleskog romantizma s početka veka negoli
njihovoj poznijoj, „dekadentnoj’ obradi kod Svinberna, Rosetija, Uismansa, Vajlda i
drugih, pa se utoliko možemo složiti sa Dejvidom Panterom, jednim od prodornijih iz-
učavalaca književnosti strave, kada kaže: ‘Dok se Po osvrtao na Kolridža i romanti-
čarsku „dugu noć duše”, Čejmbers je svoju inspiraciju našao u fatalnoj ambivalenciji
lepote koja je zaokupljala Kitsa i Šelija.”[163]
Fatalna ambivalencija lepote uistinu jeste jedan od centralnih motiva koji povezu-
je svih pet fantastičnih priča u Kralju u žutom, od neobičnog odnosa između slikara i
njegovog modela u Žutom znaku, preko života doslovno pretvorenog u mermer u Ma-
ski, fatalne zavodnice (i njenih prelepih, ubilačkih sokolova) u Gospi od Isa, perverti-
rane sakralne muzike u priči U Zmajevom sokaku, pa do prelepih skulptura na ulazu
Smrtonosne dvorane u Majstoru za reputacije. Lepota je uvek povezana sa potencija-
lom kvarenja, laži, obmane, gubljenja razuma - pa i smrti. Ipak, Čejmbers je bezbedno
udaljen od istinski provokativnih konotacija pervertiranih odnosa između Lepote i
Smrti kakvi su zaokupljali evropske dekadente iz ‘žutih devedesetih’.
Četiri priče koje povezuje fantomska knjiga Kralj u žutom efektno se bave proce-
sima uma na ivici sloma. U tome je naročito uspela najduža i najambicioznija - Maj-
stor za reputacije - koja iz prvog lica prikazuje izrazito nepouzdanog, odnosno - sve
očiglednije - poremećenog pripovedača i njegovu maniju veličine čija se ispoljavanja
odlikuju zaista vrhunskim primerima nadahnute groteske i crnog humora (što su kvali-
teti koji nedostaju ostalim pričama). Um u graničnoj situaciji, na razmeđi košmara i
neshvatljive realnosti, koncizno je seciran u najkraćoj, ali stoga kompaktnoj priči U
Zmajevom sokaku sa vrtoglavo deliričnom kulminacijom paklene poetičnosti. Žuti
znak je, u pogledu tematike uma na ivici sloma, nešto konvencionalnija priča, pošto
predstavlja obradu jednog od ustaljenih tropa gotske i horor književnosti - profetski
san, to jest oniričku najavu predstojećeg događaja koji se nikakvim naporima ne može
sprečiti.
Ono što ovu priču izdiže iz mora sličnih u ionako bogatoj tradiciji književne fanta-
stike jesu nadahnuti detalji vezani za opise Čuvara Žutog znaka koji, nalik džinovskom
grobljanskom crvu, nagoveštava raskid sa eteričnim gotskim fantomima i uvodi novo
doba naglašenijeg telesnog horora (engl. body horror), što je pristup koji su u pribli-
žno isto vreme u Engleskoj na velika vrata inaugurisali novela Artura Makena Veliki
bog Pan (Arthur Machen, The Great God Pan, 1894) i druge priče ovog pisca, kao i
roman H. Dž. Velsa Ostrvo doktora Moroa (H. G. Wells, The Island of Dr. Moreau,
1896), a vrlo brzo će im se pridružiti i M. R. Džejms (M. R. James) sa svojim veoma
opipljivim, dlakavim i sluzavim utvarama.
Međutim, najoriginalniji motiv u ovoj priči, a i u čitavoj zbirci, bez ikakve sumnje
predstavlja njen centralni koncept: fiktivna, a kvazirealna, knjiga koja čitaoca doslov-
no dovodi do propasti. Može se slobodno reći da ova ideja predstavlja zalog večite
popularnosti i uticaja, ono što je Čejmbers ostavio u amanet budućim piscima horora -
i ne samo piscima.
Kralj u žutom - izmišljena drama u dva čina u kojoj je pokvarenost podignuta do
nivoa visoke umetnosti.
Knjiga kao Zabranjeno voće.
Knjiga kao nosilac neslućenih zlogukih uticaja, toliko stravičnih da čitaocu oduzi-
maju razum i dušu.
Zločesta knjiga što vodi na staze prokletstva…
Danas je ovo dobro poznat koncept, prevashodno zahvaljujući američkom piscu H.
F. Lavkraftu i njegovoj kreaciji - Nekronomikonu. Kod pojedinih lenjih prepisivača
možete i danas naići na zabludu (za čije je širenje glavni krivac pisac fantazije Lin
Karter) da je Čejmbersov Kralj u žutom navodno direktno uticao na ideju za nastanak
Lavkraftovog Nekronomikona. To nije tačno, jer je dobro dokumentovano, na osnovu
Lavkraftovih pisama, da je on do ove zbirke priča došao tek aprila 1927. godine, to-
kom završnih radova na kapitalnom eseju Natprirodna strava u književnosti u koji je,
u zadnji čas, uneo i osvrt na nju. Nekronomikon je bio zamišljen ranije, i prvi put se
pominje u priči Gonič (The Hound, 1922) da bi zatim bio prisutan, pa čak i citiran, u
nekoliko kasnijih - recimo, u Festivalu (1923). Drugim rečima, Lavkraft je u vreme
kada je čitao Čejmbersa već imao ne samo ideju već i razrađen koncept „proklete
knjige”, višestruko primenjen u pričama, tako da se može govoriti samo o paralelnom
korišćenju sličnog postupka, a nikako o direktnom ili indirektnom uticaju.
Pored toga, postoje krupne razlike između ove dve knjige: kod Čejmbersa je u pi-
tanju tekst drame, a kod Lavkrafta je to okultni grimoar. I ne samo to, nego su im i
funkcije dijametralno suprotne: dok čitalac Kralja u žutom jedva da uopšte može da
knjigu pročita do kraja, a ako uspe čeka ga ludilo i smrt, Nekronomikon uglavnom slu-
ži da objasni i razložno utemelji ludilo s kojim se njegovi protagonisti suočavaju.
