Dokumen - Tips - Vladimir Nazor Izabrane Pjesme

5/12/2018 Vladimir Nazor -IzabranePjesme-slidepdf.
com
Vladimir Nazor: Izabrane pjesme
Vladimir Nazor
Izabrane pjesme
1
http://slidepdf.com/reader/full/vladimir-nazor-izabrane-pjesme 1/83
5/12/2018 Vladimir Nazor -IzabranePjesme-slidepdf.com
SADRŽAJ
Slavenske legende (1900)_____________________________ 5

DABOG______________________________________ 5
Lirika (1910)______________________________________ 12
PONTUS____________________________________ 12
NA PRAGU__________________________________ 13
RUTA MOAPKA______________________________ 15
MASLINA___________________________________ 18
ČEMPRES __________________________________ 19
KENTAUR __________________________________ 21
CVRČAK____________________________________ 24
Nove pjesme (1913) ________________________________ 27

TURRIS EBURNEA ___________________________ 27
ŽENA ZAPUŠĆENA___________________________ 28
MRTVI GRAD________________________________ 29
USKRS _____________________________________ 30
NOTTURNO_________________________________ 32
BOG U ŠUMI ________________________________ 34
ŠUMA SPAVA _______________________________ 34
Lirika. Dio II 1910-1914 (1918) _______________________ 35

MEĐU ZVIJEZDAMA__________________________ 35
Hrvatski kraljevi (1904) _____________________________ 36

DOLAZAK __________________________________ 36
GALIOTOVA PESAN __________________________ 37
ZVONIMIROVA LAĐA _________________________ 37
Intima (1915) _____________________________________ 39

SANJE _____________________________________ 39
NOSTALGIJA ________________________________ 40
SIJAČ ______________________________________ 40
RITAM _____________________________________ 41
ČESVINA ___________________________________ 42
DVOJI ANĐELI ______________________________ 42
PULJAK ____________________________________ 43
BUNAR_____________________________________ 43
2
Pjesni ljuvene (1915) _______________________________ 45

NUTARNJE MORE ___________________________ 45
TRAŽENJE__________________________________ 45
KROZ VJEČNOST ____________________________ 46
KORIJEN ___________________________________ 46
OPROŠTAJ __________________________________ 47
OBLAČAK __________________________________ 47
Niza od koralja (1922) ______________________________ 48

URANAK ___________________________________ 48
OSTRVCE___________________________________ 48
GALEB _____________________________________ 49
JEDRO
SPOMEN _____________________________________
___________________________________ 49
50
NITI _______________________________________ 50
ZRIKAVAC __________________________________ 51
SUTON_____________________________________ 51
METAMORFOZA _____________________________ 52
UZAŠAŠĆE__________________________________ 52
Četiri arhanđela (1927)______________________________ 53

NJEZIN SAN ________________________________ 53
ŠTAP ______________________________________ 53
MOST NAD MOREM__________________________ 54
KAPLJA ____________________________________ 54
DVA MJESECA_______________________________ 55
Istarski gradovi (1930) ______________________________ 56

VRBNIK NAD MOREM ________________________ 56
Deseterci 1923-1925. (1930) _________________________ 57

U TRNJAKU_________________________________ 57
ČINI I MAGIJE_______________________________
ČAROBNJAK ________________________________ 57
58
VLASI______________________________________ 58
NEZNANKA _________________________________ 59
LABUDOVI__________________________________ 59
LJUBAVNICI ________________________________ 60
JESENJI VRUTAK ____________________________ 60
SOKO I PRSTEN _____________________________ 61
KULE NA OBLAKU ___________________________ 61
Pjesme u šikari, iz močvare i nad usjevima (1932) ________ 62
ŠIKARA ____________________________________ 62
VODOMAR __________________________________ 64
3
OSEKA _____________________________________ 64
STOMANJA _________________________________ 65
ŽIVOT______________________________________
SEH-DUŠ DAN _______________________________ 65
66
MRTVAC ___________________________________ 66
GAEA ______________________________________ 67
ČOVJEK S ONKRAJ VODE _____________________ 69
PUTNIK ____________________________________ 70
SRPANJSKA PJESMA _________________________ 71
Topuske elegije (1933) ______________________________ 73

SLUNJKINJA I GOETHE _______________________ 73
NOGOMET__________________________________ 74
Putna kronika (1942) _______________________________ 75

KIKLOPOV OTOK ____________________________ 75
GALEBI I KOPCI _____________________________ 75
Plime i oseke (1942)________________________________ 76

ANTROPOMORFIZAM ________________________ 76
SLOM ______________________________________ 76
Riječi u oluji (1942) ________________________________ 77

HLAP ______________________________________ 77
ŽELJA______________________________________ 77
Pjesme partizanke (1944)____________________________ 78

ČAMAC NA KUPI ____________________________ 78
Dječja knjiga ______________________________________ 79

KONJANIK __________________________________ 79
ZLATNA LAĐA ______________________________ 80
RJEČNIK ________________________________________ 81
ABECEDNI POPIS PJESAMA ________________________ 83
4
Slavenske legende (1900)
DABOG
I.
Uz rijeku je šumnu po plodnim ravninama župnim

Živio poljanski narod.
Dičio Poljanin sveđ se selima mnogim,
Njivama žitnim i l'jepim brežuljcima tamo daleko,
Gdjeno su bukove šume u zapad sunčani
Gorjele crvenim sv'jetlom.
Mukahu poljanskog kmeta u torima stada,
Visjele kuke o zidu i mlatac i koplje,
Ali, sav blistav i golem u kutu do ognjišta svetog,
Plug je dan oranja čeko. - Izdjelan od grane
Stoljetna hrasta, nad vrat'ma gledao očima praznim
Pradjed unuke svoje; a Poljanka uranka svakog
Brala je cv'jeće u bašći.
... Dabog privinu k srcu Poljane svoje.
Rosulje kišice on im u proljeće slao;
Bacao sjemenje plodno na polje, na gore, u dô;
Šibao ljeti je voće plamom sunčanim;
Sušio bare je mutne i močvare pokraj rijeka;
Krotio zvjerad je; sočnu je dražio poljansku zemlju
Ognjenim cjelovom, nek se uzburka njezina krv.
I utroba joj začne, a, noć kad bi padala tiha,
Hladio lice je njeno rosom nebeskom.
... I bog zaželi jednom da ostavi Dafinu stablo,
Ispod koje on sjedi u Raju na ružama vječnim:
"Hoću da Poljane gledam. Hoću da med njima lutam
I slušam, kako mi ime blagoslivlju veseli, harni."
INa
bog se digne
ravan, visoko.
na kitni Spusti
zapad se dolje
b'jeloga Gnjezna.
Ko da se otkinu zv'jezda s nebeskog svoda.
U osvit dana sunčana na r'jeku nagnu božanstvo
Ko stup nebeske vatre.
Tada se Hranitelj Dabog u putnika stvori,
Na rame torbu što prti, a glogova drva
Desnicom štapinu stiska.
Side na brijeg r'ječni. Prignu se, lice da svoje
Ugleda bistroj u vodi. - I nasmjehnu bog se, i k selu
Udari preko trščaka.
5
II.
Mirisi
Šuštaleiđahu
vrbe poljem
na vodi.u-jutarnjem zraku.
S gudura gora
Tamo na mutnom zreniku, s obala rijeke
Dizao treptavi dah se: kroza nj je sunca
Teško prodiro tračak i tkao ljubičast veo
Parama onim.
Nešto se prenulo sada u plotu do puta,
Topole vite na grani.
... Išo je Putnik božanski po drumu. Gledo je guste
Kupine crvenog ploda, jela i hrašća
Šume na gori dalekoj.
Gledo je, kakono krdo volova pase
Tratinom; do njih konjici nozdrve šire
I vrat pružaju dugi, nemirni, pomamni, b'jesni.
Ržu strastveno, jure prašnjakom,
Plotove ruše, haraju travu
Kopitom svojim.
... Išao stazama Putnik.
Pokraj usjeva vidje zemnika mlada,
Tešku gdje sjekiru diže i njome lupa po panju.
Putnik je gledao s druma, kako se oblilo znojem
Čelo onog seljaka, a zjena mu gori sve življe.
Mišica napeta bješe ko uže na rukama jakim.
Izvirala je snaga iz t'jela nalik na vodu
Iz vrela; bješe ko vatra: što većma se jari,
To joj ljuća žestina.
I bog Hranitelj reče:
"Zemniče, pa ti još gordu zaviđaš bozima sudbu!"
III.
Oštro je vonjalo polje u jutarnjem zraku.

Skočilo naviše sunce i okolo Putnika stane
Zukanje
Posljednjimkukaca malih.cvjetnim.
granama Medonosne letjele
Leptiri pčele
tjerali rilca
U čaške cv'jeća. Negdje u lugu se bunile ptice
Duhu šumske tišine.
... Išo je Putnik božanski u srcu smijuć se svome
Onome raju zemaljskom. Gledo je okolo sebe
Čičke i klasje već zrelo, kako se slično
Pučini morskoj leluja dirnuto krilom
Lahora gorskog.
Negdje kraj r'jeke začu se pjesma
Iz grla žene, zvonka ko srebrna klepka.
Ugleda Hranitelj tada poljanske grude
Veselu kćerku. - Na glavi nosila ona
Sijena breme. Sm'ješilo lice se njeno
6
U sjaju sunca, otvarahu usne

Nalik na vjenčić u mesnata cv'jeta
Zlatila
Prslukuokolo njena
pucali vezičela se kosa;
A modro njezino oko sličilo plavom različku
Usred usjeva. Sve se smijalo, ko što se sm'ješi
Kutić vedrine, kad nebom se mota.
... Ustavi Putnik se pred njom i uskliknu:
"Pozdravljam ja te,
Čitava Zemljice mlada, u čas uranka tvoga!"
IV.
I Dabog udari poljem uz bistar potok

Kroz mnogo sela. - Na pragu čekala stranca,
S hljebom i sirom marna domaćica, slaveć
Bogove dobre.
S veselim lavežem psi su ususret skakali gostu.
Djevojke nudile cv'jeće.
Vatra na ognjištu praskom pozdravljaše. Piskahu laste:
"Dobro nam došao, s'jedi putniče! Stanider malo!"
Gukao golub u dvoru. Na krovu žmirila roda.
Ječilo cijelo selo od vike djece.
... Putnik je srkao piće i zborio: "Čemu
Te žrtve pred božjim hramom?
C'jeli neka vam život, pun vatara vaših radosti,
Uzdarje žrtveno bude na svetom oltaru
Živane majke!
Ljudi, iz srca vašeg
Izbija vrelo i melem života."
Šutke su gledali tada Poljani onog tuđinca.
Slušali govora žubor. Možda se stare
Sjećahu priče, po kojoj su bozi u čovječjem liku
Lutali negda licem zemaljskim.
V.
Praćen pozdravom dobrih domđćica otide Putnik

Na njivu. Tud'jer su jutros orali plugovi. Sada
Dizala grdna se vika.
Tjerao stariji orač
Volove na njivu svoga susjeda; vikao: "Ti si
Maknuo noćas međaše". - I ratari stadoše, b'jesni.
Planuše zjenom i digoše kosir.
Tromi ih volovi njini gledahu očima veljim,
Kojima u zjeni sva se vidjela ravan.
Udarac smrtni se spušto, al putnik nahrupi, viknu:
"Znojem, potokom znoja, a krvlju nikada, moči
7
Grudu, koja te hrani!

Ne dade boštvo vam zemlju, da vodite raspre.
Njene
O tvrdusumotiku
grudi široke:
na sm'jeplug o plug,Čujte
da udari. motika
me,tvrda
sinci:
Znoja je zemljica žedna, ne krvi! Smrću zar mora
Ono da rodi, što vrelo je utjehe i sreće vaše,
Česma je vaših radosti?"
Tako im klicaše. Šutke došljaka gledahu oni.
Stariji prozbori: "Bog il' starosta luta po zemlji."
... Okrenu orač se, za plug prionu. Gledo je Putnik,
Kako se plugovi opet maknuše i zemlju režu.
Dahtali volovi, lemeš škripao, pucala gruda.
Od časa do časa ljudi su kliktali; bockali vole
Nemirnom šipkom.
VI.
I bog kroz bukovu šumu po stazama pođe

Krušvici selu.
Gledo je bršljane što se oviše oko drveta.
Slušao tetr'jeba krik je i potoka žubor.
Zvjerad je bježala grmljem njišući granama tanjim.
Lahor je krošnjama duvo,
Čudan išao nemir po guštari hladnoj,
A svud se sumrakom onim šuljale vile.
... Hodao dalje je Putnik motreć, gdje jela
Zašla u bukovu šumu. Gledo je ljesku i pasdr'jen
Što su se zgurili bukvi pod visoku krošnju.
Ispred nogu se njemu sag sterao maha.
Virile paprati mnogim se dičeći piknjama žutim;
Ko što se ponosi junak
Tokama svoga zobuna.
Išao gustom je šumom motreći lišaji kako
Pokriše vlažnije kraje litica i trulo panje
Jasenu mrtvom i hrastu, što munja ga ofuri. - Vedro
Bijaše lice božansko
Sličila boga Peruna. u šumi koja je hramu
Plotova pruće po kojem
Hladolež vijo grančice svoje,
Vrbe čupavih glava i grmovi ružice divlje,
Oko koje se tanke ovijale stabljike hmelja,
Klopot mlina i dim što vjetar ga tiho
Nosio: sve je to sada kazivalo bogu,
Na rub da šume već stignu.
... Sišao putnik međ tamne johe, pod jasike l'jepe.
Titralo srebrnom lišćem vrbika. Potok
Šumio pjesmu. A ondje, gdje miruje voda,
Lopoč se s kožnatim lišćem i s vjenčićem b'jelim ko snijeg.
Uznio između žutog lokvanja i žabnjaka zlatnog.
8
Okr'jeci, zeleno leće, pokrivahu vodu.

Tankim strukom se svojim na bari dičila trska.
Dalje,
Gizdavopred
biljemakovim poljem, cvala je sabljarka trava.
boga Peruna.
VII.
Bijaše tihani čas, kada zapada sunce.

Preko drumova duge su bacali jablani sjene.
Gorjeli vrsi planina. S obližnjih njiva
Vraćao seljanin k svome se selu po stazama poljskim.
O ti povrače slatki za trudom dugoga dana
Prvim večernjim hladom!
Prali su seljani ruke i lice na vrelu;
Djevojke močile lakte,
Pojile stado i škropile vodom
Naramak trave.
Pito ih Hranitelj dobri za usjev, ovce i baštu.
Slušaše pričanje njino i njihove pjesme.
Motrio ob'jest je, kojom se vraćahu k selu
Još pjane od jare sunčane,
Usjev dok večernji diše sve oštrije, a vjetar nosi
Žamore s klanca i dola.
VIII.
Gonio seljanin Pijast pred sobom konje.

