Prof. dr. sc. Živko Vuković, dipl. ing. građ.

OPSKRBA VODOM I ODVODNJA I.

ZAGREB, siječanj 2012.

1
2
3
4
 Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv
naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je ova voda
sveta morate reći svojoj djeci da je sveta,
sveta, sveta da svaki odraz u blistavom jezeru
kazuje događaje i uspomene iz života moga naroda. Žubor vode glas je oca
moga oca.
(Poglavica Seattlea, 1854)

1. OPSKRBA VODOM
1.1. UVOD

Opskrba vodom, vodoopskrba ili vodovod je sustav objekata i mjera

za osiguranje potreba vodom raznih potrošača.

Među mnogim granama suvremene tehnike usmjerenih na povećanje životnog standarda,

urbanizaciju naselja i razvoj industrije, vodoopskrba zauzima istaknuto mjesto.
Opskrba stanovništva čistom (kvalitetnom) vodom ima prvenstveno veliku higijensku važnost, jer
štiti ljude od raznih oboljenja koja se prenose vodom.

5
 Osiguranjem i dovođenjem dovoljne
količine vode u naseljeno mjesto
omogućuje se podizanje općeg
životnog standarda čovjeka i
uređenje njegovog okoliša.

Potrošnja vode utoliko je veća

ukoliko je voda dostupnija. Da bi se
zadovoljile potrebe suvremenih
višemilijunskih gradova,
gradova potrebne su
znatne količine vode, koje se dnevno
mjere milijunima kubnih metara.

Radi osiguranja potrebne količine

vode, kao i visoke zdravstvene
(sanitarne) kvalitete pitke vode,
naročita pažnja se posvećuje izboru
prirodnih izvorišta,
izvorišta njihovoj zaštiti od
zagađenja, te eventualnoj potrebi
poboljšanja kvalitete vode
(kondicioniranja vode) na
vodovodnim uređajima.
uređajima

6
Danas je u svijetu zdrave i čiste vode sve manje, uglavnom zbog kontinuiranog zagađivanja. S druge
strane, sve je veća potražnja i potrošnja novih količina vode, zbog povećanja broja stanovnika i
k
kapaciteta
it t industrije,
i d t ij poljoprivrede,
lj i d energetike tik i dr.
d
Za definiranje potrebnih količina vode neophodno je što potpunije uzimanje u obzir svih mogućih
potrošača (pa i samih gubitaka vode iz vodoopskrbne mreže), koji vodu troše za najrazličitije potrebe.
Međutim, pretežni se dio potrošnje vode može svesti na tri naredne kategorije:

(1) potrošnja vode za kućanske potrebe (opskrbu stanovništva)

(2) potrošnja
t š j vode
d za industrijske
i d t ij k (tehnološke)
(t h l šk ) potrebe
t b
(3) potrošnja vode za (3a) gašenje požara i (3b) vlastite potrebe
vodovoda

(1) Potrošnja vode za kućanske potrebe obuhvaća utrošak vode

koja se koristi za podmirenje životnih potreba stanovništva: piće,
pripremu hrane (kuhanje), proizvodnju namirnica, pranje rublja i
posuđa, održavanje osobe higijene i stana, zalijevanje vrtova i sl.,
kao i potrošnju vode koja se koristi u komunalne svrhe: pranje ulica i
dvorišta, polijevanje parkova i travnjaka te sitnu industriju, zanatstvo
i javne ustanove.
Potrošnja vode kod ove kategorije potrošača ovisi o nizu činilaca, od
kojih su najutjecajniji: (a) klimatski uvjeti, (b) životni standard i
mentalitet potrošača, (c) aktivnost stanovništva, (d) cijena vode,
(e) postojanje kanalizacije,
kanalizacije (f) kvaliteta i količina vode,
vode (g) osobine
vodoopskrbnog sustava i (h) mjerenje vode i gubici.

7
(2) Potrošnja vode za industrijske potrebe odnosi se na potrošnju vode u industrijskim pogonima (kao
sirovina za izradu raznih proizvoda, proizvodnju i kondenzaciju vodene pare, hlađenje, ispiranje i sl.),
za transport
t t te
t u energetici,
ti i poljoprivredi
lj i di itd.itd
Udio industrije u ukupnoj potrošnji vode kod visoko razvijenih zemalja je dominantna i, općenito
možemo reći, raste s razvojem zemlje, regije ili grada.

(3a) Potrošnja vode za gašenje požara sastoji se

od požarnih količina vode koje se u svijetu tretiraju
različito,, manje
j ili više s velikim mjerama
j opreza
p
zbog značaja ovog problema u pogledu zaštite
ljudskih života i materijalnih dobara.
(3b) Potrošnja vode za vlastite potrebe vodovoda
odnosi se na potrošnju
potrošnj vodeode poduzeća
pod eća koje
upravlja vodovodom (vodoopskrbnim sustavom) i to
za potrebe održavanja tehnološkog procesa
kondicioniranja vode, kao i cjelokupnog sustava.
U praksi ne postoje normativi koji propisuju ove
količine, već se one određuju sukladno
primijenjenoj tehnologiji kondicioniranja vode i
p
osobinama vodoopskrbnih sustava,, ili se koriste
iskustva sa sličnih sustava.

Svaka od navedenih kategorija potrošača ima posebne zahtjeve u pogledu vodenih količina
količina, kvalitete i
režima potrošnje, koje kod rješavanja vodoopskrbe treba detaljno razmotriti.

8
Tako npr. zahtjevi koji se postavljaju u smislu kvalitete vode ovise od karaktera njenog korištenja.
Vodi koju stanovništvo troši za piće postavljaju se u prvom redu zahtjevi sanitarnog karaktera, jer
takova voda mora biti neškodljiva j za zdravlje,
j tj.j ne smije
j sadržavati p
patogene
g mikroorganizme,
g
mora biti bistra i bez boje i mirisa.
Kod industrijskih poduzeća o količini i kvaliteti korištene vode, te organizaciji vodoopskrbe, u
znatnoj mjeri ovisi kvaliteta i cijena proizvoda. Time pravilna organizacija opskrbe vodom
industrijskih poduzeća ima i veliki ekonomski značaj.
značaj
Pretežan dio ove kategorije potrošača (npr. termoelektrane, željezare, rafinerije nafte) obično ne
postavljaju visoke zahtjeve u pogledu kvalitete vode.
Za gašenje požara se može koristiti praktički voda bilo koje kvalitete.
kvalitete
Sve ove činjenice ukazuju na osjetnu složenost rješavanja vodoopskrbe, odnosno njezin prioritet
kao vodnogospodarske grane.
9
1.2. VODOOPSKRBNI SUSTAVI

Vodoopskrbni sustav je sustav objekata i mjera povezanih u

funkcionalnu cjelinu
j s osnovnim ciljem
j osiguranja
g j dovoljne
j količine
kvalitetne vode na što ekonomičniji način.

Vodoopskrbni sustav, slika 1.2::01, čine sljedeće glavne grupe objekata:

(1) vodozahvati, kojima se voda zahvaća (kaptira) iz prirodnih izvorišta;

(2) crpne stanice
t i (
(pumpne stanice),
t i ) kojima
k ji se voda d crpii i potiskuje
ti k j ili od
d izvorišta
i išt do
d mjesta
j t
kondicioniranja, spremanja, potrošnje i sl., ili između pojedinih objekata vodoopskrbnog
sustava;
((3)) uređajij za kondicioniranje
j vode,, kojima
j se p
postiže zahtijevana
j kvaliteta vode;;
(4) vodospreme (rezervoari), koje imaju ulogu regulacijskih i pospremnih objekata u sustavu
vodoopskrbe;
((5)) glavna
g ((magistralna)
g ) i razdjelna
j ((distributivna)) vodoopskrbna
p ili vodovodna mreža,, s p
pratećim
objektima, kojima se voda transportira između pojedinih objekata vodoopskrbnog sustava
(glavna mreža) i distribuira potrošačima (razdjelna mreža).

10
Cjevovodi glavne mreže mogu biti dovodni (između izvorišta i uređaja za kondicioniranje vode ili
između uređaja i vodospreme) i opskrbni (između vodospreme i naselja, odnosno distributivne
mreže) te dovodno – opskrbni (za slučaj vodoopskrbnog sustava s protuvodospremom
mreže),
(kontrarezervoarom).

Slika 1.2::01 Definicijska shema vodoopskrbnog sustava

1 - vodozahvat; 2(a)
( ) – niskotlačna crpna
p stanica; 2(b)
( ) – visokotlačna crpna
p stanica; 3 - uređajj za kondicioniranje
j vode; 4 - sabirni bazen;
5(a) – glavni dovodni cjevovod; 5(b) – glavni opskrbni cjevovod; 6 – vodosprema; 7- razdjelna mreža; 8 – potrošači;
9 – linija hidrostatičkog tlaka; 10 – linija hidrodinamičkog ili pogonskog tlaka

11
Slika 1.2::01 je načelnog karaktera, tako da u
konkretnom slučaju (ovisno o visinskom položaju
vodozahvata, odnosno topografskim osobinama
vodoopskrbnog područja) redoslijed objekata u
sustavu može biti i drukčiji od prikazanog. Isti tako
neki od navedenih objekata mogu izostati,
izostati kao npr.
npr
uređaj za kondicioniranje, ako izvorišna voda
zadovoljava tražene standarde kvalitete, ili npr.
vodosprema, kada se voda crpkama (nakon ili bez
kondicioniranja) izravno potiskuje u razdjelnu mrežu.
mrežu
Ovi elementi reguliraju odnose u sustavu, koji su
definirani tehničkim i ekonomskim razlozima pogona
vodoopskrbnog sustava, i zajedno čine osnovnu
shemu vodoopskrbnog sustava.
Glavni činioci koji uvjetuju podjelu vodoopskrbnih
sustava u pogledu dovođenja vode u vodoopskrbno
područje jesu:

(a) pogonske osobine sustava: (a1) gravitacijski, (a2) potisni i (a3) kombinirani sustavi,
(b) vrsta vodoopskrbe: (b1) sustavi s otvorenom vodoopskrbom ili sustavi s jednokratnim
korištenjem vode i (b2) sustavi sa zatvorenom (cirkulacijskom) vodoopskrbom ili sustavi s
višekratnim korištenjem vode.

Podjelu
P dj l na potisne
ti i kombinirane
k bi i sustave
t t b shvatiti
treba h titi dosta
d t uvjetno,
j t j jedan
jer j d sustav
t može
ž u
određenim uvjetima rada biti samo potisni, a u drugima kombinirani, dakle gravitacijsko – potisni.
Zato je u praksi ponekad prikladno takve sustave analizirati zajedno.
12
1.2.1. VODOOPSKRBNI SUSTAVI PREMA POGONSKOM REŽIMU

1.2.1 – 1. Gravitacijski vodoopskrbni sustavi

Kod gravitacijskih vodoopskrbnih sustava zbog djelovanja sile teže tečenje vode se primarno
odvija pod tlakom, slika 1.2::02, ili kombinirano (pod tlakom i sa slobodnim vodnim licem).
Dakle, tlačni režim je kod gravitacijskih vodoopskrbnih sustava najčešći i mora se iz funkcionalnih
razloga osigurati kod glavnih opskrbnih i razdjelnih cjevovoda, dok kod glavnih dovodnih
cjevovoda, ako topografske prilike omogućuju, tečenje može biti i sa slobodnim vodnim licem
(mada iz zdravstvenih razloga, pogotovo ako se radi o otvorenim kanalima, nije poželjno).
Prednosti gravitacijskog sustava su pouzdanost u radu i minimalni pogonski troškovi (bez utroška
električne energije).
energije)
Kod prikaza sheme ovakvog sustava (što će važiti i za naredne), nije ucrtan uređaj za
kondicioniranje vode, jer bi se zbog višestrukih mogućnosti njegovog smještaja broj prikaza
vodoopskrbnih sustava samo multiplicirao, ali bez bitnih pogonskih razlika. Lokacija uređaja za
kondicioniranje je diktirana topografskim prilikama i veličinom (kapacitetom) uređaja, a obavezna
je prije rezervoara čiste vode.

13
Ovisno o visinskim odnosima u sustavu, slika 1.2::02(b), mogu se radi reguliranja tlačnih odnosa
(ako bi tlak prelazio dopušteni) interpolirati prekidne komore, između vodozahvata i vodospreme,
ili između vodospreme i potrošača.
potrošača Tada se dobije sustav s više visinskih zona,
zona tj.
tj zonirani
vodoopskrbni sustav.
U gravitacijskom sustavu se može pojaviti i slučaj da su potrošači (naselje) između vodozahvata i
vodospreme, slika 1.2::02(c). Tada se dobije sistem s protuvodospremom, gdje voda u
vodospremu dotječe i iz vodospreme otječe istim cjevovodom. Kao što sa spomenute slike vidimo,
i u ovome je slučaju moguć vodoopskrbni sustav bez prekidne komore, slika 1.2::02(c1), ili s
prekidnom komorom, slika 1.2::02(c2).

14
 Slika 1.2::02 Sheme gravitacijskih vodoopskrbnih sustava
(a) tipični gravitacijski sustav; (b) zonirani gravitacijski sustav; (c) gravitacijski sustav s protuvodospremom
1 – vodozahvat; 2 – glavni dovodni cjevovod; 2(a) – glavni dovodno – opskrbni cjevovod; 3 – prekidna komora; 4 - vodosprema;
4(a)
( )–p
protuvodosprema;
p ;5–g glavni opskrbni
p cjevovod;
j ; 6 - razdjelna
j mreža;; 7 – p
potrošači;; 8 – linija
j hidrostatičkog
g tlaka;;
9 – linija hidrodinamičkog tlaka; 9(a) – linija hidrodinamičkog tlaka u satu najmanje potrošnje;
9(b) – linija hidrodinamičkog tlaka u satu najveće potrošnje

15
1.2.1 – 2. Potisni vodoopskrbni sustavi

Kod potisnog sustava, slika 1.2::03, voda se crpkama izravno (iz izvorišta) potiskuje potrošačima.
Ovi se sustavi uglavnom primjenjuju za manja naselja, izuzetno rijetko za veća, prvenstveno zbog
znatnih pogonskih troškova uvjetovanih gotovo neprekidnim radom crpki.

Slika 1.2:03 Shema potisnog sustava

1 – vodozahvat; 2 – crpna stanica; 3 – glavni opskrbni cjevovod; 4 - razdjelna mreža; 5 – potrošači; 6 - linija hidrodinamičkog
tlaka u satu najmanje potrošnje; 7 – linija hidrodinamičkog tlaka u satu najveće potrošnje

16
1.2.1 – 2. Kombinirani vodoopskrbni sustavi

K d kombiniranih
Kod k bi i ih su sustava, slika
lik 1.2::04,
1 2 04 mogući
ći različiti
liči i podsustavi,
d i alili tečenje
č j vode
d je
j uvijek
ij k pod
d tlakom.
l k

Slika 1.2::04 Sheme kombiniranih vodoopskrbnih sustava

(a) kombinirani sustav s vodotornjem; (b) kombinirani sustav s protuvodospremom; (c) zonirani kombinirani sustav; (d) kombinirani
indirektni sustav; (e) zonirani kombinirani indirektni sustav; (f) kombinirani indirektni sustav s protuvodospremom
1 – vodozahvat; 2 – crpna stanica; 3 – glavni dovodni cjevovod; 3(a) glavni dovodno – opskrbni cjevovod; 4 – vodotoranj;
5 – vodosprema; 5(a) protuvodosprema; 6 – glavni opskrbni cjevovod; 7 – prekidna komora; 8 – razdjelna mreža;
9 – potrošači; 10 – linija hidrostatičkog tlaka; 11 – linija hidrodinamičkog tlaka; 11(a) – linija hidrodinamičkog tlaka u satu
najmanje potrošnje; 11(b) linija hidrodinamičkog tlaka u satu najveće potrošnje
17
U praksi je česta kombinacija potisnog i gravitacijskog sustava s vodotornjem, slika 1.2::04(a), gdje
p ,p
sve vodne količine treba crpsti, pošto jje vodozahvat na nižim kotama od naselja.j Primarna funkcija
j
vodotornja je izravnanje potrošnje u odnosu na odabrani režim rada crpne stanice. Ovo je
pouzdanija shema u odnosu na prethodnu, jer se iz vodotornja može osigurati (kratkotrajna)
vodoopskrba u slučaju kvara crpki. Osim toga, ovakav je sustav i jeftiniji od potisnoga, jer se zbog
j
djelomičnogg izravnanja
j p
potrošnjej vode iz vodotornjaj smanjuje
j j p
potrebni kapacitet
p crpne
p stanice i
omogućava njezin ekonomičniji pogon u razdobljima jeftinije električne energije.
Jedan od sustava je kombinacija potisnog i gravitacijskog sustava s protuvodospremom, slika
1.2::04(b). Dotok u naselje je moguć istovremeno s obje strane ili odvojeno, ovisno o varijacijama u
potrošnji i režimu rada crpne stanice.
stanice Pogonske osobine ovoga sustava istovjetne su osobinama
kombiniranog sustava s vodotornjem.
U odnosu na prethodnu shemu vodoopskrbnog sustava moguće je u slučaju nepovoljnih visinskih
j sustava s dvije
odnosa zoniranje j ili više crpnih
p stanica i vodosprema,
p slika 1.2::04(c).
( )
U praksi se javlja i kombinirani indirektni vodoopskrbni sustav, slika 1.2::04(d), kod kojega je
vodozahvat odvojen od potrošača prirodnom preprekom (viši teren) na kojoj je (u načelu)
vodosprema. Potisni dio vodoopskrbnog sustava je dovod vode do vodospreme, dok je opskrba
gravitacijska.
gravitacijska
Sukladno visinskim odnosima može se pojaviti potreba za interpolacijom crpnih stanica na potisnom
dovodnom cjevovodu (višestupanjsko crpljenje) i prekidnih komora na opskrbnom cjevovodu
(zoniranje), slika 1.2::04(e).
U odnosu na ovaj vodoopskrbni sistem moguća je i kombinacija s protuvodospremom, slika
1.2::04(f).
Prijedlog sheme vodoopskrbnog sistema je prvi korak u rješavanju vodoopskrbne problematike
nekog područja. Konačan odabir treba provesti tek nakon svestrane analize svih činilaca,
prvenstveno ekonomskih, koji mogu utjecati na usvojeno rješenje.

18
1.2.2. VODOOPSKRBNI SUSTAVI PREMA VRSTI VODOOPSKRBE

1.2.2 – 1. Vodoopskrbni sustavi s otvorenom vodoopskrbom

Pod vodoopskrbnim sustavima s otvorenom vodoopskrbom, odnosno s jednokratnim korištenjem

vode, podrazumijevamo sustave kod kojih voda namijenjena potrošačima ulazi samo jednom u
sustav vodoopskrbe.
vodoopskrbe
To su svi prethodno analizirani vodoopskrbni sustavi, slike 1.2::01 do 1.2::04, čiji će funkcionalni
elementi biti naknadno razmatrani.
Primjena ovih sustava je češća kod vodoopskrbe stanovništva,
stanovništva dok se kod određenih vrsta
industrije koriste i cirkulacijski sustavi.

19
1.2.2 – 2. Vodoopskrbni sustavi sa zatvorenom vodoopskrbom

Kod sistema sa zatvorenom vodoopskrbom, slika 1.2::05, potrebe za vodom osiguravaju se

cirkulacijom već korištene vode, dok se ona iz vodozahvata koristi samo radi nadoknađivanja
izgubljene vode u procesu cirkulacije.

Slika 1.2::05 Shema sustava sa zatvorenom vodoopskrbom

1 – vodozahvat; 2 - crpna stanica svježe vode; 3 – dovod svježe vode; 4 – crpna stanica za pročišćenu i svježu vodu;
5 – dovod pročišćene i svježe vode; 6 – industrijski pogon; 7 – odvod korištene vode; 8 – uređaj za pročišćavanje

20
Ovakvi se sustavi, kao što je istaknuto, češće primjenjuju u industriji nego u vodoopskrbi
stanovništva, odnosno kod korištenja vode za kućanske potrebe.
Naime, u slučaju vodoopskrbe stanovništva cirkulacijskim sistemima potrebno je već korištenu
vodu prije njene ponovne distribucije potrošačima obavezno podvrći višestruko složenim i vrlo
skupim procesima pročišćavanja, što u znatnoj mjeri sužava mogućnost široke primjene ovakvih
vodoopskrbnih sustava.
Osnovni razlozi primjene cirkulacijskih vodoopskrbnih sustava, prvenstveno u industrijske svrhe,
jesu:

(a) nedovoljna izdašnost izvorišta za neprekidnu opskrbu,

(b) zahtjevi kvalitete vode koja cirkulira u proizvodnom procesu,
(c) pogonske osobine vodoopskrbnog sustava.

(a) Prvi se razlog odnosi na industrijske pogone koji koriste velike količine tehnološke vode, npr. u
rashladne svrhe, a koje količine izdašnost prirodnih izvorišta (u svrhu kontinuirane
vodoopskrbe) ne može osigurati.

(b) Drugi se razlog odnosi na kvalitetu vode koja se ispušta iz tehnološkog procesa. Ako je
kvaliteta korištene (otpadne) vode loša, a uvjeti ispuštanja (zakonska regulativa) strogi, tada
se p
pokazujej ekonomski p povoljnije
j j djelomično
j pročišćavanje
p j korištene vode i njezino
j vraćanje
j
u tehnološki ciklus, nego pročišćavanje do zahtjevnih kriterija i ispuštanje u prijemnik. To se
posebno odnosi na slučajeve kada je iz korištene vode moguće dobiti odgovarajuće
sekundarne sirovine i/ili kada tehnološki proces ne zahtijeva visoku kvalitetu vode.

21
(c) Treći se razlog odnosi se na sisteme kod kojih se cjelokupne količine vode osiguravaju
crpljenjem, što u slučaju velike udaljenosti vodozahvata i znatnih visinskih razlika, a s time i
j
osjetnih pogonskih
p g troškova,, može uvjetovati
j opravdanost
p primjene
p j cirkulacijskog
j g sustava.
Dakle, ponekad je čak ekonomski povoljnije pročišćavanje korištene vode, nego li stalno
crpljenje svježe vode iz udaljenijeg izvorišta.

U svakom slučaju, odgovarajuće tehničko – ekonomske analize trebaju pokazati opravdanost

primjene ovakvog sustava vodoopskrbe.

1.2.3. PROJEKTNO RAZDOBLJE

Bitan parametar prilikom projektiranja vodoopskrbnih sustava je odabir projektnog razdoblja

(projektnog perioda), kao razdoblja za koje projektiramo sustav i u kojemu će sustav uz ispravno
upravljanje i potrebna redovita održavanja tehnički funkcionirati.

Projektno razdoblje ovisi o nizu činilaca od kojih su najznačajniji:

(a) vijek trajanja pojedinih objekta i/ili opreme vodoopskrbnog sustava (koji u načelu nisu
i t j t i)
istovjetni),
(b) mogućnost eventualno potrebnog proširenja (faznost izgradnje) objekata vodoopskrbnog
sustava,
( ) ponašanje
(c) š j sustava
t u početnom
č t razdoblju,
d blj kad
k d nije
ij potpuno
t i k išt
iskorišten,
(d) porast broja stanovnika i potrošnje,
(e) kamate i otplata investicijskog duga,
(f) promjena vrijednosti novca.
Za praksu se mogu usvojiti orijentacijski podaci iz tablice 1.2::I.
22
 PROJEKTNO RAZDOBLJE
VRSTA OBJEKATA OSOBINE Rp
[godina]

Glavni cjevovodi,
cjevovodi tuneli i Skupo i teško povećanje
25 do 50
otvoreni kanali kapaciteta

Vodozahvati, crpne stanice, Uz pretpostavku manjeg

vodospreme, uređaji za porasta stanovništva i manje 20 do 25
kondicioniranje vode kamate (≤ 3 [%] godišnje)
Vodoopskrbni cjevovodi Zamjena manjih cijevi je kroz
20 do 25
profila preko 300 [mm] dulja razdoblja skuplja

Tablica 1.2::I Projektna razdoblja za objekte vodoopskrbnog sustava

Dulja projektna razdoblja se ne preporučuju,

preporučuju jer se tada planski parametri vezuju za prognoze koje
teško da se temelje na konkretnim i preciznim podacima.

23
1.3. POTROŠNJA VODE

Potrošnja vode je količina (utrošak) vode po pojedinim kategorijama

potrošača, ili ukupno, izražena u vremenskoj jedinici.

Dakle, analiza potrošnje vode odnosi se na definiranje

potrebnih količina vode pojedinih kategorija potrošača, tj.:
(1) za kućanske potrebe (opskrba stanovništva),
stanovništva)
(2) za industrijske (tehnološke) potrebe,
(3) za (3a) gašenje požara i (3b) vlastite potrebe vodovoda.

Zato će se u nastavku prikazati metodologija proračuna

potrošnje vode za sve tri kategorije potrošača.

24
1.3.1. POTROŠNJA VODE ZA KUĆANSKE POTREBE

Kao osnovni podaci kod određivanja potrošnje vode za kućanske potrebe koriste se:

((1)) norma p
potrošnje
j vode izražena specifičnom
p potrošnjom
p j vode,,
(2) broj stanovnika.

(1) Specifičnu potrošnju vode, qsp [l stanovnik-1 d-1], definiramo kao utrošak vode po jednom
stanovniku u jednim danu (24 [h]).
Ta se količina vode sastoji od utroška za najrazličitije potrebe i ovisi o stupnju sanitarno – tehničke
opremljenosti stanova,
stanova kvaliteti i cijeni vode,
vode uređenju naselja,
naselja postojanju kanalizacije,
kanalizacije klimatskim
prilikama i sl.
Specifična potrošnja vode je osnovna veličina za funkcionalno dimenzioniranje
vodoopskrbnog sustava.
O pravilnosti njenog određivanja ovisi i to da li će projektirani vodovod tokom svog projektnog
razdoblje zadovoljiti tražene potrebe.
Određuje se prvenstveno na osnovi iskustva u eksploataciji postojećih vodovoda. U većini zemalja
se regulira zakonskim propisima u skladu s veličinom naselja (grada).
( ) Kako kod nas takvi propisi
ne postoje, u praksi se koriste strane preporuke, kao npr. ruske, prema kojima je u tablici 1.3::I
prikazana specifična potrošnja vode ovisno o karakteru opreme zgrade sanitarno – tehničkim
uređajima. Ove vrijednosti treba, dakako, shvatiti orijentacijski, jer su u konkretnim slučajevima
mogućać znatna
t odstupanja.
d t j

25
 Specifična potrošnja
Karakter opreme zgrade sanitarno - tehničkim
qsp
uređajima
[l stanovnik-1 d-1]
Naselja
N lj sa zgradama
d kkoje
j nisu
i opremljene
lj vodovodima
d di i
30 do 50
kanalizacijom
Naselja sa zgradama opremljenim unutarnjim
125 do 150
vodovodom i kanalizacijom bez kupaonice
Naselja sa zgradama opremljenim vodovodom,
150 do 230
kanalizacijom i kupaonicom
Naselja sa zgradama opremljenim unutarnjim
vodovodom, kanalizacijom i sistemom centralne opskrbe 250 do 400
toplom vodom

Tablica 1.3::I Specifična potrošnja vode

Navedimo da su u literaturi dosta često specifičnom potrošnjom vode obuhvaćeni utrošci vode i za
ostale kategorije potrošača. Međutim, takvo poimanje specifične potrošnje vode je više stvar
metodološkog pristupa nego nekih bitnih koncepcijskih razlika.razlika Jedino je bitno da se kod
određivanja specifične potrošnje vode jasno istakne da li je u njoj sadržana samo potrošnja vode za
stanovništvo ili su obuhvaćeni utrošci vode i za ostale kategorije potrošača, ponajprije industrije
(poljoprivrede).

26
(2) Broj stanovnika vodoopskrbnog područja ovisi o lokalnim i općim socijalno – ekonomskim
faktorima, te vremenski nije stalan.
Kao što je istaknuto, projektiranje vodoopskrbnog sustava se provodi za neko projektno razdoblje
koje obično iznosi 20 do 25 (50) godina i gdje se najčešće pretpostavlja prirast stanovništva.
Dakle, problem se svodi na definiranje broja stanovnika vodoopskrbnog područja za usvojeno
projektno razdoblje, odnosno za konačnu fazu razvoja.
Do ovoga se podatka prvenstveno dolazi iz prostornog plana, a u slučaju da on ne postoji, ili se u
pogledu prognoze broja stanovnika ocijeni nerealnim, primjenjuje se neki od postupaka
prognoziranja broja stanovnika.
Tako npr. pretpostavljajući geometrijski prirast, broj stanovnika, Nk, na kraju projektnog razdoblja
definiran je izrazom:

Rp
⎡ p ⎤
N k = N o ⎢1 +
⎣ 100 ⎥⎦ (1.3-01)

gdje su:
No - sadašnji broj stanovnika, [stanovnik],
p – godišnji
diš ji postotak
t t k prirasta,
i t [%] [%]. Ovaj
O j parametar
t ovisi
i i o veličina
liči naselja,
lj razvijenosti
ij ti privrede
i d
(prvenstveno industrije i turizma), migracijskim kretanjima i sl.,
Rp – projektno razdoblje, [godina].

27
Na osnovi
osno i podataka o specifičnoj potrošnji vode,
ode qsp, i broju
broj stanovnika,
stano nika Nk, moguće
mog će je odrediti
-1
srednju dnevnu potrošnju vode, Qsr [l d ], primjenom izraza:

Qsr = qsp N k (1 3 02)

(1.3-02)

i srednju satnu potrošnju vode, qsr [l h-1], pomoću izraza:

Qsr qsp N k (1.3-03)

qsr = =
24 24

Međutim, očito je da za hidrauličko dimenzioniranje pojedinih objekata vodoopskrbnog sustava

Međutim
(kapacitet vodozahvata i crpki, volumen rezervoara, kapacitet uređaja za kondicioniranje vode,
dimenzije glavnih i razdjelnih cjevovoda) treba poznavati i režim potrošnje vode.
Ova veličina ovisi o nizu činilaca p povezanih s režimom života i djelatnošću
j ljudi.
j Radi toga
g varira
potrošnja vode, tj. oscilira (na više ili manje) od ranije iznijetih srednjih vrijednosti, slika 1.3::01.