Kralj donosi mrak i ludilo u svetio svakodnevice, a Nekronomikon unosi svetio razu-
ma jer objašnjava tajnu istoriju i tajne metode za uticaj na mračnu stvarnost. Strogo
gledano, jedini direktan uticaj Čejmbersa na Lavkrafta mogao bi da se sastoji u priči
Čuvar luke (The Harbor-Master) o čovekolikom amfibijskom stvorenju, koje je mo-
žda inspirisalo Lavkraftovu novelu Senka nad Insmutom.
Genijalnost Čejmbersove koncepcije ne sastoji se samo u ideji, već podjednako i
u njenoj egzekuciji. Dodir genijalnosti se vidi naročito u tome što je ‘otrovna’ knjiga
prisutna u pričama samo u izluđujuće šturim aluzijama i inspirativnim kratkim odlom-
cima (ukupno dva kratka citata). Time je autor na pravi način demonstrirao osnovno
oruđe horora - sugestiju. Nagoveštavajući ali nikada detaljno ne otkrivajući sadržinu
kobne knjige, indirektno je prikazujući kroz uticaj koji ima na čitaoce, pisac apeluje
na maštu svojih čitalaca tako da oni, u svojim glavama, zamišljaju daleko jezivije, bo-
gohulnije i zloslutnije stvari nego što bi bilo kakav konkretan opis ili opširan odlomak
mogao da proizvede. Ovaj kvalitet su prepoznali mnogi prikazivači, kao npr. ovaj iz
Godijevog magazina (Godey’s Magazine): ‘Ova grupa priča varira različite ideje, a
opet ih povezuje jednom suptilnom niti: zlogukim uticaj em na život svakoga ko proči-
ta tajanstveni primerak knjige Kralj u žutom. Čarolija ove čudesne knjige mudro je
ostavljena neobjašnjena i neodređena. Ona lebdi bez oblika, pritajeno ulazi u priču…
kao isparenja neke smrtonosne močvare.”[164]
Vrednost i značaj ovog pristupa je odlično razumeo i sam Lavkraft. Kada ga je
tada mladi SF pisac Džejms Bliš (James Blish) pitao dokle će više samo da golica
maštu čitalaca i zbog čega napokon sam ne napiše famozni Nekronomikon na koji je u
toliko priča izokola aludirao - on je odgovorio: ‘Niko ne može da proizvede nešto što
bi bilo i jednu desetinu tako užasno i impresivno kao ono što se sa strahopoštovanjem
samo nagoveštava. Ako bi iko pokušao da napiše Nekronomikon, on bi razočarao sve
one koji su drhtali pred zagonetnim referencama na njega.”[165] Ove reči nisu spreči-
le pojedince da se okušaju u toj nakani, sa predvidivo razočaravajućim rezultatima, a
među njima je najzanimljiviji Nekronomikon Džordža Heja (George Hay). Isto važi i
za Čejmbersovo delo: ono što je stari lisac mudro zadržao u senkama, pojedini nasta-
vljači su pokušali da u celosti iznesu na svetio. Tako je, recimo, pomenuti Džejms Bliš
u svojoj priči Više svetlosti (More Light, 1970) rekreirao i naveo čitavu dramu Kralj
u žutom, gradeći smisleni konstrukt zapleta od krajnje sporadičnih detalja rasutih kroz
te Četiri priče. Pritom je napravio i neke neshvatljivo krupne omaške: recimo, oba ci-
tata za koja Čejmbers decidirano tvrdi da su iz I čina drame, Bliš smešta u II čin. U
svakom slučaju, ma koliko intrigantne i mestimično dovitljive, ovakve igrarije služe
samo da dodatno naglase ingenioznost pristupa ‘manje je više”, to jest - nagoveštaj je,
u hororu, uglavnom snažnije oruđe od eksplicitnosti, a njegov efekat je trajniji.
Čejmbers je, dakle, jedan od pionira u građenju neomitologija u književnosti stra-
ve; što će reći, on se nije, poput svojih prethodnika, oslanjao na postojeće mitove, le-
gende i folklor, nego je, po uzoru na njih, uključujući tu i izvesne književne pretke,
kreirao sopstvenu mitologiju. Ovu reč treba koristiti oprezno, naročito u njegovom
slučaju, gde su nagoveštaji ‘mitologije’ toliko opskurni, pa i međusobno protivrečni,
da u poređenju s njima čak i difuzni Mit o Ktuluu (što je termin kojim je Ogast Derlet
povezao veći broj poznijih Lavkraftovih priča) deluje kao koherentan sistem. Nema
mnogo koherentnosti kod Čejmbersa: gradivni elementi njegove ‘mitologije’ potiču od
Embrouza Birsa (Ambrose Bierce), iz čijih ih je priča Smrt Halpina Frejzera, Sta-
novnik Karkose i Haita pastir preuzeo.
Tu je, pre svega, Karkosa: kod Birsa, drevni grad u ruševinama, u dalekoj buduć-
nosti; grad-groblje. Kod Čejmbersa, to je mitsko mesto, u drugom univerzumu, neka
vrsta onostranosti ili čistilišta kojim lutaju uklete, nesmirene duše.
