ANDREJ NIKOLAIDIS

Mimesis
ROMAN

»Razumijete: onaj ko govori je nepomičan, ostao je nepokretan

dok je rečenica izgovarana, pažljivo se uzdržavajući od svakog
gesta«.
ŽAK DERIDA, »Istina u slikarstvu«
Al:
I SEE A DARKNESS
Bonnie Prince Billy
Moje ime je Konstantin Teofilis.
Ako vjerujete u priče o specifičnostima, predestinira-nosti
i top-listama nacija, svakako vam neće promaći da nosim
grčko ime. Moj dobri prijatelj kaže kako je velika sreća biti
rođen u grčkom jeziku, u kojem je kroz filozofe najprije
progovorilo Biće, a potom kroz Novi zavjet — i sami dobri
Gospod Bog. 0 tome vam, nažalost, ne mogu reći ništa:
bježeći čas ispred jedne, čas ispred druge vojske, moja
porodica je na svom putu od Zičišta do Ulcinja izgubila
većinu svojih posjeda i bogatstva. Do 1974, a ta godina mi
je naročito važna, do 1974. kada će Konstantin zaplakati u
košev-skom porodilištu i nakon dvanaest sati grčeva, koji
će okončati carskim rezom, obradovati majku Anu i oca
Joanisa, do 1974. će porodica Teofilis, mijeseći hljeb i
pekući đevreke, provlačeći se tako kroz Prvi svjetski rat,
srpsku okupaciju Crne Gore 1918, prvu Jugoslaviju, Drugi
svjetski rat, mijeseći, ponavljam, peciva u maloj pekari
prozaično (a prozaičnost je dobra za posao) nazvanoj
»Kod Grka«, mijeseći ih i za srpske žandare, i za
italijanske oficire i za mrke brkate baliste, mijeseći sve do
1945, kada djed Nikola nepogrješivim poslovnim
instinktom — nazovimo ga ovom prilikom: grčkim —
procjenjuje da dolaze teška vremena za male porodične
firme i radnju zatvara, do 1974. će, rekoh, porodica
Teofilis izgubiti posljednju i najveću dragocjenost koju je
pradjed Naum ponio iz Žičišta onda kada je kao vođa
karavana kiridžija u volujska kola smjestio ženu Helenu i
troje sitne djece i poveo ih da život nastave u Ulcinju —
izgubiće znanje grčkog jezika.
U kući u kojoj sam odrastao nikada nije izgovorena grčka
riječ. Iako je to odbijao da prizna, otac je iskreno patio
zbog toga. Njegova braća, koju smo posjećivali ljeti, kada
bismo iz Sarajeva, gdje smo živjeli, odlazili u Ulcinj, gdje je
otac na djedovom imanju nakon Velikog zemljotresa
sagradio malu kuću, s mukom bi se uspjeli prisjetiti neke
grčke fraze. Onda kada bi euforija porodičnih ručkova
dostizala vrhunac, a domaća lozova rakija bila
zamijenjena crnim vinom, neko od očeve braće mucavo bi
zapjevao neku grčku pjesmu, nešto što je volio da pjevuši
djed, u rijetkim trenucima kada nije čitao Bibliju i nije
razmišljao o vlastitoj smrtnosti i paklu, taj stari grčki
sveštenik koji je na koncu postao pekar. Svakako
primjećujete da kažem »očeva braća«, ne »moji stričevi«.
Odnosi u familiji Teofilis, osobito oni između mog oca i
njegove braće, bili su statični i hladni — ja samo nastavljam
tradiciju. Vi, Teofilisi, ste poput grčkih kipova govorila mi je
majka. Ako i nisu čeznuli jedan za drugim, jedan drugome
nisu činili ni zlo. Pod uslovom da vjerujete kako
ravnodušnost predstavlja visoki stepen mudrosti,
prilivatićete te odnose kao racionalne i korektne. Me-
đutim: varate se ako mislite da je grčki jezik nedužan u
čitavoj priči.
Pradjed Naum iz Zičišta kraj Moskopolja seli u Ulcinj.
Djed Nikola se krajem devetnaestog vijeka u Kotoru
ukrcava u brod koji će ga odvesti u Ameriku. Otac Joanis
ubrzo po mom rođenju seli u Sarajevo. A stričevi, »očeva
braća«? Jedan odlazi u Grčku. Drugog kod Kordobe
ubijaju Frankovi vojnici. Treći, kapetan broda u penziji, u
devedesetoj godini, osjećajući blizinu smrti, jednog
nedjeljnog jutra budi ukućane i govori im: sve prodajemo,
selimo u Cantavir, vjerujući, pretpostavljam, da ga smrt u
ravnici Vojvodine neće pronaći. Umire dva mjeseca
kasnije. U oporuci insi-stira da ga sahrane u Cantaviru: sit
sam putovanja, moje kosti ostavite tamo đepanem, piše. Ako
vjerujete u porodične istorije i izvjesne poduke koje pruža
mitologija geneologije, sve u meni govori: putuj! Pa ipak,
ja mirno ležim u babinom stanu na Grbavici.
Pripovijedam li vam ovu porodičnu istoriju sa ponešto
žara i nježnosti — koja i mene iznenađuje — činim to zato
što je rano jutro, i ja se još uvijek snen prevrćem u
udobnom starinskom krevetu. Udobnost kreveta je kriva
što jutros prošlost vidim kao sistem smislenih postupaka i
očekivanog feedbacka okolnosti. Sto je prinčevski luksuz
za nekoga ko nizašta na svijetu ne bi pristao da iznova
doživi niti jedan jedini dan svoje mladosti, nekoga ko se,
zapravo, najdublje stidi svakog dana koji je proživio,
nekoga ko, kada pogleda unatrag na svoj život, poput
svakog čovjeka koji drži do sebe, može jedino reći — I See
A Dark-ness.
Jutro kroz zastore prodire u sobu, obezbjeđujući mojoj priči —
oreol. Ova dosjetka sa svjetlošću jeste jeftina, ali molim vas:
mitologija se i tvori od jeftinih stvari. Kad pomislim na
Mona Lizin osmijeh, namah gubim kriterij i svaka
mistifikacija čini mi se prihvatljivom. Anvthing goes!
Obično se, kada treba donijeti važnu odluku, kaže: pusti
neka prenoći. A istina je zapravo drugačija: čovjek je
tupav ujutro, tupav u podne i tupav uveče. Tupavost je,
štaviše, najveća upravo ujutro. Jeste li se pitali zašto je seks
najbolji baš jutrom, onda kada dolazi kao prva stvar po
buđenju? Zato što naš mozak — kojega, ionako, kako
znamo koristimo tek petnaestak posto — tada najsporije i
najlošije funkcioniše. To malo krvi koja se bezvoljno
uputila put mozga tada je najlakše skrenuti naniže. Snen
čovjek pod toplim pokrivačima je kao sretna vjerenica u
radnji sa vjenčanicama — sve mu možete prodali.
Ako vjerujete u literarne modele; ako ste skloni da
prihvatite tezu po kojoj literatura, od Svetih knjiga
naovamo uobličava stvarnost makar u mjeri u kojoj ova
utiče na nju, još ako ste uz sve to i determinista,
pomislićete: evo ga još jedan koji leži u prvom poglavIju
— ovo će biti neka oblomovština. Ako je sve gore
navedeno dio vašeg svjetonazora, ali vas je iskustvo
namjesto determinizmu naučilo nihilizmu, reći ćete:
najgori su ovi koji isprva mirno leže — ovo je neki grčki
Korčagin, neki neurotični revolucionar ili masovni ubica,
kao da tu ima razlike.
Postelja u kojoj ležim je raj za jugonostalgičare, tu specifičnu
lokalnu vrstu ljudi iskreno posvećenih odbijanju činjenica
i njihovog zdravorazumskog tumačenja. Krevet, kupljen
nakon što je 1991. odselio posljednji babin podstanar, Grk
sa Hidre koji je u Sarajevu studirao poljoprivredu,
proizveden je u »Simpu«, Vranje, Srbija. Jastuk i
posteljina, tetkin novogodišnji poklon, koju je baba od
sredine osamdesetih čuvala u ormani i koja i jutros snažno
miriše na lavandu kojom ju je štitila od moljaca, nosi trade
mark »Lio«, Osijek, Hrvatska. Napokon, zahvaljujući
sarajevskim hladnim majskim noćima, obukao sam i stari
džemper za skijanje, firme »Rasica«, Slovenija.
Ali šta ja to radim jutros, zagledan u prošlost, u postelji
koja bi se pravosnažno imala smatrati i instalacijom ili
nekom drugom formom savremene umjetnosti, koja bi
pod imenom kakvo je »YU: R. I. P« ili »Bio jednom jedan
krevet: bila jednom jedna zemlja« mogla biti izložena u
nekoj od evropskih prijesto-ničkih galerija, ali eto, dijeleći
sudbinu ko zna koliko drugih zagubljenih remek-djela,
tmne u stanu moje babe?
Donosim najvažniju odluku u životu.
Samo mjesec dana ranije, prije nego je poštar zakucao na
moja vrata i uručio mi dva pisma —jedno iz Bosne, dnigo
iz Holandije, nisam mogao ni pomisliti da ću ovo jutro
dočekati u Sarajevu, gradu koji sam napustio deset godina
ranije, vjerujući da ga napuštam zauvijek. Uvijek sam bio
sklon patetično—tragičnim razrješenjima: kada se ljubi,
ljubi se samo jednom; kada se odlazi, odlazi se zauvijek;
kada se kreće u rat, onda se i gine. U životu, međutim,
rijetko dolazite u priliku da primijenite svoj rafinirani
osjećaj za tragično, te se zamišljeni uzvišeni princip
najčešće troši na trivijalnosti. Pa na kraju biva samo: kada
se pije, pije se do padanja u nesvijest; kada se bježi, bježi se
brzo; kada se zaboravlja, zaboravlja se potpuno. Samo
mjesec dana ranije bio sam uvjeren da nikada više neću
doći u tu zastrašujuću situaciju — da donosim važne odlu-
ke. Konačno, nekoliko godina potrošio sam nastojeći da
organizujem miran život, bez putovanja i transakcija
emocijama, život ispunjen lijepom umjetnošću, pisanjem i
svakodnevnim ritualima, od jutarnjeg ispijanja kafe do
popodnevnih šetnji. Naporno i uporno sam radio na tome
— nisam li otud imao pravo nadati se uspjehu?
Poštar Paško je jedna od rijetkih osoba kojoj se iskreno
obrađujem — barem je tako bilo do tog dana. Poneka
knjiga, pismo nekog čitaoca i svakih petnaest dana
redovna isporuka od deset diskova koja je stizala
od mog dilera muzikom: to je ono što mi je Paško donosio.
Nije bilo razloga da ne volim tog čovjeka, moram reći, i
pored sve moje sklonosti mizantropiji. Bez pisama čitalaca
se svakako moglo, ali knjige i diskovi značili su mi doista
mnogo. Moja mirna egzistencija o kojoj vam govorim, bila je
projektovana kao flatline na aparatu za održavanje života;
dugačka ravna linija ravnodušnosti, koja bi poskočila tek
pred ponekom knjigom ili pop albumom. Stvar bi se, na-
ravno, ubrzo vratila u norrnalu, u signalizaciju kliničke
smrti. Sve do novog Paškovog dolaska, kada bi miris
svježe štampane knjige ili digitalni zapis na serateh
proteeted površini diska djelovao na mene poput naglog
strujnog udara sa aparata za reanimaciju. Ovako se već može
živjeti, mislio sam to jutro. A onda je na moja vrata
pokucao Paško.
Čitao sam Kurejšija, »Budu iz predgrađa« i slušao Bahovu
»Pasiju po Mateju«. S vremena na vrijeme pogledao bih
Nolu, svog tri mjeseca starog rotvajlera, tek da bih se
uvjerio daje teorija Aleksandra Bečano-vića o uticaju Baha
na životinje bila tačna. Kada sam mu rekao kako sam
zapazio da moj pas zaspi uvijek kada pustim Baha,
Bečanović je rekao: Naravno. Bah u čovjeku uništava sve
animalno. A budući daje animalno jedini sadržaj životinje, Bah
egzorcirajući iz nje animalno, nužno čini da ona pada u —
ništavih. Nola je doista spavala na svojoj prostirci ispod
police sa knjigama. Pazeći da je ne probudim ustao sam i
otvorio ulazna vrata.
Jedno je pismo, dakle, bilo iz Sarajeva; drugo mi je stiglo
čak iz Amsterdama. Siguran u identitet pošiljaoca
amsterdamskog glasa, prepustio sam se radoznalosti: ko
mi to piše iz Sarajeva?
Sjeo sam natrag u fotelju i pročitao:
Dragi Konstantine! U ime Organizacionog odbora za
obilježavanje desetogodišnjice mature — IV — 2, pozivamo te
da prisustvuješ proslavi koja će 7. maja u 20 sati biti održana u
hotelu Hollidaj Inn. Svoj dolazak svi pozvani su već potvrdili,
uključujući i one koji dolaze iz SAD i Kanade. Vidimo se u
Sarajevu. Alisa Matić i Iman Mehmedbašić.
Ova imena nisu mi ništa značila. Djevojke su vjerovatno
udate i nose muževo prezime. A i da nije tako, sva je
prilika da ih se ne bih sjetio. Jer, koji se tip djevojaka
uvijek gurao u sve zamislive Odbore i Forume, od Saveza
pionira u osnovnoj školi do Dramske sekcije u gimnaziji?
Svakako ne onaj tip djevojaka koje pamtite. Svakako ne
srednjoškolske ljepotice, lutke koje su uvijek bile u vezi sa
starijim i bogatim momcima, ili vi jednostavno nikada
niste skupili dovoljno hrabrosti da ih pozovete da izađete,
tako da i kada pedeset godina kasnije budete umirali, sa
žaljenjem ćete pomisliti na njihov poljubac koji ste možda
mogli imati, samo da ste...
Tako dakle, pomislio sam. Zlatni jubilej: deset godina od
maturske večeri koju, uostalom, moja generacija i nije
imala. Svi smo već bili kupili odijela i
cipele, spremajući se za veliko majsko slavlje. Momci sa
brda su, međutim, zapucali već u aprilu. Do maja je moj
najbolji prijatelj dobio snajperski metak u glavu i bio
sahranjen na Barama, a moja djevojka doživjela nervni
slom jer je pater familias odlučio da napuste Sarajevo i
presele u njegovu rodnu kuću u Bugojno, »da budu sa
svojim narodom«, kako je rekao. Do mene u Ulcinju, glas
o tome dospio je poštom, koja je kao i telefoni tada još
uvijek funkcionisala, baš kao što sam poštom dobio i
svjedočanstvo o završenoj gimnaziji. Sta sam tada uradio?
Ne sjećam se, ali spreman sam da se kladim da sam sjeo u
istu fotelju i pustio istog starog, dobrog Baha. Smrdljivog
debelog Buha za orguljama Svetog Tome, kako ga Bernhard
naziva u »Starim majstorima«. Smrdljivog debelog Baha, ko-
jeg najdublje prezirem onda kada se gadim sam sebi.
Smrdljivog debelog Baha, čiji nepojmljivi genij mi je toliko
puta poslužio da sve nerazriješene dileme, sramne
postupke i kukavička povlačenja utopim u njegovoj
muzici, pomislivši svaki put da zapravo postupam
ispravno, jer iluminiram u božanskoj ljepoti, namjesto da
se bavim ovozemaljskim trivijalnostima. Potom sam
otvorio Teino pismo.
Ovo je prsten. Njega ćeš staviti u džep i postupiti prema
uputstvima koja slijede. Ovo je avionska karta. Avion poleće iz
Sarajeva, 7. maja u 17.30. Kada avion sleti u Amsterdam,
čekaću te na aerodromu. Prići ćeš mi i pružićeš mi prsten koji
sam ti poslala.
Pitaćeš me: hoće li da se udaš za mene. Ja ću reći »da« i
živjećemo sretno dok nas smrt ne rastavi. Ovo će se desiti 7.
maja, ili nikada. Ako ne budeš u tom avionu, nećeš me više
vidjeti. Kao ispriku mogla bih prihvatiti izvjesni splet okolnosti
koji bi doveo do toga da se avion sruši i tom prilikom pogineš:
sve osim toga duboko prelazi moj prag tolerancije. U slučaju
avionske nesreće treba da znaš da ću te uvijek voljeti.
Ponavljam: 7. maja u Amsterdamu ili nikada više nećeš čuti za
mene.
Volim te, Tea
Sada je 10 časova i trideset minuta. Danje 7. maj
dvijehiljadedruge godine: moj rođendan i rođendan
Maršala Tita, iako su mu, a u tome je nemoguće ne vidjeti
konce zavjere, kako protiv njega, tako i protiv mene,
rođendan uporno slavili 25 maja, pod firmom »Dana
mladosti«. Ako vjerujete da se suština svijeta može izraziti
brojkama, ako ste vjernik numerologije, dolazak u
Sarajevo, na moj i Titov rođendan, na proslavu deset
godina mature, na deset godina od početka rata —
svakako će vam reći mnogo toga.
Posljednji put kada sam prespavao u babinom stanu,
zamalo nisam ostao bez divnog prijatelja, Ama-ra
Bičakčića. Bilo je to 1991, kada sam u stanu koji je napokon
napustio grčki student organizovao žurku sa nešto trave i
mađarskog bijelog vina. Oko 3 sata ujutro društvo se
razišlo, a Amar i ja zaključili da smo,
citiram ga, gladni kao vuci. Ako se držimo ove životinjske
terminologije, treba reći da sam ja bio pijan kao svinja. U
stanu nije bilo ničeg jestivog, tako da je Amar odlučio da
ode do Marin Dvora, do fast fooda koji je radio čitave noći.
Sklon sam da krivicu za to svalim na doista odvratno
mađarsko vino, ali istina je da me je loša trava učinila
paranoičnim, te sam ubrzo po Amarovom odlasku, čvrsto
ubijeđen da ubice FBI vrebaju na trenutak moje nepažnje,
zaključao vrata. Nakon toga sam se odvukao do kuhinje i
tamo izgubio svijest. Then I Saio A Darkness. Ujutro me je
probudio smrad vlastite kose koja je spokojno tinjala, jer
se jedan pramen zapalio, budući da sam pao na pod
naslonivši glavu na termoakumulacionu peć. Pažljivo sam
osmotrio stan u neredu i ubrzo se suočio sa poovskom
tajnom: Amara nije bilo u stanu, a ulazna vrata bila su
zaključana iznutra. Kako je, zaboga, izašao? I kada?
Prosvijetlila me je komšinica, koja je kao Tasmanijski đavo
istrčala u haustor kada me je kroz špijunku ugledala kako
izlazim iz stana i panično ispričala o mladiću koji je oko
četiri ujutro lupao na moja vrata.
Dakle ovako: Amar se sa hamburgerima vratio sa Marin
Dvora i naišao na zaključana vrata. Pozvonio je. Kada mu
i nakon toga nisam otvorio, izgubio je živce i stao nogama
lupati o vrata, psujući me na sve načine kojih se u tom
trenutku uspio dosjetiti. Oni koji su upućeni u tajne
bosanskih psovki, znaće da je katalog varijanti
proklinjanja koji je imao na raspolaganju bio praktično
neiscipan. Iz komšinicine priče shvatio sam da je na koncu
uspio razbuditi sve stanare. Neko od njih pozvao je
policiju. Kada je dežurna patrola stigla, zatekla ga je kako
sa nesmanjenim entuzijazmom urliče i šutira vrata.
Pokušao je da im objasni da je unutra bila Žurka, da je
izašao da kupi hamburgere — evo, pogledajte, još su topli —
i da mu iz nekog razloga sada ne otvaram. Glas naroda iz
komšiluka se umiješao u priču ustvrdivši da momak laže,
jer je tu živio neki Grk, student, ali je sada odselio; nikakve tu
žurke nije bilo, nego neka ga vode u stanicu i vide šta nije u redu
sa njim, da nije on neki od onih narkomana. Policajci su,
doista, na vratima ugledali pločicu sa grčkim imenom.
Pozvonili su i zaključili da u stanu nema nikoga. Amara
su odveli u policijsku stanicu, odakle ga je ujutro izveo
otac.
U čitavoj situaciji za Amara je bilo nekoliko otežavajućih
okolnosti. Najprije, Amar je nedavno završio terapiju
odvikavanja od heroina, tako da su roditelji spram njega
gajili izvjesne sumnje i strahove. Kasnije će se dobri ljudi
navići, jer je to, pokazaće se, bila prva u nizu njegovih
terapija detoksikacije. Čitava situacija postaće nadrealna
trećeg dana rata, kada ga je otac pod snajperskom paljbom
sa Breke u dva ujutro vozio u bolnicu Koševo, jer je Amar
procijenio da je početak rata pravo vrijeme za overdose. No
tada još uvijek nepovjerljivi, roditelji su nekoliko nedjelja
odbijali da ga noću puste u grad. Izlasci su mu ograničeni
na odlaske u školu, odakle se imao vraćati tačno u minut.
Svakoga dana pred školom ga je čekao taksista, prijatelj
njegovog oca, koji ga je vozio do kuće i pratio sve dok ga
ne bi predao u ruke majci. Na žurku su ga pustili prije
svega jer je moje ime, smatrali su, garantovalo pošteno
društvo i odsustvo opijata. Pušten je pod uslovom da
prespava kod mene, i da se sa mnom ujutro vrati kući,
gdje će nas, slijedi stimulativni i ljekoviti pastoralni detalj,
kao nagrada čekati — doručak. Tako da je, kada je u četiri
ujutro zaključio da nema izgleda da ću mu otvoriti, vrlo
precizno mogao predvidjeti kakva će ga kazna zadesiti
pojavi li se ranom zorom, sam, roditeljima pred očima.
Pretpostavljam daje incident koji je te noći u haustoru
napravio bio više rezultat očaja nego bijesa. Jer, kaznu je
znao — ali se pitao: gdje je krivica? Krivica je, kao što
znamo, u tom trenutku hrkala na podu babine kuhinje. Sta
da ti kažem: sve je to od lošeg vina, rekao sam mu kada sam
ga sutradan vidio. Uostalom, mogu vam se desiti i gore
stvari nego da vam otac, zato što je vaš pijani prijatelj
zaključao vrata i izgubio svijest, na pola godine ukine
džeparac i produži zabranu izlaska.
0 mogućnosti da ponovo vidim Amara mislio sam dok
sam prelazio bosanske—crnogorsku granicu.
Kada iz Crne Gore uđete u Bosnu, dočeka vas put koji je
Milorad Dodik, svojevremeno gazda Republike Srpske,
napravio pred neke od izbora. Bilo mu je potrebno da
birače ubijedi kako on, eto, održava odnose sa ostalim
srpskim zemljama — put prema bratskoj Crnoj Gori bio je
dovoljno ubjedljiv... Dodik je dobio izbore.
Danas, taj put je gori od bilo kog makadamskog
planinskog dnima. Komadi asfalta poredani po blatnoj
podlozi. Uzana trasa koja treba da vas odvede u zemlju
koja je iskrvarila. To je vjerovatno najgori put u uni-
verzumu, pomislio sam dok sam kroz napuštene zasade
jabuka vozio ka Brodu na Drini. Samo kamiondžije
nikšićke željezare i podgoričkog »Radoja Dakića« u svojim
zarđalim kamionima na rubu raspadanja jure tom kozjom
stazom, ne obazirući se na one koji dolaze iz suprotnog
pravca. S vremena na vrijeme mimoiđete se sa bijelim
džipom neke od humanitarnih organizacija koje kruže
Balkanom, u kojem se voze ljudi koji vjeruju da su
humanisti i civilizovani, ljudi kojima smo mi potrebniji nego
oni nama. Jer: da li bi oni bili civilizovani da nema divljaka
poput nas?
Prošli ste granicu. Prije godinu dana, granični prelaz
kontrolisala je carina i policija Republike Srpske. Danas, tu
su službenici Federacije, uz one srpskog entiteta. Sutra,
biće samo bosanski carinici. Ako vjerujete u pravdu koja
uvijek dolazi na kraju, zak-ljučićete kako se proces
integracije Bosne i Hercegovine odvija sporo, ali Čovjek,
neutralni posmatrač, slučajni putnik, rekli bismo, ipak
uočava promjene.
Dakle: Dodikov put. Da su u izgradnju tog puta uložili
makar djelić entuzijazma koji su demonstrirali prilikom
rušenja bosanskih gradova, da ne govorimo
o tome da kada na red dođe rušenje džamije bosanski
Srbin odjednom postaje radišan kao Njemac — danas bih
se vozio putem nalik na — upravo njemačke. Ali
Republika Srpska je deridijanska zemlja — raj de-
konstrukcije. Razoriti, porušiti, rastaviti, razdvojiti — to su
stvari koje zanimaju zemlju ratnika koji su četiri godine
bili čuvari džinovskog koncentracionog logora za
Bošnjake. Republika Srpska je spomenik tom konc—
logoru: nema ničeg što bi se moglo uporediti sa bezočnom
perverznošću postojanja tog entiteta, nasta-log ukrštanjem
epskog, varvarskog nasilja i sofisticirane, virtuelne
evropske spoljne politike. Kao da nacističke konc-logore
ujedinite u jednu teritoriju i obezbijedite im autonomiju:
svi konc-logori u jednoj državi.
Zamislite čovjeka koji deset godina odlučno odbija da
putuje. Čovjeka kojem je čak i vožnja od Ulcinja do
Podgorice — put patnje. Za njega to nije sto kilometara
asfalta — to je staza posuta sitnim čavlima kojom gazi bos,
dok ga bijesna gomila gađa kamenicama. Taj čovjek
napokon odluči da putuje, jer su ga se sjetili stari prijatelji i
jer je žena koju voli našla za shodno da ga maltretira
bijednim bračnim ultimatumima. Njegov dom odjednom
postaje središte orkana. Nailazi opasnost koja iz korijena
mijenja geografiju njegove kuće — ugodna radna soba
odjednom nije prostor smiraja i lijepe umjetnosti, nego
vlažna, mračna tamnica u kojoj mora donijeti važnu
odluku od koje zavisi sve ono što ga ne zanima i čega se,
konačno,
mukom riješio: prije svega emocije i planovi za budućnost.
Zato odlučuje da — bježi. Bježi ravno u susret opasnosti, u
Sarajevo, tamo gdje leži razrješenje —jer tamo gdje prebiva
opasnost, raste spasonosno.
I tako: evo me u babinom stanu, u krevetu gdje na
vokmenu slušam Oldhamovu »I See A Darkness«. Sta tu
radim, šta se to očekuje od mene? Trebam da odlučim da li
da u 20 časova odem u Hollidav Inn i ponovo vidim sve
preživjele prijatelje i izgubljene djevojke, ili da u 17.30 na
butmirskom aerodromu uđem u avion za Holandiju, koji
će me odvesti ravno u budućnost — u brak sa mojom
najvećom ljubavi. Dozvolite da podignem intonaciju i
stvar postavim ovako: šta ću odabrati — prošlost ili
budućnost? I ako odabrem prošlost, neće li to biti zato jer
po svaku cijenu želim da izbjegnem budućnost. Ili nas
nezavršena, prekinuta prošlost proganja poput duha i od
našeg života stvara ukletu kuću, koja može biti oslo-
bođena a čini zbačene tek novim suočavanjem sa svim
tajnama i neraščišćenim računima prošlosti? Ili pak
dozvolite da budem precizan i brutalan, i stvar postavim
ovako — hoću li imati muda da se pokrenem i odem u
Amsterdam?
Ako vjerujete u happy end; ako vjerujete u ljudski razum;
ako vjerujete da u svakome od nas počiva izvjesna
količina zaliha dobra, koja će se, kao kada se porodični
nakit iz skrivenih kutija vadi u vremenu najvećeg
siromaštva, uz fanfare i konfete pojaviti u odsudnom
trenutku — tada svakako smatrate da ću
navečer ući u avion za Amsterdam i nekoliko sati kasnije
priviti na grudi Teu, onda kada se probije kroz špalir
carinika i pretrči aerodromsku pistu, da bi mi se bacila u
zagrljaj. Kažem, ako u sve to vjerujete.
Jer ja ne vjerujem.

A2:
IN THE AEROPLANE OVER THE SEA Neutral Milk
Hotel
Pamtim da mi je brat pričao kako je samo jednom, doduše
treba biti pošten i reći — nakratko, pomislio kako voli
Crnu Goru. Nakon tri i po godine provedene u Kanadi,
riješio je da u junu dođe u Ulcinj i posjeti nas. Lufthansin
let iz Toronta završavao je u, mislim, Frankfurtu. Odatle je
imao avion za Tivat. Kada sle-ćete na tivatski aerodrom,
letjelica pred samo spuštanje izvede široki polukrug. Tivtu
prilazite linijom hrvatske obale, ali je zbog položaja
aerodroma i planinskih masiva koji ga natkriljuju pilot
primoran da se udalji put pučine, i odatle, s mora, aterira.
Samo u tom trenutku, pričao mi je brat, kada se čini da će
se avion poput broda nasukati na obalu, pomislio je da je
sretan što se vraća. Samo u tom trenutku, posma-trana iz
aviona iznad mora, Crna Gora mu se učinila lijepom
zemljom. Iluzija, pogađate, kratko traje, jer vas po
slijetanju dočeka oronuli aerodrom, od one vrste kakvima
zamišljate privatne piste kolumbijskih kokainskih kartela.
Carinici doslovce smrde na znoj, pričao mi je brat. Njihove
sintetičke plave uniforme natopljene su znojem, koji se
slijeva čak i sa brkova, koje nose svi, vjerovatno kao
neformalni dio uniforme. Puštaju vas da prođete bez
neprijatnosti samo ako i sami smrdi te. U suprotnom su
izuzetno nepovjerljivi, rekao mi je. Istresu sve iz vašega
kofera, zavire u svaku pregradu. Čim izađete iz aviona
postanete svjesni njihovog prisustva. Još na pisti osjetite
njih, kao i policajce, koji imaju slične uniforme koje je
gotovo nemoguće razlikovati i koji naravno jednako,
unifor-mno smrde. Cim stupite na tlo Crne Gore spoznate
da ste došli u pravnu državu, gdje vladaju red i zakon.
Ležeći u krevetu, u sarajevskom stanu koji sam naslijedio
od babe, pokušavam da se sjetim da li sam nekada
pomislio kako sam sretan stoje pradjed Naum volujska
kola iz Zičišta usmjerio put Ulcinja, zbog čega se naša
porodična istorija nastavila u Crnoj Gori, umjesto da je
krenuo put sjevera — jer svi južnjaci, a kamoli jedan Grk
cincarske krvi, znaju da ako napuštate dom u potrazi za
novcem i spokojem, na sjever valja ići. Pa jesam li? Možda
kada sam imao dvadeset i jednu godinu, jer tada sam bio
srećan, a sreća, kao Što znamo, najuspješnije zaglupljuje.
Kada sam imao dvadeset i jednu godinu mislio sam da
nikada više neću biti tako sretan. To je, nažalost, jedina
stvar koju sam tada mislio, a koja se pokazala tačnom. It's
A Wonderful Life, govorio sam sebi tokom dugih šetnji
obalom mora. Hodao sam po dvadeset kilometara dnevno
i vjerovao da činim nešto
korisno, jer sam, patrolirajući ulcinjskom obalom, raz-
mišljao o pričama koje sam pisao. Hodao bih, sve dok od
dvije dosjetke ne bih izgradio čitavu naraciju. Onda bih
kroz makiju i kamenjar trčao kući sa pet kilometara
udaljene Velike plaže, u paničnom strahu da ću nešto od
onoga što sam smislio zaboraviti prije nego misli zapišem.
Tada sam, rekoh, imao dvadesetijednu godinu: još uvijek
sam vjerovao da imam nešto važno da kažem, da će šteta
zbog moje izgubljene rečenice dovijeka odzvanjati
kosmosom kao posmrtna zvona.
Živio sam sam, u prizemlju napuštene kuće koju je
pedesetih godina prošlog vijeka izgradio djed Tomislav,
otac moje majke. Ne pamtim ga, ali u arhivi porodičnog
sjećanja stoji da je bio dobar čovjek. Premda sam još kao
petogodišnjak shvatio da to govore za svakog mrtvog
djeda. Osobito u Crnoj Gori, gdje čovjek u očima drugih
postaje dobar tek kada umre ili osiromaši toliko da zasluži
sažaljenje, tako da svako nedvojbeno detektuje: ovaj je
crnji čak i od mene. Pa ipak, mora da je nešto od lijepih
priča o djedu bilo istina. U svakom slučaju, čovjek je bio
pošten: bio je oficir jedne moćne armije, a sagradio je
najneugledniju kuću u čitavom naselju. Susjedne kuće
obućara i konobara izgledale su prema našoj kao
renesansne palate. Ali je zato jedino djedova kuća
preživjela veliki zemljotres 1979. Bez napukline na fasadi.
I eto vam još jedne poučne priče...
Tomislav Primorac postao je major još za vrijeme Dragog
svjetskog rata. U zabitima Kozare spasio je život četnom
komesara, što je protumačeno kao akt požrtvovanja i
klasne svijesti, shodno tome nagrađeno Činom. Ako vam
je do vojne karijere, uvijek gledajte da pristupite mladoj
vojsci u nastajanju, tamo gdje hijerarhija još nije čvrsto
postavljena, tamo gdje se, u nedostatku tradicije, heroji i
mitovi proizvode online — u sadašnjosti, za sadašnjost. U
mladim vojskama sve je za instant upotrebu — revolucija,
uostalom, nikada nema vremena da čeka.
Tomislav je tako pristupio partizanima i dobio čin, zbog
Čega će ga otac Ivan prezirati sve do posljednjeg časa,
kada će, osjetivši da umire, sinu ipak pružiti ruku i
drhtavim glasom izgovoriti: opraštam ti.
Tomislavov grijeh kojim je zavrijedio prijekor mog
pradjeda nije ležao toliko u pristupanju partizanima,
koliko u napuštanju porodične tradicije stare šest ge-
neracija. Primorci su, naime, toliko bili vodeći majstori u
znamenitoj kovacnici Kresevskog samostana. Predivne
mačeve, Štitove i oruđa iskovana u ovom franjevačkom
samostanu možete naći na zidovima škotskih zamkova
kojima danas pretrčavaju neurotični japanski turisti sa
foto-aparatima. Naći ćete ih i u radnim sobama — između
preparirane medvjeđe glave i čeljusti bijele ajkule —
teksaških trgovaca naftom i govedima. Zanat Primoraca
bio je da kuju oružje koje će dobiti ratove za ratnike koji ih
nose — nikako da sami ratuju. Uočavate li ovdje finu
distinkciju koju je majčina porodica pravila između maj-
stora zanata i ratnika od zanata? Do sličnih stvari držao je
i moj djed po očevoj strani, Nikola. On nikada nije sreo
Ivana, ali ovaj bi se svakako saglasio sa rečenicom koju je
Nikola ravnodušno iznova ponavljao kada bi sinovi
insistirali da proda nešto od svojih posjeda: ko kupuje, ne
prodaje. Svijet se dijeli na one koji kupuju i one koji
prodaju; na one koji kuju mačeve i one koji ubijaju i ginu
od njih — budite među onim prvima, to je ono što su Ivan
i Nikola učili sinove.
Rekoh: živio sam sam. Vikendom sam posjećivao roditelje
u porodičnoj kući u maslinjaku pored grada. Pamtim te
vikende kao suncem okupane dane u kojima sam se trudio
da u sebe sabijem što više hrane, svjestan da ću tokom
sedmice gladovati. Živio sam u užasnom siromaštvu: sada
znam da je to siromaštvo bilo jedan od presudnih razloga
moje tadašnje sreće. Nisam imao ništa, tako da sam se
umio radovati svakoj stvari: sve se činilo značajnim. Radio
sam u štampariji, sa dvojicom poštenih Albanaca katolika
sa sela, koji su me voljeli i žalili, jer su bili sigurni da
nisam normalan i da ću loše završiti. Bio sam užasan
radnik. Moja mašina pravila je tone škarta. Kući sam se
vraćao sa naslagama štamparske boje na rakama. Boja kao
da je ulazila pod kožu, bilo je nemoguće oprati je. Tek
kada sam dobio prvi honorar za tekst od »Monitora« i
uvjeren da ću uspjeti da preživim radeći kao novinar
ostavio posao u štampariji, nestalo je boje
na mojim rukama. Posao sam ostavio u aprilu, a tek
sredinom juna vimom i četkom za ribanje skinuo sam
zadnje naslage crnila sa jagodica. Taman pred sezonu,
sjećam se da sam pomislio — turističku sezonu, jedini
period kada su momci iz primorskih gradića seksualno
aktivni. Mlade djevojke ne znaju što su prave vrijednosti
duha, suviše se oslanjaju na spoljašnjost u izboru muškarca
sa kojim će se pariti. Glibave ruke bitno umanjuju vaše
šanse u jurnjavi za koitusom — vjerujte mi. Kada je tako
očigledno, takoreći crno na bijelo da pripadate radničkoj
klasi, djevojke od vas bježe kao đavo od krsta.
Tada sam, i pored crnila na rukama, imao djevojku koja
me je voljela. I koju sam volio: pravo govoreći, mislio sam
da bih se ubio kada bi me ostavila. Ovo vam je poznato?
Na kraju sam na vrlo čudan način ja ostavio nju. I shvatio
da se, suprotno uvriježenom mišljenju, nažalost ne umire
tako lako.
U to vrijeme, ekipa koja se okupljala kod mene provalila je
u neki od ulcinjskih napuštenih hotela. Jedne noći kada je
jugo nanosio kišu u moje ispucale, loše zakivene prozore... Kuća
je imala debele zidove, kao i sve stare kuće na primorju
zidane od kamena, tako da je iza prozora postojao prostor
od gotovo pola metra širine, koji mi je, u nedostatku
polica, služio kao mjesto na kojem sam čuvao knjige i
rukopise. Prozor je, međutim, te noći propustio kišu, tako
da je voda
gotovo uništila primjerak »Kože« Kurcija Malapartea.
