1.

Povijesni razvoj, podjela i opi pojmovi

Geomorfologija (gr. , Gea Zemlja, , morf oblik, , logos znanost) je znanost o reljefu, a prouava njegove znaajke, postanak i razvoj, te procese koji ga oblikuju. Pojam geomorfologija novijeg je porijekla. Stariji pojmovi koji su se koristili su orografija (nedovoljno irok termin), fiziografija (nedovoljno toan) i geomorfogenija (neprihvaen).

Iako reljef Zemlje pobuuje zanimanje znanstvenika jo od antikog doba, geomorfologija se do 17. stoljea uglavnom razvija u okviru geografije. Potaknute novim spoznajama o Zemlji, dolazi do bitnih promjena u znanosti o reljefu i razvoja odgovarajuih uenja. vedski astronom Anders Celsius (1701. -1744.) u svom djelu Opservacija za odreivanje oblika Zemlje iz 1783. iznosi opaanja o izdizanju Skandinavije (niz obalnih linija do 300 mnv), to je bio dokaz o promjenljivosti reljefa, odnosno pokretima Zemljine kore. Nakon to poetkom 17. stoljea Willebrord Snellius (1580. 1626.) postavlja principe triangulacije, poinje razvoj geodezije i iroka uporaba triangulacijskih mjerenja. Sistematiku geomorfolokih pojava zajedno sa vulkanima i potresima u svom djelu Geographia generalis iz 1650. daje Bernhardus Varenius (1622. 1650.). Prouavanja povijesti razvoja Zemlje se od druge polovice 18. stoljea izdvajaju u zasebnu znanost geologiju. Iako se geomorfoloki se problemi rjeavaju i ranije, uglavnom u okviru geologije, poetkom 19. stoljea nastaju prvi geomorfoloki radovi. Francuski znanstvenik lie de Beaumont (1798. 1874.) u svom znamenitom djelu Notice sur le systeme des montagnes (1852) uvodi znanstveni pristup prouavanju reljefnih formi. Utemeljuje teoriju kontrakcije, te naglaava utjecaj endogenih sila i procesa u oblikovanju reljefa. Tijekom druge polovice 19. stoljea dolazi do izdvajanja geomorfologije kao zasebne discipline. Objavljuju se prvi geomorfoloki znanstveni radovi (emu je prethodilo

deskriptivno sakupljanje geomorfolokih podataka i injenica), te znanstvene teorije i koncepcije. Izmeu 1875. i 1890. grupa amerikih geomorfologa (Gilbert i dr.) u sklopu istraivanja sjevernoamerikog zapada razvijaju ideju o pineplenu (prostranoj zaravni nastaloj djelovanjem erozije) i o evolucijskim razdobljima kroz koja prolaze razni oblici tijekom svog razvoja. Takoer naglaavaju znaenje donje erozijske baze za proces fluvijalne erozije. Evolucijsku metodu u geomorfologiju (promjene tijekom morfoloke evolucije) unosi Sir Andrew Crombie Ramsay (1814. 1891.) koji u sklopu prouavanja reljefa u Walesu zakljuuje da su vrhovi nastali diseciranjem zaravni marinskog porijekla. Teorijska koncepcija o geomorfolokom ciklusu (struktura + proces + ciklus) koju je 1884. formirao William Moris Davis (1850. 1934.) najznaajniji je doprinos u razvitku geomorfologije. Smatrao je da se reljef Zemlje razvija cikliki, te u svojoj morfolokoj evoluciji prolazi kroz stadije mladosti, zrelosti i starosti. U svom djelu Morphologie der Erdoberflche iz 1884. Albrecht Penck (1858. 1945.) na temelju vlastitog iskustva i dostupne literature daje prvu sistematiku geomorfologije. Walter Penck (1888. 1923.) razvio je novu globalnu teoriju o razvoju reljefa u djelu (1924) Die morphologische Analyse. Smatra da su padine osnovni element reljefa, te ih dovodi u vezu s tektonikom: pri izdizanju nastaju konveksne forme, a pri mirovanju konkavne forme. Povezuje padine s intenzitetom i karakterom tektonskih pokreta. Razdoblje izmeu dva svjetska rata karakterizira kritiziranje teorija W. M. Davisa i W. Pencka. Ruski geograf Konstantin Konstantinovich Markov 1948. razvija koncepciju o geomorfolokim nivoima. Smatra da egzogene sile, djelujui preko razliitih geomorfolokih procesa, zaravnjuju reljef stvarajui odreene nivoe. Razlikuje etiri osnovna geomorfoloka nivoa: - abrazijsko-akumulacijski nivo - u razini mora - denudacijski nivo - u razini platoa kontinenata (planine). Dominiraju fluviodenudacijski procesi, odnosno dolazi do razvoja padinskog i fluvialnog reljefa. 2