Hastur je kod Birsa, u priči Haita pastir, bio benigno božanstvo pastira. Kod
Čejmbersa je to samo ime kojem nije pripisano nikakvo stalno značenje; najverovatni-
je označava grad ali možda i zvezdanu konstelaciju, ili osobu. U Gospi od Isa, koja
inače nema druge veze sa četiri priče iz mitologije Kralja u žutom, Hastur je ime
običnog čoveka, jednog od slugu dame iz naslova. Ovo ime je kasnije pozajmio Lav-
kraft u dve uzgredne opaske u noveli Šaptač u tami (The Whisperer in Darkness,
1930), i bio je prvi koji mu je podario zlokobnu konotaciju, mada ni on nije precizirao
šta se iza tog imena krije. Od njega ga je preuzeo i znatno nadogradio Ogast Derlet,
učinivši od njega jedno od prisutnijih demonskih božanstava ‘mitosa”, sa epitetima
‘Neiskazivi’ i ‘Onaj koji se ne srne imenovati”, u pričama Leglo zvezdanog nakota
(Lair of the Star Spawn, 1932) i Povratak Hastur a (The Return of Hastur, 1939).
Hali je, u Birsovim pričama Smrt Halpina Frejzera i Stanovnik Karkose, ime ne-
određene (izmišljene) osobe, proroka čijim citatima one počinju. Kod Čejmbersa,
Hali je ime jezera od oblaka.
Kao što se može videti, netačno bi bilo tvrditi da je Čejmbers svoj mit izgradio na
Birsovim plećima, jer je od njega preuzeo samo nekoliko imena, pritom im sasvim
menjajući konotacije. S druge strane, kao što je Lavkraft primetio u pismu Klarku
Eštonu Smitu iz juna 1927, „on čak i nadmašuje Birsa, stvarajući jezivu zaleđinu za
svoju stravu - neodređeno, uznemirujuće sećanje koje čoveka navodi na oprez pred
suviše živahnom upotrebom moći prisećanja.”[166]
Moglo bi se reći da je Čejmbers po upotrebi izmišljenih imena najpribližniji de-
kadentima: njega manje zanima značenje a više zvučnost reči i fraza. On ih upotreblja-
va sa svesnom ambivalencijom kako bi njihov učinak bio što sugestivniji. Tako ovaj
pisac, recimo, imenima preuzetim od Birsa, dodaje i svoja: Bleda maska, Fantom isti-
ne, Kasilda, Kamila, Demhe, Juot, Jian, Naotalba, Aldones i druga. Pri tome, neka se
odnose na likove iz drame, a neka - možda na likove a možda na mesta, ili na nešto
treće. Možemo se složiti sa Lijem Vajnštajnom, koji kaže: ‘Čini se verovatnim da
Čejmbers nije na umu imao nikakvu koherentnu mitološku strukturu, niti ikakav kon-
kretni koncept o tome o čemu se radi u drami, osim nekoliko već pomenutih uopštenih
mesta. Poput impresionističke slike, ta struktura izgleda fino kada se posmatra izdale-
ka, ali se raspada ako se osmotri izbliza.”[167]
Pitanje je da li bi Čejmbers, sa svojom skromnom zaostavštinom, zatrpanom ispod
dubioznog prtljaga od skoro devedeset petparačkih knjiga sasvim drugog žanra, uopšte
preživeo do današnjih dana da nije bilo Lavkrafta. U svom eseju Natprirodna strava
u književnosti, jednom od najuticajnijih napisa u svekolikoj istoriji horor proze, ovaj
pisac govoreći o Kralju u žutom ističe njegov ‘nepatvoren naboj strave, uz preteriva-
nja koja su tako tipična za devedesete godine devetnaestog veka’[168] i zaključuje:
‘Za žaljenje je, uistinu, to što Čejmbers nije dalje razvijao svoju sklonost ka tom žan-
ru, jer bi u njemu sigurno vrlo lako postao priznati majstor.”[169] Ovakvim opaskama
u tom uticajnom i često preštampavanom eseju obezbedio je trajno interesovanje za
ovog pisca, a pozajmicom Hastura, od kojega je dalje u ‘mitosu’ razvio Derlet, dao
mu je dodatni, novi život.
Taj novi život je, mora se reći, iako umereno zanimljiv i plodan, ipak značajno
sveden, naročito ako se uporedi sa drugim klasicima horora koji su stvarali u istom
periodu (Maken, Blekvud, Džejms…). Neke od značajnih antologija radova posveće-
nih američkoj prozi strave ne samo što ne sadrže eseje o Čejmbersu, nego se njegovo
ime ne može naći čak ni u njihovom indeksu: to znači da se on, čak ni uzgred, ne pomi-
nje u knjigama kao što su Sablasni sumrak: američka natprirodna proza koju su pri-
redili Ker, Krouli i Krou (Howard Kerr, J. W. Crowley, C. L. Crow, The Haunted
Dusk: American Supernatural Fiction, 1820-1920, The University of Georgia Press,
Athens, 1983) i Američka horor proza, priređivača Brajana Dohertija (Brian Docher-
ty, American Horror Fiction, The Macmillan Press Ltd, 1990). O njemu, kao što je
već navedeno, piše Panter u svojoj prevratničkoj studiji Književnost strave (1980) ali
njegovi sledbenici, zadojeni marksizmom, frojdizmom i feminizmom, kod ovog pisca
nisu našli dovoljno zanimljivog materijala za ilustrovanje svojih teorija, pa Čejmber-
sov opus u studijama posvećenim gotskoj i horor književnosti praktično da i nije de-
taljnije obrađivan.