28
 Slika 1.3::01 Varijacija potrošnje vode tokom dana
1 – manje naselje; 2 – veći grad bez industrije; 3 – veći grad s industrijom

Ta je činjenica izraženija ukoliko se razdoblje smanjuje s npr. godine ili mjeseca na dan ili sat i
ukoliko je manje naselje, odnosno manji broj stanovnika.
Tako se u manjim naseljima (uglavnom prigradskog i seoskog karaktera) znatno manje vode troši
noću nego li danju, a i u samome je danu veća potrošnje u jutarnjim, popodnevnim i kasnim
poslijepodnevnim
lij d i satima
ti nego li u ranim
i dopodnevnim
d d i i ranim
i poslijepodnevnim
lij d i satima.
ti N
Nasuprot
t
tome, u velikim je gradovima ta oscilacija manja, ne samo danju, nego i u komparaciji s noćnom
potrošnjom vode.

29
Količinu vode koja se godišnje troši u danima najveće potrošnje nazivamo najveća (maksimalna)
dnevna p j vode,, Qmax [[l d-1]]. Dana jje izrazom:
potrošnja

Qmax = K d Qsr = 24 K d qsr (1.3-04)

gdje
g j jje Kd [[l]] koeficijent
j neravnomjernosti
j najveće
j dnevne p
potrošnje.
j

Iskustvene vrijednosti ovog koeficijenta prikazane u tablici 1.3::II u funkciji veličine naselja,
j stanovnika.
odnosno broja

Količinu vode koja se troši u satu najveće potrošnje nazivamo najveća (maksimalna) satna
p j vode,, qmax [[l h-1]]. Dobije
potrošnja j se p
prema izrazu:

Qmax q N (1.3-05)
qmax = K h = K d K h qsr = K d K h sp k
24 24

gdje je Kh [l] koeficijent neravnomjernosti najveće satne potrošnje, tablica 1.3::II.

30
 Koeficijent neravnomjernosti
Veličina naselja
j (potrošača)
(p )
Kd Kh
[1] [1]

Ljetovališta i toplice 1.6 do 1.7 2.5

Sela i manja naselja 1.5 do 1.6 2.0

Gradovi ispod 25 000 stanovnika 1.4 do 1.3 1.6

Gradovi od 25 000 do 50 000 stanovnika 1.3 do 1.4 1.4

Gradovi od 50 000 do 100 000 stanovnika 1.3 1.3

Gradovi preko 100 000 stanovnika 1.2 1.2

Tablica 1.3::II Vrijednosti koeficijenata neravnomjernosti najveće dnevne i

najveće satne potrošnje vode

Fedorov (1968) je analizirajući varijacije satne i dnevne potrošnje vode došao do empirijskog
izraza kojime definira ukupni (dnevni i satni) koeficijent neravnomjernosti potrošnje, K [1], kao:

2.69
K= 0.121 (1.3-06)
Qsr

gdje je srednja dnevna potrošnja vode, Qsr, izražena u [l s-1]. Vidljivo je da vrijednost koeficijenta,
K, opada povećanjem potrošnje, i obrnuto, što je sukladno i s vrijednostima koeficijenata Kd i Kh iz
tablice 1.3::II.
31
1.3.2. POTROŠNJA
Š VODE ZA INDUSTRIJSKE POTREBE

Kod određivanja potrošnje vode za industrijske potrebe samo iz literature treba biti veoma obazriv,
jer potrošnja vode po jedinici proizvoda znatno varira i često je vrlo različita čak i u analognim
poduzećima, budući da ovisi od tipa primijenjene opreme, sheme tehnološkog procesa i lokalnih
uvjeta.
Zato se potrošnja vode u industriji najbolje određuje anketom kod proizvodnih tehnologa,
tehnologa dakle,
dakle na
licu mjesta (posebno od slučaja do slučaja), respektirajući konkretne zahtjeve, jer razlike u odnosu
na uobičajene prosječne vrijednosti mogu biti višestruke.
Također se često količine vode potrebne za industriju moraju računati za pojedine grupe poduzeća
koja postavljaju različite zahtjeve u smislu kvalitete vode. Zato je (pogotovo ako se radi o velikim
količinama) ekonomski neprihvatljivo i vodu za industrijsku potrošnju kondicionirati do zahtijevanih
standarda za pitku vodu, ako taj stupanj kvalitete nije potreban.
Za ilustraciju potrošnje vode u tehnološke svrhe navest će se podatak iz literature da npr.
npr tvornica
crne metalurgije na 1 [kg] gotovog proizvoda prosječno troši 150 do 165 [l] vode, tvornica papira
na 1 [kg] fina papira prosječno troši 700 do 1000 [l] vode, a tvornica automobila potroši za
proizvodnju jednog automobila oko 150 000 [l] vode.

32
1 3 3 POTROŠNJA VODE ZA GAŠENJE POŽARA I ZA V
1.3.3. VLASTITE
ASTITE POTREBE VODOVODA

1.3.3 - 1. Potrošnja vode za gašenje požara

Načelo određivanja potrebne količine vode za gašenje požara bitno se

razlikuje od načela normiranja prethodno analiziranih potrošnji vode.
Kod suvremenih sustava za gašenje požara predviđa se njegovo gašenje
(a) vanjskom hidrantskom mrežom i (b) unutarnjom hidrantskom mrežom.
Zahtjevi za hidrantske mreže za gašenje požara i slučajevi u kojima se za
zaštitu p
požara obvezatno pprimjenjuje
j j j hidrantska mreža za g gašenjej p
požara
propisano je Pravilnikom o hidrantskoj mreži za gašenje požara (NN 8/06).

Ovime se Pravilnikom, između ostaloga, propisuju tri temeljna parametra

za gašenje požara hidrantskom mrežom:

(1) potrebna količina vode (protok) za gašenje požara hidrantskom

mrežom, koja je u funkciji specifičnog požarnog opterećenja,
(2) najmanji tlak kod potrebne požarne količine vode,
vode
(3) najmanje trajanje za koje je potrebno osigurati propisani protok i tlak.

33
Specifično požarno opterećenje, Psp [J m-2], je izraženo toplinom koja se može razviti u nekoj
elementarnoj jedinici – prostoriji (npr.
(npr sobi,
sobi hali, skladištu) svedeno na 1 [m2] tlocrtne površine te
hali skladištu),
prostorije. Određuje se sukladno HRN U. J1. 030, ovisno o karakteristikama gorivih materijala od
kojih je izvedena i opremljena građevina, te materijala za koje je građevina namjenski izgrađena.

Potrebna količina vode za gašenje požara hidrantskom mrežom mora se osigurati neovisno o
drugim
d i potrošačima
t š či k ji se opskrbljuju
koji k blj j vodom
d i istog
iz i t izvora
i ( d
(vodospreme).
)

(a) Vanjska hidrantska mreža za gašenje požara izvodi se izvan građevine i/ili prostora koji se štiti,
a završava (a1) nadzemnim ili (a2) podzemnim hidrantom.

Za zaštitu građevine i/ili prostora vanjskom hidrantskom mrežom za gašenje požara potrebno je
osigurati najmanje protok, ovisno o (i) specifičnom požarnom opterećenju i (ii) tlocrtnoj površini
objekta koji se štiti, čije su vrijednosti prikazane u tablici 1.3::III, a u trajanju od najmanje 2 [h].

Najmanji protok, [l s-1], ovisno o tlocrtnoj površini objekta, [m2], koji se štiti
Specifično požarno
opterećenje 101 301 501 1 001 3 001 5 001
[MJ m-2] ≤ 100 do do do do do do › 10 000
300 500 1 000 3 000 5 000 10 000

≤ 200 10 10 10 10 10 10 10 15
≤ 500 10 10 10 10 15 20 20 25
≤ 1 000 10 10 10 15 20 20 25 30
≤ 2 000 10 10 15 20 25 30 35 *
> 2 000 10 15 20 30 30 35 * *

Legenda:*- potrebno proračunati protok za svaki pojedini objekt

Tablica 1.3::III Potrebna količina vode za gašenje požara vanjskom hidrantskom mrežom

34
Za propisani minimalni protok i trajanje, najmanji tlak na izlazu iz bilo kojeg nadzemnog ili
podzemnog hidranta ne smije biti manji od 2.5 [bara].

Pri navedenom tlaku i trajanju, za zaštitu naseljenih mjesta vanjskom hidrantskom mrežom za
gašenje požara, potrebno je osigurati protok od najmanje 10 [l s-1].

(b) Unutarnja hidrantska mreža za gašenje požara izvodi se u objektu koji se štiti,
štiti a završava
(b1) bubnjem s namotanim cijevima stalnog presjeka i mlaznicom ili (b2) vatrogasnom cijevi sa
spojnicama i mlaznicom.

Na najnepovoljnijem
j p j j mjestu
j svakoggp
požarnogg sektora unutarnja
j hidrantska mreža za g
gašenje
j ppožara
mora imati najmanje protok, ovisno o specifičnom požarnom opterećenju, prema tablici 1.3::IV, a u
trajanju od minimum 1 [h].

Specifično požarno
opterećenje ≤ 300 ≤ 400 ≤ 500 ≤ 600 ≤ 700 ≤ 800 ≤ 1 000 ≤ 2 000 > 2 000
[MJ m-2]

Najmanji protok
mlaznicom 25 30 40 50 60 100 150 300 450
[l min-1]

Tablica 1.3::IV Potrebne količine vode za gašenje požara unutarnjom hidrantskom mrežom

Najmanji tlak na mlaznici kod propisanog minimalnog protoka i trajanja

trajanja, također kao i kod vanjske
hidrantske mreže, ne smije biti manji od 2.5 [bara].

35
1.3.3 – 2. Potrošnja vode za vlastite potrebe vodovoda

Ova se potrošnja odnosi na količinu vode koje svaki vodoopskrbni sustav troši na pranje (ispiranje)
i izvedbu (rekonstrukciju) vodovodnih objekata.
Kao što je istaknuto, u praksi ne postoje odgovarajući normativi koji propisuju ove količine, već se
one određuju sukladno iskustvu. Orijentacijski, ova potrošnja iznosi 5 do 10 [%] srednje dnevne
potrošnje, Qsr.

36
1.3.4. PROJEKTNE KOLIČINE VODE

Prilikom hidrauličkog dimenzioniranja vodoopskrbnih objekata razmatraju se slijedeće

količine vode:

(1) najveća dnevna potrošnja, Qmax, za hidrauličko

dimenzioniranje:
(a) vodozahvata,
(b) crpnih stanica (za sve vodoopskrbne sustave
osim potisnih),
((c)) uređaja
j za kondicioniranje
j vode,,
(d) vodosprema,
(e) glavnih dovodnih cjevovoda koji povezuju ove
objekte.
objekte

(2) najveća satna potrošnja, qmax, za hidrauličko

dimenzioniranje:
(a) crpnih stanica (kod potisnih sustava),
(b) glavnih opskrbnih cjevovoda,
(c) glavnih dovodno – opskrbnih cjevovoda,
cjevovoda
(d) razdjelnih mreža.

37
1.4. IZVORIŠTA

Izvorište je lokacijski definiran dio prostora s kojega se mogu

dobiti određene količine vode namijenjene vodoopskrbi.

U načelu, izbor izvorišta je jedan od najsloženijih i najodgovornijih

zadataka kod rješavanja vodoopskrbe, budući da on u velikoj
mjeri određuje karakter vodoopskrbnog sustava, a time i njegove
investicijske i pogonske troškove.

Svako vodoopskrbno izvorište treba osigurati:

(a) potrebne količine kvalitetne vode, uzimajući u obzir porast

broja stanovnika, odnosno porast potrošnje vode,
(b) neprekidnost vodoopskrbe,
(c) sanitarno – higijensku sigurnost kvalitete vode,
(d) što manje investicijske i pogonske troškove dobivanja vode,
(e) uklapanje u vodno gospodarenje šireg područja.

Osnovni pokazatelji vrijednosti izvorišta su kvaliteta i količina

vode.

38
Po prirodi porijekla vode, uobičajena je podjela izvorišta na:

(1) atmosferska izvorišta,

(2) površinska izvorišta,
(3) podzemna izvorišta.

(1) Porijeklo vode atmosferskih izvorišta je od oborina, u prvom redu kiše, a u nekim slučajevima i
snijega.
U načelu, atmosferska se izvorišta koriste u nedostatku drugih izvorišta, uglavnom za manja
naselja.
(2) U površinska izvorišta ubrajamo:

(a) rijeke,
(b) jezera (prirodne akumulacije), umjetne akumulacije
i kanale,
(c) mora (oceane).

39
U osnovi, prve dvije skupine ove vrste izvorišta (rijeke, jezera, akumulacije i kanale) karakteriziraju
relativno velike oscilacije kvalitete vode koja izravno ovisi o jačini oborina (kiše i snijega),
površinskom onečišćenju koje oborine slijevanjem ponesu sa sobom, te količini otpadnih voda
naselja i industrijskih pogona koje se mogu upuštati u pojedino površinsko izvorište.
Uz ove opće osobine površinskih izvorišta postoje i neke posebne.
Tako je karakteristično svojstvo riječne vode njena relativno visoka mutnoća (naročito u vrijeme
velikih voda), veliki sadržaj organskih tvari i bakterija, a često je prisutna i obojenost.

Vode jezera, umjetnih akumulacija i

kanala imaju u pravilu nizak sadržaj
lebdećih čestica, dakle nisku mutnoću,
izuzev priobalnih zona gdje se u
određenim meteorološkim prilikama
(vjetar) mutnoća pojavljuje kao posljedica
valovanja.

Jezera mogu biti vrlo kvalitetna izvorišta,

naročito ako su planinskog porijekla.

Morska voda se zbog sadržaja znatnih

količina mineralnih soli može u
nekondicioniranom obliku jedino koristiti u
tehnološkim procesima (npr. za hlađenje),
za rekreacijske potrebe ili za gašenje
požara. U slučaju korištenja morske vode
za opskrbu stanovništva potrebno ju je
podvrći vrlo skupim procesima
kondicioniranja (desalinizaciji).

40
Prema tome, očito je da vodu dobivenu iz površinskih izvorišta treba (u pravilu) prije njezine
distribucije potrošačima podvrći kondicioniranju, tako da su pored investicijskih prisutni i relativno
visoki pogonski troškovi.

(3) U podzemna izvorišta ubrajamo:

(a) podzemne vode sa slobodnim vodnim

licem,
(b) podzemne vode pod tlakom (arteške i
subarteške vode),
(c) izvorske vode.

Podzemna izvorišta se općenito za vodoopskrbu smatraju najprikladnijim, tako da ih je zbog

slijedećih razloga potrebno preferirati:

(i) vodonosi su slojevi najčešće površinski zaštićeni debljim slojem od izravnih onečišćenja,
(ii) (načelno) izdašne količine podzemnih voda su vrlo često prirodno filtrirane (bezbojne i bez
mutnoće), tj. kvaliteta vode (fizikalno – kemijska i mikrobiološka svojstva) je daleko bolja u
odnosu na površinske vode, tako da obično ne zahtijevaju višestruke i skupe faze
kondicioniranja,
(iii) podzemne vode često izbijaju na površinu, zbog čega zahvatne građevine nisu skupe,
(iv) lokacija nalazišta podzemnih voda je najčešće povoljna (visinski i po udaljenosti) spram
potrošača, tako da se voda uglavnom transportira bez većih pogonskih troškova.

41
Jedino su u pogledu kvalitete problematične podzemne vode kraških izvora u slučaju kada one
predstavljaju izlaz ponornica, koje su u stvari površinska (lažna podzemna) voda.
Neovisno o kojoj se vrsti izvorišta radi, potrebno je kod njegovog konačnog odabira u svrhu
vodoopskrbe prikupiti opsežne geološke, hidrogeološke i geomehaničke podloge, kako bi se
raspolagalo s bitnim podacima o iskoristivosti i uvjetima izgradnje vodozahvatnog objekta
određenog izvorišta.
Kod analize izvorišta svakako treba spomenuti i problem koji je danas, zbog stalnog povećanja
onečišćenja, sve prisutniji, a to je problem zaštite izvorišta.
Zaštita izvorišta ostvaruje se organiziranjem zona zdravstvene zaštite izvorišta na slivnim
područjima.
Te zone predstavljaju posebno izdvojene prostore koji obuhvaćaju vodoprijemnik (koji se koristi
kao izvorište) i dio slivnog područja koje ga napaja. Na takvom je prostoru propisan zdravstveni
režim koji garantira zaštitu izvorišta od onečišćenja (zagađenja) i održavanje potrebne kvalitete
vode.
Zato svaka projektna dokumentacija vodoopskrbe mora u skladu sa zakonskom regulativom kao
sastavni dio sadržavati i projekt zaštite izvorišta – Elaborat zona sanitarne zaštite, čija je izrada
propisana Pravilnikom o uvjetima za utvrđivanje zona sanitarne zaštite izvorišta (NN 66/11).

42
1.5. VODOZAHVATI

Vodozahvati su građevine kojima se zahvaća vode iz izvorišta i

usmjerava prema potrošačima.

Vrsta vodozahvata ovisi o karakteru izvorišta,, tako da razlikujemo:

j

(1) vodozahvate atmosferskih izvorišta,

(2) vodozahvate površinskih izvorišta,
(3) vodozahvate podzemnih izvorišta.

1.5.1. VODOZAHVATI ATMOSFERSKIH IZVORIŠTA

Primjena ovih vodozahvata je najčešća na krškim terenima i primjerena za manja naselja.

Osnovu vodozahvata atmosferskih izvorišta čini zahvatna g građevina čija
j jje p
površina obrađena da
prihvati i usmjeri pale oborine prema jednoj točki, slika 1.5::01.

43
 Slika 1.5::01 Vodozahvat atmosferskih izvorišta
(a) zahvatna građevina; (b) cisterna
1 – sabirna površina; 2 – odvod sakupljene vode; 3 – muljni ispust; 4 – ograda; 5 – obodni kanal; 6 – sabirna komora
(vodosprema); 7 – dovod sakupljene vode; 8 – zahvatna komora; 9 – pješčani filtar

44
Izraz čatrnja ili gustirna upotrebljava se kao sinonim za vodozahvat koji se sastoji od zahvatne
građevine (sabirne površine) i cisterne za vodu. Cisternom se rješava varijacija u potrošnji vode u
odnosu na prispjelu količinu palih oborina.
Funkcionalne dimenzije ovih građevina načelno se određuju pomoću računa vjerojatnosti za
najdužu sušu i najmanje godišnje oborine u projektnom razdoblju (15 do 30 godina). No, u praksi
se pristup pojednostavljuje pretpostavljajući da najdulja suša traje m [d] (obično m = 90 [d]), a
podatak o najmanjoj godišnjoj visini oborina, Hg,min [mm], za usvojeno projektno razdoblje dobije se
obradom podataka s najbliže kišomjerne stanice.
Ako je Nk [stanovnik] broj stanovnika na kraju projektnog razdoblja, qsp [l stanovnik-1 d-1] specifična
potrošnja
t š j vode d i c [1] koeficijent
k fi ij t otjecanja
tj j sa sabirne
bi površine,
ši onda
d jej njezina
j i minimalno
i i l potrebna
t b
2
veličina, Ap [m ], definirana izrazom:

365 N k qsp (1.5-01)

(1.5 01)
Ap =
c H g ,min

Volumen cisterne, Vc [m3], treba biti dostatan za cjelokupnu potrošnju u vrijeme suše, tj. m [d], tako
da je definiran izrazom:

Vc = 10 −3 N k qsp m (1.5-02)

45
Sabirne površine i cisterne izvode se od vodonepropusnog betona. Također je potrebno sabirnu
površinu zaštiti ogradom visine barem 1.5 1 5 [m],
[m] a cisternu zatvoriti (iz zdravstvenih razloga) i
ugraditi pješčani filtar ispred zahvatne komore (radi dobivanja filtrirane vode). Kod cisterne se
izvodi i termička izolacija koja se uglavnom postiže nasipavanjem sloja zemlje debljine cca 0.5 [m].

1.5.2. VODOZAHVATI POVRŠINSKIH IZVORIŠTA

Vodozahvate površinskih izvorišta možemo klasificirati na:

(1) vodozahvate na rijekama (prirodnom ili reguliranom stanju),

(2) vodozahvate na (2a) jezerima (prirodnim akumulacijama),
akumulacijama) (2b) umjetnim akumulacijama i
(2c) kanalima,
(3) vodozahvate na morima.

Pored ovih postoje i vodozahvati površinskih izvorišta koji se u samoj tehnici zahvaćanja vode vrlo
malo razlikuju od navedenih, ali sadrže određene specifičnosti, kao npr.:

(i) vodozahvati na planinskim potocima,

potocima koji su u pravilu nezagađeni i predstavljaju idealna
rješenja za opskrbu vodom. Nedostatak im je što su često vrlo udaljeni od potrošača,
(ii) vodozahvati na plitkim riječnim tokovima.

46
1.5.2 – 1. Vodozahvati na rijekama

Kod projektiranja riječnih vodozahvata potrebno je da uz prethodno navedene opće značajke:

(i) položaj vodozahvata osigurava ravnomjerno optjecanje vode oko samog objekta,
objekta
(ii) suženje korita rijeke uvjetovano prisustvom vodozahvata bude minimalno, kako ne bi dolazilo
do deformacija riječnog korita,
(iii) vodozahvat bude smješten uzvodno od mjesta upuštanja otpadnih voda u vodotok,
vodotok
(iv) vodozahvat bude izveden na mjestu u riječnom koritu na kojemu se ne primjećuje intenzivno
taloženje riječnog nanosa i ne dešava rušenje obale (kao rezultat odronjavanja ili klizanja),
(v) vodozahvat ne bude lociran na mjestu gdje se formira ili nagomilava led,
led
(vi) vodozahvat na plovnim rijekama bude smješten izvan plovnog puta.

Prema tome,
tome pravilan izbor riječnog vodozahvata moguć je jedino na osnovi detaljne analize
spomenutih značajki i njihovom kompleksnom sagledavanju.
Danas još ne postoji sasvim određena i opće prihvaćena klasifikacija vodozahvata na rijekama.
g tome leži u činjenici
Razlog j što p
postoje
j značajne
j specifičnosti
p projektiranih
p j i izvedenih riječnih
j
vodozahvata.
Međutim, generalno se ipak mogu nazrijeti četiri osnovne vrste riječnih vodozahvata:

47
(1) fiksni priobalni vodozahvati,
(2) vodozahvati u riječnom koritu,
(3) plovni vodozahvati,
(4) pokretni priobalni vodozahvati.

U praksi su najčešći slučajevi prve dvije vrste vodozahvata.

(1) Fiksni piobalni vodozahvati,

vodozahvati slika 1.5::02,
1 5::02 lociraju se na obalnom pokosu i zahvaćaju vodu
neposredno iz riječnog korita. Crpke, pomoću kojih se voda transportira do uređaja za
kondicioniranje vode, mogu biti smještene u posebnoj zgradi crpne stanice, kao što je prikazano
na slici 1.5::02(a), ili u samom vodozahvatu, slika 1.5::02(b), (c), i (d).

48
 Slika 1.5::02 Sheme fiksnih priobalnih vodozahvata
(a) sa crpkama u posebnoj zgradi; (b), (c) i (d) sa crpkama u vodozahvatu
1 – zahvatna komora; 2 – ulazni otvori s rešetkama; 3 – mreža; 4 – pregrada; 5 – usisna cijev; 6 – crpni spremnik; 7 – crpka;
8 – zgrada crpne stanice; 9 – potisni cjevovod; NV – niski vodostaj; VV – visoki vodostaj; Hst,us – usisna statička visina dizanja

Osnovni dio ove vrste vodozahvata je zahvatna komora, obično armiranobetnoska, čiji prednji zid
zalazi neposredno u riječno korito.
korito U zahvatnu komoru voda ulazi kroz otvore s rešetkama,
rešetkama
smještenim u prednjem zidu, i zahvaća crpljenjem kroz usisnu cijev. Rešetke su ugrađene radi
sprečavanja ulaska u zahvatnu komoru relativno krupnijih predmeta koje pronosi rijeka.

49
Time se istovremeno obavlja i prethodno grubo mehaničko čišćenje vode. Također, radi
zadržavanja nečistoća koja se nalazi u vodi (npr. planktoni, vodno bilje), odnosno zbog zaštite
usisnih cijevi i crpnih agregata,
agregata u pregradi koja dijeli zahvatnu komoru od crpnog spremnika
(crpnog bazena) dodatno se ugrađuju mreže.
Fiksni priobalni vodozahvati s crpkama u samom vodozahvatu, slika 1.5::02 (b), (c), i (d),
primjenjuju se u slučaju povoljnih geomehaničkih prilika. Zgrada crpne stanice može biti
prislonjena uz vodozahvat, slika 1.5::02(b), ili s njima konstrukcijski činiti cjelinu, slika 1.5::02(c) i
(d).
Da bi se osigurala neprekidna opskrba vodom potrebne su barem dvije zahvatne komore s po dva
crpna bazena s crpkama.
crpkama
Kod rješenja vodozahvata prikazanih na slici 1.5::02(c) i (d) potrebno je za smještaj crpki izvesti
vodonepropusne komore.
Primjena vertikalnih (centrifigalnih) crpki,
crpki slika 1.5::02(d),
1 5::02(d) omogućuje znatno smanjenje volumena
objekta.
(2) Vodozahvati u riječnom koritu, slika 1.5::03, karakterizirani su lociranjem zahvatne građevine
(vodozahvatne glave) u riječnom koritu.
Ova vrsta vodozahvata najčešće se primjenjuje kod relativno blago nagnutih obala, gdje se
potrebne dubine za zahvaćanje vode nalaze na većoj udaljenosti od obale.

50
 Slika 1.5::03 Shema vodozahvata u riječnom koritu
(a) vodozahvat; (b) detalj vodozahvatne betonske glave
1 – vodozahvatna glava; 2 – gravitacijski tlačni cjevovod; 3 – sabirna komora; 4 – usisna cijev; 5 – crpni spremnik;
6 – crpna stanica; 7 – potisni cjevovod; 8 – rešetka; 9 – ulazni difuzor
(difuzor = završni, prorupčani ili rešetkom opremljeni dio cjevovoda)

U koritu rijeke, na odabranom mjestu zahvaćanja vode, izvodi se vodozahvatna glava na koju se
(do sabirne komore) nastavlja gravitacijski tlačni cjevovod. Cjelokupna konstrukcija i oprema
vodozahvata ove vrste je u biti istovjetna fiksnom priobalnom vodozahvatu sa slike 1.5::02, s
razlikom što voda ne ulazi kroz otvore nego gravitacijskim cjevovodom.
Radi neprekidnosti vodoopskrbe potrebna su barem dva gravitacijska cjevovoda s po dvije crpke.

51
U određenim uvjetima (obalni profil, amplitude vodnih razina) moguće je kod visokih vodostaja
vodu zahvaćati i kroz otvore predviđene u prednjem zidu sabirne komore, slika 1.5::04, dakle, kao
i kod fiksnog priobalnog vodozahvata.

Slika 1.5::04 Shema kombiniranog vodozahvata u riječnom koritu

(a) vodozahvat; (b) detalj armiranobetonske vodozahvatne glave
1 – vodozahvatna glava; 2 – gravitacijski tlačni cjevovod; 3 – sabirna komora; 4 – usisna cijev; 5 – crpni spremnik;
6 – ulazni otvor s rešetkom; 7 – rešetka; 8 – ulazni difuzor

(3) Plovni vodozahvati, slika 1.5::05, sastoje se od crpki postavljenih na baržu ili ponton, tako da
se visinski položaj crpki mijenja s oscilacijama vodostaja, pri čemu usisna visina ostaje stalna, dok
se potisna visina mijenja promjenom vodostaja (niži vodostaj – veća potisna visina, i obrnuto).
Ove vodozahvate
O d h t treba
t b uz načelu
č l smjestiti
j titi u riječnim
ij č i zaljevima
lj i gdje
dj su eliminirana
li i i moguća
ć
oštećenja vodozahvata prouzrokovana udarom leda ili balvana koje pronosi voda.

52
 Slika 1.5::05 Shema plovnog vodozahvata
1 – usisna cijev; 2 – crpna stanica; 3 – barža ili ponton; 4 – elastični potisni cjevovod

Radi zadržavanja plovne crpne stanice na jednom mjestu potrebno je njeno osiguranje sidrima.

(4) Pokretni priobalni vodozahvati su rješenja tipa uspinjače,

uspinjače slika 1.5::06.
1 5::06 Crpke su smještene na
kolicima ili vagonu koji se u granicama promjene vodostaja kreću po kolosijeku položenom
okomito na riječni tok. Voda se zahvaća crpkama iz rijeke kroz krajeve usisnih cijevi zaštićenih
sitima.
Uzduž kolosijeka se polaže fiksni potisni cjevovod s vertikalnim odvojcima na koje se priključuje
elastični potisni cjevovod. Pri potiskivanju vode u jedan od odvojaka, ostali su zatvoreni.

53
 Slika 1.5::06 Shema pokretnog priobalnog vodozahvata
1 – pokretna crpna stanica; 2 – vitlo; 3 – usisna cijev; 4 – fiksni potisni cjevovod; 5 – vertikalni odvojci;
6 – elastični potisni cjevovod; 7 – kolosijek

Vrijeme zadržavanja vagona ili kolica na jednom mjestu vertikalne pozicije istovjetno je trajanju
pripadnog vodostaja.

1.5.2 – 2. Vodozahvati na jezerima, umjetnim akumulacijama i kanalima

Kod zahvaćanja vode iz jezera, umjetnih akumulacija i kanala (voda stajaćica) mogu se u načelu
koristiti vodozahvati većine vrsta ranije opisanih. Određene posebnosti su uvjetovane spoznajama
da kod ovih vodozahvata treba izbjegavati njihovo lociranje na mjestima (zonama):

54
(i) naglih promjena obalnih pokosa,
(ii) nepovoljnih geomehaničkih uvjeta,
uvjeta
(iii) intenzivnog taloženja nanosa,
(iv) pojave leda,
(v) skupljanja naplavina i akvatičnog bilja,
(vi) izraženijih temperaturnih oscilacija vode,
((vii)) onečišćenja j ((zagađenja)
g j ) vodnog
g bazena otpadnim
p vodama, u kom slučaju j treba p
pažljivo
j
analizirati strujanja vodnih masa koja nastaju u bazenima i izazivaju nepovoljno premještanje
onečišćenja koje dospijeva u vodu.

Dakle, vodozahvat se nastoji smjestiti tamo gdje je moguće dobiti najčistiju (najkvalitetniju) vodu.
Općenito, voda u jezerima, umjetnim akumulacijama i kanalima je u odnosu na riječnu vodu
karakterizirana manjom mutnoćom, ali zato često puta izraženijom bojom i mirisom (kao posljedica
biljnog i životinjskog svijeta)

(1) Vodozahvati na jezerima se u odnosu na riječne vodozahvate uglavnom razlikuju po rješenju

zahvatne građevine.
Za manje cjevovode je na slici 1.5::07(a) prikazana vodozahvatna glava izvedena od čeličnih ili
plastičnih cijevi, zaštićena rešetkom i izdignuta od dna 5 do 6 [m].