Stiže do potoka, uzde pritegnu, Putniku viknu:
"Konje da na vodu svratim, pomozi! Kola su teška."
Priskoči Putnik. Božanskom desnicom vođeni konji
Za'rznu, snažno povuku, ugaze u vodu hladnu
I počnu da piju.
- "Jaka, putniče, desna je tvoja."
Putnik odgovori: "Sretan, tko kasne u dane svoje
K očevu ognjištu
- "Tuđinče" idePijast,
tada će predveče s kolima
"vaj tebi, kadapunim!"
mi nemaš
No štap suha gloga, da staro podupreš t'jelo!
Na kola deder se popni. Ti ćeš me sada
Razgovarati; ti ćeš mi pričati što li te dove
Krušvici, poljanskom selu."
... Ležao Putnik na stogu i Pijastu pričo
Svojim o zgodama, dobroj o ljetini, kojoj se plodne
Zemlje kraj istočnih r'jeka još nadaju; pričao, da ga
Gostili sirom i mesom seljaci, kada je lani
Selima vislanskim stigo pred b'jesom oluje.
... Lijeno vukli su konji,
Škripahu točkova osi; a Putnik je gledo,
Kako pred kućama mnogim u selu glavanj se puši:
9
Umorna sjela su čeljad u dvorištu, čekaju mirno

Da im nevjesta dođe i s vatre koja pucketa
Činiju skine.
Večernja zv'jezda je sjala, kad onaj krušvički ratar.
Pod krov Putnika primi.
IX.
Sjedili dugo za stolom. Zemovit, Pijastov sin,

Slušao staraca govor.
... I on prozbori. Mladić je pričao, kako je Gnjezno
Pritislo uboštvo i glad, i grad je stradao ljuto.
Digoše seljani tad se noseći plodove poljske.
Tjerahu vole i janjce.
Nosili sjemenje tečno, maslac, mlijeko,
Gnjezno dok spasiše slavno.
Ali, kad preklani gusti čopori vučji
U sela hrupnuše, s gadnom nasladom građani oni
Gledahu s bedema, kako seljani bježe
K zaprtim vratima gradskim.
"Klonut će njihova sila. Snagu već znademo svoju".
Tako je uskliko mladić. - Širile grudi se njemu
Kao hrastu krošnja, kad vjetar gorama ide,
I sva šuma se trza. Vonjao zobun na njemu
Kao bukova kora, kad sokovi struje
Skritog iz kor'jena k vrhu. Na usnama zvučila r'ječ mu
Kao valovi r'ječni, kad na brdu okopni snijeg,
A muško njegovo lice, na kome treptahu žile,
I oko gorjelo, bješe nalik na lice
Heroja svećenika.
... Hranitelj rame mu dirnu i reče: "Samo

Iz grudi Živane majke hrast buja i niče trava.
Čovjeka porodi ona. Na goru jednom ga pove,
Otkud polja se vide, rijeke, lugovi, doci.
Rekla
Ja ću tijejačati
zemniku: SveJaćeš
mišku. ću tipokvasiti
kr'jepitiznojem.
srce.
Rastrkli zemljom se ljudi, za varkom srću:
Lažan im pred očima bl'ješti raj jedan; u srcu zv'jer im.
Kolju se, žrtvuju sebe za nešto, čega ni sami
Shvatiti ne mogu oni,
Ali, kad umor ih svlada, kad panu s visine,
Gmižu po prašini, grle te hridi, i grudu ljube,
I kliču: "Živano majko, doji me svojim mlijekom!
Oraču, svanut će dan, u kome će pobjeda tvoja
Orit se zemljom."
... Tako je zborio Putnik; a Pijastu sjale se oči
Od sreće i udivljenja.
10
X.
Trepeću na nebusnu.
U tihu, slađanu zv'jezde. Rijeka pod njima šumi
Putnik je na silu pošo. - Zemovit na prag je sio
I sluša žamore noćne.
Pjevaju popci, i sve se na prekid biserje truni.
Šumore lipove grane, i plotovi šuškaju uz drum.
Pričinja sada se momku kao da disanje čuje,
Disanje umorne zemlje u noćnoj tišini.
... Osjeća Zemovit sreću života i radost,
Štono je dijele bozi onome koji
Znojna će čela požeti njivu
Pod njinom zaštitom gordom.
11
Lirika (1910)
PONTUS
B'jelog od Tagan-Roga do Kalanče Dona na ušću
Sedmero uvire r'jeka. - Oko još ne vidje ljudsko
Šaš-polja gušća, ni trave laganije, ni tanjeg p'jeska;
Ne vidje trstika viših. - Mrmore Timernik, Nižnji,
Aslan, Kolodec, Ćulik, Askaj i Sapjan sa lomnih
Gora put zapada hrleć.
Teče sedmero r'jeka niz obronke, klancima, poljem.
Slapovâ glas je sve jači. Ruši se kamenje gorsko.
Debla se valjaju. Dolje, na uvoru, glib se gomila,
Zalivi morski se mute.
Grmi Timernik r'jeka u svome neprekidnom šumu:

"Primi u svoje me krilo,
Prastaro more! Još rano ja siđoh sa gorskog vrhunca,
Na kome oblaci leže.
Sišla sam k žalima tvojim kroz gudure hujeći t'jesne,
Kopajuć korita nova,
Da me sa hridima ovih u ponore nestane tvoje.
Svih grla mi na dnu, na vrhu svih jezika svojih ti nosim
Brundanje medvjeda, vuka
Tuljenje, orlovâ krik. I nosim ti hajdučke pjesme
U jutarnje uranke, žalbe
Noćnijeh ptica i viku ljudi hajkača
Što tjeraju vepre.
Nosim ti vjetrine huku iz hiljadu pećina mračnih.
Pusti, nek siđem u tvoje valove! - Ja ću ti zgode

Pričati
Strujat rodnog mi kraja.
ću po svijem tvojim dubljinama; prelit ću divlju
Dušu mi u dušu tvoju.
Maglenih brdina duh će preselit se u mulj i p'jesak,
Gdje koralj i haluga raste.
U tvojoj n'jemoj nutrinji kucati bilo će moje."
B'jelog od Tagan-Roga do Kalanče sedmero r'jeka

Poljem i brdima šumi. - Iz klanaca čuješ dalekih
Pljuskanje válovâ, žubor i mrmore voda.
Pr'jeti sa gorskoga bila oluja. Rusaljke vile
B'jelih i laganih nogu
Vodeć na tratini kolo il penjuć se stabala na vrh,
Slušaju glasove r'jekâ.
12
A kada vatra sunčana užari litice gorske,

Lijepe djevojke hlade udove svoje
Pjenama sedmero vrela.
Šumore Askaj i Ćulik i Kolodec: "Cvjetaju slavno
Ravni, sa kojih ti slatke
Nosimo mirise, sijedo prastaro more!
Ružične latice plove
U našim vodama. - Gledaj, koliko cv'jeća i trava
Bacio vjetar u naše vale!
Mi ćemo lišćem šarenim sve dubljine pokriti tvoje.
Žubore Aslan i Nižnji: "Zvukove pastirske frule,

Pop'jevke vila
Biglis slavujev i luga glas tajni i mrmore spiljâ,
U našem romonu mi ti,
O more, nosimo! Znamo, s kojim se usklikom vraća
Podveče djevojka s polja.
Deder, nek glasove one i sinovi nauče tvoji!"
Silazi pitomi Sapjan i mrmori: "Prošao ja sam
Kroz bučne gradove, mirnim
Selima. Čuo sam štropot radine vesi:
Molitve, kletve,
Uzdahe i plač. Svih ljudi nevolje znam i sve ljudske
Radosti, nade.
O njima ja ću da pričam u šumu válovâ morskih."
B'jelog od Tagan-Roga do Kalanče Dona na ušću
Sedmero uvire r'jeka. U svoje prima ih krilo
Duboko, prastaro more. - Struje po njegovu t'jelu,
Kao po grudima grdna gorostasa životne žile,
Sve te rijeke; a njini talasi šumore r'ječi
Sad strašne ko lavovâ rika, sad skladne ko molitve pjesma
U hramu... jer hiljadu duša kroz valove diše.
- Nad njima, hladna i vedra, premučav vječitu tajnu,
Šute nebesa.
NA PRAGU
I.
Sâm k tebi dođoh. - I strah mene nije

Stupiti nogom preko praga tvoga.
Al obećanja hoćeš li mi svoja
Sad ispuniti?
Zaborav i mirHoćeš li mi dati
što ih davno tražim?
13
Na pragu stojiš nijema i hladna.

-Za
O lokotima
sfingo vječna,
onimprogovori:
kriješ? Je lišto nam
Bez sanja san? Je l' dubok mrak i gluho
Mrtvilo u tvom gradu začaranom?
Reci mi: nije l' varav onaj mir,

Na licu što sam gledao mrtvaca?
Da l' zbilja kriješ iza vrata ovih
Tihanu luku, gdje na mrtvoj vodi
Spuštenih jedra crne lađe stoje?
II.
Je l' more ono sveđ bez vala, je l'

Igalo pusto bez žamora? - Možda
Kad nova lađa uz druge pristane,
Tamna se voda uzbiba, i lanac
Zazveči sidra što se na dno spušta.
I možeš li mi, možeš li mi dati

Ono što tražim? - Hoću l' da se kajem
Što suton žića ne dočekah, što sam
Ljutoj se borbi oteo i svoju
Ponio mladost u te dvore tvoje?
III.
Ti šutiš. - Tiho niz stube široke

Silaze sjene umorne i tužne,
Pod trhom rada, bola i godina
Prignute. Neke silaze u cv'jetu
Mladosti tužeć za životom svojim.
Silaze druge s odsjevom još živa

Sna ispred mrtvih zjenica, il' s mrkom
Borom na čelu, il' s osm'jehom sretnim
Ha usnama, il s nebrisanom suzom
U oku što se isplakalo nije.
Hoćeš li, reci, izgladit na čelu

Onome nabor? Hoćeš li sad moći
Dignuti osm'jeh i otrti suzu?
I umiješ li potjerati sanju
Što i sad lebdi pred očima onim?
14
Ti šutke puštaš preko svoga praga

Povorku n'jemu. - I ja zahman čekam
Gledajuć u te.
I led u oku. Pečatšutiš?
- Čemu ti na usni
Zašto
Moramo sumnjat i o tvojoj moći?
RUTA MOAPKA
I.
Bôz seBetlema
Zidini je vraćaograda.
preko zlatnijeh usjeva k tihoj
Šuštale daleke palme. Vonjao cedar i loza.
Vjetrić je klasjem lelujo.
Turoban bio je starac.
Lagano, prignute glave Salmonov išao sin je.
Šaptao: "Žitnice moje pune su zrnja.
Jaganjci i krave gojne u stajama žvaču širokim.
Pred mojim krovom se njišu u cvjetnome vrtu
Smokavâ grane."
Tepao: "Svega mi dade Gospod nad vojskama silnim,
Al pusta starost je moja.
Onomadne ja sanjah bregove neke,
Na kojima pjevahu ptice, o žetvi brenčaše pjesma,
Ali se smrznula bješe u koritu voda.
Grobna se stere tišina u mome djedovskom domu;
U vrtu jabuka gnjije na prignutoj grani,
Opada, zemlji se vraća."
Bôz je išo još dalje kroz usjeve svoje.

Gledo je, kako se s polja Betlemske vraćaju cure:
Suču rukave i kazuju lakte
Iz zdenaca grabeći vodu.
Duva večernji vjetrić sa brda dalekih.
K zapadu sunce se naže i dugo se gasi
Za Betlemom gradom.
II.
Milije puštaju danas mandragore slađani miris.

Moba veselo pjeva i mlati klasje na gumnu.
Pjevajte, Judine kćeri! Hezebonske njive
Rodile nisu jesenas ko poljane vaše.
Skladajte
Zvučnijimpjesme!
šumom,Još nikadsred
a cedri Jordanu val tekao
Libanske gore nije
15
Nisu još nikada ljepše zašuštali krošnjom.

Nešto se veliko sprema. - Žanjite, žene:
Vedar i miran je dan.
U onu, što za vama ide, nemoj te gledati tako,
Jer ona odnosi malo, a sama još ne zna što daje
I nama i gospodaru.
To vam je Moapka Ruta.
Nalik je ona na srnu kad dubravom pase:
Plaha ko grle je mlado, l'jepa ko Jeriška ruža.
Nemojte dirati u nju!
Ljubi je mlađani Dizom, pupak na Ogovu hreku.
Moapska stada zbog Rute on ostavi davno
I Hermonske vepre i lađe rijeke mu rodne,
Al pred njim se Moapka krade,
Kao što gazela bježi od rike lavića gladna.
Nemojte karat je mladu!
III.
- Ja te odavna volim, o mirisna cedrova grano!

Pjevo je Dizom pred vratima njenim.
- Vrati se u zemlju svoju!
Ona za kapljama žedni što Jakoba koritom teku,
Ja sam očiju tvojih, lijepa Moapko, željan.
Vrati se bozima našim! Ogova sjena
Utjehe tada će naći. - Sazdati ja ću šezdeset
Mrkih gradova, na njima zidat ću sedmera vrata.
Postat ćeš kraljicom, dođi! I bit će ložnica naša
Svilena, mirisna; nebo od skrleta, od srebra kite,
Zavjese od suha zlata.
... Ruto, usne su tvoje ko pehar najslađeg vina,
Ko grozd Jazerski, kao Elealskih vrtova šipak.
Saronska ružo što niknu kraj Nemrimskih voda,
Vlasi su tvoje ko vuna janjeća, dojke ko mramor.
Vrt samdvorove
U vodi ti sadio,svoje.
Ruto, gdje grad moj bijeli gleda
Mirišu narad i šafran, cimet i šipak,
Iđirot i poljsko cv'jeće u onim baštama - dođi!
Voditi ja ću te plodnim po njivama, kadano loza
Vinova ucvala bude.
... Opaši mačem me: Neka iznova Ogova slava
Uskrsne, kraljice moja!
Vrati se rodnome brdu,
Gdje moja čeka te majka, o Libanskih gorica vruče,
Damaški bisere sjajni!
Deder, nek sjedim u hladu tijela tvoga,
Zdenče pod paomom kitnom, voće na zelenoj grani:
- Ruto! O mlađana Ruto!
16
IV.
Bôz je ženskinju
Mladog joj tijela; gledo. - Osjećonjenoga
slušo govora miris žubor,
Sladak ko mrmor Jordana.
Zborio: "Pabirči jošte po mojim njivama, ženo!
Sama si u tuđem svijetu, al i te nebeske ptice
Gospod nad vojskama hrani.
Moapko, svanut će danak, u koji Izrael ne će
Da više otima drvlje po šumama vašim,
Nego će ložiti svoje oružje bojno."
Dalje zborio Bôz je. - A ona je mislila mlada:
"Dizomov govor je nalik na vihor u Bazanskoj šumi,
Tvoje su riječi nalik na šumore Jeriških palmî.
Dizomov pogled je vatra što zrele usjeve hara,
Tvoje su oči ko žišci što sam ih vidjela na dnu
Jezera u Hezebonu.
Šikarje brada je tvoja, kad je sve kitno od cvjetnih
V'jenaca bijele loze.
A lice tvoje je nalik na ono bogova naših."
V.
Rede se stogovi žuti na Betlemskoj njivi.