S. T. Džoši je redak primer istoričara fantastične književnosti koji je iščitao sve
Čejmbersove romane i priče sa začudnim elementima. U njih spadaju Misterija izbora
(The Mystery of Choice, 1897), U potrazi za nepoznatim (In Search of the Unknown,
1904), Policija!!! (Police!!!, 1915) i Ubica duša (The Slayer of Souls, 1920), a spo-
radični fantastični motivi provlače se još i kroz ove: Tvorac meseca (The Maker of
Moons, 1896), Nalazač izgubljenih osoba (The Tracer of Lost Persons, 1906) i Raj-
sko drvo (The Tree of Heaven, 1907). Svoj esej posvećen ovom piscu on zaključuje
presudom da su Čejmbersove ‘moći opisa i zamisli bile visokog reda, ali da je bio
previše uljuljkan podrškom rulje da bi te moći koristio dosledno i efikasno.” Ipak,
„ostavio nam je neke besmrtne priče horora i fantazije, i njih moramo strpljivo da pro-
sejemo iz gomile smeća koje zgražava svojim izobiljem.”[170]
Omaži njegovim kreacijama takođe su zadugo bili prisutni pretežno kod drugora-
zrednih, marginalnih pisca, kao što su već pominjani Derlet i Lin Karter, ili Merion
Cimer Bredli, koja je u svom romanu Mač Aldonesa (Marion Zimmer Bradley, The
Sword of Aldones, 1961) začela sagu o porodici Hastur. Jedan od boljih primera novi-
je obrade ‘Karkosa mitosa’ jeste priča Karla Edvarda Vagnera Reka noćnog sanjanja
(Karl Edward Wagner, The River of Night s Dreaming, 1981). Ona se može naći u sa-
svim solidnoj antologiji većim delom oslonjenoj na Čejmbersov ‘mit”, pod naslovom
Hasturov ciklus (The Hastur Cycle, 1983) koju je za Keosijum (Chaosium) priredio
Robert M. Prajs (Robert M. Price). Reference na svet koji je Čejmbers nagovestio po-
stoje u pričama Čendlera (Raymond Chandler, The King in Yellow, 1938), u romanima
Silverberga (Robert Silverberg, Thorns, 1967), Kinga (Stephen King, Thinner, 1984)
i drugih. Među značajnim novijim antologijama vredi istaći Godišnje doba u Karkosi
(A Season in Carcosa, Miskatonic River Press, 2013) koju je priredio Džo Pulver
(Joe Pulver), inače veliki posvećenik Čejmbersu i autor više desetina priča inspirisa-
nih Kraljem u žutom i njegovim svetom.
Osuđen na marginu i fusnotu, kako izgleda, ovaj pisac je ostao poznat isključivo
najvećim posvećenicima jezovite proze. Zbirka Kralj u žutom je bila dostupna zainte-
resovanima (najbolje izdanje je Doverovo, The King in Yellow and Other Horror
Stories), ali nije, za razliku od gorepomenutih pisaca, dobila kritičko izdanje kod pre-
stižnog izdavača kao što je, recimo, Pingvin. Nešto najpribližnije tome desilo se tek
2014. godine, kada je S. T. Džoši priredio antologiju svih najvažnijih Čejmbersovih
priča sa elementima strave, uključujući nekoliko odlomaka i dva kratka romana u ce-
losti, pod zajedničkim naslovom Žuti znak i druge priče: sabrane neobične priče Ro-
berta V. Čejmbersa (The Yellow Sign and Other Stories: The Complete Weird Tales
of Robert W. Chambers), za izdavača specijalizovanog za lavkraftovsku prozu (Chao-
sium).
Pitanje je da li bi i do tog izdanja došlo da veoma popularna TV serija Pravi de-
tektiv (True Detective, 2014) nije u prvi plan izbacila ovog zaboravljenog, odnosno
širokoj publici nepoznatog pisca, kroz opskurne reference na Karkosu i Žutog kralja.
Scenarista i tvorac ove serije Nikolas Picolato (Nicolas Pizzolatto) u intervjuima je
neprekidno isticao Čejmbersove priče, što je dovelo do naglog bestseler statusa nje-
gove zbirke, iako su mnogi možda bili razočarani otkrićem kako su te reference, u fi-
nalu serije, zapravo bile proizvoljne mistifikacije bez dublje konotacije. Može se reći
da se Picolato poslužio Čejmbersom onako kako se, više od sto godina ranije, Čejm-
bers poslužio Birsom: preuzeo je od njega neke lepozvučeće fraze i imena, ali ih je
drastično rekontekstualizovao tako da sa izvornikom više gotovo da i nemaju nikakve
veze. No, ako je ta serija odgovorna za vaskrsenje ovih priča, odnosno za njihovo
premijerno javljanje na srpskom, treba joj biti zahvalan barem na tome. Najbolje
među Čejmbersovim pričama svakako zaslužuju da žive i nadahnjuju nove generacije
čitalaca.
BELEŠKA O PISCU
Robert Vilijam Čejmbers je rođen 26. 5. 1865. u Bruklinu, u gradu Njujorku, u ugled-
noj porodici. Otac mu je bio slavni advokat, a majka direktan potomak osnivača Pro-
vidensa, glavnog grada države Roud Ajlend, dok je njegov brat Volter bio poznati nju-
jorški arhitekta.
Čejmbers se školovao na Bruklinškom politehničkom institutu, a zatim u Parizu, u
Školi lepih umetnosti i na Akademiji Žulijan, od 1886. do 1893. godine. U tom perio-
du je izlagao radove na Pariškom salonu. Po povratku u Njujork, radio je kao ilustra-
tor za časopise Lajf, Trut i Vog.
Čejmbers zatim počinje da se bavi pisanjem. Najpre je pisao članke koje je sam
ilustrovao i slao novinama i časopisima. Prvu priču U Latinskoj četvrti, o životu pari-
ških studenata, objavljuje 1894. godine (iako ju je napisao još 1887). Svoje najzna-
čajnije delo, zbirku priča Kralj u žutom, objavio je 1895. Priče su međusobno pove-
zane motivom ‘uklete knjige”, drame Kralj u žutom, koja onoga ko je pročita tera u lu-
dilo ili u smrt. Ova knjiga je doživela veliki uspeh, i Čejmbers počinje da se bavi is-
ključivo pisanjem. U žanru fantastične književnosti objavljuje još nekoliko zbirki pri-
povedaka (Tvorac meseca, Misterija izbora, Rajsko drvo…), ali nijedna od njih nije
dostigla uspeh Kralja u žutom. Neka Čejmbersova dela, kao što su U potrazi za nepo-
znatim ili Policija!!! sadrže i elemente naučne fantastike. Napisao je i nekoliko knjiga
za decu. Kasnije se, međutim, okrenuo isključivo pisanju ljubavnih romana, kojima je
postigao veliku popularnost i dobro zarađivao, pošto su se oni odlično prodavali
među ženama iz radničke klase, a mnogi su u nastavcima objavljivani u časopisima.