55
Kod zahvaćanja većih količina vode moguće je kao zahvatnu građevinu koristiti vodozahvatni
toranj, slika 1.5::07(b), gdje su ulazna okna za vodu postavljena na nekoliko visina kako bi se u
svako doba godine mogla zahvaćati najkvalitetnija voda.
Ovakva vrsta zahvatne građevine koristi se i kod akumulacija.

(2) Vodozahvati
V d h ti na akumulacijama
k l ij t k đ mogu biti zasnovanii na nekoliko
također k lik načela
č l zahvaćanja
h ć j
vode, od kojih su najčešći prikazani na slici 1.5::07(b) i (c). Ovaj potonji princip zahvaćanja vode
odnosi se na slučaj kada je zahvatna građevina izvedena u sklopu betonske pregrade (brane).

(3) Vodozahvati na kanalima su po konstrukcijskim osobinama većinom analogni s riječnim

vodozahvatima.
Zahvatne građevine su najčešće obalnog tipa, slika 1.5::07(d1), ili smještene na dnu kanala, slika
1 5::07(d2)
1.5::07(d2).

56
 Slika 1.5::07 Shema zahvatnih građevina
((a)) na jezeru;
j ((b)) na jjezeru i akumulaciji;
j (c)
( ) na akumulaciji;
j ((d)) na kanalu
1 – gravitacijski tlačni ili usisni cjevovod; 2 – ulazna okna s rešetkama; 3 – rešetka; 4 – ulazni difuzor
NV – niski vodostaj; SV – srednji vodostaj; VV – visoki vodostaj

57
1.5.2 – 3. Vodozahvati na morima

Prilikom izbora načina zahvaćanja morske vode neophodno je sagledati specifičnosti morskog
priobalja:

((i)) utjecaj
j j djelovanja
j j morskih valova,, morskih struja
j ip
promjena
j morskih razina,,
(ii) geološke i geomehaničke prilike priobalnog pojasa i eventualni donos nanosa,
(iii) prisustvo akvatične flore i faune u morskoj vodi (obraštanje),
(iv) korozivno djelovanje morske vode.
vode

Zahvat morske vode može biti smješten na:

(a) otvorenoj obali,

(b) prirodno zaštićenom zaljevu,
(c) unutar (lučkog) akvatorija zaštićenog građevinom tipa lukobranom ili valobran.

U pogledu sigurnosti konstrukcije vodozahvata (dinamičko djelovanje morskih valova i struja),

najveće pogodnosti pruža smještaj morskih vodozahvata u akvatoriju. Međutim, ako se radi o
lučkom akvatoriju, to su u pravilu i zone najveće koncentracije zagađenja, što može biti
eliminatornim u smislu korištenja takve lokacije za vodoopskrbu.

Bez obzira koja se vrsta i mjesto morskog vodozahvata odabire, dobro poznavanje tehnologije
izvođenja pomorskih radova i ponašanja objekta u uvjetima eksploatacije (s obzirom na specifični
karakter morske sredine), ostaju temeljni parametri uspješnog zahvaćanja morske vode.

58
1 5 3 VODOZAHVATI PODZEMNIH IZVORIŠTA
1.5.3.

Vrsta građevine za zahvaćanje podzemnih voda prvenstveno ovisi o dubini njihovog rasprostiranja,
dubini (toka) podzemne vode i njegovoj izdašnosti.
izdašnosti

Sukladno ovim pokazateljima, vodozahvati podzemnih izvorišta se mogu svrstati u tri skupine:

(1) horizontalni vodozahvati,

(2) vertikalni vodozahvati: (2a) kopani, (2b) bušeni i (2c) zabijeni zdenci,
(3) građevine za kaptažu izvora.

1.5.3 – 1. Horizontalni vodozahvati

Ova vrsta vodozahvata, slika 1.5::08, se koriste kada je tok podzemne vode sa slobodnim vodnim
licem relativno plitko (5 do 7 [m] ispod površine terena ) i manje dubine (toka) podzemne vode.

59
 Slika 1.5::08 Definicijska shema horizontalnog vodozahvata
1 – površina terena; 2 – vodonosni sloj; 3 – vodonepropusni sloj; 4 – statička razina podzemne vode; 5 – horizontalni vodozahvat;
6 – sabirni zdenac; 7 – razina vode u sabirnom zdencu; 8 – usisna cijev; 9 – crpka; 10 – potisni cjevovod;
11 – smjer strujanja podzemne vode

Horizonatlni vodozahvati se prvenstveno izvode kao drenažne cijevi i vodozahvatne galerije,

položene u donjoj zoni vodonosnog sloja (obično neposredno na podinu) i najčešće okomito na
smjer strujanja podzemne vode. U cijevi i galerije voda dotječe gravitacijski i otječe sa slobodnim
vodnim licem u sabirni zdenac, odakle se dalje potiskuje crpkama.
Oko drenažnih cijevi i vodozahvatnih galerija ugrađuje se pješčano – šljunčani filtar. Njegova je
zadaća da spriječi unošenje (u cijevi i galerije) čvrstih čestica iz vodonosnog sloja.

60
Konstrukcije horizontalnih vodozahvata možemo klasificirati na:

(1) rovovske vodozahvate,

(2) cijevne vodozahvate,
(3) vodozahvatne
d h galerije
l ij ili galerijske
l ij k vodozahvate.
d h

(1) Rovovski vodozahvati, slika 1.5::09(a), su horizontalni vodozahvati s kamenom (tucaničkom)

ispunom filtarskim pješčano – šljunčanim zasipom i nepropusnim glinenim slojem (ekranom),
ispunom, (ekranom) koji
ima funkciju zaštite vodozahvata od onečišćenja s površine terena.

(2) Cijevni vodozahvati, slika 1.5::09(b), se najčešće izvode od keramičkih, betonskih,

armiranobetonskih ili plastičnih cijevi, prorupčanih na gornjoj polovini. Cijevi su kružnog ili jajolikog
profila, s filtarskim pješčano – šljunčanim zasipom i glinenim ekranom.

( ) Vodozahvatne g
(3) galerije
j se obično izvode od betona i armiranog g betona. Služe za zahvaćanje
j
relativno većih količina vode. Uglavnom su prohodne, kružnog ili jajolikog profila. Stoga su
minimalne dimenzije jajolikih profila, B/H = 700/1 600 [mm], a kružnih, D = 1 000 [mm].
Na slici 1.5::09 (c) prikazan je poprečni presjek prohodne, jajolike, armiranobetonske galerije s
b č i otvorima
bočnim t i u stjenkama.
tj k U visini
i i i otvora
t j izveden
je i d filtarsko
filt k – šljunčani
šlj č i zasip,
i a po po potrebi
t bi
se ugrađuje i nepropusni glineni ekran.

61
 Slika 1.5::09 Sheme horizontalnog vodozahvata
(a) rovovski vodozahvat; (b) cijevni vodozahvat; (c) vodozahvatna galerija
1 – površina terena; 2 – vodonosni sloj; 3 – vodonepropusni sloj; 4 – kamena (tucanička) ispuna; 5 – prorupčana cijev; 6 – galerija;
7 – bočni otvori; 8 – šljunčani zasip; 9 – pješčani zasip; 10 – nepropusni glineni sloj; 11 – materijal od iskopa

Proračun dotoka u horizontalne vodozahvate (galerije) položene na vodoravnom

vodonepropusnom sloju, odnosno u donjoj zoni toka podzemne vode sa slobodnim vodnim licem,
slika 1.5::10, zasniva se na Dupuitovoj postavci i analizi ustaljenog strujanja kada je količina
crpljenja u ravnoteži s dotokom.

62
 Slika 1.5::10 Strujanje podzemne vode prema galeriji
1 – površina terena; 2 – vodonosni sloj; 3 – vodonepropusni sloj; 4 – statička razina podzemne vode; 5 – depresijska ploha
(dinamička razina podzemne vode)

Tada je dotok, Q [m3 s-1], u horizontalnu galeriju pravokutnog poprečnog profila za slučaj njenog
dvoranskog prihranjivanja dan izrazom:

H o2 − ho2
Q = Qdvo = k Lg (1.5-03)
Bo

a za slučaj jednostranog prihranjivanja izrazom:

H o2 − ho2
Q = Qdvo = k Lg (1.5-04)
2 Bo

63
gdje su:
procjeđivanja [m s-1],
k - koeficijent procjeđivanja, ]
Lg - duljina galerije, [m],
Ho - dubina (toka) podzemne vode, [m],
ho - dubina vode u galerijskom vodozahvatu, [m],
Bo - širina utjecaja galerije, [m].

1.5.3 – 2. Vertikalni vodozahvati

Ovi se vodozahvati izvode kao:

(1) kopani zdenci,

(2) bušeni zdenci,
(3) zabijeni zdenci.

Za javne je vodovode najraširenija primjena bušenih zdenaca, a u nekim slučajevima i kopanih

zdenaca. Zato će se ovdje analizirati ove dvije skupine zdenaca. Zabijeni zdenci su primjereni za
individualnu vodoopskrbu.

64
(1) Kopani zdenci se obično koriste radi dobivanja podzemne vode sa slobodnim vodnim licem
j se nalazi na dubinama do 20 ((iznimno do 40)) [[m].
koja ]
Samo u rijetkim slučajevima ovi se zdenci koriste za dobivanje arteških i subarteških voda pod
manjim tlakom.
p
Kopani zdenci se p
pretežno izvode kao nepotpuni,
p p , tako da jje dotok kroz dno i kroz otvore u
stjenkama zdenca, slika 1.5::11.

Slika 1.5::11
1 5::11 Shema nepotpunog kopanog zdenca
1 – površina terena; 2 – vodonosni sloj; 3 – vodonepropusni sloj; 4 – statička razina podzemne vode;
5 – dinamička razina podzemne vode; 6 – nož; 7 – pješčano–šljunčani filtar; 8 – popločenje;
9 – glinena brtva; 10 - otvori

65
Unutarnji promjer zdenca, D [m], uglavnom ne prelazi 3 do 4 [m], dok dubina vode u zdencu, ho
[[m],
], treba ((radi njenog
j g zahvaćanja)
j ) iznositi najmanje
j j 1 ((bolje
j 2)) [[m].
]
Kod manjih dubina podzemne vode izvode se i potpuni zdenci.
Ako izdašnost jednog zdenca ne zadovoljava, umjesto povećanja njegovoga promjera povećava
se brojj zdenaca,, dakle,, izvodi se g
grupa
p zdenaca.
Tada se zdenci obično raspoređuju uzduž linije okomito na smjer strujanja podzemne vode, slika
4.5::11, i međusobno spajaju:
((i)) sifonskim cjevovodom
j ((ako jje do razine vode u zdencu najviše
j 7 [[m]),
]),
(ii) gravitacijskim tlačnim cjevovodom (za slučaj arteških i subarteških voda),
(iii) potisnim cjevovodom (posredstvom podvodnih crpki, ako je do razine vode u zdencu više
g što jje usisna visina sifonskog
nego g cjevovoda).
j )

Promjer dovodnog cjevovoda se idući prema sabirnom zdencu sukcesivno povećava.

Radi samočišćenja profila, sifonski se cjevovodi polažu s neznatnim usponom prema sabirnom
zdencu,
d a gravitacijski
it ij ki i potisni
ti i s neznatnim
t i padom.
d

Zahvaćanje prispjele vode ostvaruje se u pravilu iz sabirnog zdenca, koji se često koristi i kao
objekt u kojemu su smještene crpke za daljnje potiskivanje vode, slika 1.5::12.
Pri tome položaj sabirnog zdenca i crpne stanice može biti rubno (na kraju grupe zdenaca), slika
1.5::12(A) ili centralno, slika 1.5::12(B).

66
 Slika 1.5::12 Situacijska shema spojenih kopanih zdenaca
(A) rubni položaj sabirnog zdenca i crpne stanice; (B) središnji položaj sabirnog zdenca i crpne stanice
(a) spajanje zdenaca pomoću sifonskih ili gravitacijskih tlačnih cjevovoda
(b) spajanje zdenaca pomoću potisnih cjevovoda i podvodnih crpki
( 1) (b1) s crpkom
(a1), k u sabirnom
bi zdencu;
d ((a2),
2) (b2) sa zasebnom
b crpnom stanicom
t i
1 – kopani zdenac; 2 – kopani zdenac s podvodnom crpkom; 3 – sabirni zdenac; 4 – sabirni zdenac sa crpkom;
5 – zasebna crpna stanica; 6 – sifonski ili gravitacijski tlačni cjevovod; 7 – dovodni potisni cjevovod;
8 – usisna cijev; 9 – odvodni potisni cjevovod
67
Kopani zdenci se mogu izvoditi:
(a) na licu mjesta,
(b) montažno.

(a) Izvedba kopanih zdenaca na licu mjesta je primjerena ako podzemna voda nije duboko, ako
kod iskopa nema obrušavanja materijala i u slučaju većih promjera zdenaca.
zdenaca
Nakon iskopa zidanje se vrši mjesnim materijalom (lomljenim kamenom ili opekom), u gornjem
dijelu u mortu, a u donjem dijelu, koji prima vodu, u suho, slika 1.5::13(a).
Kopani zdenci se na licu mjesta mogu izvoditi i od kalupnog betona i armiranog betona.
betona
(b) Izvedba kopanih zdenaca montažno predstavlja suvremeni način gradnje ovih zdenaca. Sastoji
se u spuštanju gotovih (montažnih) betonskih ili armiranobetonskih prstenova, najčešće
postupkom potkopavanja,

Slika 1.5::13 Izvedba kopanih zdenaca

(a) na licu mjesta; (b) montažno
1 – površina terena; 2 – vodonosni sloj; 3 – vodonepropusni sloj; 4 – zidanje u suho; 5 – zidanje u mortu; 6 – betonski prsten; 7 – nož
68
Ovaj se postupak sastoji u tome da se na mjestu izvedbe zdenca postavi prvi (najdonji) prsten, koji
na donjem
d j obodu
b d ima
i i
izveden
d lij
lijevanoželjezni,
ž lj i čelični
č lič i ili armiranobetonski
i b t ki nož,
ž čija
čij je
j funkcija
f k ij
lakše prodiranje prstenova u tlo. Zatim se zdenac po cijelom unutarnjem obodu lagano i
ravnomjerno potkopava tako da postavljeni prsten polagano tone uslijed vlastite težine.
Kada prvi prsten bude potpuno utisnut u tlo, nad njim se postavlja slijedeći i postupak se ponavlja
sve dok se ne postigne projektirana dubina.

Ako prilikom izvedbe kopanog zdenca sile trenja nadvladaju opterećenje vlastitom težinom
prstenova,, p
p postavlja
j se dodatno opterećenje
p j ((npr.
p vrećama cementa,, čeličnim p
profilima i sl.))
U prstenovima koji su u zoni toka podzemne vode izvode se otvori za ulazak vode u zdenac.
Duljina prstenova je obično 1 [m].
Razlozi p
postavljanja
j j filtra i g
glinene brtve istovjetni
j su onima kod horizontalnih vodozahvata.

(2) Bušeni zdenci se primjenjuju za dobivanje podzemne vode na većim dubinama rasprostiranja
njezinog toka, od desetak do nekoliko stotina metara, i njegove veće dubine (debljine).
Ova se vrsta zdenaca može koristiti za dobivanje podzemnih voda sa slobodnim vodnim licem i
pod tlakom (arteških i subarteških voda). U oba slučaja zdenci mogu biti izvedeni kao potpuni i
nepotpuni.

69
Prednosti bušenih zdenaca pred ostalim zahvatima podzemnih voda su između ostalog:

(i) (praktički) neograničena dubina zahvaćanja vode,

(ii) neovisnost o geološkom sastavu tla,
(iii) dobivanje relativno većih količina vode uz maksimalnu pogonsku sigurnost,
sigurnost
(iv) besprijekornost u sanitarnom pogledu zbog vrlo male mogućnosti vanjskog onečišćenja vode,
(v) ekonomičnost.

Bušeni zdenci se izvode bušenjem u tlu vertikalnih cilindričnih bušotina zaštićenih (najčešće)
čeličnim cijevima koje automatski formiraju zdenac. Promjer bušenih zdenaca je reda veličine 0.3
do 1.0 [m].

Osnovni dijelovi bušenog zdenca, slika 1.5::14, jesu:

(a) glava zdenca,

(b) tijelo zdenca,
(c) filtar.

70
Slika 1.5::14 Osnovni dijelovi bušenog zdenca
1 – glava; 2 – tijelo; 3 – filtar

71
(a) Glava zdenca u konstrukcijskom pogledu predstavlja vezu ušća bušotine s tijelom zdenca pri
izlazu na p površinu tla. Njena
j jje temeljna
j zadaća zaštita zdenca od p prodiranja
j ppovršinskih
onečišćenja u zdenac. U širem smislu pod glavom zdenca podrazumijevamo i ostale elemente koji
služe za mjerenje i kontrolu (razine vode, tlaka, temperature, uzimanje uzoraka) te za odvod vode
(potisne cijevi, fasonski komadi, crpni agregati).
(b) Tijelo zdenca se sastoji od jednog ili više koncentričnih nizova cijevi,
cijevi čija je glavna zadaća da
omoguće dovod vode na površinu terena. Dodatno, tijelo zdenca pruža efikasnu zaštitu protiv
obrušavanja stijenki bušotine, štiti usisnu cijev i kućište podvodne crpke te sprječava gubitak vode
u druge (suhe) slojeve na njenom putu do površine.
(c) Filtar je dio zdenca koji ima zadaću da prihvati podzemnu vodu iz vodonosnog sloja i
istovremeno onemogući unošenje čvrstih čestica tla u zdenac. To je najvažniji i najosjetljiviji dio
zdenca o kojemu bitno ovisi izdašnost (kapacitet) i pogonska trajnost zdenca.

U konstrukcijskom pogledu filtre možemo podijeliti na:

▪ mrežaste filtre, koji se sastoje od prorupčane cijevi omotane specijalnim mesinganim, bakrenim,
(nehrđajućim) čeličnim ili plastičnim mrežama. Perforacije su kružne, ovalne ili četvrtaste, a gustoća
mreže je u funkciji dominantnog promjera čvrstih čestica vodonosnog sloja,
▪ prorupčane filtre, koji se sastoje od prorupčanih čeličnih cijevi. Ovisno o konstrukciji prorupčanja
postoji više vrsta ovih filtara,
▪ šljunčane filtre, koji se sastoje od prorupčane cijevi oko koje je postavljen šljunčani omotač
odgovarajuće granulacije, izveden u jednom ili više slojeva. Odnos srednjeg promjera zrna šljunka i
materijala vodonosnog sloja treba iznositi 5 do 10. Ovaj se odnos primjenjuje i za susjedne slojeve
šljunčanog omotača, čija debljina ne smije biti manja od 50 [mm].

72
Prilikom odabira konstrukcije filtra treba voditi računa da hidraulički otpor filtra bude što manji.
manji
Načini izvedbe bušenih zdenaca, slika 1.5::15, ponajviše ovise o dubini rasprostiranja podzemne
vode, karakteru geoloških slojeva kroz koje prolazi bušotina i od potrebne dubine zdenca.

Slika 1.5::15 Shema izvedbe bušenih zdenaca

(a) s jednom zaštitnom cijevi; (b) s nizom zaštitnih cijevi
(a1) nakon spuštanja zaštitne i radne cijevi; (a2) nakon ugradnje filtra i izvlačenja radne cijevi
(b1) nakon spuštanja niza zaštitnih cijevi; (b2) nakon ugradnje filtra i odsijecanja zaštitnih cijevi
1 – površina terena; 2 – statička razina podzemne vode; 3 – zaštitna cijev; 4 – radna cijev; 5 – filtar; 6 – brtva; 7 – vodonepropusni sloj

73
U slučaju manjih dubina (40 do 50 [m]), koriste se relativno jednostavne konstrukcije poput one na
slici 1.5::15(a),
1 5::15(a) gdje se cilindrična bušotina učvršćuje čeličnom zaštitnom cijevi. cijevi Ta se cijev
približno spušta do gornje granice toka podzemne vode. Nakon toga se u bušotinu spušta radna
cijev manjeg promjera, koja seže do donje granice vodonosnog sloja i donekle se utiskuje u
vodonepropusni sloj. Zatim se spušta jedan od tipova filtra, manjeg promjera od radne cijevi.
Poslije ugradnje filtra uklanja se iz bušotine radna cijev,
cijev a prstenasti prostor između filtarske cijevi i
zaštitne cijevi brtvi s pomoću ugrađenih brtvi.
Pri većim dubinama rasprostiranja podzemne vode, uslijed povećanja otpora pobijanju zaštitnih
cijevi, koristi se niz zaštitnih cijevi s postupno sve manjim promjerom, slika 1.5::15(b). Nakon što
se s cijevi promjera D1 [mm] dosegne najveća moguća dubina h1 [m], spušta se u bušotinu cijev
najbližeg manjeg promjera D2 na dubinu h2, koja trpi otpor zemljišta samo na visini h2 - h1. Ako
potrebna dubina nije dosegnuta drugom cijevi, nastavlja se trećom cijevi još manjeg promjera D3,
itd. Na kraju, na donjem dijelu posljednje cijevi postavlja se filtar, a cijev se povlači prema gore na
visinu koja odgovara visini filtra. Preostale zaštitne cijevi, izuzev vanjske, odsijecaju se iznutra
sjekačem cijevi, a prstenasti prostor između susjednih cijevi se brtvi.
Pojedinačna visina zaštitnih cijevi ovisi o načinu bušenja i sastavu tla, tako da pri udarnom
bušenju iznosi 20 do 25 [m],
[m] a pri rotacijskom bušenju i do 500 [m].
[m]
Prilikom zahvaćanje većih količina vode izvodi se grupa zdenaca i objedinjuje u jedinstveni sustav
vodozahvatnih objekata, međusobnog rasporeda kao što je za slučaj kopanih zdenaca prikazano
na slici 1.5::12. Naravno, raspored zdenaca se može razlikovati od prikazanog.
Načini spajanja bušenih zdenaca su također istovjetni načinima spajanja kopanih zdenaca.

74
Proračun dotoka u p pojedinačne
j vertikalne vodozahvate ((zdence)) ovisi o osnovnim
slučajevima strujanja podzemne vode prema zdencima, a koji se razlikuju prema:

(I) vrsti strujanja: (Ia) zdenci u strujanju sa slobodnim vodnim licem (obični zdenci),
(Ib) zdenci
d i u strujanju
t j j podd tlakom
tl k ( t ški ili subarteški
(arteški b t ški zdenci).
d i)
(II) dubini prorupčanog dijela zdenca: (IIa) potpuni zdenci,
(IIb) nepotpuni zdenci.

▪ Dotok prema običnom zdencu promatra se kao dotok prema (a) potpunom običnom zdencu i prema
(b) nepotpunom običnom zdencu, slika 1.5::16.

75
 Slika 1.5::16 Strujanje podzemne vode prema običnom zdencu
(a) potpuni zdenac; (b) nepotpuni zdenac
1 – površina terena; 2 – vodonosni sloj; 3 – vodonepropusni sloj; 4 – statička razina podzemne vode; 5 – depresijska ploha

(a) Dotok, Qpo [m3 s-1], prema potpunom običnom zdencu, slika 1.5::16(a), dobiven je pod
analognim pretpostavkama (Dupuit) kao i dotok u galeriju. Dan je izrazom:

H o2 − ho2
Q = Q po = π k (1.5-05)
(1.5 05)
R
ln o
ro
gdje su:

Ro – radijus utjecaja zdenca, [m],

ro – unutarnji radijus zdenca, [m].

76
(b) Dotok, Qno [m3 s-1], prema nepotpunom običnom zdencu, slika 1.5::16(b), ne može biti dobiven
na temelju Dupuitove postavke, jer postoji strujanje i s izrazitim vertikalnim komponentama brzine,
j nije
koje j zanemarivo. Radi togag jje izvod formula za dotok p prema ovome tipup zdenca vrlo složen
(može se npr. upotrijebiti teorija potencijalnog strujanja), tako da se za praktične potrebe koristi
gotovim formulama kao npr. formulom Girinskog:

(2 ho − so ) so
Q = Qno = π k (1 5 06)
(1.5-06)
2h − s
ln o o
1.2ro

gdje je so [m] sniženje razine podzemne vode u zdencu.

Formula vrijedi ako je ho < Ho/3.

▪ Dotok vode prema arteškom ili također se promatra kao dotok

subarteškom zdencu
prema (a) potpunom arteškom ili subarteškom zdencu i prema (b) nepotpunom arteškom ili
subarteškom zdencu, slike 1.5::17.

77
 Slika 1.5::17 Strujanje podzemne vode prema arteškom ili subarteškom zdencu
((a)) potpuni
p p zdenci; (b)
( ) nepotpuni
p p zdenac
(a1) i (b1) arteški zdenac; (a2) i (b2) subarteški zdenac
1 – površina terena; 2 – vodonepropusni krovinski sloj; 3 – vodonosni sloj; 4 – vodonepropusni sloj; 5 – statička razina podzemne vode;
6 – depresijska ploha

78
Naime,
N i sa slike
lik 1.5::17
1 1 je j očito
či dad je
j za hidraulički
hid lički proračun
č arteškog
šk ili subarteškog
b šk zdenca
d
sasvim nevažno da li je razina podzemne vode u zdencu iznad površine terena (arteški zdenac) ili
unutar visine krovinskog vodonepropusnog sloja (subarteški zdneac). Zato će se naredne analize
odnositi na oba ova tipa zdenaca.
(a) Dotok, Qpas [m3 s-1], prema potpunom arteškom, slika 1.5::17(a1), ili potpunom subarteškom
zdencu, slika 1.5::17(a2), analogno kao i kod potpunog običnog zdenca, dan je izrazom:

H o − ho (1.5-07)
Q = Q pas = 2 π k M
R
ln o
ro

gdje je M [m] debljina sloja podzemne vode pod tlakom, a Ho [m] označava visinu koja odgovara
tlaku podzemne vode u vodonosnom sloju.

(b) Dotok, Qnas [m3 s-1], prema nepotpunom arteškom, slika 1.5::17(b1), ili nepotpunom
subarteškom zdencu, slika 1.5::17(b2), također ne može biti dobiven na temelju Dupuitove
postavke, tako da se za proračun takovog zdenca može koristiti npr. formula Babuškina:

a so
Q = Qnas = 2 π k (1.5-08)
(1.5 08)
1.26
ln
ro

gdje je a [m] dubina uronjenja prorupčanog dijela zdenca u vodonosnom sloju.

Formula vrijedi ako je a < M/3.

79
 ▪▪▪
Naglasimo da svi prethodni izrazi vrijede za proračun dotoka samo prema jednom zdencu, pri
čemu je kod zdenaca pod tlakom sniženje razine podzemne vode linearno proporcionalno s
dotokom, dok je kod zdenaca u strujanju sa slobodnim vodnim licem ta veza nelinearna.
Ova je činjenica bitna za proračun dotoka prema grupi zdenaca, jer se u slučaju linearne ovisnosti
dotoka i sniženja može primijeniti načelo superpozicije na kojemu se onda dalje izvode formule za
dotok prema zdencima.
Međutim, kod nelinearne ovisnosti proračun dotoka prema grupi zdenaca je osjetno složeniji.

80
1.5.3 – 3. Građevine za kaptažu izvora

Izvori predstavljaju prirodno izlaženje podzemnih voda na površinu terena.

terena
Zbog (u pravilu) visoke zdravstvene kvalitete izvorske vode, kao i relativno jednostavnog načina
njenog zahvaćanja, nastoji se uvijek za vodoopskrbu, ako je ikako moguće, koristiti izvorsku vodu.

Najopćenitije, postoje dvije vrste izvora:

(1) uzlazni izvori,
(2) silazni izvori.
izvori

(1) Uzlazni izvori se formiraju probijanjem u površinske slojeve tla podzemnih voda pod tlakom, a
kao rezultat narušavanja čvrstoće vodonepropusnih krovinskih slojeva.

(2) Silazni izvori nastaju kao rezultat isklinjavanja na površinu tla vodonosnih slojeva koji leže na
vodonepropusnoj podlozi i sadrže vodu bez tlaka.

Građevine za zahvaćanje izvorske vode nazivaju se kaptaže, a proces sakupljanja izvorske vode
naziva se kaptiranje izvora.

81
Ove građevine se različito izvode, ovisno o vrsti izvora.

(a) Kaptiranje uzlaznih izvora, slika 1.5::18(a), se provodi kaptažnom građevinom u vidu vodne
komore (vodospreme) koja se izvodi nad mjestom najjačeg izviranja vode. Ako voda izvire kroz
ispucali stjenski površinski sloj, tada taj sloj treba očistiti i u slučaju iznošenja čvrstih čestica
ugraditi filtar.
filtar Filtar treba izvesti i ako voda izvire kroz površinski pjeskovito–šljunčani sloj.
sloj

Slika 1.5::18 Sheme kaptiranja

(a) uzlaznog izvora; (b) silaznog izvora
1 – vodna komora; 2 – zasunska komora; 3 – filtar; 4 – kosa krila; 5 – ventilacijska cijev; 6 – normalna (radna) razina vode;
7 – najviša dozvoljena razina vode; 8 – odvodni cjevovod; 9 – preljevna cijev; 10 – ispusno–preljevna cijev;
11 - otvori; 12 – površina terena; 13 – nepropusni glineni sloj

82
(b) Kaptiranje silaznih izvora također se ostvaruje posredstvom vodne komore smještene na
j
mjestu najjačeg
jj g izviranja
j vode. U većini slučajeva,
j , radi što p
potpunijeg
p j g zahvaćanja j vode,, izvode se
građevine u obliku brana ili uspornih zidova, okomito na osnovni smjer strujanja podzemne vode.
Na slici 1.5::18(b) prikazan je primjer kaptažne građevine za zahvaćanje vode silaznih izvora.
Voda ulazi u vodnu komoru kroz otvore u prednjem zidu, zasute s vanjske strane (šljunčanim)
filtrom Prema vodnoj komori se obostrano priključuju kosa krila koja pregrađuju vodni tok.
filtrom. tok

Radi odvođenja vode potrošačima, mogućnosti njenog prelijevanja i pražnjenja vodne komore,
predviđena je kod obje kaptažne građevine izvedba zasunske komore,
komore opremljena cijevima i
vodovodnim armaturama.
Mogućnost prelijevanja vode iz vodne komore je potrebno osigurati da bi se isključilo eventualno
j uspora
formiranje p vode, jjer bi to moglo
g izazvati smanjenje
j j izdašnosti izvora, a u nepovoljnijem
p j j
slučaju čak i pojavu da izvor nađe drugi izlaz na površinu, zaobilazeći kaptažnu građevinu.
▪▪▪
j kaptažnih g
Konstrukcije građevina mogug imati, u odnosu na prethodno opisane, i brojne j
posebnosti, pošto lokalni geološki, hidrogeološki i topografski uvjeti u svojim kombinacijama
nalažu u pojedinačnim slučajevima posebne mjere kod njihove izvedbe.