- nivalno-glacijalni nivo vezan za najvie planine. Dominiraju procesi nivacije i glacijalne erozije, te akumulacije. - gornji denudacijski nivo razina planinskih vrhova Na osnovu odnosa tih nivoa, odnosno njihovom poloaju, moe se ustanoviti intenzitet pokreta i njihov karakter. Koliko tektonika djeluje u smislu izdizanja toliko denudacija djeluje u suprotnom smijeru. Zemljina kora e se izdizati dok se utjecaji tektonike i denudacije ne izjednae. U svom djelu The morphology of the Earth iz 1962. Lester C. King razvija teoriju pediplenizacije kojim objanjava bono oblikovanje reljefa. Kao posljedica klimatskih prilika (nedostatak vegetacije) na padinama djeluju destrukcijski procesi to utjee na paralelno odstupanje - unatrano pomicanje padina u obliku blagih kosina pedimenata ili predgorskih stepenica. Na taj nain nastaje blago valovita zaravan ili pediplen. Ruski geomorfolozi Gerasimov (1946) i Mescerjakov (1972) razvijaju teorije o geomorfolokim etapama razvoja Zemljine povrine i reljefa. Razdoblje mezozoika karakterizirano je epirogenim pokretima. Tijekom trijasa (mezozoik) nastaju najstariji elementi reljefa na Zemlji (zaravnjene ili blago valovite forme (pinepleni i pedipleni)). Tijekom tercijara zapoinje alpska tektonska faza tijekom koje dolazi do intenzivnog ralanjivanja reljefnih formi (planinski sustavi). U geomorfoloku znanost uvode pojam morfostruktura reljefnih oblika koji su nastali kao posljedica uzajamnog djelovanja endogenih i egzogenih imbenika, te prema veliini na Zemlji razlikuju tri osnovna tipa morfostruktura: - geoteksture - najvei geoloki oblici na Zemljinoj kori planetarni reljefni oblici (kontinentske i oceanske mase) -morfostrukture nastale djelovanjem prvenstveno endogenih sila -morfostrukture nastale djelovanjem prvenstveno engzogenih sila (manje veliine)

Objekt prouavanja geomorfologije su oblici Zemljine povrine ili RELJEF (sl. 2). Reljef je skup svih neravnina i ravnina na Zemlji. Neravnine i ravnine zajedno tvore

oblike ili FORME. Reljef je dakle sastavljen od skupova reljefnih oblika ili RELJEFNIH FORMI. Dimenzije reljefa definirane su: -veliinom -visinom -ralanjenou -nagibima Oblici reljefa definirani su: -plohom -linijom -tokom Reljef je uvijek dvodimenzionalan predstavlja povrinu odreenog tijela (nikada ga ne smijemo identificirati sa tijelom) koja odraava njegov sastav i grau (pojavni oblik). Sl. 2 Povrina Zemlje

Podjela geomorfologije 1. Opa geomorfologija - prouava zakonitosti oblikovanja, nastanka i razvoja Zemljinog reljefa. Dijeli se na: - strukturnu geomorfologiju - prouava utjecaj unutranjih (endogenih) sila i procesa - egzogenu geomorfologiju - prouava utjecaj vanjskih (egzogenih) sila i procesa 2. Regionalna geomorfologija - prouava zakonomjernosti oblikovanja, nastanka i razvoja reljefa pojedinih dijelova Zemljine povrine. 3. Specijalna geomorfologija. Dijeli se na: - primijenjenu (aplikativnu) geomorfologiju - prouava reljef s naglaskom na gospodarstvo - geomorfoloko kartiranje - predstavlja inventarizaciju geomorfolokih sadraja na Zemlji

2. Postanak Svemira, Sunevog sustava i Zemlje

Prvi pokuaji objanjenja nastanka Svemira datiraju jo iz doba antike. Danas je prihvaena teorija Velikog praska prema kojoj se prije oko 13,73 0,12 milijardi godina Svemir poeo iriti iz toke neizmjerne gustoe, te se nastavio iriti do danas.