Slušao sam »Tindersticks« i pokušavao da knjigu osušim
na kvarcnoj grijalici, kada su mi ovi pirati banuli u kuću i
na stari drveni pod bacili petnaest sanduka pića. Ušli su u
prazni hotel, pored stražara koji je gledao boks, i kroz neki
od prozora iznijeli sva luksuzna pića koja su našli u šanku.
Ja sam u to vrijeme jedini imao sopstveni stan, tako da je
izbor za čuvara zaliha, prirodno, spao na mene. Dakle
ovako: karton Kurvoazijea (odlično ujutro, uz kafu); pola
kartona Black&Whitea (odvratno, nisam vjerovao da viski
može biti tako loš); pet kartona nekog burbona kojem više
ne pamtim naziv (to sam pio samo ja, neprekidno
izmišljajući ode Americi, velikoj zemlji koja proizvodi tako
božanska pića); pet kartona crvenog Džoni Vo-kcra (kada
sam popio burbon, gestom punim razočarenja otvorio sam
bocu Džonija, smatrajući da se moja situacija svakako
može podvesti pod onu priču o spa-danju s konja na
magarca; ispio sam prvi gutljaj i mimo volje priznao: jebi
ga, ima i ovo svoje; prijateljska preporuka: Džoni Voker,
budući mjerna jedinica za viski, idealan je za one situacije
u kojima zapravo ne znate što vam se pije, ili kada vam je
svejedno što ćete piti); dva kartona Civasa (ovo smo popili
na kraju, želeći da završimo sa najboljim; bila je to velika
greška: budući da smo hronično bili bez novca, kada smo
ostali bez ukradenog pića, shvatili smo značenje već
pominjane izreke o konju i magarcu — s Civasa smo pali
direktno na Subotičankin »Rum-punč« od koga povraćate
još dok ga pijete, i nešto što se zove »Istra Bitter«, a što u
ustima ostavlja ukus sličan kiselini koju osjećate nakon
povraćanja); i karton i po Amaro Montenegra (to je popio
moj dragi prijatelj, stamen i pouzdan u piću, jednako kao i
u prijateljstvu). Nakon tri noći pijanke, ekipa se osula; bili
su danima bolesni; potom bi se vratili, pili jednu noć,
potom opet danima bolovali, čime je oslobođen prostor za
majstore da se razmašu — nas dvojica pili smo po bocu na
noć, diveći se svojoj umjerenosti. Počeli bismo oko devet,
oko četiri ujutro on bi odlazio kući. Bez glavobolje,
zadovoljni životom i puni vjere u Boga, čovječanstvo,
Ženski pokret i ljudske slobode, sutradan uveče nastavili
bismo da pijemo.
Savršena metafora mog tadašnjeg života bile su večere
koje sam servirao oko jedan ujutro, onda kada bi se
pijanka nakon početne euforije već stabilizovala, a alkohol
izazvao glad. Među boce vrhunskog pića tada bih smjestio
činiju sa kuvanim krompirom prelivenim maslinovim
uljem, jer je to bilo sve što sam imao. Dešavalo se, doduše,
da uz to serviram i sardinu izmiješanu sa majonezom i
sjeckanim crnim lukom — premda zanemarljivo rijetko,
uglavnom kada bi me u firmi častili dodatkom na platu, o
vjerskim praznicima ili kada bi neko umro a mene zorom
odvlačili u štampariju da pravim umrlice. Ali nije marilo;
ništa zapravo nije nedostajalo, sve je bilo na svom mjestu,
postojala je savršena ravnoteža između stvari koje sam
imao i onih koje nisam, iako je ovih drugih bilo ne-
mjerljivo više.
Ujutro bi me probudila djevojka, kada bi pobjegla iz škole
i uvukla se u moj krevet. Docnije bi ona otišla kući, a ja
izašao u dugu šetnju. Viđao sam samo ljude koje sam
volio. Nisam imao televizor i nisam čitao novine: tada još
uvijek nisam bio ničija ciljna grupa. Ono malo novca što
sam imao, trošio sam na kupovinu albuma omiljenih mi
pop grupa, strahujući neprekidno od trenutka u kojem će
moj turski mini-stub marke »Eurosonic« napokon crći, a ja
neću imati novca da kupim drugi.
Jedne noći nisam mogao zaspati, jer sam imao užasnu
glavobolju od »Nikšićkog piva«. Oko pola šest ujutro
odlučio sam da prošetam, nadajući se da će mi svjež
vazduh prijati. Ali je napolju bilo previše svježine za moj
ukus, ako se posjedovanjem ukusa može pohvaliti čovjek
koji je maločas priznao da pije rum-punč. Bura se sa
planina u zaleđu apokaliptičnom snagom obru-šavala na
ovaj dio obale. U kućama rijetkih ljudi koji su imali posao
bila su upaljena svijetla, dok su se spremali da odu u svoje
propale firme i tamo zarade dvije marke, koliko je iznosila
mjesečna plata u tom vremenu herojske borbe ovog
naroda za pravoslavlje, a protiv islama koji prijeti Evropi i
iste te Evrope, istovremeno. Uvukao sam šake u rukave,
navukao kapuljaču i pognuo glavu. Uzalud: činilo se da će
vjetar svakog časa strgnuti kožu sa mog lica, odvojiti meso
od kostiju, tako rasparčanog me podići sa zemlje, odnijeti
do mora i tamo rasuti po dnu.
Ovaj vjetar je ubica, mislio sam. Sve na ovome svijetu postoji
samo da bi nas ubilo, pomislio sam uz snažni osjećaj da sam
to negdje već pročitao. Tada sam ugledao susjeda kako
polunag u dvorištu izvodi gimnastičke vježbe.
Moj pedesetogodišnji susjed stojao je između dva limuna i
istezao se. Još uvijek u donjem dijelu pidžame, sa zepama
na bosim nogama, u bijeloj penzionerskoj potkošulji,
odavao je utisak zadovoljnog čovjeka.
»Jesi li poranio, komšo«, doviknuo mi je i dalje mlateći
rukama.
»A eto«, rekoh mu: »Ti komšo? Može li se što na ovu
zimu?«.
Onda je on izgovorio tu rečenicu, tih nekoliko riječi koje su
mi promijenile život.
»Znaš kako kaže Njegoš«, rekao je i napravio zgib, »u
zdravom tijelu, zdrav duh«.
Sve stvari kreću se samo ka svome kraju — naravno da sam to
i tada znao. Pa ipak: kraj je došao tako nenadano, tako
nedvosmisleno.
Svakome od nas dešavaju se velike promjene, veliki
zaokreti sreće u životu, ma kako nam se vlastita eg-
zistencija činila nebitnom i blijedom. Sa izvjesne
udaljenosti okrenemo se unatrag na prošlost i shvatimo da
smo nekada bili srećniji nego danas. Ili, pak, da pamtimo i
gore dane od ovih — da zapravo živimo životom kakav
smo oduvijek željeli. Pa ipak, teško je uočiti granicu, tačku
na kojoj su stvari krenule drugim tokom.
Ja znam tu tačku.
Zapravo, znao sam: to je to, čim sam ga ugledao. Komšiju
koji je u pola šest ujutro, na najgoroj buri koju svijet pamti
veselo pravio zgibove, polunag između dva limuna. Onda
kada je citirao Njegoša koji je, komšija je u to vjerovao,
rekao: u zdravom tijelu, zdrav duh. Tada sam shvatio da je
svijet užasno mjesto prepuno zlih i glupih ljudi, mjesto
koje će kao Godzila progutati i posrati moju divnu
privatnu stvarnost.
Jedno jutro sam izašao da prošetam po buri, jer me je od
lošeg alkohola boljela glava. Tada sam shvatio da će se
moj svijet srušiti. U njemu nije bilo penzionera koji
vježbaju na mrazu i glasaju za ratne zločince. A stvarnost
je zapravo bila sačinjena od takvih tupavih bitangi i
njihovih nepodopština. U mom svijetu nisu postojali ljudi
koji su vjerovali da je sve pametno što su čuli u životu —
napisao Njegoš. Ti ljudi će već naći način da me usisaju u
svoju stvarnost. Oni će već naći način da sruše sve bedeme
koje sam dugo i Prilježno gradio kao odbranu od njih.
I stvar se doista srušila: sama od sebe. Bilo je dovoljno da
shvatim kolika je njihova glupost, pa da utvrdim da moj
eskapistički mikro—svijet ne može dugo opstati, ne kada
je okružen njima. Ljudima koji vjeruju da je Njegoš rekao:
u zdravom tijelu zdrav duh.
Od tada pokušavam da razumijem te ljude. Ali mi loše
ide: oni se kreću u prostoru kolektivnog iracionalnog, a
ako vas je Bog kaznio pa u vas usadio malo razuma, teško
je probiti se kroz taj svijet džinovskih pečurki na čijim
klobucima raste mahovina u obliku krsta i četiri slova »S«,
svijet nadrkanih bijelih zečeva koji predvode horde bivših
opštinskih činovnika pretvorene u koljačke paravojske
nalivene šljivovicom, svijet ludog šeširdžije koji se svakog
božica preoblači u pravoslavnog patrijarha, vadi svoj
časovnik i mahnitu zemlju iza izvrnutog zrcala, u kojem se
ogleda Evropa, obavještava da Hrist nije rođen 25.
decembra, nego 7. januara, i da Nova godina ne počinje
prvog, nego četrnaestog januara.
Svijet je bio prepun ološa koji je radio strašne stvari,
pritom se kunući u čast i citirajući Njegoša. Čudan je to
osjećaj, živjeti sa ljudima koji po čitavi dan ne rade ništa
osim što žele smrt nekim drugim ljudima, koji su im se
zamjerili zato što nisu isti kao oni. Čovjek okopava baštu.
Naiđe njegov komšija koji niz put tjera tri krave. U
prolazu razmijene mišljenja o stradanju našeg naroda u
Bosni. I prije nego krava izbaci balegu
na put, kojim ja poslije treba da prođem, postignu
konsenzus da nekrst treba ubijati, inače će oni pobiti nas
— kao što je rekao Njegoš: valja trijebiti gubu iz torina. Ili
sjednete u primorski kafić, radujući se unaprijed ukusu
duvana i prvog jutarnjeg espresa. Posmatrate more koje
blješti pod suncem i na trenutak povjerujete da
veličanstveni prizor u koji ste se zagledali svjedoči o
postojanju nekog master plana prema kojem funkcioniše
svijet — sve dok mladi čovjek za susjednim stolom ne
počne da evocira uspomene na svoje dvomjesečno
vojevanje u Foči. Odete u samoposlugu da kupite mlijeko.
Stojite u redu sa pet ljudi iz susjedstva, znate te obične
građane, penzionere koji vam se smješkaju i ljubazno se
raspituju za zdravlje vaše porodice, dobitne kombinacije
lota i vremensku prognozu, te fine stare ljude koji su
spremni da u narednom trenutku, samo ako se ukaže
prilika, kao čopor hijena skoče i svojim staračkim
socijalnim zubalima zakolju nekog čovjeka. Pozdravljate
se sa ljudima na ulici, oni vam se srdačno javljaju, a vi
znate da su oni svim srcem stali iza vojske koja je pobila
Srebrenicu, da su čak i učinili sve što su mogli da se to
dogodi. Svi ti ljudi smatraju daje »Gorski vijenac« njihova
sveta knjiga. U kojoj lijepo piše: u zdravom tijelu, zdrav
duh.
Kada sam imao dvadeset i jednu godinu bio je rat, a ja sam
bio sretan. Cijena za to bila je visoka: prve tri godine rata
moja paranoja je rasla, sve dok nisam
dospio u fazu kada sam spavao sa skraćenom dvoci-
jevkorn u krevetu, vjerujući da će oni upasti na moja vrata
i ubiti me. Da će nekako saznati što ja mislim i na čijoj sam
strani. Da će, dakle, upasti u moju kuću, riješeni da me
zbog toga kazne. Naravno, svakih pola sata sam se u
strahu budio. Potom se moja nesanica počela odražavati
na dnevne postupke — postao sam razdražljiv, sklon
nekontrolisanim, naglim promjenama raspoloženja. Sa
devetnaest godina sam odbio da studiram književnost,
ubijedivši napokon roditelje da bi to za mene bila propast.
Studirati književnost značilo je živjeti u Beogradu ili otići
u školu za popove i učitelje, koja se zvanično zvala
Univerzitet u Nikšiću. Shvatićete da se, kako kažu, cijelo
moje biće bunilo — svaka nijansa paranoje digla je svoj
glas protiv toga. Znate one horor filmove, u kojima kuću
opsjeda metafizičko zlo? Svaki od njih sadrži scenu u kojoj
lik, nakon što locira epicentar zla (na primjer u podrumu),
uđe upravo u tu prostoriju. I to bude zadnje što je učinio.
Sad mi recite: nije li vas to uvijek nerviralo? Hoću reći,
jasno je da niko normalan ne bi ušao u taj podrum.
Naprotiv, sve bi uradio da pobjegne što dalje od njega.
Mislim da vam je sad jasno da su razlozi za moje odbijanje
da pođem na studije bili mnogo dublji od želje da
prepravljam konvencije horor žanra.
Kada imate paranoju tog intenziteta, jedini način da je
pobijedite jeste — nihilizam, dimenzija većih od
vaše paranoje. Tek kada nemate nikakvu nadu, bićete
oslobođeni od svih strahova — ovo vam govorim do-
bronamjerno, iz iskustva.
Obuzeti nihilizmom, ne planirate dug život. Zapravo,
nemate nikakve planove. Odatle se lako stiže do odluke
da ignorišete sve oko sebe. Kada sam napokon uspio da
ignorišem krvnike iz komšiluka, nestalo je razloga za
paranoju i nihilizam. Tako sam, rekoh, kada sam imao
dvadesetijednu godinu, napokon bio sretan.
Pretpostavljam da i vi uočavate koliko je to krhka
konstrukcija bila. I naravno, kada sam jedno jutro ugledao
susjeda kako na buri trenira između dva limuna, znao sam
da moja odbrana neće dugo izdržati. Ali više nije bilo
bitno — napokon sam bio spreman da se borim.
I šta je bilo prvo što sam uradio? Napisao sam tekst koji je
bio dekonstrukcija oficijelne interpretacije Njegoša, onoga
što su veliki krvnici putem Njegoševog teksta imali da
poruče svojim dobrovoljnim dželatima, koji su se u slučaju
SRJ eufemistički zvali — biračko tijelo, aka obični građani.
Taj tekst bio je, u stvari, dekonstrukcija svih mojih
strahova. Udarao sam ih najjače i najprljavije što sam
mogao, mlateći po tastaturi kao Džek Le Mota u
Skorsezeovom »Razjarenom biku« po protivnicima, sve
dok potpuno malaksao
nisam zaspao u fotelji pred kompjuterskim ekranom.
Udarao sam dok sam mogao da stojim.
Svakog dana viđam neke od momaka koji su tada dolazili
na pijanke u moju kuću. Neki od njih imaju djecu i teško
žive. Drugi su na teškim drogama. Dvojica su danas srpski
nacionalisti i aktivisti u nacionalističkim strankama. Jedan
je čak postao profesionalni vojnik u Vojsci Jugoslavije.
Kada ih sretnem, kažem im: Hail, nacionalno svjesnim
narkomanima. Barem jednom nedjeljno pokušavam da im
objasnim kako se narkomanija i nacionalizam međusobno
isključuju. Dop i nacionalizam su vam kao Srbi i Hrvati,
kažem im, ne idu zajedno. Hulite na svijetle tradicije narko-
manije, koja je u principu globalistička, liberalna
ideologija, koja ne pravi razliku između nacija, vjera i rasa.
Narkomanu su, kao i istinskom komunisti u bivšoj
Jugoslaviji — svi ljudi isti. Nije mu bitno, znate kako ono
kažu — »kako se ko krsti«. On gleda »kakav je ko čovjek«.
Zamislite narkomana rasistu? Sa tim desnim skretanjima je
narkomanija raskrstila još u vrijeme hipi pokreta.
Narkomanija isključuje fašizam, rasizam i nacionalizam.
Kada narkoman govori o di-hotomiji »žuto — bijelo«, on
ne misli na boju kože. Pokušavam da im objasnim da
nema ništa gore nego vidjeti narkomana — seljačinu.
Nihilistički, autode-struktivni koncepti, kakav
narkomanija jeste, morali bi biti elitistički, inače gube
harizmu i smisao. Tako im kažem, pa dodam:
nacionalizam je, s druge strane,
populistički koncept. Kako uspijevate da spojite to dvoje?
Jednom sam im rekao: ako hoćete da provjerite da li sam u
pravu, otiđite na neki od vaših partijskih sastanaka i
priznajte da ste narkomani. Lupite pesnicom o sto i recite
im: ja sam narkoman, ali sam i Srbin. Ako vas prihvate
takve kakvi jeste, i treba da ostanete u Partiji. Ali ako vas
osude i uvrijede, to će značiti da im nikada nije bilo stalo
do vas, do onoga što vi zaista jeste. Recite im, jasno i
glasno: to je dualizam mog bića — ime narkomansko,
prezime srpsko. Zašto bi to bilo neprihvatljivo, tim prije
što je upravo dualizam zvanični stav vaše partije: nije li
predsjednik Bulatović sebe definisao kao čovjeka koji nosi
ime crnogorsko a prezime srpsko? Razgovor sa njima obično
završim tako što im kažem: ostavite drogu, vratite se vjeri
praotaca, jer znate kako je rekao veliki Njegoš: u zdravom
tijelu, zdrav duh. I u sebi se zadovoljno nasmijem što sam
konačno pronašao način da njihovu glupost okrenem
protiv njih.
I danas, kao i tada, šetam borovom šumom ka Velikoj
Plaži. Ali se nakon onog kobnog hladnog jutra nikada više
kući nisam vratio trkom, nikada više nisam žurio da bilo
šta zapišem. Šetnje mi i dalje pričinjavaju zadovoljstvo,
možda i najveće od svih — rijetkih, uostalom.
Ponekad, između preslušavanja Oldhamovog »There Is
No One That Will Take Care...« i Drejkovog »Five Leaves
Left«... Kažem ponekad, između Pavementove »Here« i
»In The Aeroplane Over The Sea« Neutral Milk Hotela,
pomislim na Njegoša. I uvijek pred očima imam ono što
zovem »mrtvom prirodom iz susjedstva« — prugastu
pidžamu, papuče i bijelu potkošu-lju, sa dva limuna u
rubovima slike. I znam: to je priča o razdvojenim
svjetovima. Kao što kaže moj dragi prijatelj: kada smo mi
slušali »Sonic Youth« i »The Cure«, oni su slušali
Miroslava Ilica. U tom trenutku, na tom trivijalnom izboru
naši životi su se razdvojili, a jaz između njih će vremenom
postajati sve veći. Nikada se više neće spojiti: hvala
Gospodu na tome.

A3:
GIRL
The Beatles
Svakako vam je neko, barem jednom u životu, postavio
pitanje: The Beatles ili The Rolling Stones? Odgovorite mi
na to pitanje dok ste još mladi i reći ću vam sve što želite
da znate o svojoj budućnosti. Znam mnoge darovite i
dobre ljude koji su propali, razmišljajući godinama
kasnije: gdje sam to pogriješio? A odgovor leži tamo gdje
nikome ne pada na pamet da ga traži: u mladosti, kada ste
birali između bitlsa i stounsa. I molim vas, nemojte mi
sada reći: pa ne moram da biram — može oboje. Takvi
najgore prođu.
Pogledajte, recimo, Svetislava Basaru. Taj čovjek je mogao
napisati nešto zaista veliko. Ali... 1999, ili je bila 1998,
govorio sam na njegovoj podgoričkoj književnoj večeri.
Pred kraj ležernog razgovora koji je sa njim vodio Bozo
Koprivica, Basara je na pitanje »bitlsi ili stounsi«
odgovorio: »stounsi, naravno«. Bujica koja je odnijela
Basaru izvire iz tog trenutka. Duhoviti hroničar
virtualnog, dekonstrukcionista simulakruma, Svetislav
Basara — završio je kao ambasador nepostojeće države SR
Jugoslavije na sumnjivo postojećem Kipru, kao čovjek koji
godinama nije objavio dobru knjigu.
Dakle: The Beatles ili The Stones?
U familiji Teofilis postoji interni kviz čije jedino i vječito
pitanje glasi: »Platon ili Aristotel?«. Kada dijete napuni
osamnaest godina, najstariji član porodice pita ga da
odabere između ove dvojice. Zavisno od odgovora,
porodica odluči šta dalje da radi sa njim — na koju školu
da ga da; da ga ženi odmah, poslije ili nikako; da ga šalje u
vojsku ili da mu pomogne da bježi u inostranstvo. Moj
brat Nikola odabrao je Aristotela. Danas u Torontu na
Yorke univerzitetu završava sociologiju kulture i pri tom
zarađuje 3 000 $ mjesečno radeći drugu smjenu u
»Mandrake« centru za zapošljavanje. Ja sam odabrao
Platona — zato sada sa vokmenom na ušima đuskam u
stanu na Grbavici, dok šetam od kuhinje do balkona i
mutim neskafu.
Platon je moj izbor. On, koji je znao da svijet vrijedi manje
od ideje svijeta. On koji bi, kada bi ga nasrtljiva stvarnost
povukla iz mišljenja u sebe, ak-centujući gađenje
odmahivao nikom kao da tjera muve i govorio: pi, staje
ovo? Stvarnost!?
To je moj čovjek.
Jedini koji je odbio da odgovori na porodični test zrelosti
bio je moj brat od strica Jorgos. On je, naime, osjećao jaku
sklonost ka naučnoj fantastici. Književ-
44
nost, pulp štampa, strip ili film — bilo mu je svejedno, sve
dok je poštovan SF žanr. Tako potpuna posvećenost
gotovo uvijek izaziva podozrivost. Otud je većini ljudi
jednako neprijatno voziti se u autobusu kraj sveštenika,
kao i pored kolekcionara dječije pornografije.
Nepovjerenje koje je porodica gajila prema Jorgosu bilo je
potpuno i neselektivno. Nisu mu vjerovali čak ni onda
kada bi se vratio sa neke lokalne sahrane i na uobičajeno
pitanje »kakva je bila rakija« odgovorio: fantastična.
Jorgos je, doduše, za takav tretman djelimično i sam bio
kriv. U svojoj ljubavi prema naučnoj fantastici išao je tako
daleko da je čak, i pored mog gorljivog i, vjerovao sam,
ubjedljivog odgovaranja svojevremeno kupio »Sci—Fi
Lullabies« pop grupe »Suede«, on koji je slušao samo
grčku narodnu muziku. Sve što je asociralo na SF postajalo
bi predmet opsesivne želje mog rođaka Jorgosa.
Razumjećete da se porodica hvatala za glavu svaki put
kada bi Jorgos svečano objavio da ima novu — poslovnu
ideju. Teofilisi su oduvijek znali da posao odvoje od
zadovoljstava, naročito od onih opasnih, "ilo je u ovoj
porodici i kurvara i kockara. Imeci su trošeni za jednu
pijanu noć. Ali jedno je bludničiti noću, drugo voditi
posao kao što se bludniči. Posljed-nJe što je Teofilisima
trebalo bio je gazda Jorgos,
zagledan u duboki svemir dok radnici ispod tezge
potkradaju porodični novac.
Jedan od rituala koji se ponavljao tokom svakog našeg
ljetovanja u Ulcinju bio je skup mudraca — otac Joanis i
njegova braća zabrinuto bi pričali o Jorgosu, pokušavajući
da osmisle neki posao koji ovaj neće upropastiti i zbog
kojeg njegova žena neće ponovo prijetiti da će ga
napustiti. Irena, Jorgosova žena, došla je u Ulcinj iz
Ljubljane. Jednoga ljeta posjetila je rođaku u Stoju i tu
ostala, nemoćna da odoli čarima preplanulog, dva metra
visokog Jorgosa, mladića snenog pogleda i guste crne
kose, kakva se u svim slikovnicama docrtava grčkim
junacima.
Od morskih ljubavi na koncu ostaju samo suze — to je
tako stara priča. Zbog svega što nas očarava ljeti, kajaćemo
se zimi. Jorgos nije bio mladi junak, potomak Herkula. Bio
je šanker u kafani svoga oca. A što se tiče znamenitog
snenog pogleda, on nije bio proizvod lutalačkog duha i
duboke unutarnje patnje, kako je toga ljeta bila sklona
povjerovati Irena. Sneni pogled bio je rezultat Rubinovog
vinjaka, na koji je Jorgos još tada bio navučen.
Jorgos je držao da je Irena razmažena. »Žena treba
ponekad nešto i da istrpi«, govorio je, »kada bi svaka žena
napuštala muža onda kada mu je najteže, šta bi bilo sa
ovim svijetom?«. Po njemu, za sve je bio kriv Irenin odgoj.
Navikla na skupe poklone i putovanja po Evropi na koja
ju je otac Marin vodio u trogodišnjim
ciklusima, onda kada bi se vratio sa poslovnog puta u
arapske zemlje (gdje je gradio brane, mostove a ponekad i
bunkere) navikla na ulogu tatine princeze, Irena je bila
nespremna da preuzme ulogu žene i majke. Tako je
govorio Jorgos. Drugima, uključujući tu i mene, izgledalo
je pak kao da Irena više neće da trpi njegova sranja. Ona je
ubrzano propadala i od negdašnje ljepotice postajala
suvonjavi dijabetičar. Propadala je tako vidljivo i
nedvosmisleno da sam svakoga ljeta, kada bi me zagrlila i
pozdravila svojim divnim slovenačkim akcentom, iznova
ostajao zapanjen strašnim stanjem u kojem je zatičem. Kao
da je Irena napokon shvatila da će, ako ne napusti Jorgosa,
ubrzo umrijeti. Niko u porodici nije je krivio zbog toga.
Nije joj ni govorio da ide, to ne, ali su svi nastojali da joj
slave do znanja kako njen odlazak neće biti shvaćen kao
izdaja.
Irena je na koncu doista otišla. Uzela je djecu za ruku i
zauvijek napustila Ulcinj. Nekoliko godina, sve do rata,
slala je razglednice mojoj majci u Sarajevo. Kasnije smo
čuli da se sretno udala i da sa mužem, arhitektom, živi u
Kuvajtu. Tako je život nastavila tamo gdje joj je djetinjstvo
prekinuto — u prostom u kojem je obitavao njen otac,
tamo odakle se svake tri godine vraćao i sobom donosio
sigurnost i spokoj.
Jorgos je odlazak žene i djece podnio stoički, u najboljoj
grčkoj tradiciji. Poslije tri dana uzaludne potrage pronašli
smo ga u nekoj improvizovanoj javnoj kući, pet kilometra
uzvodno od ušća Bojane. Trebalo mu je još tri dana da se
otrijezni i precizno shvati šta to imamo da mu kažemo.
»Tako znači«, rekao je, otišao do prve kafane i nastavio da
pije.
Dvije nedjelje kasnije na stričeva vrata pokucala su dva
brkata tipa, noseći obeznanjenog Jorgosa. Bili su to
vlasnici kafane »Tri kamena« u Skadru. Kako je Jorgos
dospio tamo, nikada nismo uspjeli da saznamo, a, istinu
govoreći, nije ni bilo bitno. Nesretnom Jorgosovom ocu
donijeli su sina i račun za kafanski ceh. Kafedžije su već
uveče bile na putu za Skadar — aktom porodične
solidarnosti novac je brzo prikupljen.
Iste noći moj otac i stričevi ponovo su vijećali o Jorgosu.
Do jutra su odlučili da mu ponude kapital sa kojim bi
mogao početi novi život u nekoj stranoj zemlji, najbolje
Americi. Sada kada uz sebe nema ženu i dijete, slobodan
je da putuje, računala su braća Teo-filis. Samo što dalje od
Ulcinja, gdje će ga dovijeka proganjati uspomene i loše
društvo. Dok su dogovarali posljednje detalje ponude,
Jorgos je došao sebi i od-gegao se do kupatila. Za vrijeme
diskusije o tome da li da putuje u Ameriku ili Kanadu, iz
kupatila su dopirali zvuči Jorgosa koji se budi. Otac mi je
pričao kako su najprije čuli beskrajno dugi mlaz tečnosti
koju je Jorgos iz sebe izbacio u WC solju. Tek što se to
smirilo, odjeknuli su nimalo diskretni rafali pražnjenja
crijeva. Na koncu, kada je izašao iz kupatila, Jorgos se
protegao i sa blaženim osmijehom na licu rekao
»Aaaahhh«, dobronamjerno dobacivši ocu i stričevima da
ako neko ima potrebu da ode u kupatilo, on savjetuje da
se narednih pola sata od toga suzdrži. Zatim je sjeo za sto
za kojim su ovi zbog njega probdjeli noć i pitao: pa dobro,
ima li u ovoj kući neke kafe?
Dali su mu kafu i ponudu da od porodice dobije veliki
novac, pod uslovom da napusti Ulcinj i ode u Ameriku.
Prihvatio je, ali je insistirao da se odustane od putovanja u
Ameriku. Taj se novac može mnogo mudrije potrošiti,
tvrdio je. Zatim je pred te očajne ljude raširio planove za
katamaran dugačak 30 metara. Crtam ih već godinama,
rekao je. Ideju za projekat pronašao sam u ovoj knjizi,
saopštio je i ocu pružio »Najbolje svjetske SF priče za
1984«. Napraviće, dakle, ogromni turistički katamaran,
kojim će moći da goste vodi na krstarenje po Jadranu. Nije
li to bolje nego da napusti sve koje voli i ode u daleku
Ameriku, zapitao je na kraju, ne bez fino dozirane
patetike.
Sutradan smo otputovali nazad u Sarajevo. Otac nam je
bez daljnjih obavještenja saopštio da se petnaest dana
ranije vraćamo kući. Čitavo vrijeme vožnje do Sarajeva
nije rekao ni riječ.
Da je, kako su mu svojevremeno sugerisale tetke, oženio
Crnogorku, Jorgos bi sačuvao porodicu. U pore-đenju sa
drugim ženama, Crnogorke imaju veliko srce i tvrde kosti.
Zbog velikog srca se najčešće zaljubljuju u ološ, bijednike
na koje se sažale. Zbog tvrdih kostiju ostaju u braku sa
njima — manje ih boli kada ih mlate. Crnogorska supruga
se stidi ako je sretna u braku.
Ako ste socijalni slučaj, alkoholičar i nasilnik, vi ste u
Crnoj Gori magnet za žene. Prilično dobro prolaze i
tuberkulozni, astmatičari i uopšte neizlječivo bolesni.
Dobro se kotiraju i bolesnici od raka, ali pretpostavljam da
vam je u tom slučaju slaba utjeha to što se dopadate
ženama. Suština vaše uspješnosti kod crnogorskih žena je
u tome da ih maltretirate. Pri čemu će se smatrati
značajnom prednošću ako ih maltretirate — samim svojim
postojanjem, ako vaša egzistencija sistematski uništava
ženinu. Otud su na cijeni teški bolesnici koji zahtijevaju
svakodnevnu njegu do kraja života. Naravno, poželjno je
da bolest bude neizlječiva, ali ne i smrtonosna, barem ne
na kratki rok, jer bi takav razvoj okolnosti značio da se
ženinoj patnji nazire kraj, što nju u konačnici, diskredituje
kao dobru suprugu.
Ako pak niste bolesnik ili alkoholičar, poželjno je da imate
stani, nepokretnu namćorastu majku, iznimno
neprijateljski nastrojenu prema snahi. Ako ne majku, onda
barem značajno hendikepiranog oca, čija bi egzistencija,
kada to već ne čini vaša, parazitirala isisavajući život iz
vaše žene. Na cijeni su takođe i kriminalci, naročito
ozbiljni prestupnici sa dugačkom zatvorskom kaznom.
Brakovi u Crnoj Gori ipak često propadaju, jer savremeni
muškarci ženama ne obezbjeduju dovoljno patnje.
Muškarčev autoritet tada biva radikalno narušen u
ženinim očima. Sto ne čudi, jer ona je onda prisiljena da
sama sebi čuva obraz. Zato neke žene po dvadeset ili
trideset godina, sve do smrti zapravo, nose crninu za
ocem ili bratom. Ponekad čak i unaprijed oblače crninu, u
slučajevima kada je otac umro dok je ona još bila dijete, a
brat je dobrog zdravlja i ne pokazuje sklonost
samoubistvu, brzoj vožnji, odlascima na ratište ili
intravenoznom uzimanju šest puta sječenog heroina.
Ali, iako je nošenje crnine izuzetno naporno i pogubno za
zdravlje, jer temperature ljeti u Crnoj Gori dosežu i 55
stepeni Celzijusa, a mnoge supruge i majke, naročito u
avgustu, umiru od dehidracije, zatim moždanog ili
srčanog udara — ljudi to ipak nedovoljno cijene.
Dugogodišnje nošenje crnine više je nego blijed
nadomjestak za teško bolesnog muža.
Prošlog vikenda sam na ulici srela Kajl Lasna, pisala mi je
Tea nakon što se bježeći iz Bogote dokopala Toronta.
Velikog Kajl Lasna, gurua culture jammera. Prišla sam mu i
pozdravila ga. Sa njim je bila neka djevojka, izgledala je
stidljivo u svojim poznim dvadesetim. Ovo je Naomi
Klajn, predstavio mi je. Divim se onome što radite, rekla
sam mu, i tako je sve počelo, pisala je. U prošlom broju
»Adbustersa« objavljen je i moj rad. Intervenisala sam na
plakatu sa Uncle Samom, pisala je. Iscrtala sam mu
stripovski oblačić iznad glave i u njega upisala: cenzura je
dobra zato što... Kajl je bio oduševljen, poslao mi je mail u
kojem
mi čestita. Juče sam posjetila njegovu prijateljicu Naomi
Klajn. Sjedjeli smo u zadnjem dvorištu njene kuće u
južnom dijelu Toronta. Odavno se tako lijepo sa nekim
nisam ispričala. Njen muž je Evi Luis, voditelj političkih
emisija na nekom od kanadskih televizijskih giganata.
Kako mi stoji kravata?, pita dok prolazi kraj nas
spremajući se za nastup. Kasnije nam se pridružila Mišel
Lendsberg. Evijeva majka, predstavila mi je Naomi,
vjerovatno je najmilitantnija kanadska feministkinja. Neka
te ne zavara njen pitomi izgled, rekla je, ova žena jede žive
muškarce. I žene, rekla je gospoda Lendsberg. Naomi mi
je ispričala da piše knjigu o načinima na koje velike
multinacionalne korporacije upravljaju životima milijardi
ljudi. Njihov gravitacioni uticaj je smrtonosan, rekla mi je,
a najsmješnije od svega je da zapravo vlastitim novcem
plaćamo ulaznicu u njega. Knjiga će se zvati »No Logo«,
pisala mi je Tea. Nećeš vjerovati, pisala je još, slavna
televizijska voditeljica Kej ti Li Giford doslovce je
zaplakala pred kamerama kada je otkriveno da je odjevna
linija koju nosi na nastupima proizvedena u dječjim
pogonima u Hondurasu. Nakon što mi je Naomi to
ispričala, pozvala sam redakciju »Adbustersa« i
dogovorila reportažu o velikim trade markovima koji
eksploatišu dječju radnu snagu. Srce doslovce počne da ti
krvari, započela je Tea pismo jeftinom metaforom, kada mi
se javila narednog mjeseca. Cak bi i tvoje srce prokrvarilo
pred prizorom koji sam zatekla u Kaviteu. Tamo rade
robovi, većina od njih su djeca, pisala je. Kavite je najveća
slobodna trgovačka zona na Filipinima, saznao sam.
Desetogodišnjim djevojčicama je na radnom mjestu
zabranjeno »smješka-nje i pričanje«, kako piše na jednom
od upozorenja na fabričkoj oglasnoj tabli, pisala je. Djeca
imaju odmor od svega petnaest minuta dnevno, stoga su
primorana da mokre u plastične kese koje im uprava s
tom namjerom postavlja pod mašine za rad. Svakih pola
sata iznesu neko beživotno dječje tijelo, pisala je. Lacoste
majica koju nosiš, tvoj omiljeni Benetton džemper, tvoje
crne Nike patike: sve je to proizvedeno u ovakvim
fabrikama, pisala je. Tea je oduvijek željela da se bavi
ozbiljnim stvarima, pomislio sam, a borba protiv velikih
korporacija i svjetske nepravde čini mi se dovoljno velikom.
Na koncu će kao žrtva njenog sukoba sa autoritetom
očinske figure pasti — kompanija Nike. Korporacijski
kapitalizam i ne sluti kakvoga je neprijatelja dobio u Tei,
pamtim da sam pomislio. Tea je, dakle, napokon na
dobrom putu da obiđe svijet. Odnekud sam znao da će
sve ono što mi u pismima bude opisivala više ličiti na
pikarski roman nego na život djevojke iz Ulcinja. Pikarski
roman čiji zaplet dobro pamtim, budući da smo ga
zajedno osmislili. Time dolazimo do bazične razlike
između Tee i mene, do tačke iz koje izvini sve naše
nesuglasice, a to je različito poimanje svrhe književnosti.
Ja sam, vidite, tradicionalista: vjerujem da roman treba
pisati ili čitati. Tea ga je međutim, u jednom vajldovskom
obrtu, odlučila proživjeti.