83
1.6. CRPNE STANICE

Crpna stanica je građevina s pripadnom elektrostrojarskom opremom,

kojom se voda crpi i podiže (potiskuje) na tlačnu visinu potrebnu za
osiguranje zahtijevane raspodjele vode potrošačima.

Crpne se stanice koriste ako izvorište nema energijskog potencijala u odnosu na vodoopskrbno
područje, ili je raspoloživi nedovoljan, pa ga treba postići (osigurati) na umjetni način.

Su ad o s
Sukladno slikama
a a 1.2::03
03 do 1.2::05,
05, po
položaj
o aj c
crpnih
p stanica
s a ca i njihova
j o a izvedba
edba su, između
eđu os
ostaloga,
a oga,
diktirani položajem i kapacitetom vodozahvata, položajem vodoopskrbnog područja i vodospreme
(vodotornja), mogućnostima proširenja vodoopskrbnog sustava te imovinsko - pravnim odnosima.

Osnovne dijelove crpne stanice,

stanice slika 1.6::01,
1 6::01 čine:

(1) crpke (crpni agregati),

(2) crpni spremnik,
spremnik
(3) strojarnica,
(4) komandna prostorija.
Crpne stanice u pravilu sadrže i opremu za eliminiranje i ublažavanje vodnog udara.

84
1.6.1. CRPKE

Crpke su osnovni element crpne stanice, kojima je podređena njena cjelokupna konfiguracija i
konstrukcija.
Crpka, odgovarajućeg kapaciteta i visine dizanja, s pogonskim strojem (u pravilu elektromotorom)
određene snage i postoljem,
postoljem zajedno čine crpni agregat.
agregat
U vodoopskrbi se uglavnom koriste centrifugalne crpke, koje rade na principu transmisije
centrifugalne sile na masu vode u energiju njenog strujanja (dizanja) kroz cjevovod. Kapaciteti
centrifugalnih crpki su od nekoliko do više stotina litara u sekundi, s visinom dizanja također do
nekoliko
k lik stotina
i metara.
Podjela centrifugalnih crpki moguća je po različitim kriterijima, kao npr. prema:
(i) broju okretnih kola: jednostupanjske i višestupanjske,
(ii) priključku usisne cijevi: radijalne, aksijalne i mješovite,
(iii) položaju elektromotora: u suhom (suhe izvedbe) i u mokrom (mokre izvedbe, potopljene,
uronjene ili podvodne),
(iv) položaju osi crpke: horizontalne i vertikalne,
(v) visini dizanja vode, H [m]: niskotlačne, H < 80 [m], srednjetlačne, 80 < H < 200 [m] i
visokoltlačne,
i k ltl č H > 200 [m].
[ ]

85
Neke od spomenutih vrsta i načina ugradnje centrifugalnih crpki prikazani su na slici 1.6::01.

Slika 1.6::01 Dijelovi crpne stanice s vrstama centrifugalnih crpki i načinima ugradnje
(a) vertikalna crpka suhe izvedbe; (b) vertikalna crpka mokre izvedbe; (c) horizontalna radijalna crpka suhe izvedbe;
(d) horizontalna aksijalna crpka suhe izvedbe
1 – crpka; 2 – crpni spremnik; 3 – strojarnica; 4 – komandna prostorija

U biti, proračun crpke (ili crpki) svodi se na definiranje snage elektromotora, kojime se masa vode
s jedne točke (npr. izvorišta) crpi i potiskuje na drugu (npr. vodospremu).
Izraz za snagu, P [kW], na os crpke proizlazi iz energije potrebne za obavljanje određenoga rada u
jedinici vremena i savladavanje unutarnjih otpora crpke. Ako se radi o vodi (ρ = 1000 [kg m-3]),
tada izraz za snagu poprima oblik:

86
 9.81Q H man ((1.6-01))
P=
η

gdje su:
Q - protok (količina crpljenja), [m3 s-1],
Hman - manometarska visina dizanja (vode), [m],
η - koeficijent korisnog djelovanja crpke, [1].
Gornji izraz daje teoretsku snagu crpke.
Za savladavanje tromosti sistema (polazni otpori) potrebno je još oko 15 [%] rezervne snage.
Iznos rezerve ovisi, kako o veličini sistema, tako i od uvjeta rada.
Snaga crpke koja uključuje i rezervnu snagu, naziva se instalirana snaga crpke, Pi.

(1) Protok, odnosno količina crpljenja, Q, ovisi s jedne strane o potrebnim količinama vode, a s
d
druge strane
t o režimu
ži rada
d crpki,
ki odnosno
d t j j crpljenja.
trajanju lj j

Iz dosadašnjih se analiza vodoopskrbnih sustava, slike 1.2::03 do 1.2::04, uočavaju dva osnovna
položaja crpnih stanica prema ostalim građevinama u vodoopskrbnom sustavu.

(a) crpne stanice s izravnim potiskivanjem vode (glavnim dovodnim cjevovodom) od vodozahvata
do vodospreme, slika 1.2::04(d) do (f), ili s potiskivanjem vode (glavnim dovodno – opskrbnim
cjevovodom) u razdjelnu mrežu i/ili vodospremu, slika 1.2::04(a) do (c).
(b) crpne stanice
t i s izravnim
i i potiskivanjem
ti ki j vode
d u glavni
l i opskrbni
k b i cjevovod
j d i razdjelnu
dj l mrežu,
ž
slika 1.2::03.

87
 Ako u vodoopskrbnom sustavu postoji i uređaj za kondicioniranje vode, tada se u prvom slučaju
voda najprije potiskuje do uređaja,
uređaja a zatim (ako je s obzirom na lokalne visinske odnose potrebno)
od uređaja do vodospreme, ili od uređaja u glavni dovodno – opskrbni cjevovod, a posredstvom
njega i u vodospremu. U drugom slučaju voda se također najprije potiskuje do uređaja za
kondicioniranje vode, a potom u glavni opskrbni cjevovod i razdjelnu mrežu.

Prema tome, u prvom će slučaju količina crpljenja iznositi:

Qmax (1 6 02)
(1.6-02)
Q=
tp

a u drugom, u satu najveće potrošnje:

Q = qmax
(1.6-03)

gdje su:

Qmax - najveća dnevna potrošnja vode, [m3 d-1],

qmax - najveća satna potrošnja vode, [m3 s-1],
tp - vrijeme crpljenja [s d-1].
Vrijeme crpljenja je kod proračuna crpnih stanica vrlo značajan ekonomski faktor, za koji treba
nastojati da ne prijeđe ukupno 16 [h] dnevno, a samo iznimno 20 [h] dnevno.

88
(2) Manometarska visina dizanja, Hman, je visina koju crpka treba savladati da bi se voda mogla
prepumpavati, slika 1.6::02.

Slika 1.6::02 Definicijska shema manometarske visine dizanja

89
Definirana je izrazom:

H man = H st + ΔH = H st ,us + H st ,tl + ΔH us + ΔH tl (1.6-04)

gdje su:
Hst - statička visina dizanja, [m ],
ΔH - ukupni hidraulički gubici zbog tečenja vode kroz usisnu cijev i tlačni cjevovod, [m],
Hst,us - usisna statička visina dizanja,
j [m], jjednaka g
geodetskojj visinskojj razlici između najniže
j
razine vode u crpnom bazenu (vodozahvatu) i osi crpke,
Hst,tl - tlačna statička visina dizanja, [m], jednaka geodetskoj visinskoj razlici između osi
crpke i najviše razine vode u vodospremi,
ΔHus - hidraulički gubici (linijski i lokalni) zbog tečenja vode kroz usisnu cijev, [m],
ΔHtl - hidraulički gubici (linijski i lokalni) zbog tečenja vode kroz tlačni cjevovod, [m].

Dakle, statička visina dizanja, Hst, i ukupni hidraulički gubici , ΔH, prikazani su kao:
H st = H st ,us + H st ,tl (1.6-05)

ΔH = ΔH us + ΔH tl
(1.6-06)
Hidraulički gubici, ΔHus, definirani su izrazom:
m
ΔH us = ΔH lin ,us + ∑ ΔH lok ,us (1 6 07)
(1.6-07)
i =1

90
a hidraulički gubici, ΔHtl, izrazom:
m
ΔH tl = ΔH lin ,tl + ∑ ΔH lok ,tl (1.6-08)
i =1

gdje
g j jje m [[1]] brojj mjesta
j lokalnih g
gubitaka na usisnojj cijevi
j i tlačnom cjevovodu.
j

Uz ove, pojedine oznake sa slike 1.6::02 imaju slijedeće značenje:

vus - brzina vode u usisnoj cijevi, [m s-11],

Lst - duljina usisne cijevi, [m],
Ltl - duljina tlačnog cjevovoda, [m],
Dst - unutarnji promjer usisne cijevi, [mm],
Dtl - unutarnji promjer tlačnog cjevovoda, [mm].

Pošto je najčešće:

Dus = Dtl ⇒ vus = vtl (1.6-09)

gdje je vtl brzina vode u tlačnom cjevovodu, [m s-1].

U praktičnim se problemima obično izostavljaju lokalni gubici u tlačnom cjevovodu, zbog njihovog
neznatnog doprinosa manometarskoj visini dizanja.

91
Isto tako,, ne treba smetnuti s uma da jje zbog g eliminacije
j diskontinuiteta toka u usisnojj cijevi
j i
pojave kavitacije praktički potrebno osigurati:

vus2
H st ,us + ΔH us + ≤7 [m] (1.6-10)
2g

U prethodnim je analizama potisni cjevovod od crpne stanice do rezervoara nazvan tlačnim. To je

učinjeno stoga što se u inženjerskoj praksi potisni cjevovodi češće nazivaju tlačnima, dakle, prema
načinu a ne pprema uzroku tečenja,
j , jjer jje ((za razliku od g
gravitacijskih)
j ) kod p
potisnih sustava tečenje
j
uvijek pod tlakom. Radi toga se i ovdje priklonilo, za praksu uobičajenijem, načinu imenovanja i
označavanja
Kod veće duljine, naročito tlačnog cjevovoda, njegov unutarnji promjer je bitna ekonomska
k t
kategorija,
ij koji
k ji proizlazi
i l i na bazi
b i analize
li troškova
t šk i
izgradnje
d j i održavanja
dž j (pogona)
( ) crpnog sistema.
i t
Za praktične potrebe može se kod preliminarnih analiza uzeti da je ekonomičan promjer, D [mm]:

D = Kp Q (1.6-11)
(1.6 11)

gdje je Kp [1] koeficijent ovisan o trajanju crpljenja, tp, a Q količina crpljenja u [m3 s-1]. Orijentacijski
se obično uzima Kp = 1.50.

92
(3) Koeficijent korisnog djelovanja, η, je promjenljiva veličina za pojedine odnose Q i Hman crpnih
agregata slika 1.6::03,
agregata, 1 6::03 i bitno ovisi o njihovoj konstrukciji.
konstrukciji
Naime, svaki agregat ima svoje unutarnje gubitke uslijed trenja, tako da se uvijek unijeta energija
ne iskoristi 100 [%], već reducirano na koeficijent korisnog djelovanja, η.
Najsvrsishodnije je koristiti crpne agregate kod ηmax.

Slika 1.6::03 Odnos Q – H, Q – P i Q – η

Krivulje Q – H,
H Q – P i Q – η sa slike 1.6::03
1 6::03 su tri osnovne krivulje karakteristika crpke.
crpke

93
Osim ovih krivulja, kod analize rada crpki često je od interesa i krivulja crpnog sustava.
Ova se krivulja dobije računanjem manometarske visine dizanja za različite protoke, slika 1.6::04.
Njeno je ishodište u statičkoj visini dizanja, Hst, za protok Q = 0.
Ako se na isti graf nacrta i Q – H krivulja crpke, dobije se sjecište ovih dviju krivulja. Točka sjecišta
je radna točka crpnog sustava koja pokazuje ostvareni kapacitet i visinu njegovog dizanja.
dizanja

Slika 1.6::04 Krivulja crpnog sustava i radna točka

94
Kod projektiranja crpnih stanica izbor crpki provodi se iz proizvodnih kataloga na temelju
karakteristika crpki, tj. Q – H, Q – P i Q – η krivulja, budući da su svi crpni agregati tipizirani.
Jedan takav dijagram karakteristika podvodnih crpki, primjerenih za crpljenje vode iz bušenih
zdenaca, prikazan je na slici 1.6::05.
g dijagrama
S ovoga j g možemo očitati da jje npr. p j j Q = 30 [[l s-1]], i manometarsku
p za količinu crpljenja
visinu dizanja Hman = 50 [m], potrebna crpka tipa PC 125 – 2 ili dvije crpke (svaka za Q = 15 [l s-1])
tipa PC 100 – 5, spojene u paralelnom radu.

Slika 1.6::05 Dijagram karakteristika podvodnih crpki

95
Kod izbora veličine i broja crpki treba respektirati činjenicu da je u pogonskom pogledu sigurnije,
iako skuplje,
skuplje odabrati više crpki manjeg kapaciteta,
kapaciteta nego samo jednu potrebne veličine.
veličine Ovakav je
pristup naročito opravdan za slučaj fazne izgradnje vodoopskrbnog sustava, kada početne potrebe
za vodom, u odnosu na konačne, iznose samo dio.
I kod najmanjih pogona uvijek predviđamo barem dvije crpke istih karakteristika, od kojih je jedna
radna a jedna rezervna.

1.6.2. CRPNI SPREMNIK,, STROJARNICA I KOMANDNA PROSTORIJA

(1) Crpni spremnik je prostor koji služi za sakupljanje i zadržavanje (retenciju) vode koja se
prepumpava, slike 1.5::02 i 1.6::01. Veličina mu bitno ovisi o režimu rada crpki i dotoka, pa se
stoga on posebno dimenzionira.
dimenzionira Kod većih crpnih stanica izvodi se više crpnih spremnika
međusobno odvojenih, kako bi se omogućila revizija i popravci bez prekida rada crpki.
Voda u crpni spremnik ulazi kroz jedan ili više otvora (dovoda), direktno ili kroz rešetke i mreže. Na
otvorima treba također postaviti zasune kako bi se crpni spremnik mogao povremeno prazniti.
Kod crpnih stanica s uronjenim crpkama, slika 1.6::01(b), prostor crpnog spremnika treba
prilagoditi i gabaritima crpki.

U slučaju crpki suhe izvedbe, u crpnom spremniku se postavlja početak usisne cijevi opskrbljene
usisnom košarom, slika 1.6::01(a), (c) i (d).
Crpni spremnik mora imati otvor i elemente za komunikaciju (reviziju), ventilacijski otvor i preljev
koji se aktivira kod visine punjenja koja prelazi dopuštenu. Također, dno crpnog spremnika se
i
izvodi
di u padu
d do
d najniže
j iž kote
k t (točke)
(t čk ) gdje
dj se (radi
( di pražnjenja
ž j j spremnika)
ik ) izvodi
i di muljni
lj i ispust.
i t

96
(2) Strojarnica služi za smještaj crpnih agregata, kontrolnih instrumenata, krajeva usisnih cijevi i
početaka potisnih cjevovoda s pripadajućim fasonskim komadima i vodovodnim armaturama (radi
spajanja crpnih agregata u jedinstveni tlačni sustav), te druge opreme.
Strojarnica mora biti izvedena s odgovarajućim otvorima za komunikaciju, održavanje, montažu i
demontažu opreme. U slučaju teške opreme postavlja se i dizalica. I unutar ovog prostora treba
osigurati ventilaciju, a po potrebi i grijanje.
Kod manjih crpnih stanica s uronjenim crpkama, slika 1.6::01(b), strojarnice uopće nema.

(3) Komandna
K d prostorija
t ij je
j prostor
t koji
k ji sadrži
d ži potrebnu
t b elektronsku
l kt k opremu za automatsko
t t k
upravljanje crpnim agregatima, odnosno radom crpne stanice. Automatski rad se sastoji u
ukapčanju i iskapčanju crpki sukladno njihovom režimu rada. Pored ovoga, automatika obuhvaća i
jednoliko radno opterećenje svih crpki, uključujući i rezervne.

▪▪▪

U objektu crpne stanice je potrebno realizirati i energetski priključak,

priključak u skladu sa zahtjevima
elektrodistribucijskog poduzeća, pa se često uz crpnu stanicu (naročito za crpne stanice velikog
instaliranog kapaciteta) izvodi i transformatorska stanica.

97
 ▪▪▪

Zbog startanja
Zb j i mogućnosti
ć i (kontroliranog
(k li ili nekontroliranog)
k li ) zaustavljanja
lj j pogona jednog
j d ili svih
ih
crpnih agregata, promjene opterećenja, te brzog zatvaranja cjevovoda, kod crpnih se stanica
može javiti vodni udar. Zato crpne stanice najčešće sadrže i opremu za zaštitu od vodnog udara.
U načelu, proračun vodnog udara radi se za slučajeve kada je duljina tlačnog cjevovoda veća od
50 [m],
[ ] a visina
i i dizanja
di j odd 20 [m].
[ ] Ako
Ak se ukažek ž potrebnim,
t b i zaštita
štit od d vodnog
d udara
d se obično
bič
provodi ugradnjom:

((1)) p
povratnog
g ventila kojij se sporije
p j zatvara,, tako da dio p
povratne vode p
propušta
p kroz crpku
p nazad,,
u crpni spremnik,
(2) obilaznog cjevovoda s kontrolnom zapornicom koja se otvara kad tlak poraste iznad
p g, također p
dopuštenog, propuštajući
p j vodu natrag,
g, u crpni
p spremnik,
p ,
(3) zračnog kotla koji ima zadatak (a) da kompenzira smanjenje tlaka u cjevovodu, odnosno da
sprečava prekidanje vodnog stupca kada se udarni val rasprostire od crpke i (b) da amortizira
udarni val kada se on rasprostire prema crpki,
(4) vodne komore koja nadomješta vodu izgubljenu u gibanju i amortizira povratni udarni val.
Primjena vodne komore dolazi u obzir ako za njen smještaj postoje povoljni visinski odnosi u
okolini crpne stanice.

98
1.7. KONDICIONIRANJE VODE

Kondicioniranje vode je proces za postizanje svojstava pitke vode i

koncentracije tvari ispod maksimalno dopuštenih vrijednosti.

Dakle, kondicioniranje vode je uvijek neophodno ako se utvrdi da izvorišna voda ne odgovara
propisanim standardima kvalitete.
Stoga je uvijek najprije potrebno odrediti zahtijevane parametre kvalitete vode prirodnog izvorišta,
kako bi se mogla ustanoviti neophodnost i karakter njenog kondicioniranja.

1.7.1. ZAHTJEVI KVALITETE VODE

Zbog izuzetnog značaja zdravstvene ispravnosti vode namijenjene za opskrbu stanovništva, svaka
zemlja zakonski propisuje zahtjeve u pogledu njene kvalitete.
U našoj zemlji je ovo regulirano Pravilnikom o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN 47/08),
koji je u suglasju s istovrsnim pravilnicima zemalja Europske unije.

99
Ovime se Pravilnikom propisuje:

(I) zdravstvena ispravnost vode koja služi za ljudsku upotrebu, tj. vode koja se koristi kao voda za
piće te za pripremanje, proizvodnju i promet hrane,
(II) granične vrijednosti pokazatelja zdravstvene ispravnosti vode,
(III) vrste i obim analiza uzoraka vode za piće te analitičke metode,
(IV) učestalost uzimanja uzoraka (uzorkovanje) vode za piće.

Sva izvorišta vode namijenjene ljudskoj uporabi i vodoopskrbni objekti moraju biti zaštićeni od
slučajnog ili namjernog onečišćenja i drugih utjecaja koji mogu ugroziti zdravstvenu ispravnost vode
za piće.

Sve pravne osobe koje obavljaju djelatnost javne vodoopskrbe, moraju isporučiti zdravstveno
ispravnu vodu za piće sukladno odredbama ovoga Pravilnika.

(I) Zdravstveno ispravnom vodom za piće smatra se voda koja:

(1) ne sadrži mikroorganizme, parazite i njihove razvojne oblike u broju koji predstavlja opasnost
po zdravlje ljudi,
(2) ne sadrži tvari u koncentracijama koje same ili zajedno s drugim tvarima predstavljaju opasnost
za zdravlje ljudi,
(3) ne prelazi maksimalne vrijednosti pojedinih pokazatelja, odnosno njihove maksimalno
dopuštene koncentracije (MDK), svrstane u četiri osnovne skupine:
(3.1) mikrobiološki pokazatelji: escherichia coli, enterokoki, ukupni koliformi, clostridium
perfringens, salmonella spp., vibrio cholerae, paraziti, enterovirusi, pseudomonas
aeruginosa te broj kolonija na 22 [°C] i na 27 [°C];

100
 (3.2) kemijski pokazatelji: akrilamid, aluminij, amonijak, antimon, arsen, bakar, barij, benzen,
benzo(a)pirene, berilij, boja, bor, bromat, cijanidi, cink, detergenti (anionski i neionski),
epiklorhidrin, fenoli, fluoridi, fosfati, isparni ostatak, kadmij, kalcij, kalij, kloridi, klorit, kobalt,
koncentracija vodikovih iona (pH), krom, magnezij, mangan, mineralna ulja, miris, mutnoća,
natrij, nikal, nitrati, nitriti, okus, olovo, policiklički aromatski ugljikovodici (PAH), pesticidi, selen,
silikati, slobodni klor, srebro, sulfati, temperatura, trihalometan - ukupni (THM), 1.2-dikloretan,
suma tetrakloretan i trikloretan, ukupni organski ugljik (TOC), ukupna tvrdoća, ukupne
suspenzije, utrošak kalijevog permanganata, KMnO4, vanadij, vinil klorid, vodikov sulfid,
vodljivost, željezo i i živa;
(3.3) radioaktivnost: tricij i ukupna primljena doza;
(3.4) najveća dopuštena količina ostatka nakon obrade zrakom obogaćenim ozonom: otopljeni ozon,
bromat i bromoform.

(II) Granične vrijednosti pokazatelja zdravstvene ispravnosti vode propisane su za sve prethodno
navedene parametre, svrstane u četiri skupine:

(1) mikrobiološki pokazatelji: voda za piće ne smije sadržavati ni jednu od prethodno navedenih bakterija,
parazita i virusa, dok broj kolonija na 22 [°C] može iznositi 100/1 [ml] te na 37 [°C] do 20/1 [ml];
(2) kemijski pokazatelji: pitka voda može npr. sadržavati najviše 3 000 [μg l-1] cinka, 2 000 [μg l-1] bakra,
do 1 500 [μg l-1] fluorida, dok cijanida, kroma i mangana može biti najviše 50 [μg l-1]. MDK mineralnih
ulja je 20 [μg l-1]. Arsena, bromata, olova, selena, srebra te suma tetrakloretana i trikloretana smije biti
do 10 [μg l-1], benzena i žive do 1.0 [μg l-1], a akrilamida, epiklorhidrina, policikličkih aromatskih
ugljikovodika i (pojedinačnih) pesticida najviše 0.10 [μg l-1]. Dodatno, voda za piće mora biti bez mirisa
(zbog prisustva otopljenih plinova, mineralnih ulja, organskih tvari i mikroorganizama), bez okusa
(zbog prisustva u vodi tvari koje uzrokuju i miris vode) i bez vodikovog sulfita. Boja vode (zbog
prisustva u vodi pretežno humusnih tvari) može iznositi najviše 20 [mg l-1], mjerena
platinskokobaltnom skalom (PtCo), mutnoća (zbog prisustva u vodi lebdećih tvari – čestica pijeska,
gline, muljevitih čestica organskog porijekla i sl.) do 4 [°NTU] (stupnja nefelometrijske turbidimetrijske
jedinice), a koncentracija vodikovih iona, izražena u pH jedinici, 6.5 < pH < 9.5.
101
 Klorida i sulfata smije biti do 250 [mg l-1], deterdženata, natrija i željeza do 200 [mg l-1] te amonija-
ka i slobodnog (rezidualnog) klora do 0.5 [mg l-1]. Ukupne suspenzije mogu iznositi najviše 10
[mg l-1]. Temperatura vode treba biti do 25 [°C];
(3) radioaktivost: u pitkoj vodi smije npr. biti tricija najviše 100 [Bq l-1];
(4) najveća dopuštena količina ostatka nakon obrade zrakom obogaćenim ozonom: otopljenog ozona
u pitkoj vodi može biti do 50 [μg l-1], bromata najviše 3 [μg l-1], a bromoforma samo 1 [μg l-1].

U slučaju elementarne nepogode, iznenadnog onečišćenja vodoopskrbnog sustava ili bilo kojeg
drugog uzroka odstupanja od sukladnosti prema Pravilniku, koji se postojećim postupcima
kondicioniranja vode ne može ukloniti, a ne postoji rezervno izvorište, niti mogućnost opskrbe vodom
za piće na drugi način, za daljnji rad, pravna osoba koja obavlja djelatnost javne vodoopskrbe mora
zatražiti dozvolu za odstupanje od MDK vrijednosti, ako povećane vrijednosti ne predstavljaju
moguću opasnost za zdravlje ljudi, a za razdoblje od najdulje tri godine, te iznimno na još tri godine.

Provjeru sukladnosti vode namijenjene javnoj vodoopskrbi, odnosno poštivanje MDK vrijednosti iz
Pravilnika, nadzire Hrvatski zavod za javno zdravstvo stalnim praćenjem (monitoringom). Izvršitelji
monitoringa su zavodi za javno zdravstvo u županijama, odnosno Gradu Zagrebu, čiji laboratoriji
obavljaju ispitivanja sukladno odredbama norme HRN EN ISO/IEC 17025.

(III) Vrste i obim analiza uzoraka vode za piće te analitičke metode propisani su za sve četiri
prethodno navedene skupine pokazatelja zdravstvene ispravnosti vode za piće.

(IV) Učestalost uzimanja uzoraka (uzorkovanje) vode za piće propisana je s obzirom na količinu
isporučene vode za piće u [m3 d-1] ili broja potrošača, uz pretpostavku da potrošnja vode
iznosi 200 [l stanovnik-1 d-1].

102
 Prema tome, svaka izvorišna voda namijenjena za javnu vodoopskrbu, koja posjeduje svojstva i
sadrži tvari škodljive po zdravlje ljudi iznad dopuštenih vrijednosti, mora se prije upotrebe,
odnosno distribucije potrošačima, podvrći odgovarajućem procesu kondicioniranja.

1.7.2. FAZE KONDICIONIRANJA VODE

Raznovrsni zadaci koji se u praksi najčešće rješavaju postupkom kondicioniranja vode uglavnom
se svode na:

(i) uklanjanje iz vode raspršenih (suspendiranih) tvari, tj. smanjenje mutnoće,

(ii) uklanjanje iz vode tvari koje uzrokuju njenu obojenost,
(iii) uklanjanje iz vode otopljenih plinova (degazacija) i ukupnih soli (desalinizacija),
(iv) uklanjanje organske tvari,
(v) promjena tvrdoće vode,
(vi) uništavane u vodi patogenih mikroorganizama (dezinfekcija).

U određenim slučajevima proces kondicioniranja vode može biti dopunjen i usložnjen specijalnim
fazama, npr. uklanjanjem soli željeza (deferizacija) ili uklanjanjem masti i ulja (isplivavanje
(flotacija)).

103
Poboljšanje kvalitete vode provodi se na objektima s pripadajućom elektrostrojarskom opremom,
koje zajednički nazivamo uređaji za kondiconiranje vode.
Na slici 1.7::01 prikazana je osnovna konfiguracija, odnosno jednostavnija tehnološka shema
međusobnog rasporeda pojedinih objekata uređaja za kondicioniranje vode.
Predočenana shema pretpostavlja gravitacijsko kretanje vode prilikom njenog uzastopnog
prolaženja kroz pojedine objekte uređaja za kondicioniranje vode.
Također, ova shema, sukladno parametrima kvalitete vode prirodnog izvorišta, može biti proširena
i dodanim, prethodno navedenim, tehnološkim fazama kondicioniranja vode.

104
 Slika 1.7::01 Osnovna tehnološka shema uređaja za kondicioniranje vode
1 – otapanje i doziranje koagulanta, zgrušavanje; 2 – miješanje; 3 – pahuljičenje; 4 – taloženje; 5 – procjeđivanje; 6 - dezinfekcija

U ovome slučaju postupak kondicioniranja vode predviđa slijedeće faze temeljene na (i) fizikalnim,
(ii) kemijskim i (iii) biološkim djelovanjima:

(1) otapanje i doziranje koagulanta u sirovu vodu, zgrušavanje (koagulaciju),

(2) miješanje (koagulanata i sirove vode),
(3) pahuljičenje (flokulaciju),
(4) taloženje (sedimentaciju),
(5) procjeđivanje (filtraciju),
(6) dezinfekciju.

105
1.7.2. – 1. Otapanje i doziranje koagulanta. Zgrušavanje

Glavnina problema kod smanjenja mutnoće, kao čestog nedostatka vode, vezana je uz prisustvo
vrlo sitnih raspršenih čestica – koloida, dimenzija od 1 [nm] do 1 [μm].
Zbog istoimenih (negativnih) elektrostatičkih naboja koloidi se međusobno odbijaju i ostaju
raspršeni u vodi. Zato je vrijeme potrebno za izdvajanje koloida iz vode, prvenstveno procesom
taloženja, uslijed njihove tzv. agregatne stabilnosti, praktički beskonačno.
To je u tehnici kondicioniranja vode rezultiralo traženjem procesa remećenja stabilnosti koloida i
mogućnosti njihovog kasnijeg međusobnog spajanja u veće čestice koje će se u vodi lakše taložiti.
Takav proces remećenja stabilnosti (destabilizacija) koloida u sirovoj vodi naziva se zgrušavanje.
Destabilizacija koloida se postiže dodavanjem vodi određenih kemijskih reagensa – koagulanata.