Sl. 3. Veliki prasak i stvaranje Svemira Prije 4.65 milijardi godina, oko 10 milijardi godina nakon Velikog Praska, materijal od kojeg se danas sastoji Sunev sustav egzistirao je u obliku golemog oblaka plina i praine (99% vodik i helij te 1% tei elementi). Taj oblak (nebula) sporo se okretao oko svog sredita i mirno kruio oko sredita galaksije. U nekom se trenutku najvjerojatnije u blizini tog oblaka dogodila eksplozija zvijezde - supernova. Udarni val materijala s eksplodirajue zvijezde obogatio je oblak teim materijalima koji su nastali u supernovi, te uzrokovao sabijanje plina i praine koji su ve bili tu.

Posljedica toga bila je poveanje gustoe oblaka i gravitacijske sile meu esticama. Zbog sila gravitacije dolazi do kolapsa (uruavanja) nebule koja postaje sve plosnatija (rotira u smjeru suprotnom od kazaljke na satu), a oko 90 % mase prvotnog oblaka koncentrira se u sredinjem dijelu od kojeg nastaje protozvijezda (sl. 4).

Sl.4. Nebula Hlaenjem plina nastaju povoljni uvjeti za okupljanje atoma i molekula plina i praine u manje estice. U turbulentnim vrtlozima manje se estice, zbog elektrinih i gravitacijskih sila, poinju udruivati u vee, tvorei prve planetezimale, pretee planeta. Dolazi do njihova meusobnog sudaranja, pri emu su se neki drobili u manje komade (pri brim sudarima), a neki udruivali (pri sporijim sudarima). Veliina do koje su mogli narasti ovisila je o udaljenosti njihovih orbita od Sunca te gustoi

diska na toj udaljenosti. Nakon nekoliko desetaka milijuna godina, planeti su narasli do veliine kakvu imaju danas (nebularna hipoteza). U sreditu nebule zbog poveanih pritisaka i temperatura dolazi do udruivanja atomskih jezgri. Dolazi do fuzije vodika u helij to za posljedicu ima oslobaanje velike koliine energije. Nakon milijun godina probijanja kroz Sunce, energija iz sredita Sunca je poela izbijati na povrinu, te Sunce poinje isijavati energiju. Uz energiju u obliku svjetla, Sunce takoer dolazi i do izbacivanja vee koliine protona i elektrona u Svemir ("Sunev vjetar"). Taj vjetar i zraenje sa Sunca "otpuhali" su prvobitne atmosfere od vodika i helija vruih unutarnjih (terestrikih) planeta. Sunev vjetar je, uz velike temperature na planetima bliim Suncu, razlog razlikama u sastavu unutarnjih i vanjskih planeta danas. U blizini sredita, samo su se neke tvari mogle odrati u krutom stanju, dok su se u vanjskim dijelovima diska plinovi mogli i zamrznuti. Unutarnji kameni planeti koje ini grupa od etiri planeta: Merkur, Venera, Zemlja i Mars imaju metalne jezgre, oko kojih se nalazi preteno kameni omota i kora. Vanjsku grupu ine etiri plinovita planeta: Jupiter, Saturn, Uran, Neptun.

Sl. 5. Planeti i patuljasti planeti Sunevog sustava U procesu formiranja planeta, od materijala koji se nije uspio zadrati u orbiti oko planeta formirali su se sateliti (ne vrijedi za Mars i Zemlju). Satelite u Sunevom sustavu imaju svi planeti osim Merkura i Venere. Marsovi sateliti Fobos i Deimos su

najvjerojatnije zarobljeni asteroidi iz asteroidnog pojasa, dok je Mjesec nastao iz sudara Zemlje i jednog praplaneta veliine Marsa. U pojasu izmeu putanja Marsa i Jupitera nije se formirao nijedan veliki planet, ve su tu nastali milijuni manjih planeta koje zovemo asteroidi. Na veim udaljenostima od Sunca, gdje su plin i praina bili prerijetki da bi formirali vea tijela, stvorili su se kometi koji nam po svom sastavu danas otkrivaju sastav prvobitnog oblaka. U ranoj fazi postanka Zemlja se sastojala od nakupine vrstih nebularnih fragmenata stijena i praine. Sastav joj je bio jednolian, a bila je graena od smjese, odnosno spojeva silicija, eljeza, magnezija, kisika, aluminija i manjeg udjela drugih kemijskih elemenata. Iako u poetku hladna, pod utjecajem gravitacijskog zbijanja, radioaktivnog raspada u njenoj unutranjosti, te zagrijavanja od Sunca dolazi do zagrijavanja Zemlje i diferencijacije u njenoj unutranjosti. Nastaju koncentrini slojevi razliitog sastava i gustoe. Dolazi do formiranja kore, litosfere, i kontinenata, te do emisije plinova iz unutranjosti koja vjerojatno dovodi do formiranja oceana i atmosfere.