Djevojka sa kojom sam svojevremeno razmijenio nekoliko
ljetnjih poljubaca rekla mi je, odlazeći iz Ulcinja na studije
u Podgoricu, kako »sve u životu treba probati«. To je fraza
koju ponavljaju horde studenata koji svake jeseni iz svojih
malih gradova i sela hodočaste u naše univerzitetske
centre. »Sve u životu treba probati« misle mlade djevojke
kada na beogradskoj željezničkoj stanici izađu iz voza koji
ih je dovukao iz rodnog sela. Sve u životu treba probati, a i
nije se dobro obrukati u velikom gradu, misle djevojke
koje su tog jutra po prvi put pošteđene muže krava. Treba
raditi sve što i drugi, treba što brižljivije prikriti svoje
seljačko porijeklo, misle još. Sve u životu treba probati,
samo seljaci misle drugačije, govore sebi u bradu tu
maniru; ako hoću da budem poštovana i ista kao drugi,
sve u životu treba probati.
I onda sve u životu proba. Posljednje što proba je,
naravno, smrt — u nekoj rupi gdje skonča od loše droge.
Svake godine hiljade djevojaka njihove patrijarhalne
porodice čvrstog morala šalju na studije. Očevi koji su im
čitave mladosti zabranjivali izlaske puštaju ih, kao pse sa
lanca, ravnodušne na sve što će se s njima u budućnosti
zbiti. Puštaju ih i one, mašući repom, razdragano otrče u
ružičasti horizont. Očev posao je priveden kraju: dok su
živjele u njegovoj kući, u njegovom gradu, nisu ga
posramile. U drugom gradu, daleko od očiju komšiluka i
rodbine, mogu činiti što im je volja.
U malim crnogorskim mjestima ljudi tumaraju ulicama
bukvalno mahniti od akumulirane seksualne energije koju
nemaju na kome i sa kim da potroše. A sve zbog dugog
jezika. Muškarci, naime, imaju običaj da sve žene koje se
usuđuju da stvore bilo kakav socijalni život nazivaju —
kurvama. Od ranog jutra pijani, oni sjede u kafanama i
analitički pristupaju moralu žena koje prolaze ulicom.
Loša reputacija tim ženama život u gradu čini nemogućim
— one ili netragom odlaze ili se povinuju visokim moralnim
standardima svoje sredine. Mnoge od njih, zato što su
pomislile da mogu svaki dan šetati korzom ili uveče izaći
u popularni gradski kafe bar, odbaci porodica. Tužna srca
majke kćeri šalju rodbini u drugi grad, ponavljajući: a
lijepo sam ti govorila da sjediš doma. U krajnjem, žene u tim
malim mjestima zaključuju da ako žele preživjeti, moraju
ostati kući. Zato u tim mjestima svi kafei i diskoteke liče
na gej klubove — samo nepregledne gomile muških tijela
sa vidnim, beznadnim erekcija-ma koje prijete da će
eksplodirati, odletjeti ravno u noćno nebo i odatle se
stropoštati po patrijarhalnoj varoši kao misteriozna kiša
sperme.
Osnovna briga crnogorskog oca je da mu pijani pobratim
u nekom klubu penzionera, sa najjeftinijim pivom u
gradu, ne dobaci kako mu se kćerka jebe po ulici. Dok je u
njegovoj kući, njegova kćerka ima da se ne jebe, jer to u
kafanskoj raspravi kao ubistveni argument uvijek može
biti upotrijebljeno protiv njega.
Kćeri shvataju delikatnu poziciju svojih očeva, stoga
gledaju da se jebu konspirativno, čuvajući obraz ocu.
Ovo nas dovodi do situacije nalik na one iz antičkih
drama: zato što se čuva čast kćeri, ginu sinovi.
Obratite pažnju na ovaj uzročno posljedični slijed:
djevojke pristaju da izlaze samo sa momcima koji imaju
automobile, jer samo oni omogućavaju da se neopaženi
iskradu iz grada i dokopaju okolnih šuma u kojima
napokon mogu osloboditi svoju seksualnost. Ne dolaze u
obzir bilo kakvi automobili. Vozilo mora imati zatamnjena
stakla, jer je u suprotnom vožnja kroz grad, za tu djevojku,
isto što i sjedenje u izlogu pod firmom: kurva. Vozila sa
zatamnjenim staklima su obično skupa, jer se ta vrsta
luksuza ugrađuje samo na automobile više klase. Zbog
toga su mladići, koji nemaju novca za skupe limuzine,
prisiljeni da stakla oblažu crnim naljepnicama. Ove
naljepnice, pogađate, dramatično smanjuju vidljivost, time
i sposobnost upravljanja vozilom. Osobito noću, kada se
ove opsežne procedure koje vode koitusu obično i sprovo-
de. Momci zato po autoputevima ginu kao muve. Svako
uključivanje u saobraćaj za njih je kao partija ruskog
ruleta. 50% šansi da iz suprotnog smjera dolaze kola, 50%
da sudara neće biti. Tu leži antički zaplet: zato što kćeri
čuvaju čast oca, sinovi voze kola iz kojih ne vide svijet oko
sebe. Zato što sestre traže zatamnjena stakla, braća ginu u
kolima, hitajući da opale nečiju sestru i kćer.
Sve to prestaje kada se kćer napokon pošalje na fakultet, u
veliki grad odakle nikada do sugrađana neće dospjeti
ogovaranja o njenom raskalašnom ponašanju. I tako svake
godine čopori djevojaka, kao vučice spremne za parenje,
trče ka velikim gradovima da bi tamo zadovoljile svoje
seksualne fantazije, da bi se nalokale i spavale sa
neznancem, da bi probale droge, jer u životu sve treba
probati. To je jedina svrha postojanja univerziteta u Crnoj
Gori. Univerzitet postoji samo da bi očevi makli brigu s
vrata i da bi se kćerke nekoliko puta pošteno i bez bojazni
za reputaciju izjebale. Svima je jasno da uzalud studiraju.
Privreda je uništena, zemlja izgleda kao da je prije pet
minuta na nju pala atomska bomba. Nikada neće dobiti
posao za koji uče. Najbolje čemu se ove stu-dentkinje
ekonomije, prava i književnosti mogu nadati jeste da se
udaju u gradu u kojem studiraju. Sretnice uspijevaju u
tome. Ostale se vraćaju u svoja mala rodna mjesta, umorne
od brzog seksa koji nikada nije donio očekivano
zadovoljstvo, site trave koja nikada nije pomjerila svijest
dovoljno daleko da zaborave svoje porijeklo i sivu
sudbinu koja ih strpljivo čeka ispred očeve kuće. Vraćaju
se da budu radnice u butiku ili kasirke, nadajući se da će
naići na nekog nesretnika, najčešće policajca ili vojnika
koji će ih oženiti.
Jedna od bizarnih igara kojom sam se zabavljao tokom
svoje retardirane novinarske odiseje u Podgorici zvala se
»Posljednja pjesma«. Preko poznanika, koji je radio u
policiji, uspio sam da iz zapisnika o saobraćajnim
nesrećama saznam koju su pjesmu slušali ljudi u
automobilu, u trenutku kada su se kola prevrnula,
smrskala ili eksplodirala. Zanimalo me je: kakvi su zvuči
te ljude ispratili u smrt?
Rezultati su, pogađate, bili porazni. Narušavali su čitavu
mitologiju o umiranju, čitav brižno čuvani sistem
posljednjih želja, pogleda, riječi i uzdaha, sve mistifikacije
o životu koji u trenutku pred konačni fade out promiče
pred očima. Ukoliko bi trenutak umiranja doista bio takva
svečanost — smrti ovih ljudi bile su seoske svadbe sa
ciganskom muzikom, u najboljem tek prigradski ispraćaji
u vojsku. Gotovo po pravilu iz olupine bi se čula narodna
muzika, čak i onda kada bi kola hitne pomoći iznijela
leševe i dok bi policajci, i sami cupkajući nogom uz ritam
koji je dopirao iz čudom neoštećenog auto—radija, u
zapisnik unosili zapažanja o udesu. Razložnim se čini
pomenuti mogućnost da udesa i ne bi bilo, da veseljaci
tokom vožnje nisu slušali folk—željoteku. Ne iziskuje
mnogo mašte da se zamisli trenutak u kojem vozač,
ponesen četiri/četvrtinskim ritmom pušta volan i kao u
transu tapše, dok automobil mijenja putanju, prelazi u
drugu traku i sleće sa puta.
Moje istraživanje tu se nije zaustavilo. Ispitao sam
tanathos — no kako su stvari stojale sa erosom? Da bih
došao do podataka neophodnih za nastavak istraživanja,
morao sam istrpiti brojna poniženja. Ali: sve
za nauku. Učlanio sam se u žensku nevladinu organizaciju
»Žena je žena«. Tamo sam se ubrzo istakao zanimljivim
idejama, od kojih je jedna podrazumijevala sprovođenje
ankete među ženama Podgorice. Pitanje u kojem ćete
neizostavno prepoznati moj rukopis, glasilo je: »uz koju
ste pjesmu izgubili nevinost?«. Soundtrack prvih
seksualnih iskustava bio je isti kao onaj pogibija na
autoputu. Kako biste nazvali život u kojem su umiranje i
gubitak nevinosti lišeni svega estetskog, pitam vas?
Animalnim? Ili šund koji dopire iz zvučnika svjedoči o još
strasnijoj ontološkoj degradaciji? I šta bi nam, napokon, o
tome rekao Aristotel, on koji je čovjeka definisao kao biće
sa logosom?
Ali ja sam, kao što znate, odabrao Platona. Kada sam
izgubio nevinost, na mom gramofonu vrtjela se ploča
»The Beatles«. Kada sam se nakon prerane ejakulacije
stropoštao na krevet i pomilovao kosu moje prve djevojke,
čuo sam samo njeno ubrzano disanje i Lenona koji je
pjevao: Girl...

A4:
LOVE WILL TEAR US APART Joy Division
Kada je oženio Zorku, djed Nikola je imao šezdese-tičetiri
godine i pet brakova iza sebe. Ona je bila stara djevojka,
uz to šepava — uspomena iz gladnog djetinjstva
provedenog u vlažnoj kamenoj kući na Rijeci Crnojevića.
Ni on ni ona nisu mogli da biraju. Da jesu, i jedno i drugo
uzeli bi mlade. Hajdukovići su jedva dočekali da
tridesetpetogodišnju Zorku otpreme u Ulcinj. Računali su
da ide na kraj svijeta, odakle se, nadali su se, nikada neće
ni vratiti. To je značilo da će počinuti od njenog jezika
oštrog kao sablja, bru-šenog u cetinjskoj građanskoj školi.
Kada je došla u porodicu, Zorka je, izuzmemo li iz ove
računice samog Nikolu, imala više škole od svih Teofilisa
zajedno. Oštroumna, govorljiva i šepava žena u poznim
godinama — familija se sablažnjavala nad Nikolinim iz-
borom. »Samo takva će me dobro čuvati od vas«,
odgovarao je on.
Četvoro djece im je umrlo prije nego je rođen Joanis, moj
otac. Niko nije vjerovao da će to slabašno dijete preživjeti.
Nikola je tada imao sedamdeset,
Zorka četrdesetijednu — nisu to godine za rađanje. Prvoga
dana kada sam te rodila znala sam: bićeš fenomen ili kreten,
tepala je kasnije Zorka Joanisu.
Ovaj će dovijeka patiti za ocem. Nikola je poživio dovoljno
dugo da vidi kako sin raste i polazi u školu, ali njihov
odnos bio je lišen bilo kakvih očinskih izraza ljubavi.
Posljednju deceniju života Nikola je proveo pripremajući
se za smrt. Joanis je od oca dobio život, Zorka sina, a ovaj
je za uzvrat očekivao da ga njih dvoje puste da umre na
miru.
Nikola je godinama sjedio ispred kuće u kojoj je nekada
bila pekara koja je stvorila porodično bogatstvo. Sada je
radnja bila pretvorena u skladište u kojem je vlasnik
kafane u susjedstvu za bijednu mjesečnu nadoknadu krio
od finansa alkoholna pića i hranu. Nikola je, kažem, sjedio
i čitao Bibliju. »Kada otvaram, Nikola je ispred sa knjigom
— kada zatvaram, i dalje je tamo. Ako ga jednoga jutra ne
vidim, znaću da se bliži kraj svijeta«, rekao je jednom ka-
fedžija Zorki.
»Ili ćeš poći po bocu u onaj tvoj podrum i s njom pod
mišku mu svratiti na pokajanje«, odgovorila je Zorka.
Sjedio je i čitao Bibliju. S vremena na vrijeme bi zaspao.
Sijeda glava bi klonula — bio je to znak koji su svi u
kvartu poštovali. Majke bi tada djecu ućutkale i uvele u
avlije, u kafani bi utišali muziku sa radija. Čak bi i Cigani,
koji su u prolazu oglašavali da popravljaju kišobrane,
zaćutali.
San bi kratko trajao. Nikola bi naglo uspravio glavu i
nastavio da čita na mjestu na kojem je maločas stao, baš
kao da se ništa nije desilo.
Nije da se mali Joanis nije trudio. Trčao bi oko oca, puštao
pred njim balone, bacao put njega krpenu loptu,
neprekidno ga dozivao. Uzalud: za Nikolu je postojala još
samo smrt i knjiga koja je čuvala tajnu izmirenja sa njom.
Kao da se bojao da je smrt svuda izvan stranica njegove
Biblije. Kao da je vjerovao da je siguran samo dok čita. A
morao je da čita, jer još uvijek nije bio spreman za smrt.
Kada je jednog majskog popodneva oslanjajući se na štap
ušao u kuću; kada je jednog majskog dana ušao u kuću,
poljubivši na ulazu Joanisa u glavu; kada je jednog
majskog popodneva poljubio Joanisa i ušao u kuću, a
Zorka vidjela tri suze kako se slijevaju niz njegovo
staračko lice; kada je jednog majskog dana tiho plačući
ušao u kuću i nakon što je poljubio sina odložio svoju
Bibliju ispod ikone Svetog Nikole u hodniku; kada je
jednoga dana poljubio sina i odložio Bibliju, Zorka je znala
da je kraj blizu.
Još za večerom, dok je Nikola lomio hljeb i gnječio ga u
sitne loptice, koje je potom umakao u vino i spuštao na sto
pred sina, a ovaj ih jednu za drugom trpao u usta, nezasit
očeve pažnje — još dok su večerali, kažem, Zorka je
spremila Nikolinu robu za pogreb. Iz škrinje je izvadila i
ispeglala svoju crninu. Od kafedžije je uzela stolice,
stolove i piće na veresiju. Bez riječi je obavljala pripreme
za ukop. Samo bi s
vremena na vrijeme, prolazeći užurbano hodnikom
pogledala na Nikolinu Bibliju i upaljeno kandilo nad
njom.
Znala je: kada ujutro otvori oči, kraj sebe će ugledati
mrtvog muža.
Ova priča vam je rekla koliko se u našoj porodici drži do
knjige. Ona takođe govori o izvjesnoj sklonosti da se
emocije, ma kako snažne bile, temeljito prikriju.
Dostojanstvo je nešto do čega Teofilisi naročito drže.
Dostojanstva, naravno, najviše ima u knjigama — zato
sam im tako posvećen. No katkada je čovjek spriječen da
čita ili piše — tada ga opsjednu emocije, a veliki je izazov
nositi se sa njima. Moja ljubavna priča, to je ono što vam
želim reći, ne razlikuje se u bitnome od literature koju
čitam. I u jednom i u drugom slučaju, tekst se razvija bez
moje volje — ja sam samo prilježni posmatrač, neko ko se
sa, nadam se, rafiniranom čitalačkom distancom kreće
kroz zbivanja na
stranicama. Cak i onda kada je priča koju čitam — moja.
Priprosti ljudi su apsolutno bezočni u svojim literarnim
zahtjevima. Njihove ambicije nemaju horizont, šire se
poput svemira. Oni će vam bez imalo skrupula prići dok
pijete kafu, večerate, čak će gledati da vas zaskoče dok ste
na plaži, računajući, pretpostavljam, kako ćete tamo biti
najbolje volje. Tada vam silueta netalentovanog pisca
doslovce zakloni sunce. Osjetite
njegovu sijenku na leđima, i već znate da slijedi: gospodine
Teofilis, ja sam Marko Antonić, vas kolega pisac.
Očevi vam privode kćerke, govoreći kako nastavnica
književnosti u gimnaziji smatra da je pred djevojkom
blistava književna karijera. Oni znaju da ćete pogledati u
sisice njegove kćeri, i upravo taj trenutak vaše nepažnje i
raznježenosti iskoristiće da vam utra-pe njene škrabotine.
Naravno, nikada više nećete vidjeti kćerku, ona će
vjerovatno ostatak života provesti u sobi iščekujući milost
muza i pokušavajući da napiše zbirku pjesama — ali će
vam zato trebati narednih pola godine da se otarasite oca.
Moj najveći neprijatelj su nastavnice književnosti. Ove
nepismene, i uglavnom ružne žene, bez prestanka
proizvode kretene u pubertetu u književne talente.
Pozivaju roditelje u školu i ubjeđuju ih u darovitost
njihove djece. Poslije se sve slomi na meni, pa se po čitav
dan skrivam od očeva i majki budućih nobelo-vaca.
Ponekad se ta djeca, koju školski sistem i do-konost
nastavnica proizvodi u talente, doista intere-suju za
književnost — tada je situacija za mene naročito opasna.
Takvi ne odustaju lako. Ne slutite koliko su daleko
spremni da idu da biste im i vi potvrdili umjetnički status.
Većina djece, srećom, misli samo o seksu i drogama, kao
što i doliči njihovim godinama.
Jednom su mi, dok sam u podgoričkom restoranu »Masa«
doručkovao slane palačinke, čovjek i žena čudnog akcenta
i mirisa na sto bacili knjigu nekog
desetogodišnjaka, najenergičnije insistirajući da za
»Vijesti« napišem, kako su rekli, »ozbiljnu kritiku«. To
jutro su bili u redakciji moje novine, sa namjerom da se
žale na tretman koji je knjiga njihovog sina imala kod nas.
Ljudi su došli čak iz Berana, jer su bili kivni na dopisnika
»Vijesti« iz tog grada. On je, tako su mi rekli, poslao samo
kratku novinsku informaciju o knjizi njihovog sina. Oni su
pak očekivali pravu književnu kritiku. Ponosno su dodali
da njihov sin ima samo deset godina i da je najmlađi pisac
u istoriji Berana. To, smatrali su, zaslužuje veću medijsku
pozornost. A šta kaže njegova nastavnica književnosti,
nisam odolio da upitam. Da će biti veliki pisac, možda čak
kao Dobrica Cosić, informisao me je otac. Tako je i Do-
brica počeo, rekao sam, istinski talenat uoči se srazm-jerno
rano. Pisci su tu najsličniji balerinama — ako ne počnete
da trenirate balet do desete godine, ili ako do tada ne
objavite knjigu, poslije je kasno za vrhunske domete kako
u baletu, tako i u literaturi.
Kada su pročitali kratku informaciju u »Vijestima«, ovi
ljudi su istog trena sjeli u traktor i otišli pravo do
dopisnikove kuće, čak u drugo selo. Tu zamalo nije pala
krv, kako sam shvatio. Dopisnik je izgleda procijenio da
mu je život u opasnosti. Zato im je, da bi ih smirio, rekao
da pođu u Podgoricu i pronađu mene, jer sam ja u novini
zadužen za književnu kritiku. Rek'o nam je da to ne može
napisat' niko do ti, rekao mi je otac nadarenog malog
Beranca. Moja situacija bila je dakle bezizlazna. U
redakciju
su došli već u devet ujutro, kada tamo nema nikoga osim
sekretarice Kace. Oduvijek sam sumnjao da nisam
simpatičan toj djevojci, mislio sam dok mi je čovjek pružao
knjigu svog sina, na kojoj mi je lično on napisao posvetu.
Kaca je samo čekala trenutak da mi zagorca život, i to je
napokon učinila: nahuškala je ove krvosljednike iz Berana
ravno na mene, dok sam još čitao novine i čekao doručak.
Kada su konačno otišli, prelistao sam knjigu. Bila je
posvećena nastavnici književnosti. »Onoj koja je uvijek
imala vjere u mene i bez koje ove knjige ne bi ni bilo«,
pisalo je. Knjiga je bila grozna, čak i za dijete od deset
godina. Klinac je bio nepismen: izgleda da se u Beranama
ne drži toliko do formalnog savršenstva, koliko do talenta
u nepatvorenom obliku.
U trenutku mi je pred očima sijevnula budućnost. Da me
mahniti roditelji ne bi ubili, napisaću tekst o knjizi. Puno
vjere u sebe, ovo dijete će nastaviti da piše. Roditelji će ga
poslati u Beograd, da tamo studira književnost. Na drugoj
godini studija momak će postati doušnik Državne
bezbjednosti. Spijuniraće druge studente i pisce, a za
uzvrat će mu jednom godišnje »Prosveta« objavljivati
knjigu, koju će »Politikin« književni kritičar po dužnosti
pohvaliti. Magistriraće sa trideset. Sa tridesetipet postaće
akademik. Sa četrdeset predsjednik države. Sa
četrdesetijednu zapo-čeće novi rat. Sa četrdesetidvije
govoriće na mitingu u rodnim Beranama. Na televizijskoj
reportaži sa mitinga primijetiću, u prvom redu, na
počasnom mjestu,
njegovog oca — čovjeka koji je od početka vjerovao u sina.
Rak na plućima koji je istodobno referisao na jetru i mozak
spriječiće njegovu majku da prisustvuje trijumfalnom
sinovljevom povratku u zavičaj. Zbog tuge za suprugom,
ali i zbog ponosa zbog sina, televizijski snimak zabilježiće
suze u očevom oku.
Neke književne karijere moraju biti sasječene u korijenu,
pomislio sam i pozvao konobara da knjigu odnese u
đubre.
Ako sam i pokazivao izvjesnu odlučnost u pitanjima
literature, ljubavi sam se prepuštao kao bujici. Vjerujući da
je nezainteresovanost za krajnji ishod dovoljna zaštita, ona
spasonosna mjera distance — dozvolio sam da me ponese.
Danas se to čini tako dalekim. Danas, dok sjedim na terasi
babinog sarajevskog stana i posmatram park ispod sebe —
park i dalje, iza njega, ulicu koja vodi na Vraća. Tamo
smo, u to brdsko naselje opasnog imena — a pravo
Sarajevo i jesu njegove kuće na brdima, gore iznad
Miljacke, gdje slučajni turista nikada neće zalutati, mjesta
o kojima su tako lijepo pisali Samokovlija i Jergović —
tamo srno došli iz Ulcinja. Uselili smo u prizemlje kuće
dvoje pristojnih, starih ljudi — mislim da su rodom bili iz
Fojnice. Koliko su ti ljudi bili blagorodni i gostoljubivi,
toliko je iznajmljeni, vlažni, dvosobni stan bio surov. Već
poslije dvije godine dobio sam hronični bronhitis.
Majka je uzalud pokušavala da pronađe bolje plaćen
posao koji bi nam omogućio da preselimo u bolji kraj
grada. Otac Joanis je tada — a još neki od njegove braće
imali su slične manire pri susretu s najtežim životnim
iskušenjima — umjesto novcem bio zaokupljen potragom
za smislom života. Na selidbu smo stoga čekali sve dok
majka nije isposlovala da, kao perspektivni mladi inžinjer,
od Energoinvesta dobije stan.
Škola u koju sam išao nalazila se ispod memorijalnog
kompleksa posvećenog partizanima. Na vrhu brda je bila,
i danas je, raskrsnica — lijevo se išlo za Trebević i dalje za
Jahorinu, desno ste skretali, ukoliko ste željeli da izađete
iz grada i produžite dalje, ka Foči i crnogorskoj granici.
Prvog dana škole, moja brižna baba otpratila me je sve do
školske klupe. Kada se uvjerila da sam miran i objasnila
mi da će po okončanju časova doći po mene, prišla nam je
učiteljica. Pomilovala me je po kosi i rekla mi, obraćajući
se zapravo babi: a otkud si ti, sine, zalutao ovdje? Baba će
godinama s ponosom prepričavati ovu anegdotu. Nije to
bio postupak pravog komuniste koji je prevazišao ideju o
klasnim razlikama: kako učiteljicin, tako i babin. Neke
razlike se, međutim, jednostavno ne mogu prevazići.
Debe-ljuškasto dijete s velikim naočarima, obučeno u bež
sako brižno uparen s ljubičastom leptir mašnom. Postavite
takvo dijete, u bilo kojoj zemlji i bilo kom sistemu u
učionicu sa tridesetoro seljačke djece — svaka stara
učiteljica odrasla u građanskoj porodici s
nježnošću će se sjetiti svog djetinjstva i prići go-spodčetu s
istim riječima. Naravno: imao sam sreće. Učiteljica je i
sama mogla biti seljačko dijete. Izvjesno je da bi u tom
slučaju moja Drugost, umjesto pozitivnom diskriminacijom,
bila počašćena dobrom, starom torturom, stoje drevno ime
za politički korektni termin »diskriminacija«.
Za Četiri godine života na Vracama uspio sam:
a) da završim tri razreda škole
b) da imam dvije neuzvraćene ljubavi koje su mi
pomogle da shvatim da će se nadalje moja različitost, koja
mi je priskrbila uciteljicine simpatije, među vršnjacima, a
naročito ženskim polom, tretirati kao nakaznost
c) da primim k znanju kako se većina konflikata rješava
nasiljem, te da nastojanje da se bude pristojan i civilizovan
u takvim situacijama samo dodatno motiviše dripca koji
me obara na zemlju i nogama šutira u glavu
d) i napokon, da dobijem već pominjani bronhitis
Ove sažete verzije kataloga mojih iskustava u odrastanju
na Vracama prisjećam se ovog poznog jutra, dok ispijam
drugu kafu na balkonu sa pogledom na poprište prvih
sarajevskih uspomena. Danas se sve to čini tako daleko,
kao što se dalekom čini i moja romansa sa Teom. Gotovo
jednako daleko, jer to je odlika sjećanja: do svega jednom
položenog u tu škrinju, jednakom se procedurom dolazi.
Istim brisanjem
prašine, okretanjem istog ključa, istovjetnim pokretima
kojima se pretražuje mračna unutrašnjost. I nema tu
nikakve razlike između udaraca koje sam dobio na
školskom igralištu na Vracama i prvog poljupca sa Teom
na stepenicama ispod moje kuće u Ulcinju. Kažem: sve je
to jednako daleko, a trebalo bi — »jednako blizu«. Jer ja
vrijeme provodim nagnut nad škrinjom, u ritualu
preturanja po uspomenama, ritualu koji rijetko i nevoljno
prekidam, onda kada svijet iza mojih leđa nešto od mene
neodložno zahtijeva. Moje vrijeme usmjereno je unazad:
živim prema prošlosti. Otud umjesto neizvjesnosti pred
budućnošću ja sjedim raznježen uspomenama. Otud
melanholični ton kada govorim o prošlosti, i zajedljivost
kada govorim o vremenu izvan prošlog, sterilisanog i
arhiviranog. Svijet se može podnijeti samo kada je već
proživljen — kroz umjetnost i kroz uspomene. Stvar je
vrlo jednostavna: dok ćete od domaće loze i jeftinog
viskija povraćati, tri puta destilisani single mak prijaće vam
kao voda života. Izbor između ovo dvoje, složićete se,
prije svega je stvar ukusa i stila. Tri puta destilisani život,
koji sam izabrao, skupo me košta, kao i svaki dobar single
mah, uostalom. K tome, pakuje se u male boce. Ali
nezamislivo mi je drugačije — čovjek mora paziti što
unosi u sebe, bilo da je po srijedi alkohol, bilo Svijet. Tek
malo, tek od najboljeg.
Kada sam neuljudan u komunikaciji, to je stoga što osjetim
bijes, isti onaj koji osjetite kada u bioskopu,
u redu ispred vas, prođe okašnjeli gledalac i njegova crna
silueta na trenutak zakloni platno.
Platno na kojem, u crno—bijelom sloiv motionu, iznova
posmatram prvi poljubac sa Teom.
Alkohol i lake droge loše utiču na vaše rasuđivanje, ali
upravo stoga olakšavaju sklapanje seksualnih veza. Da su
ljudi bili pri sebi, seksualna revolucija nikada se ne bi
dogodila. Ali alkohol i ilegalne supstance sa lakoćom
brišu sve što stoji na putu zadovoljenja vaših seksualnih
nagona. Sve, osim vašeg tijela, postaje višak: izlišan biva
mozak, i on je prvi eliminisan. Odatle vas samo korak
dijeli do obračuna sa tradicijom, partijarhalnim moralom i
njegovim bajkama o čednosti. Na koncu, budete čvrsto
ubijeđeni daje vaša erekcija centar univerzuma, da planeta
Zemlja rotira na vrhu vašeg krvlju napumpanog penisa.
Da Tea te odsutne noći nije bila pijana, naracija o mom
životu ostala bi uskraćena za melodramatski naboj. Ali
ona je svoje pijane usne pribila na moje, njeni djelimično
oduzeti prsti zavukli su se u pantalone i dohvatili moj
penis... kako prozaičan početak za tako nesvakidašnju
ljubavnu priču.
Čvrsto vjerujem da je u načinu na koji je jedna stvar
stvorena već upisan način na koji će okončati. Moja veza
sa Teom ne potvrđuje tu teoriju. Sve što se poslije desilo,
bilo je daleko bolje od početka.
Poznavaoci tvrde da je seks najbolji kada je čovjek na
kokainu, najduži onda kada je na heroinu. Ne znam: uspio
sam da izbjegnem teške droge, prije svega zato što sam
shvatio da prezirem lake. Marihuana vas pomjera samo
onoliko koliko želite da vas pomjeri. To nije droga — to je
asocijacija na drogu. Za nekoga ko je, poput mene, uvijek
ophrvan depresijom, paranojom i niskim udarcima
hipohondrije, marihuana je besmisleno potrošeni novac za
stvar koja uopšte ne može doprijeti do mog mozga. Ta
smiješna biljka može jedino da me uspava, što je izlišno,
jer sam zbog depresije ionako sposoban da zaspem na
svakom mjestu, u svakom trenutku. Jedna od lijepih stvari
kod depresije, kaže se u jednoj romantičnoj komediji, je to
što se čovjek dobro naspava.
Tako da vam jedino mogu govoriti o seksu na alkoholu.
Stoje žalosno iskustvo koje je bolje prećutati. Nalijete se
viskijem i majmunišete se po krevetu sa djevojkom,
nadajući se da je i ona pijana, zbog čega stvar lakše
podnosi. Ali ujutro, kada se probudite a u tijelu osjećate
posljednje tragove pijanstva, izvjesnu ljenost i utrnulost,
tada je seks doista nešto posebno. Sta tada treba uraditi?
Najprije, provjeriti da li vam djevojka još uvijek spava.
Zatim pažljivo otkriti dijelove njenog tijela, grudi ili
stražnjicu, u zavisnosti od afiniteta. Potom se posvetiti
diskretnoj masturbaciji, bez mnogo zvukova i izlišnih
pokreta koji bi ženu kraj vas mogli probuditi i tako sve
pokvariti. Ovakva jutarnja masturbacija nakon pijanstva je
u mojim parametrima savršen seks, u kojem je sve na
svome mjestu. Recept može da se primijeni i sa izvjesnim
šovinističkim modifikacijama: na primjer bez žene, ali
nipošto bez alkohola.
Tokom jedne od svakonoćnih žurki u djedovoj kući u
Ulcinju, pomislio sam kako bi bilo lijepo zabavljati se sa
Teom. Po logici romanse sada bi nužan bio opis mojih
osjećanja, talasa ljubavi koji me je najednom zapljusnuo.
Ništa od toga. Tea je prošla kraj mene i ja sam pomislio:
kakvo slatko dupe. Istoga trena ustao sam i pošao u kuhinju
za njom. Uljudno me je odbila, ističući kako ćemo uvijek
biti prijatelji. To je fraza koju žene vole da koriste jer će
vam te riječi, navodno, olakšati zavodnički neuspijeh. Kao
da uopste želite da budete prijatelj sa nekim za kim ste
potrčali jer ima, kako rekoh, slatko dupe. Djevojke,
naravno, znaju da vas te riječi dodatno povrijede — zato
ih i koriste, produžavajući sadističku seansu koja je počela
onda kada vas je odbila. Preciznije: koja je počela onda
kada ste vi, objavivši želju da se upustite u vezu sa njom,
obznanili svoju mazohističku prirodu.
Ali sutradan je Tea bila pijana i stvari su krenule nabolje
za mene. Kada je te noći po drugi put povratila na terasi,
procijenio sam daje dovoljno pijana. Odatle je mogla samo
na dva mjesta: kući, odmah, ili u hitnu pomoć na ispiranje
stomaka, dva piva kasnije. Stoga sam kao dobar domaćin
riješio da je otpratim do kuće. Najprije se trebalo spustiti
niz 105 stepenika do parkinga, potom je ubaciti u kola i
odvesti kući. Ali već nakon nekoliko koraka djevojka sa
slatkim dupetom je ponovo povratila. Izgleda da joj je
zbog toga bilo iznimno neprijatno, te je pognula glavu i
zaplakala. Ja sam je tješio, šta sam drugo mogao. Biće da
sam bio uvjerljiv, jer se Tea životinjskom gipkošću bacila u
moje naručje i poljubila me. Slagaću vas ako ustvrdim da
je to bio jedan od ljepših poljubaca u mom životu. Pravo
govoreći, učinio bih sve da izbjegnem pojubac djevojke
koja je maločas povratila. Kao što me je iznenada
poljubila, tako me je iznenadno odvukla do kola, gdje je
na pustom parkingu u 3 ujutro zapovijedno uvukla moj
ud u usta i tu ga zadržala čak i kada sam izbacio sjeme.
Nakon čega je insistirala da šetnjom ode kući. »Trijezna
sam«, odgovorila je na moje insistiranje daje ipak
povezem, »hajde, vrati se gore, nisi zaboravio da imaš
goste?«
Posmatrao sam je sve dok se nije izgubila ispod pok-
varenih uličnih svjetiljki. Iz pregratka automobila izvadio
sam kasetu na kojoj je srebrnim flomasterom pisalo »Joy
Division«. Pritisnuo sam »plav« i sklopio oči. Zaspao sam
na drugoj pjesmi.

A5:
HEROES David Bowie
Pobijedio je onaj ko je doma živ doša', bila je jedna od uzrečica
babe Zorke. Ova sentenca, ujedno, predstavlja manifest
familije Teofilis, kada je riječ o pitanjima rata. Drugi su bili
heroji — mi smo samo zarađivali novac. Rat, naime, ne
samo da je opasan po zdravlje, nego i mnogo košta.
Djed Nikola je u sinove usadio uvjerenje daje rat Božija
kazna. Onda kada zlo u nama preko mjere naraste, kada
sami postanemo zli — tada će se ratovati. Biti protiv rata
znači biti protiv Božije volje, držao je dalje Nikola. Biti
protiv rata znači sumnjati u za-služenost naše kazne, znači
pravdati naše zlo. Kazna je neizbježna i uvijek pravedna.
Ali kada do kazne dođe, treba spoznati krivicu i pokajati
se. Tada ne treba ubijati i ginuti, zaokružio je djed svoj
diskurs o ratu — tada treba pognuti glavu i peći hljeb. Ili
zidati međe, ili klati stoku, ili loviti ribu — pokorno i po-
kajno vratiti se svome poslu. Jer da smo svi više držali do
posla koji nas hrani, rata i ne bi bilo. Da smo se držali
svoga posla, zlo nas ne bi moglo obuzeti.
Ovo je savršeni primjer djedovog svjetonazora —
jedinstvena mješavina pravoslavlja, grčke trgovačke
dovitljivosti i protestantskih uticaja, mudrost koju je
stekao u Americi, tamo gdje je najprije postao svešte-nik,
zatim i bogataš.
Nikola 1895. kreće na svoje veliko putovanje, ono
jedinstveno, koje nas trajno mijenja i sva naredna
putešestvija čini izlišnim. U Kotom se ukrcava na brod
koji će ga odvesti čak do Amerike. Kada se deset godina
kasnije bude pojavio na vratima napuštene porodične
kuće, vratiće se kao čovjek koji je u dalekoj zemlji zaradio
bogatstvo. Po dolasku u Njujork on utočište pronalazi u
maloj grčkoj crkvi u Bronksu. Tu će završiti bogosloviju,
služiti neko vrijeme, a zatim se, držeći da je dug prema
Bogu i crkvi odužio, posvetiti sticanju imetka. Vratiće se,
rekoh, kao naočit i bogat Čovjek.
Staće pred oronula vrata iza kojih je odrastao, i u trenutku
shvatiti da sve ono što je učinio tamo neće biti dovoljno da
ispravi niti jednu jedinu stvar koja se za njegovog
izbivanja zbila ovdje. Zato je velika mudrost — gotovo
najviše što ljudsko biće može — biti i trgovac i pop: ono
što ne uspiješ isposlovati molitvama kao pop, moći ćeš
ostvariti svojim trgovačkim sposobnostima; ono pak u
čemu ne uspiješ ni kao trgovac, znaćes dostojanstveno
podnijeti i oplakati kao sveštenik. Saznaće da su mu i otac
i mati pokopani na groblju pod Bijelom gorom, a da se
sestra muči u
braku sa nekim sitnim trgovcem u Skadni. A brat, gdje mije
brat, pita Nikola na albanskom koji ni u Americi nije
zaboravio, dok komšije, znakovito, nijemo klimaju
glavama, okupljeni oko gospodina u skupocjenom odijelu,
u kojem su s nevjericom prepoznali Naumo-vog Nikolu.
Gdje mije brat, pita.
