Dubravka Težak

VITEZ I KUŠAN – ZAČETNICI MODERNE HRVATSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

Metodika: časopis za teoriju i praksu metodikâ u predškolskom odgoju, školskoj i
visokoškolskoj izobrazbi, Vol. 7 No. 13, 2006.
Hrčak - Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske
https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=42684

Godinu 1956. smatramo početkom moderne hrvatske dječje književnosti. Tada su

objavljena dva djela: zbirka pjesama Grigora Viteza Prepelica i roman Ivana Kušana Uzbuna
na Zelenom Vrhu.
Kod Viteza je prijelaz s tradicionalnog na moderno vidljiv u suvremenoj koncepciji
ritmičko-leksičke nesputanosti, razigrane fantazije i moderne metaforike. Ono što je upadljivo
novo na tematskom planu izostanak je didaktičnih i patriotskih pjesama koje postaju
zavičajnima. Pjesme mu karakterizira slobodnija forma, velika raznolikost stihova, strofa i
poetske kompozicije, ali pronaći ćemo i nekoliko kompozicijski pravilnih pjesama. Vitez time
želi reći da modernost ne znači nužno dokidanje prijašnjeg. Da je Vitez znao kako se za
izgrađivanje suvremenosti služiti tradicijom, svjedoče i pjesme kao što su Plačko, Prsti,
Djeca se igraju hvatača, Tko će s nama u šumicu, Jedan, dva, tri, Svadili se miši, Što je bilo,
Kako živi Antuntun. Osim toga, onomatopejske riječi i skupine te asonance i aliteracije koje
pridonose glazbenosti stiha upućuju na jačanje lirskog – pjesma ne mora biti pričica u stihu i
priroda djetetu može biti zanimljiva i kad je iskazana lirski, humano i humoristično.
Kod Kušana motivi dječjih akcija prestaju biti racionalni, promišljeni i socijalnom
situacijom opravdani kao kod Lovraka. Likovi su zaigraniji, nekad rješavaju probleme, a
nekad ih stvaraju. Kušan je u dječjem romanu afirmirao urbani život, unio žargonske izraze,
prikazao promjenu odnosa prema prosvjetnim djelatnicima. U nekim su romanima nakon
Drugog svjetskog rata dječji postupci bili motivirani željom za pustolovinama, a ne svjesnom
težnjom za izgradnjom boljeg društva ili nekom političkom tendencijom.
Sve navedeno potvrđuje zašto se Vitez i Kušan smatraju začetnicima moderne hrvatske
dječje književnosti. Također je važno istaknuti da oni nisu odbacivali postojeće umjetničke
vrijednosti, već su nadograđujući se na njih stvorili ono modernije, suvremenom djetetu
sadržajno i stilski bliskije.

1
 Estela Banov
Nodilova mitološka razmatranja kao arhitekst Pričama iz davnine Ivane Brlić
Mažuranić
Hrvatska znanstvena bibliografija
https://bib.irb.hr/datoteka/971949.Banov_Nodilova_mitoloka_razmatranja.pdf

Priče iz davnine svoj specifičan umjetnički svijet grade na mitskim principima, a njihova je
autorica odabrala apstrahirano mitsko vrijeme pretkršćanske starine koju su istraživači
slavenske mitologije povezivali sa zajedničkom prapostojbinom drevnih Slavena i
apstrahirane prostore povezane s prirodnim obilježjima tla (krčevina, šuma, krševit primorski
kraj…) ili mitskim prostorima (zlatni dvori na oblaku, pećine od oblaka, Kitež-planina,
Legen-grad…). Jedan od autora koji su usmenim tradicijama pristupili ugledajući se
prvenstveno u dostignuća suvremenih europskih znanstvenika svojega vremena bio je Natko
Nodilo. Tako je važno navesti njegove poveznice s Ivaninim djelima. Ivana B-M
upotrebljava njegove motive koje zatim transformira.
Kao poticaj za priču o Potjehu pojavljuje se rima koju nalazimo i u invokacijskom stihu
pjesmice koja božanstvo povezuje sa Suncem. Likovi bjesova iz te priče mogli su također biti
inspirirani Nodilovim razmatranjem sukoba Bogova i Bjesova u staroj vjeri. Priča Sunce
djever, a i njezina interpretacija u skladu s paradigmom solarne mitologije, mogla je biti
poticajna za oblikovanje uvodnih motiva priče o Nevi. Vučica koja se transformira u ljudsko
biće zamijenjena je imenom slavenske boginje Mokoš, mlin kao mjesto radnje u kojem
čitatelj upoznaje Nevu Nevičicu javlja se na početku radnje, a par mlinara i mlinarice, u djelu
B-M prikazan je uglavnom realistično uz pridodavanje izrazito negativnih karakternih
osobina. Nadalje, Nodilo u poglavlju pod naslovom Religija groba piše o duhovima predaka,
ujedno i zaštitnicima domaćinstva, no njegova se slika „domaćih bogova“ razlikuje od prikaza
dobroćudnih čovječuljaka s crvenim kapicama. Jedna od poetskih slika u priči također opisuje
noćno putovanje bake i Domaćih prema šumi Striborovoj. B-M u Nodilovom je dijelu o
vilama našla poticaj za neka imena i motive svojih priča. U priči o Jaglencu i Rutvici tako je
prikazano kako vile izazivaju oluju u Kitež planini. U priči o ribaru Palunku pojavljuju se
morske vile, Morske Djevice, dok Nodilo u prvom svesku navodi da se vile mogu pojaviti i u
najdubljem moru. Također, liku Zore djevojke Nodilo posvećuje drugi dio rasprave, dok je u
Ivaninoj priči ona protumačena u kontekstu sveslavenskoga sustava vjerovanja. Što se tiče
Regoča, poveznice su vile na oblacima koje Nodilo naziva „njihovim prvotnim staništem“ te
toponim Legen grad.