Tokom Prvog svetskog rata, pisao je i avanturističke romane i ratne priče. Čejmbers je
objavio ukupno osamdeset sedam knjiga.
Imao je raznovrsna interesovanja; bavio se istorijom, umetnošću, skupljao antikni
nameštaj i umetnička dela, bio ekspert za kineske i japanske antikvitete, provodio vre-
me u prirodi, skupljao leptire i zalagao se za očuvanje biljnog i životinjskog sveta.
Robert Čejmbers se 1898. godine oženio Elsom Von Moler i dobio jednog sina,
Roberta, koji se takođe bavio pisanjem. Živeli su u Njujorku, gde su aktivno učestvo-
vali u društvenom životu, a leta su provodili na svom imanju Brodalbin, gde je Čejm-
bers pecao, lovio, jahao i skupljao leptire.
Umro je 16. 12. 1933. godine, posle neuspele hirurške intervencije.
1)
Fr.: „Ne rugajte se luđacima, njihovo ludilo samo traje duže od našeg… U tome je jedina ra-
zlika.” - aforizam iz pariškog dnevnog lista Goloaz (Le Gauloi s) iz 1893. Prim. prev. <<<
2)
Governors Island, malo ostrvo između Menhetna i Bruklina, u vreme pisanja i objavljivanja
priče glavni vojno-administrativni centar. Prim. prev. <<<
3)
Drugo ime za reku Hadson. Prim. prev. <<<
4)
Ekvivalent ministra zdravlja. Prim. prev. <<<
5)
Jedan od najstarijih delova borbenog oklopa, štitnik za potkolenice. Prim. prev. <<<
6)
Ulica u 7. arondismanu, poznata po umetnicima koji slikaju na obali Sene. Prim. prev. <<<
7)
Dve metalne ploče zakačene za fauld (deo oklopa koji se nosi oko pojasa), koje štite gornji
deo butina i prepone. Prim. prev. <<<
8)
Metalni štitnici za butine. Prim. prev. <<<
9)
Zapaljene trake tkanine premazane mašću. Prim. prev. <<<
10)
Knjigovodstvena knjiga za vođenje poslovnih evidencija. Prim. prev. <<<
11)
Fr. Grupno, masovno. Prim. prev. <<<
12)
Neformalni geografski region koji obuhvata: Oregon, Vašington, Ajdaho, Montanu i Vajo-
ming, katkad i jugoistočnu Aljasku. Prim. prev. <<<
13)
Ceremonijalni konjički puk. Prim. prev. <<<
14)
Engleski naziv za husarsku krznenu vojnu kapu. Prim. prev. <<<
15)
U vreme pisanja priče, poznati Njujorški hostel za samce. Prim. prev. <<<
16)
Washington Arch, trijumfalna kapija u Vašington parku. Prim. prev. <<<
17)
Direktor-general kolonije Nova Holandija (kasnije Njujork) do 1664. Prim. prev. <<<
18)
Delmonico s - poznati lanac njujorških restorana. Prim. prev. <<<
19)
Battery - južni špic ostrva Menhetn. Prim. prev. <<<
20)
General na strani Unije u toku Američkog građanskog rata, od 1883. vrhovni komandant
vojske SAD. Prim. prev. <<<
21)
Castle Williams - kružno utvrđenje na Guvemerskom ostrvu. Prim. prev. <<<
22)
Relativno mali ratni brodovi opremljeni velikim topovima. Prim. prev. <<<
23)
Brod sa „kljunom” na pramcu za zabijanje u druge brodove, tzv. kljunov udar. Prim. prev.
<<<
24)
Jezero Rejndžli (Rangeley Lake) u državi Mejn. Prim. prev. <<<
25)
Kolodij - gusti rastvor koji se koristi kao hirurški premaz. Prim. prev. <<<
26)
Sheepshead Bay - zaliv koji razdvaja kopneni deo Bruklina od istočnog dela Koni Ajlenda.
Prim. prev. <<<
27)
Nauka o grbovima. Prim. prev. <<<
28)
Misli se na Vašingtonov slavoluk. Prim. prev. <<<
29)
Rešetkasta pomična vrata na utvrđenjima. Prim. prev. <<<
30)
Štap na koji se slikari naslanjaju da bi im ruka bila mirna. Prim. prev. <<<
31)
U grčkoj mitologiji su Suđa je (gr.: Mojre) boginje koje određuju čovekovu sudbinu. Najsta-
rija od tri sestre počinje da prede nit života, tj. određuje rođenje, srednja ispreda nit, tj. čuva
život, a najmlađa prekida nit - određuje smrt. Prim, prev. <<<
32)
U grčkoj mitologiji kći kritskog kralja Minoja koja je Tezeju pomogla da izađe iz lavirinta
tako što mu je dala klupko konca. Prim. prev. <<<
33)
Salon (Pariški salon) bio je zvanična izložba Akademije lepih umetnosti u Parizu, prvi put
održana 1725. U godinama između 1748. i 1890. ovo je bio najznačajniji umetnički događaj
u zapadnom svetu. Prim. prev. <<<
34)
Misli se na Akademiju lepih umetnosti u Parizu. Prim. prev. <<<
35)
Šarl-Fransoa Guno (1818-1893), francuski kompozitor. Misa Svete Cecilije, prvi put izvede-
na u Parizu 1855. godine, delo je koje je skrenulo pažnju javnosti na njega. Prim. prev.