106
U praktične svrhe, kao neorganski koagulanti najčešće se koriste soli aluminija i željeza, tj
aluminijev sulfat, Al2(SO4)3·18 H2O, poznatiji pod komercijalnim nazivom alaun, i željezni sulfat,
FeSO4·7H2O, tj. zelena galica. Još se relativno često koriste i kalcijev oksid, CaO (živo vapno),
kalcijev hidroksid, Ca(OH)2 (gašeno vapno) i natrijev karbonat, Na2CO3 (soda).
U suvremenoj tehnici kondicionirana vode sve se više koriste organski koagulanti, tzv.
polielektroliti, kao makromolekule dugačkog niza dobivene spajanjem prostih monomera.
Na proces koagulacije u znatnoj mjeri utječu kvaliteta sirove (prirodne) vode, količina i karakter
suspendiranih koloida, potrošnja kisika, količina soli, pH vrijednost i temperatura vode.
Stoga se vrsta i optimalna doza koagulanta određuje ispitivanjem izvorišne vode. Radi orijentacije,
prosječna doza alauna za vodu mutnoće 40 [°NTU] iznosi 25 do 35 [mg l-1], dok za mutnoću od
400 [°NTU] prosječna doza alauna iznosi 60 do 90 [mg l-1].
Koagulant se u vodu dodaje u obliku otopine. Zato postoje posebni uređaji za pripremu otopine i
njeno doziranje – dozatori, koji otopinu koagulanta doziraju u funkciji mutnoće vode (čije vrijednosti
mogu u relativno kratkom vremenu znatno oscilirati).
Danas je postupak doziranja potpuno automatiziran, tako da se vodi automatski, ovisno o mutnoći
i protoku, dodaje prethodno definirana optimalna doza koagulanta.

107
1.7.2. – 2. Miješanje

Da bi zgrušavanje bilo što efikasnije, potrebno je odmah nakon dodavanja koagulanta osigurati
njegovo intenzivno (turbulentno) miješanje sa sirovom vodom.
To se postiže u posebnim objektima (bazenima) – mješačima, u kojima se voda zadržava do 5
[min].

Obično se primjenjuju sljedeće dvije vrste mješača:

(1) gravitacijski mješači (mješači s gravitacijskim miješanjem),

(2) mehanički mješači (mješači s mehaničkim miješanjem).

(1) Gravitacijski mješači, slika 1.7::02, mogu biti izvedeni kao:

(a) horizontalni mješači (mješači s horizontalnim tokom),

(b) vertikalni mješači (mješači s vertikalnim tokom).

108
 Slika 1.7::02 Gravitacijski mješači
(a) horizontalni mješač; (b) vertikalni mješač
1 – dovod sirove vode; 2 – doziranje koagulanta; 3 – pravokutni preljev; 4 – vertikalne pregrade; 5 – ispust; 6 – kružni preljev

Na slici 1.7::02(a) prikazan je horizontalni mješač. Izveden je kao pravokutni bazen u kojemu je
ugrađeno više uzastopnih vertikalnih pregrada s otvorima postavljenim tako da stvaraju
neprestanu promjenu brzine i smjera tečenja vode.

109
Brzina vode u mješaču obično se uzima 0.6 [m s-1], a u otvorima oko 1 [m s-1]. Razmak pregrada
je najčešće dvije širine bazena, Bb [m], a dubina vode iza posljednje pregrade je do 0.5 [m]. Pri tim
je uvjetima sniženje razine vode između susjednih pregrada oko 0.15 [m].
Rad vertikalnog mješača, slika 1.7::02(b), temeljen je na načelu turbulentnog tečenja
prouzrokovanog znatnom promjenom protjecajnog presjeka.
Brzina u uskom dijelu konusa je oko 1 [m s-1], a u cilindričnom oko 25 [mm s-1].

(2) Mehanički mješači se zasnivaju na mehaničkom miješanju vode i koagulanta pomoću

propelerne miješalice.

Slika 1.7::03 Mehanički mješač

1 – dovod sirove vode; 2 – odvod koagulirane vode; 3 – doziranje koagulanta; 4 – ispust; 5 – vertikalna pregrada;
6 - pogonski motor; 7 – propelerna miješalica

110
Ponekad se miješanje postiže i izravnim doziranjem koagulanta u usisnu cijev crpke ili u cjevovod
kojime se voda transportira do uređaja za kondicioniranje vode. Kod toga treba voditi računa da
duljina cjevovoda, s obzirom na brzinu vode, osigura potrebno vrijeme miješanja.

1.7.2. – 3. Pahuljičenje

Pahuljičenje je proces stvaranja pahuljica (flokula) spajanjem koloida, prethodno destabiliziranih

procesom zgrušavanja.
Stvaranje pahuljica se odvija u posebnim objektima (bazenima) – flokulatorima.
Njihova je zadaća da osiguraju stvaranje pahuljica, koje počinje odmah nakon miješanja vode i
koagulanta. Ovaj proces se odvija relativno sporo i da bi se dobile dovoljno krupne flokule (veličine
0.5 do 0.6 [mm]) potrebno je 10 do 30 [min].
Dodatno povećanje pahuljica može se postići dodavanjem sredstava za pahuljičenje – flokulanata.
Količina i vrsta flokulanta utvrđuje se ispitivanjem vode.
Procesu stvaranja pahuljica potpomaže lagano i ravnomjerno miješanje vode, što ujedno
sprječava i njihovo taloženje u flokulatoru. Granična vrijednost brzine vode determinirana je s
mogućnošću razbijanja već slijepljenih pahuljica i iznosi 0.2 do 0.3 [m s-1].

111
U praksi se najčešće koriste, analogno kao i mješači:

(1) gravitacijski flokulatori,

(2) mehanički flokulatori.

(1) Gravitacijski flokulatori, slika 1.7::04, mogu biti izvedeni kao:

(a) horizontalni flokulatori,
(b) vertikalni flokulatori.

Slika 1.7::04 Gravitacijski flokulatori

(a) horizontalni flokulator; (b) vertikalni flokulator
1 – dovod koagulirane vode; 2 – odvod vode nakon pahuljičenja

112
Na slici 1.7::04(a) prikazan je horizontalni flokulator. Izveden je kao bazen pregrađen nizom
koridora kojima teče voda. Broj zaokreta toka obično se uzima 8 do 10. Duljina koridora je u
funkciji brzine vode i vremena zadržavanja vode u flokulatoru.
Rad vertikalnog flokulatora, slika 1.7::04(b) temeljen je na istom principu kao i rad vertikalnog
mješača. Voda se dovodi u donji dio konusa s uzlaznom brzinom oko 0.7 [m s-1], da bi po dolasku
u gornji dio opala na svega 4 do 5 [mm s-1]. Iz gornjeg cilindričnog dijela flokulatora voda se obično
odvodi prorupčanim cijevima.

(2) Mehanički flokulatori se zasnivaju na mehaničkom miješanju koagulirane vode pomoću

miješalica, slika 1.7::05.
Na slici 1.7::05(a) prikazan je flokulator s vertikalnom osi okretanja lopatica, a na slici 1.7::05(b) s
horizontalnom osi.

113
 Slika 1.7::05 Mehanički flokulatori
(a) s vertikalnom osi okretanja lopatica; (b) s horizontalnom osi okretanja lopatica
1 – dovod koagulirane vode; 2 – pogonski motor; 3 – miješalica; 4 – odvod vode nakon pahuljičenja

1.7.2. – 4. Taloženje

Taloženje je proces gravitacijskog uklanjanja zrnatih i pahuljičastih čestica iz vode kojima je

gustoća veća od gustoće vode.
U teoriji taloženja se polazi od (a) pojedinačne (diskretne), (b) okrugle čestice, pretpostavljajući
(c) mirnu vodu i (d) zanemarujući sve utjecaje koji ometaju ovaj proces.

114
Kada se diskretna okrugla čestica pusti padati u mirnoj vodi nultom početnom brzinom, ona
ubrzava kretanje dok joj brzina, nakon određenog vremena (koje je gotovo uvijek beznačajno u
odnosu na trajanje procesa taloženja), ne postane konstantna.
S obzirom na karakter i kvalitetu vode u procesu kondicioniranja, te na veličinu i masu čestica,
vertikalna brzina taloženja čestice, vt [m s-1], nalazi se u području važenja Stokesovog zakona
(1851), koji glasi:

(1.7-01)

gdje su:

g - ubrzanje polja sile teže, [m s-2],

d - promjer čestice, [m],
v - kinematički koeficijent viskoznosti vode, [m2 s-1],

ρp - gustoća mase čestice, [kg m-3]. Npr. za pijesak, ρp = 2 650 [kg m-3], a za mulj koaguliran
alaunom, ρp = 1 180 [kg m-3],
ρ - gustoća mase vode, [kg m-3].

Međutim, pošto se kod taloženja, kako prirodne tako i koagulirane suspenzije, obično susrećemo s
polidisperznom suspenzijom, brzine taloženja takove suspenzije najbolje je odrediti ispitivanjima.

115
Isto tako, budući da u praksi nikada nisu ispunjeni uvjeti savršenog (idealnog) taloženja, mora se
računati na umanjenje efekta taloženja.
Ovome doprinose dva odlučujuća činioca: (i) strujanje u zoni taloženja izazvano raznim utjecajima
(puhanjem vjetra po nepokrivenim taložnicima, konvektivnim strujanjem zbog temperaturnih
promjena, strujanje zbog razlike u gustoći) i (ii) međudjelovanje čestica.
Proces taloženja odvija se u posebnim objektima (bazenima) – taložnicima.

Danas se u praksi kondicioniranja vode primjenjuju dvije osnovne vrste taložnika, ovisno od
smjera toka u njima:

(1) horizontalni taložnici,

(2) vertikalni taložnici.

Ovo su tzv. konvencionalni taložnici. Radi intenzifikacije procesa taloženja grade se i specijalni
taložnici koji će se analizirati naknadno.

116
(1) Taloženje u horizontalnim taložnicima se može odvijati u:

(a) pravokutnim taložnicima,

(b) okruglim taložnicima.

(a) Shema taloženja čestica u (savršenom) pravokutnom taložniku prikazana je na slici 1.7::06.

Slika 1.7::06 Taloženje čestica u horizontalnom pravokutnom taložniku

Voda u taložnik dotječe ulaznom zonom kroz jedan od vertikalnih zidova taložnika, prolazi
njegovom duljinom zonom taloženja do suprotnog vertikalnog zida i izlaznom zonom otječe iz
taložnika. Ispod zone taloženja je zona mulja.

117
Na gornjoj slici, v0 [m s-1], označava horizontalnu brzinu vode u zoni taloženja, definiranu izrazom:

(1.7-02)

gdje su:

Q - protok zonom taloženja, [m3 s-1],

Bs - širina zone taloženja (širina taložnika), [m],
Hs - dubina zone taloženja (dubina taložnika), [m].

Vrijednost horizontalne brzine trebala bi se nalaziti u granicama 2.5 < vo < 35 (50) [mm s-1].

Kritična brzina taloženja, vtcr [m s-1], koja mora postojati da bi se čestice istaložile bar u krajnjoj
donjoj točki zone taloženja prema zoni izlaza, određena je odnosom:

(1.7-03)

odnosno:

(1.7-04)

gdje je Ls [m] duljina zone taloženja (duljina taložnika).

118
Sve čestice s brzinom taloženja vt ≥ vtcr bit će 100 [%] uklonjene, jer će se kretati putanjama
paralelnim s “p” ili strmijim. Isto tako, sve čestice s brzinom taloženja vt < vtcr koje u zonu taloženja
uđu unutar visine h [m], imat će putanje paralele s “p‘ ” i bit će također uklonjene, dok će sve
čestice s brzinom taloženja vt < vtcr koje u zonu taloženja uđu iznad visine h, biti iznijete iz zone
taloženja.
Uvrštavajući izraz 1.7-02 u izraz 1.7-04, dobije se izraz za površinsko (hidrauličko) opterećenje,
PO [m s-1], taložnika:

(1.7-05)

gdje je As [m2] površina zone taloženja (površina taložnika).

Vrijeme zadržavanja vode u taložniku, Ts [s], definirano je izrazom:

(1.7-06)

i kreće se od 2 do 6 (7) [h].

119
Prethodne analize taloženja u pravokutnim horizontalnim taložnicima temeljene su, između
ostaloga, i na pretpostavci da režim tečenja ne utječe na proces taloženja. Naravno, ova
pretpostavka vrijedi samo za slučaj laminarnog tečenja u taložniku.
Da li će se tečenje u taložniku odvijati u laminarnom ili turbulentnom režimu ovisi, dakako, o
vrijednosti Reynoldsovog broja, Re [1], koji se u ovom slučaju može izraziti:

(1.7-07)

Za laminarno tečenje u pravokutnim taložnicima treba biti ispunjen uvjet, Re < 2000. Dakle, za
manje vrijednosti Reynoldsovog broja, Re, potrebni su relativno široki i duboki taložnici.
S druge strane, potreba eliminacije kratkospojnog tečenja, kada se dotok jednoliko ne distribuira
preko čitavog poprečnog presjeka taložnika (prema izrazu 1.7-02), zahtijeva što veći odnos sila
tromosti prema silama gravitacije, što se izražava Froudeovim brojem:

(1.7-08)

čija bi vrijednost trebala iznositi Fr >10-5. U ovome izrazu R [m] označava hidraulički radijus.

Zadovoljenje gornjeg kriterija zahtijeva duge, uske i plitke taložnike s većim brzinama toka, što je u
suprotnosti s prethodno izraženim zahtjevom s obzirom na tražene vrijednosti Reynoldsovog broja.

120
Stoga su konstrukcijska rješenja konvencionalnih pravokutnih taložnika s horizontalnim tokom
vode rezultat kompromisa između međusobno suprotnih hidrauličkih zahtjeva (niske vrijednosti
Reynoldsovog broja i visoke vrijednosti Froudeovog broja) i ekonomskih kriterija koji zahtijevaju
ograničen odnos dubine, širine i duljine spremnika.

Vrijednost Reynoldsonog broja postaje relativno niska, a Froudeovog broja relativno visoka, ako je:

(1.7-09)

Dubina taložnika odabire se 2 do 3 [m]. Isto tako, ne preporučuju se taložnici sa širinom preko
5 [m] i duljinom preko 50 [m].

121
Na slici 1.7::07 prikazan je uzdužni presjek horizontalnog pravokutnog taložnika. U taložniku je
radi zgrtanja istaloženog mulja ugrađen zgrtač mulja. Brzina zgrtača je oko 1 [cm s-1].

Slika 1.7::07 Horizontalni pravokutni taložnik

1 – dovod; 2 – zgrtač mulja; 3 – muljna komora; 4 – muljni ispust; 5 – odvod

Moguće je i rješenje s pokretnim mostom koji također ima zgrtač i premošćuje taložnik po širini,
krećući se od jednog prema drugom kraju taložnika. Zgrtanja mulja se obavlja suprotno od smjera
toka.
Postupci zgrtanja mulja obično su automatizirani.
Radi što lakšeg zgrtanja mulja u muljnu komoru, odakle se zatim ispušta, dno taložnika se izvodi s
uzdužnim padom 1 do 2 [%], također suprotno toku.
122
Obično se grade dva taložnika, radni i rezervni, kako bi se nesmetano obavljalo čišćenja.
Horizontalni pravokutni taložnici pokazali su se ekonomski opravdanim ako im je kapacitet veći od
3 000 [m3 d-1].

Iz prethodnih je analiza vidljivo da su mješači, flokulatori i taložnici u funkcionalnom pogledu

različiti objekti. No, u konstrukcijskom pogledu oni mogu biti povezani u cjelinu, kao što prikazuje
slika 1.7::08.

Slika 1.7::08 Primjer konstrukcijske povezanosti mješača, flokulatora i taložnika

1 – mješač; 2 – flokulator; 3 – taložnik

123
(b) U okrugli taložnik, slika 1.7::09, voda se dovodi u komoru, smještenu u sredini taložnika, i
radijalno kreće (zbog čega se ovi taložnici ponekad nazivaju radijalni taložnici) prema rubnom
sabirnom žlijebu, iz kojega se dalje odvodi.

Bitna osobina okruglih taložnika je promjena brzine vode u zoni taloženja od najveće vrijednosti u
sredini, do najmanje na rubovima taložnika.

Slika 1.7::09 Okrugli taložnik

1 – dovod; 2 – sabirni žlijeb; 3 – zgrtač mulja; 4 – pokretni most; 5 – muljna komora; 6 – muljni ispust; 7 – odvod

Sustav za zgrtanje mulja najčešće je riješen rotacijskom rešetkastom (mosnom) konstrukcijom.

Okrugli taložnici se grade promjera Ds = 5 do 60 [m]. Dubina taložnika (vode), Hs, na rubu uzima
se 1.5 do 2.5 (3.5) [m] (Ds/Hs > 3.5), a nagib dna 4 do 10 [%].

124
Okrugli taložnik može u sredini imati smješten flokulator, slika 1.7::10.

Slika 1.7::10 Okrugli taložnik s flokulatorom

1 – dovod; 2 – flokulator; 3 – zona taloženja; 4 – muljna komora; 5 – zgrtač mulja; 6 – pokretni most; 7 – miješalice;
8 – sabirni žlijeb; 9 – muljni ispust; 10 – odvod

(2) Taloženje u vertikalnim taložnicima se može odvijati u:

(a) okruglim taložnicima,

(b) kvadratnim taložnicima.

Češća je primjena okruglih taložnika.

125
Vertikalne taložnike, slika 1.7::11, karakterizira uzlazno kretanje vode.

Ovakav taložnik je u stvari okrugli ili kvadratni bazen s konusnim, odnosno piramidalnim donjim
dijelom. U sredini taložnika je najčešće ugrađen flokulator.

Slika 1.7::11 Vertikalni taložnik

1 – zona taloženja; 2 – flokulator; 3 – zona mulja; 4 – dovod; 5 – mlaznice; 6 – sabirni žlijeb; 7 – muljni ispust; 8 – odvod

Koagulirana voda se dovodi u flokulator i sustavom mlaznica jednoliko distribuira. U flokulatoru

voda struji silazno i ulazi u donji dio zone taloženja. Odavde nastavlja uzlazno strujanje prema
sabirnom žlijebu, odakle se dalje odvodi.
Mulj se skuplja na dnu konusnog dijela i povremeno ispušta. Radi osiguranja gravitacijskog
klizanja mulja prema muljnom ispustu, preporuča se izvođenje konusnog dijela pod kutom 50 do
55 [º]. 126
Srednja (uzlazna) brzina vode u taložniku, vu [m s-1], obično se kreće u granicama 5 do 6·10-
4 [m s-1]. Ova brzina osigurava taloženje svih čestica s brzinom taloženja v > v .
t u

Površina zone taloženja As definirana je izrazom:

(1.7-10)

Visina zone taloženja, Hs, pretežno se uzima 4 do 5 [m], a odnos promjera taložnika, Ds, i visine
zone taloženja, Hs, Ds/Hs ≥ 1.5.

Vertikalni taložnici se uglavnom primjenjuju kod uređaja kapaciteta do 30 000 [m3 d-1].

127
(3) Taloženje u posebnim (specijalnim) taložnicima odnosi se na taloženje u:

(a) cijevnim i pločastim (lameliranim) taložnicima,

(b) taložnicima s lebdećim muljem.

(a) Cijevni i pločasti taložnici su nastali kao rezultat nastojanja da se učinak taloženja približi
teoretski očekivanome, te da se vrijeme zadržavanja vode u taložniku, koje je inače prilično dugo u
odnosu na druge faze kondicioniranja vode, što više skrati, uz postizanje željenog stupnja
taloženja.
Ovi se taložnici grade kao bazeni, slika 1.7::12, u koje se u vidu snopa, pod određenim kutom
prema horizontali, ugrađuje sustav cijevi različitog oblika profila (okruglog, četverokutnog,
šesterokutnog), ili sustav paralelnih ploča (lamela). Karakteristična dimenzija profila cijevi,
odnosno međusobnog razmaka lamela, iznosi reda veličine 5 do 7 [cm].
Kroz ugrađene cijevi ili ploče uzlazno protječe voda opterećena lebdećim česticama i na tom se
putu oslobađa znatnog dijela suspenzije za osjetno kraće vrijeme u odnosu na konvencionalne
taložnike.
Također se postiže i optimalnost hidrauličkih parametara. Reynoldsov broj poprima vrijednosti koje
bez daljnjega osiguravaju slojevito tečenje, a Froudeov broj se kreće u granicama kod kojih je u
potpunosti osigurana stabilnost tečenja.

128
 Slika 1.7::12 Cijevni ili pločasti taložnik
1 – dovod; 2 – sustav cijevi ili ploča; 3 – zgrtač mulja; 4 – muljna komora; 5 – muljni ispust; 6 – odvod

Analize i ispitivanja vezani za probleme uklanjanja mulja rezultirali su utvrđivanjem optimalnog

kuta nagiba protočnih elemenata u granicama od 45 do 60 [º]. Time je osigurano neprekidno
gravitacijsko klizanje mulja.
Duljina protočnih elemenata je približno jednaka dvadeseterostrukoj vrijednosti karakteristične
dimenzije protočnog elementa, što u konačnosti rezultira smanjenjem potrebne dubine vode u
taložniku ( za oko 30 [%] u odnosu na konvencionalne taložnike).

129
Površinsko opterećenje, PO, odnosno kritična vertikalna brzina taloženja čestica, vtcr, definirani su
izrazom:

(1.7-11)

gdje je Ks [1] koeficijent čija vrijednost ovisi o nagibu i duljini protočnih elemenata.

Vrijednost koeficijenta Ks je osjetno manja od jedan. Prema tome, kod cijevnih i pločastih taložnika
se postiže višestruko smanjenje kritične brzine taloženja, ili drugim riječima, zadržavanjem iste
kritične brzine taloženja moguće je višestruko povećati dotok, odnosno višestruko smanjiti
površinu zone taloženja u odnosu na konvencionalne taložnike.
Prednosti cijevnih i pločastih taložnika sadržane su u visokom učinku koji se postiže za osjetno
kraće vrijeme, manjem volumenu objekta, pa prema tome i manjim investicijskim troškovima.

(b) Taložnici s lebdećim muljem se danas naširoko koriste u tehnici kondicioniranja vode. S
obzirom na određene posebnosti, ovi se taložnici izvode najčešće pod nazivima (i) akceleratori,
(ii) precipitatori i (iii) pulzatori. Njihov rad, slika 1.7:.13, je zasnovan na propuštanju koagulirane
vode kroz sloj lebdećeg mulja.

130
 Slika 1.7::13 Načelo rada taložnika s lebdećim muljem
1 – taložnik; 2 – zgušnjivač mulja; 3 – dovod; 4 – ispust zgusnutog mulja; 5 – odvod

Koagulirana voda se dovodi u donji dio taložnika i struji uzlazno. Čestice (pahuljice) koagulanta i s
njima povučene čestice suspenzije podižu se uzlaznim tokom do trenutka kada njihova brzina
taloženja postane jednaka uzlaznoj brzini toka. Pretpostavimo da će se to dogoditi na visini ho
iznad dovoda vode. Iznad te razine će se formirati sloj lebdećeg mulja kroz koji će prolaziti i na
određeni se način filtrirati voda. Visina sloja mulja, h1, treba osigurati potreban stupanj taloženja.
Ta je visina ograničena i položajem uređaja za oduzimanje mulja koji se uklanja u zgušnjivač
mulja.

131
Voda koja je prošla kroz zonu lebdećeg mulja nastavlja uzlazno strujanje do razine odvoda vode.
Visina vode iznad lebdećeg mulja, h2, treba osigurati zadržavanje čestica mutnoće koje su se
provukle kroz sloj mulja i zaštiti površinu lebdećeg mulja od usisavanja suspenzije uređajima za
odvod vode. U sloju mulja odvija se proces sljepljivanja čestica suspenzije s pahuljicama
koagulanta, tj. proces dodirnog zgrušavanja (kontaktne koagulacije).
Ako brzina uzlaznog strujanja premaši brzinu taloženja pri danoj koncentraciji suspenzije, tada će
se ta koncentracija smanjiti, tako da može biti poremećen bilans pridolaženja suspenzije u taložnik
i uklanjanja njenog viška u zgušnjivač taloga. Tada dolazi do podizanja suspendiranog mulja i
iznošenja suspenzije iz taložnika.
Stoga se kod definiranja tehnologije rada ovih taložnika osnovni problem svodi na pravilno
određivanje visine sloja lebdećeg mulja, h1, i uzlazne brzine vode, vu. Ove veličine za zadani
stupanj taloženja ovise o kvaliteti sirove vode i postupcima njene kemijske obrade.

1.7.2. – 5. Procjeđivanje

Procjeđivanje je proces propuštanja vode kroz poroznu sredinu – filtarski materijal.

Primjenjuje se za uklanjanje koloidnih čestica i mikroorganizama (prvenstveno bakterija) koji su
nakon procesa taloženja zaostali u vodi, naročito najsitniji koloidi koji se nisu uspjeli slijepiti u
flokule, već su proslijedili tokom vode dalje. Kod procjeđivanja će i te čestice zaostati u kontaktu s
filtarskim materijalom.
U vodovodnoj se praksi kao osnovni filtarski materijal primjenjuje kvarcni pijesak.

132
Ova vrsta pijeska sadrži silicijev dioksid, SiO2, koji vrlo povoljno neutralizira preostale potencijalne
sile koloida zaostalih u vodi nakon procesa taloženja.
Na procjeđivanje se dovodi vodu s mutnoćom do 8 (iznimno 16) [°NTU], jer bi veća mutnoća
izazvala prebrzo onečišćenje filtarskog materijala, odnosno potrebu njegovog vrlo čestog pranja
(čišćenja).

Procjeđivanje je složen proces koji objedinjuje:

(a) mehaničko djelovanje, koje se sastoji u odstranjivanju čestica većih od pora filtarskog
materijala,
(b) adhezijsko djelovanje, koje se ogleda u prianjanju čestica na površini filtarskog materijala,
(c) adsorpcijsko djelovanje, koje se očituje u pripijanju (na površini filtarskog materijala) čestica
koje s vodom prodiru u poroznu sredinu,
(d) taložno djelovanje, koje se sastoji u gravitacijskom izdvajanju čestica koje s vodom prodiru u
unutrašnjost filtarskog materijala,
(e) kemijsko djelovanje, koje se očituje u rastavljanju (disociranju) muteži na sitnije dijelove ili u
njenom pretvaranju u netopivu masu koja se potom uklanja iz vode,
(f) biološko djelovanje, koje se ogleda u stvaranju biološke opne ili prevlake (filma, membrane)
od mikroorganizama.

Proces procjeđivanja se odvija u posebnim objektima – procjeđivačima (filtrima).

133
Ovisno o načinu kretanja vode kroz filtarski materijal, procjeđivači se dijele na:

(I) gravitacijske procjeđivače,

(II) tlačne procjeđivače,
(III) vakuumske procjeđivače.

(I) Gravitacijski procjeđivači su otvoreni spremnici u kojima se iznad filtarskog sloja nalazi voda sa
slobodnim vodnim licem, slika 1.7::14. Procjeđivanje nastaje zbog djelovanja sile teže pri visinskoj
razlici dovoda i odvoda vode na filtru.

Slika 1.7::14 Shema gravitacijskog procjeđivača

1 – dovod vode nakon taloženja; 2 – filtarski sloj; 3 – drenaža; 4 – odvod filtrirane vode

134
(II) Tlačni procjeđivači su zatvoreni (čelični) cilindrični spremnici u koje se voda dovodi pod tlakom.
Procjeđivanje nastaje zbog razlike tlaka na dovodu i odvodu vode.

(III) Vakuumski procjeđivači su vrsta procjeđivača kod kojih na odvodu vlada potlak.

Kod kondicioniranja vode, naročito ako se radi o uređajima većih kapaciteta, najčešće se
primjenjuju gravitacijski procjeđivači.
Ovi procjeđivači će se jedino i opisivati u nastavku.

▪▪▪

Gravitacijsko procjeđivanje se odvija u filtrima koji se grade kao otvoreni armiranobetonski

spremnici u čijem je donjem dijelu smješten drenažni sustav (drenaža) za odvod filtrirane vode,
slika 1.7:.14. Na drenažni se sustav polaže sloj filtarskog materijala. Voda koja je prošla proces
taloženja dovodi se na filtarski materijal i silaznim tokom procjeđuje.

Osnovni parametri koji se određuju prilikom proračuna procjeđivanja, odnosno kod projektiranja
procjeđivača, jesu:

(a) brzina procjeđivanja,

(b) dopušteni hidraulički gubici na procjeđivaču,
(c) optimalno vrijeme rada procjeđivača između dva pranja, odnosno čišćenja.

135
(a) Brzina procjeđivanja, vf [m h-1], definirana je izrazom:

(1.7-12)

gdje su:

Q - dotok na procjeđivač, [m3 h-1],

Af - površina procjeđivača, [m2].

Dakle, pod brzinom procjeđivanja se ne podrazumijeva stvarna brzina vode u porama filtarskog
materijala, nego vertikalna brzina stupca vode koja prolazi filtrom.

(b) Dopušteni hidraulički gubici na procjeđivaču, ∆Hf [m], ograničeni su razlikom razine vode u
procjeđivaču i u spremniku čiste vode. Ovi gubici, osim gubitaka zbog procjeđivanja vode, ∆Hfp
[m], uključuju linijske i lokalne gubitke zbog tečenja vode kroz vodovodne cijevi i armature kojima
se filtrirana voda odvodi do spremnika čiste vode.
Hidraulički gubici, ∆Hfp, slika 1.7::15, prvenstveno ovise o osobinama filtarskog materijala (debljini
sloja, poroznosti, dimenzijama i postotku udjela pojedinih frakcija), zatim o brzini procjeđivanja,
viskoznosti vode i gravitacijskom djelovanju.

136
 Slika 1.7::15 Prikaz tlačnih gubitaka kod gravitacijskog procjeđivanja

Osobine filtarskog materijala kvantificiraju se sa sljedeća dva parametra:

(i) efektivnim promjerom,

(ii) koeficijentom jednolikosti (koeficijentom uniformnosti).

(i) Efektivni promjer, de [mm] definiran je izrazom:

(1.7-13)

(ii) Koeficijent jednolikosti, Ku [1] definiran je odnosom:

(1.7-14)

gdje su:
d10 - promjer zrna filtarskog materijala koji odgovara 10 [%] frakciji, [mm],
d60 - promjer zrna filtarskog materijala koji odgovara 60 [%] frakciji, [mm].
137
Ove se veličine očitavaju s granulometrijske krivulje filtarskog materijala.

Proračun spomenutih hidrauličkih gubitaka je relativno opsežan i složen, tako da se ovdje neće
iznositi.