2
 Zrinka Peroš, Katarina Ivon, Robert Bacalja
MORE U PRIČAMA IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ
Hrčak - Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske
https://hrcak.srce.hr/21159

U stvaralaštvu Ivane Brlić-Mažuranić iskristalizirale su se tri faze s motivima mora. U prvoj

se očituje njegova didaktička funkcija, dok je u drugoj i trećoj naznačena funkcija mora u
autoričinim etičkim i moralnim načelima. Prvu knjigu, Valjani i nevaljani, objavila je 1902.
godine. U njoj se nalazi crtica Prva plovidba morem u kojoj autorica kao mjesto radnje koristi
primorski kraj, gradić K. Glavni lik je desetogodišnji Ljuboje čija strast i ljubav prema moru
pokreću radnju. Iako mu je majka zabranila da sam plovi očevom brodicom, Ljuboje vješto
odvezuje uže i upušta se na plovidbu. Razapinje jedra i sav sretan otiskuje se od obale. Nakon
početničke sreće i vjetra koji je zapuhao na otvorenoj pučini, Ljuboje je uvidio cijenu
neposlušnosti. Poslije ga obuzima kajanje te čežnja za majkom i toplinom vlastitog doma.
Motiv mora poslužio je autorici kao pedagoška mjera, kazna za neposluh. More ne nosi
negativan predznak. Ono je u svom nemiru i veličini samo suprotstavljeno mirnoj luci,
sigurnosti toplog doma i obitelji.
Drugo su razdoblje obilježile Priče iz davnine. Jedina bajka iz navedene zbirke u kojoj kao
mjesto radnje autorica koristi primorje i krš u zaleđu, a što je reminiscencija na velebitski krš i
Podvelebitski kanal / more jest Ribar Palunko i njegova žena. Radnju pokreće Palunko, lik
nezadovoljnog čovjeka i kasnije i nezrelog oca koji ne shvaća vrijednost obiteljskog života.
Autorica mu daje priliku da upravo putovanjem i u moru doživljava prosvjetljenje te dolazi do
spoznaje o sreći koja je sadržana u obitelji i djetetu. U moru je vidljiv mitološki svijet: dvori
Kralja Morskoga, oko kojeg plivaju i kojeg čuvaju Morske Djevice, a tu su i Zora djevojka,
Zmija orijaška, Ptica kljuna gvozdenoga, Zlatna pčela, Kamen Alatir i Otok Bujan. Važna je i
slikovitost u opisima mora.
U trećoj su fazi motivi mora vidljivi u Priči o Zorku Bistrozorkom i o Sreći te priči
Djevojčica i neman. Radnju pokreće strašna neman koja jednog dana iznenada izroni iz mora.
U borbi protiv nje djevojčici pomažu mali kikimori koji izlaze iz stijene. Pojeli su stijenu,
neman je nestala u moru, a djevojčica našla spas. Radnju razrješava Bog koji se odazvao
njezinim željama da poraste i potjera neman natrag u more. Kikimori su nakon toga djevojci
sagradili dvore, a neočekivano se pojavljuje i kraljević za kojega se udaje.
Iz svega navedenog može se zaključiti da je u stvaralaštvu Ivane Brlić-Mažuranić more vrlo
važan motiv.

3
 Vedrana Živković Zebec
Naša djeca Jagode Truhelke – poučavanje sudbinama ženskih likova
Hrčak - Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske
https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=219418