<<<
36)
Fr.: Čast mi je, gospođo. Prim. prev. <<<
37)
Fr.: U dobar čas! Prim. Prev. <<<
38)
Starinski muzički instrument, klavičembalo. Prim. prev. <<<
39)
Stih iz pesme Andrea del Sarto engleskog viktorijanskog pesnika Roberta Brauninga (1812-
1889). Prim. prev. <<<
40)
Vrsta šlema koji su sredinom 16. i početkom 17. veka koristili španski istraživači i konkista-
dori. Kako Servantes opisuje u Don Kihotu, glavni junak nosi prepravljeni morion. Prim.
prev. <<<
41)
Jedna od rubaija persijskog pesnika Omara Hajama, koje je Edvard Ficdžerald preveo na
engleski jezk sredinom 19. veka. Prim. prev. <<<
42)
Psalmi Davidovi, 104, 22. Prim. prev. <<<
43)
Crkvenim očima se nazivaju uticajni teolozi ranohrišćanske crkve. Prim. prev. <<<
44)
Santim je stoti deo franka. Prim. prev. <<<
45)
Stihovi iz pesme Roberta Brauninga Gore u vili - dole u gradu (Up at the Villa - Down in
the City). Prim. prev. <<<
46)
Misli se na Trijumfalnu kapiju u Parizu. Prim. prev. <<<
47)
Strofa iz pesme Blisa Karman’a (Bliss Carman, 1861-1929), američkog pesnika kanadskog
porekla. Prim. prev. <<<
48)
Ranohrišćanska svetiteljka i mučenica s početka 3. veka, zaštitnica muzičara. Prim. prev.
<<<
49)
Coutrier Frangai s, ilustrovani satirični pariški nedeljnik koji je izlazio od 1884. do 1913.
Prim. prev. <<<
50)
Vrsta crnog vina koje se proizvodi u okolini grada Maršale na Siciliji. Prim. prev. <<<
51)
Sulcer Park i Eldorado bili su u vreme pisanja priče komercijalni parkovi u Njujorku sa
mnoštvom sadržaja za zabavu; Koni Ajlend je poluostrvo na Atlantskom okeanu, na jugu
Bruklina, takođe poznato po luna-parkovima i drugim objektima zabavnog karaktera. Prim.
prev. <<<
52)
Pun naziv: Peti kraljevski irski lanseri (The 5th Royal Irish Lancers) - konjički puk Britan-
ske armije koji je postojao od 1689. do 1922. Prim. prev. <<<
53)
Egipatski ustanak je 1882. godine doveo do bitke kod Tel-el-Kebira u kojoj su britanske tru-
pe pobedile egipatsku vojsku. Prim. prev. <<<
54)
Cockney - dijalekat (zapravo sociolekat) radničke klase istočnog dela Londona. Prim. prev.
<<<
55)
Pre nanošenja boje, platno se prvo fiksira tutkalom ili nekom drugom preparaturom. Prim.
prev. <<<
56)
Toni Pastor (1837-1908) - impresario, izvođač i vlasnik pozorišta, otac američkog vodvilja.
Prim. prev. <<<
57)
Vrsta crnog vina slična vinu iz oblasti Bordo u Francuskoj. Prim. prev. <<<
58)
Deo gradske četvrti Menhetn u Njujorku. Prim. prev. <<<
59)
Mavri - islamizovani stanovnici seveme Afrike koji su u 8. veku osvojili i naselili Pirinejsko
poluostrvo, Siciliju i Maltu i vladali tim oblastima do kraja 15. veka. Mavarska tradicija i
umetnost ostale su upamćene po bogatoj i raskošnoj ornamentici. Prim. prev. <<<
60)
U Bateri parku (Battery Park), na južnom kraju ostrva Menhetn, u vreme pisanja priče tek
je bio otvoren Njujorški akvarijum, koji je kasnije preseljen u Bruklin, gde se i danas nalazi.
Prim. prev. <<<
61)
Is (Ys) - mitski grad koji se nalazio na obalama Bretanje, po legendi gaje progutao okean.
Prim. prev. <<<
62)
Fr.: Ali meni se čini Da proguta me jaza Gde se, Heraklit kaza,
Istina krije u tmini. <<<
63)
Stari zavet, Priče Solomonove, 30, 18 (preveo Đura Daničić), Glas crkve, 2005. <<<
64)
Kerselek (Kerselec) - gradić u departmanu Finister istorijske pokrajine Bretanje, u severoza-
padnom delu Francuske. Prim. prev. <<<
65)
Fr.: piqueur - psar, lovac na konju koji upravlja psima ili jahač koji obučava konje. Prim.
prev. <<<
66)
Fr.: učtivost, ljubaznost. Prim. prev. <<<
67)
Lu garu (loup garou) - čovek koji se pretvara u vuka, francuska verzija legende o vukodla-
ku;Vatrena Žana - Žana od Flandersa (1295-1374), vojvotkinja Bretanje, upamćena po že-
stokoj borbi koju je vodila za odbranu prava svog muža, vojvode, tokom bretonskog rata za
nasledstvo (1341- 1364). Prim. prev. <<<
68)
Rubaija Omara Hajama, prema prepevu Edvarda Ficdžeralda. Prim. prev. <<<
69)
Strofa iz pesme Pola Verlena Sa sordinom, preveo Danilo Kiš (Pesme, Beograd: Rad,
1969.) <<<
70)
Fr.: Ja pesmu pevam prirodi u čast,
Noćne zvezde, suze u jutarnji čas,
Zalaske sunca na dalekom horizontu,
Nebo što srcu šapće o sutrašnjem životu!