Žetelske umukle pjesme. - Tamo po gorama tamnim
Plamsaju pastirske vatre. Nojca je topla i tiha.
Bôz je zaspo na stogu.
Osm'jeh blažen tumara po usnama starcu.
Mirišu kupine, trnje i trator uz drumove n'jeme.
Bôzu na grudima leži, nalik na vrbovu granu
Nad mirnim vodama noćnim, Moapka Ruta.
Njemu je sanak zanio dušu.
... Nalazi sad se daleko na morskome žalu
Između Tira i Karmelske gore.
Ide p'jeskom i sluša.
Kako
Moli: mu vjetar
"Digni me,mrmori
vjetre, kroz pram.
na svoja lagana krila!
Iznad me Libana nosi uz jordanske vale
Rodnome Betlemu." - Munje prasnuše: Ovio oblak
Karmelska bila. Bojazan i strah
Prignuše koljena Bôzu. I Gospod nad vojskama s visa
Strašnim progovori glasom:
- Salmonov sine, na tebi sazdati svoju ću kuću!
Dvostruke imat će zide i sedmera gvozdena vrata.
- Salmonov sine, iz tvoga će panja da mladica raste
Do mojih strašnih visina, a na njoj će sazreti svijet.
- Salmonov sine, iz tvoga će koljena izbiti vrutak,
A voda će njegova c'jelu poplaviti spasenu zemlju!
17
Nestade sanka. - Zv'jezde trepnuše živijim sjajem,

Zašumi lahorak noćni cedrovom granom.
A rukom pobožnog
Salmona drhtavom sinu,
Ruta Moapka pogladikralja.
praocu Davida vlasi
MASLINA
Vinograd moga je oca ovjenčan zelenim v'jencem
Maslinâ. - Pod njima ja sam u vrućijem danima ljetnim,
Grožđe dok zrijalo i pjev cvrčaka šibao uzduh,
Gledo u zanosu
Pred očima sv'jetle
stvaralo vizije što ih je Podne
mojim.
More je šumjelo negdje daleko. - Po modrome nebu
Plovili b'jeli oblačci, a zemlja je ležala teška
I tiha u snu sunčanu.
... U takav ja sam trenutak
Veliku, strogu i mirnu, iz maslinika se dižuć
K vedrome svodu, bez štita, bez koplja i kacige sjajne,
Vidio Palas Atenu.
Ona je nosila žižak na dlanu. Plodova zrelih
Ubra pregršt pa saže sok njihov na suho stijenje
I ruku do sunca dignu i užga tu malenu sv'jeću.
... Gori na mojemu stolu,
U tamne i burne noći, od zemlje niska svijeća.
Vjetrina otvara vrata i prozore, kroz kuću duva,
Zidima trese i tamu sve crnju tjera mi u dom:
Ja mirno sjedim uz sv'jeću, koju ograditi dlanom
Ne treba: ulje joj vonja po maslinama mog oca,
A plamen njezin je iskra sa vatre sunčane. - I sveđer,
Kad mi je teško međ ljudma, nastaje začaran krug,
U kojemu okolo žiška, dok noću vihori bjesne,
Zazeleni se l'jepi vinograd mojega oca,
Ovjenčan maslinâ v'jencem; - pod njime sanjari dječak,
Grožđe dok zre, i sve jače pjev cvrčka se glasa, i more
Krkoči negdje daleko, i nebeskom plove vedrinom
Dva oblaka bijela, tanka...
18
ČEMPRES
I.
Na pustoj ravni od stoljeća čempres

Upire, mrk i neveseo, vrh u
Oblačno nebo i prozirni lazur.
Strši sred polja od vijeka, stoji
Turoban, jadan, od oluje šiban,
Proljetnim vjetrom draškan i tetošen.
Stoji i sanja okrunjen vijencem

Hlapova sivih
Oblaka koji u jeseni,
bliješte krunom
i sjaju,
Dok sunce tone u proljetnu danu.
Sjevernjak vjetar kada tmoru tjera,
Reko bih, brodi maglama i tmušom,
Ko velji jarbol, na kojemu crne

Zastave vise. - Piramida tuge,
Na goleti ko strašilo se diže
U polumraku jesenjeg sutona;
A u noć tihu, u sjaju mjeseca
Za sobom baca dugu mračnu sjenu.
Noćas je njemu u oluji b'jesnoj

Šumjela krošnja; pucale su grane.
Pjevo je čempres čudnu pjesmu, a grom
Vrh mu je oštri otkinuo, vjetar
Češere streso i listiće; kora
Pukla je uzduž debla stoljetnoga.
II.
- "Nesretno stablo, ti simbole ljudskog

Jada i plača, od vjetra bijeno,
Od živa groma ofureno, ne htje
Ni sada vihor da te skrši! - Dalje
Ranjeno, jadno stajat ćeš na ovoj
Ravnici, nišan vjetrini i munji.
Oluja boštvo ne htjelo te gvozden -

Rukom, ko diva za kuštravu kosu,
Za krošnju zgrabit, iščupati, svalit:
Još ono hoće da te muči, da ti
Za granom
O jadno granu
stablo krši i iodnese,
čemera bola!
19
Kolike srdžbe i ljutine tvojom

Krošnjom su dosad
Od njih je granu prohujale!
slomila - Svaka
ti, nešto
Odn'jela. Bolno, dugo i bez nada
Bit će to tvoje umiranje. I ti
Zaludu čekaš na udarac zadnji!" -
III.
A čempres šumi. - Zatreptale hvojke

Na onom granju. Diše kao sputan
Div što ga o tle prikovaše, šušti:
"Varaš se, momče! Ja sam noćas svoje
Slavio slavlje i pobjedu, pjevo
U zagrljaju b'jesa vjetrnjega.
Širio grud sam, da oluja prodre

U prsa moja. - Drmala se svaka
Grančica. Listak drhtao i cijev
Pod lubom ovim. - Sa krošnje sam streso
Sve lanjsko lišće i češere, velju
Osjećo snagu u srži sam svojoj.
Ovjenčan munjom i blijeskom stajah

Na ravni ovoj sred ršuma, kao
Titan sred borbe. - Dok me vjetar bio,
Šumjeh i pjevah pjesmu što je davno
Naučih, kad su gazili po zemlji
Divovi, jaki lovci ratoborni.
Pjesmu sam pjevo što su uz nju prve

Vojske na zemlji dizale se u boj.
Ječala ravan pod kolima; bozi
Na krošnju moju silazili, te su,
U ljudskom
Vodili borbeliku, lucima smrtnim.
s junacima i kopljem,
I krošnju svoju širio sam. - Zemlja

Kroz deblo moje srkala je vatru
Nebesku, svježost i olujnu snagu,
Koja će opet iz mišica vaših
Probit, iz jezgra vaših duša, zelen
Iz klica onih i proljetna vrela."
20
IV.
"Ne, prazan
Tamo sanak
za gorom na jazreniku,
ne snivam.
kakoMotrim,
Iz magle sive nove slike niču.
Prikaze nove već se dižu; sjajne
Aveti idu u gustim vrstama,
Sv'jetle ko zv'jezde, slavne kao sunce.
Mladiću, nisam bola i čemera

Stablo, ni simbol vašeg tugovanja!
Čim proljet bane u te gore, žive
U krilu mome tamnu, zatvorenu
Drijada mlada. - Ja ne nosim cv'jeća,
Jer mi ga davno Nimfe pokidaše.
Bješe to onda, kad na ravni ovoj

Kliktaše jato djevojaka, bježeć
Pred Panom grdnim, kad je ljudsko srce
Bez bola, čelo bez nabora bilo.
Pružene onda bjehu grane moje;
Pod njima djeve u zoru pjevale.
Još r'ječi one tihane mrmorim

Proljetnim jutrom. - Čekam od stoljeća.
Da velji danak opet svane, danak
Novijeh sila i bogova, kad ću
Nad ljudskim rodom, jačim i sretnijim,
Pružit opet grane što šumore.
KENTAUR
I.
Jak i slobodan, gore u kršu rodne planine

Živio potomak zadnji slavnijeh str'jelaca. - Sam je
U onom živio kraju, zvjerinja vladar i mrki
Lovac sred gustijeh šuma na podnožju brda.
Traga mu pomrla bješe u dugoj, krvavoj borbi
Protiv čovjeka, toga novoga zemlji vladara.
Slobodan i jak u kršu, posljednji svojega roda,
Življaše mladi Kentaur.
Sišo bi u pamik zore do r'jeke. - Motika i plug

Onijeh
Gvožđemledina joštenit
otvorili, nejebijahu
kosirgrudu
kosio travu.
21
Divlje i krepko je bilje bujalo na rosnoj ravni.

Zreo na grani je žir o žegi podneva ljetnog,
INetom
vjetrovi
bi mirisa
vesele puni
pticekroz mladu gorama
nav'jestile duvahu da
krošnju,
je
Proljeće stiglo.
Kasao poljem je onim Kentaur mlađani; divlje

Kobile gonio, šumom bjesnio za veprom. - Znojan,
Shrvan za dugom trkom, sio kraj bistra bi vrela,
U hlad jasike, orla gledajuć, kako se diže
Nebu pod oblake dalje no njegova strelica siže.
I on je ćutio svojim u žilama snagu otaca,
U bilu osjećo buru života, napon i plimu
Snage što ne skrši nitko.
II.
Al jednog proljetnog dana ugleda zemnikâ dugu

Povorku. - Tjerahu ljudi volove; nosili alat.
Stadoše penjati b'jele šatore i šume sjeći
Teslom i testerom, dizat visoke drvene kladnje.
Počeše nositi lapor i ilo, graditi kuće
I zid, potok da svrnu u korito, tr'jebiti guste
Kostrike, da nisko kolje posade i uzduž ravni
Udare nove međaše.
Kentaur usplamti srdžbom. Kriknu pa niz kršno brdo
Poletje valjajuć hridi i litice. Međ ljude banu
Lijep i strašan. - U čudu gledahu zemnici ono
Zvijere ponosno, kako očima prijeti, čvrstim
Kopitom pred njima bije o prudinu i mrko zbori:
"Otkuda, skitnici, k ovim ravninama prispjeste? Nije l'
Zemlja široka? Zar moga kopita i desne moje
Želite osjetit snagu?
Cvijet
S kojimjesmo
plemena
vodilivašeg
borbe.već davno nestao:
- Moram džini,
vas gledati opet,
Kako se znojite dugo, prignuti pod bičem sunca
U tešku, neplodnu radu. I moram slušati vaše
Žaobe, motriti vaše sićušne kreposti. Moram
Trpjeti, eda se kasn'je ne sramujem pobjede svoje.
Zar da ne silazim više sa brda, s koga ja gledam
Tu vašu rabotu jadnu?"
I zvijer zakasa k svome brijegu. - Slobodan i sam

Lovio kršem i šumom; a čovjek ga gledaše, kako
Predveče na kuku strši. Kada bi u zoru vola
K lemešu vodio, l'jepu viđaše zvjerku, gdje s lukom
Napetim kasa niz one livade, plotove ruši,
22
Sadove gazi. - I čovjek već mislio, kako da i nju

Obuzda, il da je jednom smakne na šumskome rubu,
Pod stablom kraj bistroga vrela.
III.
Bijaše predveče, kada bijesna udari hajka

Na zvjerku lijepu. - Gajić što k spilji planinskoj vodi
Gorio plamom. Lajahu zagari; konji
Hrzahu. Kamenje, str'jele i sjekire letjele na nju
S plota, s kućnoga praga, iz šikare. - U dugu lovu
Kentaur bijaše tulac ispraznio, a rulja ona,
Brzonoge jašući konje, bodrila ljute je psine,
Ciljala oružjem oštrim.
Krvav, umoran, znojan, okrenu on se, da mlado

Izguli stablo i jurne na svjetinu, al sa svih strana
Oružana se rulja vraćaše. - Tjerahu složno
Zvijer u vatru i u dim. Prodre kroz gomilu ljudsku
Kentaur i propast onu mimoiđe. Uskijem klancem
Zagrabi naglo, al onih litica na kršnoj strani
Prosu se kamenja kiša; zazviždaše rojevi str'jela;
Zarežaše čopori pasâ.
Kentaur napne sve sile i skoči. - Krvava, ljuta

Zijala rana na jakim prsima. Kamen
U hrbat zgodi ga. Za njim orači i psine b'jesne
Srtahu, željni ga živa uloviti. - Osjećo već je
Dodir ruku, konopa i zubi u raljama pasjim,
Kada se okrenu krvav, s plamenim očima, mrk i
Ponosan na vrhu br'jega i riknu, za'rza, kriknu
Iz najdublje svoje nutrine.
I glas mu bijaše kao rik lava u pustari žednoj,

Kada za dugijem gladom ugleda gazelâ čopor;
INozdrve,
glas mu bješe ko vrata
pružena hrzaj ukonja,
bojnukad raširiv
vrevu mokre
se baca;
I glas mu bijaše kao krik diva, ranjen kad pada
I zadnjim silama guši i mori dušmane svoje:
Bijaše glas mu ko vika mnoštva, ko vijanje vjetra,
Pun srdžbe, dubok i bolan.
Protrnu čovjek; zastrepi. - Ko da je mrko

Vidjela lice božanstva, gonjena stravom niz klanac,
Udari gomila kao bujica strepeć od istog
Kamenja, koje se pod njom rušilo u dô. - Na pragu
Stanova, u prvom mraku, gledahu ljudi,
Kako se brdu na vrhu uzdigla avet.
23
Gledahu, njima na lice i ruke gdje jesenji suton

Crvene odsjeve baca.
IV.
Gore, pred pećinom svojom, umiro posljednji sin je

Drevnoga plemena. - Dolje na obronku gorjela šuma.
Hrpe su kamenja sura na t'jesnome ležale putu,
Gdje se crvenjela duga krvava pruga. Po tmurnom
Prostoru neba, na rujnom zapadu, plovilo krdo
Rumenih oblaka. - Spružen pred rodnom pećinom svojom
Umire posljednji, mladi Kentaur koji je zlatne
Strijele bacao suncu.
I on se spominje onih vremena, kada je mlada

Zemlja još vesela bila bašča, a u njoj ljepota
I jakost pratile radost; priroda, boginja jaka,
R'ječi je čarobne onda šaptala zvjerinju; i svud
Kipio život je snažan. - Posljednji gleda Kentaur
Suton i sjene sve crnje što livadu tište.
Osjeća, kako ga s krvlju već ostavlja životna snaga,
A mrena mu na oči pada.
CVRČAK
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se.
Sunčani ditiramb.
I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.

I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dv'je st'jene, dva obronka postaše moji boci,
A glava - gorski vrh."
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,

Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
"Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.
... Izađi! - Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja
Sunčana ssveta
vedrakrv.
neba ko kiša od iskara
24
... Izađi - ti, koj' niknu iz zuba ljuta zmaja,

Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi titi srce
Al omekša dušujesenjih
milinje cvjetnog
voda plač.maja,
... Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
... Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi, gdje struje šumne r'jeke,
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.
... Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca.
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san."
I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmom

Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
I pjeva: "Slava zemlji i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu novu podajte mome glasu.
... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. - Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:
Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.
...
ŠumiZemniče, čuješ poj?
ko srebrn-more,
Zuji ko pčelâ roj.
I pjeva: "Sv'jet je lijep, a život dar je s neba,
Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši ml'jeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.
... Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!
... Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan."
25
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče

Svoj
Podnetrohej zaglušljivi,
je. - Kao svoj zvučni,
voda tišinom teški
razl'jeva sejamb.
Sunčani ditiramb.
26
Nove pjesme (1913)
TURRIS EBURNEA
Ovdje, gdje se orli s vjetrovima bore
I ledenjak sja se iznad mračnih jaza,
S ebanovim vratma, s krunom od topaza
Moja kula strši na vrhuncu gore.
Kraj nje nigdje nema trave, grmlja, vrutka.

Stoji sama, tiha - i s visine gleda,
Gdje je sa svih strana stiska obruč leda
I tvrd nasip kruži blistava bjelutka.
Ona ne zna što su putnici i gosti.