Doznaje da se Leonidasu, godinu dana nakon njegovog
odlaska, gubi svaki trag. Mladić je jedne noći ukrao nešto
od očevog novca i dragocjenosti i iskrao se pokraj usnulih
starih roditelja. Do jutra je stigao na ušće Bojane, gdje se
ukrcao na neki od švercerskih jedrenjaka. Priča je dalje
mogla biti egzotična: obale Afrike, opasnost, vino i lučke
žene. Ali je vjerovatno bila kratka i trivijalna: nekoliko
čaša vina, koliko da Leonidas povjeruje saputnicima,
potom udarac u potiljak, bacanje tijela preko palube,
zadovoljstvo zbog raskošnog i lako opljačkanog plijena.
Djed je govorio sinovima, ali oni nisu slušali. Došao je
Drugi svjetski rat — odlučili su da je vrijeme da prestanu
biti pekari i postanu — heroji. To je djeda skupo koštalo.
Budući da su četvorica sinova prišla partizanima, djed je
strahovao da će mu balistička uprava oduzeti dozvolu za
rad, ukoliko sankcije zbog herojstva podmlatka Teofilisa
ne budu i rigoroznije. Djed je stoga petom sinu na glavu
stavio keče. Od danas na ulicu nećeš izlaziti bez ove kape,
rekao mu je, tako će biti sve dok ti se braća ne vrate. Da li zbog
kape koja je trebala da posvjedoči lojalnost vlastima, ili
zbog poklona u brašnu i pecivu koji su iz pekare redovno
stizali u komandu mjesta, djed je čak i u Velikom ratu
uspio da imovinu sačuva netaknutom, možda čak i
uvećanom. Začudili biste se šta sve možete postići ako
gledate svoja posla i pečete hljeb.
Djed je, naravno, kao kolaboracionista sa okupatorom, nakon
rata postao meta komunističke vlasti. To što je imao četiri
sina u partizanima spasilo mu je život. To i brašno koje je,
istovremeno dok ga je slao balistima i Italijanima, krisom
otpremao i u šumu, partizanima. Ali nije Nikola brinuo za
život — za imetak je on strepio. Stoga je pekaru zatvorio,
ne čekajući da mu je komunisti zatvore. Kada je čuo
strašne priče o nacionalizaciji svu imovinu razdijelio je
sinovima, računajući da partizani svojima neće otimati.
Djed je zadržao samo kuću u kojoj je bila pekara i mali
maslinjak na imanju iznad grada.
To je bio kraj pekare »Kod Grka«, neugledne radnje koja je
Teofilisima, između ostalog, omogućila da zadrže
prezime. Početkom vijeka su, naime, namjesnici kralja
Nikole za Ulcinj — a vjerujem da se to zbilo u trenucima
primorske dokolice — došli na zabavnu ideju da Teofilisi
treba da prihvate neko crnogorsko prezime i time dodatno
potvrde odanost kruni. Crnogorska vojska je ušla u Ulcinj
1878. Kao i svaka nova uprava i crnogorska je od
stanovništva koje je tu zatekla neprekidno tražila nove i
snažne izraze lojalnosti. Sličnu politiku sa promjenom
imena
u Ulcinju je vlast sprovodila nakon Drugog svjetskog rata:
većina albanskog stanovništva bila je prisiljena da
slovenizira prezimena, dodajući na njih nastavak — »ić«.
Tako bi Resulbegu postali Resulbegovići, Abazi —
Abazovići... Imenima onih koji bi odbili ove genocidne
uplive države u privatne poslove, proširivani su spiskovi
državnih neprijatelja, a u nekim slučajevima i groblja.
Postoji porodični mit prema kojem je pradjed Naum
svojom pekarskom vještinom uspio isposlovati da zadrži
prezime. Navodno je u barsku luku stigao brod sa
brašnom koje je počelo da crvi ja, i koje bi prije nego se
pretovari i razveze po Crnoj Gori postalo nejestivo. Kralj
Nikola je, kaže dalje mit, tražio najboljeg pekara na
primorju. Ko je taj, pitao je. Naum Teofilis iz Ulcinja, rekli
su mu. Pod pratnjom naoružanih vojnika Naum je jedne
noći pošao za Bar. Tamo je izveo čudo — brašno je bilo
spašeno, time i porodično prezime. Iz Bara su ga odveli na
Cetinje
kod kralja. Sto tražiš za uzvrat, pitao ga je kralj, koji u ovoj
priči nedvojbeno postavlja previše pitanja za jednog kralja.
Naum je tražio pravo da zadrži prezime. Kralj mu je
ispunio želju. Tako kaže mit.
Ojf the record, u porodici je postojala i druga verzija priče o
imenu. Kada je shvatio da vlasti neće odustati od ideje da
prezime promijeni u crnogorsko, pradjed je otišao u upravu i
pitao: koliko treba da platim. Porodično ime platio je onoliko
koliko su tada stajala dva najbolja vola. Ma šta vi o tome mislili,
ma koliko se ovome smijali — tada to nije bilo malo novca.
Herojstvo sam oduvijek povezivao sa glupošću i
pokvarenošću. Da parafraziram jednu znamenitu izreku:
herojstvo je posljednje utočište za podlace. Kako je iritantna
pomisao da neko uistinu može povjerovati da će time što
se oblokao lošom lozovom rakijom i poginuo na nekom
ratištu gdje je pošao da pljačka i siluje... kako je iritantno
da neko doista može pomisliti da je time svojoj mizernoj
egzistenciji kupio vječnost. Još strasnija je pomisao da je
rat vrijeme kada porastu šanse da vas ubije upravo takva
ništarija. Na mojoj top—listi dostojnih zanimanja
herojstvo se nisko kotira: daleko ispod kobasičarstva,
dubretarstva, dilerisa-nja, prostitucije. Zapravo, jedino
bankarstvo i bavljenje politikom smatram beščasnijim od
herojstva.
Kao i svi narodi koji rijetko mijenjaju vlast, Crnogorci su
kukavice. Odnos prema vlasti je stvar građanske hrabrosti
i lične higijene. Predsjednici država su kao gaće: valja ih
što češće mijenjati. U suprotnom, stvar počinje da smrdi.
U Crnoj Gori se glasovi kupuju za vreću brašna. Ljudi
nemaju hrabrosti da glasaju protiv vlasti, ali radosno
odlaze u ratove koje te vlasti započinju. Ti bijednici koji se
svakodnevno ulaguju policajcima, vojnicima, čak i
doktorima, zapravo svakom čovjeku koji nosi uniformu, ti
bijednici, kažem vam, te kreature koje na biralište izlaze sa
strahom kakav valja osjećati jedino na kapijama Cistilišta
— oni će rado
poći u rat. I što više budu pili, sve će više u njima narastati
volja da poginu, jer su ih čitavog života učili da će sve
njihove nepodopštine biti iskupljene smrću u ratu.
Naravno: kada se otrijezne, kukavičluk ih
ponovo preuzima. Četa dobrovoljaca koja je iz Ulcinja
pošla na Dubrovačko ratište, nakon što je zapalila desetine
kuća i kamionima otpremila njihov sadržaj u Crnu Goru,
u Konavlima je nabasala na jedinicu hrvatske vojske.
Hrvati su pripucali, Crnogorci su polijegali u prašinu.
Jedan od ulcinjskih dobrovoljaca plačnim je glasom
zavapio put Hrvata: stanite, braćo, što činite, sve nas
pobiste! Ljudi u Crnoj Gori nemaju hrabrosti da utiču na
svoj život — svo njihovo herojstvo leži u spremnosti da se
pomire sa posljedicama svoje pasivnosti, ma kako strašne
bile.
Epska svijest je kao sifilis — ne možete je se osloboditi.
Ona čovjeka čini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu,
a herojstvo i jeste — erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i
u slučaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost košta
života. I nije slučajno što najveći pjesnik epske Crne Gore,
vladika Petar II Petrović Njegoš, skončava od posljedica
sifilisa. Tako smrću zavodnika umire ovaj pravoslavni
sveštenik, koji je u »Noći skuplja vijeka« našao za shodno
da ispiše odu pički, a u »Luči mikrokozma« da svojoj
pastvi kroz seriju dubioznih religijskih stavova približi
Đavola. Erekcija je savršena metafora herojstva — mozak
je tada stavljen van funkcije, jer sva krv hita drugdje; i kao
što se želi prodrijeti u ženu, hita se da se penetrira u smrt.
Kasnije sve splasne — u miru utrobe mlohave i vlažne
zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i
krv i napokon pali.
Jednom smo u redakciji »Vijesti« Balša Brković, Ognjen
Spahić i ja ubjeđivali dragog starijeg pisca, gospodina
Stevana Markovića, da je lozova rakija bila presudna za
dugovjekovnu uspješnu odbranu Crne Gore od Turaka.
Balša je insistirao kako je lozova rakija, zapravo, tečni
kokain. U Crnoj Gori od davnina postoji običaj da se, kao
lijek za upalu sinusa, loza sipa u dlan i odatle ušmrkava
— to je bio jedan od naših argumenata za analogiju
između kokaina i crnogorskog nacionalnog pića.
Marković, koji je u javnosti bio poznat između ostalog i po
knjizi vojnih eseja »Crnogorsko ratovanje«, nervozno je
odbijao ovu tezu. Njegova petsto stranica obimna knjiga
detaljno se bavila strategijom, taktikom, motivacijom, čak i
pozadinskim faktorima bitaka u kojima su Crnogorci kao
po pravilu pobjeđivali. Tih dana Marković je iščekivao
treće izdanje knjige. Stoga je gotovo bijesno odbio naše
podbadanje kako mu je knjiga prilično manjkava, jer nije
opisao ključni faktor crnogorskog herojstva — lozovu
rakiju.
Crnogorski vojnici, uglavnom teška sirotinja, bosi se vuku
katunskim kamenjarom. U tišini, jedan za drugim, oni idu
na bojno polje, da od Turaka brane otadžbinu. Avgust je i
sunce nemilosrdno prži. Njihov život dovoljno je težak i
bez ovog pješačenja. Uglavnom su gladni, a osnovna
privredna grana u Crnoj Gori tog vremena je — pljačka.
»Udar na ovce«, kako se tada zvala pljačka komšijskih
ovaca, zapravo je stručni ekonomski termin Crne Gore tog
herojskog vremena — ekvivalent današnjem berzanskom
skoku akcija ili inflatornom udaru na male ekonomije diri-
govanom od strane velikih kompanija. Teško se živi —
toliko teško da se ovi ljudi svaki dan mole Bogu za neki
rat u kojem bi mogli slavno poginuti i napokon počinuti.
Vojne vlasti najčešće nisu u stanju da im obezbi-jede
uniforme — tek ponešto banita i mnogo lozove rakije: toga
ne smije da fali. »Gospodine Markoviću, zamislite: od
dugog pješačenja po kao žilet oštrim stijenama, njihova
stopala krvare, a bijes u njima narasta zalivan tim bolom«,
rekli smo mu. »S vremena na vrijeme vojnici iz čuturice
potežu gutljaj rakije. Lozova rakija u čovjeku pojačava
agresivnost i podiže stepen tolerancije bola — otud, i zato
jer je bijelo piće, teza o lozi kao tečnom kokainu. U Crnoj
Gori se govori: vino pij zimi, rakiju ljeti. Lozova rakija gasi
žeđ, to će vam reći svaki alkoholičar koji po podnevnoj
žegi u bašti kafane ispija dvadesetu lozu tog dana. Većina
alkoholičara, na lozovoj rakiji, stoga umire od moždanog
udara — ne možete pretpostaviti kakvu pometnju u vašoj
glavi napravi loza kada je pijete po suncu, pometnju od
koje vas oslobađa samo smrt.
I kada crnogorska vojska napokon stigne pred neprijatelja,
nalivena tečnim kokainom, krvavih bolnih stopala od
bosonogog pješačenja po užarenom stijenju... molim vas
zamislite taj trenutak«, rekli smo mu još. »Horde ka smrti
erektiranih Crnogoraca kao vukodlaci se sjure na nesretne
Turke. Lete glave, zubima se otkidaju grkljani, baš kao što
ste opisali u knjizi. Na obimni katalog brutalnosti svikli
Turci napokon ustuknu pred animalno herojskim
Crnogorcima, koji još dugo dižu krvave ruke ka suncu i
zavijaju za turskom vojskom u bijegu.«
Marković nas je zgranuto saslušao. Prekrstio se i ćutke nas
napustio. Na stolu je zaboravio kabal od kočnica koji je
izvadio iz svoje lađe, a sa kojim je došao u redakciju,
smatrajući da gaje neko presjekao, i vjerujući kako će naš
medij biti sretan da objavi priču o pokušaju mučkog
atentata na pisca knjige o crnogorskom herojstvu.
Onda kada je napokon nestalo Turaka, nastupilo je teško
razdoblje za Crnu Goni. Nije više bilo spoljnog
neprijatelja, te su se morali izmisliti — unutrašnji. Iz tog
vremena potiče specifična crnogorska igra, koja se igra sve
do danas. Pravila su jednostavna: Crna Gora se podijeli na
dvije grupacije koje međusobno ratuju. To mogu biti
Zelenaši i Bjelaši, partizani i četnici, titoisti i
informbiroovci, konačno današnji su-verenisti i unitaristi.
Kao kada smo se u djetinjstvu okupljali na livadi i dijelili u
dvije ekipe za mali fudbal. Crna Gora je civilizacija vojnog
logora. Kolektivno je bilo usmjereno na odbranu,
individualno na smrt u ratu. A šta gore može zadesiti
vojni logor nego da, najednom, nestane neprijatelja? Sta se
gore može desiti vojniku i heroju, nego da bude osuđen na
život?
Ulcinj je grad na granici. U takva mjesta se dolazi, da se
nikada više iz njih ne ode. Jer odlazak iz njih, uvijek je
povratak u ono od čega se pobjeglo. Iz Ulcinja nema
putovanja dalje, jer Ulcinj je na kraju pu-teva. Put vodi
samo — nazad. Zato je Ulcinj savršeno mjesto za
prognanike, bjegunce i one koji žele da spokojno provedu
posljednje godine života. Nekada je ovaj grad bio piratsko
gnijezdo: ulcinjski pirati odlazili su u pljačkaške pohode
sve do Afrike na jugu i Rijeke na sjeveru. Ulcinjska flota
bila je druga po veličini na Jadranu, odmah poslije
mletačke. Sa jednog od afričkih pohoda pirati su se vratili
sa nesvakidašnjim plijenom — crnačkom porodicom,
zarobljenom u pomorskoj bitki. Vjerovatno su pirati nam-
jeravali da nesretnike prodaju. U ulcinjskom Starom gradu
i danas postoje ostaci tadašnje pijace robova.
Šta se dalje dešavalo sa crnom porodicom, ne znam. Ali
njeni potomci i danas žive u Ulcinju. Premda im izlivi
herojske svijesti često zagorčaju život.
Izvjesni Sarović, čovjek koji se sa sjevera Crne Gore
sedamdesetih godina dvadesetog vijeka spustio na
primorje, svojevremeno je u jednom od restorana na
Bojani imao žustru polemiku sa Majklom Arapom, jednim
od preostalih ulcinjskih crnaca. Majki Arap je, naravno,
bio nadimak koji su ovom čovjeku dali lokalni dripci. Ne
mogu se sjetiti njegovog pravog imena — sumnjam,
uostalom, da ga se i on sam sjeća. Majki Arap i Sarović, u
magnovenju cjelodnevnog pijanstva, raspravljaju o
politici. Sarović se upravo vratio sa jednog od svojih
tradicionalnih liječenja u klinici za plućne bolesti u
Brezoviku. U Ulcinj je došao kao stolar zlatnih ruku.
Ulcinj pamti desetine, stotine takvih radnika koje su u
njega došli u potrazi za poslom. I gotovo svi su imali istu
sudbinu. Nakon teškog fizičkog rada odlazili bi u jeftine
kafane, iz kojih bi se u pozno doba noći odvukli u svoje
iznajmljene sobičke. Vremenom: na građevinama bi
ostajali sve kraće, a sve Češće biste ih viđali kako teturaju
ulicama. Na koncu, gubili bi posao. Neki od njih skončali
su kao prosjaci, spavajući u skladištima zimi pustih hotela.
Sarović se još uvijek dobro držao. Cak i polumrtav od
tuberkuloze i alkohola, i dalje je bio najbolji majstor u
gradu. U to vrijeme na Bojani su nicali riblji restorani. To
je značilo mnogo posla za Sarovića, kojem se u životu
napokon posrećilo. Vječito razapet između posla i kafane,
dočekao je smirenje: njegov posao postala je izgradnja
bojanskih drvenih kafana.
Sarović i Majki Arap, dakle, ne dijele političke stavove.
Vremena su teška i sudbonosna: budućnost nacije je u
pitanju. Dvojica prijatelja nižu prazne pivske boce na stolu
pred sobom. Prisutni gosti odah-nu kada vide dirljivi
prizor: dva pijana čovjeka koji se bratski grle. Razlike su,
činilo se, napokon bile prevaziđene. Mudrost i razum su
iznova porazili mržnju. Ali već narednog trenutka Sarović
skače i prevrće sto. Dostojan uloge u najboljoj pozorišnoj
postavci Njegoša, on glasom pravednika uzvikuje: ustaj
crni arapine, megdan da podijelimo1. U trenutku, Sarović je
shvatio da je istorija samo jedan, jedinstveni trenutak.
Bitke njegovih predaka sa Turcima bile su i njegove. Juče
je bilo danas i biće sutra, jer vrijeme je samo sjećanje koje
čuvaju gusle. Sarović je možda bio pijani stolar, ali je
razmišljao kao akademik.
Jednog lijepog majskog jutra... Insistiram na bajkovitom
uvodu, jer ono što ću vam ispričati i jeste bajka —
feministička bajka... Jednoga, dakle, lijepog majskog jutra
1996. državna televizija javila je da su maskirani pljačkaši
na prilazu Podgorici oteli kamion koji je prevozio penzije
za crnogorske vojne penzionere. Identitet pljačkaša još
uvijek nije poznat, ali policijske i vojne snage rade na
njihovom otkrivanju. Prva hapšenja treba očekivati već
tokom noći, ustvrdila je policija.
Već sutradan u javnost su iz vojnog vrha procurile
informacije da je pljačku izveo samo jedan pljačkaš, ali,
dodali su ipak, uz vrhunsku NATO opremu i izvjesno
specijalno obučen. Vojska je sumnjala da je pljačka djelo
stranih obavještajnih službi. Smatrali su kako je velika
vjerovatnoća da je pljačkaš uz pomoć domaćih doušnika
već napustio zemlju. »Ovo je još jedan vid pritiska na našu
državu«, poručio je na kraju neimenovani vojni izvor, »ali
sa sigurnošću već sada možemo reći da kao što
nepravedne sankcije nisu uspjele pokolebati našu volju,
neće ni ova podla pljačka. NATO zlikovci su napokon
pokazali svoje pravo lice: budući nesposoban da naudi
odlučnim vojnim snagama naše države, nemoćan pred
našim hrabrim vojnicima, neprijatelj je oštricu svog udara
usmjerio na stare i nezaštićene vojne penzionere«.
Istoga dana stotinjak vojnih penzionera je pred
Američkim kulturnim centrom u Podgorici spalilo
američku zastavu. Ovaj performans postaće tradicionalan:
ista grupa ljudi svake godine palice istu zastavu, sve do
velikog penzionerskog Vudstoka pred Centrom tokom
američkog bombardovanja Srbije.
Vojni penzioneri su nekoliko dana bjesnili. Državna
televizija im je napokon, obećala da će njihove penzije biti
namirene, čim država bude u prilici. Ne samo da nisu
dobili tu penziju, nego ni one za narednih jedanaest
mjeseci. Do tada su svi zaboravili pljačku: prije od svih
policija i vojska.
Kako sam saznao da je tajanstveni pljačkaš bila — Tea,
moja Tea? Nevjerovatnu vijest donio mi je, a ko bi drugi
— poštar Paško.
April je te godine bio eliotovski okrutan. Marte kani e ne
kani, a aprile ne prestani, bila je jedna od metereoloških
dosjetki babe Zorke. Teška proljetna kiša prosula se toga
aprila na Ulcinj. Iz domova su na pljusak izlazili samo
ribari, koji u to vrijeme presreću jata kuble koja se od
Otranta kreće ka sjevernom Jadranu. Moja stara kuća već
polovinom mjeseca počela je da prokišnjava. Kroz sobu
sam se kretao kao po minskom polju, izbjegavajući šerpe
kojima sam sakupljao kišnicu. Jugo se smjenjivao sa
zapadom, a velika sparina i vlaga dokrajčila je brojne
srčane bolesnike, koje su s mukom pokapali u vlažnu
zemlju. Ujutro iskopane rake do podneva bi bile ispunjene
vodom, te su mrtvace zapravo potapali u zemlju, kao da su
mornari. Ono što se dalje dešavalo sa njima bilo je lako
konstruisati: vlažni sanduci brže su se raspadali, tako da
su crvi prije dolazili do leševa. Pretpostavljam da su tijela
već nakon nedjelju dana, u tako vlažnim rakama,
nestajala, raznesena crvima, bubama i pacovima. April je
donio kišu i zaborav: na sva živa bića, i na mrtve.
U maju, kiša se povukla. Ljudi su bojažljivo izmi-lili na
sunce. Sa njima i ja. Dane sam provodio na terasi,
ispijajući domaće crno vino i posmatrajući more koje je i
dalje bilo mutno od aprilskih fortunala. Tu na terasi me je
zatekao poštar Paško, dok sam za »Monitor« pisao tekst o
tome kako su i »Darklands« benda »The Jesus and Marv
Chain« i hit tada popularnih »Suede« pod imenom
»Trash« nastali, zapravo, kradom Bouvijeve »Heroes«.
Sumnjičavo sam osmotrio kovertu. Rukopis na njoj tvrdio
je da mi piše Tea. Pismo je imalo poštanski žig Podgorice.
Dobro: Tea jeste bila u Podgorici. Tamo je studirala, odatle
je narednog petka trebala da dođe na još jedan vikend
ispunjen seksom i pijanstvom. Zašto bi mi Tea pisala: tim
prije što sam pouzdano znao da umije da koristi telefon i
jer nipošto nije ličilo na nju da se dopisuje sa ljubavnikom.
Tea je u pismu tvrdila da je opljačkala vojne penzije.
Bezvrijedne dinare je odmah zamijenila za njemačke
marke. To je bio tek jedan od detalja koje je brižnim
planiranjem uvezala u savršenu pljačku. Neki podgoricki
diler joj je obezbijedio transakciju u marke i kartu do
Bogote. Za uzvrat je dobio dinare po povoljnom kursu —
bio je to dobar posao za oboje. Dok ovo čitam, ona je već u
Bogoti. Noć nakon pljačke sanjala je kako spava u avionu
iznad okeana. U tom snu unutar sna sanjala je pljačku
penzija. Ovome sam se nasmijao — kladim se da bi
struktura sna bila drugačija da je prošloga mjeseca nisam
natjerao da pročita Borhesove »Maštarije«. U snu su
vozači vojnog kamiona bili Dragan Nikolić i Bata
Živojinović. Sa zadovoljstvom ih je izrešetala. Nije joj bilo
teško da zamijeni šaržer i isprazni ga u njihova nepomična
tijela. Ovo je već ličilo na Teu. Bio sam spreman da joj
povjerujem. Napokon: zašto sve to ne bi bilo istina? Zar
jedna od temeljnih osobina našeg vremena nije to što niko
od nas, zapravo, ne zna ko je osoba koju jebe? To je ona
vrsta nesigurnosti protiv koje se ne možete boriti
kondomom. Zapravo — upravo kondom jeste kriv za nju.
Siguran seks, kažete? NavuČete kondom i legnete sa
nekim. Šta znate o toj osobi? Ništa osim da vas neće
zaraziti — to vam jamči kondom. Osoba
u koju prodirete može biti masovni ubica; možda je kriva
za smrt roditelja; možda je kao dijete gurnula brata sa
drveta; može biti ratni zločinac; može, napokon, biti zla,
može biti ništarija. Ali to vas se ne tiče, sve dok imate
kondom. Kondom je gumica, a gumicom smo još u školi
sa papira brisali greške koje napravimo. Kondom —
gumica — je dakle ono što nam omogućava da slobodno
griješimo. I da nakon greške nastavimo spokojno da
živimo. Svo zlo s kondomom. I u njegovu glavu. Siguran seks
sa masovnim ubicom, kažete?
»Volim te. Pisaću ti uskoro i sve ti objasniti«, stojalo je na
kraju.
Ne mogu da dočekam, pomislio sam.

BI:
LOSING MY RELIGION R. E. M.
Pravoslavlje u Crnoj Gori smrdi kao kužna lešina, sve do
neba. Pastva je, kao i svuda, zločinačka — ali pravi
zlikovci su popovi. Oni ionako kolosalnu crnogorsku
mržnju dodatno uvećavaju. Huškaju ljude jedne na druge,
kao bijesne pse. Gdje god se čini neki zločin, crkva
predvodi rulju. Blagosilja ubice, silovatelje i palitelje.
Popovi naoružavaju narod, organi-zuju paravojne
jedinice. Jugoslovenska vojska snabdijeva ih oružjem, čak i
helikopterima i gliserima. Kao komandosi, popovi jure
Crnom Gorom i oružjem zavode red. Gdje god postoji
nešto što ne odobravaju, popovi stižu sa kolonom vojnih
transportera. Crkva se u Crnoj Gori bavi jedino politikom.
Srpski mitropolit u Crnoj Gori kaže: kada bi crnogorskim
mitropolitima zabranili da se bave politikom, malo bi šta od njih
ostalo. Javna saopštenja crkve uvijek su ili proklinjanje ili
poziv na linč. Kada god se crkva oglasi, neko strada.
Mitropolit poziva svjetinu da lidere protivničke političke
grupacije zajedno zakuju za podgorički Ve-zirov most.
Vlada se boji crkve i neprekidno joj se
ulaguje, popove stavlja iznad zakona. Predsjednik pred
izbore mitropolitu iz Grčke dovlači milione dolara skupi
krst za kupolu lirama u Podgorici. Pred tim hramom, pod
tim krstom, mitropolit svake godine rulju poziva da mrzi
predsjednikove glasače i državu koju predsjednik
simbolizuje. Jer mitropolit ne vjeruje predsjedniku, ni
kada darove iz Grčke nosi.
Svake godine za Božić, Crna Gora je na rubu građanskog
rata, jer popovi huškaju svjetinu na klanje. Božić se u
Crnoj Gori smatra najboljim datumom za masovna
ubistva. Ako neko u Crnoj Gori ima potrebu da izvrši
omanji genocid, to će svakako učiniti na Božić. I taj običaj
ustanovio je sveštenik, onaj koji je volio da piše poeziju.
Vladika Petar II Petrović je u »Gorskom vijencu« opjevao
pokolj koji su Crnogorci izvršili nad Muslimanima. Na
Badnje veće, naravno. Crnogorski popovi tvrde da je
»Gorski vijenac crnogorska Biblija«, što bi drugdje bilo
bogohuljenje dovoljno za ekskomunikaciju iz crkve.
»Gorski vijenac« je Božić pretvorio u nacionalni praznik,
simbol borbe protiv Drugog. Jedan od crnogorskih pisaca-
političara piše: »Crnogorci su tako dovedeni u položaj da
se odreknu ili slobode, ili bratstva sa domaćim 'Turcima' i
da ih poubijaju. Odlučili su se za ovo drugo i svoju odluku
su izvršili na Badnje veče, kada se rodio mali crnogorski
Bog, to jest od korupcije i izdaje očišćena Crna Gora. Od
tog vremena najveći crnogorski praznik je Badnje veče.
Oko njega se okreće moralni i etički sistem crnogorske
religije kao planete oko sunca«. Isti
autor piše: »Za Crnogorce ne postoji ono čega nema u
'Gorskom vijencu', u kojemu je sadržan moralni i etički
sistem crnogorskog naroda, svi propisi crnogorske religije.
Crnogorci, iako hrišćani, i to uglavnom pravoslavni,
ispovijedaju religiju 'Gorskog vijenca'«. Otud je u Crnoj
Gori pravoslavlje neodvojivo od ubijanja. Badnje veče
pretvoreno je u masakr, »Gorski vijenac« u Bibliju,
hrišćanstvo u oružje u rukama nacije. Sveštenik ne može
biti tek duhovnik, jer takav nikome ne treba. On mora biti
ili pjesnik, ili vojnik, ili kako kaže crnogorski mitropolit,
političar.
Popovi su iz Nikšića odlazili u Foču, predvodili su
nikšićke dobrovoljce da tamo ulicama kotrljaju odrubljene
glave i rukovode rušenjima džamija. Za to vrijeme zlo je
kao crni oblak prekrilo Nikšić. Bilo je ljeto, najtoplije koje
grad pamti. Majke su sa djecom u naručju skakale sa
prozora stanova u soc—realističkim zgradama.
Osamnaestogodišnje djevojke su pucale u glavu
vjerenicima i mokrile po njihovim leševima. Muževi su
noću pijani ulazili u kuće, silovali žene i sjekirom otkidali
glave usnuloj djeci. U okolnim selima ljudi su ujutro u
kokošinjcima pronalazili mrtve kokoške iz kojih je bila
isisana krv. Svake nedjelje iz bazena nedovršenog
sportskog centra vadili su leš djeteta koje se tu utopilo.
Gradom su se širile glasine o dolasku Posljednjeg dana.
Ljudi noćima nisu spavali, strahujući da će ih u snu ubiti
braća, sestre ili supružnici. Na koncu su se popovi vratili
iz Bosne
i organizovali litiju koja je prošla ulicama Nikšića. To je
bio njihov način borbe protiv zla. Popovi su prolazili
gradom, pjevušili pravoslavne popevke i mlatili kandilima.
Svjetina je bila impresionirana. Ljudi su izašli na asfalt da
posmatraju ceremoniju urbanog egzorcizma. Bacali su
cvijeće na popove, nadajući se da će uspjeti da okončaju
užas. Padali su sveštenicima pred noge i preklinjali da ih
spasu. Sve je bilo uzalud. Istjerivali su zlo, ali na nikšićkim
ulicama toga dana nije bilo nikoga ko bi zlo mogao
prepoznati.
U Harlemu sam viđala sveštenike koji se u pratnji malih,
dvanaestogodišnjih crnaca u Calvin Klein trenerkama
uspinju uz merdevine i razmazuju crnu farbu po Marlboro
billboardima, pisala je Tea. Odlazila sam u male crkve u
Bronksu i tamo slušala crne sveštenike kako pastvu
podučavaju da ustanu protiv kompanija koje im prodaju
alkohol i cigarete. Vaš pravi neprijatelj je »Jack Daniel's«,
grmio je sveštenik, on je vašeg muža učinio pijanim i
nasilnim, pisala je. »Marlboro« i »Camel« su ubili vašu
sestru, vikao je sveštenik, oni su posadili klicu kancera u
njena pluća. Vidjela sam sveštenika koji se ukazao sred
mase tokom ogromnog rave partva na plažama Koni
Ajlenda. Svetom vodicom je prskao mlade ljude sa
istetoviranim bar kodovima koji su se pod skenerom čitali
kao parola »želim da me pojebeš«, pisala je. Na koncu se
sveštenik popeo na binu i DJ—a polio limenkom »Coca—
Cole«. Ovo su vaši neprijatelji, vikao je sa bine u mikrofon:
»Coca—Cola« i »Red Buli«. U San Francisku sam vidjela
sveštenika kako na ulazu u podzemnu željeznicu proklinje
logo IBM-a, koji džinovski laser te kompanije projektuje
na nebu iznad grada. To je ono što oni čine, propovijedao
je radoznalim prolaznicima, sebe postavljaju na Nebo,
njihovi logotipi treba da odozgo svrgnu Boga, tako da,
kada pogledate u svemir, ne vidite Gospoda nego najljuće
neprijatelje, pisala je Tea. U Bostonu se student zaključao
u sobu i odatle nije izlazio danima. Po čitavu noć iza
zatvorenih vrata dopirali su neljudski krici. Na koncu su
roditelji u pomoć pozvali katoličkog sveštenika, pisala je
još. U kutu sobe je čučao mladić, uprljan vlastitom krvlju i
mokraćom. Ne mogu više, kroz plač je govorio svešte-
niku. Bio je briljantan student informatike, ali je jednoga
dana njegov sistem pao, memorija je spržena, procesor je
pregorio i mladi čovjek je želio mir bijelih zidova sobe,
pisala je. Ne mogu više da primam informacije, plakao je
mladić pred sveštenikom, niti jednu jedinu informaciju,
ništa više ne želim da znam. Njemu nije potreban
egzorcizam, ništa mi ne možemo učiniti, rekao je
sveštenik, jer smo nemoćni da izvršimo egzorcizam nad
civilizacijom, rekao je roditeljima prije nego je kroz prozor
na ulicu izbacio mladićev Machintosh sa/lat ekranom.
Tako je pisala Tea.
U Ulcinju, pak, na Badnje veče ljudi dolaze pred crkvu da
bi pucali u vazduh i plašili komšije Albance. Bijesni
mužjaci sa repetiranim automatskim puškama ulaze u
crkvu i čim prije ponovo izlaze, da bi u dvorištu ispalili još
jedan rafal. Puca se da bi se Albancima poslao signal da su
Crnogorci naoružani i u svakom trenutku spremni za rat.
Potom se bacaju bombe, koje često ubiju popove svinje i
koze koje pasu iza crkve. Pop stoički izdržava pucnjavu,
iako mu je život i imetak u opasnosti. Boce sa rakijom
kruže od ruke do ruke i ubrzo je dvorište crkve ispunjeno
naoružanim ljudima koji psuju, teturaju i povraćaju po
zidu hrama. Od teškog pijanstva tijelo im trne i oni gube
kontrolu nad pokretima. Ruke u kojima drže puške sred
rafala padaju i meci lete po svjetini. Još niko nije poginuo,
ali popa je jedne godine spasio sam dobri Gospod Bog.
Rafal iz automata ispaljen je put njega. Meci su se žarili u
zid crkve. Petnaest rupa, petnaest verzija smrti na desetak
centimetara od po-pove glave. Čovjek koji je pucao
izgubio je svijest u trenutku kada je pritisnuo obarač. Prije
nego je njegovo besvjesno tijelo udarilo o tlo, meci su
poletjeli ka popu. Rulji se to dopalo. Smijali su se. Bilo je i
onih koji su predlagali da vježbaju gađanje tako što će
pucati u jabuku postavljenu na popovu glavu. Pre-
stravljeni pop je pobjegao i zaključao se u kuću. Nikada
međutim nije učinio ništa da spriječi šenluče-nje pred
crkvom.
Dok traje pucnjava za Badnje veče, pristojni građani se
zaključavaju u kuće. Djeci se brani da izlaze na ulicu. Meci
padaju po krovovima, neki kroz prozor
uleću u sobe. Ljudske žrtve za Božić ne smatraju se
nepoželjnim. Žrtve pucnjave tolerišu se i u mnogo
trivijalnijim prilikama, pa kako ne bi za vjerske praznike.
U Crnoj Gori postoji izreka da nema bolje svadbe bez pet
mrtvih. Život ovdje vrijedi malo. Poginuli prilikom
šenlučenja smatraju se kolateralnom žrtvom slavlja. Život
je zapravo kolateralna šteta smrti. Kao što je i pola
stanovništva Crne Gore kolateralna šteta evolucije.
Dok iznova preslušavam kasetu u vokmenu i čekam
trenutak kada ću napokon morati donijeti odluku o putu u
Amsterdam, dokolicu prekraćujem pretraživanjem
babinog stana. Otvaram ladice, zavlačim se pod ormare ne
bih li pronašao neki dokaz skrivene babine religioznosti.
Ali unaprijed znam da mi je trud uzaludan. Baba je bila
komunista. Čak ni djed Tomislav, čije je katoličanstvo bilo
tvrdo poput oružja koje je kovao u Kreševskom
samostanu, nije uspio da je promijeni. Babaje najdublje
prezirala sveštenike. Cak i kada su franjevci dio manastira
u Visokom ustupili za potrebe komunističke škole koju je
pohađala njena kćerka a moja majka Ana, baba je bila
ravnodušna prema, kako ih je zvala, crkvenim izlivima
dobrote. Zato smo bili zapanjeni kada je, tiho umirući u
bolnici u Risnu, baba od majke zatražila da se pobrine da
posljednjih dana života brigu o njoj vode časne sestre koje
su pružale dragocjenu pomoć bolničkom osoblju.
Šta je značila babina posljednja želja? Veliki obrt
svjetonazora, jedan od onih kakvi se dešavaju u blizini
smrti? Ili možda i ova epizoda, zapravo način na koji je
pripovijedam, govori o našoj bizarnoj potrebi da postupke
umirućih uzimamo mnogo ozbiljnije od onoga što Čine i
govore živi? Kako bilo, odgovor na ova pitanja neću naći u
prašnjavim kutovima babinog stana kojim, kao u
zatvorskoj ćeliji, pravim krugove, nemoćan da odgovorim
na pitanja koja se tiču mene, danas. Ali naravno, mnogo je
ugodnije sjećati se. Cak i onih stvari koje su vam zadavale
mnogo muka.
Kao, na primjer, strahova iz djetinjstva. Sve do sedmog
razreda osnovne škole, vise od svega plašio sam se
vampira i odrpanih, musavih cigančića. Svaki kvart imao
je ponekog od ovih razbojnika koji je svakodnevno
zlostavljao dječurliju, dok je na teritoriji pod njegovom
tiranijom igrala fudbal ili tuda prolazila na putu do škole.
Ovi zulumćari imali su egzotična i žovijalna imena, u
rasponu od Sejdo, preko Tarzan do Mišel. Nijedan
superheroj iz stripova nije mi bio tako blizak kao Betmen,
jer sam u njemu prepoznao borca protiv svih cigančića
ovog svijeta. Njih je u stripu, pogađate, reprezentovao
žovijalni Džoker — nepredvidljivo, dosadno zlo.