<<<
71)
Rubaija Omara Hajama, prema prepevu Edvarda Ficdžeralda. Prim. prev. <<<
72)
Quartier latin - gradska četvrt u Parizu koja se prostire kroz 5. i 6. Arondisman u kojoj se
nalazi univerzitet Sorbona. Ime je dobila po latinskom jeziku koji se još od srednjeg veka
govorio na univerzitetu, a poznata je kao glavno prebivalište studenata i stecište noćnog ži-
vota mladih. Prim. prev. <<<
73)
Bitka u gradu Sedanu na severu Francuske vodila se 1. septembra 1870. godine tokom
Francusko-pruskog rata (1870-1871). Radnja ove priče odvija se tokom opsade Pariza koja
je dovela do poraza Francuske u ovom ratu. Prim. prev. <<<
74)
Fr.: Dobro veče. Prim. prev. <<<
75)
Fr.: To si ti, Žorž? Prim. prev. <<<
76)
Fr.: druže moj. Prim. prev. <<<
77)
Reka u Francuskoj, desna pritoka Sene. Prim. prev. <<<
78)
Fr.: Živeo zahvat oca Franje! - „Zahvat oca Franje” je džeparoška tehnika koja je bila po-
znata u drugoj polovini 19. veka, a sastojala se iz toga da jedan od lopova priđe žrtvi i počne
daje zagovara, dok se drugi prikrade otpozadi, namakne joj oko vrata omču od konopca ili
kaiša i počne daje davi podižući je uz sebe, i na taj način omogući prvom lopovu da pretrese
i pokrade žrtvu. Prim prev. <<<
79)
Fr.: „Na oružje!
Formirajte bataljone!
Marširajmo! Marširajmo!” - refren Marseljeze, francuske nacionalne himne koja je napi-
sana i komponovana 1792. godine tokom francuskih revolucionarnih ratova. Prim. prev.
<<<
80)
Fr.: Chasse-pot - sporometna puška ostraguša, zvanično oružje francuske armiije na kraju
Drugog carstva i početku Treće republike, uvedena u upotrebu 1866. godine kad je zamenila
prethodni model koji se punio spreda. Prim. prev. <<<
81)
Fr.: Živela Francuska! Živela Amerika! Živela nacija! Prim. prev. <<<
82)
Ukrasni ispust sa reljefom na građevini, obično ispod krova ili iznad prozora i vrata; dekora-
tivni venac na vrhu stuba. Prim. prev. <<<
83)
Fr.: Dobričino, jesi li mi još drug? Prim. prev. <<<
84)
Milosrdne sestre svetog Krsta - rimokatolički ženski red (kongregacija), osnovan 1844. godi-
ne, a i danas postoji i aktivan je. Delatnost Milosrdnih sestara najvećim delom je (bila)
usmerena na zdravstvenu negu siromašnih i ranjenika u ratovima. Prim. prev. <<<
85)
Vrsta lake konjice tatarskog porekla, najpre uvedena u Poljskoj u 18. veku. Konjanici - ulani
- bili su naoružani kopljima, sabljama i kasnije karabinima. Tokom 19. veka, pruska, austrij-
ska i ruska vojska imale su ulanske odrede. Prim. prev. <<<
86)
Takođe vrsta lake konjice, poreklom iz Mađarske; nastala je u 15. veku, i ubrzo se njena
upotreba raširila na veliki broj evropskih zemalja, a od 18. veka se koristi i u Latinskoj
Americi. Prim. prev. <<<
87)
Gradić u pariškom regionu. Prim. prev. <<<
88)
Fr.: Gotovi smo! Gotovi smo! Prim. prev. <<<
89)
Stihovi romanse iz opere komik Ariodant francuskog kompozitora Etjena Meula. Prim.
prev. <<<
90)
Fr.: uglavnom. Prim. prev. <<<
91)
Fr.: odnosno. Prim. prev. <<<
92)
Fr.: više ili manje. Prim. prev. <<<
93)
Fr.: Bože moj! Prim. prev. <<<
94)
Fr.: To hoćeš! Nevaljalice! Prim. prev. <<<
95)
Fr.:. Ali. Prim. prev. <<<
96)
Fr.: To nije bilo tako strašno. Prim. prev. <<<
97)
Fr.: ozbiljan. Prim. prev. <<<
98)
Fr.: mušterije. Prim. prev. <<<
99)
Fr.: (bolji) pansion. Prim. prev. <<<
100)
Fr.: ne postoji. Prim. prev. <<<
101)
Fr.: Sutra, Valentin! Prim. prev. <<<
102)
Jedna od najpoznatijih robnih kuća u Parizu. Prim. prev. <<<
103)
Le Petit Journal - dnevne novine koje su izlazile u Parizu u dugoj polovini 19. i prvoj polo-
vini 20. veka. Prim. prev. <<<
104)
Fr.: srdačan sporazum. Prim. prev. <<<
105)
Putopisni vodiči iz 19. veka koji su ime dobili po izdavaču Karlu Bedekeru i to ime je kasni-
je prihvaćeno kao opšti naziv za takve publikacije. Prim. prev. <<<
106)
Francuski slikar i vajar, jedan od poslednjih predstavnika akademizma, i profesor na Akade-
miji Žulijan i u Školi lepih umetnosti (1838-1921). Prim. prev. <<<
107)
Francuski slikar akademista i tradicionalista, slikao je mitološke teme u modernim interpreta-
cijama, sa naglaskom na ženskom telu (1805-1925). Prim. prev. <<<
108)
Poznati francuski slikar i učitelj slikanja, najviše upamćen po portretima (1837-1917). Prim.