Ne zna za sm'jeh ljudi i za pjanu buku.
Ništa još ne taknu, osim mojih ruku,
B'jelih joj zidova od slonove kosti.
Sazdana u carstvu snjegova i bura

Ona ne zna za plač i za lažne jade.
Otkad ovdje strši, jošte joj ne stade
Ljudska noga blatna na prag od biljura
Stoji moja kula sjajna, tiha, sama

Hiljadu već ljeta gore na vrhuncu.
Netom zora svane, otvaram je suncu,
Da me plam prožeže, da me mine tama.
Jedem zlatno voće sunčevih drveta,

Pijem svjetlost zv'jezdâ, lazur u grud livam;
I tom hranom pitan uv'jek veći bivam
Ovdje na vrhuncu hiljadu već ljeta.
A sred noći, kad u docu magla vri,
Ebanova vrata otvaram oluji.
Tad se na me dižu s vjetrinom što huji;
Stari gorski dusi i divovi svi.
Ja se s njima hrvem sred huke i tmine:

Sada truplo dižem, sad me peta tlači.
I tom borbom kr'jepljen postajem sve jači
Tisuću već ljeta na bilu planine.
27
To je raj što čara l'jepe dane moje.

Takve su mi slavne večeri i noći.
-Da
Kad ću,ljude
međ kad ću jednom
siđem iz tejak i dobar
kule svoje?moći
ŽENA ZAPUŠĆENA
Žena:
Ti, ki si preletel sto mor i sto jezer,
Pridi na shod kade svoju dojin ja kćer,
Povej, je l' živ
Umejki oni, ovledine
raskrčil, dom ki j' uzidal,
prekopal?
Je l' na se ga zela tujina neznana?
Zavit ću l' va črno sebe i otroka?
Tić:
Nisi dovica, ni otrok ti sirota,
Al sest na prag će tvoj i glad i sramota.
Oni, ki dom je ta dečice uzidal,
Umejki raskrčil, ledine prekopal,
Ženu je drugu zel, ljubav mu j' sa ona,
A ti si na zemlje žena zapušćena.
Žena:
Je l' još mu na ruke moj mići zlatni dar?
Je l' još mu na svile križić i škapular?
Tić:
Tvoj mići zlatni dar onoj žene je dal.
Na križ i škapular s nogun je stal.
Žena:
Povej, ti ki sad znaš za zvir mojeh nesreć,
Je l' seh nas pozabil va ten grehe živeć?
Tić:
Otac ni pozabil tebe ni teh otrok,
Leh dom je pozabil va mreže zleh urok.
Da bi se spametil teh gor, teh drev, teh sten,
Uroki bi se ti razvrgli si va tren;
I kad z oneh bi stran jedanput doma šal,
Lahki ne bi mu brod razbil ni led ni val.
Žena:
O ti,Ocu
ki sad su moje
dece znaš dovice
nesi ovibrižne
facol. bol,
28
Pet let moj trud ga j' tkal s travun njegoveh njiv,

Na cveteh ga sušil njegoveh mladeh sliv,
Pera trisuzice
Tri bašelka na njen
sirot se zelene,
na njen se črljene;
Na njen je pot i krv oveh žuljaveh ruk,
Va njen još spi vas plač mojeh krvaveh muk.
Ča ne? ćeš preletet široko more to
I moj facol spustit njemu ćeš na krilo.
Pa kad ga bude zel i kad ga razmota,
Plač gorki on će čut domaćega njazla,
I čut će lepi duh teh gor, teh drev, teh sten,
I ča j' načinjeno, razvreć će se va tren.
Trudan va dom će prit, na prag nagnut će bok
I reć: "Našal sam te, o mat mojeh otrok!"
Shod = doksat; kade = gdje; povej = reci; umejak = šumica; na se zela = na se uzela, osvojila; fujina
= tuđina; otrok = dijete; dovica = udovica; ta = taj; dečice = dječice; mići = malen; škapular =
"scapulare"; zvir = izvor; pozabil - zaboravio; va teu grehe = u tome grijehu; spametil = sjetio; si, su,
seh = svi, svu, sviju; sliv = šljiva; facol = rubac; pero = list; bašelka = bosiljka; črljene = crvene;
njazlo = gnijezdo.
MRTVI GRAD
Naš mrtvi grad kraj r'jeke stoji močvarne
Što crnom vodom plâče pusti zid:
Ni puljak tud'jer iz dna blatna klokoće,
Ni šišmiš mrakom prhne uza hrid.
Trg gradski gusta bunika je pokrila.

Krov bršljan guši, leganj u njem spi.
Na pragovima gušteri se sunčaju.
Na tornju Febra, kivno boštvo, bdi.
I sluša: crvi toče grede hrastove,

A pauk mrežu ispred vrata tka.
Duboko negdje nova voda prodire,
I stup se ruši, stenje kuća sva.
Naš mrtvi grad kraj r'jeke n'jeme, močvarne

Sve tone, tone u blato i glib...
Al još u njemu podivljalo bosilje
I trma vonja, jošte cvate svib!
29
Oh, čujte! - Još se nisu u prah srušile

Sve mermer-stube. Još je cio hram.
U nj kradom
Pjev pođoh,
nade i nov orguljam
da užežem da izmamim
plam.
I grad još čeka snagu naših desnica,

Plam duše naše, naše volje moć.
Sa pusta huma pjevaju nam grobovi:
"Kad ćete jednom, djeco naša, doć?"
Oh, čujte, čujte! - R'jeku ćemo svrnuti

U tijek nov, i nosit ćemo mulj
Na vrh planine, a ko pečat padat će
Na kamen svaki krvavi nam žulj.
Pa onda: il će nanovo da oživi

Grad mrtvi znoj nam i mlada nam krv,
Il ispod tornja Febre, žute boginje,
Svi ćemo pasti, da nas toči crv.
USKRS
Za živom vatrom petsto ljeta plamenih,
Za crnom maglom petsto mračnih jeseni,
Za ljutim mrazom petsto zima ledenih
Hitrinom naglih vjetrova,
Žestinom mladih lavova,
A snagom jedrih vrutaka
U jedan mah pet stotina je proljeća
Iz crne zemlje skočilo:
I sva gnijezda pjevaju po luzima,
I do tri mora zatonima krkoče,
I bezbroj r'jekâ grmi niza pragove
Uz šumor granja, uz krik surih orlova,
Uz glas iz raka kojim ploče pucaju:
Hozana na visinama!
Hozana u nizinama!
Hozana, rode moj!
U slavi veljoj, što se k suncu uzn'jela,

I duh se moj do sjajnih zv'jezda propinje.
Ne marim što mi petero još lanaca
Na t'jelu zveči, i sedmero pečata
Na čelu stoji, a dušu mi pritisla
Bremena teškihnaprisega.
I ja sam dosad stotine proljeća
30
Sred svoje puste zakopao ledine,

Po kojoj bjesne vjetrovi.
Tu zmajić
I sve mojkrvlju
se hrani u tamnim
rana čeka spiljama
mojijeh
I suzama što peku kao žerava,
I onim ml'jekom trpkim, vatrenim,
Što zemlji našoj teče tajnim žilama.
A dan kad svane, pa se ona zaljulja,
Oh, onda, onda iz duboka nanovo
Hitrinom naglih vjetrova,
Žestinom mladih lavova,
A snagom jedrih vrutaka
U jedan mah će osam stotin' proljeća
Iz zemlje naše skočiti:
I sva će srca gorjeti ko buktinje,
I sve će duše planuti ko požari,
I sva će gn'jezda pjevati po luzima
Uz vodâ šum i buku morskih valova
I uz pjev raka starinskih,
Što dugo, dugo šutjele:
Hozana na visinama!
Hozana u nizinama!
Hozana, rode moj!
Na tvrdoj daski, o koju me vezali,

Već sada pjevam pjesmu svoje pobjede
I gledam: tamo na zreniku olujnom
Planina velja do neba se uzdiže
U sjaju plama sunčeva.
Sa vrha njena teku r'jeke svjetlosti
Po proplancima na dno tamnih gudura,
Gdje još se puši krvca junačka
I dim iz sela gorućih.
I gledam: eto, iz te pare krvave
Hrist ide; na vrh on se golem popeo
I pustom mnoštvu što je preda nj grunulo
Hljeb miraberbe
Za ljepše lomi,i d'jeli jedro
za žetve sjemenje
slavnije.
A sunce plamsa u visini. Njišu se
Sve zelen-grane jela stoljetnih,
I grme r'jeke ispod nogu Njegovih,
I orli kriče iznad glave Njegove,
I stoji jeka po svoj zemlji spasenoj
Visoko na visinama,
Duboko u nizinama:
Hozana, sine Davidov!
Hozana, rode moj!
31
NOTTURNO
Ti'o, ti'o, ti'o prede
Pauk nit.
Srnče leglo usred šume, gdje se crni borić vit
S kraja gluha i visoka
Srebrna je nojca stigla,
Utopljenu lampu digla
Iz jezera iz duboka.
Ljudma vodi za ručicu sanak, sl'jepog sina.
"Ja ću, majko, gn'jezdo viti na dnu oka njina."
Šturak zriče u travici:
"Zri, jagodo, zri!"
Ti'o, ti'o pauk prede
Niti tri.
Bol, bol, bol me obuzeo

Ljut i crn.
Ružina mi zelen-grana usadila u grud trn.
I ja cvilim, cvilim, cvilim
U bijeloj ovoj noći.
Biser-suza niz se toči.
Nemirnim ih tresem krilim':
Prosiplju se, zvuče, zveče
Po mramornoj ploči.
O ružina zelen-grano, drača ti je vrlo kruta!
Malene su grudi moje, a ta bol je vrlo ljuta!
Iz srca se krvca toči:
Tok, tok, tok...
Na ružinu trnu onom otrovan je sok.
Zar ne može mjesec sjati
I cv'jet noćni mirisati
Bez vapaja tog?
Zar ne možeš, zemljo, spati
A bez plača mog?
Hoće ti se tuđa žalost, da uspavaš svoju bol!
Suze rone tople zv'jezde na poljanu i na dol...
O, tako se lakše trpi!
Bol, bol, bol.
Čarom veljim noć mi čara

Tihi lug.
O slavujko, gdje si, gdje si? Pjesmom tvoj te zove drug!
Čuješ, zvoni, zvoni, zvoni
Sitno zvonce čeminovo
Velo zvonce ljiljanovo!
Čuješ, bruje, bruje, bruje
Zelen-tuljci borovnice,
32
Modri tuljci potočnice!

Prosu cv'jeće val mirisa u taj noćni mir.
Čarobnice, dođi,
Slavit ćemo pir!dođi:
Šturak zriče u travici:
"Zri, nevjesto, zri!"
Po mekoj nam posteljici
Pauk tiho prede
Žice tri.
Noć je tamna i duboka.

Ja sam sâm.
Komu bol da svoju kažem i da radost svoju dam?
Ti me opi, kapljo rose,
Na dlačici vilin-kose!
Ti me opi, sjajni trače,
Na torbici rusomače!
I ja pjevam, pjevam, pjevam zv'jezdin sjaj.
U mojoj se grudi t'jesnoj ugn'jezdio c'jeli maj.
Svi srhovi u vjenčiću,
Svi cjelovi na pestiću;
Miris slatki što se diže u valove,
Što se širi, što se njiše na mahove,
Što se ziba, što se ljulja
Uz let buba i metulja;
Dihaj zemlje koja spava ugrijana,
Drhtaj zv'jezde koja blista usijana:
Trzaj, svjetlost, miris, plima
Talasa se kao more
U mojim grudima!
I ja pjevam, pjevam, pjevam u toj noći začaranoj,

U razbludnoj toploj noći pustim cv'jećem ovjenčanoj
Malen, sâm.
Komu bol da svoju kažem i da radost svoju dam?
Na grančici noćnog drvca
Procvalo je žedno
Iz ranjenog cv'jeće;
moga srca
Kap za kapi tiho teče
Rosa-krvca.
Predi, predi gustu mrežu, pauče,

Ti'o, ti'o, da ti žica ne puče.
Njom ćeš noćas uloviti
Plijen svoj!
Te će tvoje ovit niti
I pjev moj!
33
BOG U ŠUMI
Šušti meko cv'jeće rašeljkinih gronja.
Kuca malo srce púpovâ i klicâ.
Taknuta vjetricem punim slatkih vonja
Brecaju sva zvonca bijelih đurđica.
Modrim okom bl'ješti ljubica i viri
skromnoga grma.
C'jeli gaj se budi, šumori i miri
Kao smilj i trma.
Jasen, štono dugo suh i jalov dr'jemlje,

Bršljanom
Visoke se vije,
se jele lišajima
klanjaju mlâdi.
do zemlje,
A bor zlatnim praškom dô i goru kadi.
Skladan pjev se diže iz hiljadu gn'jezda,
Vrutaka i voda.
Ruku punih rose, sjemenja i zv'jezda
Bog po šumi hoda.
ŠUMA SPAVA
Mrak je. Na dnu šume iz malena vrela
Kaplje troma voda, i tih grgolj stoji.
Koritu je na rub n'jema sjena sjela
Pa u miru gluhu zvonke kaplje broji.
Kada kaplja pane, ko od bolna srha
Svaki list se njiše;
Ide šum od zemlje sve do zelen-vrha:
"Tiho! tiho! tiše!"
Čeka narod cv'jeća, paprati i bubâ

Očma punim sanka. - Ona sjena sada
Laganu je ruku digla s kamen-ruba,
Pa joj na dlan meki šutke voda pada.
Sv'jetnjak sv'jeću gasi. Sklapa modre oči
Potočnica plava.
Ispod crnih krila gluhe ljetne noći
Šuma tvrdo spava.
34
Lirika. Dio II 1910-1914 (1918)
MEĐU ZVIJEZDAMA
Il se nebo spusti na vrela i gn'jezda,
Il me sila neka dignu iznad gora:
U talas uronih eterskoga mora
Pa svu noć koračam po pučini zv'jezda.
Gazim. Ml'ječnim putem. Sv'jetle sfere tonu

Oceana tamna na dno kolovrata.
Ja sad mrežu bacam u dubinu onu
Pa je dižem punu plamena i zlata.
Nebo s pr'jetnjom gleda. - "O vi zv'jezde sjajne,

Utaman sam dugo od vas pomoć čeko:
Blistavo vam polje, puno hladne tajne,
Sveđ nam osta pusto, jalovo, daleko.
Volove ću Jasne u Plug upregnuti,

Da te njive orem... Onda na nas sve će,
Kad se Velje Biće opet k nam uputi,
S usjeva nebeskih padat sjeme sreće."
Tako kličem. - Pljušteć niz stube se plave

Kao kiša zlatna zv'jezde prosipaju,
A ko budne straže iznad moje glave
Čupave i plamne repatice sjaju.
35
Hrvatski kraljevi (1904)
DOLAZAK
I.
Velebit-goro, na te narod pane

U noći, žedan, umoran i prašan.
Strava ga spopa; ustrepi i stane.
Pod njim, u jazu, stoji urlik strašan.
Što bije dolje žala o litice?
Sluša li pr'jetnju Bijesa krvnika?
Mnoštvo se baca u prašinu nice
I Vida zove, boga zatočnika.
Za teškim putem i dugim patnjama,

Pod nebom tuđim, crna Neman čeka;
Ljutito, muklo riče usred tama.
Krkoči,
Gomila bdibukom šumi- Zmaj
i sluša. izdaleka.
to stenje
I silan, b'jesan uz goru se penje.
II.
Nebeska vrata zora otvorila.

Sinuli doci, planule su gore.
Zasja ko srebro u nizini more.
U lugu ptica prhnu, letnu vila.
Mirišu alge, smilje i kupine.

Oblak, u liku mlada bojovnika,
Crven se diže iz slane pučine.
Na humu suklja dim sa žrtvenika.
U slavi svojoj granu mlado sunce:

Prosipa zlato na modre vrhunce,
Zvijezde runi na smreke i bore.
- Očiju plamn'ih, užarena lica

Niz goru mnoštvo srće ko bujica
I ruke diže; kliče: "More! More!"
36
GALIOTOVA PESAN
Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko, prebolela?
More, more sinje!
Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu.