3. Graa Zemlje
Sve do druge polovice prolog stoljea o unutranjoj grai Zemlje znalo se vrlo malo. Postojanje prijelaza u unutranjosti Zemlje prvi je uoio ravnatelj Hidrometeorolokog opservatorija u Zagrebu Andrija Mohorovii. Analizom potresa u Pokuplju 1909. uoio je da se potresni valovi u Zemljinoj unutranjosti ire razliitom brzinama. Kasnije su geofiziari ustanovili da u Zemljinoj unutranjosti postoji vie takvih ploha gdje dolazi do promjene brzine kretanja potresnih valova. Na osnovi tih spoznaja, ali i one da se potresni valovi ire razliitom brzinom u materijalima razliitih fizikih i kemijskih svojstava, Zemljina unutranjost (sl. 6) podijeljena je na jezgru, plat i koru. Zone dodira razliitih svojstava nazivaju

se plohe diskontinuiteta (zone prekida koje odvajaju pojedine Zemljine lupine). 6. Graa Zemlje

Sl.

Centralni dio Zemlje (od 6370 km do 2898 km) zauzima jezgra ili barisfera (gr. barys teak, , sfara kugla). Izgraena je uglavnom od eljeza i nikla (plus mali udio silicija, kisika i sumpora). Dijeli se na dva dijela: unutranja - kruta, do dubine od 5145 km ( 10 - 13 g/cm, t 5 000 C) vanjska likvidna, od 5145 km do 2898 km

Jezgru od plata odvaja ploha Gutenbergova diskontinuiteta. Plat obuhvaa prostor Zemljine unutranjosti od dubine od 2898 km do granice s korom koja je predstavljena Mohoroviievim diskontinuitetom. Mohoroviiev diskontinuitet ili moho sloj granica je izmeu plata i kore Zemlje na kojoj se zbog razliitih svojstava brzina seizmikih valova iznenada mijenja. Dubina na kojoj se diskontinuitet nalazi varira od oko 5 km (ispod oceana) do oko 75 km (ispod Tibetanskog platoa). Plat je sastavljen uglavnom od vrstih stijena bogatih eljezom i magnezijem, dok mu se manji dio nalazi u rastaljenom stanju (magma). Mineralni sastav i mehanika svojstva variraju mu s dubinom. Dijeli se na: donji (unutranji) ili mezosfera (od 2898 km do oko 660 km) kruti tranzicijska / prijelazna zona (od oko 660 km do oko 410 km) - kruti gornji (vanjski) (od oko 410 km do kore ija debljina varira) uglavnom kruti

Unutar gornjeg plata na dubinama izmeu otprilike 75 km i 200 km (po nekim znanstvenicima moda i do 400 km) protee se zona karakterizirana smanjenjem brzine seizmikih valova nazvana astenosfera (gr. asthenos slab). Naime, zbog razliitih uvjeta temperature i tlaka, stijene gornjeg dijela astenosfere ponaaju se plastino, odnosno dolazi do njihova parcijalnog taljenja. Konvekcijski se kreu zraei toplinu iz Zemljine unutranjosti. Konvekcijsko kretanje u astenosferi uzrokuje pomicanje litosfernih ploa i izbijanje magme na povrinu Zemlje.

Gornji dio plata (iznad astenosfere) sastavljen je od stijena vee specifine teine i gustoe (tvrdih, ultrabazinih stijena) od onih Zemljine kore, te s korom ini jedinstvenu cjelinu - litosferu. Na prosjenoj dubini od oko 40 km gornji plat i Zemljina kora odvojeni su plohom Mohoroviieva diskontinuiteta. Zemljina kora je kruti, povrinski dio Zemlje. Kao posljedica razlika u sastavu, odnosno gustoi minerala koji ju izgrauju, dijeli se na: kontinentalnu oceansku

Kontinentalna kora preteito je granitnog sastava, a naziva se i SiAl prema glavnim elementima koji ju izgrauju, siliciju i aluminiju. Debljine je izmeu 20 km do oko 75 km, a gustoe oko 2,7 g/cm3. Obuhvaa 34,5% povrine Zemlje i izrazito je heterogenog sastava. Vertikalno, porastom dubine sastav joj se mijenja i pribliuje sastavu oceanske kore. Oceanska kora preteito je bazaltnog sastava, a prema glavnim elementima siliciju i magneziju naziva se i SiMa. Debljina joj varira izmeu 5 i 12 km, a gustoa iznosi 3,0 g/cm3. Izrazito je homogenog sastava, a obuhvaa 59,5 % povrine Zemlje.

10