POSLJEDNJI STIPANČIĆI

Vjenceslav Novak

Roman prikazuje propadanje senjskih patricija u prvoj polovici 19. stoljeća u kojem se

prati generacijsko kretanje obitelji Stipančić. Opisuje se nejednak položaj djece
u obitelji u kojoj se sva pozornost pridaje jednoj, a potpuno zapostavlja druga osoba, pa
je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjeg
hrvatskog društva.Ovaj roman ima političkih i regionalnih elemenata što je
karakteristično za razdoblje realizma pa ga čini tipičnim primjerom realističkog djela. U
to vrijeme u Senju je dolazilo do burnih zbivanja. Na jednoj strani kanonik Vukasović sa
svojim pristašama želi provoditi ilirski program dok s druge strane Major Benneti i
vladajuća aristokracija žele održati stari poredak te ostati pod vlašću Habsburgovaca.
Isprva je Ante Stipančić bio na strani Vukasovića no kasnije staje na Bennetijevu stranu
zbog novca za sina.Benneti je propao pa su i Stipančići propali zajedno s njim te tako
ostali bez novčane potpore.Priča se bavi temom propadanja jedne stare patricijske
obitelji. Lucija je mlada,lijepa, bjeloputa i krhka djevojka kojoj je uskraćeno sve što
predstavlja životnu slobodu, pa čak i očeva ljubav i pažnja.Ž ivjela je potpuno izolirana od
vanjskog svijeta(„Zar nisam odrasla pa i danas još zatvorena u ovim tamnim sobama kao
u samostanu?“) svjesna da je otac zapostavlja ipak je smogla pokazati hrabrosti da se
suprotstavi ocu kojega nije mogla iskreno voljeti s obzirom da je on za nju bio stranac.
Njezina je ljepota i senzibilnost u oštrom kontrastu s hladnoćom i surovošću Ante. Njen
otac Ante glava je obitelji. Nastoji biti dominantan,smatra se izuzetnim i izrazito
sposobnim dok je zapravo propao čovjek,kako staleški i politički tako i moralno.U
obiteljskim odnosima dolazi do izražaja njegov kruti roditeljski autoritet i
patrijahalnost.To se naročito očituje u njegovom odnosu prema ženskim članovima
obitelji (osobito prema njegovoj kćeri) koje su mu podređene. Prema Luciji se odnosi
nepravedno(„Nije htio ni da čuje za kakove izdatke na njezina odijela i gdjekada upravo
surovo uskraćivao i neznatne troškove što bi ih mati za nju od njega tražila.“) uskraćuje
joj slobodu dok je njenom bratu Jurju privrženiji pa ga i tretira kao više biće zbog toga
što je prvorođeni muškarac.On sve svoje nade polaže u sina,loše raspolaže
imovinom,sklon je neradu i raskošnom životu te je zbog sina potrošio sav svoj imutak i
tako doveo ženu i kćer do siromaštva. Lucija i Juraj nemaju ista prava pa tako ni iste
uvjete obrazovanja. Ante Stipančić misli da kćer nema nikakvih prava jer ona je „ženski“
slaba, nesposobna za velike „muške“ stvari. Njeno je mjesto u kući, oko kuhinje, a
dužnost joj je da sluša glavu obitelji, bio to njen otac ili neki budući „muž“. Takve stavove
možemo iščitati iz misli i razgovora Ante, svjesni da ti stavovi ni danas nisu samo
prošlost. Valpurga Stipančić Antina je žena. Ona je tip pokorne žene koja je predana
obiteljskim i majčinskim dužnostima. Oduvijek se pokoravala načelima svoga muža nije
imala vlastiti stav i do samoga kraja u njemu je vidjela najbolje. Suosjeća s Lucijinim
problemima zbog Ante no voli ih oboje te savjetuje Luciji da se podredi ocu kako u
obitelji nebi bilo razmirica. Valpurga iako je shvaćala nepravdu koja se nanosi Luciji nije
znala za bolje isto kako se i nije znala izboriti za sebe pa tako ni za svoju kćer. Ona je
dobra osoba koja se trudila svima ugađati,nije mogla reći ne i za svoju djecu je željela
samo najbolje. Imala je privržen odnos s Lucijom dok sa sinom Jurjem nije imala nikakav
odnos zbog svog muža. Ante joj je zabranio da se miješa u njegov odgoj Juraja pa je ona
bila oduvijek udaljena od njega i kao da ga nije ni imala što ju je najviše boljelo. Njena
patnja konačno je završila kada se smrznula jedne hladne noći tražeći milostinju. Juraj
Stipančić tipični je egoist i emocionalno otupjela ličnost bez osobnog identiteta. Tragična
je žrtva zabluda svog oca. Majčinu i sestrinu ljubav nije ni osjetio jer mu otac to nije
dozvoljavao pa kasnije prema njima nije ništa osjećao(„Mislim naime gle,ja imam živu
majku i sestru, a nemam sestre ni majke pa ne poznam ona čuvstva što ih drugi ljudi
osjećaju.“). Lucija se čitajući romane uživljavala u uloge za koje je potajno svjesna da ih
neće proživjeti, a majka Valpurga joj pruža iluziju života te je zamolila Martina da šalje
ljubavna pisma Luciji u ime Alfreda kako bi joj dala motiva i nadu u bolja vremena koja
neprestano najavljuje.Lucija je naivno zaljubljena u Alfreda,nesretna je te se zbog toga
razboljela.Prije svoje smrti je odlučila saznati istinu o pismima što nam pokazuje njenu
upornost i odlučnost. Lucija se suprotstavlja autoritetu, misli svojom glavom te se buni
protiv nepravde koju joj otac nanosi. Premda se prepustila takvom životu bila je svjesna
da ništa ne bi trebalo biti tako kako jest te je žudila za životom kakve su imale njezine
vršnjakinje(„Neka pogleda moje vršnjakinje kakav im je život,pa će vidjeti govorim li
pravo.“). Lucija pokazuje svoju istinsku veličinu i dobrotu kada oprašta za loš odnos
svom ocu i ostaje uz njega na njegovoj samrti .Ona na kraju umire od tuberkuloze uz
majčinu brigu.Lucija je primjer tragične moderne djevojke jer još uvijek ima ljudi koji
dijele ista staromodna i po mom mišljenju zaostala uvjerenja s njenim ocem dopuštajući
više sinovima nego kćerima ,smatrajući da žene ne mogu odrađivati iste poslove kao i
muškarci te zbog takvih razmišljanja na neki način ograničavaju djevojkama slobodu.