Videl nis' bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l' se, drevo, osušilo? Si l' se, sunce, ugasilo?
More, more sinje!
Nogi
Brižansusan
mi tipolomili, strli su mi
na ten svete!... dušuojmladu.
Galebi, beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!
More, more sinje!
Pest zemlji mi prnesite! Bašelka mi struk darujte!

Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju.
More, more sinje!
Muklo ćeš mi pesan pevat: "Utopit ću brod prokleti;

Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
Trajna, nina, nena!" -
ZVONIMIROVA LAĐA
Još je tu. - Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mlate sa svih strana,
Što je lome i drmaju

Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na p'jesku je - al još tu je!
Pokraj Drača i Sasena,

Blizu Krfa, pred Avlonom
Borila se ona slavno
I s galijom i s dromonom.
37
Na njojzi je sto tragovâ

Udaraca i uvreda,
Na njojzi
Veljih je sto
slavlja znakovâ
i pobjeda.
Konop zuji u vjetrini:

"Ko lanac sam gvozden bio,
Kad o meni, svet, slobodan,
Kockasti se barjak vio."
Škriplje krma: "Gdje si sada,

Snažna ruko kormilara?
Čemu, more, uv'jek na me
Tvoj se ljuti b'jes obara?"
A utroba u mećavi
Noćnoj ječi: "Oh, ta sika
Do kada će da me drži
U čeljusti od čelika?"
Sanja l'jepim o zemljama,

Hole borce i galije;
A vjetar joj krmu ruši,
A talas je u bok bije.
I lađa se snažno trza:

"Zar da ovdje tužno gnjijem?
Dignite me: neka đipnem,
Nek zajedrim morem tijem!"
Osamstoto ljeto teče,

I sve vali lađu biju,
I sve sikću munje žive,
I jesenje kiše liju.
Snažno o nju udaraju

Vjetar,
Slomilatalas i oluje. se:
se, prignula
Na p'jesku je - al još tu je!
38
Intima (1915)
SANJE
Jest! Zato smo tu
Da njivu nam svu
Sâd pokrije čarobna granja,
I dušu da sivu,
Ko zlatom kadivu,
Prepletemo nitima sanja.
A tužan, tko nema

Još kuta gdje dr'jema
Bol iz kog ta žica se suče,
Pa dušu što hlepi,
Što bjesni, što strepi,
Zemaljskijem drumima vuče!
Jest, za nas je san!

Jer sanja je dan,
A java je noć što nas mori,
Noć koja će minuti,
Kad posvud će sinuti
Sjaj sunca što u snu nam gori.
O, duše vi žarke,
Sve prastare varke
Iz vašijeh ograda ganjajte!
Visoko se propnite,
Na zv'jezde se popnite
I sanjajte, sanjajte, sanjajte!
39
NOSTALGIJA
Putnik sam što mu kroz sveti
Hram prirode noge tumaraju,
I vrlja, dok sjene ga varaju,
Za rojem aveti.
Oblak sam koji se skita

Po gorama; trska sam sumorna
Što dršće sveđ budna, sveđ umorna
Nad vodama rita.
Snago što dalje

Da l' minuti meme
ti ćeš krećeš,
ikada?
Zar, očeva grudo, baš nikada
Posinit me ne ćeš?
Juče sam mrežu svog žilja

U zemlji razgranao; danas je
To kor'jenje mrtvo... jer za nas je
Vrt slavnijeg bilja!
Za nas je zv'jezda daleka,

Gdje okrunjen blistavim suncima,
Blag i čist, na gordim vrhuncima,
Duh otac nas čeka!
SIJAČ
U sanjama mojijem žije
Div jedan. S vrhunca dolazi
I zemljama kojima prolazi
Blistavo sjemenje sije.
Sav sjajan (trak zlatom ga rubi)

U zorinu ustaje ciku,
A taman na tmurnu zreniku
U večernjoj magli se gubi.
On ne traži ornice. Gazi

I kršjem što vjetar ga bije.
I jednako vječito sije
Po njivi, po žalu, po stazi.
40
On ne haje klicâ što nema

Još nigdje. On čeka na nešto
IBudućnost
hoda ko Udes; - zna
u krilu namsve što
sprema.
Rod čiji je? Što mu to gori

U očima? - Gledam ga. Prošo je.
Ja ne znam, al osjećam: došo je,
Da zemlju nam drukčijom stvori.
I hoda, i sije. - O cvjetovi

Što iz tog će sjemenja nastati,
A vidjet ih ne ću! O svjetovi,
O zv'jezde što nad njim će zasjati!
On sije za gorde vam dne,

Što idu, al još su daleko.
A ja sam kroz plamne vas sne
Sve nazr'o - al utaman čeko!
RITAM
Iz bića ga svog
Je sažeo Bog,
Kad razmrsi kaosu čvorove.
On htjede i reče,
I ritam još teče
Ko voda kroz svemirske dvorove.
I treptanje zv'jezda,
I njihanje gn'jezda,
Vlat pšenice, vodena žila:
Sve drhti bez prestanka
Ko u časak postanka
Pod kucanjem tvorčeva bila.
Al puljci najčistiji

I mlazi najbistriji
Baš mi smo te vječite česme;
Pa sve naše radosti,
Sve misli, sve žalosti
Akordi su, romoni, pjesme.
41
I ritam je sve!
Kad tijelo mre,
Baš tada,
Pjev iz naših
najljepši dubljina
nastaje
I tiho ga nestaje
U eteru plavih visina.
ČESVINA
Daleko, daleko na otoku plavu
Znam hridinu
U jesenjoj suru
tmuši sa česvinom
i bjesnilu stoljetnom.
proljetnom
Nju vjetrina hvata za zelenu glavu;
I čupa je, lomi. Val trkom silovitom
Ko at se bjelogrivi penje;
U vrtlogu pjene pod njegovim kopitom
Panj škripa, a litica stenje.
I rzanje stoji. Malj golemi tuče.

I srdžba sve ljuća u tminama plane.
Al vjetrnja srda, kad u zoru svane,
Dva slomljena krila na valima vuče.
A umorni konji u pećine rone
Da pasu halugu travu,
Dok česvina stoji svrh litice one
Još ljepša na otoku plavu.
DVOJI ANĐELI
Bučni su anđeli tuge
Što znadu čar crnih riječi:
Ko gusle im utroba ječi,
Pâs kiti ih lunine dúge.
Na raskršće drago im sjesti

Sa krvavom dušom na dlanu
Pa kazati kako ćeš ranu
Da škaklješ i - "srce si jesti".
Al anđeli radosti šute.

Uz oltar su; čekaju smjerno.
Plam njinih nam zubalja vjerno
Obasjava svagdanje pute.
42
Njih sjajne, njih plačevnog dola

Tog
Plač utjehe,
s' ori, atko će dasjedi
gomila gledi?
Pred šatrama anđela bola.
PULJAK
Uštap je nad morem. Bl'jeda svjetlost pada
Na palubu pustu potonula broda.
Mir je. - Samo
Prigušenim negdje
plačem naup'jesku
visini voda
se jada.
Tiho. - Samo čuješ kako koralj diše.

Morska ruža srče trak srebrne lune.
A kad lahor noćni po pučini dune
Halugâ se šuma nečujno zanjiše.
Mrtav mornar leži na visokoj krmi

I staklena oka gleda gdje se vinu
Puljak uvis - zasja u toj žitkoj srmi,
Pa se kao uzdah u noći rasplinu.
BUNAR
Luna je nogama b'jelima
Tiho niz proplanke kročila.
Ovita srebrnim velima
U do mlijeko je točila.
Lug joj je šuštao: "Postani

Vilom međ borjem mi zelenim!
Jedne bar noći nam ostani
U tihim leglima jelenjim!"
Potok je šumio: "Božice,

Stani u vrbovim sjenama!
Ja ću ti umorne nožice
Oprati blistavim pjenama!"
43
Usjev je brujao: "Sviće.

Molitve noćne su časovi.
Stani! Pred
Pasti na tobom
koljena sad svi će
klasovi."
Luna je hodala umorna,

Selu dok tihu je stignula.
Onda kraj dvora je sumorna
Bunaru na rub se prignula.
Nagnu se i sva se ogleda

Na vodu crnu, bez valova.
Trznu od njezina pogleda
Na grlu paprat se jalova.
I oči otvori, sanana;

I svaki listak joj pjevo:
"Božica koraka lagana
Došla je. Evo je! Evo!"
A crna voda se kr'jesila.

Zv'jezde joj u krug se micale.
Biserna mreža je resila
Kule što iz dna joj nicale.
Otkrivši srebrne krovove,

Bunar svu nojcu je sijao
I tih sve sjajnije dvorove
Na dnu je svojemu njijao.
44
Pjesni ljuvene (1915)
NUTARNJE MORE
Jedno noćno more, koje ne zna za san,
Muči se i stenje na dnu moje biti.
Uv'jek, i dan kad me raji sunčan, jasan,
Čujem kako plâče neke crne liti.
Uv'jek, i kad radost začas mi se javi,

Čujem kako vodu olovnu mi liva
U dubljine duše, pa ih skrite plavi,
I sve jače šumi, i sve teže biva.
Slušam. Čekam. - Zadnja kad mi dođe hora,

Ona koju zovem hoće li bar tada
Iz te vode izać, čista, sjajna, mlada,
Kao Afrodita iz dna grčkog mora?
TRAŽENJE
Ja ću zorom poći k vrelu na dnu dola,
Pa ću dugo slušat žubor vode čiste,
Dokle budem čuo one zvuke iste
Što su glas tajneni tvoga slatkog bola.
Predveče ću poći k mraku gustih grana,

Pa ću dugo gledat kroz plave koprene
Onu čudnu igru svjetlosti i sjene
Kojom kao da je tvoja duša tkana.
Mučit ću se tako, ne bi l' mogo znati
Banu l' u moj život jedna nova sila,
Il se mojim očima napokon otkrila
Ona što me sveđer nevidljiva prati.
45
KROZ VJEČNOST
Pred milijun ljeta na dnu tople šume
Življasmo u liku vinjage i hrasta.
Šumjela nad tobom moja krošnja tmasta,
A tvoj kor'jen žedni prodirao u me.
Bili smo dv'je školjke na dnu okeana.
Stisnuta uza me oštrim rubovima
Sjekla si me, pa u bolnim trzajima
Pravio sam biser sokom svojih rana.
Ne shvaća, al svaka osjeća nam žila,
Kad najednom, strani, nađemo se blizu,
Tih metamorfoza da u dugom nizu
Traži nas i spaja neminovna sila.
Ženo, ti ćeš sjutra s mog zrenika zaći.
Ostavit me sama s crnom tugom ovom.
Al pod ljepšim suncem i u liku novom
Do hiljadu ljeta mi ćemo se naći.
KORIJEN
Ka dnu moje puti ti ćeš biti živa

I kad sve to svrši. Obdan ti ćeš proći
Uza me ko sjena nagla, hladna, siva;
A sva sjajna, vrela u san ćeš mi doći.
Pelin mojih dana i med mojih noći
Ti ćeš uv'jek biti. Što se sa mnom zbiva
Ne ću ni sam znati: - besv'jesno ću poći
Kud ti mrtvo lišće tragove sakriva.
Sjećati se ne ću više lica tvoga,
Mirisa tvog prama, zvuka tvoga glasa.
Al u svakoj bolnoj žili t'jela moga,
SveKo
doživ
posljednjega
kor'jen kojisamrtnog mi časa,
ne će uvenuti
Ja ću da te nosim na dnu svoje puti.
46
OPROŠTAJ
Kad ćeš mi, ko negda djeve vitezima,
Oproštaja pehar na odlasku dati,
Ja ću tih i vedar na svom vrancu stati:
Žilica mi ne će trgnut obrazima.
Osjetit ću da još vrutak snage ima
Ovo srce, i da sve što čovjek pati
Ne može da gasi sunca što će sjati
Uv'jek isto i nad ljudskim bolovima.
I pehar ti ne će drhtati u ruci.
U nj gorčine kaplja, kćerka dugoj muci,
Ne gledat
Ti ćeš će pastizatoga časadokle
mnom, čemernoga.
pogled siže,
Gdje ko val se poljem nogom konja moga
Pogažena trava opet uvis diže.
OBLAČAK
B'jel oblačak lebdi iznad mora. Je li
Iz carstva zvijezda jutros sišo amo?
Je l' se digo iz dna slanog? Il je samo
Grad što sni ga naši ove noći spleli?
Ne znam. - Šum dok ide cv'jećem morske pjene,
On se tiho ziba, diže, tanji, pline...
Ja osjećam: nešto divno se od mene
Kida, pa se s njime gubi sred visine.
47
Niza od koralja (1922)
URANAK
Svježim i mirisnim dahom
Pučina jutarnja diše
U pljusku se iskreći plahom
Treptave ognjene kiše.
Sin sunčev, ja hodam sve tiše

Po p'jesku, i ritmičkim mahom,
Dok lebdeći rastem sve više,
Prosipam zlatnim ga prahom.
Idem. - I gledeć kud prođe

Oluja, što noćas tu dođe
Da bjesni sred lomljave, škripe,
Dižem sa mokroga žala

Sad školjku, sad b'jelu kost sipe,
Sad grančicu crven-korala.
OSTRVCE
Jutros u sjaju je zore
Ko labud po pučini plivo;
U podne je ležo i snivo
Pod koprenom blistave tmore.
Sad nema ga. - Stvorenje živo

Je l' ono što guta ga more?
Je l' varka? Je l' lagano tkivo
Što vile ga od algi tvore?
Ja ne znam. - U novome liku

Na morskome niče zreniku:
Sad gaj, sada oblak, sad krilo.
Osjećam: u jutro svako

Nijeme suze bih plako,
Kad njega tu ne bi već bilo.
48
GALEB
Lebdeć vrh mokrih dubljina,
Od zore, tiho, polako,
U krug se pomiče tako
Između dviju modrina.
Ne čuje s kitnih planina

Šuštanje procvalih gronja;
S kopna ne osjeća vonja
Kadulje i ružmarina.
On kruži, miran
Omamljen i sâm,vala,
šumorom
Mirisom alge i soli.
A kad se smrkava dan,

Nosi put neznana žala
Krik neutješljive boli.
JEDRO
Podne. - Sámo na pučini,
Jedro se je neko b'jelo
U sunčanom tkivu splelo
Ko u gustoj paučini.
Trzalo se, lepetalo,

Pa ko mrtvo krilo stalo.
A sad, svoda sa visoka

O sve dužoj viseć niti,
Sjajna neman jednooka,
Ognjen pauk, k njemu hiti.
49
SPOMEN
Blista se mermer pagoda
U šumici smokava svetih;
Visoko, pod oblakom, leti
Red laganih bijelih roda.
Dok, crven od zapada, k meti

Bok pristaje umorna broda,
U zrcalu trepeću voda
Tornjevi i minareti.
Spomen
Čar nečegiz što
drugog života,
davno već bilo,
Ko san oko mene se mota.
I osjećam: jave na međi

Nevidljivo dira me krilo.
I bivam sve nujniji, bljeđi.
NITI
U dane kad jesenje sjene
Dršću sred uvela luga,
Spopada često i mene
Bol bilja i kamenja tuga.
Osjećam kako sam jednom,

Kamen, životinja, grana,
U mraku ja trpio lednom
Pod kišama dugih orkana.
I onda, u časima sivim;

Čvor neki me pod grlom steže,
Dok nit'ma još čvrstim i živim
Za mrtve te stvari me veže.
50
ZRIKAVAC
Sinoć, u mom vrtu punom mjesečine,
Na koncertu noćnih zrikavaca, nije
Bilo sve u redu. - Jedan od starijeh
Gr'ješio u taktu, sviro bez sordine.
Note su mu bile sad tiše, sad jače,

Sad ko glas što daje oštećeno zvono
Kidale se naglo, drhtale su bono
Ko jecaj u grlu kad se ljuto plače.
Bol za prošlim ljetom, strah, što posvud niče

Pred zimom što ide! Zapeo bi, stao,
Da počne još gorče - a ja nisam znao
Da l' u vrtu ili u mom srcu zriče.
C'jelu noć sam slušo njegov pjev. I sve sam

Jasnije osjećo od čega je meni
Tromost, što me hvata, srh, što me ledenî,
I taj drug najgori mojih noći: Nesan.
A kad prvu zraku spazih novom danu

I ja ustah trgnuv od zebnja se svojih,
Siva,
Stajalavlažna, s mrtvim
je jesen ispred zrikavcem
vrata mojih.na dlanu,
Zagreb, 1918.
SUTON
Zatonu uz rub elipse
Crvene se litice prašne,

Leže, nepomične, strašne,
Ko zv'jeri iz apokalipse.
Ko mnoštvo u cirkusu stoje

I motre. - Krv s oblaka teče,
Dok tragično vuče se veče
Arenom sve mračnije boje.
Crn, u agoniji dneva,

Razmotava plašt se po moru.
Kraj mene vrh tamnome boru
Ko mrtvačka buktinja s'jeva.
51
METAMORFOZA
Gdje sam? - Kuda gazi
Moja noga? Hoda
Po zvjezdanoj stazi
Ili povrh voda?
Iz dubljine plazi
Ta mistična voda,
Ili u me slazi
S nebeskoga svoda?
Jesam gdjetumaram,
Kud sada ne bijah.
Noga prah ne tiče.
Sijam gdje ne sijah.