Kao zla kob ovi bi se namrgođeni Huni pojavljivali da
pokvare svaki idilični trenutak našeg djetinjstva. Ako
bismo se igrali klikerima, nešto od staklenog imetka bilo je
pametnije ostaviti kući, jer ste sa velikom sigurnošću
mogli računati da će neki cigančić prekinuti vašu igru i
ukrasti sve klikere sa igrališta.
Onaj ko bi se usprotivio bio bi pretučen. Ako ste igrali
fudbal, bilo je pitanje vremena kada će vam oteti loptu i za
nju tražiti otkup — novac koji su vam roditelji dali za
užinu. Nema nijednog djeteta odraslog na Dobrinji,
Alipašinom polju — o Svrakinom selu da ne pričam —
kojem Cigani, barem jednom, nisu ukrali biciklo, patike,
džins jaknu ili mu pred bioskopom oteli kartu za kino-
predstavu. Ono što mi i dalje nije jasno jeste njihova
nevjerovatna sposobnost da prepoznaju neodlučno, lijepo
vaspitano dijete iz dobre kuće, instinkt da upravo njega
odrede za metu svog napada. Djetinjstvo je kao džungla
— civilizacija ne dopire do njega, a najjači i
najbeskrupulozniji uvijek određuju pravila.
Nemilosrdni kao statistika, cigančići su nas zlostavljali
čitavog djetinjstva.
I danas, kada god mi Ciganka sa djetetom u naručju priđe
dok ispijam kafu u bašti nekog kafea, pomislim na
nesretnu djecu koju njeni sinovi u ovom trenutku muče i
pljačkaju. I nikada, apsolutno nikada nisam im dao novac.
Držim da su mi ga u djetinjstvu dovoljno oteli.
Čuvena ulcinjska dobrovoljka na Dubrovačkom ratištu, od
ratnih reportera crnogorske televizije prozvana »cigančića
Dragana«, danas je aktivistkinja jedne od nevladinih
organizacija koje sprovode programe za pomoć i
edukaciju Roma. Čudesna je storija o njenom životu: od
prostitucije, preko rata i pravoslavlja, ova žena stigla je do
liberalizma.
Priča počinje 1991, kada Dragana, tada naočita cigančica
od sedamnaest godina, odlučuje da se pridruži
crnogorskim dobrovoljcima na Dubrovačkom ratištu.
Državna televizija snima nekoliko emisija o neobičnoj
djevojci, bez koje bi život ratnika bio siv i lišen životne
radosti. Draganin gest nacija je prepoznala kao hrabar,
patriotski čin. Istina je bila ponešto drugačija. Dragana se
bavila prostitucijom. Rat je loše uticao na posao. Većina
njenih mušterija bili su građevinski radnici, kamiondžije i
mehaničari — onaj pošteni, patriotski sloj stanovništva
koji je već prvih dana rata odgovorio na poziv otadžbine i
sa puškom o ramenu uputio se ka Dubrovniku. Dragana
nije imala kud nego da krene trbuhom za kruhom. Promet
je iz dana u dan opadao, a mlada braća i sestre su kao ptići
svakog dana uzaludno i nestrpljivo očekivali njen dolazak.
Navikli da Dragana kući donosi razne slastice, rasplakali
bi se kada bi se Dragana ujutro, nakon naporne radne
noći, vratila praznih ruku. Mušterije su, dakle, otišle na
ratište — Dragana za njima.
Nakon samo dva mjeseca četni komandir Draganu će
deportovati kući. Čitava četa je do tog trenutka oboljela od
tripera. Uključujući i komandira, a upravo je to bila, kako
se kaže, kap više u prepunoj čaši. Dragana se kući vratila
kao imućna žena, napokon shvativši značenje izreke: rat je
nekome majka, nekome
maćeha. Manji dio bogatstva, koji je djevojka donijela iz
Konavala, bio je opljačkan. Glavnicu je činio teško
zarađeni novac stotina, hiljada zadovoljnih mušterija.
Ubrzo po dolasku na ratište Dragana je uočila da su dvije
stvari osobito cijenjene među ratnicima: pravoslavlje i
Slobodan Milošević. Brza prilagodba tržištu: to je osnova
svakog uspješnog posla, mislila je Dragana. Stoga je
dekolte, kojim je mamila mušterije, ubrzo ukrasila krstom.
Raspeće je veselo skakutalo među njenim sisama dok se sa
vojskom probijala kroz konavoske vinograde i spaljena
sela. Grupa popova iz Oštroga obilazila je ratnike i serijski
ih, kao brojlere, blagosiljala. Jedan od njih je, ugledavši
Draganu, rekao: evo naše nove Kosovke djevojkel Ovi smjerni
ljudi posvećeni Bogu, tek nakratko i ratu i naciji, poklonili
su joj raskošni, zlatni krst — da je čuva od zala i iskušenja
ovoga svijeta. I sami isposnici, ništa joj drugo nisu imali
darivati.
Dragana se nije odvajala od krsta. Sto joj je često izazivalo
probleme. Teški, dvanaest centimetara dugački krst
opterećivao je njen tanki vrat i stvarao joj rane na
grudima. Svejedno: Dragana se nije odrekla vjere.
Ponosno je nosila svoj krst, čak i kada bi je doista bolno
grebao, naročito tokom zadovoljavanja mušterija pod
ljetnjim suncem. Njene grudi orosile bi se znojem i
pljuvačkom muškarca na njoj. Tada bi joj krst kao užaren
pekao kožu, podsjećajući je da je Isus umro i za njene
grijehe.
Krst je Draganu štitio od trudnoće. Većina umornih,
pripitih ratnika naročito je uživala u svršavanju po krstu i
njenim grudima. Kao opsjednuti, neljudski su urlikali i
izbacivali litre sjemena po relikviji. To je možda bilo
neprimjereno sa stanovišta vjere, ali je bilo odlično
sredstvo za kontracepciju. Bog će oprostiti, mislila je
Dragana, bolje i to nego u mene. Uz to, bilo je dobro i za
posao. Vidjevši svoje sjeme prosuto po ostroŠkom krstu,
ratnici bi se hitro prekrstili i rukavom uniforme obrisali i
uglancali krst. Ali bi ih strast, još dok su navlačili
pantalone, ponovo skolila. Koliko za još jednom?, užarenih
očiju pitali bi Draganu.
Djevojka se vratila kući, ali je nastavila da nosi krst — iz
noći u noć, od muškarca do muškarca, među grudima
blizu srca čuvala je uspomenu na dane kada je branila
svoju zemlju i bila blagoslovljena od pravoslavnih
duhovnika. Krst će skinuti tek koju godinu kasnije, po
zapovijesti ljekara. U sukobu nauke i vjere, Dragana se na
koncu opredijelila za nauku. Nije imala izbora — tumor
na dojki gurnuo je u ruke medicine. Ljekarka u barskoj
bolnici utvrdila je da je krivac za njen tumor — ostroški
krst, poklon svešte-nika hrabroj djevojci. Krst, kako su
analize utvrdile, nije bio zlatan. Bio je od legure cinka,
uvezene iz okoline Cernobila, i tek ovlaš pozlaćen. Stalni
dodir metala sa kožom doveo je do korozije i štetne
materije su kroz kožu i rane neprekidno oticale u krvotok.
Draganina posvećenost vjeri, njena odluka da krst
nosi čak i kada je pekao rane na grudima — to je ubrzalo
stvaranje tumora.
Nauka joj je spasila život, ali ne i profesiju. Kurva sa
jednom dojkom? Stoga se Dragana posvetila huma-
nitarnom radu — edukaciji romske djece, mališana koje je
željela uputiti na pravi put, da ne bi ponovili njenu
tragičnu sudbinu, da ne bi došli u iskušenje da, zbog
nepoznavanja postignuća nauke, živote bespogo-vorno
povjere crkvi.
Zureći sa podgoričke željezničke stanice u redakciju
»Vijesti«, zaustavio sam taksi. Uvukao sam se u neugledni
golf star barem dvadeset godina. Prvo što sam primijetio
bila je vozačeva ćelava glava. Recepcija se uvijek odvija
izvan naših predstava o prioritetima i trivijalnom —
sjećanje najčešće čuva upravo naizgled nebitne podatke.
Stoga je tako uzbudljivo sjećati se, jer to uvijek znači
iznova osmišljavati. Sjećanje nije repeticija, ono je kreacija.
Sposobnost sjećanja koja nam je data, zapravo,
obesmišljava budućnost. Novosti su izlišne, jer je sjećanje
uvijek novo. Za čovjeka obdarenog uspomenama,
budućnost je luksuz.
Recepcija stvarnosti, kažem: ćelava glava, presvlake za
sjedišta izrađene od sintetičkih materijala u tigrovom
dezenu, prljava šoferšajbna, slomljeni retrovizor. I
napokon: kraj volana zalijepljena molitva za vozače i
drveni krst okačen za retrovizor. Od stvarnosti primate
tek onoliko koliko je neophodno. Kada napokon naiđete
na spasonosni detalj koji će obezbijediti cjelovitost i
postojanost sjećanja, ispustićete uzdah olakšanja.
Konačno: stvarnost će se povući pred vašom idejom o njoj.
Taksista je nedvojbeno imao suicidalne tendencije. Na
putu od stanice ka zgradi Metalke razvio je brzinu od
stotinudvadeset kilometara na čas, prošavši pritom kroz
crveno svjetlo na semaforu. Ne smanjujući brzinu, pod
ručnom kočnicom se uključio u saobraćaj ka hotelu »Crna
Gora«. Tu je napokon morao zakočiti, dok su zadnje gume
automobila ispuštale crni dim. Strepio sam za ono što će
se desiti na zavodljivo pravom putu koji je od hotela vodio
ka »Maši«. S pravom: brzinomjer je već kraj zgrade Vlade
pokazivao stotinutrideset kilometara na čas. U
magnovenju sam sa komandne table golfa čitao molitvu
za vozače: neka mi Gospod podari siguran put... Taksista je
vozilo naprezao do krajnjih granica izdržljivosti. Daje
vozio koji kilometar brže, automobil bi se doslovce raspao.
Krst okačen za retrovizor ravnodušno se njihao.
Razmišljao sam: nije li ovo jedna od onih situacija kada
griješimo Što tražimo pomoć od Boga, jer sada nam valja
samima sebi pomoći? Kao kada se pred polazak u bitku
kaže: vjerujte u Boga, ali provjerite da li vam je barut suv. Ali
da je taksista vozio sporije, koja bi bila svrha molitve za
vozače i krsta na retrovizoru? U Ulcinju živi beskućnik
kojega mještani zovu »Kum«. Prije tridesetak godina
stigao je iz Vojvodine. Sa sobom je donio veliko bogatstvo.
Otvorio je firmu za građevinsko preduzetništvo. Podigao
je mnoge kuće, ali mu mnogi nisu platili. Manjak novca
pokušao je povratiti koćom... ubrzo je završio na ulici. Od
tada spava u ruševinama i pod nadvožnjacima. Umije do-
stojanstveno da prosi. »Kume«, kaže vam, »imaš li danas
da mi posudiš za pivo«. Moj otac je uporno odbijao da mu
da novac. »Zašto da mu dam za pivo, kada spava pod
nadvožnjakom?«, govorio je. »Zar mu ne bi bilo bolje da
skuplja novac za pristojan smještaj, nije li do sada popio
barem tri kuće?«. Tako je bilo sve dok mu prijatelj nije
rekao: »Ali razmisli: kada novac ne bi trošio na pivo, kako
bi spavao pod nadvožnjakom. Ko bi trijezan mogao tamo
prenoćiti«. Doista: zašto bi vozač vodio računa o vlastitoj
bezbi-jednosti, kada je crkvi platio za krst i samoljepljivu
molitvu koji će ga štititi? Nevolje, međutim, nastaju onda
kada se vi nađete zarobljeni u korodiranom golfu, između
odgovornosti individue i crkve, u sporu koji vas se
nipošto ne tiče.
Dok vozite kroz Crnu Goru, kraj puteva viđate cvijeće
položeno u spomen na nastradale u saobraćajnim
nezgodama. Mnogi od njih danas bi bili živi da za
retrovizore nisu kačili krstove. Svojevremeno su ljudi u
Crnoj Gori kao obavezni dio garderobe nosili pištolje. Ako
vam je do toga, oružje možete smatrati simboličkim
produžetkom njihovog spolovila. Kada su se na tržištu
pojavili mobilni telefoni, te sprave su začas iz upotrebe
istisnule pištolje. Ali: ako je bilo poželjno posjedovati što
veći pištolj, telefon je imao biti što manji. Kao protivteža
malim telefonima, moderni su postali veliki njemački
automobili. Paralelno sa ovim smjenama mode, Crnogorci
su naprasno postali religiozni. Stoga su na retrovizore, kao
svima vidljivu legitimaciju religijske korektnosti, kačili
krs-tove. Takmičarski duh u Crnogoraca ubrzo je doveo
do toga da su krstovi postajali sve veći, sve dok nisu
počeli ozbiljno smanjivati vidljivost vozača. Automobilski
krstovi veličine pola metra u prečniku nisu bili rijetkost.
Iako bogougodan modni detalj, krstovi su značajno
smanjivali bezbjednost u saobraćaju. Do problema u
upravljanju vozilom dolazilo je naročito u krivinama,
kada bi se krst zanjihao i onesposobio vozača da vidi put
pred sobom.
I ekipa narkomana, koji su se tokom devedesetih okupljali
kod mene, danas nigdje ne ide bez krsta. Budući da, s
vremena na vrijeme, dozive overdouz ili flešbekove koji
dovode do zacrnjenja i gubitka svijesti, desi se da se
probude na nepoznatom mjestu ne sjećajući se kako su tu
dospjeli. Bude se na stjenovitim plažama, u borovoj šumi
iza hotela ili u napuštenim bungalovima na Adi. Ponekad
ih slučajni prolaznici pokradu dok leže bez svijesti. Skinu
sa njih jaknu i cipele, uzmu im novac iz novčanika i nakit.
Ali niko im nikada nije ukrao krst koji nose oko vrata.
Iskreno vjeruju da ih relikvija odvaja od smrti: sve dok
nose krst oko vrata, mogu bezbijedno da se drogiraju.
Prošle godine je momčad, četvorica njih, otišla na rafting
Ibrom. Iz barske marine su ukrali gumeni vojni čamac.
Skupili su nešto novca za put, spremili heroina
koliko da se nade u časovima predaha na obali. Nakon
dva dana spuštanja rijekom naišli su na neki manastir.
Iznova se osjetivši bezbjednim u blizini hrišćanstva,
odlučili su da logoruju pred zidinama manastira. Ispo-
stavilo se da su ponijeli malo droge, tako da su te noći bili
prisiljeni da posegnu za zalihom trodona. Noć su proveli
u svađi i međusobnom optuživanju za lošu organizaciju
puta. U zoru su se strasti stišale, a neko je predložio da
obiđu manastir i tamo akumuliraju duhovnu snagu
potrebnu da završe put. Konačno, možda su u manastiru
imali i neku prigodnu samo-ljepljivu molitvu za splavare.
Cim su kročili kroz tešku manastirsku kapiju, vidjeli su
popa kako trči ka njima i proklinje ih. Jedan od njih osjetio
je fascinaciju ljepotom rijeke i okolnih brda. Zagledan u
pejzaž, prošao je kroz kapiju leđima okrenut manastiru.
Pop je insistirao da odmah odu, ali su ga uspjeli ubijediti
da se ponašaju kao da se ništa nije desilo i da ponovo uđu
u manastir, ovoga puta kako dolikuje. Na kraju je
sveštenik popustio. Uveo ih je u crkvu i zatvorio vrata za
njima.
Onda su se momci raznježili. Jedan se sjetio pokojne babe
koju je cijenio kao majku, što je drugoga podsjetilo na
djevojku koju je volio i bdio kraj njene postelje i u
posljednjim trenucima dok je umirala od AIDS—a. Kao
kada padaju domine, stizale su ih uspomene na bliske,
drage ljude koji su umrli. Riješili su da zapale po svijeću
za njihove duše. Zagledani u plamen svijeća brisali su
suzne oči, kada su osjetili
neobičan miris. Trenutak kasnije jedan od njih planuo je
kao buktinja. Ophrvan uspomenama stajao je preblizu
plamenu svijeće koji je zapalio njegovo polie-stersko
nepromočivo odijelo kupljeno specijalno za rafting.
Plamena lopta trčala je crkvom i zapomagala kao ranjena
životinja. Nije bilo vremena za gubljenje pa su momci, u
pokušaju da spasu prijatelja, posegnuli za jedinim Stoje
moglo ugasiti plamen — svetom vodicom. Nisu čekali da
pop vidi prevrnutu krstionicu, lokvu i garež pred oltarom.
Istrčali su iz manastira. I kada ih je ponovo preuzela
riječna matica, a oni se napokon osjetili bezbijednim od
popove osvete, iza njih se kao iza parne lokomotive vukao
crni trag nepromočivog odijela koje je i dalje dimilo.

B2:
BLOOD
Tindersticks
Svaki party u mojoj kući na koncu se pretvarao u
sjedjeljku. Tu se okupljalo šaroliko društvo, ali nas je
čvrsto povezivalo nekoliko stvari. Nismo imali novca,
prije svega. Prezirali smo ples, sve pokušaje umjetničkog
izražavanja tijelom. Držali smo da ništa ne deprimira kao
pogled na rulju koja se veseli. I napokon, bili smo
depresivni, paranoični i neurotični. Formirali smo, kako
smo ga zvali, neformalni zajednički fond za alkohol. Sa tim
novcem kupovali smo boce koje smo iz noći u noć,
godinama, ispijali na sjede-ljkama, koje su nekome sa
strane morale izgledati kao sesija grupe bivših Anonimnih
alkoholičara koji su se vratili alkoholu nakon što su primili
radosnu vijest o metastazi i jedno vrijeme proveli i u
Grupi za oboljele od raka pluća. Dijelili smo i zajedničku
predstavu o idealnoj ugodno provedenoj večeri: uz veliku
količinu alkohola, grupa prijatelja sluša Oldhama i Tinder-
sticks i priča bizarne, mračne priče, dok dolje na ulici ljudi
galame i smiju se, jureći za snošajem žure u diskoteke i
klubove. Naše postignuće spokoja u nepokretnosti možete
nazvati ženom, čak i filozofskim mirom. Čitavi koncept
bio je savršen između ostalog i jer je bio aseksualan. Tek
poneka djevojka zalutala bi na naše zabave. Kao po
pravilu, nikada se više ne bi vraćala. U gradovima kakav
je Ulcinj djevojke uglavnom razmišljaju o tome kako će se
udati, a ponuda mladoženja u mojoj kući bila je,
priznajem, bijedna. Jedina djevojka koja je ostala vjerna
našim zabavama bila je Tea. Uostalom, možete li zamisliti
filozofski mir u prostoriji sa deset pijanih i drogiranih
muškaraca i žena? To je orgija, kažete, a ja se slažem. Ljeti
bi se ekipa osula, jer više nisu mogli suspre-zati svoju
seksualnost. Na jesen bi se pognute glave ponovo
uspinjali u moju kuću na brdu iznad gradske plaže,
bogatiji za nekoliko snošaja, sa novim naslagama
razočarenja i gorčine. Dobro sam znao te momke: bili su
romantični i čitali su mnogo knjiga. Nisu bili sposobni za
ljetnje veze koje se sastoje od dvadesetak snošaja, mnogo
obećanja i brzog rastanka nakon kojeg, ako ste sretnik
opremljen bezočnošću, slijedi i brzi zaborav. Ali ne: oni su
još mjesecima patili za ljetnjim ljubavima. Nikada nisu
uspjeli da se izbore sa ledenom proračunatošću djevojaka
koje su iz velikih gradova dolazile u svoje primorske kuće.
Za te velegradske citate vamp koncepta ovi momci bili su
tek sastavni dio ljetnje zabave: kao sunce, more i palme,
kao lake droge i kokteli od votke i bijelog ruma. Bili su
savršeni morski ljubavnici: lijepi, pristojni i sa mnogo
knjiškog znanja, neko koga su, konačno, kao
dovoljno uglađenog mogle predstaviti roditeljima,
doktorkama i inžinjerima koji su iz nekog razloga smatrali
bitnim daje momak, koji im ljeti jebe kćerku, iščitao
Dostojevskog. A upravo za Dostojevskog bili smo
eksperti: naročito za »Idiota«.
U to vrijeme bio sam ubijeđen da policija prati moje
kretanje. Zato sam uveo nekoliko strogih pravila. Prvo od
njih glasilo je: bez droge u kući. Ponekad sam bio dobre
volje, obično pred vikende kada je Tea trebala doći iz
Podgorice — tada sam tolerisao tablete. Ali kada bi se
momcima duvalo, morali su izlaziti na vjetar i kišu i sa
džointom u rukama smrzavati se na dvorištima okolnih,
zimi napuštenih kuća. Vraćali su se mokri i promrzli,
proklinjući me. Najveći problem predstavljalo im je to što
je bilo nemoguće izbjeći da se džoint skvasi. Tako da se
drogiranje pretvaralo u težak fizički rad — vući dim iz
pokvašenog džointa ne razlikuje se u bitnom od miješanja
betona ili cijepanja drva za nadnicu. I jedno i drugo
sugeriše da ste u bezizlaznoj situaciji, čim se bavite tim
stvarima.
Ono što vama treba jeste dobar pajp, rekao sam im. Stoga
smo osmislili sirotinjsku verziju vodenog pajpa koja im je
napokon omogućila da se dostojanstveno drogiraju. A
dostojanstvo i estetika su u pitanjima droge od presudnog
značaja. Granica kada počinjete ubrzano da propadate
prolazi ravno kroz vašu sposobnost da saèuvate
dostojanstvo. Sta ste sve u stanju da uradite zbog droge?
Odgovorite na ovo pitanje: spisak isprva djeluje
dostojanstveno, odaje osobu
punu principa. Ali vrijeme prolazi i lista je sve duža —
njeno širenje je putanja vaše propasti. Većina heroinskih
narkomana isprva s gnušanjem odbija mogućnost
introvenoznog uzimanja dopa. Sam prizor igle koja se
zariva u tijelo smatra se dovoljno odvratnim da bi
eliminisao tu mogućnost. Argumentacija je, dakle,
estetska. Iz istih, estetskih razloga heroin se isprva
ušmrkava. Snifanje djeluje nevino, jer ritual sadrži
primjesu djetinjastog. Čitava stvar sa linijama na stolu
asocira na dječje crteže. Jezik, kao i uvijek, to prati. Žargon
za snifanje kaže i: »crtanje«. Igra biva naglo prekinuta
pred zastrašujućim prizorom igle, koja uvodi novu
asocijativnost: gotovo je sa obdaništem i časovima
likovnog — sada govorimo o bolesti. Spri-cevi i gumeni
steznici, taj bolnički rekvizitorij, namah uozbilje stvar.
Estetsko je napokon prevazideno, nova aksiologija je
uspostavljena. Lijepo i dostojanstveno su u njoj tek prazne
ljušture koje se osipaju na prvi dodir.
Vodeni pajp izrađen u slavu narkomanskog dostojanstva
bio je, zapravo, nargila »uradi—sam« filozofije. Izrada:
osnova naprave bila je plastična dvolitarska boca koka—
kole, na kojoj je cigaretom bila probušena rupa. Grlić boce
bio je pokriven celofanom iz Milka čokolade, na kojem je
iglom nepoznatog trade—marka bilo izbušeno dvadesetak
rupa. Boca je prethodno do polovine napunjena vodom.
Uputstvo za upotrebu: u celofan na grliću sabijete mješavinu
trave i duvana. Da bi smjesa bolje gorila, poželjno je da
sadrži više
duvana no što biste stavili u džoint. Inhalirate kroz rupu
na boci. Prednosti: sav dim zadržava se u boci; voda hladi
dim te ga inhalirate lakše, što opet znači da ga inhalirate
više. Moguća poboljšanja: umjesto vode, u bocu sipati
domaću lozovu rakiju. Do otkrića se, kako to obično biva,
došlo slučajno. Neko je dedu iz podruma ukrao takozvanu
»rakiju za obloge«. Pod ovim imenom koje sugeriše
ljekovitost, krije se otrov: lozova rakija od 65 ili više
postotaka alkohola. Tu tekućinu je nemoguće piti. Zato
smo je, očajnički joj tražeći namjenu, sipali u pajp. Oni koji
su probali, tvrde da je pajp sa rakijom značajno efikasniji
od standardne, vodene verzije. Sigurno da jeste: samo
udisanje takve rakije dovoljno je da izazove nesvjesticu.
Sredinom devedesetih ulcinjski hotelijeri su se po prvi put
suočili sa novom vrstom gostiju — narkomanima. Navikli
na siromašne Istočne Njemce, Čehe i Makedonce,
zapanjeni konobari i sobarice nekako su se i snašli, ali su
policajci bili na istinskim mukama. Beogradska
narkomanska elita otkrila je Adu Bojanu — tako je Ulcinj
postao njihovo omiljeno ljetovalište. Petnaest kilometara
udaljena od grada, sa svih strana okružena vodom, Ada je
pretvorena u mediteransku verziju indijskih narko—
trgova. Svakoga dana kola hitne pomoći su po nekoliko
puta iz grada jurila na Adu, bilo da spašavaju
overdozirane goste, bilo nesretne sobarice koje su
postajale žrtve nervnog sloma kada
bi ujutro zaticale njihova beživotna tijela na podu
kupatila. Većina ovih žena bila je iz okolnih sela i, ako su
nekada i čule da postoji droga, svakako su bile
nepripremljene za susret sa nagim, modrim leševima
narkomana.
Konobari su se tih godina jadali da promet u kafanama
nikada nije bio manji. 0 bakšišu nije moglo biti ni govora.
»Po čitavi dan služim samo kafu i kiselu«, pričao mi je
komšija koji je radio na Adi. »Ja sam zadužen za terasu na
rijeci. S vremena na vrijeme ih pogledam, mada znam da
neće biti narudžbine. Pola ih spava, a druga polovina
grize nokte i cupka nogom. Ako ih pitaš 'izvolite', hoće oči
da ti iskopaju«, rekao je.
U to vrijeme je moj dobri prijatelj Sergej na Velikoj plaži
otvorio kafanu koju je nazvao »Mira Furlan«. Iako ime nije
ništa, a ruža bi slatko mirisala i drugim imenom, ime ove
kafane odražavalo je ludistički princip po kojem je
funkcionisala. Slava tog mjesta doslovce je koračala ispred
Sergeja. Zbog čega je bio privlačan kako napaljenim
tinejdžerkama privučenim maglovitim terminom
dekadencija, tako i policajcima. Njegove posjete istražnom
zatvoru, u podrumu ulci-njske stanice milicije, postale su
tradicionalne. »Mira Furlan« je bila omiljeno mjesto za
izlazak narkomana sa Ade. Policija je stoga svaku noć u
kafani vršila raciju. Mora se priznati da su svoj posao
obavljali veoma filmično: džipovi bi stigli ravno iz guste
ljetnje noći, gume bi zaškripale i policajci u maskirnim
uniformama sa repetiranim dugim cijevima opkolili bi
kafanu. Nekoliko puta su čak izvodili i desant sa mora,
iskrcavajući se iz velikih patrolnih glisera.
Nikada, međutim, nisu pronašli drogu. Kroz kafanu su,
smatrali su, prolazili kilogrami ilegalnih sup-stanci.
Problem je bio u tome što oni u to vrijeme, po svoj prilici,
nisu znali kako ilegalne supstance izgledaju. Kasnije su se
izvještili, pa se u godinama koje će doći čak dešavalo da i
uhapse nekog sitnog dilera sa dvadeset grama trave. U to
vrijeme, međutim, uzimali su bočice sa origanom iz
kafanske kuhinje i slali ih na analizu u Podgoricu. Onda bi
Sergeja priveli u stanicu, gdje je morao da sačeka da iz
Podgorice stigne izvještaj da je materija iz tegli zaista —
origano. U očajničkom pokušaju da se spasi od suludih
hapšenja, Sergej je iz jelovnika izbacio sva jela sa origanom
i kuhinju očistio od svih začina osim bibera. Skrenuo sam
mu pažnju da ako želi biti potpuno siguran, biber mora
biti u zrnu; mljeveni biber mogao bi kod policajaca
izazvati asocijacije na heroin. Ipak su nastavili da ga
odvode u stanicu i nagovaraju da špijunira za njih. Pred
kraj ljeta je komandir, nakon još jedne neuspješne racije,
uzviknuo: »sad mi je svega dosta!« Od lokalnih
autoprevoznika zaplijenio je dva autobusa. Sa specijalnom
jedinicom otišao je do »Mire Furlan«, pohapsio sve goste
koje je tu našao, odveo ih na Adu da tamo spakuju stvari,
a zatim ih autobusima, uz policijsku pratnju, otpremio do
Bara. Odatle ih je vozom deportovao za Beograd. Svjedoci
kažu da je
trčao za vozom mašući bijelom maramicom i histerično se
smijući, dovikujući pritom da će dati da ih strijeljaju kroče
li još jednom u njegov grad.
Jutarnji rituali narkomana nalik su na rutinu vrhunskih
sportista. Ti ljudi u sebe svakoga jutra unose dvadesetak
tableta. Od švajcarskih komprimata bijelog luka, preko
selena nužnog namučenom srcu, svih nauci poznatih
vitamina do kalcija i beta-karotina. Što su više droge
unosili u sebe, sve su bili odgovorniji prema svome
zdravlju. Nerijetko su bili vegetarijanci. Kada su u
restoranima naručivali ribu, insistirali su da im se ne
servira tovljeni levrek. Paradajz iz staklenika nije dolazio
u obzir, baš kao ni gazirana pića pogubna za jetru. U kafu
je uvijek stavljan ne—kalo-rijski zaslađivač, nikada opasni
šećer.
U neku ruku, narkomanija i jeste sport. Jedna od onih
ekstremnih disciplina, poput bandži-džampinga ili
paraglajdinga, ali superiornija od svih njih, jer je najbliža
smrti. Hajdegerovski sport: bivstvovanje ka smrti. Za
vrhunske rezultate i dugu karijeru narkomanu je
neophodan naporan trening, lucidna strategija i taktika i,
napokon, pomoć savremene medicine. Ne mislim pritom
na adrenalinsko—insulinske injekcije ili elektrošokove
kojima se pribjegava prilikom rea-nimacije, jer oni su tek
priznanje da je taktika bila pogrešna. Poznavao sam
narkomana koji je bio vlasnik telefonskog imenika u
kojem je devet od deset imena bilo prekriženo crnim
flomasterom. Mrtvi prijatelji, objasnio mi je. On je bio Last
Man Standing, on je bio Preživjeli. Varate se ako to
pripisujete sreći. Sreća sa tim nema ništa, ili ima vrlo malo.
Narkomanija je najcerebralniji od svih sportova —
devedesetdevet posto planiranje i jedan posto sreća.
Jedno od imena prekriženih crnim flomasterom po-staće i
ime Teinog brata Gorana.
U rano jutro probudila me je zvonjava telefona. »Umro je,
napokon je umro«, rekla je Tea, »a ja sam znao da govori o
Goranu«. »Umro je u svojoj sobi u jebenom alpskom
koledžu, gdje ga je poslao moj bolesni otac, uz prećutnu
podršku moje kukavičke majke«, rekla je. »Umjesto da
priznaju propast svih nadanja koja su uložili u njega,
umjesto da pokušaju da ga liječe, poslali su ga u
Svajcarsku. Tamo prave lijepu čokoladu, satove sa
kukavicom, pada snijeg i sve je čisto, tamo će naš Goran
da studira, daleko od svog lošeg društva«, rekla je. »U
Svajcarskoj nema droge, jel* da Mirko, govorila je majka,
dok se otac smiješio suzdržavajući se da ne pukne od
samozadovoljstva stoje dovoljno bogat i uspješan da sina
pošalje u svajcarsku akademiju lijepih umjetnosti«, rekla je
Tea. »Ujutro će iz akademije lijepih umjetnosti dovući
njegovu smrdljivu lešinu, da na porodičnom groblju
pokopamo genija«, rekla je, »najdarovitijeg od svih
Petrovića. Ne znam zašto plačem«, rekla je još, »zašto
plačem kada je napokon sve okončano, kada je heroin
učinio ono što sam odavno morala učiniti ja, ali nisam
imala smjelosti«, rekla je Tea.
Ona je govorila: riječi su do mene stizale kao bujica,
snažna voda koja je s nje spirala sve uspomene na brata,
prije svega na ono što joj je brat učinio.
Goran je bio godinu dana stariji od nje. Dobro: kada su bili
djeca dobijao je više slatkiša, babe i strine su mu
posvećivale više pažnje, neki put bi joj slomio lutku. Ali na
šta vam ja ličim, na nekog putujućeg psihoanalitičara:
naravno da ga nije zato mrzjela, nije se zato borila da ga
zaboravi.
Kada je imala trinaest, brat je slomio nju, kao nekada njene
lutke. Dok je spavala uvukao se u njen krevet i silovao je.
Snažno joj je stegnuo vilicu, nastojeći da je spriječi da
vrisne. Bila je to još jedna izlišna grubost. Ni na kraj uma
nije joj bilo da doziva u pomoć, jer pomoći se bojala više
od brata koji je dahtao nad njom sa odvratnom maskom
požude na licu. Pomoći se bojala — oca koji bi ušao u
sobu, zaključao vrata za sobom i pridružio se sinu. Tako je
mislila te noći, tako misli i danas. Mnogo puta mi je
pričala da je još dok se Goran uvlačio u njen krevet osjetila
Što će se desiti. Tada je pomislila da bi trebala vrisnuti. Ali
umjesto slike oca-spasitelja, vidjela je čitavu sekvencu
dugog i teškog mučenja, boli koju joj obojica naizmjenično
nanose. Stegla je zube i sklopila oči. Sve što joj je Goran
uradio bilo je, koliko mi je puta rekla, mnogo manje bolno
od pomisli na oca koji joj utrobu puni sjemenom iz kojega
je nastala. Čula je Gorana kako pseći dahće, dok je
zamišljala rnilione veselih spermatozoida sa njenim licem
kako kroz nju jure u maternicu. Jedan od njih napokon
trijumfalno prolazi kroz cilj i u narednom trenu Tea se
porađa. Bezimeni ljudi sa bijelim maskama tajnovito se
došaptavaju nad njom. Napokon joj prinose dijete. Tea od-
motava pelene, tek da bi ustanovila da novorođenče nema
tijelo. Rodila je lice, rodila je oči koje sada s bijesnom
mržnjom gledaju u nju. Tea gleda u pelene i tamo vidi
samo svoju krvavu, sluzavu, a ipak živu glavu. U trenutku
nježnosti, pomišlja: ali draga moja, ti ne znaš koliko si
zapravo sretna. Bestjelesna, lišena sveg bola i neprijatnosti
koje bi ti tjelesina donijela. Kada je ponovo otvorila oči,
Goran je već napustio sobu. Okrenula se na bok i
zagledala u krvlju natopljeni uložak koji je brat strgnuo sa
nje prije nego je silovao.
Bio sam prvi Tein muškarac... nakon Gorana. Tek poslije
mjesec dana dana višesatnih pokušaja uspio sam da uđem
u nju. Zgrčeno tijelo govorilo mi je da odustanem, ali kada
bih se pokušao odmaći, ona bi me histerično pribijala uz
sebe. I nakon sati uzaludnih pokušaja, ona je stezala moj
mlohavi ud i urlikala: jebi je. Onda bi ponavljala tu
mantru prostote sve dok nas umor i tuga ne bi uspavali.
Kada bi otišla, osjećao sam se jadno. Ne toliko jadno kao
ona, znao sam, i zato sam nastavljao sa pokušajima,
nadajući se da će obična, jebena penetracija napokon
skinuti sa nas teret koji je prijetio da nas zdrobi. Tea bi tiho
ustala,
nastojeći da me ne probudi. Nisam želio kvariti igru:
pretvarao sam se da spavam. Cuo bih kako otvara vrata i
znao da je zastala da bi me još jednom pogledala. Zvuk
vrata koja se zatvaraju značio je da sam ostao sam i da
napokon mogu plakati. Ustao bih, pustio Tindersticks, tu
najmelodramatskiju od svih pop grupa i — plakao.
Ponekad nisam imao snage da ustanem, nisam se mogao
pomjeriti, niti uključiti muzički stub. Tada je bilo naročito
teško. Tada bih plakao bez odmaka; bez muzike, koju sam
puštao da bih neizbježnu seansu plača učinio
artificijelnom, bez muzike koja je obezbjeđivala
niskomimetski plač. Plakao sam i bilo me je strah. Pomislite
li nekada da kada izgubimo sposobnost ravnodušnosti,
gubimo svaku zaštitu pred svijetom? Bojao sam se jer sam
volio tu djevojku.
Volim te, rekao sam u telefonsku slušalicu, ali ona je već
bila prekinula vezu.
Goran je sahranjen sutradan. Teina pisma pomogla su mi
da rekonstruišem slijed zbivanja. Fragmenti koje sam
godinama brižno skupljao na koncu su mi pružili jasnu
sliku događaja koji su prethodili njenom odlasku.