(c) Optimalno vrijeme rada procjeđivača određuje se iz dva uvjeta.

(i) Prvi uvjet se odnosi na onečišćenje filtarskog materijala, zbog čega u procesu procjeđivanja
postupno dolazi do smanjenja poroznosti filtarske ispune, odnosno do začepljenja pora, a time i do
do povećanja hidrauličkih gubitaka, slika 1.7::16(a), što nazivamo kolmatacijom. Ti se gubici
povećavaju kroz razdoblje, Tn [h], tokom kojega njihova vrijednost dosegne vrijednost raspoloživog
tlaka.

(ii) Drugi uvjet se odnosi na činjenicu da porastom onečišćenja filtarskog materijala dolazi do
povećanja brzine vode u porama, što dovodi do djelomičnog iznošenja čestica suspenzije koje su
se prethodno zadržale u porama. Kao rezultat toga počinje se pogoršavati kvaliteta filtrirane vode.

138
 Slika 1.7::16 Određivanje optimalnog vremena rada procjeđivača
(a) prema kriteriju dopuštenih hidrauličkih gubitaka; (b) prema kriteriju tražene kvalitete filtrirane vode
1 – promjena hidrauličkih gubitaka; 2 – promjena mutnoće
(∆Hf)max – najviše dopušteni hidraulički gubici

Dakle, prema drugom kriteriju trajanja rada filtra između dva pranja je razdoblje, Tz [h], tokom
kojega se garantira tražena kvaliteta filtrirane vode, slika 1.7:16(b).
Obje vrijednosti, Tn i Tz, ovise o brzini procjeđivanja, kvaliteti vode i osobinama suspenzije i
filtarskog materijala.

U slučaju najekonomičnije projektiranog filtra vrijedi jednakost::

(1.7-15)

139
Međutim, radi osiguranja zdravstvene ispravnosti filtrirane vode poželjno je da Tz bude nešto veće
od Tn odnosno preporuča se uzeti:

(1.7-16)

Time su definirani temeljni parametri procesa procjeđivanja.

Po karakteru mehanizma zadržavanja suspendiranih čestica moguće je razlikovati:

(1) sporo procjeđivanje,

(2) brzo procjeđivanje.

(1) Sporo procjeđivanje nastaje procjeđivanjem kroz biološku opnu koju obrazuju mikroorganizmi
na površini filtarskog sloja. Zato se ono naziva i površinsko procjeđivanje.
Proces sporog procjeđivanja se odvija na sporim procjeđivačima, koji se primjenjuju za filtriranje
nekoagulirane vode koja sadrži nisku mutnoću (rijetko preko 8 [°NTU]). Rade pri malim brzinama
procjeđivanja, obično 0.1 do 0.3 (najčešće 0.2) [m h-1] i kapaciteta do 1 000 [m3 d-1]. Zato im je
potrebna velika površina, što uvjetuje relativno visoke investicijske troškove.
Odlika im je vrlo visoko smanjenje mutnoće i veliki postotak zadržavanja bakterija (98 do 99 [%]).

140
Nedostaci sporih procjeđivača su, uz visoke troškove izgradnje, vrlo složen, skup i sa sanitarnog
aspekta nesavršen način čišćenja.

Kao što je istaknuto, rad sporih procjeđivača zasniva se na filtriranju nekoagulirane vode kroz
biološku membranu, na kojoj se zadržavaju samo one čestice čije su dimenzije veće od pora
opne, dok pješčani filtarski sloj služi kao oslonac za sakupljanje koloida i mikroorganizama na
njegovoj površini.
Učinak pročišćavanja se povećava proporcionalno formiranju biološke opne nad filtarskim slojem.
Sakupljanje filtrirane vode provodi se pomoću žlijeba ugrađenog na dnu procjeđivača. Kod većih
filtarskih površina izvodi se drenažni sustav, najčešće od perforiranih cijevi.

Preporučljive vrijednosti temeljnih parametra sporih procjeđivača jesu:

(a) efektivni promjer, de = 0.25 do 0.35 [mm],

(b) koeficijent jednolikosti, Ku ≤ 2.75,
(c) početna debljina potpornog (filtarskog) sloja, hf ≈ 1.5 [m],
(d) dubina vode iznad filtarskog sloja, hv ≈ 1.2 [m].

141
Mala brzina procjeđivanja i male dimenzije čestica suspenzije uzrokuju relativno sporo sazrijevanje
biološke opne (1 do 2 dana), dok normalno vrijeme rada sporih procjeđivača (od završetka
sazrijevanja opne do čišćenja) iznosi obično 2 (4) mjeseca. Prilikom čišćenja filtra skida se
onečišćeni površinski sloj pijeska debljine 1 do 2 [cm], sve dok se debljina filtarskog sloja ne
smanji na 0.75 [m]. Tada se sav prethodno odstranjen pijesak opere i vrati na filtar.
Zbog relativno velike površine sporih procjeđivača, njihovo čišćenje je težak i skup postupak koji
može potrajati i dan – dva. Stoga se uvijek grade barem dvije filtarske jedinice koje se, radi
kontinuiteta vodoopskrbe, čiste odvojeno.

(2) Brzo procjeđivanje nastaje procjeđivanjem kroz cijeli filtarski sloj. Zato se ono naziva i dubinsko
procjeđivanje.
Proces brzog procjeđivanja se odvija na brzim procjeđivačima koji se primjenjuju za filtriranje vode
koja je prošla proces taloženja i ima mutnoću najviše 8 [°NTU]. Rade pri relativno velikim brzinama
procjeđivanja, obično 5 do 7 (iznimno 15) [m h-1], ovisno o granulometrijskim osobinama filtarskog
sloja i vrsti procjeđivača. Zbog velike brzine filtriranja, potrebna površina ovih procjeđivača je
višestruko manja u odnosu na spore.
Međutim, s druge strane, kod brzih je filtara prisutno znatno brže onečišćenje, a time i potreba
njihovog češćeg pranja (u prosjeku 1 do 2 puta dnevno).
Na slici 1.7::17 dana je načelna shema rada brzih procjeđivača.

142
 Slika 1.7::17 Shema rada brzih procjeđivača
(a) faza procjeđivanja; (b) faza pranja
1 – dovodni žlijeb vode namijenjene procjeđivanju; 2 – filtarski sloj; 3 – sapnice; 4 – sabirni kanal filtrirane vode i dovodni kanal
vode za pranje; 5 – odvodni žlijeb vode od pranja

Posredstvom žlijeba, slika 1.7::17(a), voda namijenjena procjeđivanju ravnomjerno se raspoređuje

iznad filtarskog sloja i filtrirajući prolazi tim slojem.
Filtarski je sloj položen na nosivu konstrukciju, najčešće montažne armiranobetonske ploče, u koje
je ugrađen sistem sapnica, obično 64 sapnice po [m2]. Kroz sapnice se voda procjeđuje u donji dio
bazena.
Filtrirana voda se zatim sakuplja u sabirnom kanalu i odvodi glavnim kanalom (cjevovodom) prema
spremniku čiste vode.

143
Preporučljive vrijednosti temeljnih parametara brzih procjeđivača jesu:

(a) efektivni promjer, de = 0.45 do 0.55 [mm],

(b) koeficijent jednolikosti, Ku = 1.5 do 1.7,
(c) debljina filtarskog sloja, hf ≈ 0.7 do 0.8 [m],
(d) dubina vode iznad filtarskog sloja, hv ≈ 0.7 do 1.0 [m].

Kada dođe do onečišćenja filtra, odnosno maksimalno dopuštenog gubitka tlaka (reda veličine
1.5 [m] vodnog stupca), pristupa se njegovom isključenju iz rada i pranju, slika 1.7::17(b).
Pranje se može provesti pomoću vode ili u kombinaciji vode i zraka.
Drugi način pranja je češći.
Pranje filtra pomoću vode i zraka zasniva se na naizmjeničnom dovođenju čiste vode i zajedno
vode i zraka pod određenim tlakom u donji dio bazena, zbog čega nastaje uzlazno strujanje kroz
sustav sapnica i filtarski sloj.
Radi što ravnomjernije raspodjele vode i zraka, sapnice imaju najznačajniju ulogu upravo kod
pranja filtra, slika 1.7::18.

144
 Slika 1.7::18 Sapnica
(a) izgled; (b) načelo rada za vrijeme pranja
1 – glava; 2 – drška; 3 – navoj; 4 – prorezi

Izvode se kao plastične (najčešće) i metalne, a sastoje se od drške i glave. Na dršci je navoj, radi
ugradnje sapnice u armiranobetonsko dno, i otvor na gornjem dijelu, te prorez na donjem. Glava
se izvodi sa sistemom proreza čije dimenzije (obično 0.35 do 0.70 [mm]) moraju onemogućiti
iznošenje filtarskog materijala u fazi rada filtra.
Kroz te se proreze procjeđuje voda u procesu rada procjeđivača, a upušta voda i zrak u fazi
njegovog pranja.

145
Pranje obično traje 5 do 7 [min]. Najprije se pusti voda u trajanju 2 [min], zatim zajedno voda i zrak
u trajanju 2 do 3 [min], i na kraju, radi ispiranja, voda u trajanju 1 do 2 [min].
Orijentacijske vrijednosti potrebnih količina zraka i vode za pranje brzog filtra jesu:

- zraka, 1.0 [m3 h-1 sapnici-1],

- vode, 0.3 [m3 h-1 sapnici-1].

Voda od pranja odvodi se sabirnim žlijebom i ispušta u kanalizaciju. Preljevni rub žlijeba mora biti
smješten na takvoj visini iznad površine filtarskog sloja da se pijesak prilikom pranja ne može
vodom za ispiranje iznijeti u žlijeb.
Radi neprekidnosti rada uređaja za kondicioniranje vode, uvijek se izvodi više filtarskih jedinica
koje se peru odvojeno.
Zrak za pranje osigurava se kompresorom, čiji kapacitet ovisi o broju sapnica na filtarskim
jedinicama pri njihovom istovremenom pranju, dok je potreban tlak zraka cca 0.5 [bar], mjereno od
površine filtarskog sloja.
Čista voda za pranje procjeđivača osigurava se u posebnoj vodospremi, odakle se pod tlakom od
cca 0.5 [bar] (u odnosu na površinu filtarskog sloja) dovodi zasebnim cjevovodom do filtarskog
bazena.

146
Volumen vodospreme namijenjene za pranje procjeđivača ovisi o broju filtarskih jedinica koje se
dnevno peru.
Prema tome, u procesu procjeđivanja dolazi do određenog gubitka vode, koji nastaje kao
posljedica pranja filtarskog sloja čistom (filtriranom) vodom.
Ovaj gubitak vode kod optimalno projektiranih procjeđivača obično iznosi 3 do 5 [%] filtrirane
količine. To je potrebno imati na umu kod hidrauličkog dimenzioniranja procjeđivača, odnosno
prilikom određivanja njihovog kapaciteta.
Cjelokupan pogon brzih procjeđivača odvija se posredstvom automatskih regulatora i registratora
rada njihovih pogonskih elemenata.

147
 ▪▪▪
Nastavak prethodno opisanog procesa gravitacijskog procjeđivanja predstavljaju procesi
membranskog procjeđivanja (membranske filtracije) u kojima se koristi svojstvo polupropusnih
sredina (membrana).
Princip funkcioniranja membrana je takav da se voda namijenjena filtriranju, Q , dovodi u nosivi
element (membransko kućište) u kojemu se nalaze membrane. Na membranama se razdvaja
filtrirana voda – filtrat (permeat), Qf , koja je prošla kroz membrane, i izdvojene otpadne tvari
(retenat), Qo, koje se zaustavljaju na membrani i odstranjuju, slika 1.7::19.

Q = Qf + Qo
Qf ˂ Q

Slika 1.7::19 Princip (poprečno – protočne) membranske filtracije

148
Područje djelovanja procesa membranske filtracije prvenstveno ovisi o veličini čestica (tvari) koje
treba izdvojiti iz vode, slika 1.7::20.

Slika 1.7::20 Klasifikacija čestica u odnosu na veličinu i postupak odvajanja (separacije)

149
Prema slici razlikuju se četiri postupka odvajanja membranama:
(1) mikroprocjeđivanje (mikrofiltracija), MP (MF), s membranama veličine pora
(otvora) 0.1 do 10 [μm];
(2) ultraprocjeđivanje (ultrafiltracija), UP (UF), s membranama veličine pora
0.001 [μm] = 1.0 [nm] do 0.1 [μm];
(3) nanoprocjeđivanje (nanofiltracija), NP (NF), s membranama veličine otvora
0.4 [nm] do 5.0 [nm];
(4) reverzna osmoza, RO, s membranama veličine pora 0.1 [nm] do 1.0 [nm].

Dakle, podjela je učinjena u funkciji veličine čestica (tvari) raspršenih (suspendiranih) i otopljenih u
vodi koje mogu biti uklonjene posredstvom membrana.
RO i NP se pretežno primjenjuju za izdvajanje otopljenih mineralnih i organskih tvari, a UP i MP za
uklanjanje suspendiranih čestica i mikroorganizama.
Postupci separacije tvari iz vode bazirani su na razlici tlaka pri prolasu vode kroz membranu. Kod
MP i UP tipične vrijednosti tlakova su 1.0 do 2.5 [bara], kod NP se koriste tlakovi 6 do 14 [bara],
dok kod RO uobičajeno vrijednosti tlakova iznose 7 do 20 (80) [bara].
Kao materijali za izradu membrana danas se najčešće koriste:
(i) polimeri (npr. polipropilen, PP; polietersulfon, PES; polisulfon, PS; poliviniliden, PVDF),
(ii) metali (npr. aluminij, cirkonij, titanij, nikal),
(iii) keramika.

150
 Membrane se proizvode u obliku poroznih (šupljih) cjevčica – vlakana i višeslojnih folija, ugrađenih
u kućište s kojim oblikuju modul procjeđivanja (modul filtracije).
Moduli filtracije se najčešće proizvode kao, slika 1.7::21:
(a) cijevni moduli, s membranama postavljenim unutar više perforiranih cijevi ugrađenih u tlačno
kućište,
(b) moduli spiralno namotanih membrana, sa spiralno namotanim membranama oko središnje
cijevi,
(c) moduli sa šupljim vlaknima, s membranama od više stotina tisuća šupljih vlakana ugrađenih u
tlačnu cijev (kućište).

(a) (b) (c)

Slika 1.7::21 Moduli filtracije

(a) cijevni modul; (b) modul spiralno namotanih membrana; (c) modul sa šupljim vlaknima

151
1.7.2. – 6. Dezinfekcija

Procesima taloženja i filtracije znatno se smanjuje količina mikroorganizama u vodi, ali to još ne
znači da su oni potpuno uklonjeni.
Za njihovo se uklanjanje primjenjuje dezinfekcija.
Njome se ne postiže potpuno uništenje svih živih mikroorganizama u vodi kao npr. sterilizacijom,
već je svrha dezinfekcije da vodu u bakteriološkom pogledu učini zdravstveno ispravnom
(sigurnom).
Stoga je zadaća dezinfekcije uništenje infektivnih mikroorganizama, u prvom redu intestinalnih i
fekalnih vrsta bakterija.
Dezinfekcija je obično posljednji proces prilikom kondicioniranja vode, a ponekad i jedini, ali
obavezan.
Od postupaka dezinfekcije pitkih voda danas su najrasprostranjeniji:
(1) dezinfekcija klorom i njegovim derivatima,
(2) dezinfekcija ozonom,
(3) dezinfekcija ultraljubičastim zrakama.

152
(1) Dezinfekcija klorom i njegovim derivatima ogleda se prvenstveno u pobijanju bakterija, zatim
određenih vrsta virusa i parazita, oksidaciji organske i anorganske tvari, te suzbijanju okusa i
stranih mirisa vode.
U suvremenoj praksi kondicioniranja pitkih voda ovaj se postupak najčešće primjenjuje.
Baktericidno svojstvo klora zasniva se na razaranju enzima koji pretvaraju škrob u šećer i koji su
prijeko potrebni za život mikroorganizama.
Najčešće se koristi plinoviti klor ili hipoklorit natrija, te hipoklorit kalcija.
Klor je pogodan kao dezinfekcijsko sredstvo zbog učinka koji postiže u relativno kratkom vremenu
i uz prihvatljive troškove. Međutim, klor može uzrokovati neugodan miris vode.
Potrebna doza klora ovisi o ukupnoj organskoj i anorganskoj tvari u vodi koja oksidira. Pokazatelj
klorne doze je količina neutrošenog, tzv. slobodnog (rezidualnog) klora koji ostaje u vodi nakon
izvršene oksidacije organske i anorganske tvari. Prema tome, u procesu dezinfekcije se doza klora
neprekidno povećava dok se u kloriranoj vodi ne pojavi rezidualni klor (najviše 0.5 [mg l-1]).
Orijentacijska doza klora kod pitkih voda iznosi 0.5 do 1.0 [mg l-1] uz vrijeme kontakta oko 30 [min].

153
(2) Dezinfekcija ozonom zasniva se na propuštanju kroz vodu ozona, tj. zraka u kojemu je kisik
uslijed električnog pražnjenja proveden u triatomni oblik – O3.
Ozon se dobiva tako da se struja čistog i suhog zraka propušta između dviju elektroda s razlikom
potencijala od 10 000 do 20 000 [V]. Zbog nepostojanosti toga oblika, ozon brzo prelazi u kisik –
O2, a atom kisika koji se pri tome oslobađa djeluje kao jaki oksidant na protoplazmu
mikroorganizama koji se nalaze u vodi i ubija ih.
Ozon je vrlo pogodan za dezinfekciju pitkih voda jer nema neugodnog mirisa ni otrovnog
djelovanja, ali su troškovi poslovanja uređaja s ozonom danas još uvijek relativno vrlo visoki.
Potrebna doza ozona za dezinfekciju čiste vode je oko 1 [mg l-1], a vrijeme kontakta ozona s
vodom iznosi oko 5 [min].

154
(3) Dezinfekcija ultraljubičastim zrakama sastoji se u uništenju bakterija u vodi izloženoj zračenju
ultraljubičastim zrakama. Njihovo baktericidno djelovanje je kod valnih duljina od 200 do 300 [nm],
a maksimalno kod 250 [nm].
Proizvode se u žaruljama sa živinim parama pod malim tlakom. Snaga žarulje je do 200 [W], a
vijek trajanja 2 000 do 4 000 [h].
Voda podvrgnuta postupku dezinfekcije ultraljubičastim zrakama mora biti savršeno čista i kružiti
oko žarulje u tankom sloju.
Prednost ovog postupka dezinfekcije je relativno jednostavan pogon i nepromijenjen okus vode, a
nedostatak je sadržan u potrebi visokog prethodnog stupnja kondicioniranja vode.

155
1.8. VODOSPREME
Vodospreme su građevine čije su funkcije (a) osiguranje operativne
rezerve vode radi izravnavanja oscilacija u potrošnji vode za kućanske
i industrijske potrebe, (b) osiguranje požarne rezerve vode,
(c) osiguranje sigurnosne rezerve vode za vrijeme prekida dotoka u
vodospremu i (d) osiguranje zahtijevane razdiobe tlakova u
vodovodnoj
d d j mreži,
ži definiranjem
d fi i j visinskog
i i k položaja
l ž j vodospreme
d i
razine vode u vodnim komorama spram potrošača.

1.8.1. VRSTE VODOSPREMA

Podjela vodosprema je moguća po nekoliko kriterija. U pogonskom ih pogledu razvrstavamo u:

(I) visinske vodospreme,

(II) niske vodospreme.

(I) Visinske vodospreme imaju razinu vode iznad potrošača, tako da voda prema potrošačima
otječe gravitacijski. Objedinjuju sve četiri prethodno nabrojene funkcije vodosprema. Dijele se na:

156
((1)) ukopane
p vodospreme,
p , koje
j su p
pretežnim dijelom
j ukopane
p u teren. Izvode se na mjestima
j s
najpovoljnijim visinskim i horizontalnim odnosima u odnosu na potrošače, slike 1.2::02 i
1.2::04.
(2) vodotornjeve, koji se u cijelosti nalaze iznad terena radi postizanja potrebne tlačne visine
(opskrbnog tlaka) u vodovodnoj mreži.
mreži Primjenjuju se na lokacijama gdje nema topografskih
uvjeta za izvedbu ukopanih vodosprema (ravničarski teren), slika 1.2::04(a).
(3) tunelske vodospreme, koje se izvode u brdskim masivima (čvrstoj stijeni).
(4) hidrofore
hidrofore, koji nemaju funkciju spremanja vode,
vode radi čega ih uvjetno svrstavamo u ovu
skupinu, nego se koriste za lokalno povećanje opskrbnog tlaka, npr. kod visokih stambenih
zgrada.

(II) Niske vodospreme su u visinskom pogledu smještene (ukopane) na nedovoljnoj visini za

osiguranje potrebnog opskrbnog tlaka u vodovodnoj mreži. Voda se iz njih distribuira potrošačima
pomoću crpki, tako da su to zapravo usisni spremnici crpnih stanica. Objedinjuju prve tri prethodno
navedene funkcije vodosprema.
U praksi su najčešći visinski ukopani rezervoari i vodotornjevi, tako da će se oni analizirati u
nastavku.

157
1.8.2. OSNOVNI ELEMENTI VODOSPREMA

Glavne elemente vodosprema čine:

(1) funkcionalni elementi,

elementi
(2) konstrukcijski elementi.

1.8.2. – 1. Funkcionalni elementi vodosprema

Osnovni funkcionalni elementi vodosprema jesu:

(a) vodna ili rezervoarska komora,

(b) zasunska ili manipulativna komora.

(a) Vodna komora služi za spremanje rezervnih vodnih količina. Uobičajena dubina vode u vodnoj
komori je 3 do 4 [m], rijetko do 6 [m].
Kod ukopanih rezervoara, vodna komora ima okrugli, pravokutni ili (rjeđe) spiralni tlocrt, slika
1.8::01. Vodotornjevi se u pravilu izvode okruglog tlocrta.

158
Na spomenutoj slici vidimo da se vodna komora može izvoditi kao jedno ili višekomorna. Radi
osiguranja neprekidnosti vodoopskrbe obično se izvode višekomorni rezervoari.
rezervoari
Vodna se komora najčešće oslanja na zasunsku komoru, slika 1.8::01(a1), (b), i (c), a samo je u
izuzetnim slučajevima odvojena, slika 1.8::01(a2).

Slika 1.8::01 Tlocrtni oblici jedno i višekomornih ukopanih vodosprema

(a) okrugli; (b) pravokutni; (c) spiralni
(a1.1), (a1.2), (b1), (b2) i (c) jednokomorne vodospreme; (a1.3), (a1.4), (a2.1) i (b3) dvokomrone vodospreme;
( 2 2) ttrokomorna
(a.2.2) k vodosprema
d
(a1), (b) i (c) vodna komora naslonjena na zasunsku komoru; (a2) vodna komora odvojena od zasunske komore
1 – vodna komora; 2 – zasunska komora; 3 – dovod; 4 – odvod

159
(b) Zasunska komora služi za smještaj vodovodnih (manipulativnih) armatura, kraja dovodnog i
početka odvodnog cjevovoda, ispusta, preljeva i indikatora razine vode.
Vodovodne armature služe za upravljanje vodnim rezervama, ispustom se osigurava kompletno
pražnjenje komore (npr. radi čišćenja), dok preljev osigurava najvišu dopuštenu razinu vode u
vodnoj komori, kako ne bi došlo do prelijevanja preko pregradnih zidova i potapanja zasunske
komore.

1.8.2. – 2. Konstrukcijski elementi vodosprema

Osnovni konstrukcijski elementi vodosprema jesu:

(1) dno,
(2) vertikalni zidovi i stupovi,
(3) grede i (ravna ili zasvođena) pokrovna ploča,
((4)) nosiva konstrukcija
j ((kod vodotornjeva).
j )

S ovim se elementima vodospreme izvode na licu mjesta (monolitne), kao montažne ili
kombinirane konstrukcije.

160
Kao montažni elementi obično se izvode stupovi, grede, ploče i paneli za formiranje vertikalnih
zidova.
zidova
Prema materijalu izvedbe danas su najčešći rezervoari od armiranog betona, potom od
prednapetog betona i čelika, a ranije od opeke i lomljenog kamena.
Relativno visoki troškovi antikorozivne zaštite i toplinske izolacije glavna su prepreka široj primjeni
čeličnih vodosprema.
Konstrukcijsko oblikovanje vodosprema je vrlo raznoliko.

161
Na slici 1.8::02 p prikazana jje tipska
p konstrukcija
j ukopane,
p , jjednokomorne ((volumena 2 000 [[m3]),
okrugle vodospreme, izvedene od montažnih armiranobetonskih elemenata. Armiranobetonsko
ravno dno izvedeno je na licu mjesta. Vertikalni su zidovi izvedeni montažno od rebrastih panela
koji se spajaju zavarivanjem čeličnih limova ispuštenih iz panela. Pokrovna ploča je montirana
j
od ravnih radijalnih i trapeznih
p ploča koje
p j se oslanjanju
j j na vertikalni zid vodospreme,
p , te na
središnji i sistem koncentrično raspoređenih stupova.

Slika 1.8::02 Primjer ukopane, jednokomorne, okrugle armiranobetonske vodospreme

162
Slika 1.8::03 također prikazuje ukopane, dvokomorne, pravokutne vodospreme, izvedene od
armiranog betona na licu mjesta. Na slici 1.8::03(a) je ukopana vodosprema sa zidovima, a na slici
1 8::03(b) sa stupovima unutar vodnih komora.
1.8::03(b) komora

Slika 1.8::03 Primjeri ukopanih, dvokomornih, pravokutnih armiranobetonskih vodosprema

(a) sa zidovima; (b) sa stupovima

Izvedba vodotornjeva je, budući da sadrže nosivu konstrukciju, znatno složenija od izvedbe
ukopanih rezervoara, tako da su i troškovi njihove izvedbe (za isti volumen rezervoarskog
prostora) višestruko veći, najmanje četverostruko. Visina nosive konstrukcije obično iznosi 25 do
30 [m], a samo rijetko prelazi 40 [m].
Zato je potrebno posvetiti maksimalnu pažnju pronalaženju minimalno potrebnog volumena
vodotornja U praksi se nastoji da on ne bude veći od 20 do 30 [%] najveće dnevne potrošnje.
vodotornja. potrošnje
Kod vodotornjeva se zasunska komora, za razliku od ukopanih vodosprema, obično izvodi
odvojeno od rezervoarskog prostora, pretežno u podzemnom dijelu objekta.
163
Na slici
N li i 1.8::04
1 8 04 prikazani
ik i su primjeri
i j i vodotornjeva
d j prema materijalu
ij l izvedbe.
i db Rezervoarski
R ki prostor
je pretežno izveden cilindričnog oblika s ravnim ili sfernim dnom.

Slika 1.8::04 Primjeri vodotornjeva prema materijalu izvedbe

((a)) armiranobetonski; (b)
( ) čelični; ((c)) od prednapetog
p p g betona

164
Neovisno o konstrukcijskom rješenju, kod svake vodospreme je potrebno osigurati:

(a) vodonepropusnost, koja se kod betonskih (armiranih i prednapetih) vodosprema postiže

žbukanjem unutarnjih stijenki vodnih komora vodonepropusnom cementnom žbukom ili
plastičnim vodootpornim žbukama,
(b) cirkulaciju vode unutar vodne komore, što se postiže izvedbom pregradnih zidova,
(c) prozračivanje,
prozračivanje što se postiže izvedbom ventilacijskih otvora,
otvora
(d) pad dna u iznosu 0.5 do 1.0 [%] prema ispustu, a radi mogućnosti čišćenja, odnosno pranja
vodospreme,
(e) vanjsku izolaciju,
izolaciju koja se postiže izvedbom hidro i toplinske izolacije na vanjskim plohama,
plohama te
njenom zaštitom. Kod ukopanih vodosprema je težište na hidroizolaciji, a kod vodotornjeva na
toplinskoj izolaciji.

1.8.3. VOLUMEN REZERVOARSKOG PROSTORA

Osnova funkcionalnog proračuna vodosprema sastoji se u određivanju volumena rezervoarskog

prostora (vodne komore).
Ova veličina ovisi o režimu potrošnje i dotoka, a odnosi se na maksimalnu dnevnu potrošnju, Qmax
[m3 d-1], na kraju projektnog razdoblja. Zato je za svaku konkretnu vodoopskrbnu zonu (naselje),
k j će
koja ć se opskrbljivati
k blji ti vodom
d i pripadnog
iz i d rezervoara, potrebno
t b odrediti:
d diti

165
(a) satni režim potrošnje vode tokom dana (24 [h],
[h] u danu maksimalne potrošnje),
potrošnje)
(b) režim dotoka u vodospremu, bilo izravno s izvorišta (vodozahvata) ili s uređaja za
kondicioniranje vode.

Pri tome, dakako, dotok u vodospremu može biti gravitacijski, pri čemu se obično pretpostavlja
stalnim tokom 24 [h], ili potisni, tj. posredstvom crpki, kada je režim dotoka ovisan o režimu rada
crpki.

Ukupan volumen rezervoarskog prostora, VRU [m3], sastoji se od:

(1) operativne re er e VRO [m3],

operati ne rezerve, ]
(2) požarne rezerve, VRP [m3],
(3) sigurnosne rezerve, VRS [m3].

Ako se iz vodospreme podmiruje i potreba za čistom vodom uređaja za kondicioniranje vode

(prvenstveno pranja brzih procjeđivača), tada je i tu količinu vode potrebno uzeti u obzir.

166
1.8.3. – 1. Operativna rezerva

Određivanje
Od đi j operativne
i rezerve, VRO, odnosi
d i se na proračun
č dijela
dij l rezervoarskog
k prostora kojim
k ji
se osigurava izravnanje oscilacija u potrošnji vode za kućanske i industrijske potrebe. Najčešće se
provodi pod pretpostavkom dnevnog izravnanja, dakle, za slučaj kada je dnevni dotok jednak
dnevnoj potrošnji.

1.8.3. – 2. Požarna rezerva

Iznos požarne rezerve,

rezerve VRP, reguliran je propisima o požarnoj zaštiti prema objašnjenju iz točke
1.3.3., tablica 1.3::III.