Ja se m'jenjam, stvaram
U astralno biće.
UZAŠAŠĆE
Ne znam je l' java il san;
Al noć je ta puna čudesa.
Pod mjesecom srebrn je dan,
A zv'jezdâ su puna nebesa.
Drhtavog Vegina kr'jesa

Sjaj gledam kroz providni dlan.
Ja nisam od kosti i mesa.
Od nečeg sam drugoga tkan.
Poda mnom zemaljski taj stan

Sad odmiče. - Idem vedrinom
I penjem se, spokojan, sam,
Na visoki eterski prag,

Dok za sobom noćnom modrinom
Ostavljam blistavi trag.
52
Četiri arhanđela (1927)
NJEZIN SAN
Ona je htjela u noć tihu, snenu,
Sa šljunka što sav blista od bjeline,
Da odrežem dv'je plahte mjesečine,
Pa da ih stavim na postelju njenu.
I ona htjede, od sunčane trave,

Sa koje sjaj se nije nikad srunô,
Da pravim jastuk mekši nego runo;
Pa da ga metnem ispod njene glave.
Sad spava. Sanja. - A ja dugo stojim

Uza nju. Bl'jedim. Znam čega se bojim.
Oda sna toga kad se ona prene,

Prepoznat nikog ne će. - Pa ni mene.
ŠTAP
Da imam sina, štap i torbu dao
Jednom bih njemu, pa mu reko: - Idi!
Sav sv'jet obiđi. Što ti oko vidi,
Nek nije duši ostaviti žao.
S dobrima dobar, a ni s kime zao,

Svog srca glasa nikad se ne stidi.
Pusti nek vrcnu ko iz kremen-hridi
Iskre, što prosut ja ih nisam znao.
Kud iđah maštom, ti ćeš nogom proći.

Što dirah mišlju, ti ćeš taći rukom.
Što sanjah, ti ćeš i uradit moći.
A kad se vratiš iz daleka sv'jeta,

Dok stablo moje jedva lista s mukom,
I štap će tvoj u ruci da ti cvjeta.
53
MOST NAD MOREM

Tamo, međ kopnom i otokom, danas,
Dok sunce sija na zenitu, mlade
Vodene vile od nečega grade
Most, sjajan za njih, jedva vidljiv za nas.
Za me ga dižu. - Jer, kad jutros vjeđe

Otvorih, to je moje teško t'jelo
Lagahno bilo kao kakvo velo,
Nitima tkano neke nove pređe.
IPlavetnost
osjetih daneba,
nosimuuočima
ustima
zv'jezde;
U meni dok se još čudesa gn'jezde,
Što jedino ih gledamo u snima.
Pa sad, iako trh svog ljudskog mesa

Već ćutim, ipak osjećaj mi osta
Da jednom moram preko onog mosta,
Visoko, izmeđ vode i nebesa.
KAPLJA
U mojoj krvi ima jedna kap
Čarobne moći. - Huji, sja i gori.
Kroz sve mi žile zna da zažubori
Ko vode mlaz niz bučni gorski slap.
Kad sav sam mraka pun, njen sjaj i sjev

U meni blista ko u duge luk.
A kad sam n'jem ko grob, gdje vlada muk,
Glas njen je šum, pa zvuk, pa r'ječ, pa pjev.
Ja ne znam otkud meni kaplja ta.

Ko d'jete nisam iz majke je sao.
Zemaljski sok je meni nije dao.
A znam da u njoj snaga mi je sva.
I osjećam da sav moj mali sv'jet:

Dan cv'jećem tkan i puna zv'jezda noć:
Dar jesu, što ga njena stvara moć.
I već zbog nje da ne ću nikad mr'jet.
54
DVA MJESECA
Dva mjeseca jesu. - Onaj zimskih noći
Koji, krut i leden, na vedrome svodu
Sija kao biser kroz najčišću vodu,
A crna mu mreža na srebrnoj ploči.
On s istočne gore niz golet i šume

Ne silazi nikad docu do potoka
Il do vala morskog. Hladan, sa visoka,
Obasjava groblja, pustoši i drume.
Al
Onima i drugi.
silazi - Židak,
niz br'jeg crven,
da se čitavtopal,
prospe
U bezbroj iskara, pa da lug se ospe
Kapljama što bl'ješte ko duga i opal.
Kroz oblake lake sjaj mu svjetlomrca.

T'jelo mu se prazni, jer sva mu je duša
Dolje: u mirisu metvice i kuša,
U drhtanju lista, u nemiru srca.
55
Istarski gradovi (1930)
VRBNIK NAD MOREM

Vrbniče, hoću l' i ja ikad moći
Da duše svoje iz dubljine bacim
Pjev jedan što će, vit sunčanim tracim,
Od srca k srcu po svijetu poći?
I hoću l' ikad iz svih svojih muka,
Ko i ti, jednom da izažmem, znati
R'ječ što će u njoj slavno zaplakati
Bol c'jelog našeg primorskoga puka?
I u mom vrtu cvate mažurana
I bosiljak, i zal'jevam ih vodom
Iz svoga zdenca, krvlju svojih rana.
I mene golet hrani sitnim plodom.
- Al gradit med u kršu uv'jek gorem
Ko i ti ne znam, Vrbniče nad morem.
56
Deseterci 1923-1925. (1930)
U TRNJAKU
Goloj vili Marko u trnjaku
Vlas za vlasom s drača razvezivo.
Njoj put sjala ko od svile tkivo.
Srh je treso žilicu joj svaku.
Srce tuklo u nemaru jaku

Zaljubljeno kao ptiče živo. -
Mirno on je rad svoj dovršivo,
A da jednu ne prekine dlaku.
I ona ga učini junakom

Nad junacim. - Al sve dare svoje
D'jelila mu sveđ kroz neku sjenu.
I nikad mu ne oprosti što je

U trnjaku, a i pred trnjakom,
Štovo vilu, al prezreo ženu.
ČINI I MAGIJE
Mrak i trnje do vrhunca sreće
Ja ću znati da ti s puta maknem.
Jednom ću ih palicom da taknem,
Što sve stvara u sjaj i u cv'jeće.
Po cestama, kud ti noga kreće,

Moću mojih magija i čini
I na kamu rast će ružmarini,
I sred zime leptir će da l'jeće;
Jer ja sam ti, crnim plaštem ovit

I pas noseć visok i zvjezdovit,
Iz zemalja došo gdje nebesa
Svu noć stoje širom otvorena,

A pred oč'ma pjesnika, i žena
I sada se zbivaju čudesa.
57
ČAROBNJAK
U tišini ponoćnoga sata
Prisilit ću zv'jezde i planete,
Trepereći tiho da dolete
Ko roj pčela ispred tvojih vrata.
A ti, stignuv lake gole pete,

U kup taj ćeš od srebra i zlata
Uroniti ruke do lakata
Cičeć kao razdragano d'jete.
Svu
Kititnoć parkom,
ćemo sv'jetlim
zv'jezdom granukosvaku.
za dana
A kad zora započne da rudi,
- Oh, miline! - onda, puna sana,

Glava će ti klonuti na grudi
Tvome starom, mračnom čarobnjaku.
VLASI
Dugo, snažno, dršćuć nozdrvama,
Ja udišem miris tvojih vlasi;
I meni je ko da mi se gasi
Sv'jest na nekim sv'jetlim granicama,
I ko da me vonja uv'jek jača

Opija u toplim prašumama,
I spopada neka slatka mama
U procvalom lugu naranača.
I osjećam, mirisna i vrela,

U put moju da sve dublje teče
R'jeka jedna; i da vlasi tvoje
Takvom silom prionute stoje

Za česticu svaku moga t'jela
Da već ništa otkinut ih ne će.
58
NEZNANKA
Izmučena kada put mi klone
Na jastuke, iza teške muke,
Kao da mi ćutila sva rone
U val mirni jedne plave luke.
Tiho negdje sitna zvonca zvone

Poput jeke minule već huke;
A s vjeđa mi uv'jek dalje gone
Crven-pjege neke sv'jetle ruke.
San čvor dr'ješi bolnim zglobovima.

S njim je ušla, tiho, na prstima,
Žena što me izdaleka voli.
Možda snivam; - al' se meni čini

Da svu noć, u sjeni i tišini,
Dlan joj stoji ondje, gdje me boli.
LABUDOVI
Na pučini jednog plavog mora
Stoji malo ostrvo Eeja.
Viti stupi b'jelih propileja
Vode s luke do Kirkinih dvora.
Ispred dvora labirint alejâ

Diše duhom aromatskih kora,
Dok se pelud truni odozgora
U jezerce, na lišće nimfejâ:
Kad se dvoru
I vukući otvaraju
dugi skut vrata,
od svile
Čarobnica ide niza stube,
Dršće tlo od magijske joj sile;

Voda vri; - a s nje joj noge ljube
Dva labuda, kljunima od zlata.
59
LJUBAVNICI
Kada uštap trga velo tminâ,
K svinjcu ide. Ljubavnike budi:
- Urok dižem. Sad ste opet ljudi.
Hajte!... Lađa. Vedra noć. Maina. -
I krik ljudski iz njihovih grudi

Opet jekne. Bježe. - Mjesečina
Sja. Ko srebro iskri se pučina.
Ćuh mirisni naokolo bludi.
Laćaju se vesla; al im oči

Dvor gledaju. Grč im kesi lice.
A zv'jer urla na dnu njine ploti.
Sjede; šute. - A pri kraju noći,

Oborene glave, kradimice,
Vraćaju se prvašnjoj sramoti.
JESENJI VRUTAK
Lug je mrtav. Gola su drveta.
Nad njim ždrali prema jugu sele.
Vrutku na rub ćutljivo su sjele
Do dv'je sestre: Tišina i Sjeta.
Kad mu prva dlan na vodu stavlja,

On umukne, pjesme zaboravlja.
Kada druge vrh ga prsta tače,

Sav se trgne pa ko u snu plače.
60
SOKO I PRSTEN
Soko sivi pobjegnu visoko,
A nebu se granica ne znade;
Prsten zlatni u valove pade,
A more je crno i duboko.
Nebo blista, ali uv'jek ćuti.

More šumi, al se uv'jek muti.
Među njima zebe ruka gola

Bez prstena i bez svog sokola.
KULE NA OBLAKU
Najteže se one kule grade
Što na b'jelim stoje oblacima,
I do kojih puta ne imade
No duge po tankim lukovima.
Od čega su zidane, ne znade

Onaj koji pred oč'ma ih ima
I ne sluti napore i jade
Sakrivene u tim temeljima.
On ih gleda, lagane i sjajne,

Pred zastorom crnim vječne tajne;
I osjeća da mu čar taj treba
Ispred vrata zatvorenog neba,

Gdje sva sreća njegova je skrita.
I on drugo ne zna. - I ne pita.
61
Pjesme u šikari, iz močvare

i nad usjevima (1932)
ŠIKARA
O šikare i šiprazi i ševarje
Svud oko naših njiva,
Gdje gn'jezdo gradi ispod gloga grmuša
I lisica se skriva,
U vašu tajnu prodro sam, otkrio
I vašu ja sam dušu.
Znam šumor vaš, vjetrici kada ćarkaju,
I vjetrine kad dušu.
Znam sirov sok i snagu koja žilava
U kor'jenu vam dr'jemlje,
O šikare, o šiprazi, o ševarje
Te naše jadne zemlje!
I.
Mre naša šuma. - Od bradve već padoše

Bor i hrast, davno, prvi;
A ono malo što je od nje ostalo
Rastočili su crvi.
Još amo-tamo neka stabla samotna
Sva gnjila uvis strše;
Kad vjetar duhne, ziblju se ko aveti,
I grane im se krše.
Zv'jer i ptić bježe. Pritisle su koprive
Sve putove i staze...
Sva Po
šuma našazmije
kome sad je pusto grobište
plaze.
II.
Naš drevni lug, naš sveti gaj iščezava.

Gdje šireć krošnju jaku
Stajahu džini u dubljini s nogama
A s glavom u oblaku;
Gdje zeleni se orijaši sunčali
Na vrhu kršna huma,
Na stranama, na ravni i u docima,
Kraj r'jeke, pokraj druma,
62
Baš svuda, svuda: - nizak, dračav, gust

Puk nov se našo sada;
BezSam
kraljasvojom
hrastasnagom
i bez bora viteza
vlada
I zemlju plavi: na vrh gorski prosipa
Svog vala zelen-pjenu
I močvarama blatne žale otima
I sjedi na kamenu,
I uv'jek nađe gdje da žile potjera,
Ko voda svuda teče:
Gdje stigne, vatra poždr'jeti ga, sjekira
Istr'jebiti ga ne će.
Mru divovi, a gdje su rasli silnici,
Iz bezbroj sitnih klica,
Puk nov već niče uz glas novih izvora
I uz pjev novih ptica.
III.
Šikaro, tebi nek je čast! - Uzmaknuše

Pred jačom silom divi;
Al zemlje naše ti si onda pokrila
Tlo rodno i kam sivi,
I trnje svoje ti si posvud prosula,
I svuda plot si digla:
Nož potajni je svaka grana dračava,
I svaki list je igla.
Zaludu zveči sjekira, plam ždere te,
Dažd kvasi, vjetar bije:
Ti danas mreš, a sjutra rasteš oštrija
I gušća nego prije.
Ni pedlja zemlje ne puštaš. Nek bunika
I vučji rastu trn,
Al što je naše, neka naše ostane
I u dan hud i crn!
KadNeklavovi
risna
segranicama
koti, zmijene straže,
Nek jaja legu, po ševaru dračavu
Nek vuk se gladni krije:
Kad nismo znali lug obranit jakošću
Hrastovâ, pandžom krutom,
To što nam osta, dračama ogradimo
I svojom zloćom ljutom!
Oh, rastite sve gušći, sve dračaviji
- Sok: otrov; trnje: nado -
Vi naše zemlje šiprazi i šikare,
Vi posljednja nam nado!
63
VODOMAR
Podne. - Maina se plava osmjehiva
Svjetlu i tišini što je na nju pala...
Onamo gdje nebo s pučinom se sliva,
Mlohavih je jedra neka lađa stala.
Dva ribara mrežu na žal bosi vuku.