Majka je, još otkako je Čula vijest, umirena ben-sedinskim
injekcijama, ležala u zamračenoj sobi na spratu nove
porodične kuće pod Goricom, koju su kupili kada je Tea
pošla na studije. Porodica je smatrala da je bogatstvom i
značajem prerasla ulcinjske provincijske standarde —
početak Teinih studija bio je samo formalni razlog za
selidbu u glavni grad. Svu brigu oko pogreba preuzeo je
otac. Vješto, energično i brutalno, onako kako je i stekao
imetak, komandovao je pripremama za pokop. Prvi gosti
već su stizali. Zaključana u biblioteku u prizemlju, Tea je
slušala brižno pripremane izjave saučešća. Crnogorci
takvim prilikama tradicionalno pridaju veliki značaj. A
kada je riječ o tragedijama bogataša, kojima se zgodno
ulagivati u svakoj prilici, tada postavljaju nove standarde
patetičnih usmenih iskaza. Uglavnom se oplakivao
briljantni sin, od kojega se očekivalo da postane veliki
pjesnik. Teško je ocu kada izgubi sina ratnika, a još teže onom
ko pokopa sina pjesnika, čula je Tea daje u predvorju rekao
neko, i sam pjesnički obdaren. Sa trinaest godina Goran je
ukrao očev automobil i brzinom od stotinu šezdeset
kilometara na sat sletio sa puta. Tom prilikom poginuo je
jedan od trojice školskih drugova koji su se te noći vozili
sa njim. Oprošteno mu je, jer je pokazivao veliki pjesnički
talenat. Otac je smatrao da se krađa automobila može
podvesti pod ono što je nazivao »umjetničkim bubi-
cama«. Sa četrnaest je silovao sestru, ali roditelji, iako su
naslućivali istinu, nisu našli za shodno da to ikada
pomenu. Nije to bilo nešto sa čim se Tea ne bi mogla
izboriti, držali su. Sa petnaest je silovao mladu nastavnicu
koja mu je predavala dopunske časove iz matematike. »I
veliki pjesnici moraju da jebu«, rekao je otac i izgladio
stvar tako što je bogato platio djevojčinu šutnju. Zapravo
je bio ponosan što je njegov sin tako rano postao snažan
muškarac i zavodnik. Takvi su bili mnogi slavni francuski
pjesnici, tvrdio je ovaj čovjek u čijoj glavi, čini se, nije bila
najjasnije izvedena razlika između francuske poezije i
francuskog seksa. Sa šesnaest je Goran otkrio heroin, tako
da je ženski rod napokon mogao počinuti od njega. Takvi
su pjesnici, govorio je otac, uvijek mračni, skloni onostranom,
neprekidno plešu sa Đavolom na taktove valcera koji im svira
smrt. Ovdje primjećujete da ni otac nije bio lišen pjesničkih
ambicija. Lako je pretpostaviti da je beskrajni kredit
oprosta, koji je Goran kod njega imao, počivao na očevoj
projekciji da će sin ispraviti njegove literarne neuspjehe.
Bogatstvo je već stekao. Naredni korak moralo je biti
pribavljanje porodičnog ugleda, a za ugled nema ničeg
boljeg od slavnog pjesnika u kući. Sada je Goran bio
mrtav. Ali gore u njegovoj sobi, Tea je iz biblioteke čula kako
kroz suze govori otac, gore se nalazi rukopis poetske knjige
koju mi je nedavno poslao iz Svajcarske. Ta će ga knjiga
posthumno proslaviti, tvrdio je otac, ona će svijetu reći ko je bio
moj sin, kakav talenat i kakav umjetnik, i svijet će plakati kada
spozna kakvu je veličinu izgubio njegovom smrću.
Kada su se gosti napokon povukli iz predsoblja, Tea se
uspela do sobe na spratu. Na polici pored kreveta našla je
rukopis Goranove knjige.
Pola sata, toliko je Tei trebalo da pročita bratovu knjigu.
To je bilo posljednjih pola sata koje je provela u
roditeljskom domu. U putnu torbu je ubacila tek nekoliko
stvari i nešto novca iz malog, priručnog sefa koji je služio
tek kao igračka sigurnosti, jer su njegovu kombinaciju
znali svi u kući, uključujući i poslugu. Pola sata je trebalo
da Tea shvati zašto je porodica Goranu dala pravo da je
siluje. Toliko joj je trebalo da shvati zašto je ona čitavog
života bila tek mlađa sestra velikog brata. Toliko da
napokon sazna zašto je između briljantnog brata i bogatih
roditelja postojala prećutna saglasnost o ravnodušnosti
spram njene
sudbine.
Sjela je u očev BMW i pritisnula gas. Dok je odlazila, u
retrovizoru je posmatrala roditeljski dom. Kako je malen,
pomislila je, kako postajem sve dalja i kako postaje sve
manji.
Na krevetu u sobi mrtvog brata ležla je otvorena knjiga.
Bila je to loša poezija.

B3:
WAYFARING STRANGER
Johnny Cash
Jugoslovenska koljačka vojska bila je dio jedinstvenog niza
koji je za Teu počinjao torturom ravnodušne porodice.
Svijest koja je silovala nju pobila je ljude u Srebrenici.
Kada je Ratko Mladić, slavodobitno hodajući pustim
ulicama Srebrenice, govorio o osveti Turcima, to se zapravo
njen otac radovao muškom djetetu. I nije govorio Mladić,
nego otac. I nisu ubijali vojnici, nego porodice. Majke su
odgajale sinove da budu zločinci. Očevi su mučili kćeri,
kao što će zlostavljati zarobljenice. Nije bilo razlike
između roditeljskog doma i države. Kada je opljačkala
vojne penzionere, bio je to udarac namijenjen tradiciji koja
je čitavog života napastvovala. Brat je samo jednom pro-
bio njenu nevinost, ali tradicija je silovala svakoga dana, iz
sata u sat. Penzioneri, poglavito oni vojni, najbrižniji su
čuvari tradicije, pisala mi je Tea. Kao pacovi zavučeni u
kanalizaciju svojih starosti, grickali su penzije, noću
mokrili u gaće i brinuli o stvarima od nacionalnog značaja.
Iz njihove kanalizacije pogled je pucao ravno na cjelinu
istorije. I što su temeljnije bili zakovani za krevet, pisala je
Tea, što su više vremena provodili sa horizontalno
položenim tjelesinama, to su više brinuli o istorijskoj
vertikali svoga naroda. Kada čovjeku starost osuši kurac,
pisala je, teme kojima se bavi postaju sve veće i uzvišenije,
njegove analize i interesovanja šire se intenzitetom kojim
se skuplja spužvasto tkivo penisa. Starci u Crnoj Gori na
kraju odbijaju da pričaju o bilo čemu osim o dualizmu
Amerika—Rusija. Prave se istorijske analogije, po zabitim
selima sjevera bezubi starci sjede kraj ognjišta i analiziraju
geostrateški značaj Crne Gore i Srbije.
Jednoga dana, a bio je dan njegove sahrane, Tea je
pročitala bratovu poeziju.
Ukrala je očev automobil i tako započela veliki bijeg koji
još traje. Ako ne odem u Amsterdam i tako ne prekinem
njegovu putanju, bijegu neće biti kraja. Tea je željela kraj
— zato me je zvala k sebi.
Novac za put oko svijeta otela je od vojnih penzionera —
držala je kako je to školski primjer poetske pravde. Ukrala je
novac i pobjegla u Kolumbiju, misleći da će tamo najlakše
uvećati imetak. Kolumbijci nisu bili impresionirani
bijesnom mladom ženom. Opljačkali su je i pretukli, a Tea
se nekako uspjela domoći Toronta. Linije njenih puteva
odatle se šire planetom u gustu mrežu, nalik na apstraktni
crtež ili histeričnu škrabotinu, kako već gledate na
modernu umjetnost.
Nikada nisam učinio ništa što bi moglo promijeniti stanje
stvari, ništa od, kako ljudi vole da kažu, svjetskog i
istorijskog značaja. Uglavnom sam gledao da ne činim
ništa. Ako sam i morao djelati, trudio sam se da posljedice
mojih djela budu što neznatnije. Tea me je naravno
mrzjela zbog toga. »Moraš biti angažovan«, grmila je u
slušalicu tamo negdje u Teksasu, »ne možeš živjeti u
ljušturi introvertnog intelektualca«, vikala je u telefonskoj
govornici u sred pustinje gdje je izučavala spiritualnost
Indijanaca. Koji se više i ne zovu Indijanci. Oni su sada
Native Americans, i mnogo im je lakše zbog toga. Dok su
bili Indijanci, život im je bio sranje, pili su benzin u
rezervatima, duvali lijepak iz PVC kesa, a kada bi im sve
to dosadilo pucali sebi u glavu. Ali od kada su liberali
zaključili da je jedino politički korektno ime za njih
»Native Americans«, život im je postao mnogo bolji.
Koliko puta sam pokušavao da joj objasnim kako želim da
spasim samo jedno — vlastitu dušu. I da ću je spasiti
utoliko lakše, ukoliko učinim što manje stvari koje će imati
uticaja na živote drugih ljudi. Ako sve druge ostavim na
miru, računao sam, možda i Đavo ostavi mene. Za to
vrijeme, Tea je spašavala kitove. Skakutala je po oštrom
stijenju države Vašington, USA, nastojeći da barem na tom
dijelu svjetskog mora razoruža lovce na kitove. Ali se
ispostavilo da su lovci, zapravo, Indijanci. To pleme je
vjekovima živjelo od ubijanja kitova. Tako da se Teina
ekološka družina našla pred nerješivom dilemom: da li
poštovati ljudska prava kitova da ne budu ubijeni, odrani i
istopljeni, ili pak poštovati pravo Indijanaca na
tradicionalni način života i ekonomije? Ta dilema je,
koliko sam razumio, uništila Teinu ad hoc ekološko-
anarhističku grupu koja je djelovala pod imenom »Crveni
Zeleni«. Grupa se pocijepala na zaštitnike kitova i
branitelje Indijanaca. Tea je bila neodlučna i pokušavala je
spriječiti raskol, ali kako mi je rekla, kada mi je telefonirala
po povratku u Toronto, konačno je stala na stranu
Indijanaca onda kada je vidjela da najekstremniji od
pristalica kitova demonstriraju ispred indijanskog
rezervata sa transparentima na kojima je pisalo: »Save the
Whales, Kili the Indians«. »Ne može to tako«, rekla mi je,
»ne možeš tek tako reći 'Spasite kitove, pobijte Indijance'«.
»Pa jeste, ne može to tako«, rekao sam.
Prije nego je otputovala ostavila je pismo za mene. Prvo
od mnogih pisama, pokazaće se. Pročitao sam ga u
nedodirljivoj udobnosti terase sa pogledom na more i
pomislio: to ne mogu da dočekam.
Pročitao sam pismo i nastavio da posmatram more. Ubrzo
sam osjetio nemir koji sam pokušao obuzdati šetnjom.
Zato sam se spustio do obale: vjerovao sam da će mi
šetnja, kao i obično, pomoći da se vratim u putanju iz koje
sam izbačen bez vlastite krivice, mimo vlastite volje.
Tamo su se na pješčanoj plaži igrala djeca iz lokalnog
obdaništa. Četvorogodišnjaci su već pokazivali svo zlo i
okrutnost, samo ako ste ih pažljivo posmatrali. U običnoj
igri loptom, praćenoj glupavim uputstvima vaspitačica,
već ste mogli vidjeti nasilje, otimačinu i prijetvornost.
Gledao sam ih: iritantno su se kikotali. Pamtim taj
odvratni prizor: meke dječje kose koje sijaju na majskom
suncu, dok u pozadini kičerajski bljeska more.
Onda sam viknuo. Viknuo sam glasno, i nastavio sam da
vičem čak i dok su vaspitačice i dječurlija zurili u mene,
kao zaleđeni u pokretu. »Zašto se smijete«, viknuo sam,
»zašto se smijete kada ćete svi umrijeti«, rekao sam.
Tea i ja izgradili smo interni mit o kapetanu Krstu
Žrnovu Popoviću. Krsto je bio naš Ce, naš Zapata. Krsto
Zrnov Popović, El Komandante.
Ime Krsta Zrnova nećete pronaći u udžbenicima iz kojih
djeca u Crnoj Gori uče istoriju. Nećete čuti nikoga da
javno citira njegove riječi, nećete ga pronaći u lokalnoj
književnosti, osim u »Monigrenima« Jevre-ma Brkovića i
»Pogibiji« Momira Markovića. Ali Tea i ja bili smo svjesni
Krstove veličine. Cak smo dali da se štampaju majice sa
njegovim likom. Istorijski arhivi koje smo pretraživali nisu
nam otkrili kako je Krsto izgledao. Zato smo na lik
Emilijana Zapate montirali crnogorsku kapu i to crnom
bojom štampali na crvenim majicama koje sam docnije
koristio za nastupe na ljetnjim književnim festivalima.
Krsto Zrnov Popović bio je heroj zato što su svi njegovi
trijumfi bili izlišni. Osim toga, boreći se čitavog života za
Crnu Goru, borio se zapravo protiv Crnogoraca. Ovi će ga
na koncu umlatiti kao psa, njegovo mrtvo tijelo satima će
udarati kamenjem i jasenovim štapovima.
U trenutku kada je Krsto Popović ostvario veliku pobjedu
nad austrijskom vojskom u mojkovačkoj bitci, komandir
austrijskih snaga za Crnu Goru iz osvojenog Cetinja u Beč
šalje poruku daje Crna Gora pokorena. Popović trijumfuje
u toj sjevernoj zabiti, čak uspijeva da oslobodi Bijelo Polje,
dok austrijska vojska osvaja prijestonicu Cetinje.
1919. Krsto Zrnov predvodi Božični ustanak protiv srpske
okupacije Crne Gore. Njegove trupe neko vrijeme sa
uspijehom se bore protiv pristalica ujedinjenja sa Srbijom,
ali Popović će ipak biti poražen i prisiljen na bijeg u Italiju.
U emigrantskom logom u Gaeti svrgnuti kralj Nikola
poraženog vojskovođu Po-povića unaprijediće u čin
brigadnog generala. Popović komanduje trupama u
izbjeglištvu, sve dok italijanske vlast ne rasformiraju
logor.
Tu počinje neistraženi dio povijesti Krsta Zrnova
Popovića, čitavih šesnaest godina o kojima njegovi rijetki
biografi ne govore ništa. Upravo ta zjapeća praznina
životopisa navela me je na pomisao da napišem roman o
Krstu Popoviću. Tea je bila oduševljena tom idejom,
pokazujući pritom više entuzijazma
no što priliči djevojci koja hrabri literarna nastojanja svoga
mladića.
Pomislio sam, i tako rekao Tei: ne bi li bilo interesantno
napisati pikarski roman o Krstu Popoviću, o njegovim
dogodovštinama od 1920, kada napušta Italiju, do
povratka u domovinu 1936? Krsto odlazi u Mađarsku,
gdje služi na imanju nekog grofa opakog prezimena nalik
na Drakula. Grof sa svojim prijateljima, plemićima i
političarima, uživa u živopisnom sportu — lovu na ljude.
Plemićevi povjerenici pronalaze siromašne, unesrećene
ljude i nude im veliki novac ako pristanu da u toj igri
budu lovina. Ljudi plaču opraštajući se sa porodicom.
Odlaze da umru, ali makar djeci ostavljaju novac koji će
im pomoći da prežive. Pravdoljubivi Krsto otkriva kakve
se grozote dešavaju ispod maske ugladenosti i visoke
srednjoevropske kulture. Uplašen da će Krsto o
zbivanjima na imanju obavijestiti njegove neprijatelje na
vlasti, Grof našeg junaka baca u tamnicu. U zoru, izvode
ga na livadu kojom se sporo vuku pramenovi jutarnje
magle. Krsto čuje trube, topot konjskih kopita i lavež pasa.
Shvata da je lovina ovoga puta — on. Bježi u šumu i
nakon cjelodnevne potjere uspijeva da umakne
progoniocima. Prije toga, a kako bi drugačije moglo biti,
obračunava se sa Grofom. Sa visokog hrasta skače na
Grofa i obara ga sa konja. Uvidjevši daje savladan, Grof
pokazuje nedostojnu slabost i veliki kukavičluk. Preklinje
Krsta za milost, nudi mu polovinu svoga imetka ali ovaj
ga ipak zadavi golim rukama.
Iz Mađarske Popović bježi u Argentinu, gdje postaje
gaučos a potom lovac na zlato. U Meksiku postaje vođa
pobunjenika i njegovo ime duž čitave granice sa
Amerikom izgovara se polušapatom, uz najveće poš-
tovanje. El Komandante Krsto — te riječi nosi večernji vjetar
meksičkom obalom Rio Grandea.
Kao i mnoge heroje prije njega, Krsta će izdati žena koju
voli. Za šaku dolara ona ga predaje lovcima na ucjene koji
ga vode u Teksas. Noć pred pogubljenje bježi iz zatvora u
Hjustonu i utočište pronalazi u rudnicima Montane.
Crnogorski iseljenici u domovinu će donijeti dirljivu
pjesmu »Crnci i Crnogorci«, koja govori o Krstu Popoviću
i njegovom prijateljstvu sa crnim rudarima. Krstov osjećaj
za pravdu rudare će povesti u štrajk. Policija nasiljem
okončava radničke proteste. Tom prilikom gine Buba
Didli, Krstov najbolji prijatelj, gorostasni crnac dječjeg lica
rodom iz Nju Orleansa.
Slomljenog srca i progonjen osjećajem krivice, Krsto odlazi
na Aljasku, odatle u Sibir. Potom će se zaputiti ka jugu,
sve do Indije. Stići će i do Australije, gdje će se ukrcati na
brod-kitolovac koji će iz plavetnila južnih mora izvući
veliku bijelu ajkulu, dugačku petnaest metara. Krstova
epska borba sa morskom nemani postaće legenda na svim
morima. Inspirisan njom, Ernest Hemingvej će napisati
»Starac i more« a Stiven Spilberg snimiti »Ralje«.
Uživao sam posmatrajući Teu kako se djetinjasto veseli
Krstovim pustolovinama. Nakon što bi vodili ljubav, nije
bilo ničeg ljepšeg od posmatranja njenog nagog tijela. Ona
bi se okrenula na bok, tako da sam mogao milovati meku
kožu na njenoj stražnjici. »Pričaj mi«, rekla bi tada. I ja bih
joj pričao o Krstu i svijetu koji je proputovao, sve dok ne bi
utonula u san, izmorena seksom i uspavana bajkama.
Teino neobično interesovanje za Krstove pustolovine
postaće mi, kako to obično biva, jasno tek mnogo kasnije,
onda kada njena pisma budu ispisivala pustolovine u
kojima ću prepoznati moj roman o Krstu Zrnovu
Popoviću. Mora da je još onda, misliću doc-nije, Tea imala
nejasnu ideju o bjekstvu. Možda je to bila tek svijest o
nužnosti bijega, no ona je u mojoj pikarskoj fikciji o
nesretnom junaku prepoznala put koji joj je predstojao.
Sudbina Krsta Zrnova Popovića Teu je naučila da se u
napuštenu domovinu nikada ne treba vraćati. Krsto se u
Crnu Goru ipak vraća 1936. Kao smjerni sitni
poljoprivrednik radi na imanju koje mu je ostalo od oca u
Cucama. Ali ubrzo počinje Drugi svjetski rat i Krsto
ponovo ostavlja plug i grabi pušku. On prezire partizane,
mrzi četnike ali odbija da učestvuje na Petrovdanskoj
skupštini koja je 12. jula 1941. proglasila stvaranje
Nezavisne Crne Gore. Krsto je spreman, preciznije: vapi
da krvari za crnogorsku nezavisnost, ali odbija da prihvati
italijanski upliv u poslove nove države. Italijani Albaniji
pripajaju Plav, Gusinje, Tuzi i Ulcinj, a Krsto Zrnov
Popović donosi odluku da oformi ličnu vojsku koja će se
boriti protiv svih: četnika, partizana, Italijana, balista.
Mala, discipli-novana vojska opstala je sve do 1946. Krsto
Popović tada raspušta svoje oružane snage, a sam se
povlači u planinska skrovišta. U martu 1947, Ozna ulazi u
trag Popoviću. On je tada već starac, šezdesetdeveta mu je.
Vojni doušnici u noći trinaestog na četrnaesti mart 1947.
onesposobili su Popovićevo oružje. Ujutro, Krsto Zrnov
upada u zasjedu. Uvjereni da je nenaoružan, vojnici mu
prilaze sa namjerom da ga uhapse. Ali Krsto je, čisteći toga
jutra oružje, primijetio da je udarna igla puške slomljena.
Opravio je pušku i iz nje ubio Raka Mugošu, mladog
kapetana Ozne, koji mu je samouvjereno prišao, uvjeren u
starčevu nemoć. Tada su vojnici pucali u Popovića.
Tijelo Krsta Zrnova Popovića rastrgli su seoski psi.
Kapetan Rako Mugoša sahranjen je uz najveće vojne
počasti, uz prisustvo Blaža Jovanovića, predsjednika
Narodne republike Crne Gore. Mugošina majka klckla je
na grob i ispjevala tužbalicu koja ju je umalo poslala na
robiju. »Draga moja Tea«, rekao bih joj, »u čitavoj priči o
smrti Krsta Zrnova Popovića, jedini herojski čin bila je,
zapravo, tužbalica koju je na sinovljevom grobu ispjevala
ta žena: Rekoh li ti, sine Rako, /Krsto Zrnov nije svako/ nije
Krsto što mu zbore, / no je vitez Crne Gore.« Tea bi se uvijek
namrštila kada bih se sa pojačanom teatralnošću nag
uspravio na krevetu i izrecitovao ovu tužbalicu. To je
zaista nerviralo. Upravo zbog toga bih je recitovao,
uporno i iznova, sve dok
Tea od narodne poezije ne bi pobjegla u kupatilo, dva
puta zaključavši vrata za sobom.
Ma kako se uporno zaključavali u kupatilo, shva-tićete da
se od mjesta u kojem imate nesreću da živite ne možete
sakriti. Iako okružen monumentalnim prirodnim
ljepotama, sam grad Ulcinj izgleda odvratno. Kratka šetnja
Ulcinj om dovoljna je da izazove snažan nagon za
povraćanjem. Ova naseobina bježi od mora, u dugačkoj
liniji koja uporno vodi ka zaleđu. Tek mali dio grada izbija
na obalu. Kada se udaljite stotinjak metara od gradske
plaže, nemoguće je dosjetiti se da se nalazite u
primorskom mjestu. Nekada lijepi grad orijentalnog stila u
posljednjih deset godina je una-kažen arhitektonskim
haosom. Svako gradi kako hoće, gdje hoće i koliko hoće.
Nijedna kuća u Ulcinju nije dovršena, vlasnici neprekidno
zidaju nove spratove i prostorije. Stoga grad izgleda kao
kubistički izliv cinizma, kao ogromno gradilište kojim
umjesto glavnog inžinjera upravlja maloumno dijete.
Sredinom devedesetih godina dvadesetog vijeka Vlada je
donijela odredbu koja je stanovništvu omogućila
kupovinu automobila dotrajalih ili ukradenih u
inostranstvu. Svi su iskoristili mogućnost da za sitninu
kupe skupocjena njemačka kola. Svaki elan porodice ima
automobil. Ulcinjske kuće nemaju garaže, to je jedna od
osobenosti lokalne arhitekture -uostalom, tek rijetke imaju
dvorište, jer Ulcinjam smatraju da je izlišno da automobil
parkiraju na vlastito imanje, kada ga mogu ostaviti na
ulici, koju ne smatraju svojom. Zato su ulice Ulcinja
zakrčene parkiranim automobilima, a kretanje kroz grad je
gotovo nemoguće podvižništvo. Ljeti, kada stignu turisti,
nastaju saobraćajne gužve u kojima ostajete zarobljeni po
nekoliko sati. To nikome ne smeta, jer se smatra da je ta
žrtva vrijedna četiri kvadratna metra dvorišta, koliko bi
zauzeo automobil kada bi ga vlasnici sklonili sa ulice. U
Ulcinju ne postoji parking prostor, jer su sve ravne
površine uzurpirane i privatizovane javnim lopovlukom,
na koji se, naravno, niko ne žali. Prije svega zato što su i
oni koji bi trebali da dignu glas protiv toga — lopovi. A
ako to još nisu postali, imaju namjeni da kradu u
budućnosti. Zato u gradu vlada konsenzualni haos, za koji
se drži da je najsavršeniji oblik društvenog uređenja. Niko
ne radi svoj posao, niko se ne buni protiv lopovluka i svi
kradu i varaju. Zato stanovnici Ulcinja ljeti zarađuju
ogroman novac, dok čitav grad smrdi na smeće i
prljavštinu.
Uništen je Čak i Stari grad, nekadašnja naseobina slavnih
ulcinjskih gusara. Zatrpan otpatcima, neosvijetljen, ovaj
dio grada ničim ne podsjeća na važni spomenik istorije.
Posebna priča su ljudi koji u njemu žive, jer nemaju
nikakvu svijest o značaju prostora koji naseljavaju. Na
ulazu u Stari grad, vlasnici kafana su sprejom i masnom
farbom rukom ispisali reklame za svoje lokale. Naškrabali
su imena restorana po hiljadu godina starim zidinama.
Kada Starom gradu prilazite brodom, vidite da su stijene
pod zidinama zatrpane smećem koje u more bacaju
stanovnici. Tamna, rubna mjesta ovog spomenika bazde
na izmet i mokraću, naročito zavojite, strme stepenice,
jedini prilaz plaži pod gradom.
Čitav Ulcinj je doslovce pokriven smećem. Gradske vlasti
jednom godišnje peru ulice. Stanovništvo obožava da
smeće baca na ulicu, svakako radije nego u kante za đubre
kojih ionako ima nedostatno. Velika plaža, najveća u
Evropi, pješčana površina dugačka dvanaest kilometara,
nakon turističke sezone izgleda kao deponija. Zimi često
šetam tuda, uvjeren da prolazim kroz neki
postapokaliptični predio. Ljeti pak stiže na stotine hiljada
turista, koji po čitavi dan jedu i bacaju smeće odmah kraj
peškira na kojima leže. Sutradan dođu na isto mjesto,
nogom raščiste prostor dovoljan da rašire peškir. Zatim
nastave da bacaju boce i kore lubenica.
U ljeto dvijehiljadeprve posjetila me je prijateljica iz
Podgorice. Sa njom je stigao i njen tadašnji mladić,
Skotlanđanin po imenu Endrju. Endrju je, ako dobro
pamtim, bio šef BBC—ovog dopisništva u Beogradu.
Budući da mu je lijeva ruka bila u gipsu, iz uviđav-nosti
prema njemu izbjegli smo odlazak na plažu i umjesto toga
sjeli u kafe-bar smješten u gustoj borovoj šumi, na samoj
obali mora. Tokom neobavezne konverzacije, nakon što
smo utvdili obostranu ljubav prema škotskoj pop muzici
— od »Mogwai« do »Belle & Sebastian«, primijetili smo da
izvjesna gospođa, koja je konstitucijom podsjećala na
omanju slonicu, na desetak metara od nas svlači gaće i
okreće nam pozadinu svog ogromnog tijela. Osvrnuo sam
se i utvrdio da prizor posmatraju svi gosti na terasi kafea:
ruka zastala u pokretu, šoljice kafe koje vise u vazduhu,
pogled fiksiran na ogromnu, bijelu stražnjicu. Način na
koji je ona to izvela, manir kojim je stvar obavljena,
prisiljava me da zbog obaveze prema istini kažem to na
ovaj, moguće prost način: gospođa se, naime, po-srala.
Posrala se pred terasom primorskog kafea, pred
zapanjenim pogledima dvadesetak gostiju koji su tu sjeli
da bi uživali u morskom pejzažu iz turističkih kataloga. U
more je bila zagledana i ona — posmatrala je plavetnilo,
dok se rukom naslanjala na bor. Ta žena koja se posrala tu,
pred nama, pomogla mi je da otkrijem logiku tog svijeta,
tih turista koji su ljeti dolazili u Ulcinj. Pogled u
harmoničnu veličinu mora bio je dovoljan da gospođa
zaboravi da sere tamo gdje, može biti, nije umjesno. Ali
nesretna žena je, najvje-rovatnije, morala to učiniti baš
tada, baš tu. Stoga je utjehu za sramotu pronašla u
prirodnim ljepotama, što je, primijetimo, ipak sofisticiran
impuls koji svjedoči o nesumnjivom prisustvu
duhovnosti. Istoga ljeta vidio sam sličan prizor. Sa
izvrsnim piscem i dragim prijateljem Ognjenom Spahićem
sjedio sam u baru na gradskoj plaži. U prvi sumrak,
posmatrali smo kako se turisti, poput mrava, iz
iznajmljenih soba sa okolnih brda spuštaju na korzo. U
špicu sezone, na šetalištu se tiskaju hiljade ljudi. Dvije
stvari koje u meni izazivaju najsnažnije fiziološko gađenje
su presječeno oko iz Bunjuelovog »Andaluzijskog psa« i
pogled na mnoštvo insekata. Ulcinjski korzo me
neizbježno asocira na ovo drugo. Stoga sam se trudio da
rulja ostane iza mojih leđa. Gledaću u monotoni pijesak
plaže, mislio sam. Tražeći utjehu od užasa mase, na
gradskoj plaži vidio sam čovjeka koji, do koljena u vodi,
ponovo moram biti brutalan — sere. I on je, poput
slončeta u borovoj šumi, bio zagledan u more. Pogledaj
ovo, rekao sam Ognjenu. A onda je počeo light show. U
modi su toga ljeta bili privjesci za ključeve sa crvenim
laserom, tako da je dječurlija sa korza, spazivši čovjeka
koji je vršio nuždu, stala laserima kružiti po njegovoj
stražnjici. Ovoga to nije smetalo. U potpunoj harmoniji sa
sopstvom i prirodom, posrao se a potom i saprao
morskom vodom. Na koncu se hladnokrvno izgubio u
gomili. Osjećam da ova priča iziskuje neku poentu, ali
biću iskren sa vama: ona mi izmiče. Pretpostavljam da
spada pod prevaziđenu kategoriju: neizrecivo. Čak i ako ne
vjerujete u stvari poput neizrecivog i nedomislivog,
razumjećete da Ognjenu i meni nakon ovoga nije bilo do
priče. Žurno smo ispili kafe i kroz rulju se zaputili ka
automobilu, jer smo namjeravali otići do Ade na laku
riblju večeru. Čitavim putem do tamo u nozdrvama sam
osjećao uvjerljivi smrad izmeta.
Na kurban bajram imućne porodice kao stvar prestiža na
pločnike ispred kuća iznose kože zaklanih ovnova.
Unajmljeni prevoznici kože docnije traktorima voze u
lokalnu fabriku tepiha. Dok se to ne desi, kože danima
leže na pločnicima, tako da ste prisiljeni da prolazite
pored njih. Rojevi muha i smrad, naročito kada kurban
pada u vrele proljećne mjesece, vašu spokojnu šetnju
pretvoriče u noćnu moru. Niz ulicu se danima slijeva krv,
sve dok se ne skori i ostavi crvene tragove na asfaltu.
Cipele vam se lijepe za osušenu krv, dok nikom sa lica
tjerate muve. Jednog od tih dana moj brat je rekao: ne
mogu više i napisao pismo kanadskoj ambasadi u
Beogradu, kojim je molio da mu dodijele useljeničku vizu.
Mjesecima sam čak i ovdje sanjao odrane kože i krvave
ulice, pisao mi je iz Toronta. Sanjao sam i djecu koja su na
tim ulicama igrala fudbal, ruku i nogu crvenih od
ovnujske krvi, pisao je još, sanjao sam ih kako se valjaju po
krvavom asfaltu, djecu i njihove majke, koje su sve to
hladnokrvno posmatrale. Mogao sam izdržati rat,
divljaštvo vojske, lažljive medije, sve sam mogao izdržati,
ali me je uništila pomisao da ću i nakon svega toga, kada
sve napokon bude gotovo, koračati prljavim, krvavim
ulicama. Ostanak ovdje nije zasluživao žrtvu, više od toga:
nije bio moguć, pisao je, barem ne za mene. Ako ti smetaju
prljavština i haos koji te okružuju, moraš otići. Ili ćeš i ti
postati isti, pisao je. Postati isti: to me je plašilo više od
rata, više od prisilne mobilizacije i glupe smrti u uniformi
srpske vojske koju sam mrzio iznad svega. Mogao sam
preživjeti zločinačku vojsku, mogao sam se kriti od
bijedne jugoslovenske vlade i njenog državnog aparata,
sve sam to mogao — ali zašto? Da bih nakon svega živio u
Ulcinju, tom kolapsu civilizacije, tom gradu koji polako
nestaje pod teretom sitnosopstveničkih interesa
stanovništva, tako je pisao.
I drugi su odlazili. Otac mi je pričao o mladićima koji su
još krajem šezdesetih godina prošlog vijeka pokušavali da
napuste zemlju. Došli bi u sukob sa sistemom i ubrzo bi ih
mladalačka plahovitost navela da se odluče na nemoguće
bjekstvo. Ljudi poput njih, neprijateljski elementi, nisu imali
pravo na pasoš, stoga je zamisliv bio samo ilegalan izlazak
iz zemlje. Bojeći se policijskih doušnika, izbjegavali su da
se za pomoć obrate prekograničnim krijumčarima. Stoga
su se, u očaju, odlučivali za bizarna bjekstva. Dvojica su iz
Ulcinja sandolinama krenuli put Italije. Godinama su
trenirali veslanje i konačno su povjerovali kako su
dovoljno snažni da u krhkom čamcu odveslaju preko
Jadrana. Nikada nisu našli njihova tijela. Policijski
izvještaji tvrdili su da su stradali u buri koja se, doista,
digla svega nekoliko sati pošto su se otisnuli od ulci-njske
obale. Svejedno, želim da vjerujem da su uspjeli.
Postoji čarobna američka tradicionalna pjesma, nez-
vanična himna američkih neo-kantri autora. Zove se
»Wayfaring Stranger«. Religiozni tekst o čovjeku koji
putujući kući prelazi rijeku Jordan uglazbljen je dirljivom,
sjetnom melodijom. Johnnv Cash, »16 Horse-power«,
»Giant Sand«, »Papa M«, »Brother JT 3«... to su imena
onih koji su posljednjih godina snimili svoje verzije ovog
folk klasika. Tačnije: verzije koje imam u svojoj kolekciji —
bez obzira na ljubav prema pop kulturi, ma kako mi to
teško padalo, moram pretpostaviti da postoje i verzije za
koje nisam čuo.
Ali dok po ko zna koji put danas, u babinom sarajevskom
stanu slušam Cashovu »Wayfaring Stran-ger«, mislim o
ljudima koji su pokušavali da preplivaju more, samo da bi
pobjegli odavde. Naravno, ne treba ih žaliti: oni su barem
imali vjeru da je ideja onoga što je napolju, sa druge
strane, vrijedna žrtve. Treba žaliti nas koji znamo da je
svejedno ovdje ili tamo, svejedno da li će nas ovdje
zlostavljati divljačko lokalno stanovništvo ili tamo sistem
trade mark-ova, i komoditeta: jer svejedno je gdje ćemo biti
očajni. Ili cinični i mrzovoljni, što su samo intelektualne
forme dobre stare ljudske nesreće.

B4:
YES! I AM A LONG WAY FROM HOME
Mogwai
Slične pothvate ljudi izvode i danas. U aprilu 2002. gliser
obalne straže naišao je na mladića koji je posljednjim
naporima uspijevao da se održi na površini, dvije milje od
barske luke. U stanici je ispričao da je naumio da prepliva
Jadran. Nije imao pasoš, niti je smio na granicu, jer je
nedavno pobjegao iz vojske. Povjerio im se da u Italiji živi
djevojka koju voli i bez koje više ne može da egzistira, rekao
je. Zato je zaplivao ka njoj, jer je čak i smrt, kako je rekao,
bila bolja od života bez nje. Policajci su pozvali djevojku i
ona im je potvrdila mladićevu priču. Time je tajnovita
pojava mladog plivača u zimskom moru bila gotovo
rasvijetljena. Kažem »gotovo«, jer još uvijek nije bilo jasno
zastoje mladić u plastičnu futrolu, zakačenu za plivački
šore, pohranio dvije novčanice: jednu od pedeset
njemačkih maraka i jednu od dvadeset eura. Davljenik je
bio voljan da odgovori i na to pitanje. Novac mu je bio
potreban za autobus koji će ga, kada napokon dopliva u
Italiju, od nepoznatog mjesta na talijanskoj obali —
nepoznatog, jer nije mogao predvidjeti koliko će na
njegovu putanju uticati morske struje — odvesti do Rima,
gdje je živjela njegova djevojka. Plan je, dakle, bio vrlo
detaljan i cerebralan: čak dvije valute mladić je ponio sa
sobom, ne znajući sa sigurnošću da li je Italija već prešla
na euro.
Čak ni najbrižnije pripreme, međutim, ponekad nisu
dovoljne da bi se čovjek izbavio iz ove zemlje. 0 tome
svjedoči sudbina Ibra Dedića, jednog od onih koji su
odavde pobjegli — ravno u smrt. Kamo je, uostalom,
najsigurnije pobjeći — to barem znaju heroji.