1.8.3. – 3. Sigurnosna rezerva

Sigurnosna rezerva, VRS, se predviđa za slučaj prekida dotoka u vodospremu, za vrijeme dok se
ne otkloni uzrok prekida (kvar ili oštećenje).
Obič se preporuča
Obično č da
d ova rezerva iznosi
i i 25 [%] zbroja
b j operativne
ti i požarne
ž rezerve, dakle:
d kl

VRS = 0.25 (VRO + VRP ) (1.8-01)

1.8.3. – 4. Ukupan volumen rezervoarskog prostora

Ukupan volumen rezervoara, VRU, određuje se prema izrazu:

VRU = VRO + VRP + VRS = 1.25 (VRO + VRP ) (1.8-02)

167
1.9. VODOOPSKRBNE MREŽE

Vodoopskrbnu mrežu čini ukupnost glavnih i razdjelnih cjevovoda s

pripadnim oblikovnim komadima i vodovodnim armaturama,
međusobno spojenih u funkcionalnu cjelinu, neposredno ili posredno
preko pojedinih objekata vodoopskrbnog sustava,
sustava radi dovođenja i
distribuiranja vode potrošačima.

Dakle, vodovodnu mrežu čine:

(I) cjevovodi, kojima se voda dovodi i distribuira unutar vodoopskrbnog područja,

(II) oblikovni (fasonski) komadi, koji služe za usmjeravanje toka vode, promjenu protjecajnih
površina cjevovoda i izvedbu različite vrste spojeva,
(III) vodovodne armature, koje služe za ispravno funkcioniranje, upravljanje i održavanje
vodovodne mreže.

168
Osnovni zahtjevi
j kod vodoopskrbne
p mreže sadržani su u osiguranju:
g j

(i) dostatne čvrstoće (mehaničke otpornosti prema vanjskim i unutarnjim opterećenjima),

(ii) vodonepropusnosti,
(iii) glatkoće unutarnjih stijenki (radi postizanja što manjih hidrauličkih gubitaka),
(iv) dugotrajnosti (s obzirom na agresivno djelovanje sredine),
((v)) jjednostavne,, brze i sigurne
g ugradnje
g j ((montaže),
),
(vi) najveće ekonomičnosti.

Podjela kompletnih vodoopskrbnih mreža ili njihovih dijelova moguća je po nekoliko kriterija, od
kojih su najčešći prema:

(1) materijalu izvedbe: lijevano željezne,

željezne čelične,
čelične azbest cementne,
cementne armiranobetonske i plastične,
plastične
(2) funkciji: glavne (dovodne, opskrbne, dovodno – opskrbne) i razdjelne,
(3) pogonskom režimu: gravitacijske, potisne i kombinirane,
(4) načinu tečenja: pod tlakom i kombinirane (pod tlakom i sa slobodnim vodnim licem),
(5) shemi: granate i prstenaste.

169
U nastavkuk ćeć se najprije
j ij zasebno
b opisati
i i cjevovodi
j di vodoopskrbnih
d k b ih mreža
ž prema materijalu
ij l
izvedbe, dok će se analize funkcije, pogonskog režima i načina tečenja, te sheme mreža zasebno
obraditi u jednoj točki, koja će se odnositi na njihov hidraulički proračun.

Na kraju će se ukratko osvrnuti na oblikovne komade i vodovodne armature, ugradnju, ispitivanje i

dezinfekciju cjevovoda, te prikazivanje vodoopskrbne mreže u projektu.

1.9.1. VODOOPSKRBNE MREŽE PREMA MATERIJALU IZVEDBE

Radi postizanja prethodno nabrojenih zahtjeva kod vodoopskrbnih mreža, u hidrotehničkoj je

praksi naširoko rasprostranjena primjena više materijala za njihovu izvedbu, ne samo kao
posljedica povijesnog razvoja proizvodnje vodovodnih cijevi, već i zbog postojanja različitih uvjeta
eksploatacije.
Da bi se s obzirom
D b i na konkretne
k k t uvjetej t mogao provestiti pravilan
il izbor
i b vrste
t cijevi,
ij i prikazat
ik t će
ć se
njihove osnovne osobine prema najčešćim materijalima izvedbe.

170
Pri tome treba imati na umu da svaki proizvođač cijevi raspolaže s prospektima proizvodnog
asortimana, odakle se mogu dobiti detaljniji podaci o osobinama cijevi, bitnim kod projektiranja
vodovodnih mreža: strukturi, kemijskoj postojanosti, proizvodnom postupku, standardima koje
cijevi
ij i zadovoljavaju,
d lj j klasama
kl cijevi
ij i s obzirom
b i na tlak
l k (nominalni,
( i l i radni,
d i probni),
b i) dimenzijama
di ij
profila, duljini, masi, načinu ugradnje, međusobnom spajanju i osiguranju cijevi, hidrauličkim
parametrima, proračunu opterećenja i kontroli deformacija, te provedbi tlačne probe i načinu
isporuke, rukovanja i skladištenja cijevi.

1.9.1. – 1. Lijevano željezne cijevi

Ove su cijevi najrasprostranjenije kod izvedbe vodovodnih mreža i svoj primat drže posljednjih 200
godina. Vijek trajanja im se procjenjuje na preko 100 godina, što im omogućuje i tvornički izvedena
antikorozivna zaštita.
Proizvode se,
se slika 1.9::01:
1 9::01:

(a) s naglavkom (kolčakom), odnosno s proširenjem na jednom kraju, dok je drugi kraj ravan,
slika 1.9::01(a),
(b) s prirubnicom (flanšom ili pelešom) na jednom, slika 1.9::01(b1), ili oba kraja, slika 1.9::01(b2).

171
 Slika 1.9::01 Lijevano željezne cijevi
(a) s naglavkom; (b) s prirubnicom
(b1) s prirubnicom na jednom kraju; (b2) s prirubnicom na oba kraja

Lijevano željezne cijevi se proizvode za tlakove 10,15 i 20 [bara], unutarnjeg promjera, D = 50 do

600 (700) [mm], i duljine (ovisno o promjeru), L = 3 do 4 [m].

Prema vrsti završetka cijevi kombiniraju se i međusobni spojevi, slika 1.9::02.

(a) Spoj s naglavkom se može izvesti na dva načina.

Prvi se način, slika 1.9::02(a1), sastoji u tome da se ravni kraj jedne cijevi uvodi u naglavak druge
cijevi, a prostor između cijevi i naglavka se popunjava brtvenim materijalom.
Nedostatak ovog spoja je njegova krutost, a otuda i mogućnost laganog popuštanja pri
eventualnim deformacijama.

172
Ovaj je problem izbjegnut kod drugog načina spajanja, koristeći naglavak s navojem i (gumeni)
brtveni prsten,
prsten slika 1.9::02(a2).
1 9::02(a2)

(b) Spoj s prirubnicama, slika 1.9::02(b), najviše se koristi kod ugradnje oblikovnih komada i
vodovodnih armatura. Brtvljenje se najčešće provodi gumenim prstenom između prirubnica,
međusobno
đ b pritegnutih
it tih vijcima
ij i s maticama.
ti

Slika 1.9::02 Spajanje lijevano željeznih cijevi

(a) spoj s naglavkomi; (b) spoj s prirubnicama
1 – ravni kraj cijevi; 2 – naglavak; 3 – konopljeno uže natopljeno lanenim uljem; 4 – nabijeno olovo ili olovna guma;
5 - naglavak s navojem; 6 – tlačni prsten s navojem; 7 – (gumeni) brtveni prsten; 8 – prirubnica; 9 – vijek s maticom

173
Lijevano
j željezne
j cijevi
j proizvode se i tzv. duktilnim lijevom.
p j Stoga
g se nazivaju
j duktilne cijevi
j ili
cijevi od nodularnog lijeva.
Naime, sve izrazitija potražnja za cijevima veće otpornosti prema vanjskim (udarcima, koroziji) i
unutarnjim utjecajima (tlaku), te nastojanja da cijevi što duže traju, potakli su razvoj nove
tehnologije dobivanja lijeva,
lijeva budući da sivi lijev (od kojega se izvode lijevano željezne cijevi) sadrži
grafit u obliku listića ili pahuljica koji u određenim uvjetima mogu izazvati napukline i puknuće
cijevi.
j
Dodavanjem lijevu
j malih količina magnezija,
g j , g
grafit se ppojavljuje
j j j u obliku malih kuglica,
g , što
doprinosi njegovoj kovkosti i povećanju otpora na vlačne sile, pa lijev postaje kovak – duktilan.
S obzirom na takva svojstva, duktilne su cijevi s tržišta gotovo potisnule obične lijevano željezne
cijevi.
Duktilne cijevi se proizvode za tlakove 30 do 40 [bara], unutarnjeg promjera, D = 60 do 1800 [mm]
i uobičajene duljine, L = 6 [m].
Ove lijevano željezne cijevi zaštićuju se od korozivnih tala i agresivne vode vanjskom i unutarnjom
zaštitom Vanjska zaštita se provodi galvanizacijom (metalizirani cink) i dodatno zaštićuje
zaštitom.
bitumenskim premazom (za lako korozivna tla), polietilenskom ili poliuretanskom oblogom ( za vrlo
korozivna tla).

174
 Spajanje duktilnih cijevi se, uz već spomenute spojeve na naglavak i prirubnice (kao za obične
lijevano željezne cijevi) provodi i posebno razvijenom vrstom spojeva na naglavak,
naglavak tzv.
tzv titon
spojevi, slika 1.9::03.

Slika 1.9::03 Spajanje duktilnih cijevi s posebnim vrstama spojeva na naglavak (titon spojevi)
1 – ravni kraj cijevi; 2 – naglavak; 3 – tvrdi dio brtve; 4 – mekani dio brtve

175
1.9.1. – 2. Čelične cijevi

Ove cijevi imaju značajne prednosti u odnosu na lijevano željezne, sadržane prvenstveno u daleko
većoj čvrstoći (otpornosti na lom) i elastičnosti.
Zato je njihova primjena izraženija kod vodovodnih mreža s većim tlakovima i u uvjetima koji
zahtijevaju izraženiji otpor dinamičkim utjecajima i savijanjima. Debljine stijenki čeličnih cijevi su
upola manje od lijevano željeznih, tako da su relativno lakše, a tržišne duljine 2 do 3 puta veće, što
osjetno smanjuje troškove transporta i ugradnje.
Nasuprot navedenim prednostima čeličnih cijevi spram lijevano željeznih,
željeznih glavni im je nedostatak u
maloj otpornosti protiv kemijskih i elektrolitičkih utjecaja (korozije). Zato se kod ovih cijevi u fazi
ugradnje izvode zaštitni premazi (na bitumenskoj, cementnoj ili plastičnoj osnovi) i katodna zaštita.
Vijek trajanja čeličnih cijevi procjenjuje se 25 do 50 godina.

Prema procesu proizvodnje razlikujemo dvije vrste čeličnih cijevi:

(1) bešavne
beša ne cijevi,
cije i koje se proizvode
proi ode od valjanog
aljanog čelika,
čelika
(2) šavne cijevi, koje se proizvode uzdužnim ili spiralnim varenjem čeličnih limova.

176
Čelične cijevi se proizvode za tlakove 10, 15, 25, 40, 64, 80 i 100 [bara], unutarnjeg promjera,
D = 50 do 600 [mm] (bešavne cijevi), odnosno, D = 50 do 1600 [mm] (šavne cijevi), i duljina
(ovisno o promjeru i transportnim mogućnostima),
mogućnostima) L = 4 do 12 (i više) [m].
[m]

Spajanje čeličnih cijevi, slika 1.9::04, moguće je na tri osnovna načina.

(a) Spojevi s naglavkom su prikazani na slici 1.9::04(a).

Relativno najčešći spoj je SIGUR, slika 1.9::04(a1), koji se primjenjuje za spajanje čeličnih cijevi
unutarnjeg promjera,
promjera D = 50 do 800 [mm].
[mm] Kao brtva sliži gumeni prsten,
prsten koji se navlači na ravni
kraj cijevi, tako da je pri navlačenju u naglavak druge cijevi i pri uzdužnim pomacima osigurano
brtvljenje. Na ravnom kraju cijevi zavaruje se zaštitni prsten koji sprječava istiskivanje gumenog
prstena. Preostali dio naglavka ispunjava se nabijenim impregniranim užetom.
Čest je i spoj s naglavkom na navoj, slika 1.9::04(a2). Dijelovi s navojem su od lijevanog željeza, a
brtveni prsten od gume.

(b) Spoj s prirubnicima,

prirubnicima slika 1.9::04(b),
1 9::04(b) se u pravilu primjenjuje kod cjevovoda položenih na
površinu terena. Brtvljenje se postiže gumenim ili metalnim prstenom postavljenim između
prirubnica koje se pritežu vijcima s maticama.

177
Završetak čeličnih cijevi s prirubnicima također je obavezan kod prelaska na korištenje lijevano
željeznih fasonskih komada i vodovodnih armatura,
armatura budući da oni završavaju s prirubnicama.
prirubnicama

(c) Spoj zavarivanjem, slika 1.9::4(c), je gotovo pravilo ako je unutarnji promjer čeličnih cijevi,
D > 500 [mm]. Zavareni spoj može biti čeoni, slika 1.9::04(c1), sa zavarenim naglavkom, slika
1 9 04( 2) ili s kuglastim
1.9::04(c2) k l ti zavarenimi naglavkom,
l k slika
lik 1.9::04(c3).
1 9 04( 3)

Slika 1.9::04 Spajanje čeličnih cijevi

(a) spoj s naglavkom; (b) spoj s prirubnicama; (c) spoj zavarivanjem
1 – ravni kraj cijevi; 2 – naglavak; 3 – brtveni prsten; 4 – zavareni zaštitni prsten; 5 – nabijeno impregnirano uže;
6 – čep s navojem; 7 – tlačni prsten s navojem; 8 – prirubnica; 9 – vijek s maticom; 10 – var; 11 – kuglasti naglavak

178
1.9.1. – 3. Azbest cementne cijevi

Ove se cijevi proizvode tvorničkim postupkom od smjese koje se (maseno) sastoji od 75 do 80 [%]
visoko kvalitetnog portland cementa i 20 do 25 [%] azbestnih vlakana.
vlakana
U odnosu na lijevano željezne i čelične cijevi, azbest cementne cijevi imaju slijedeće prednosti:

((i)) slabiju
j toplinsku
p provodljivost,
p j ,
(ii) postojanost na koroziju,
(iii) električnu neprovodljivost (dielektričnost),
(i ) relativno
(iv) l ti malu
l gustoću
t ć materijala
t ij l (što
(št znatno
t olakšava
l kš t
transport
t i ugradnju
d j cijevi),
ij i)
(v) dobra hidraulička svojstva (glatkoću),
(vi) postojanost na niske i visoke temperature,
(vii) laganu montažu (obradu, rezanje i spajanje).

Mane azbest cementnih cijevi jesu:

(i) slaba otpornost na udarce i dinamička opterećenja,

(ii) relativno skupi spojevi (za veće profile),
(iii) kod ugradnje fasonskih komada i vodovodnih armatura potrebni su (za prijelaz na čelik i
lijevano željezo) posebni prijelazni komadi od lijevanog željeza.

179
Vijek trajanja azbest cementnih cijevi smatra se preko 75 godina.
Proizvode se u šest klasa, A do F, za tlakove 2.5, 5, 10, 15, 20 i 25 [bara], unutarnjeg promjera,
D = 50 do 1300 [mm], i duljine, L = 3 do 5 [m].
Promjer cijevi je u funkciji deklariranog tlaka, tako da se npr. klase A i B (za tlakove 2.5 i 5 [bara])
proizvode najvećeg promjera, dok se klasa E (za tlak 20 [bara]) proizvodi samo do unutarnjeg
promjera D = 350 [mm].

Spajanje azbest cementnih cijevi se najčešće odvija pomoću azbest cementnih i lijevano željeznih
specijalnih prstenastih spojnica, slika 1.9::05.

180
 Slika 1.9::05 Spajanje azbest cementnih cijevi
(a) spoj DALMA REKA; (b) spoj VITLAK; (c) spoj GIBAULT
1 – ravni kraj cijevi; 2 – prstenasta spojnica; 3 – profilirani gumeni prsten; 4 – srednji gumeni prsten za razmak;
5 – brtveni prsten kružnog profila; 6 – lijevano željezna ogrlica; 7 – prirubnica; 8 – vijek s maticom

Na slici 1.9::05(a) prikazan je patentirani spoj DALMA REKA, koji se izvodi u dvije varijante. Prva
varijanta spoja, slika 1.9::05 (a1), izvodi se bez srednjeg gumenog prstena, a druga varijanta, slika
1 9::05(a2) sa srednjim gumenim prstenom.
1.9::05(a2), prstenom
Na slici 1.9::05(b) prikazan je spoj VITLAK, a na slici 1.9::05(c) spoj GIBAULT.

181
Ovi spojevi osiguravaju njihovu potrebnu elastičnost, što je prilično važno za relativno krhke azbest
cementne cijevi.
cijevi Za prijelaz na cijevi iz drugih materijala i za spajanja različitih promjera izrađuju
se posebni naglavci.
Napomenimo da je danas primjena azbest cementnih cijevi gotovo u potpunosti napuštena zbog
njihovog dokazanog štetnog utjecaja na ljudsko zdravlje.

1.9.1. – 4. Armiranobetonske cijevi

Slično kao azbest cementne, tako i armiranobetonske cijevi imaju niz prednosti u odnosu na
lijevano željezne i čelične cijevi:

(i) postojanost na koroziju,

koroziju
(ii) malu električku provodljivost,
(iii) dobra hidraulička svojstva (glatkoću).

Armiranobetonske cijevi se proizvode:

(1) s prednapetom uzdužnom i spiralnom armaturom,

(2) s unutarnjim čeličnim cilindrom (radi vodonepropusnosti) i prednapetom spiralnom
armaturom,
(3) s prednapetom armaturom i postupkom specijalnog vibriranja pod tlakom u procesu
proizvodnje.

182
Najrasprostranjenija je upotreba druge vrste cijevi.
Dimenzije armiranobetonskih cijevi nisu normirane. Tvornički se obično izrađuju cijevi za tlakove
do 10 [bara], unutarnjeg promjera, D = 300 do 3000 [mm] (preporučljivo D > 600 [mm]), dok su
tržišne duljine, L = 4 do 6 [m].
Cijevi se proizvode s naglavkom i ravnim krajem,
krajem tako da se prema tipu cijevi kombiniraju i spojevi,
spojevi
slika 1.9::06.

Slika 1.9::06 Spajanje armiranobetonskih cijevi

(a) spoj s ravnim krajem; (b) spoj s naglavkom
1 – uzdužna armatura; 2 – spiralna armatura; 3 – cilindar od čeličnog lima; 4 – prsten ravnog kraja cijevi; 5 – gumeni prsten;
6 – prsten naglavka; 7 – naglavak; 8 – ravni kraj cijevi

183
(a) Spoj s ravnim krajem (spoj s utorom i perom) prikazan je na slici 1.9::06(a), a (b) spoj s
naglavkom na slici 1.9::06(b).
Općenito, primjena armiranobetonskih cijevi svrsishodna je kod glavnih cjevovoda s manjim
brojem oblikovnih komada i vodovodnih armatura, za čiju se ugradnju upotrebljavaju čelični i
lijevano željezni oblikovni komadi s prirubnicama.
prirubnicama

1.9.1 – 5. Plastične cijevi

Plastične se cijevi proizvode od:

(1) polietilena, niske (PELD) i visoke (PEHD) gustoće,

(2) tvrdog polivinil klorida (PVC),
(3) poliesterskih materijala,
(4) polipropilena (PP).
(PP)

Primjena ovih cijevi je novijeg datuma, unazad 50–ak godina, tako da još nema konačnih podataka
i njihovom vijeku trajanja.

184
Dobre strane p
plastičnih cijevi
j sadržane su u:

(i) velikoj otpornosti prema koroziji,

(ii) maloj masi (što olakšava transport i ugradnju),
(iii) otpornosti na mrazu,
(iv) dielektričnosti,
(v) maloj toplinskoj provodljivosti,
provodljivosti
(vi) dobrim hidrauličkim osobinama (glatkoći),
(vii) laganoj montaži (obradi, rezanju i spajanju).

Loše strane su:

((i)) znatno istezanje

j na visokim temperaturama,
p ,
(ii) zapaljivost,
(iii) opadanje čvrstoće kod temperature, T > 20 [˚C],
(iv) krutost PVC cijevi na temperaturi,
temperaturi T < 0 [[˚C]
C],
(v) za ugradnju oblikovnih komada i vodovodnih armatura potreban je prijelaz na čelične ili
lijevano željezne oblikovne komade s prirubnicama.

185
(1) Polietilenske cijevi se proizvode polimerizacijom etilena. PELD cijevi se dobiju beztlačnom
polimerizacijom etilena kod niskih temperatura, a PEHD cijevi polimerizacijom etilena kod visokog
tlaka i visoke temperature.
temperature
PELD cijevi se izrađuju za tlakove 2.5, 6 i 10 [bara], unutarnjeg promjera ovisno o tlaku, ali unutar
granica, D = 10 do 130 [mm]. Proizvode se s ravnim krajem, a isporučuju u namotajima od 300 [m]
(za D ≤ 40 [mm]) do 110 [m] (za najveće profile).
PEHD cijevi se proizvode za tlakove 2.5, 3.2, 4, 6, i 10 [bara], unutarnjeg promjera također ovisno
o tlaku, ali unutar granica D = 15 do 1150 [mm], i duljine, L = 6 i 12 [m].

Najčešći
N jč šći način
či spajanja
j j PELD cijevi
ij i prikazan
ik j na slici
je li i 1.9::07.
1 9 07 Najprije
N j ij se na ravnii kraj
k j cijevi
ij i
montira prsten s navojem, a potom se taj kraj cijevi zagrije vrućim zrakom ili vrućom vodom. Kada
zagrijani kraj cijevi postane elastičan, uvuče se konusni dio spojnice i na nje navojni dio pritegne
prethodno ugrađeni prsten.

Slika 1.9::07 Spajanje PELD cijevi

(a) montaža prstena s navojem; (b) uvlačenje konusnog dijela spojnice; (c) pritezanje prstena sa spojnicom
1 – ravni kraj cijevi; 2 – prsten s navojem; 3 – konusna spojnica s navojem

186
 Spajanje PEHD cijevi, slika 1.9::08, moguće je na tri načina.

Slika 1.9::08 Spajanje PEHD cijevi

(a) spoj zavarivanjem; (b) spoj pomoću prirubničkog tuljka i slobodne prirubnice; (c) spoj pomoću zupčaste spojnice i slobodne prirubnice
1 – ravni kraj cijevi; 2 – grijač; 3 – slobodna prirubnica; 4 – prirubnički tuljak; 5 – vijak s maticom; 6 – brtveni prsten; 7 – zupčasta spojnica;
8 – elektrospojnica (prstenasta spojnica sa žicom za zavarivanje)

187
(a) Spoj zavarivanjem je prikazan na slici 1.9::08(a), a može se izvesti u dvije varijante.

U prvoj varijanti, slika 1.9::08(a1), krajevi cijevi se najprije u trajanju 30 do 250 [s] zagrijavaju na
temperaturi 200 [˚C] i potom drže međusobno pritisnutima 4 do 25 [s]. Trajanje zagrijavanja i
međusobnog kontakta cijevi ovisno je o debljini stijenke. Tankim cijevima odgovara kraće
zagrijavanje i kraći međusobni kontakt.
U drugoj varijanti, slika 1.9::08(a2), krajevi cijevi se spajaju pomoću posebne prstenaste spojnice u
kojoj se nalazi žica za zavarivanje i koja se priključi na aparat za zavarivanje.

(b) Spoj pomoću prirubničkog tuljka i slobodne prirubnice prikazan je na slici 1.9::08(b). Na ravni
kraj cijevi montira se slobodna prirubnica i zavari prirubnički tuljak. Spajanje cijevi se vrši pomoću
vijaka s maticama, nakon umetanja gumenog prstena.

(c) Spoj pomoću zupčaste spojnice i slobodne prirubnice prikazan je na slici 1.9::08(c). Najprije se
na ravni kraj cijevi montira slobodna prirubnica, a potom zupčasta spojnica. Spajanje cijevi se
također vrši pomoću vijaka s maticama, nakon postavljanja gumenog brtvenog prstena.

188
( ) Cijevi
(2) j od tvrdog g ppolivinil klorida se izrađujuj od umjetnej mase dobivene sintetičkom
polimerizacijom vinil klorida, koji nastaje spajanjem acetilen plina s plinovitom solnom kiselinom.

Postupak proizvodnje se sastoji u tome da se ugrijani granulat polivinil klorida istiskuje kroz
mlaznicu ((tzv. ekstruder)) i zatim hladi.

PVC tvrde cijevi proizvode se za tlakove 6 i 10 [bara], unutarnjeg promjera, D = 60 do 450 [mm], i
duljine, L = 6 [m].

Ove se cijevi proizvode s naglavkom i ravnim krajem, tako da im spajanje ovisi o načinu završetka.

Spajaju se na naglavak, slika 1.9::09, s umetanjem brtvenog prstena između naglavka i cijevi.

Slika 1.9::09 Spajanje PVC cijevi

1 – ravni kraj cijevi; 2 – brtveni prsten; 3 – naglavak

189
 (3) Poliesterske cijevi se izrađuju od smjese kvarcnog pijeska, staklenih vlakana i poliesterske
smole.

Cijevi su pokazale izvanredne mehaničke osobine, tako da se primjenjuju u najtežim uvjetima

eksploatacije.
Najčešće se proizvodi s ravnim krajem, za tlakove 4, 6, 10, 16, 20 i 25 [bara], unutarnjeg promjera,
D = 200 do 1600 [mm],
[mm] pojedinačne duljine,
duljine L = 6 [m].
[m]
Također se proizvode i svi potrebni fasonski komadi za vodovodne armature i za priključke cijevi
od drugih materijala.
Spajanje ovih cijevi se obavlja pomoću spojnica tipa A i tipa B,
B slika 1.9::10.
1 9::10 Vrsta spoja ovisi o
unutarnjem promjeru cijevi. Za promjere, D ≥ 500 [mm], primjenjuje se spojnica tipa A, slika
1.9::10(a), a za promjere, D = 200 do 400 [mm], spojnica tipa B, slika 1.9::10(b).

Slika 1.9::10 Spajanje poliesterskih cijevi

(a) spoj sa spojnicom tipa A; (b) spoj sa spojnicom tipa B
1 – ravni kraj cijevi; 2 – prstenasta spojnica; 3 – monolitni rebrasti gumeni prsten; 4 – brtveni prstenovi; 5 – srednji gumeni prsten za razmak

190
1.9.2. HIDRAULIČKI PRORAČUN VODOOPSKRBNE MREŽE

Sukladno projektnim vodoopskrbnim količinama (točka 1.3.4) i osobinama vodovodne mreže

(materijal izvedbe, položaj i režim rada objekata na mreži, topografski uvjeti) uvijek je potrebno
hidraulički dimenzionirati vodoopskrbnu mrežu, tako da ona u svakom trenutku udovoljava
potrebnim vodoopskrbnim količinama i tlakovima.

j u vodovodnojj mreži,, odnosno njenom

S obzirom na režim tečenja j dijelu,
j , g generalno su moguće
g
dvije vrste proračuna:

(I) hidraulički proračun tečenja sa slobodnim vodnim licem,

(II) hidraulički proračun tečenja pod tlakom.
tlakom

191
(I) Hidraulički proračun tečenja sa slobodnim vodnim licem se može odnositi samo na glavne
dovodne provodnike, koji se izvode kao:

(1) (otvoreni) kanali,

(2) cjevovodi.
j di

(1) Primjena kanala je dozvoljena (mada iz zdravstvenih razloga ne i poželjna) za dovod sirove
(nekondicionirane) vode iz vodozahvata do uređaja za kondicioniranje vode.

(2) Cjevovodima se transportira prirodno čista (od vodozahvata do vodospreme) i kondicionirana

voda (od uređaja za kondicioniranje do vodospreme).

Iza vodospreme se, zbog potrebe osiguranja opskrbnog tlaka, nikako ne može primijeniti režim
tečenja sa slobodnim vodnim licem.
g , osiguranje
Osim toga, g j konstantnog g uzdužnog g ppada kod ovih pprovodnika vrlo često zahtijeva
j
znatno povećanje zemljanih radova (usijecanje) i izgradnju objekata (sifona, mostova, akvedukata,
tunela) za savladavanje prepreka (dolina, jaruga, uzvišenja).

192
Sve to dovodi do znatnog povećanja investicijskih troškova, tako da je u vodoopskrbnoj praksi
primjena kanala i cjevovoda sa slobodnim vodnim licem izuzetno rijetka.
rijetka
Na slici 1.9::11(a) prikazan je primjer poprečnog presjeka trapeznog kanala, a na slici 1.9::11(b)
primjeri cjevovoda okruglog, izduženog i stlačenog oblika.

Slika 1.9::11 Kanal i cjevovodi sa slobodnim vodnim licem

((a)) trapezni
p kanal; ((b)) cjevovodi
j
(b1) okruglog oblika; (b2) izduženog oblika; (b3) stlačenog oblika
1 – obodni kanal; 2 – zaštita pokosa tucanikom; 3 – najniža razina vode; 4 – najviša razina vode

193
Hidraulički proračun kanala i cjevovoda, pretpostavljajući jednoliko tečenje, provodi se pomoću
hrapavosti n [m-1/3 s],
Chezyeve (1796) formule s Manningovim koeficijentom hrapavosti, s] koja za srednju
-1
brzinu, v [m s ], glasi:

1 23 12 1 23 12 1 23 12 (1 9 01)
(1.9-01)
v= R I = R Io = R I E
n n n

gdje su:

R – hidraulički radijus, [m],

I – pad dna kanala, [1], jednak padu vodnog lica, Io [1], i padu linije energije (hidrauličkom
gradijentu), IE [1].

Protok, Q [m3 s-1], se određuje iz jednadžbe kontinuiteta:

1 (1.9-02)
Q=vA= A R2 3I 1 2
n

gdje je A [m2] protjecajna površina.

Dubina vode, h [m], obično se uzima u granicama:

h = (0.75 do 0.90)D, odnosno h = (0.75 do 0.90)H (1.9-03)

194
Zbog mogućnosti abrazije, kod ovih se provodnika ograničava i maksimalna brzina, vmax [m s-1],
ovisno o materijalu izvedbe. Tako npr. za betonske kanale i cijevi maksimalna brzina orijentacijski
iznosi 3.0 [[m s-1], a za armiranobetonske 4.0 [[m s-1]].

(II) Hidraulički proračun tečenja pod tlakom se u praksi najčešće odnosi na kompletnu
vodoopskrbnu mrežu, a svakako na glavne opskrbne i opskrbno - dovodne cjevovode, te na
razdjelnu mrežu.
mrežu
Tečenje pod tlakom može u vodoopskrbnoj mreži biti gravitacijsko i kombinirano (gravitacijsko –
potisno).
Tada se,
se za razliku od prethodnog slučaja,
slučaja ne zahtijeva jednoliki uzdužni pad cjevovoda,
cjevovoda već oni
praktički slijede liniju terena.
Međutim, uvjeti za njihovo funkcioniranje iziskuju primjenu cijevi koje mogu izdržati tlak koji se
javlja u mreži.