Jedan od njih kriknu. Pustim zatonima
Glas mu muklo ječi u tom b'jelom muku,
Da ko šapat zamre među grebenima.
Na dnu plijen
Prhnu; drage zgrabi.
ptić na Cik
niskoj
musmrči
tankosjedi.
zveči.
I sjaj je još jači. I muk je još veći.
Mir! - Vodomar s grane u val opet gledi.
OSEKA
Venu ispod sunca resine na žalu,
A školjka se žedna otvara napolak.
Ježu igle vise. Uv'jek teže volak
Kamenu kućicu vuče prema valu.
Rak, što leđa ima travom pokrivena

I pauku sliči, na stijenu sjede.
Čeka. - Na ustima sve mu cvrči pjena,
I miče nogama ko da nešto prede.
Oko kama što se pod njim jedva ziba,

Po vodi se niskoj kolobari šire,
Gradeć mrežu; - iz nje jata sitnih riba,
U grdobu zureć, glavicama vire.
64
STOMANJA
Stomanju tebe san satkala
S koncen benčanske svili
I va nju pet dunj zamotala,
Pet ruž da ti lepo dišî.
Ma ti si ju zgazil. I čula
San klet. I stomanju moju
Tva mat kad mi j' nazad vrnula,
Rekla je reč grdu, reč zlu.
A
Susad š črnemi
našu ću iglami
ljubav rakamat;
Va njoj z mrzlemi ću rukami
Zavit su tugu. - O ma mat,
Va rakvu kad grobar me stavi,

Stomanju mi tu obuci!...
I spomenon tužne ljubavi
Govore da slatko se spi.
ŽIVOT
Blago li si vama što ste prvi pali
Na ždrijelu s očma punim sanje žarke!
Nestade vas, a da niste nikad znali
Ni poraza zbilje ni pobjede varke.
Jedino su vama posudile Parke

Život i smrt l'jepu. Sni su vaši sjali
Kao sunca lađi na vrhu katarke:
Pali su, a nisu tužno zapadali.
A mi koje život niti satre niti

Htjede da nas kruni svojim lovorima,
Mi stojimo još u zadnjim redovima.
Dok nas, sreće gladni i gorčine siti,

Ne bude nestalo šutke i u tmici,
Nikad pob'jeđeni, nikad pobjednici.
65
SEH-DUŠ DAN
Se zvezdi su sjale
Kad san se rodila;
Tice su kantale
Kad san te dojila;
A kad pere sahlo
I magla nas krila,
Ja san te va črnu
Zemlju položila...
Ninaj, nanaj, lepi sin!
Na grobe ti j' ružmarin.
Nad glavun tvojun san

Pet sveć posadila,
Od ust otkidala
Dok san ih kupila.
Ki te majki dal je
Sran ga je pred manun,
A vas svet rugal je
S tun mojun se ranun.
Ninaj, nanaj, lepi sin!
Tvoj otac je gospodin.
Skroz moj dom je črna

Tica proletela;
Skroz lug me peljala
Dok me tu dovela;
Kot da zver me tera
Su noć san bežala,
Ter trudna i strta
Na tvoj grob san pala...
Sine lepi, slatko spi!
Na grobe ti mat leži.
MRTVAC
Znam zašto pjev i vonja proljeća
Ne pronose kućom se ovom!
- Mrtvac je pod našim krovom
Već davno, bar osam već stoljeća.
66
I palimo sveđer mu svjećice,

I škropimo svetom ga vodom,
Na poklon
Draž munevine
vodimo tihanim hodom
dječice.
Leš leži na odru, bez vela.

Mi gledamo; - bilo nam stane,
A duše nam bulazne, pjane
Od brujanja vječnog op'jela.
I uv'jek je tako, sveđ tako,

Već godina mnogo, već stoljeća;
A vani je iz svakog proljeća
Div skočio, u sv'jet se mako;
Svrh gore je planinu vinuo,

Visoka uleknuo tla,
Zvijezde s nebesa je skinuo
I morska pomutio dna.
Mi plačemo za našim mrcem

Il šutimo uz mukli žamor...
Leš leži ko gvožđe, ko mramor,
A s praznim i gnjilim već srcem.
Vonj njegov nas prožeo, davi

Nas mora i sapinje strah;
A vani u jutarnjoj slavi,
Dok peludni vitla se prah,
Duša se krvava proljeća

Razbješnjela pomamom novom...
- Mrtvac je pod našim krovom
Već davno, bar osam već stoljeća.
GAEA
Kad je prof. Peake u Londonu dokazivao
da će se Zemlja razletjeti jednom u komade.
Hvala ti, Bože! - Ja se dakle smrznuti

Ko stara baka ne ću;
Jer prije no se plamenovi ugase
Što moje žile kreću,
Dogodit će sesmrt
I meni: ono što je suđeno
će doći;
67
Al umiranje ne će mi se desiti

U mraku mrzle noći.
Ja ne ću tokom
Sveđ milijuna
osjećati kakogodina
Sve veća studen utrobu mi prožima
I umirem polako
Od zime, dok se svaka trese žilica,
I staračke mi bore
Na licu dršću!... Ne će Adam posljednji
Po ledu moje kore
Šarati noktom upitnike, bogovi
Dok mru i čeljad jadna,
A ja se vrtim oko sunca, sablasna
Ko avet bl'jeda, hladna.
I - deo gratias! - zahvatiti ne će me

Ni repatica plamna
Da ovije me svojom mrežom vatrenom,
I na dno jaza tamna
Skotrlja da me niza staze nebeske
Ko izgorjelu kuglu
U pepel što će raspasti se svemiru
U kojem mračnom uglu!
Vučena k suncu koncima nevidljivim,
Ko leptir svršit ne ću
Što prvim mrakom leti, lud i nestašan,
U ognjen grob, u sv'jeću.
O velje sreće! Ja se ne ću smrznuti

Ko baba bez ognjišta,
Niti ću jednom biti hrpa ugljena
Pod pepelom garišta.
Ja sada znadem
- Te kako
mezgre kojemiteku
je svršiti!
Po žilama, i žl'jezda gnoj, i sokovi
Što grizu i što peku,
I žuč, i pepsin, i fermenti kiseli,
I gnjilež trulih rana,
I žute r'jeke alkohola, morfija,
I otrovi duhana,
Dimovi ludih oholosti, hlapovi
U močvarama slasti,
Gorčina starih zelen vir, zli nagoni,
I mutni talog strasti:
Sve to će dalje vreti, rasti, bujati
U meni - al ću ipak
68
Plod postat sit i prepun slatke truleži;

I onda ću ko šipak
Da zreo prsnem
Tijelo moje- mrvi,
i, dok se u komade
Da sve zvijezde i planete poprskam
Gnjilobom svoje krvi.
ČOVJEK S ONKRAJ VODE
Predsjedniku W. Wilsonu
O Čovječe koji kao bog si stigo

Sa slobodna žala onkraj okeana,
Kroz oblake guste latinskog tamjana
Ti ne vidje one zbog koje si digo
Volove s Texasa, gvožđe s Michigana.
Vidje u dvorištu svetoga Damaza

Kićene Švajcare. U cezarskom Rimu
Vidje, našaranih duša i obraza,
S ustma punim vatre, s grudma punim mraza,
Arlekine stare u novom kostimu.
Blijedi Čovječe s one strane Vode,

Što polugu nađe i os da silovit
Srušiš svijet što je star i prladovit,
Ti ćeš se vratiti u zemlju Slobode
Tamjanom i šumom zaglušen i ovit.
Jadne i malene, što su kao trave

Koje za olujom po pučini pliju,
Ti vidio nisi. Na daske krvave
Baciše preda te ćilimove plave,
Da igraju snova staru komediju.
Gledao si taštu igru Besmrtnikâ
S ogrlicom zlatnom, meket si im slušo.
A za sjajnom sofrom punom lovorika
Iz pehara nove tvari i oblika
Bogova si drevnih ambroziju kušo,
Čovječe koj dođe sa slobodna žala!

Kad si ponor do nas džinski pregazio,
Paradna su kola na tebe čekala;
I otkad je na njih tvoja noga stala,
Ti već nisi ono što si prije bio.
69
Jer ti težak dođe ko planina, bl'jed

Ko Osveta, hladan kao Miso, šutljiv
Ko Budućnost,
Da stvoriš mrzeć
u ljubav tuđi trag
mržnju, i sl'jed,
u med jed,
Visok nad ljudima, vedar i pregnutljiv,
Al već puštaš da ti naše Kirke stare

Ruka ruku prima. Sve je ko i prije:
Zastave, trijumfi, grbovi, fanfare,
Čaršije gdje siti brblju i pazare,
A znak novi staru trgovinu krije.
Ti ne pođe tamo gdje se na Istoku

Nešto iz dna ruši i sv'jet nov se rađa,
Da zagrabiš u tu kopanju duboku
I s novim zv'jezdama u modrome oku
Kruh da m'jesiš zemlji što se preporađa.
O Čovječe, koj bi mogo kad bi htio,

Sv'jet se ljulja. Gurni! Pa će put Slobode
Otvorit se. - Gurni! Il ćeš cilj svoj mio
Promašit i nalik snu, što prazan bio,
Vratiti se malen onkraj Velje vode!
1919.
PUTNIK
I što više hodam - vidim - cilj je moj
Uv'jek dalji. Jutros uz pjev ja se digoh,
A u podne, kada na po puta stigoh,
Od muke me ljute obli krvav znoj.
Uz drum vrelo, šator, luzi puni hlada,

Svatovi i igre, bučna radost ljudi;
Al ja hodam. Riče na dnu mojih grudi
Bijes druge žeđe, hala drugog glada.
Susreće me vršnjak pa mi veli: "Brate,

Ono što ti hoćeš, kad bi moglo biti,
O Abele, nov bih Kain bio za te...
S nama idi, i znoj isti ćemo liti."
70
Susreće me starac pa mi veli: "Sine,

Ti se tog okani! Dni su naši sivi.
U njima
Al je mnogo
mi trpjet znamo,bola,
pa sestudi,
ipaktmine.
živi."
Sreta me i žena pa mi kliče: "Dragi,

Pogledaj me! Ja sam l'jepa, ja sam slatka.
U šatoru mome meki, topli sagi,
A na dlanu koža kao svila glatka."
Al ja samo hodam. Mrak već pada. Gazim

Kamenjem i trnjem. Cilj - sveđ dalek. Halje
Razdrte, bos, trudan idem... ne! sad plazim
I na koljenima još se vučem dalje.
Jer ja moram stići, i ta želja ljuta

Mora da me mine. - K zidu čarna grada
Nema l' za me nikad dolaska, oh, tada,
Bože, daj da umrem nasred ovog puta!
SRPANJSKA PJESMA
I.
Usjevi zru i vinogradi zore

Pod ljetnim suncem. - Što je negda bilo,
I sad je. Mir na moru, muk sred gore,
I šum na kršju gdje se voda lije.

Duboko negdje opet pouzdano
Zemlje nam stare vjerno srce bije.
Iznova ritmom toga snažnog bila

Talasaju se valovi, i njišu
Lugovi, trepte latice i krila.
Za ljutim vjetrom sve je ko i prije

Blage su sile u skritoj dubljini
Čekale dugo na taj čas; jer nije
U buri život. Bog je u tišini.
71
II.
Tišina
Još nižedivna,
glava!kad se pruće
kada vlatu svija
nosi
Sve teži grozd! kad sva se šuma njija,
Ljuljana samo trhom svoga roda!

Tišina sveta, kad se sladost kupi
U dušu ljudsku i u jezgru ploda!
O vi, što nakon vjetra koji stade

Još dršćete ko trstika na vodi,
I sanjate nov b'jes i nove jade,
I bojite se još, a ni od česa,

I mučite, a izmučeni svi ste
Tražeći nove znake i čudesa,
- Vi Boga svoga vidjeli još niste.
III.
Usjevi zru i vinogradi zore

Pod suncem. - Laže tko nam veli: Ljeto
Sad plode rađa sitnije i gore.
Prolaze rat i glad i ludost poput
Oblaka tmastih, gradonosnih, što ih
Na bilu gorskom gledasmo već stoput.
Ko sjen nad vodom sve na zemlji mine,

Sve umukne do one lupe mukle,
Što ritmički se glasa iz dubljine;
A u dan ljetni, kad je zrenik ovit

Gorućim zlatom,
Širokih ruku, sred
vukuć tišine
plašt vrele,
zvjezdovit,
Prolazi Bog kroz usjeve nam zrele.
72
Topuske elegije (1933)
SLUNJKINJA I GOETHE
Da je Goethe božanski nabasao ikad na ovu
Banju, i pošao tad ondje gdje kupa se puk;
Da je između njenih drugarica vidio i on
Slunjske krčmarice kćer, leđa, i obli joj bok,
I sise koje trepere od nemira i od jedrine,
Ne bi u čas ga taj bio uvr'jedio mulj
Koji ju crnio. - On bi tad mislio, ugledo da je
Najljepši od mesa cv'jet, kojim se uznio Jug:
Garavu caricu Sapsku, il Sunamku, raj Salamunov.
Oh, da je sastanak taj htjela udesiti Kob
Vajmarskom pjesniku! Onda curetini nekoj Faustini
Čak i Ćurčinov nos ne bi sad njušio trag;
Ja bih prevodio mjesto Elegija rimskijeh zvonke
Verse, iz kojih bi jak hlapio opanka vonj;
Svi bismo presretni bili što takvu đakoniju ima,
Za nas, u obilju svom, bogati Goetheov stol.
73
NOGOMET
Hoću! - Al lopta nek bude što veća. I neka je na njoj
Od kraja do kraja os. Sjeverni i južni pol
Nek su vidljivi, i sve paralele i merid'jani.
Slavnoga globusa tog, gdje nam je boravit v'jek,
Slika i prilika vjerna nek budu, u minijaturi.
Onda i ja ću doć, i svoj vam don'jeti b'jes.
Buntovno sam danas raspoložen. Vidim sve crno
I crveno. Ko bik k vama ću arenski doć.
Razgoropaditi tad će žestina se moja. Ko vatra
Svi ćemo planuti, svi jurnuti na loptu tu
KaoIna mi.zvjerku paščad.
I pod nama tlo -grdan
A onaćećepostati
rasti. Akrug
s njome
Što će raširit se preko horizonta, da nas ponese,
Nalik na divova roj, u čisti etera kraj.
Netom ondje će igra započeti prava. - Ko pjani
Od b'jesa mi ćemo tad lupati o mrski taj
Simbol nevolja ljudskih, o kolijevku tu kobnu,
Gdje u rođenja nas dan zmija već čekao čvor;
Iktiosaura strašnih gdje legao negda se čopor,
A sad koti se top, željeznih tankova krd,
I sve izvore sreće gnjiline nam blate. - I tada
Na poljani će toj igrati football se nov.
Radi svega što dosad pretrpjeh, i ovdje, na Zemlji,
Trpjeti svima je još, ljut će nas spopasti b'jes.
Odjekivat će prazni zrenici i zvjezdane staze
Od lupe. Pucat ko kost tvrda zemaljska će os.
Konstelacije sve će, ko veljem u cirkusu, gledat
Igru. - Gromki će krik nebom zaoriti kad,
Slomljenu i istučenu, kroz Vrata Nepovratka, bacim
Prokletu loptinu tu u ropotarnicu. Goal!
74
Putna kronika (1942)
KIKLOPOV OTOK
Što je to opet, kapetane!? - Mrak,
A čut je meket i blejanje. S neba
To glasi nisu. - Negdje čeka, vreba
Polifem na nas, ljutit, golem, jak.
- "Manite, bolan! Vi ste čudan svat.