Ibro Dedić je poginuo na dužnosti. Taj podatak sobom ne
bi nosio sijenku čuđenja da Dedićeva dužnost nije bila —
»šef kuhinje hotela Jadran«. »Jadran« je bio čudo
ulcinjskog turizma: raskošna građevina podignuta na rtu
iznad gradske plaže, kao nastavak arhitektonske obalne
linije koja započinje Starim gradom. U tom hotelu
godinama je, ranih sedamdesetih, svirao bend moga oca,
»Albatrosi«. Bila je to jedna od socijalističkih grupa koje su
skidale pjesme »The Beatles«, »The Rolling Stones«,
»Animals« i Santane... Čitave godine su vježbali u podru-
mima, da bi tri mjeseca bili zvijezde pod svjetlima terase
hotela »Jadran«. Rutinski bi za prisutne češke i
istočnonjemačke turiste odrađivali repertoar sačinjen u
dogovoru sa direktorom hotela, sve do poznih sati, kada
bi se stariji gosti povukli u sobe. Tada bi »Albatrosi«
odsvirali nekoliko svojih pjesama. Pažljivo su osluškivali
reakciju publike. Nije je bilo, jer tko još sluša šta hotelske
grupe sviraju. Niko, dakle, nije aplaudirao, ali se nije ni
bunio. »Albatrosi« su stoga zaključili da im pjesme nisu
lošije od hitova »The Beatles«. To im je ulivalo snagu da i
naredne zime nastave sa muzičkim usavršavanjem. Bili su
dobri, držali su, samo je pitanje vremena kada će ih
zapaziti neki veliki menadžer. Grupa se raspala prije nego
je dočekala ugovor sa »Jugotonom« i zvjezdane trenutke
pan—jugoslavenske slave. Sva krivica za to pada na moga
oca, kojem će, siguran sam, nemilosrdno suditi istorija
r'n'r'—a. Mada bi krivicu možda ispravnije bilo pripisati
meni. Ljetnju hotelsku turneju 1974. »Albatrosi« su
odsvirali bez basiste, jer je moj otac bio zakovan za
Sarajevo gdje sam toga maja rođen. Majka je bila odlučna
da se ne porodi u barskoj bolnici, koju je smatrala
sigurnom grobnicom svakog novorođenčeta. Kada bi se
neka žena vratila iz Bara sa živim i zdravim djetetom,
trudna Ana bi sumnjičavo vrtila glavom i govorila: »bolje
malo sačekajmo, ko zna šta je nesretno dijete sobom
ponijelo iz tog ćume-za«. Majka, dakle, nije imala
povjerenja u crnogorsku medicinu, stoga je preko svoje
rodbine organizovala porođaj u Sarajevu. Otac nije imao
kud: morao je sa nama, iako je prezrivo odbacivao, kako je
govorio, »Anine paranoične konstrukcije«. U sporenjima
kada će mali Konstantin biti dovoljno velik za putovanje
do Ulcinja, prošlo je ljeto. Muzička sezona za oca je
propala, sa tim se pomirio još u junu. Kada smo se vratili
u Ulcinj, isprva je pokajnički odbijao da se ponovo
priključi grupi. »Nađite nekog drugog«, govorio je, ali je
ubrzo dopustio da ga nagovore na povra-tak. Narednog
ljeta su ga ipak izbacili iz grupe. Želeći da glas o
»Albatrosima« prošire izvan Ulcinja, ugovorili su nastupe
u Sutomoru. Ali je Joanis iz večeri u večer napuštao
svirku. Tačno u deset uveČe, u sred gitarskog sola ili
refrena, jednostavno bi bacio bas gitaru i otrčao na
posljednji redovni autobus za Ulcinj, žureći da ponovo
vidi ženu i dijete. Kada bi vidjeli Joanisa kako od
autobuske stanice trči ka pijaci, vlasnici ulcinjskih kafana
znali su da je vrijeme za fa-jront. Evo ga ulcinjski Kant,
rekao bi Omer Kalpačina, stari profesor filozofije u
gimnaziji »Maršal Tito«, opet će mi ostati pola piva zbog
njega. I ne čekajući da gazda pripite goste obavijesti da
zatvara, na stolu bi ostavio novac za konobara i oslanjajući
se na štap, u bijelom odijelu i slamnatom šeširu, krenuo
kući, putem kojim je već prohujao Joanis.
Ibro Dedić nije dočekao da uživa u kafanskim
prepričavanjima ovih anegdota. Kada promišljam: šta bi
bila savršena metafora ovdašnjeg sistema, odnosa među
ljudima, svjetonazora u koji staje i tipično ulci-njsko, i
albansko i crnogorsko, sve balkansko, zapravo, odgovor je
uvijek isti. I glasi: smrt Ibra Dedića.
Ulcinjski novinar Duško Milačić u jednoj od svojih knjiga
dokumentarne—romansirano bilježi taj događaj. Stvar se
dakle zbiva u hotelu »Jadran«, na poluostrvu Ratislavi,
gdje je još kralj Nikola izgradio rezidenciju i ljetnikovac.
Ukoliko je mjesto bilo dobro da ugosti kralja, možda će
biti dovoljno atraktivno i za Maršala Tita, razmišljali su
uvijek pragmatični lokalni komunistički funkcioneri, kada
im je javljeno da Tito dolazi u posjet Ulcinju. Plan dočeka
bio je, i pored sve opsežnosti priprema, jednostavan: Tito
će proći kroz klicajuću, cvijećebacajuću masu i odvesti se
do hotela »Jadran«, gdje će ga dočekati gozba. A za gozbu
je bio zadužen Ibro Dedić.
Svjedoci kažu da ono što je spremio Ibro Dedić nije bila
hrana: bilo je to gastronomsko remek—djelo. Kažu da je
većina jela koja su danas ekskluzivitet luksuzne francuske
kuhinje osmišljena i prvi put spravljena na — carskom
niskom dvoru. Car je zapošljavao francuske kuvare, a
bogatstvo ogromne zemlje slijevalo se u njihove kuhinje.
Ako je za spravljanje idealnog umaka za divljač bilo
potrebno baciti pet stotina fazana, car je kulinarima
dozvoljavao tu vrstu kreativne slobode. Ma šta o tome
rekli zastupnici ideje socijalne pravde, da nije bilo
dvorova, naš jelovnik bi danas bio sveden na pečene
svinje i volove, neukusna variva i fast food. Samo iz
raskoši i rasipništva dvorova, samo iz tih džinovskih
gastronomskih eksperimentalnih laboratorija, mogla je
proizići sofisticirana, trans—vremenska kuhinja kakva je
francuska. Kakav doprinos svjetskom kulinarstvu
možemo pripisati francuskoj Buržoaskoj ili niskoj
Oktobarskoj revoluciji? To što su pobili sve dobre kuvare?
Ulcinjski komunistički rukovodioci su u nabavci
namirnica za doček Maršala Tita primijenili nešto od
iskustava ruskog carskog dvora. Ibro Dedić dobio je
neograničen pristup životinjsko—biljnim rezervama ta-
dašnje Jugoslavije. Ako je Ibro trebao ribu iz okoline
Hvara, vino sa Pelješca, paprike iz Makedonije, sir iz
okoline Travnika, jelene iz Slovenije... bilo je dovoljno da
zahtjev dostavi lokalnim funkcionerima, jer se ko-
munistički vrh Ulcinja za tu priliku, manirom Marve-lovih
superheroja transformisao u neku vrstu super—
intendanture.
Ali dok je Ibro na dan Titovog dolaska u svoje remek—
djelo unosio sitne aranžerske ispravke, masom se duž
ulcinjskih ulica prenijela vijest da Tito, kako je javljeno, iz
diplomatskih razloga otkazuje posjetu najjužnijem gradu naše
obale. Okupljeni narod se razišao a komunistički vrh je
pohitao u hotel »Jadran«. Poput džinovskih crvenih mrava
uništili su Ibrovu gozbu. Ono što nisu mogli natrpati u
sebe, u kesama su nosili kući. Na koncu, raskošna banket
sala »Jadrana« izgledala je kao da je kroz nju protrčalo
krdo divljih svinja.
Do tragičnog raspleta ove priče dolazi onda kada iz Bara u
Ulcinj stiže telegram kojim se kaže da će Maršal iz obzira
prema okupljenom, ushićenom narodu ipak
predsjedničkim brodom stići u Ulcinj. Donosilac vijesti
žurno utrčava u hotel »Jadran« i uzvikuje: Tito će ipak doći,
Tito će ipak doći. U trenutku kada čuje vijest Ibro Dedić stoji
na dovratku kuhinje i pali cigaretu. Neće stići da povuče
dim: prije toga će ga pogoditi srčani udar i njegovo mrtvo
tijelo pašće na mermerni pod kojim će nekoliko sati
docnije koračati Maršal.
Otkad pamtim sebe, mrzim komunizam, ali bilo bi
pošteno reći — ne više od drugih stvari. Tea je, međutim,
gajila snažne simpatije za »taj čarobni utopijski pothvat«,
kako gaje zvala. »Komunisti su danas jedini pravi
hrišćani«, govorila je, »samo oni ozbiljno shvataju
obećanja hrišćanstva i riješeni su da ih ispune« — tako je
govorila Tea. Sjećam se da me je jednom pozvala iz
Toronta i rekla: »mjesecima ne mogu da spavam. Najprije
su srušili dvadesetokatnicu u susjedstvu. Srušili su
savršenu zgradu, nije bila stara ni petnaest godina. Sada
na njenom mjestu prave novi soliter. Grade i noću, jer je
gradonačelnik obećao da će biti izgrađena do Nove
godine«, rekla je. »Pomišljala sam da ludim, mnogo puta.
Po čitavom gradu ruše nove zgrade, buše i prelivaju
asfaltom besprijekorne puteve«, pričala mi je. »Bojim se da
ne razumijem o čemu mi govoriš«, usudio sam se da
kažem. »Mašina ne smije da stane«, rekla je nervozno. »Ne
smije stati, a nema više gdje niti što da se izgradi. Zato se
ruši. I ponovo gradi. Samo da bi silni ljudi imali posao, da
sistem ne bi stao. Nije bitno donosi li to profit, to već
odavno nije bitno«, rekla je. »Ima previše novca, svake
godine Kanađanima vraćaju dio poreza koji su platili, kao
božični poklon. Bitno je samo da mašina ne stane, jer će se
tada sve raspasti. Ogromna mašina koja se hrani ostatkom
svijeta, koja guta bezbrojne azijske i afričke živote, koja
guta nacije, religije, države, čitave kontinente. Kada dolaze
kod vas, navodno da vam pomažu, da vam grade puteve i
željeznice, dolaze zato što kod sebe više nemaju Što
graditi. Stoga idu po čitavom svijetu, grade zgrade i
puteve da bi njihovo građanstvo imalo posao, platu i
ostalo, mirno, kući pred televizorom. Idu i grade po
čitavom svijetu, potom tamo gdje grade izazivaju ratove.
Najprije zato da bi uposlili svoju vojnu industriju — jer i ti
ljudi moraju da rade, radnici u fabrici oružja, generali i
piloti. Zatim, kada njihove diplomate natjeraju zaraćene
strane na mir — jer i diplomate moraju da rade... Zatim«,
rekla je Tea, »tamo ponovo šalju svoje građevince, da
sagrade ono što su njihovi avioni porušili. I opet nije
dovoljno, opet moraju da niše nove zgrade preko puta
moje, moraju da me spriječe da spavam«, rekla je. »Kako
da spavam, kada prave buku, kako da spavam kada sve
znam. Mislim da mi ne smeta buka, koliko to što
razumijem otkud ta buka«, rekla je. »Kako da spavam
kada znam što rade«, rekla je.
Sve manje od totalnog rješenja za nepravdu, za čitavo
čovječanstvo — sve manje od toga nije bilo dovoljno
veliko i bitno za Teu. Otud je Tea neizostavno bila tamo
gdje su se ljudi koji ne mogu da spavaju zbog AIDS-a u
Africi i niskog terora nad Čečenima obračunavali sa
sistemom. Samo recite. Sijetl? Naravno daje bila tamo.
Poslala mije VHS snimak na kojem uništava Mekdonalds.
Umalo sam se rasplakao dok sam je gledao kako gazi po
svoj toj divnoj hrani. Tepsijom bureka, sama ga je ispekla,
razbila je crvene—žuti logotip. Zatim je kao android u
Skotovom »Bladeninneru« uskočila kroz izlog. Za njom je
poku-ljala horda ljudi koji pate od insomnije. Od hrane
koju ste tamo uništili, deset afričkih plemena, zbog kojih
ne možeš da spavaš, moglo se prehraniti pola godine,
sjećam se da sam joj napisao. To mi nikada nije oprostila.
Nije dopuštala da se sprdam sa njenim pokušajima da
svijet načini boljim mjestom. Zato smo prestali da
razgovaramo o tome. Ja sam jednostavno primao k znanju
njene ispovijesti. Pretukla si policajca u Đenovi? Dobro.
Zapalili ste starbaks u Sidneju? Lijepo. Sa daljine od
nekoliko hiljada kilometara ubjeđivala me je da ne pijem
neskafu, jer time podržavam »monstruoznu Nestle
korporaciju«, tako je rekla. Držala je da sam svinja, zato
što sam uporno pio neskafu, umjesto daje poslušam i
trošim instant kafe malih proizvođača. To Što su kafe
malih etiketa imale odvratan ukus, za Teu nije bio
argument.
Volim tu ženu. A bilo je: neskafa ili ona. Zato sam počeo
da kupujem kolumbijsku »Buendia« kafu. Smatrao sam da
će nakon toga napokon shvatiti koliko je volim. Umjesto
toga, ponovo je vikala na mene. Ponovo sam bio glupa
svinja. »Buendia« instant kafa, kao i sve dnige kafe na
kojima vidite logotip na kojem su naslikani magare i
čovjek, ispod kojih piše »Cafe de Columbia« — nemojte da
kupujete te kafe. Te su vam firme pod kontrolom CI A—e,
i novac koji date tim kompanijama biće iskorišten za
osnaženje vodova smrti koji štite nedemokratsku vlast u
tim zemljama, a ta vlast opet štiti kartele i omogućava
proizvodnju i promet novih količina kokaina. To mije
objasnila Tea. Dakle, ako učinite grijeh kupovine tih kafa,
time ćete doprinijeti smrti malih crnaca iz čikaškog geta,
koji će umrijeti od OD—a, upravo od one droge koja je
proizvedena novcem kojim ste platili svoju kafu.
Mislim da nikada nisam shvatio kako Tea i njeni prijatelji
ne umru od gladi? Mislim, Čime se ti ljudi hrane? Da li je
moguće pojesti hamburger, a da se ne osjetite krivim za
smrt nekog djeteta u Trećem svijetu? Kravu svakako
nosite na duši, to ne treba ni spominjati.
Tea je u svojoj riješenosti proputovala, doslovce, pola
svijeta. Ja sam pak držao kako je turizam jedna od onih
ljudskih djelatnosti za koju nema opravdanja. To je
masovna, od strane države podstrekivana prostitucija.
Nijedna lučka kurva ne ustupa za novac onu mjeru
privatnosti koju ljeti gostima prodaju stanovnici
turističkih gradova. Oni strancima dopuštaju potpunu
uzurpaciju privatnosti. Kao što se prodire u prostitut-kino
tijelo, tako turisti prodiru u ove gradove, iznajmljujući za
novac prostor i vrijeme mještana. Izdavanje soba u
porodičnim kućama je kudikamo sramnije od prodaje
tijela. Ljudi puštaju potpune strance u kuće. Izdaju im
sobe kraj svojih, sa njima dijele kupatila. Po čitavi dan
polunagi ljudi šetaju hodnicima i terasama porodičnih
kuća koje se ljeti pretvaraju u svratišta. Majke i kćeri
mjerkaju se sa mlađanim gostima, dok očevi i sinovi
uzdišu za oblinama gošći. Noću kućom odjekuju krici
ljubavnika. Zvuči kuće izdate turistima zvuči su kupleraja.
Smjerne supruge i brižne majke ujutro mijenjaju spermom
isflekanu posteljinu, ribaju kade i iz njih čiste stidne dlake.
Mitologija koju je Crna Gora izgradila o sebi zapravo je
priča o maloj zajednici, vojnom logom, koji je vjekovima
sprječavao strano tijelo Turske, potom i Austrougarske
imperije da prodre u nju. Ta slika o sopstvu gaji se i danas,
kada je čitavo crnogorsko primorje, od Herceg Novog do
Ulcinja, predmet besramne turističke prostitucije.
Oduvijek sam cijenio gradove čiji su stanovnici nego-
stoljubivi. Cetinje, na primjer. Tamo doista mrze strance, i
ne libe se da to jasno pokažu. Autobus sa školskom
ekskurzijom iz Kragujevca staje pred jednu od cetinjskih
kafana. Jun je, podne. Na terasi lokala sjedi samo jedan
čovjek, pržeći se na suncu i ispijajući pivo. Djeca iz
autobusa mu prilaze i kažu: »gospodine, mi smo đaci iz
Kragujevca, možete li nam reći kako da stignemo do
Lovćena«. Ovaj pogleda u bocu, potom opet u njih i kaže
im: a je li, Boga vam, zar vas ima još življa?
Pamtim: sjedjeli smo na terasi puste kafane, u ulci-njskom
Starom Gradu. Bio je pozni maj, prvi turisti su pristizali.
Gledali smo ih s najdubljim prezrenjem, moj prijatelj
Vuksan Vuksanović i ja. Čvrsto vjerujem da su turisti koji
ljetuju u Ulcinju zapravo najružniji turisti u univerzumu,
ljudi čije fizionomije prvenstveno podsjećaju na likove iz
»Zvjezdanih staza«. Najteža stvar kod ljeta je to što mi
uvijek uzdrma vjeru, rekao je Vuksan. Ljeti ne mogu da
vjerujem, rekao je, ne kada vidim ove ljude... Jer, zaboga,
ko bi mogao povjerovati u hrišćanski pouk po kojem je
Bog ove ljude stvorio prema sopstvenom liku i obličju?
Teško da ima nečeg nedostojanstvenijeg nego biti turista.
Odlazite u predjele tuđe bijede i nesreće, i tamo uživate u
stvarima zbog kojih ljudi koji tamo žive čitavog života
pate. Turista utrčava u tuđi grad, po čitavi dan se divi
stvarima koje nipošto nisu za divljenje. On uvijek ima
ideju da mora vidjeti i doživjeti nešto izuzetno, samom
činjenicom da je platio za put. Ali naravno, nema ničeg
izuzetnog, gdje god odete vlada isto rasulo, pokvarenost i
povrh svega očaj. Zato turista svjesno suspenduje svu
svoju inteligenciju i sav ukus, ako ih uopšte i ima, i
ushićuje se ništavnim lokalnim znamenitostima. Turisti
su, kažem, pristizali u Ulcinj. Neki od njih su se već
odomaćili: kao koze su se pentrali po drevnim kamenim
zidinama, tamo ispijali limenke koka—kole i jeli
hamburgere koje ugostitelji u Ulcinju prave tako neuko da
ih ne možete razlikovati od bureka. Tri starije gospode i
plavokosa, lijepa djevojka, kojoj nije moglo biti više od
šesnaest godina, uspele su se na zid sa kojeg su se do mile
volje mogle diviti pogledu na odvratni mravinjak ulcinj
skih kuća i suludi spomenik NOB—u koji se nadvijao nad
gradskom plažom. Jedna od gospođa je fotografi-sala
djevojku, pri tome je ohrabrujući da se što više primakne
bezdanu, tako da joj na fotografiju stane što više ružnih
kuća i sasušenog drveća. Uostalom, možda je na umu
imala sasvim održivu kompoziciju. Kako bilo, mi smo
odozgo jasno vidjeli da će djevojka pasti: još pola koraka
nazad i strmoglaviće se sa trideset metara visokih zidina
pravo na pristanište. Starija gospođa je, međutim, i dalje
insistirala da djevojka ide unatrag. Samo još pola metra,
čuli smo je kako govori.
Sjedite tako, ispijate kafe i čekate da prođe dan, da se
uveče napijete i odete na spavanje. Onda se pojave tri
gospođe i djevojka. Primijetite da su savršeno našminkane
i očešljane, sve te žene različitih generacija. Pomislite:
kakav optimizam, provesti sate dotjerujući se. Onda vidite
da će djevojka pasti. To vas se, jasno je, uopšte ne tiče. Ali
dok pada, shvatate da će vam to uništiti dan, daje gotovo
sa ljenčarenjem na suncu, da treba platiti kafu i nestati
odatle, prije nego stigne hitna pomoć, prije nego stigne
policija koja bi od vas mogla zatražiti iskaz o nesreći, ili
najgore od svega, da neko od vas zatraži pomoć u
spašavanju djevojke kojoj, nakon pada sa trideset metara,
nema spasa. Razgovor se prekida, bez obzira koliko
zanimljiv bio. Govorio sam o svom umu, svom
dekonstrukcionističkom umu, sazdanom tako da u pepeo
pretvara sve što dodirne, o umu koji uništava svaku
izbočinu, svaku utjehu i svaki užitak za koji bih se mogao
uhvatiti dok padam u potpunu propast. Sistematski i
svjesno se uništava sve što bi moglo zaustaviti ili odložiti
pad. Nema nikakve utjehe. Iz života se izgoni sve što bi ga
moglo učiniti ugodnijim. Odlučujem se za zdrav život.
Ostavljam cigarete, počinjem da idem u teretanu. Mršam
petnaest kilograma. Kakav bezuman koncept, zdrav život!
Živjeti zdravo znači živjeti duže, znači produžavati
agoniju, i to je produžavati tako što se lišavamo duvana i
hrane, stvari koje zaista učine da se na trenutak osjetimo
bolje. Razgovaramo o tome da zapravo nemamo izbora:
sve se mora dovesti do krajnjih konsekvenci, do trenutka
kada sve postaje smiješno, kada čak i kazna, odvratnost
koju osjećamo prema postojanju biva komična. Kada čak i
samoubistvo postaje nešto sa Čime se moramo sprdati, taj
jedini od ljudskih postupaka koji se čini dostojanstvenim i
hrabrim. Sve treba razoriti, do tačke kada naš um
odronom kamenja razuma zatrpa i posljednji izlaz,
promišljeno i racionalno samoubistvo. 0 tome smo
razgovarali, dok nas u tome nisu prekinule djevojka i tri
babe, od kojih je jedna, u namjeri da je fotografiše, zapravo
gurnula djevojku u smrt.
Sjedimo na majskom suncu, gledamo u pučinu i pijemo
kafu, pritom razgovaramo o stvarima koje nas potapaju,
vuku na dno okeana depresije, sve dok ne
postanemo tako očajni da osjećamo kako više nemamo
snage niti da udahnemo vazduh. Svjesno se upuštamo u
tu opasnost, jer znamo da tada najpunije živimo, znamo
da na vrhuncu očaja najpotpunije osjećamo život —patim
dakle postojim. Pa ipak, ne uspijevamo ostati smireni kada
djevojka pred našim očima padne sa zidina i mozak joj se
raspe, dolje po pristaništu. Ljudi su tako prijetvorni: ako
biste pred tim prizorom ostali ravnodušni, jamačno bi se
našao neko ko bi vam nabio na nos da ste nehumani. Baš
kao da se ne podrazumijeva da je, u istom trenutku, još
negdje u svijetu još neka djevojka pala sa zidina. Recimo
sa Kineskog zida, tamo sigurno svakodnevno padaju. Baš
kao da u tom trenutku ne umiru neka djeca, ne bivaju
silovane i preklane neke žene, raščerečeni muškarci,
napokon maljem ubijena neka goveda... Ali sve se to ne
dešava pred našim očima, pa se otud smatra da je u redu
biti ravnodušan spram toga, dok je sramno biti
ravnodušan kada očito smrtno praznoglava djevojka
padne pred našim očima, kažem padne i razbije glavu.
Naravno, ja ne mislim tako; naravno, ja se stidim što
nisam uspio ostati ravnodušan. Stidim se što sam sebi
dozvolio to licemjerstvo, da ne budem ravnodušan. Jer
djevojku sam, jasno je, žalio samo zato jer je umrla pred
mojim očima, zato jer sam vidio kako je pala sa zidina i
pritom, razumije se, razbila glavu. Gotovo da je izlišno
pominjati da bi mi bilo svejedno daje glavu razbila negdje
drugdje. Takva je istina — takva je, praznoglava i površna,
priroda ljudske sućuti.
U rijetkim prilikama i građani Ulcinja učine nešto
dostojanstveno. Za takvo što treba sačekati ljetnji jugo,
kada čuvari na gradskoj plaži istaknu crvene zastavice za
opasnost. Nezasiti turisti riješe da ignorišu opasnost.
Najhrabriji medu njima otplivaju do sredine uvale, gdje su
struje najjače i gdje se sudaraju sa talasima koji se lome o
pristanište. Odatle ne mogu ni naprijed ni nazad.
Najvještiji plivači uspijevaju da se neko vrijeme zadrže na
površini. Većina odmah tone. Ulcinjani se u takvim
prilikama okupe na pristaništu i posmatraju davljenike.
Tada nakratko okončava ulagivanje gostima. Dosadni
turisti prepušteni su sami sebi. Padaju opklade: koliko će
izdržati? Davljenicima se dovikuju pogrdne riječi, prstom
im se pokazuje na crvene zastavice za opasnost. Obično se,
međutim, nađe neko mekog srca, ko skoči u vodu i
davljeniku pomogne da ispliva. Nepisano pravilo glasi da
se na veliki jugo spašava samo prvi davljenik. Ostali
bivaju ostavljeni da umru kao žrtve vlastite gluposti i
pohlepe za suncem i morem. Ritual pos-matranja
davljenika je zapravo tiha osveta građana Ulcinja. Već su
siti bučnih, prljavih turista koji neprekidno dosađuju sa
novim besmislenim zahtjevima. Zato je užitak gledati
kako ih guta olujno more. Da ne govorimo o tome da
porodice utopljenika, najčešće, prekidaju ljetovanje i
vraćaju se u svoje gradove da tamo pokopaju mrtvog.
Kirija za sobu uvijek se uzima unaprijed, bez mogućnosti
povraćaja novca. Stoga vlasnik kuće već sutradan može
iznova izdati davljenikovu sobu. I nadati se da će se i novi
gost utopiti, premda se to rijetko dešava.
Postoje, naravno, i zadivljujući primjeri ugostiteljske
vještine. Sestočlana porodica tražila je sobu u kući na
gradskoj plaži. Gazda je objasnio da ima samo jednu,
trokrevetnu. »Ali ona je upravo savršena za vas«, dodao
je, »omogućiće vam veliku uštedu«. Starosna struktura
porodice inspirisala je gazdu da osmisli ponudu koju
turisti neće moći odbiti. Djed, baba i žena u ranim
pedesetim, vjerovatno majka troje tinejdžera, dvije curice i
jednog momčića, svi između petnaest i osamnaest godina,
hitro je procijenilo vješto ugostiteljsko oko. »Pazite sad«,
rekao im je, »vas šestoro spavaće za cijenu tri kreveta. Ali
soba i ima tri kreveta«, primijetio je djed. »Naravno«,
rekao je gazda, »ali i nije potrebno da ima više. Vas troje
ste stariji ljudi«, rekao je, »a stariji ljudi vole da liježu
ranije, da bi već ranim jutrom bili na plaži. S druge strane,
omladina voli da ide u diskoteke i noćne klubove, voli da
se veseli do kasno u noć. Zato vam savjetujem da uzmete
trokrevetnu sobu«, rekao im je, »u kojoj ćete do četiri
ujutro spavati vi stariji, a od četiri, kada se vrate iz
diskoteke, ovi mlađi«. Nakon kraćih konsultacija sa
babom starac je gazdi pružio ruku i rekao: »uzimamo«.
Ulcinjani su spremni na sve, samo da bi stekli i zaštitili
imetak. To je stoga što znaju pravu vrijednost novca: znaju
da značaj novca nikada ne možete precijeniti. Stoga u
ovom gradu ne postoji ništa što neće biti riješeno,
izglađeno i zaboravljeno samim pome-nom dovoljno
visoke dolarske cifre. To naravno nije samo ulcinjska
osobenost: pretpostavljam da je tako u svim
mediteranskim gradovima. Trgovci na grčkim pijacama će
se tako uvrijediti ako bez cjenkanja kupite proizvod koji
vam nude. Odbijanjem cjenkanja pokazali ste
nepoštovanje prema poslu kojim se bave, uvrijedili ste
gostoprimljivog domaćina koji je upravo bio spreman da
se dvadesetak minuta nateže sa vama oko nekoliko
drahmi.
Novac je kovana sloboda, pozivao se na Dostojev-skog
znameniti ulcinjski peder Meto, onda kada bi procijenio
da je kafansko zadirkivanje i ismijavanje na njegov račun
prevazišlo mjeru. Pripit i ležerno oslonjen na šank, odavao
bi u tim trenucima utisak čovjeka koji dominira i
kontroliše situaciju. Skriveni osmijesi i podrugljiva
dobacivanja prestajala su u trenutku kada bi Meto iz
džepa na košulji izvadio svoj znameniti notes. Nasumice
bi ga otvorio i okrenuo se ka čovjeku do sebe. »Prije
svega«, rekao bi Meto, »ja nisam peder: ja ne primam, ja
dajem. Ja poštujem argentinsku kulturu i iznad svega
argentinski fudbal. U Argentini se pederom smatra samo
onaj ko ga prima, nipošto onaj ko ga daje. Želi li, možda,
neko od ovdje prisutnih da ustvrdi kako zemlja koja je
svijetu dala Borhesa i Maradonu ne zna šta je peder«,
poentirao bi Meto. »A koliko dajem reći će nam ovaj
notes«. Zatim bi se unio u lice nekom od prisutnih i sa
pobjedničkim osmijehom rekao: »notes nam, tako, kaže da
ti nemaš čemu da se smiješ. Jesi li pitao sina sa kim je
prošle godine išao u Italiju i kako mu je čika Meto kupio
vespu koju i danas vozi? Ili ti«, rekao bi drugome, »pitaj
sestrića kako je zaradio svoja skupocjena 'Armani'
odijela?«
Svi prisutni kao po komandi podigli bi ruku i povikali put
konobara: da platim, žureći da napuste kafanu prije nego se
Meto sjeti i njih. Ubrzo bi Meto uživao u samoći i miru
puste kafane. »Još jedan viski«, rekao bi tada konobaru.
»Dobro«, rekao bi ovaj, »samo molim te vrati u džep taj
notes.«
Balša Brković pričao mi je da su dva brata, bivši
tjelohranitelji njegovog oca, jedne noći pripiti auto-
mobilom udarili u zid, negdje na putu ka podgoričkom
Starom aerodromu. Kada su se, ugruvani i krvavi, izvukli
iz automobila da procijene štetu, vidjeli su da su za zid
zakucali babu u crnini. Mrtva baba je u ruci držala
hamburger. Bila je to njena Posljednja večera, prije nego ju
je prepolovio audi koji je brzinom od 120 km/h sletio sa
puta i prikovao je za zid.
Babini rođaci tužili su momke i ovi su završili u istražnom
zatvoru. Ubrzo je, međutim, utvrđeno da ima prostora za
pregovore sa babinom rodbinom. Koja, uostalom, nije bila
ožalošćena, jer im je babinom smrću u nasljedstvo
ostavljen stan u centru Podgorice. Stoga je otac braće,
baboubica, pozvao strica iz Nik-šića, da zajedno posjete
babinu rodbinu. Po starom dobrom običaju, domaćin je
otvorio bocu loze. Nakon te, otvorena je još jedna boca. U
međuvremenu je serviran ručak, a dvije porodice su se,
pravo govoreći, prilično zbližile. Već su se oslovljavali sa
»kume«. Atmosfera je bila pogodna da se pokrenu ozbiljni
pregovori. »Nego kume«, diplomatski je počeo stric iz
Nikšića, »kaži ti meni koliko mi vama da platimo, da vi
odustanete od tužbe te da one nesretne momke mičemo iz
zatvora, jer žalosno je da mladost tamo trune«. »Deset
hiljada maraka«, rekao je domaćin, unaprijed spreman na
sličnu ponudu. »A nemoj" kume«, skočio je stric iz
Nikšića, »nijesu ubili četu, no babu! Nego da mi vama sad
ostavimo ovih pet hiljada, pa da one momke vadimo iz
zatvora.« Na taj način stvar bi riješena.
Kada sam u septembru 2000. napustio posao urednika
redakcije za kulturu na državnoj televiziji, bio sam
radostan što se vraćam turističkim užasima Ulcinja. Tri
godine bio sam na putovanju koje me je odvelo, a gdje bi
drugo, tamo odakle sam na putovanje pošao. Kada to
učini naivčina željna upoznavanja sa svijetom, vjernik
sticanja znanja kroz iskustvo, pa to je već dovoljno
strašno! Ali kada to učini neko poput mene, ko je još u
šestoj godini izgubio volju za daljnjim zbližavanjem sa
svijetom, ko je u mladosti gotovo svakodnevno citirao T.
S. Eliota (»naš cilj je tamo odakle smo pošli«) i Kavafija
(»shvatićeš već što Itake znače«), ko nikada nije doveo u
sumnju Zenonovu tvrdnju da se zapravo i ne možemo
kretati; kada to
učini Grk kojega je filozofu buretu oduvijek fascinirao više
od Odiseja ili čitave bulumente zaludnjaka koji su jurcali
za Zlatnim runom — to ozbiljno dovodi u pitanje njegov
integritet pred samim sobom.
Ako me pitate zašto sam, zaboga, uopšte kretao put
Podgorice i bavio se novinarstvom koje mrzim,
odgovoriću sa »ne znam« — što je glup odgovor, ali me
barem čuva od daljih nezgodnih pitanja. Mislim da sam
pomislio kako svaki mladi čovjek treba da ima karijeru.
Biće da mi je neko rekao kako nisam ambiciozan i da ću u
starosti žaliti za svim stvarima koje nisam učinio u
mladosti. U mladosti po pravilu propustimo da umremo
— mislite li da će starost donijeti kajanje zbog toga?
Napustio sam kuću, svakodnevne rutine i prijatelje da bih
u »Vijestima« pisao tekstove o knjigama hordi crnogorskih
pisaca željnih slave. Jedino je bolno odsustvo talenta bilo
veće od njihove ambicije. Jedino je iracionalnost moje
odluke da preselim u Podgoricu bila veća od mog
odsustva ambicije.
Zato sam se prvom prilikom vratio kući. Mislim da se
moja novinarska karijera može smatrati uspješnom — bio
je to samo razlog više da je što prije okončam. Za manje od
tri godine sam od honorarnog radnika u redakciji za
kulturu »Vijesti« dogurao — insistiram na referenci na
Sizifa i njegovo pregnuće — do urednika na državnoj
televiziji. Pa dobro, rekao sam sebi, vrijeme je da pustim
ovaj kamen i vratim se u podnožje — kući. Svako
promišljanje o onome
sa druge strane brda ima smisla samo ako ste u njegovom
podnožju. Čim se zaputite uzbrdo, ka vrhu, prestaje
promišljanje i počinje — nauka. Ako ćete se jednostavno
popeti do vrha brda i odatle osmotriti svijet sa druge
strane, čitav pejzaž zbog čijeg promišljanja nam je i data
sposobnost mišljenja — čemu mišljenje? Eto još jedne
stvari koju sam propustio da uradim u mladosti.
U Podgoricu sam dakle došao da bih radio za »Vijesti«.
Prvih mjeseci, sve dok nisam uspio prikupiti novac da
zakupim stan, živio sam na Zabjelu, u iznajmljenoj sobi
kod starije gospođe koju i sada pamtim pod imenom teta
Bela. U novinama sam naišao na oglas koji je
zainteresovanim siromašnim beskućnicima, poput mene,
nudio udobnu sobu sa posebnim ulazom. Tragom oglasa
ujutro sam posjetio tetu Belu. Ispostavilo se da gospodi
novac treba za alkohol. Teta Belaje naime počinjala da pije
ranom zorom. Do devet ujutro, kada bih kretao na posao,
već je bila pijana. Njeno krhko tijelo doslovce bi podleglo
od posljedica lokanja nikšićkog piva. Cesto bih, dok sam
mutio prvu jutarnju neskafu, čuo tupi udarac iz hodnika.
Znao sam: to je teta Bela izgubila svijest i tresnula o pod.
Sa posla sam se vraćao oko četiri sata. Ona bi me dočekala
raširenih ruku, i dirljivim staračkim glasom zamolila da
odem u samoposlugu i kupim joj nekoliko piva. »Dolaze
mi prijateljice, a osim toga, danas ni kapi nisam popila«,
rekla bi mi tada. Nije lagala: jednostavno se nije sjećala
jutarnjeg pijanstva. Alkohol bi učinio da zaboravi sve što
se desilo tog jutra, uključujući i odgovor na pitanje: otkud
ja na podu, u hodniku. Teta Bela bi se pridigla, stresla
prašinu sa kućne haljine i skuvala sebi šoljicu okrepljujuće
kafe. Za nju je novi dan tek tada počinjao.
Prolazak kroz ljetnji pejzaž Zabjela svakodnevno me je
poput kamenog malja udarao ravno u lice. Namučeni
Zabjelčani, od strašnog ljeta ispijenih asketskih lica i heroin
addicted osušenih fizionomija, bježali su od podgoričke
vrućine u neugledne parkove ispred višespratnica koje se
ljeti pretvaraju u mikrovalne peći. Koračajući kroz
apokaliptični pejzaž ljet-njeg Zabjela čak sam umišljao da
u vazduhu, oporom i teškom, osjećam miris ljudskog
mesa koje dopire iz stanova gdje se, u tom trenutku, kao
urbanističkoj refleksiji paklenih muka, hiljade očajnika
peku na vatri svoje potrebe da žive u gradovima.
Samo me je vokmen, isti ovaj koji mi sada, ovdje na
Grbavici pomaže da ne mislim o odluci koja me strpljivo
kao smrt čeka na kraju današnjeg dana, samo me je
vokmen, kažem, štitio od ljetnjeg Zabjela. Koračao sam
užarenim asfaltom ovog podgoričkog pregrada, dok su mi
u ušima odzvanjali tonovi »Mogwai«. Ljeti u Podgorici
stvarnost djeluje čas nestvarno, čas užasavajuće kao sam
Inferno. Subjekt se doslovce razlaže u isparenjima koja
lebde iznad asfalta. Tek krajnjim naporom volje, dugačkim
i mučnim racionalizacijama, uspijevate da sebi potvrdite
vlastito postojanje. Tada kao da se vaš subjekt, istopljen
pod suncem i razliven podgorickom dolinom, napokon sa-
žima i iznova objedinjava. Kao i svaka racionalizacija, i
ova za krajnji rezultat ima — užas. Sve oko vas ukazuje se
tada kataklizmičnim i neizdržljivim, stoga se s radošću
iznova prepuštate vrućini, da vas razlije i rasije. »Mogwai«
su bili spasonosni, jer su sprječavali te izlišne trenutke
racionalizacije. Kada bi se traka u vokmenu okrenula, i
»Mogwai Young Team« počeo zvucima »Yes! I Am A
Long Way From Home«, znao sam da to nije bila muzika.