195
U inženjerskoj se praksi hidraulički proračun vodovodne mreže pod tlakom najčešće provodi pod
pretpostavkom stacionarnog tečenja ravnom dionicom konstantne protjecajne površine,
površine donosno
unuutarnjeg promjera, primjenjujući Bernoullijevu jednadžbu za realnu tekućinu, koja sukladno
prethodnim pretpostavkama poprima oblik:

p1 α v 2 p2 α v 2
z1 + + = z2 + + + ΔH tr
ρ g 2g ρ g 2g (1.9-04)

gdje su:

z1, z2 - visine položaja točaka 1 i 2 s obzirom na referentnu ravninu, [m],

p1, p2 - tlakovi u istim točkama, [N m-2],
g - ubrzanje polja sile teže, [m s-2],
ρ vode [kg m-3],
- gustoća mase vode, ]
α - Coriolisov koeficijent, [1], (α = 1.0),
v - (srednja profilska) brzina vode u cijevi, [m s-1],
ΔHtr - hidraulički (tlačni) gubici zbog otpora trenja (linijski gubici) na dionici između promatranih
točaka, [m].

Vi i ki oblik
Visinski blik ove jednadžbe
j d džb prikazan
ik j na slici
je li i 1.9::12.
1 9 12

196
Slika 1.9::12 Grafički prikaz Bernoullijeve jednadžbe za ustaljeno strujanje realne tekućine u cijevi

Dakle, gornjom jednadžbom nisu uzeti u obzir lokalni gubici. Ovakav pristup je kod hidrauličkog
proračuna vodovodne mreže uobičajen zbog prevladavanja linijskih gubitaka nad lokalnim, kao
posljedica znatne duljine vodovodne mreže.

Hidraulički gubici, ΔH = ΔHtr, obično su definirani Darcy – Weisbachovom (1845) jednadžbom:

L v2
ΔH = ΔH tr = λ (1 9-05)
(1.9 05)
D 2g

197
gdje su, uz prethodne oznake:

λ - koeficijent otpora tečenju zbog trenja, [1],

L - duljina dionice, [m].

Vrijednost koeficijenta λ je u turbulentno prijelaznom režimu definirana Colebrook – Whiteovom

j d džb
jednadžbom:

1 ⎛ε D 2.51 ⎞
= − 2 log ⎜ + ⎟ (1.9-06)
λ ⎝ 3.71 Re λ ⎠

gdje su:

ε - apsolutna hrapavost, [mm],

Re - Reynoldsov broj, [1], definiran izrazom:

vD
Re = (1.9-07)
ν

gdje je ν [m2 s-1] kinematički koeficijent viskoznosti vode.

198
Prema tome, za određivanje
P d đi j koeficijenta
k fi ij λ potrebno
b jej znatii i iznos
i apsolutne
l h
hrapavosti
i unutarnjih
jih
stijenki cijevi, ε.

j
Ove su vrijednosti s obzirom na vrstu vodovodnih cijevi
j prikazane u tablici 1.9::I.
p

Apsolutna hrapavost
V
Vrsta cijevi
ij i ε
[mm]

Lijevano
Lije ano željezne
želje ne 0.1
0 1 do 0
0.4
4
Čelične 0.04 do 0.05
Azbest cementne 0.03 do 0.05
Armiranobetonske 0.04 do 0.25
Pl tič
Plastične 0 007 d
0.007 do 0
0.01
01

Tablica 1.9::I Apsolutna hrapavost vodovodnih cijevi

199
Dijeljenjem
Dij lj j i
izraza 1 9 0 s duljinom
1.9-05 d lji di i
dionice, L dobijemo
L, d bij hid lički pad,
hidraulički d Iε [1],
[1] koji
k ji je
j jednak
j d k
piezometarskom padu, I [1]:

ΔH tr λ v 2 ((1.9-08))
I= =
L D 2g

Budući da se kod vodovodnih mreža koriste okrugle cijevi čija je protjecajna površina, A [m2],
definirana izrazom:

D 2π
A= (1.9-09)
4

uz izraz za protok:

Q=vA (1.9-10)

izraz 1.9-08 prelazi u oblik:

16 Q2 Q2 (1.9-11)
I =λ = 0. 0826 λ
π 2 2 g D2 D5

Prema tome, hidraulički proračun promatrane dionice vodovodne mreže poznate duljine i vrste
cijevi svodi se na određivanje slijedeća tri parametara:

200
(i) za zadani protok, Q, i unutarnji promjer cjevovoda, D, treba odrediti piezometarski pad, I,
(ii) za zadani piezometarski pad, I, i unutarnji promjer cjevovoda, D, treba odrediti protok, Q,
(iii) za zadani piezometarski pad, I, i protok, Q, treba odrediti unutarnji promjer cjevovoda, D.

Da bi se izbjeglo učestalo računanje po prethodnim izrazima i tako olakšao hidraulički proračun

vodovodne mreže,
mreže za praktične su potrebe publicirane tablice i nomogrami za određivanje
parametara, I, Q i D.

U tablici 1.9::II prikazan je izvadak vrijednosti ovih hidrauličkih parametara za cijevi s apsolutnom
hrapavošću, ε = 0.1 [mm], što prema tablica 1.9::I odgovara lijevano željeznim cijevima.

Uz spomenute parametre I, Q, i D može se očitati i brzina, v.

Za vrijednosti između tabeliranih zadovoljava linearna interpolacija.

Na slici 1.9::13 prikazan je nomogram za određivanje hidrauličkih parametara, također za cijevi s

apsolutnom hrapavošću, ε = 0.1 [mm].

Istaknimo da su tablica i nomogram načinjeni s vrijednošću kinematičkog koeficijenta viskoznosti,

ν = 1.308 [m2 s-1], što odgovara temperaturi vode, T = 10 [[˚C].
C].

201
 Tablica 1.9::II Izvadak vrijednosti
hidrauličkih parametara za okrugle cijevi

202
Slika 1.9::13 Nomogram hidrauličkih parametara za okrugle cijevi
203
Hidraulički proračun distributivne mreže,
mreže koja za razliku od magistralnih cjevovoda sadrži i usputnu
potrošnju, karakteriziraju određene posebnosti uvjetovane shemom razdjelne vodovodne mreže.

Postoje dvije osnovne sheme razdjelnih vodoopskrbnih mreža, slika 1.9::14:

(a) shema granate mreže,

(b) shema prstenaste mreže.

Slika 1.9::14 Osnovne sheme razdjelnih vodoopskrbnih mreža

(a) granata; (b) prstenasta
V – vodosprema (ili crpna stanica); 1 – glavni opskrbni cjevovod; 2 – razdjelna mreža; X – oznaka čvora

204
(a) Granatu mrežu karakterizira tečenje samo u jednom smjeru, od vodospreme prema
potrošačima.
U hidrauličkom pogledu prednost je ovakve mreže što su podloge za njen proračun jednoznačno
određene.
Mane su joj sadržane u većim tlačnim gubicima i pojavi ustajale vode na mnogobrojnim krajevima,
te naročito u prekidu dotoka u slučaju kvara za sve potrošače iza mjesta kvara.

(b) Prstenasta mreža u svakoj točki može biti napajana barem iz dva smjera, pošto su krajevi
cjevovoda međusobno spojeni.
Ovo znatno povećava pogonsku sigurnost, jer se u slučaju kvara na cjevovodu može isključiti
relativno usko područje potrošača. Prednost je prstenaste mreže i znatno prilagođavanje
oscilacijama u potrošnji, te ublažavanju fenomena vodnog udara.
Mana je ove mreže,
mreže spram granate,
granate veća ukupna duljina i nedefiniranost raspodjele protoka u
mreži.

Neovisno o shemi mreže, zbog postojanja mnoštva lokalnih kućnih priključaka vrlo je teško
definirati stvarno
st arno stanje protoka između
i međ dva
d a čvora,
č ora gdje se pod čvorom
č orom podrazumijeva
podra mije a mjesto
razdvajanja cjevovoda.

205
Zato se kod hidrauličkog proračuna mreže koristi pojednostavljena shema, pretpostavljajući da se
voda ravnomjerno distribuira po njenoj duljini, tako da je protok koji teče promatranom dionicom
proporcionalan duljini dionice.
Sukladno ovakvoj pretpostavci uvodi se pojam specifičnog protoka, q [l s-1 m-1], kao protoka koji
pripada jednom dužnom metru mreže. Ovaj je protok definiran izrazom:

l
qmax
q= i=n
(1.9-12)
∑L
i =1
i

gdje su:

q‘max - najveći mjerodavni satni protok mrežom, [l s-1], oduzimajući potrošače čija je potrošnja
o ce t a a u pojed
koncentrirana pojedinim č
čvorovima,
oo a,
Li - duljina i – te dionice razdjelne vodovodne mreže, [m],
n - broj dionica, [1].

Prema tome, i – toj dionici, duljine Li, pripada vlastiti protok, qv,i [l s-1]:

q v , i = q Li
(1.9-13)

206
 protok qu,i [l s-11],
Ukupan protok, ] i – te dionice jednak je zbroju vlastitog,
vlastitog qv,i, i tranzitnog protoka,
protoka qt,i,
dakle:

qu ,i = qv ,i + qt ,i (1.9-14)

Kod proračuna vodovodnih mreža problem se obično svodi na određivanje unutarnjih promjera i
raspoloživih tlakova za dionice kojima je poznata duljina i protok.

Vrijednost unutarnjeg promjera, D, kao pretežno ekonomske kategorije, može se u funkciji

ukupnog protoka očitati sa slike 1.9::15. Ove vrijednosti promjera odgovaraju brzinama tečenja od
0.75 [m s-1], za najmanje promjere i protoke, do 1.5 [m s-1], za najveće promjere i protoke.

Slika 1.9::15 Dijagram ovisnosti unutarnjeg promjera cjevovoda i protoka

207
Prilikom hidrauličkog proračuna vodovodne mreže potrebno je voditi računa i o minimalno i
maksimalno dopuštenim tlakovima u mreži.
Minimalni tlak treba osigurati u satu najveće potrošnje na najvišim izljevnim mjestima u zgradama.
Najčešće je reguliran propisima ili preporukama i obično iznosi 0.5 do 1.0 [bara], ovisno o vrsti
objekta.
Maksimalni tlak se odnosi na najveću dopuštenu vrijednost hidrostatičkog tlaka u najnižim
točkama vodovodne mreže.
mreže Obično iznosi 8 [bara],
[bara] a ponekad i manje (6 [bara]).
[bara]) Mogući su i drugi
tlakovi, ovisno o karakteristikama vodovodne mreže, prvenstveno otpornosti (vrsti) cijevi i
ugrađenih uređaja.

(1) Hidraulički
Hid lički proračun
č granate
t mreže.
ž U granatoj t j mreži,
ži u uvjetima
j ti njenog
j napajanja
j j s jednog
j d
kraja (rezervoara, crpke) voda se može do priključnog mjesta dovoditi samo s jedne strane. Zbog
toga svojstva granate mreže, mogu se kod protoka zadanih u krajnjim dionicama mreže, idući od
tih dionica ka početku mreže (uzvodno), odrediti protoci svih preostalih dionica jedinim mogućim
načinom.
či
Drugim riječima, sukladno izrazu 1.9-14, protok u pojedinim dionicama vodovodne mreže jednak je
zbroju vlastite potrošnje duž promatrane dionice i protjecajne (tranzitne) količine za “nizvodne”
dionice, uključujući i koncentriranu potrošnju, qx, u “nizvodnim”
nizvodnim čvorovima, te požarne količine, qp,
(točka 1.3-1).

Postupak je shematski prikazan na slici 1.9::16.

208
 Slika 1.9::16 Shema hidrauličkog proračuna granate mreže

Primjer definiranja mjerodavnog (računskog) protoka, Qi, pojedinih dionica:

(a) dionica 4 – 5

Q4−5 = qv , 4−5 + q p = q L4−5 + q p (1.9-15)

(b) dionica 4 – 4A

Q4− 4 A = qv , 4− 4 A + q p = q L4− 4 A + q p (1.9-16)

(c) dionica 3 – 4

Q3− 4 = qv ,3− 4 + qt ,3− 4 + q4 + q p = q L3− 4 + q L4−5 + q L4− 4 A + q4 + q p , itd ... (1.9-17)

209
Prikazana metodologija definiranja mjerodavnih protoka neminovno sugerira dvije stvari.
stvari

Prvo, ovakvo definiranje mjerodavnog protoka implicite uključuje pretpostavku istodobnosti

maksimalne satne potrošnje za kućanske i industrijske potrebe te za gašenje požara, uz sasvim
opravdano pitanje veličine vjerojatnosti istodobnosti maksimalne satne potrošnje za kućanske i
industrijske potrebe te za gašenje požara.
Međutim, ova je metodologija definiranja mjerodavnih protoka u praksi često prihvaćena, budući
da se nalazi na strani sigurnosti.
sigurnosti
Jedino se za “slijepe” dionice (dionice 4 – 5, 4 – 4A, 3 – 3A, 2 – 2A i 1 – 1A na slici 1.9::16) za
slučajeve kada je qv,i < qp, uzima Qi = qp ( a ne Qi = qv,i + qp).

Drugo, kod naselja kod kojih s obzirom na broj stanovnika, Nk, konačne faze razvoja možda treba
predvidjeti više istovremenih požara, pitanje su lokacije odnosno prostorna distribucija njihove
moguće pojave, tj. da li se možda svi požari, s obzirom na eventualno dostatnu duljinu neke
dionice, mogu javiti baš na toj dionici (npr. dionica 2 – 3, slika 1.9::16), ili i na susjednoj dionici
(npr. dionica 1 – 2) ili pak i na sasvim udaljenoj (npr. dionica 4 – 5).

210
Time je očito da se u konačnosti vodovodna mreža mora hidraulički proračunati za više slučajeva
koji se ocijene realnima,
realnima kako bi se našao kritičan,
kritičan odnosno mjerodavan.
mjerodavan
Pri tome je, dakako, neosporna činjenica da treba respektirati mogućnost pojave požara u
najudaljenijim i najvišim točkama mjesta potrošnje od crpke ili rezervoara.
Treba također napomenuti da po prestanku požara potrošenu količinu vode iz rezervoara treba
popuniti u roku od 24 [h].
Nakon toga, kada su definirani mjerodavni protoci svih dionica mreže, mogu se za njih odrediti
promjeri cjevovoda i tlačni gubici, odnosno tlakovi.

(2) Hidraulički proračun prstenaste mreže obično je temeljen na jednom od slijedeća tri postupka:

(1) postupak ekvivalentnih cjevovoda,

(2) postupak presijecanja,
(3) Crossov postupak (1936).

U praksi je najčešća primjena Crossovog (iterativnog) postupka.

Ovdje se neće iznositi metodologija hidrauličkog proračuna prstenastih mreža.

mreža U primjeni se
najčešće koriste računalni programski paketi s različitim komercijalnim pristupima kao npr.
EPANET, WATER CAD, MIKE i drugi.

211
1.9.3. OBLIKOVNI KOMADI

Prilikom projektiranja i izvedbe vodoopskrbne mreže potrebno je svladati česte promjene pravca,
profila i vrste spojeva, te izvesti grananje cijevnih vodova.
Ove se zadaće svladavaju posebnim komadima koje zovemo oblikovni ili fasonski komadi.
Fasonski komadi se najčešće proizvode tvornički od lijevanog željeza, rjeđe od drugih materijala
(čelika, azbest cementa ili plastike). Spojnice su s naglavkom, s prirubnicom i kombinirano.
Proizvode se istih osobina, osim duljina, kao i cijevi.
Vrste veličina,
Vrste, veličina sheme i oznake oblikovnih komada su standardizirane.
standardizirane
U tablici 1.9::III prikazane su sheme i oznake nekih lijevano željeznih fasonskih komada. Oznake
su prema Njemačkom industrijskom standardu (Deutsche Industrie Norm – DIN).

212
 Tablica 1.9::III Sheme i oznake (prema DIN-u)
DIN u) nekih lijevano željeznih fasonskih komada

U praksi se može ukazati potreba i za nestandardiziranim fasonskim komadima. Njih treba

posebno naručiti,
nar čiti zbog
bog čega su
s skuplji,
sk plji rok isporuke
ispor ke je dulji
d lji pa ih treba maksimalno izbjegavati.
i bjega ati

213
1.9.4. VODOVODNE ARMATURE

Vodoopskrbna mreža također sadrži i različite uređaje koji služe za njeno ispravno funkcioniranje,
upravljanje i održavanje.
Ovi se uređaji općim imenom zovu vodovodne armature. Izvode se od lijevanog željeza i čelika,
istih nazivnih promjera i tlakova kao i vodovodne cijevi.

Generalno postoje tri vrste armatura:

(1) armature za zatvaranje i regulaciju,

((2)) armature za uzimanje
j vode,,
(3) zaštitne armature.

(1) Armature za zatvaranje i regulaciju predstavljaju zasuni, koji se obavezno postavljaju na svim
vodoopskrbnim ograncima i na ravnim potezima na udaljenosti od 300 do 500 [m].
Najrasprostranjenija je primjena (a) klinastih, (b) prstenastih (EV) i (c) leptirastih zasuna.
Na slici 1.9::17 prikazan je prstenasti zasun.

214
 Slika 1.9:17
1 9:17 Prstenasti zasun

Radi ublaženja vodnog udara u mreži, svi su zasuni temeljeni na načelu postupnog zatvaranja.

(2) Armature za uzimanje vode jesu:

(a) hidranti (nadzemni i podzemni),

(b) javni zdenci.

(a) Hidranti, slika 1.9::18(a1) i (a2) služe za uzimanje vode za gašenje požara (požarni hidranti),
pranje ulica,
ulica polijevanje javnih zelenih površina,
površina ispiranje mreže i sl.
sl Postavljaju se na razmaku do
150 [m] (naizmjenično s obje strane ceste), a u naseljima sa samostojećim obiteljskim kućama do
300 [m].

215
(b) Javni zdenci, slika 1.9::18(b), služe za uzimanje pitke vode na javnim mjestima.

Slika 1.9::18
1 9::18 Armature za uzimanje vode
(a1) nadzemni hidrant; (a2) podzemni hidrant; (b) javni zdenac

(3) Zaštitnim armaturama pripadaju:

(a) odzračni ventili,
(b) povratni ventili,
(c) usisne košare,
(d) žablji poklopci,
(e) muljni ispusti, itd. 216
 Slika 1.9::18 Zaštitne armature
(a) odzračni ventil; (b) povratni ventil; (c) usisna košara; (d) žablji poklopac

(a) Odzračni ventili, slika 1.9::18(a), ugrađuju se na visokim prijevojnim točkama mreže radi
automatskog ispuštanja zraka koji se u njima skuplja.
skuplja

(b) Povratni ventili, slika 1.9::18(b), osiguravaju strujanje vode u cjevovodu samo u jednom smjeru.

(c) Usisne košare, slika 1.9::18(c), sprječavaju ulaženje većih stranih tijela u usisne cijevi.

(d) Žablji poklopci, slika 1.9::18(d), služe za sprječavanje povratnog strujanja i ulaženja stranih
tijela u cjevovod.
cjevovod

(e) Muljni ispusti su uređaji za ispuštanje vode i mulja na niskim točkama mreže.
217
Radi omogućavanja pristupa i zaštite, u pravilu se sve vodovodne armature s pripadnim fasonskim
komadima smještaju unutra posebnih okana.
okana
Veličine okana ovise o dimenzijama cijevi, fasonskih komada i armatura koji se u njih ugrađuju, te
usvojenoj dubini polaganja cijevi.
Pretežno se izvode od armiranog betona,
betona na licu mjesta ili montažno,
montažno okruglog i poligonalnog
(pravokutnog ili kvadratnog) tlocrta.
Prema vrsti armature koja je u njih ugrađena, okna se specificiraju kao npr. zasunska okna,
odzračna okna, okna muljnog ispusta, vodomjerna okna i sl.
Na slici 1.9::19 prikazano je pravokutno armiranobetonsko zasunsko okno.

Slika 1.9::19 Pravokutno armiranobetonsko zasunsko okno

1 – podložni (betonski) blok; 2 – TT komad; 3 – zasuni; 4 – FF komad; 5 – tipske metalne stupaljke; 6 – tipski poklopac
218
1.9.5. UGRADNJA, ISPITIVANJE I DEZINFEKCIJA CJEVOVODA

(1) Ugradnja cjevovoda. Jedan od osnovnih parametara ugradnje cijevi je dubina ugradnje, koja
ovisi o (a) dubini smrzavanja, (b) vanjskom opterećenju (npr. prometnom), (c) vanjskom
zagrijavanju i (d) temperaturi vode u cijevi.
Kao zaštita od smrzavanja smatra se za naše kontinentalne prilike dovoljnim ugradnja dubine
1.0 [m], mjereno od tjemena (najviše točke) cijevi.
Ovu je dubinu potrebno provjeriti i za slučaj vanjskog opterećenja cjevovoda.
Radi zaštite od zagrijavanja,
zagrijavanja dubina ugradnje ne bi trebala biti manja od 0.5
0 5 [m],
[m] također mjereno
od tjemena cijevi.
Dubina ugradnje cjevovoda, usvojena za konkretan slučaj, približno je jednaka za čitavu mrežu pa
vodovodne linije praktički slijede liniju terena.
Prilikom ugradnje cjevovoda nije dovoljno voditi brigu samo o dubini polaganja cijevi u rovu, već i o
potrebi izvedbe posteljice i nadsloja, slika 1.9::20.

219
 Slika 1.9::20 Normalni poprečni presjek rova
1 – pješčano – šljunčani temeljni sloj; 2 – pješčani izravnavajući sloj; 3 – cijev; 4 – zemljani ili šljunčani zasip;
5 – materijal od iskopa

Naime, na dnu rova mogu nakon iskopa mjestimice zaostati koncentrirane neravnine i krupniji
komadi, npr. lomljenog kamena, pa bi izravno polaganje cijevi na takvu podlogu moglo nakon
zatrpavanja izazvati lokalnu koncentraciju naprezanja, a time i mogućnost oštećenja ili loma cijevi.
Stoga se radi poravnanja dna rova najprije nasipa pješčano – šljunčani temeljni sloj, s veličinom
zrna do 30 [mm], i ravnomjerno izvrši njegovo zbijanje po cijeloj duljini rova tako da debljina
zbijenog temeljnog sloja iznosi oko 10 [cm]. Za cijevi manjih promjera (≈ D < 500 [mm]) dozvoljena
je i manja debljina temeljnog sloja, ali je onda obavezna i upotreba sitnijih frakcija. Na temeljni sloj
se potom nasipa oko 5 [cm] pješčanog izravnavajućeg sloja u kojemu cijev prilikom ugradnje sama
oblikuje ležište.
Temeljni i izravnavajući sloj čine posteljicu.
220
Nakon polaganja cijevi provodi se njezino zatrpavanje zemljanim ili šljunčanim mmaterijalom u
horizontalnim slojevima debljine do 30 [cm],
[cm] kako bi se istovremeno sa zatrpavanjem obavilo i
zbijanje zasipa. Kada visina zatrpavanja dosegne 30 [cm] iznad tjemena cijevi, preostali dio rova
do površine (terena) može se, također uz zbijanje, zasuti materijalom od iskopa.
U slučaju znatnog iznosa vanjskog opterećenja potrebno je izvesti dodatnu zaštitu cjevovoda, npr.
oblaganjem betonom ili ugradnjom cjevovoda u armiranobetonske sanduke.

Osim dubine, važan parametar ugradnje cjevovoda je širina rova, Br [m], koju je potrebno osigurati
radi mogućnosti ugradnje cijevi i izvedbe spojeva u rovu.

Potrebna širina rova ovisi o promjeru cijevi, tablica 1.9::IV.

T bli 1
Tablica 1.9::IV
9 IV Potrebna
P t b širina
ši i rova

221
Također, temeljem zakona održanja količine gibanja, na mjestima horizontalnih i vertikalnih lomova
trase, grananja i krajeva slijepih dionica cjevovoda pojavljuje se sila tlaka s tendencijom kidanja
spojeva i fasonskih komada, slika 1.9::21.

Slika 1.9:21 Djelovanje sile tlaka

(a) na koljeno, (b) na račvu; (c) na završetak cijevi

Radi toga je potrebno posebno osiguranje takvih mjesta na trasi cjevovoda, što se postiže
izvedbom uporišnih blokova.
Ovi se blokovi najčešće izvode kao betonski masivi. Na slici 1.9::22(a) prikazan je primjer
konstrukcije betonskog uporišnog bloka za osiguranje cjevovoda u horizontalnoj krivini, a na slici
4.9::22(b) za osiguranje u vertikalnoj krivini (za djelovanje sile tlaka prema gore).

222
 Slika 1.9:22 Uporišni betonski blokovi
(a) u horizontalnoj krivini; (b) u vertikalnoj krivini
1 – betonski blok; 2 – tucanička ili šljunčana posteljica; 3 – steznici; 4 – sidra; 5 – čelična ogrlica

Potreba za izvedbom uporišnih blokova je utoliko izraženija koliko se radi o većim promjerima
cjevovoda (D > 400 [mm]).

223
Kod ugradnje vodoopskrbnih cjevovoda potrebno je sagledati i njihov međuodnos s ostalim
infrastrukturnim elementima gradske ulice,
ulice slike 1.9::23.
1 9::23

Slika 1.9:23 Primjer rasporeda cijevi u poprečnom presjeku ulice

I – prometni dio ulice; II – nogostupi; III – zeleni pojasevi
1 – glavni vodoopskrbni cjevovod; 2 – razdjelni vodoopskrbni cjevovod; 3 – kanalizacijski kolektor; 4 – plinovod; 5 – toplovod;
6 – kablovi visokog napona; 7 – kablovi niskog napona; 8 – kablovi javne rasvjete

U velikom gradovima s mnoštvom cijevnih infrastrukturnih vodova različite namjene često se

izvode posebni prohodni tuneli, slika 1.9::24, koji omogućuju brz pristup i obavljanje popravaka
bez raskopavanja rova. Ovakav tip rješenja je naročito čest kod mostova.

224
 Slika 1.9:24 Prohodni tunel
1 – vodovi pod naponom; 2 – ptt vodovi; 3 – plinovod; 4 – toplovod; 5 – vodovod; 6 – kanalizacija

(2) Ispitivanje cjevovoda. Prije puštanja u pogon cjelokupna se vodovodna mreža ispituje na
čvrstoću i vodonepropusnost tzv. tlačnom probom.
Prije potpunog zatrpavanja rova postepeno se ispituju pojedine dionice mreže, kako bi se u slučaju
potrebe popravaka lakše detektiralo mjesto kvara i ne bi morala raskopavati cjelokupna mreža. mreža
Vremensko trajanje ispitivanja i veličina ispitnog tlaka propisani su za pojedine vrste cijevi.

(3) Dezinfekcija cjevovoda. Nova ili rekonstruirana vodovodna mreža mora se prije upotrebe
podvrći
d ći dezinfekciji.
d i f k iji Ovo
O se provodi di tako
t k da
d se dionice
di i pune vodomd k j sadrži
koja d ži 20 do
d 30 [mg]
[ ]
klora na litru vode. Kloriranje traje minimum 24 [h], a nakon toka se vodovodna mreža ispere
čistom vodom.
225
1 9 6 PRIKAZIVANJE VODOOPSKRBNE MREŽE U PROJEKTU
1.9.6.

Vodoopskrbna mreža se u projektu prikazuje:

(1) situacijskim planom,

(2) uzdužnim profilima cjevovoda,
(3) karakterističnim normalnim presjecima cjevovoda (za glavne i izvedbene projekte).
projekte)

(1) Situacijski plan vodovodne mreže crta se na kotiranom situacijskom planu vodoopskrbnog
područja (s izohipsama). U njega se unose:

(a) trase cjevovoda,

(b) brojevi čvorova (stalnih točaka),
(c) dimenzije profila i vrste cijevi za svaku dionicu između dva čvora,
(d) oznake i brojevi pojedinih grupa objekata na mreži (npr. zasunskih okana – ZO1, ZO2, ...,
crpnih stanica – CS1, CS2, ...).
(e) posebni objekti na mreži (prijelazi preko rijeka i ispod željezničkih pruga, osiguranje
cjevovoda),
(f) stacionaža.

226
Situacijski plan se obično crta na kartama mjerila 1 : 2 500 do 1 : 5 000 za studije i idejne projekte,
a 1 : 500 do 1 : 1 000 za glavne i izvedbene projekte.
projekte
Na posebnim se listovima crtaju sheme čvorova s fasonskim komadima i vodovodnim
armaturama. Svaki čvor je obilježen istim brojem kao na situacijskom planu i na isti način je
orijentiran.

(2) Uzdužni profili se crtaju za svaki cjevovod na posebno snimljenim uzdužnim profilima po trasi
ugradnje cijevi. U njima trebaju biti upisani i ucrtani:

(a) brojevi čvorova (stalnih točaka) iz situacijskog plana,

(b) dimenzije profila i vrste cijevi po dionicama iz situacijskog plana,
(c) oznake i brojevi pojedine grupe objekata na mreži iz situacijskog plana,
(d) posebni objekti na mreži iz situacijskog plana,
(e) duljina dionice u [m] s nagibom dna rova i taj nagib u [‰],
(f) kote dna rova u [m n.m.] na prijelomima dna rova,
(g) kote terena u [m n. m.], na prijelomima terena,
(h) dubine
d bi iskopa
i k u [m],
[ ] na prijelomima
ij l i d rova,
dna
(i) piezometarske kote u [m n.m.] i linije s iznosima piezometarskog pada u [‰].
(j) razmak profila u [m], na prijelomima pod (f) do (h),
(k) stacionaža u [km].

227
Kod crtanja uzdužnih profila obično se uzima isto mjerilo za duljine u kojem je izrađen i situacijski
plan a za visine se najčešće odabire mjerilo 1:100.
plan, 1:100

(3) Karakteristični normalni presjeci obično se crtaju u mjerilu 1:5 do 1:50 (1:100), ovisno o
dimenzijama profila i dubini iskopa. U njih se unosi:

(a) geometrija rova (širina, dubina i nagib stijenki),

(b) dimenzija profila i vrsta cijevi,
(c) dimenzija i struktura posteljice, zasipa do 30 [cm] iznad tjemena cijevi (ili zaštite cijevi) i
nadsloja.

228