Spopa Vas opet mitološki b'jes.
To džezband trešti. U svjež noćni sat
Razmahao se na palubi ples." -
Al ja se dajle, uzbuđen i plah,

Na pramcu vrzam. - U pećinu gledam
Pod vrhom mračna otoka. I sjedam.
I šapćem: Otkud taj mi ludi strah?
GALEBI I KOPCI
Na Levatinskome moru
Galebi, što su kričeći nad krmom

Pratili lađu, zastajkuju. - Let
Njihov će sada okrenut se: vraća
B'jeli se roj u vedri grčki sv'jet.
Po suncu mome, za blagdanom sreće,

Osjećaj neki ruje, mračan, tup;
I sva mi radost porušena leži
Nalik na jonski raskomadan stup.
Horovi kopci s crne zemlje lete.

Sunca krvnika sve je teži trh.
A negdje, iza sedmoga zrenika,
Sja, krut i oštar, piramide vrh.
75
Plime i oseke (1942)
ANTROPOMORFIZAM
Sve, čega ljudska misao se takla,
Puca, pa - ko na razlupanoj ploči
Zrcala - iz mnoštva komadićâ stakla
Gledaju u nas samo naše oči;
I zato, nikad iz sebe izaći;

Svud pečat svoje bîti i svoje volje;
Ma u čem bilo, samo sebe naći;
I dizati sam sebe na pr'jestolje.
Ponizili smo bogove i stvari,

Davši im svoga duha i svoje tvari
Krhkost i bludnje, pa i stud u tami,
- Dok Vasiona vječno živi i cvate

I zv'ježđa mota o nove kolovrate -
Ostasmo ovdje, izgubljeni, sami.
SLOM
Ko negda, davno, bjesni već na Nebu
Anđelâ rat, na Zemlji buna ljudî,
A kam i biljka sada gore i zebu
Od neke nove vatre i nove studi.
I Kozmos čeka, dok mu osi dršću,

Nov kataklizam da ga ruši i lomi,
I - dok se trza u žestoku grču -
Da raspadnu se zv'ježđa i atomi.
Naš nemir nije samo naš; i nije

Ta patnja samo naša. Sva ta muka
Po Svemiru se širi nedoglednom;
I trajat će do sloma: sve dok jednom,

Preko nebesâ, sakrivena ruka
Razapne dugu nove Iluzije.
76
Riječi u oluji (1942)
HLAP
Kad se prospem sav
U česti najtanje,
Ne će sa mnom nestati
Moje dnevne radosti,
Boli svakidanje.
Proljetne il jesenje,
Mog će hlapa rose
Padati u vrtove
I na njive sumorne,
Što ih svukle kose.
I radost će moja,
Ko i moja tuga,
Vječno živjet: jakima
Mlaz veselja, tužnima
Tiha i slatka druga.
Oh, rasut se sav

U hlap čist i plav!
ŽELJA
Ne bih htio mr'jeti.
M'jenjat bih se htio,
Plesti što otpletoh,
Odvit što sam vio;
U rukama Maje,
Neumorne tkalje,
Biti puka pređa, -
Al živjeti dalje:
Razgrađen i građen,
Duga sviju boja
U rosi od krvi
Od suza i znoja!
77
Pjesme partizanke (1944)
ČAMAC NA KUPI
Malen si, uzak, trošan,
al ti me ipak nosiš,
čamče na Kupi!
Sve kamenje mojih briga,
sve gvožđe mojih mržnja,
sve olovo mojih čekanja,
prenosiš preko vode.
Al i sve moje nade,

ljubavi, čežnje, zanose
tobom će onkraj rijeke
što korito joj biva
široko i duboko
da dijeli od Dobra Zlo.
Čudo ti za me postaješ:
galija, lijepa, velika,
koja po moru plovi
k Otoku Spasenja.
U nje su vesla od naše
najčvršće hrastovine,
i jarboli tesani
u lugu gdje se rodismo,
i jadra što su kod nas
i tkana i šivena,
i zastave što znadu
đerđefe naših žena.
Maleni trošni čamče

na mutnoj
uradi što i Kupi,
sa mnom:
dočekaj sve što trpi!
Prenesi cijelu Hrvatsku

na onu stranu vode,
na teške al svete puteve
poštenja i slobode!
Koncem prosinca,
1942.
78
Dječja knjiga
KONJANIK
Ne ću konja drvena,
Nego prava, živa,
Kojemu se rep sam miče,
Sama vije griva.
Neka striže ušicama,

Neka frče nozdrvama,
Neka lupa nožicama.
Kad ga pojim, neka fišti;

Kad ga hranim, neka njišti;
Kad ga jašem, neka rže,
Pa nek leti uv'jek brže.
Drven-konja ne ću više;
On zna samo da me njiše.
Pravoga ću uzjahati,
Hitro cestom odskakati.
Vodit ću ga uzdicama,
Bocnut ću ga ostrugama,
Lug i polje ja ću proći
Pa ću u grad neki doći.
Pa ću stignut pred krčmicu,
Pa ću sjahat, pa vam poslat
Jednu l'jepu dopisnicu.
79
ZLATNA LAĐA
Kad bi meni mladom
Bila lađa data
Sa pramcem od srebra
I s krmom od zlata,
Od šarena drva
Vesla bih tesao.
Od bijele svile
Jedra bih joj tkao.
Plovio bih njome

Preko modra vala;
Jedrio, veslao
Od žala do žala.
A kada bih svijet

Obašao cio,
Tu bih lađu svoju
Svime napunio.
Donio bih majci

Svega blaga dosti,
Djedu lulu s drškom
Od slonove kosti.
Braći luk, strijele,

I dva zlatna mača;
Seki lutku i koš
Slatkih naranača.
Pa bi dugo bilo
Priča i govora
O toj vožnji slavnoj
Preko sinjeg mora.
80
RJEČNIK
Avlon - Valona, grad i luka u Albaniji sredstvo za jačanje apetita i kao mirodija
ilo - ilovača, glina
bašelak (čak.) - bosiljak
Bazan (Bašan) - zemlja i narod pobijeđeni od jamb (grč.) - dvosložna pjesnička stopa, s
Izraela pod vodstvom Mojsija na povratku iz naglaskom na drugom slogu
Egipta jeriški - jerihonski
biljur (tur.) - kristal
Boaz (Boz ) - muž Rute Moapke, Davidov kade (čak.) - gdje
pradjed Karmel - gora u Izraelu na obali
brižan (čak.) - jadan Sredozemnog mora
Dabog - ili Dajbog (Dažbog), u slavenskoj leganj - noćna ptica sa smeđesivim perjem,
mitologiji općeslavensko božanstvo Sunca, duga do 30 cm; živi u Evropi i zapadnoj Aziji,
boga usjeva i ljetine, istovjetan je s Perunom a zimuje u Africi
deo gratias (lat.) - bogu hvala lub - sirova kora od mlada drva
dišiti - mirisati
ditiramb (grč.) - himna u čast bogu Dionizu mandragora (lat.) - biljka otrovnica
(Bakhu); lirska pjesma nadahnuta osjetilnim (bunovina); u antičko vrijeme se
užicima; hvalospjev, slavopojka upotrebljavala za uspavljivanje
Dizom - lik iz Biblije, zaljubljen u Rutu metulj - leptir
Moapku
drijade - u starogrčkoj
nimfe; gorske vile koje mitologiji šumske
su živjele po gajevima narad - biljka iz koje se vadi mirisna mast
u krošnjama drveća Og - amorejski kralj u Bašanu
dromon - teretni jedrenjak u starom vijeku, a
ratni brod na vesla u srednjem vijeku peljat (čak.) - voditi
pepsin - ferment u želučanom soku koji
Eleal - gradić u starom Izraelu, smješten rastvara bjelančevine i time pomaže probavi
sjeveroistočno od Mrtvoga mora, blizu hrane
Hešbona Pijast - gostoljubivi poljski težak, otac
Zemovita, mladog junaka koji je prema
Gnjezno - stari grad u Poljskoj pripovijedanju Martina Gallusa pobijedio u
gronja - rascvala grana, grana puna voća Gnjeznu kneza Popjela i sam postao knezom
pokle (čak.) - otkad
haluga - alga puljak - mjehur na vodi
Hermon - gora u Siriji i Libanonu; u antičko
vrijeme obrasla cedrovom šumom; iz nje rakamati (čak.) - vesti
izvire rijeka Jordan Ruta Moapka ili Moabljanka - glavni lik
Hezebon (Hešbon) - stari židovski grad istoimene biblijske knjige
istočno od Mrtvoga mora
hladolež - biljka slična slaku (convolvulus Saron - ime pokrajine u staroj Palestini,
sepium) poznat po prekrasnim ružama; "ruža
hvojka - grančica, grana saronska" je biblijska metafora za lijepu ženu
Sasen - otok na albanskoj obali nasuprot
iđirot (tur.) - biljka od koje aromatični grada Valone (Avlon)
podanak sadrži eterična ulja; uzima se kao sofra (ar.) - stol, trpeza
81
sordina (tal.) - naprava za prigušivanje zvuka trma - lavendula, mirisna biljka plavih

stomanja (venet. tal.) - košulja cvjetova
Sunamka
Bibliji koja -jeAbizaga
dvorilaSunamka, djevojka u
cara Davida turris
"kula odeburnea (lat.)pojam
bjelokosti", - "toranj bjelokosni",
nečeg uzvišenog
škapular (talij. scapolare - spasiti) - amajlija zlizan (čak.) - izlizan

oko vrata sa slikom sveca koju nosi neka zrenik - obzor, horizont
osoba da se zaštiti od nesreća
Živana, Živa - predstavnica Zemlje; plodna,
Tagan-Roga - Tanganrog je grad i luka u bujna i podatna porodilja; za nju se otimlju
istoimenom zaljevu na sjeveroistočnoj obali ljetna i zimska božanstva, i zbog nje se vodi
Azovskog mora borba između njih
trator - vrsta cvijeća
trh - teret, breme
82
ABECEDNI POPIS PJESAMA

ANTROPOMORFIZAM 76OPROŠTAJ 47
BOG U ŠUMI 34 OSEKA 64
BUNAR 43 OSTRVCE 48
CVRČAK 24 PONTUS 12
ČAMAC NA KUPI 78 PULJAK 43
ČAROBNJAK 58 PUTNIK 70
ČEMPRES 19 RITAM 41
ČESVINA 42 RUTA MOAPKA 15
ČINI I MAGIJE 57 SANJE 39
ČOVJEK S ONKRAJ VODE 69 SEH-DUŠ DAN 66
DABOG 5 SIJAČ 40
DOLAZAK 36 SLOM 76
DVA MJESECA 55 SLUNJKINJA I GOETHE 73
DVOJI ANĐELI 42 SOKO I PRSTEN 61
GAEA 67 SPOMEN 50
GALEB 49 SRPANJSKA PJESMA 71
GALEBI I KOPCI 75 STOMANJA 65
GALIOTOVA PESAN 37 SUTON 51
HLAP 77 ŠIKARA 62
JEDRO ŠTAP 49 53
KAPLJA JESENJI VRUTAK 54 60 ŠUMA SPAVA TRAŽENJE 34
KENTAUR 21 TURRIS EBURNEA 27
KIKLOPOV OTOK 75 URANAK 48
KONJANIK 79 USKRS 30
KORIJEN 46 U TRNJAKU 57
KROZ VJEČNOST 46 UZAŠAŠĆE 52
KULE NA OBLAKU 61 VLASI
LABUDOVI 59 VODOMAR
LJUBAVNICI 60 VRBNIK NAD MOREM 56
MASLINA 18 ZLATNA LAĐA 80
MEĐU ZVIJEZDAMA 35 ZRIKAVAC 51
METAMORFOZA 52 ZVONIMIROVA LAĐA 37
MOST NAD MOREM 54 ŽELJA 77
MRTVAC 66 ŽENA ZAPUŠĆENA 28
MRTVI GRAD 29 ŽIVOT 65
NA PRAGU 13
NEZNANKA 59
NITI 50
NOGOMET 74
NOSTALGIJA 40
NOTTURNO 32
NUTARNJE MORE 45
NJEZIN SAN 53
OBLAČAK 47
83

Dokumen - Tips - Vladimir Nazor Izabrane Pjesme

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dokumen - Tips - Vladimir Nazor Izabrane Pjesme

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

5/12/2018 Vladimir Nazor -IzabranePjesme-slidepdf.

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Slavenske legende (1900)_____________________________ 5

Nove pjesme (1913) ________________________________ 27

Lirika. Dio II 1910-1914 (1918) _______________________ 35

Hrvatski kraljevi (1904) _____________________________ 36

Intima (1915) _____________________________________ 39

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Pjesni ljuvene (1915) _______________________________ 45

Niza od koralja (1922) ______________________________ 48

Četiri arhanđela (1927)______________________________ 53

Istarski gradovi (1930) ______________________________ 56

Deseterci 1923-1925. (1930) _________________________ 57

Pjesme u šikari, iz močvare i nad usjevima (1932) ________ 62

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Topuske elegije (1933) ______________________________ 73

Putna kronika (1942) _______________________________ 75

Plime i oseke (1942)________________________________ 76

Riječi u oluji (1942) ________________________________ 77

Pjesme partizanke (1944)____________________________ 78

Dječja knjiga ______________________________________ 79

ABECEDNI POPIS PJESAMA ________________________ 83

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Slavenske legende (1900)

Uz rijeku je šumnu po plodnim ravninama župnim

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Oštro je vonjalo polje u jutarnjem zraku.

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

U sjaju sunca, otvarahu usne

I Dabog udari poljem uz bistar potok

Praćen pozdravom dobrih domđćica otide Putnik

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Grudu, koja te hrani!

I bog kroz bukovu šumu po stazama pođe

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Okr'jeci, zeleno leće, pokrivahu vodu.

Bijaše tihani čas, kada zapada sunce.

Gonio seljanin Pijast pred sobom konje.

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Umorna sjela su čeljad u dvorištu, čekaju mirno

Sjedili dugo za stolom. Zemovit, Pijastov sin,

... Hranitelj rame mu dirnu i reče: "Samo

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Grmi Timernik r'jeka u svome neprekidnom šumu:

Pusti, nek siđem u tvoje valove! - Ja ću ti zgode

B'jelog od Tagan-Roga do Kalanče sedmero r'jeka

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

A kada vatra sunčana užari litice gorske,

Žubore Aslan i Nižnji: "Zvukove pastirske frule,

Sâm k tebi dođoh. - I strah mene nije

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Na pragu stojiš nijema i hladna.

Reci mi: nije l' varav onaj mir,

Je l' more ono sveđ bez vala, je l'

I možeš li mi, možeš li mi dati

Ti šutiš. - Tiho niz stube široke

Silaze druge s odsjevom još živa

Hoćeš li, reci, izgladit na čelu

Vladimir Nazor: Izabrane pjesme

Ti šutke puštaš preko svoga praga

Bôz je išo još dalje kroz usjeve svoje.