Bio je to mali, trivijalni i upravo stoga briljantni način da
ponovo budem spašen od zaraznog dodira svijeta.
Babe koje su se okupljale kod tete Bele bile su najslađe
starice koje sam sreo. Udovice ili napuštene od muževa—
baraba, svoja ogromna skladišta samoće ispunjavale su
popodnevnim sjedeljkama kod Bele. Uz kafu i pivo čekale
bi večernji dnevnik. No u vrijeme dnevnika već su,
utučene alkoholom, hrkale u foteljama teta Beline dnevne
sobe. Pazeći da ih ne probudim prošao bih kraj njih i, prije
nego bih bešumno zatvorio vrata za sobom, još jednom
pogledao obezna-njena sasušena tijela, razbacana po
uglovima sobe poput prepariranih trofeja naše bačenosti u
život.

B5:
STIL ILL
The Smiths
... i tako je Konstantin slušajući »Mogwai« prolazio
Podgoricom. Onda se napokon umorio i odlučio da se
vrati kući. Ne mogu a da u ovoj priči ne primijetim nešto
od načina na koji je Forest Gamp u istoimenom
Zemekisovom filmu okončao svoju utrku kroz Ameriku.
Sve priče o putovanju zapravo su ovako svedene, nema tu
ničeg osim polaska i povratka. Izmišljene pustolovine koje
se zbivaju tokom putovanja postoje samo da bi nas
ubijedile da putovanje, ta izlišna ljudska djelatnost, nije još
i besmislena.
Teina pisma su i dalje stizala, jednako uzbudljiva i
nevjerovatna. Nešto uzbuđenja, priznajem, prodrlo je i u
moj život. A sve to zahvaljujući NATO—u koji je 1999.
napokon odlučio da je nepristojno daljnje odlaganje
bombardovanja Miloševićeve Jugoslavije.
Držim da je svako u ovoj zemlji, ako je sačuvao makar
zrno poštenja i zdravog razuma, znao da će bombe na
kraju padati na nas. Zlo na kraju uvijek uništava samo
sebe — to je način na koji se održava ravnoteža između
njega i dobra, koje je samo po sebi nesposobno da ga
porazi. Možda je bombardovanje Jugoslavije bila
demonstracija globalističkog poimanja prava; možda je to
bombardovanje, u krajnjem, bilo nelegalno; ali kako bi
rekla Tea, bila je to poetska pravda. A pravdi se uvijek valja
radovati, čak i kada vam pada po glavi. I doista, da
parafraziram rečenicu koju je povodom višegodišnjeg
bombardovanja Sarajeva u magazinu »Duga« napisao
žovijalni srpski fašista Dragoš Kalajič, radovao sam se svakoj
bombi koja je pala na Beograd.
Pamtim da smo jutra, kada su »Vijesti« na naslovnoj strani
objavile plamenu panoramu srpske prije-stonice i masnim
slovima istaknut natpis: »Beograd gori!«, bili zasuti
rafalima telefonskih poziva. Bijesni vojnici obećavali su da
će tenkovima ući u redakciju. »Vijesti« će im uskoro dati
još povoda za buku i bijes. Britanski premijer Toni Bler je
tokom NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore dao
ekskluzivni intervju crnogorskoj državnoj televiziji. Bler je
objašnjavao da bombe nisu namijenjene stanovništvu,
nego Sloboda-nu Miloševiću. »Bez obzira na
bombardovanje, mi smo prijatelji Crne Gore, koja je naš
strateški partner i uživa našu nepodijeljenu podršku«,
poručio je Bler na Englesku nadrkanim crnogorskim
građanima. Uredništvo televizije smatralo je, međutim,
poistovjećujući profesionalni kukavičluk i mudrost, da je
mudro ne emitovati rečeni intervju. Zato su pozvali
»Vijesti« i ponudili im da umjesto njih objave Blerovu
poruku crnogorskoj naciji. »Vijesti« su to naravno učinile,
plasiravši intervju na naslovnoj strani.
Neurotični borci čitavo jutro telefonirali su redakciji
»Vijesti«, prijeteći da će nas sve poklati jer smo nasjeli na
neprijateljsku propagandu. Energična sekretarica Nataša
ih je sočno psovala, sve dok napokon nije odustala od
pokušaja da racionalno opšti sa vojnim životinjama. Činilo
se da će objavljivanje intervjua sa Blerom proći bez
značajnije kazne, sve dok oko podneva u prostorije
redakcije nije banula visoka delegacija Vojske Jugoslavije.
Vojnu kaznenu ekspediciju predvodio je izvjesni
pukovnik Đukanović, Srbin iz Hrvatske Krajine.
Đukanović je uredništvu »Vijesti« zaprijetio da će, kako je
rekao, zapriječiti list da izlazi. Na to je gotovo zen staloženi
urednik »Vijesti« Ljubiša Mitrović rekao pukovniku:
»pogledajte kroz prozor«. Na drugoj strani ulice specijalne
jedinice MUP—a Crne Gore obezbjeđivale su zgradu
skupštinskog dnevnog lista »Pobjeda« od napada vojske.
Vojni udar visio je u vazduhu i jake snage MUP—a bile su
raspoređene po svim strateški bitnim tačkama u
Podgorici, spremne da snažnom vatrom odgovore na
agresiju. Mitrović im je pokazao na heklerima naoružane,
u crno obučene kršne specijalce i rekao: »pa dobro, zašto
njih ne zapriječite da izlaze, ili vas je strah ovih crnih
opasnih momaka?«
Vojna delegacija je u bijesu napustila »Vijesti«. Vojska
međutim nije odustala od ideje da uređuje informativni
program crnogorskih medija.
Ceh su platili nesretni stražari koji su se po čitavi dan
dosađivali u priručnom prijekom sudu, koji je vojska
nakon posjete pukovnika Đukanovića osnovala u po-
drumu pored ulaza u našu redakciju. Pretpostavljam da se
osnivanje vojnog suda u zgradi redakcije »Vijesti« može
podvesti pod pritisak na slobodu medija. Kada bi zaboravili
da su tu da bi nas uplašili, dokoni vojnici su prepričavali
ratničke dogodovštine. Koje se u bitnom ne razlikuju od
lovačkih priča: najčešće su izmišljene i uvijek
preuveličane. Omiljena zabava u rana popodneva bila
nam je ispijanje kafe u bašti ispred redakcije, odakle smo
mogli čuti njihove razgovore. Priče su se nizale i tvorile
neku vrstu vojničke »1001 noći«.
Visoki vojnik kojega su zvali Bato pričao je o prijatelju,
izvjesnom kapetanu Stefanoviću, koji se nedavno vratio iz
Prizrena. Iz nemušte vojničke priče, uz ponešto zluradosti
koja je, uostalom, nužan sastojak valjanog pripovijedanja,
konstruisali smo uzbudljivu Storiju o ratu, seksu i
masturbaciji.
Kapetan Stefanović organizuje srpske paravojne formacije
u Prizrenu. Radivši u konspiraciji, noćio je kod izvjesnog
Sekulića, poštenog domaćina. Sekulić je jedne noći
insistirao da Stefanovića odvede u javnu kuću. Tamo su,
kako je tvrdio, živjele i radile najljepše Ruskinje na ovom
dijelu Balkana. Stefanović je, naravno, ponudu objeručke
prihvatio. Ali šta bi, ako bismo dopustili takav razvoj
događaja, bilo sa našom pričom? Stoga Stefanovića
transformišemo u princa mizantropije, cinika koji
Sekulićevu ponudu odbija tvrdnjom da prezire sam koncept
seksa. Sekulić se nije dao pokolebati u svojoj ljubaznosti.
Stefanović, opet, nije bio od onih koji su upornost u
ispoljavanju gostoprimstva smatrali vrlinom, te je riješio
da iznervira domaćina. Rekao mu je: »znaš, Sekuliću,
mislim sve najgore o našim ženama sa Kosova. Imao sam
prijatelja koji se prijavio kao dobrovoljac za ovaj mali rat.
Poslali su ga u okolinu Gnjilana, gdje ga je ugostila
familija čiji je domaćin bio pokojnik — poginuo je već od
prvih američkih bombi. Moj prijatelj je bio kršan momak a
udovica već dugo nije imala muškarca. Ali ona nije mogla
znati da je moj prijatelj odrastao u Belgiji, gdje je upao u
loše društvo i razvio sklonost ka zoofiliji. Nakon stoje
nekoliko noći uz mnogo muke uspijevao da otjera udovicu
u crnini iz sobe u koju su ga smjestili, napokon je odlučio
da prespava u štali. I tu, moj Sekuliću, počinje tragedija.
Mladić se već prve noći u štali odomaćio i zbližio sa
nekoliko koza. Tako da ga je, kada je gladna muškarca
nakon ponoći banula u štalu, udovica zatekla sa kozom.
Žena je vrisnula, prekrstila se, viknula: pederu! i sa vilama
u rukama jurnula ka mom prijatelju, riješena da ga
probode. Polako, gospodo, rekao joj je moj prijatelj
uzmičući, nema potrebe da me vrijeđate, morate znati da
su moje seksualne sklonosti moja privatna stvar. Priča
završava tako što prijatelj puca u bijesnu ženu i skriven
mrakom bježi sa Kosova natrag u Belgiju.
Telefonom mi se jadao da su, osim što su privlačnije, koze
i ovce na Kosovu i kudikamo politički korektnije od žena.«
Sekulić je progutao ovu uvredu, možda i zato što nije
razumio Stefanovića. Ubrzo su bili u javnoj kući, gdje je
Stefanović konstatovao: Ruskinje su zaista lijepe. Bile su,
doduše, nešto deblje, priprostije i gluplje no što bi to iole
privlačna žena smjela biti. Popili su pivo a onda je Sekulić
odabrao djevojke za sebe i gosta. Stefanović se nećkao, ali
nije pomoglo. »Ali Sekuliću, ja ne jebem«, rekao je. »Nego
šta radiš«, pitao je Sekulić. »Masturbiram«, rekao je Ste-
fanović. »Zašto?«, mucao je zbunjeni Sekulić. »Zato što
sam desničar i smatram da je masturbacija zatvoreni
sistem, time savršenija od koitusa koji je miješanje sa
Drugošću. Potom i zato što masturbacija ne umnožava
broj ljudi. Napokon«, rekao je Stefanović, »koitus nije za
hrišćane. Evo ti samo jedan dokaz za to: jesi li primijetio
da krst ima oblik opuštenog penisa i testisa«, rekao je i na
šanku ispred sebe nacrtao:
»S druge strane, satanistički simbol izvrnuti krst pred-
stavlja, očigledno, penis u erekciji. Možemo li time
objasniti poželjnost i potentnost satanističkog učenja«,
pitao se Stefanović. Na koncu su odlučili da Sekulić obje
djevojke zadrži za sebe, a da ih Stefanović, ako baš
insistira na apstinenciji, posmatra iz fotelje i masturbira.
Slučaj je htio da tih dana srpska policija u blizini Prizrena
zaustavi kamion Crvenog krsta i zaplijeni ga. Ljekove,
koje su pronašli u kamionu, policajci su odnijeli u vojnu
bolnicu, gdje su doktori, budući da su mjesecima
oskudijevali u medikamentima, dopustili bolesnicima da
ih se, prema sopstvenom nahođenju, nažderu. Ispostavilo
se, međutim, da je krajnje odredište kamiona bio Beograd,
a da su u bočicama sa etiketama ljekova bile skrivene table
ekstazija.
Nakon što su progutali po dvije šake ekstazija, srpski
ranjenici su uz igru i pjesmu napustili bolnicu. Zaputili su
se u javnu kuću, gdje je u tom trenutku Sekulić uživao u
čarima slovenskih sestara a Stefanović, ne bez gađenja,
milovao vlastiti nabrekli ud. Na putu ka kupleraju
ranjenici su spalili nekoliko albanskih kuća i silovali
poneku ženu, neprestano đuska-jući i mašući štakama.
Medzikpipl, vudupipl, pjevali su. Kada su se napokon
domogli javne kuće, ispostavilo se da će većina ranjenika
u obilasku srednjovjekovne srpske prijestonice ostati bez
Ruskinjice. Zato su se odlučno zaputili na sprat, držeći da
onaj tko prolije krv za narod i državu ima pravo na snošaj.
Stefanović je na vrijeme čuo pjesmu i krike ranjenika koji
su od drugih mušterija, preko reda, otimali Ruskinje. Zato
je, prije nego su ranjenici, neki kroz vrata, neki pak kroz
prozor upali u sobu, slobodnom rukom sa poda podigao
hekler od kojega se nikada nije odvajao. Pucao je rafalno i
precizno, tako da je svaki od ranjenika koji su banuli u
sobu sada na tijelu imao još poneku ranu. Kada je i
posljednji nasrtljivac pao, spustio je oružje. Dolje na podu,
ležao je drug do druga. Na krevetu, Sekulić je krvario na
izrešetane Ruskinje. Analitički posmatrajući pokolj,
zapalio je cigaretu i rekao: »e moj Sekuliću, samo
drkadžije opstaju«.
Drugi vojnik je pričao o izvjesnom Rambu Petroviču,
plaćenom ubici rodom iz Kasindola kraj Sarajeva. Bila je to
priča koju ćemo za ovu priliku nazvati — Smrt u Lukavici.
Rambo je postao hitman 1993. godine. Tome je prethodila
tragična smrt njegove majke. Ram-bova majka bolovala je
od astme. Stoga su je poslali na liječenje u Lukavicu, u
tamošnju bolnicu za plućne bolesti. To što je tamo umrla,
ne treba pripisati neadekvatnom liječničkom tretmanu.
Lukavica je, naime, u to vrijeme bila žestoko
bombardovana. Bolest je odbijala da se povuče, tako da je
teta Zlata, kako se gospoda zvala, bila prisiljena da
produži liječenje. Produženje boravka na mjestu na koje
padaju granate, kao što možete pretpostaviti,
procentualno povećala
izglede na umiranje. Brojke ne lažu. Rambova majka, teta
Zlata, sahranjena je u Kasindolu, iako njen leš nikada nije
položen u grobnicu. Ne zato što je transport bio
onemogućen borbama koje su se unaokolo vodile, nego
prije svega zato što, pravo govoreći, lesa nije ni bilo. U
slučaju teta Zlate radilo se, naime, o direktnom pogotku.
Razočaran u život i zgrožen njegovom niskom cijenom, do
tada tvrdi pacifista Rambo postao je plaćeni ubica.
Ubijajući po narudžbi Rambo se nije proslavio, niti je
stekao značajan imetak. Ali je stekao mnogo prijatelja,
osobito medu kolegama. Njegov prosjek uspješnih
egzekucija bio je smiješnih 18%. Zašto lagati: niko od nas
ne voli konkurenciju. A Rambo to nikome nije bio. Čovjek
je često morao da moli da mu udijele posao. Ukoliko bi
dogovorena cijena pokrila putne troškove i municiju,
Rambo je kretao u akciju. Na zakeranje kolega da tako
nikada neće ništa zaraditi, Rambo je odgovarao: bolje
džabe raditi, nego džabe sjedjeti. Sto je bio argument
protiv kog se nije moglo.
Moj favorit je ipak priča koju je posljednjih dana
bombardovanja, kada je sud zatvoren a vojnici u kamione
utovarali namještaj i dokumentaciju, ispričao izvjesni vojni
sudija Ostojić. Rodom sa Romanije, sudija je za susjednim
kafanskim stolom ispričao Nev-jeravatnu i poučnu priču o
seoskom Ijekaru. Priču koju sam zapamtio u obliku koji vam
sada, uz svu nepouzdanost sjećanja reprodukujem.
Ratne hiljadu devetsto devedeset i treće u selo Ostojići,
gore u visovima Romanije, stiže doktor Aleksandar
Bigović. Paljanska afera sa maloljetnom kćerkom lokalnog
predsjednika opštine koštace ga preko-mande u
romanijsku zabit. Ali kontroverzni doktor će čak i tu
postati glavni akter afere koju će na naslovnoj strani
donijeti »Srpsko Oslobođenje«. Sve je počelo tako što je
doktor Aleksandar sa prijateljima sjedio u kafani »Kod
Mirčeta«. Jeli su obilno a tako su i pili.
Najvažnija je dobra podloga, dijelio je medicinske savjete
pijani doktor. On je pio pivo, već dvanaest boca hranljivog
napitka koji se, kako je te večeri objasnio prisutnima,
preporučuje kod oboljenja bubrega, a u nekim razvijenim
demokratskim zemljama se i ne tretira kao alkohol.
Doktor Bigović je ispijao trinaestu bocu hranljivog
napitka, kada ga je konobar pozvao da odgovori na
telefonski poziv. Tražili su ga jer je baba kapetana Boška
Sokolovića bila na samrti. Uzevši sve činjenice u obzir:
a) da je pijan
b) želju da rečeno pijanstvo dodatno produbi
c) da mu Sokolovići već duguju za dvije posjete
d) da je kapetan Boško zbog krađe crkvenih kokoši i
burne ljubavi sa popadijom već šest mjeseci u zatvoru i da,
uostalom, više nije kapetan
e) da mu ni ovaj put neće platiti, niti će utamničeni
kapetan Boško — koji više nije kapetan— moći da mu se
osveti zato što je pustio da mu baba umre
doktor Aleksandar je odbio ponudu familije Sokolović da
po snijegu i ledu pređe deset kilometara i bez izgleda na
novčanu nadoknadu konstatuje da baba ima stotinu dvije
godine i da joj je vrijeme mrijeti. Time je doktor prekršio
Hipokritovu zakletvu. Kao što znamo, sa kajanjem, zbog
pogažene riječi, čovjek se
umije izboriti. Sto se toga tiče, doktor bi se, iako
krivokletnik, odvezao kući i pao u krevet. Ujutro bi
snažna mučnina spriječila dalje kajanje, jer je još od
davnina zapaženo da nagon za povraćanjem i meka
stolica blagotvorno djeluju na sve vrste duševne boli.
Doktor je popio još nekoliko piva nakon čega se oprostio
od dništva, sjeo u kola i krivudajući zaputio kući. Bilo je to
njegovo putovanje na kraj noći, bijelim putem koji je vodio u
nepreglednu tamu, kako je to za stolom kraj nas formulisao
elokventni sudija Ostojić. Put na kraj noći bio je dug pet
kilometara. Već na drugom kilometru doktor je primijetio
da teško kon-troliše ladin džip — što zbog alkohola, što
zbog snijega koji je padao na planinama, dok je u primorju
bilo kišovito uz pojačan sjeveroistočni vjetar. Na trećem
kilometru primijetio je da ga samo tragovi drugih vozila,
poput šina, zadržavaju na putu. Na četvrtom kilometru
zgazio je dvoje djece no to je primijetio tek kada je pred
kućom parkirao kola. Hauba automobila je, naime, bila
krvava. K tome, tu i tamo mogao se
pronaći pokoji dječji zub zariven u ruski lim. Doktor je,
međutim, iako vrstan dijagnostičar, bio odveć pijan da bi
na osnovu postojećih dokaza donio zaključak o svom
zločinu. Zato je mirno zaspao, unaprijed spreman na sve
tegobe jutarnje postpijane mučnine.
Policija će iste noći utvrditi da su pod točkovima njegovog
džipa stradali brat i sestra, stari dvanaest, odnosno
četrnaest godina — Miloš i Darinka Sokolović, od oca
Boška i majke Smiljane. Majka ih je i poslala po doktora
Aleksandra, jer je baba Dana bila na samrti a ovaj,
očigledno pijan, odbio da dođe u vizitu. Majka Smiljana je
bila rada da se te noći umili tastu, đed Bogdanu, te je u
sniježnu noć otpremila svoje dvoje djece, računajući da
doktor Bigović, koji nije loš čovjek, ali je težak kada popije,
neće moći da odbije dječije suze. Budući da ih je, kako smo
saznali, doktor ipak odbio, i to od haubu, pri brzini od 80
km/h, Smiljani nije preostalo ništa drugo nego da se objesi
u sušnici, iza kuće. Ova žena plemenitog srca smatrala je
da je i to bolje nego da sa crnim vijestima izađe tastu na
oči — da ne govorimo o tome kako će novosti primiti
Boško, kada se vrati iz zatvora.
Ujutro, kada od rakije poluslijepi đed Bogdan uđe u
sušnicu da nareže komad slanine za doručak... starac neće,
među komadima pancete, mmene pečenice i kao kamen
tvrde pršute, među vijencima kobasice — neke ljute, neke
ne, trakama ukusnog kulena i znalački začinjene krvavice,
neće, rekoh, primijetiti obješenu i od mraza otvrdlu snahu.
Njen leš biće otkriven tek dva mjeseca kasnije, kada đed
Bogdanov brat od strica Zvonko uđe u sušnicu da odabere
najljepšu pršutu, za proslavu stotinutrećeg rođendana
babe Sokolović.
Doktor Aleksandar uhapšen je iste noći kada je počinio
zločin koji je zapanjio to malo bosansko selo. I koji je
zaboravljen čim je doktor Aleksandar pušten iz zatvora.
Sto se desilo ubrzo, jer selo nije imalo drugog doktora.
Kao i svi glavni gradovi država u tranziciji, i Podgorica
djeluje prilično nestvarno, sa svojom socrealističkom
arhitekturom, nadrealističkim slojevima novih bogataša i
subkulturnim pionirstvom gradske gerile u pelenama. Kao da
Derida na nekoj halucinogenoj tableti dekonstruiše
postkomunizam: stvar obećava da će se raspadati sve dok se uz
veliku eksploziju ne rascijepi i posljednji atom društva, ali
upravo taj haotični saobraćaj izlišnih informacija i pogrešnog
feedbacka, ta izmještenost svake čestice održava sistem. Za
vrijeme NATO bombardovanja Podgorica je izgledala kao pul-
sirajući epicentar nekog linčovskog entiteta iz paralelne
stvarnosti, koji je kao u Dikovim romanima povremeno
provaljivao u našu realnost i za sobom ostavljao pustoš i ljigavi,
smradni trag militantnog, ruralno—plemenskog endemskog
nacionalizma. Kičmu realnosti racionalnog svijeta činile su do
zuba naoružane jedinice policije, raspoređene duž grada, kao
obezb-jeđenje objektima bitnim za održavanje sistema,
objektima u kojima je opstajala državna uprava i uz pomoć
medija odbijala ratnu histeriju. Oko tog čvrstog jezgra
razuma urlikao je zakovitlani haos, indukovan od
Miloševićevog vojnog režima. Bijesni i ogorčeni ljudi čiji je
logički aparat bio razdrobljen gravitacionim poljem vojne
propagande kretali su se gradom i pljuvali na huk aviona,
visoko iznad. Protivvazdušna odbrana je po Čitavu noć
ispaljivala plotune put svemira. Neumorno su pucali, iako
je njihov domet bio tri, a avioni letjeli na deset hiljada
metara. Milo-ševićev dnevnik »Dan« i radio »Elmag«
svakodnevno su obavještavali o desetinama novih
oborenih aviona. Avion je oboren iznad Podgorice, pilot je pao
u Mo-mišiće, javljali su a masa je sa jednog kraja grada
trčala ka drugom, željna krvi. Nijedan avion nije oboren,
nijedan pilot nije pao na Crnu Goni. Iz dana u dan ljudi
naoružani sjekirama i kosijerima ipak su trčali kroz grad.
Uveče bi, iznureni, zaspali kao jag-njad. Već ujutro bili bi
spremni za novi lov na pilota. Mi smo sjedjeli u »Maši«, i
uz velike količine espresa spremali se za još jedan
uzbudljivi dan na poslu. Mir poznog proljetnjeg jutra
narušio bi topot kopita stotina patriota koji su kao krdo
bivola trčali ka Zabjelu, jer je »Elamag« potvrdio da je
oboreni pilot za danas pao tamo. Kada bi se za njima slegla
prašina, znali smo da je vrijeme za odlazak u redakciju.
Pred američkim kulturnim centrom u Podgorici
svakodnevno su održavane antiameričke demonstracije.
Vojska je dopremila veliku količinu red, ivhite
and blue ivith the stripes zastava, sa kojima su okupljeni
starci brisali stražnjice. Sutradan bi fotografije tog prizora
osvanule u beogradskim novinama. Na jednom od
protesta starac sa šajkačom nosio je transparent na kojem
je pisalo: Smrt Kliktonu, Toni Boleru i Pičoniju. Toni Bolero
je savršeno ime za mafijaškog elitnog ubicu, donovog
povjerenika za delikatne situacije — ali pod ovim
žovijalnim imenom mislilo se, naravno, na britanskog
premijera Toni Blera. Klikton je Klikton, mala aliteracija ne
mijenja na stvari. Ali Pičoni... pamtim da smo se u
redakciji žustro sporili da li su demonstranti mislili na
čileanskog diktatora Pinočea ili američkog pisca Pinčona.
Sto im je Pinoče skrivio, šalio se Ognjen Spahić i na toj
nejasnoći temeljio tezu da se transparent odnosio na
Tomasa Pinčona. Upravo je postmoderni moralni
relativizam, razvijao je tezu Spahić, i doveo do ovog
bombardova-nja. Koje je, izgovarao je Ognjen dok je
smijeh u redakciji već postajao histeričan, sumrak svih
civilizacijskih vrijednosti Zapada. Zašto Pinčon — zato što
je njegova estetika bila uvod u vaskoliku propast etike,
rekao je Spahić a ja sam u njemu, prirodno, prepoznao još
jednog aristotelovca. Daj mi za sutra tri hiljade slova o tome,
u svojstvu urednika je prekidao smijeh Balša Brković.
Ne postoji »ti« i »oni«, pisala mi je Tea prvih dana
bombardovanja. Time što si ostao u toj zemlji, postali ste
isti. Oni koji bjesne zbog bombi i ti koji im se
dječje iskreno raduješ. Svi ste vi isti ološ, pisala je. Oni, čija
te zloćudna glupost uništava i tjera na povlačenje i
samosažaljenje. I ti, čiji slavni cinizam oni i ne primjećuju.
Svi ste vi dio istog kopna. I zato ne pitaj za koga pada bomba:
ona pada za tebe. Misliš li, pisala je, misliš li doista da
postoji razlika između tvog kukavičluka zbog kojeg
odbijaš da napustiš tu zemlju, tu septičku jamu zapadne
civilizacije, misliš li da postoji razlika između kukavičluka
zbog kojeg odbijaš da dođeš u Holandiju i živiš sa mnom,
između tvog kukavičluka i te nacije pički koje su ćutnjom i
odobravanjem ispratile sve kasapnice koje su im se
odvijale pred očima i rijeke krvi koje je upila zemlja na
kojoj se danas igraju njihova djeca? Ponovo te, po ko zna
koji put pozivam: dođi meni. Dobro znam osmijeh sa kojim
ovo čitaš, taj podsmješljivo—samozadovoljni smiješak,
pisala je. Prizivaš omiljene do-sjetke, pisala je još, kao onu
o Dostojevskom i Sređeni. Raketa od milion dolara
eksplodirala je u blizini tvoje kuće, a ti uživaš u vlastitoj
sposobnosti da Čak i u takvim trenucima spokojno
meditiraš o tome kako je Sreder zapravo protestantski
Dostojevski. Svi filmovi
koje je napisao Sreder, misliš sada, pisala je, prije svega
»Taxi Driver«, svi su ti filmovi zapravo verzije »Zapisa iz
podzemlja«. Ali Srederov protestantski svjetonazor čini da
taksista na koncu spašava kurvu, dok se Dostojevski kao
uzoriti pravoslavac zadržava na kontemplaciji o tome. Jer
protestantski ideal bogougodnog života je da se svijet
učini boljim, dok je u pravoslavlju taj ideal — odlazak u
manastir. Da li sam dobro zapamtila?, pisala je. A sve to, i
tvoje odbijanje da dođeš u Amsterdam priđe, sve to je, ako
se ne varam, Dostojevski, Sreder i ti, temeljno povezano sa
učenjem Svetog Avgustina, njegovim preziranjem
curiositas. I još dublje u prošlost, pisala je, sve do Platona,
vjerujem da dobro pamtim. Prepričavaš li sebi još uvijek
Platonovu metaforu o sijenkama na zidu pećine? I o vatri
kojoj su ljudi leđima okrenuti? Pa onda ljudi svijet sijenki
smatraju pravim svijetom, ne znajući da je to tek igra
svjetlosti i vatre, pisala je. Ali ti si se uspeo sve do sunca i
svjetlosti, gdje leži mudrost o kojoj ljudi u pećini i ne
sanjaju, pisala je. Jedina svjetlost koju sada vidite je ona od
eksplozije bombi: čujem da od danas nemate čak ni struju.
Tek su vam bombe donijele svjetlost saznanja — u njima
leži mudrost i istina, pisala je. Ljudi u toj zemlji žive jedući
budućnost vlastite djece. Kada današnja generacija umre,
za sobom neće ostaviti ništa osim jalove zemlje. Njihova
djeca živjeće u bijedi jer su sve resurse zemlje proždrali
roditelji, u svojoj gluposti i nacionalističko—pravoslavnoj
pomami. Proždrali su sve, do posljednje mašine u
najudaljenijoj fabričkoj hali, do posljednjeg pluga na
najvišoj planini. Svaki dan koji ti ljudi prežive izjeda
rubove egzistencija njihovih kćeri i sinova. Samo jalova
zemlja, to je sve što će ostati. Nema nikakve razlike
između njih i Romerovih zombija. Jednako bi se tako
majke mogle pridići sa bolničkog kreveta u porodilištu, iz
kolijevke podići svoje novorođenče i zubima mu prekinuti
vrat. To je isto kao da majka—zombi sažvaće kćerino
tijelo, isto kao da ljudi napuste fabrike i sa tupim
pogledom, ukočenih ruku ispruženih naprijed upadnu u
škole. Isto kao da se školskim hodnicima kotrljaju dječje
glave, da se učionicama vuku otkinute, nepojedene dječje
šake i stopala, pisala je. Isto.
Postavljam sebi pitanje: što je u središtu mog svijeta?
Povlačenje? Povratak kući, natrag u Ulcinj nije donio
oèekivano smirenje.
Šta sam zapravo pokušavao: da iznova sklopim vitraž na
crkvi sopstvenog, privatnog mira, vitraž koji sam sam
razbio pošavši u Podgoricu? Da upristojim staklo kroz
koje ću gledati napolje, u svijet? Da iznova stvorim
polomljene boje i oblike? Nije išlo. Sve je bilo drugačije, a
drugačije, nažalost, uvijek znači gore. Znao sam da je
bombardovanje značilo sveopšte poravnanje računa: znao
sam to bolje od drugih, jer je to najprije važilo za mene.
Moja nepokretnost više nije bila učinkovita: biti miran nije
više jamčilo mir. Zato sam jednoga dana napustio Baha,
čitanje i rotvajlera, sjeo u automobil i obreo se u Sarajevu,
odakle večeras mogu samo u dva smjera: u Holandiju ili u
Hollidav Inn.
Baterija je iscurila, traka je napokon stala. Sta sad? Ništa,
naravo: I Am Stil 111... Kao da svlačim kondom, skidam
slušalice i vokmen spuštam na krevet kraj torbe
spremljene za put. Ponovo sam u svijetu, bez ikakve
zaštite. Avion poleće u sedamnaest i trideset. Ako želim
stići na aerodrom, čak i ako me bude vozio najbrži taksista
u gradu, ovaj stan moram napustiti do pola pet. Toliko će
pokazivati sat kada stanem pred ulazna vrata i krenem.
Niz stepenice na ulicu, potom ka obližnjem taksi stajalištu,
i odatle na aerodrom. Ili ka krevetu, na koji ću spustiti
torbu i leći, možda i odspavati prije nego otpočnem ritual
oblačenja za večerašnju proslavu u Holliday Inn—u.
Naravno, mogao bih se i ubiti. Ali ta se mogućnost, iz
posve nejasnih razloga, najčešće nepravedno isključuje.
Humor ne spašava, kaže na jednom mjestu Uelbek, humor u
krajnjem slučaju ne služi skoro ničemu. Mogu se događaji u
životu zamišljati s humorom godinama, tokom mnogih dugih
godina, u nekim slučajevima se može zauzeti humorističan stav
praktično sve do kraja; međutim, na kraju krajeva, život vam
slomi srce.
Kroz prozor babinog sarajevskog stana posmatram
obronke Vraća, gdje sam proveo najranije djetinjstvo.
Negdje gore, na vrhu slike u koju gledam — gore je naša
podstanarska soba, u kojoj smo, mislim da je bila 1983,
čekali Novu godinu sa očevom sestrom iz Albanije. Gore
se zbio događaj po kojem ću pamtiti oca, i on stoji na vrhu
piramidalne kompozicije sjećanja — nalik na onu koju
znamo sa »Splava fregate Meduza« — kojima sada častim
sebe, dok još imam vremena. Tada sam imao tek devet
godina, i samo sam slutio da će otac jednom umrijeti, da
ću jednom biti
potpuno sam. To sam tek slutio, ali sam znao, jednako
čvrsto kao što znam sada, da će sve što se nadalje bude
desilo sa mojim ocem i svim izmijenjenim perspektivama
iz kojih ću ga ubuduće gledati, sve će to, rekoh li, biti
nebitno, jer će za mene moj otac zauvijek biti onaj čovjek iz
noći kada smo sa njegovom sestrom iz Albanije čekali
Novu godinu, u podstanarskoj sobi na Vracama, godine
1983. Sirota žena je za večerom ispustila čašu sa vinom.
Jeftini poljski kristal rasuo se po podu, i ona je, računajući
valjda da je učinila nešto neoprostivo, neutješno zaplakala.
Vrsta siromaštva u kojoj su u to vrijeme živjeli ljudi u
Albaniji nikome od nas nije poznata. Otud se skromna
večera u našoj memljivoj sobi toj ženi morala učiniti
ravnom prijemu na dvoru. Bila je to bajka koja se zbivala
njoj lično, a koju je upravo ona ubila onda kada je razbila
kristalnu čašu. Misleći sada o tome, vjerujem da je plakala
ne zbog čaše, nego zbog šamara koji je, kada je kristal
pukao, dobila od realnosti. Ali otac... stoje učinio otac?
Ustao je, pomilovao sestru po kosi, a zatim naglo povukao
stolnjak, i tako rasuo po podu sve što se našlo na stolu, sve
šerpe sa sarmom, plad-njeve sa mesom, čaše pune vina i
bočice sokova koje smo kroz slamčice obojene crvenim
petokrakama pili brat i ja. Takve stvari ljudi obično ne
rade, o njima se samo čita, po pravilu u ruskim romanima.
Ali otac je uradio baš to: polomio je sve, da bi njegova
sestra iz Albanije prestala osjećati nelagodu zato što je slo-
mila kristalnu čašu. Pamtim da su se kasnije svi smijali,
majka, otac i njegova sestra iz Albanije, nalik na ljude koji
su upravo preživjeli neki užasan događaj, nešto što ih je
na smrt prepalo, i sada se nekontroli-sano smiju, kao da
glasno se smijući provjeravaju da li su uistinu još živi.
Nije li tako zgodno sve polomiti i na taj način sve
ispraviti? Ali što ako je problem koji pred mene postavlja
Sfinga druge prirode? Poći u Holandiju, oženiti Teu. Ili
odšetati do Hollidav Inna, u prvim trenucima
nelagodnosti glumiti ushićenost ponovnim susretom, a
zatim se kao niz maticu pustiti svemu što povratak u
nedovršenu prošlost može donijeti. Jeste li primijetili sa
kakvom ravnodušnošću svijet ispraća naše velike, naše
životne odluke? Kada sahranjujete oca, u naručje uzimate
dijete, kada prosite ženu ili je posma-trate kako zauvijek
nestaje u dnu ulice, nikada neće prhnuti ptice, neće se čuti
zvonik crkve, neće čak pasti ni jebena kiša. Surova priroda
učiniće sve da vas ubijedi u nebitnost vaše sudbonosne
odluke. Ako držite do dramaturgije vlastitog postojanja,
za mizan-scen i zvučne efekte u takvim prilikama
moraćete se sami pobrinuti. To u slučaju da težite
tragičkom... Za komično, a ono interesuje ovog Grka, biće
dovoljan tek čovjek na pozornici, čovjek koji, suprotno
svojim uvjerenjima, priklješten zakonitostima priče, biva
prisiljen da odluči.
Samo čovjek koji će se okrenuti ka vama i izgovoriti
završni monolog, sa komično podignutom intonacijom.
ne biram sada samo između »ostati« i »otići«, kaže on. Ne
govorim samo o »ostati sam« ili »poći ženi«. »Vita activa« ili
»vita contemplativa«: to je izbor, av-gustinovski izbor, on viče.
0 hajdegerovskom »otvoriti se« ili »zatvoriti se« ja sada
odlučujem. »Svijet« ili »zemlja«, pitanje je sad, reći će. Moj
izbor je fundamentalan i konačan, okončavajući i sveodređujući.
Takav je jer sam ga takvim načinio, jer sam se izborio za
njegovu, po mene tako opasnu, bitnost. Ničeg nebitnijeg od
naših postupaka — sve važno zbiva se u mišljenju, govori.
Ali znate što: tek je četiri i dvadeset. Cogito ergo sum. Sve
ću to dakle morati odlučiti, sve će se to dakle desiti, tek za
deset minuta.

Andrej Nikolaidis rođen je 1974. u Sarajevu. Objavio je

knjige Ogledi o ravnodušnosti, Zašto Mira Furlan, Katedrala u
Sijetlu i Oni!. Kolumnist je dnevnika Vijesti i tjednika
Monitor. Živi u Ulcinju.