Građa Zemlje

Unutrašnjost Zemlje je podijeljena na tri glavna sloja: vanjsku silikatnu koru, visoko

viskozan plašt te jezgru koja je opet podijeljena na tekuću vanjsku i krutu unutarnju. Podaci
o Zemljinoj unutrašnjosti dobiveni su geofizičkim mjerenjima. Brzina seizmičkih valova
mijenja se kada se promijeni medij u kojemu se gibaju. Iz tih podataka može se dobiti dubina
na kojoj se nalaze navedeni slojevi.
Slika 1. Građa Zemlje

Jezgra je središnji dio Zemljine unutrašnjosti koja je izgrađena od tekućeg vanjskog i čvrstog

unutarnjeg dijela. Na osnovi magnetizma i astronomskih podataka (meteorita) zaključilo se
da je jezgra metalna i to najvećim dijelom željezna dok su nikal i nemetali kisik, silicij i
sumpor neznatno prisutni. Zbog velikih pritisaka u jezgri ona se još naziva i barisfera.
Kroz jezgru prolaze samo primarni seizmički valovi. Sekundarni seizmički valovi (koji se od
primarnih razlikuju i po tome što ne prolaze kroz tekuće tvari) ne prolaze kroz jezgru što se
vidi po zoni sjene koja je znatno veća od zone sjene primarnih valova. To ukazuje da je
vanjski dio jezgre u tekućem stanju ili se barem ponaša kao tekuća materija.
Debljina jezgre je oko 3500 km (dubina do središta Zemlje je oko 6400 km). Temperatura
jezgre je oko 4000 - 5000 °C, a tlak je oko 3 milijuna bara. Sastavljena od dva dijela:
a) vanjska jezgra - metalna tekuća masa koja sadrži željezo i nikal. U njoj se odvijaju
konvekcijska strujanja;
b) unutrašnja jezgra - čvrsta i uglavnom sastavljena od željeza. Njezina granica s
vanjskom jezgrom je na dubini od oko 5000 km.

Granica jezgre i plašta obilježena je Gutenbergovim diskontinuitetom na dubini od 2900 km.

Plašt je debela ljuska, sastavljena od gustih stijena, koja okružuje vanjsku tekuću jezgru, a
nalazi se direktno ispod relativno tanke Zemljine kore. Proteže se do 2,900 km dubine i
zauzima 70% Zemljinoga volumena.
U plaštu se temperature kreću od 500°C do 900°C na granici s korom do više od 4000°C
na granici s jezgrom. Sastavljen je od tri dijela:
a) gornji plašt – čvrste građe, sastavljen od magmatskih i metamorfnih stijena. Zajedno sa
Zemljinom korom tvori litosferu koja pluta na tekućem srednjem plaštu. Litosfera je debela u
prosjeku 70 km ispod oceana i 125 – 250 km ispod kontinenata.
b) srednji plašt – u polutekućem je stanju. U ovom dijelu plašta odvija se termalna dinamika i
s njom povezana konvekcijska strujanja ( uzrok dinamike u litosferi, odn. uzrok je pucanja i
kretanja dijelova litosfere – globalna tektonika ploča ). Naziva se i astenosfera.

c) donji plašt – viskozniji je od srednjeg plašta. Nije jednolikog sastava što je objašnjeno
različitom brzinom širenja potresnih valova tj. različitom gustoćom. Naziva se i mezosfera.
Granica plašta i kore naziva se Mohorovičićev diskontinuitet ili kraće moho – sloj i nalazi se
na dubinama od 10 km ispod oceana do 70 km ispod kontinenata.

Kora je vanjski dio Zemlje čija je veličina zanemariva u odnosu na cijelu Zemlju. Razlikujemo
kontinentalnu i oceansku koru:

a) kontinentalna kora - izgrađuje čvrste, konsolidirane, kontinentalne dijelove Zemljine

površine. Pretežno je građena od granita, a na površini je sloj sedimenata. Prosječna debljina
joj je 40 km. Od toga odstupa u područjima orogena (planina) gdje može biti debela i 80-100
km. Najstarije stijene kontinentalne kore su stare oko 3.8 milijardi godina. Kontinentalna
kora je izrazito borana i rasjedana – dokazi se mogu naći na terenu. Slabije je vulkanske
aktivnosti nego što je to oceanska kora.

b) oceanska kora - izgrađuje čvrsto dno oceana. Prosječna debljina joj je 10-12 km. Najtanja
je u područjima srednjooceanskih hrptova - 1 km. Mlada je u odnosu na kontinentalnu –
najstariji dijelovi su stari oko 200 milijuna godina. Za razliku od kontinentalne kore,
oceanska je dosta stabilna (osim u zonama subdukcije), ali je magmatski aktivnija
(srednjooceanski hrptovi i otočni lukovi).
Slika 2. Kontinentalna i oceanska kora