prev. <<<
109)
Vrsta biljke. Prim. prev. <<<
110)
Fr: moj kapetane. Prim. prev. <<<
111)
Fr.: doviđenja. Prim. prev. <<<
112)
Fr.: dakle. Prim. prev. <<<
113)
Fr.: novajlija. Prim. prev. <<<
114)
Francuski slikari s kraja 19. i početka 20. veka. Prim. prev. <<<
115)
Fr.: pomalo bez opterećenja. Prim. prev. <<<
116)
Biblijska ličnost; žena kralja Ahaba i zla i surova kraljica. Prim. prev. <<<
117)
Popularna opereta fancuskog kompozitora Edmona Odrana (1840-1901). Prim. prev. <<<
118)
Fr.: mali moj. Prim. prev <<<
119)
Fr.: sjaj. Prim. prev <<<
120)
Fr.: Gospa od polja. Prim. prev. <<<
121)
Muzej i mauzolej u kom se nalazi telo Napoleona I Bonaparte. Prim. prev. <<<
122)
Fr.: zaista. Prim. Prev. <<<
123)
Fr.: Zatvoreno! Zatvoreno! Prim. prev. <<<
124)
Fr.: dečak Prim. prev. <<<
125)
Vrsta krem-supe sa ostrigama. Prim. prev. <<<
126)
Komično pozorište u Parizu. Prim. prev. <<<
127)
Nouveau Cirque ili novi cirkus je vrsta predstave u kojoj je određena tema ili priča prikaza-
na pomoću tradicionalnih cirkuskih veština. Prim. prev. <<<
128)
Fr. Čaša piva. Prim. prev. <<<
129)
Fr.: Ne znam. Prim. prev. <<<
130)
Vrsta providnog sapuna koji se u Engleskoj proizvodi od 1807. sve do danas i smatra se da
predstavlja prvu registrovanu robnu marku u istoriji. Prim. prev. <<<
131)
Fr.: kao poznavalac. Prim. prev. <<<
132)
Fr.: doručak. Prim. prev. <<<
133)
Fr.: mlekara. Prim. prev. <<<
134)
Citat iz drame Sin divljine (Der Sohn der Wildnis) Fridriha Halma, austrijskog pisca. Ceo
citat glasi: „Dve duše sa samo jednom mišlju, dva srca koja kucaju kao jedno.” Prim. prev.
<<<
135)
Fr.: Zdravo, madam! Zdravo, mesje! Prim. prev. <<<
136)
Fr.: Bože! Kako je lep! Prim. prev. <<<
137)
Fr.: Ma stvarno izgledaju kao da hoće. Prim. prev. <<<
138)
Jedna od rubaija persijskog pesnika Omara Hajama u prevodu Safvet-bega Bašagića (1870-
1934), bosanskohercegovačkog pesnika i orijentaliste. Prim, prev. <<<
139)
Pesma A opet, ljubav (Eros d’aute) Teodora Vratislava (1871-1933), britanskog pesnika.
Prim. prev. <<<
140)
Gistav Bulanžer i Žil Žozef Lefevr; francuski slikari učitelji slikanja s kraja 19. i početka 20.
veka. Prim. prev. <<<
141)
Fr.: massier; osoba koja u ateljeu skuplja priloge i brine se o zajedničkim troškovima. Prim.
prev. <<<
142)
Fr.: Šešir! Šešir! Prim. prev. <<<
143)
Fr.: A ja? Prim. prev. <<<
144)
Do sutra, lepi mladiću! Prim. prev. <<<
145)
Fr.: bludni sin. Prim. prev. <<<
146)
Fr.: buržuj, građanin. Prim. prev. <<<
147)
Prix de Rome; stipendija koja se dodeljivala studentima umetnosti. Prim. prev. <<<
148)
Fr.: Bože! Prim. prev. <<<
149)
Fr.: dama. Prim. prev. <<<
150)
Fr.: male čaše. Prim. prev. <<<
151)
Fr.: Vidiš, traže ženu! Prim. prev. <<<
152)
Fr.: svetkovina. Prim. prev. <<<
153)
Fr.: napojnica. Prim. prev. <<<
154)
Francuski sleng za novčić male vrednosti (od lat.: soldius; vrsta rimskog zlatnog novca).
Prim. prev. <<<
155)
Fr.: Za ime boga! Prim. prev. <<<
156)
Fr.: bože bože. Prim. prev. <<<
157)
Pikarski roman koji je napisao Alan-Rene Lešaž, objavljen između 1715. i 1735. god. Prim.
prev. <<<
158)
Francuski naziv za ženu iz radničke klase. Reč je izvedena od reči gris (sivo) koja se odnosi
na jeftinu tkaninu od koje su bile sašivene njihove haljine i nastala je u 17. veku. Kasnije
ovaj naziv označava koketne mlade žene iz nižeg staleža, žene-boeme, koje su bile bliske sa
slikarima i često im pozirale kao modeli. Prim. prev. <<<
159)
Pont au Change u Parizu ime je dobio po zlatarima i menjačima novca koji su svoje radnje
u 12. veku držali na ovom mostu. Most koji danas postoji izgrađen je na istom mestu u vre-
me vladavine Napoleona III. Prim. prev. <<<
160)
H. P. Lovecraft, Selected Letters, Volume II, Arkham House, Sauk City, 1968, str, 148.
<<<
161)
E. F. Bleiler, Introduction to the Dover Edition in R. W. Chumbers, The King In Yellow and
Other Horror Stories, Dover Publications, New York, 1970, str. vii. <<<
162)
ibid, str. xi. <<<
163)
David Punter, The Literature of Terror, Vol. 2 (Updated), Longman, London, 1996. str. 37.
<<<
164)
Nav. prema: Lee Weinstein, Chambers and The King in Yellow, in Darrell Schweitzer, Di-
scovering Classic Horror Fiction I, Starmont House Inc, 1992, str. 58. <<<
165)
H. F. Lavkraft, pismo Džejmsu Blišu, nav. prema: S. T. Joshi and David Schultz, An H. P.
Lovecraft Encyclopedia, Hippocampus Press, New York, 2001, str. 187. <<<
166)
H. P. Lovecraft, Selected Letters, ibid, str. 148. <<<
167)
Lee Weinstein, ibid, str. 68. <<<
168)
H. F. Lavkraft, Natprirodna strava u književnosti, u: H. F. Lavkraft, Slučaj Čarlsa Dekstera
Vorda, BIGZ, Beograd, 1990, str. 184. <<<
169)
Lavkraft, ibid, str. 184. <<<
170)
S. T. Joshi Robert W. Chambers: The Bohemian Weird Tale in Joshi, The Evolution of the
Weird Tale, Hippocampus Press, New York, 2004, str. 25. <<<