Neka nam je sretan Dan planete koju ne zaslužujemo!

Danas se obilježava Svjetski dan planete Zemlje, dan, kada bismo u najmanju ruku trebali razmisliti o
njenoj visosti i važnosti za našu (ljudsku) egzistenciju. Planeta Zemlja može bez nas i to je dokazivala
unazad više od četiri milijarde godina, kada se spremala za naš dolazak, valjda i sama misleći, da
zaslužujemo ono jedinstveno u do sada istraženom svemiru – život. Homo erectus i Homo ergaster
bili su prvi hominini koji su napustili Afriku te su se osim Afrike raširili i u Aziju i Europu prije 1,8-1,3
milijuna godina. Pretpostavlja se da su to bile prve vrste koje su koristile vatru i složeno oruđe. Prvi
predstavnik anatomski modernog čovjeka bio je tzv. arhajski Homo sapiens koji se razvio u razdoblju
prije 400.000 do 250.000 godina kada je populacija neandertalaca postupno opadala ili smo barem
tako mislili, dok nismo prošetali našim šumama i shvatili da je značajan broj primjeraka još uvijek
aktivan.

Probudile su me proljetne zrake sunca koje su ponosno obasjavale moju spavaću sobu u Putišu. Putiš
je malo selo nadomak Busovače koje u sebi krije pregršt tajni i priča onako spremnih da budu
ispričane. To jutro, koje je bilo još jedno u nizu izolacijskih jutara, odlučio sam da i sam obiđem sva
ta prostranstva kuda smo nekada šutali loptu, pravili strijele, brali gljive, jagode i otisnem se daleko u
sjećanje ne razmišljajući o svakodnevnici koja tih dana i nije bila za pohvaliti. Naravno, vođen
trendovima, nisam mogao odoljeti, a da ne pomislim da ću taj dan uslikati neki dobar selfie, pa i neku
fotografiju koja bi se mogla objaviti i skupiti minimalno 100 lajkova. Nauružan energijom od 100
lajkova brzo sam se našao iznad sela posmatrajući prostranstvo koje se prostiralo u nedogled i koje
se ogledalo u plavom nebu, kao pejzaš Claudea Moneta. Naravno, kao i u svemu ostalom,
oduševljenje nije trajalo toliko dugo, jer sa prvim korakom u šumsko prostranstvo shvatih da nema
šume, nego grmlje, šiblje i na stotine panjeva gdje su nekada ponosno stajali veliki hrastovi, bukve,
jele, breze i sve ono po čemu smo se verali i iza čega smo se krili dok smo igrali žmire, strijela,
penjanja, pa i tog nesretnog rata. Da, jedna od glavnih igara u mom djetinjstvu je bila igra „rata“. Nije
tu bilo nekoliko metara drva, što često kažemo kada neko biva osuđen za svoje krađe šume, nego na
stotine i hiljade metara drva i drveća, onog istog koje je štitilo tlo od urušavanja, koje je pomagalo da
se formira čitav kompleks međusobno povezanih kanala, koji imaju sposobnost da se u njima
sakupljaju i zadržavaju velike količine vode, kroz koje se voda može i kretati i koju na kraju, svi mi
pijemo. Sve to je nestalo, a ona, planeta Zemlja, šuti i trpi, kao kada roditelj, bez obzira koliko mu
dijete bilo nestašno, isto to dijete i dalje hrani, jer to mu je dijete i to mu je dužnost. Nekoliko koraka
dalje, smeće. Na stotine flaša, pelena, higijenskih uložaka, organskih i neorganih otpadaka, limenki,
kanti i svega onoga čemu treba na stotine i hiljade godina da se razgradi. Dobro, pomislih, možda
nam ne smeta da to gledamo ili ćemo izbjegavati put koji prolazi pored te naše deponije, ali šta je sa
tom istom vodom?! Je li se ona stvarno očisti kada kao kiša padne i sapere sve te pelene i uloške, a
onda svojim kanalima dođe do našeg bunara, koji opet ima izlaz na našu česmu?! I da, čovjek je živio
250 hiljada godina i nije ni približno zagadio planetu koliko smo to mi uradili posljednjih sto godina.
Kako da se borimo protiv velikih korporacija i njihovog kancorogenog utjecaja na okoliš i nas, ako
smo mi ovakvi i ako je naš otpad onaj koji uništava naše šume i livade?! Ja sam svjesno pričao o sebi,
svome selu, jer bi bilo u najmanju ruku bezobrazno i bahato pričati o drugima, a ne spomenuti sebe,
iako svi znamo koliko smo bezobrazni i bahati prema onoj koja nas hrani. Naravno, mi ćemo bacati
otpad, posjeći stabla i uništiti šumu, jer nas niko nije kaznio za to kako dolikuje. Komunalnim
preduzećima je isplativije imati 1000 kanti za smeće koje građani plaćaju po 10,00 KM i koje, istini za
volju, ne mogu svi sebi priuštiti, nego da imaju 3000 kanti za smeće koje će naplaćivati po 5,00 KM i
koje će biti dostupne svima. Također, zajednički kontejneri u selima nisu naučna fantastika i naravno
da će svima ovima, koje neopravdavam, biti lakše dovesti svoj otpad do kontejnera, nego li ga voziti
kilometrima u šumu. Bilo kako bilo ja ne napravih svoj selfi niti tu fotografiju od 100 lajkova, a planeta
Zemlja se samo osmijehnula na moj komentar, jer na kraju, koliko mi budemo dobri prema njoj,
toliko će nas i biti na njoj. Kao što rekoh na početku ovog teksta, ona je tu više od četiri milijarde
godina, a današnji „moderni čovjek“ je tu i suviše kratko da bi ostavio poseban trag kada nestane.
Da u ovom trenutku nestane čovjeka sa planete Zemlje, iza njega bi ostao samo otpad, a nakon
nekoliko hiljada godina sve bi nestalo, sve ono čime se toliko dičimo i ponosimo, jer uništavanjem
planete uništavamo sebe, a njoj pružamo priliku da se regeneriše i vrati onaj puni sjaj i zelenilo u
kojem će , nadam se, neke naredne civilizacije znati da uživaju.

Mirza Begović