Roman Naša djeca objavljen je 1896. godine i, nakon Tugomile iz 1894., drugi je objavljeni
Truhelkin roman. U podnaslovu mu stoji da je namijenjen mladim djevojkama. Prati
odrastanje skupine djevojaka jednake dobi koje pohađaju isti razred - od školovanja u dobi od
četrnaest godina do zrele dobi kada su već žene koje se brinu o obitelji ili vlastitoj
egzistenciji. Truhelka donosi galeriju ženskih likova koje rabi za izražavanje svojih ideja o
obrazovanju i samostalnosti žena, umjetnosti, socijalnim razlikama, snobizmu te kršćanskim
i moralnim vrijednostima. Sudbine djevojaka povod su za izricanje poruka u kontekstu
suvremenih promišljanja o pravima, položaju i obrazovanju žena, njegovanja tradicionalnih
patrijarhalnih vrijednosti ili konvencija moralističke pripovijetke.
Pokušava se otkriti kradljivica među djevojkama i Branka bude lažno optužna, Marta biva
kažnjenom zbog penjanja na drvo te počinje shvaćati da zbog lagodnog života nije svjesna
okoline i počinje poštovati siromaštvo, Branka nakon majčine smrti preuzima brigu o braći, a
zanemaruje svoje potrebe, čime se afirmira ženska žrtva u korist obitelji. Majčinim se
porukama na samrti djevojkama docira kako se trebaju ponašati. Opisuje se kako se Božić
proslavlja u siromašnim i bogatim obiteljima, pri čemu se docira o razlikama koje društvo
nameće i upućuje na kršćansku spoznaju o jednakosti ljudi. Različite vrijednosti koje vladaju
u društvu prikazane su pomoću obitelji Račić i Miljević. U obitelji Račić roditelji se ne brinu
o odgoju djece, a djevojka Irma, pod majčinim utjecajem, odustaje od školovanja i život
provodi zabavljajući se, s namjerom da se dobro uda. Irminim odgojem afirmira se rodna
dihotomija privatno javno, pri čemu muškarcima pripada javna sfera, a ženama privatna, a da
se pritom ne spominju tada aktualna pitanja obrazovanja žena niti se na njih upućuje. Nositelji
su modernih zamisli o potrebi školovanja žena roditelji Marte Miljevićeve, pogotovo majka
koja smatra da se Marta, unatoč njihovu bogatstvu, treba obrazovati i steći neko zvanje. Marta
se pod novim okolnostima mijenja, postaje ozbiljna djevojka, a nova životna situacija otkriva
njezine kvalitete i prednosti koje je stekla obrazovanjem.
Sve ovo važno je jer se pouke sugeriraju sretnim krajem za pozitivne likove, što ističe
poučavateljsku namjenu romana, ali i dvama negativnim primjerima. Djevojke koje nisu
imale ispravne moralne standarde, Irma i Katica, završile su nesretno. Nakon smrti Irmina
oca, pokazao se lažni sjaj njihove obitelji jer su ostali u dugovima.

4
 Katarina Ivon
PROSTORI DJETINJSTVA ILI DJETINJSTVO PROSTORA (PROSTORNI
IMAGINARIJ U TRILOGIJI "ZLATNI DANCI" JAGODE TRUHELKE)
Hrčak - Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske
https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=262347

Djetinjstvo koje proza prikazuje u potpunosti određeno prostornom komponentom pa tako i

u Truhelkinom stvaralaštvu prostor ima važnu ulogu. Njezina se trilogija referira na zbiljski
prostor Osijeka šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, čime se Osijek pozicionira kao
temeljni narativni/prostorni topos Zlatnih danaka u kojima autorica opisuje svoje djetinjstvo
sa značajnim brojem prostornih točaka: ulica, trgova, škola, crkvi, tržnica, prostora rodne
kuće, spominjući i niz likova koji su činili poseban dio tog djetinjstva koje je trajalo do 1878.
godine kada se s obitelji seli u Zagreb. Zbiljski/stvarni prostori postaju okidači za oblikovanje
narativnoga prostora. S obzirom na to da se radi o autobiografskoj prozi koja se temelji na
značajnoj afektivnoj dimenziji, u narativnoj strukturi naznačeni prostori postaju
materijalizirane uspomene na bića koja su većinom boravila u njima.
U narativnoj strukturi kuće autonomija se prostora apsolutno poštuje jer se prostor
poistovjećuje s osobama: kuhinja – Kristina, školska soba – učitelj (otac), dječja soba – Anica,
Ćiro, Dragoš, roditeljska soba otac i majka, dnevna soba – središnji (centralni) prostor kuće,
obitelj na okupu, gostinjska soba – vjerski blagdani (obiteljski rituali), školsko dvorište –
drvosječa Đorđo. Dnevni je boravak važan i jer je prostor slobode, prostor u koji se Anica
sklanja pokušavajući na trenutak pobjeći iz svijeta odraslih u svoj dječji. Simbolične
spacijalne minijature su i brojne ladice (škrabije), sanduci, kovčezi, kutijice kojima se
oblikuje intimnost i prisnost. Primjer prostorne metaforike mogla bi predstavljati i kumina
mala kuća. Radi se o kući uspomena koje su obilježile Aničino rano djetinjstvo provedeno u
Donjem gradu. U kuminu je vrtu pripovjedač pronašao minijaturu skladnih obiteljskih odnosa.
Osim toga, kako je i vrt malen i stane u dlan, malo bi Truhelki predstavljalo bliskost, dobrotu
i skromnost. Takvim se atribucijama fizičkoga prostora organizira i „etički prostor“ djela.
Truhelkin religiozno-tradicionalistički organiziran svijet podržava opoziciju malo (pozitivno,
dobro) – veliko (negativno), što se i razabire u trilogiji.
Navedenim se stoga, osim integracijske uloge u naraciji, potvrđuje da prostor nosi
simboličko značenje, što pripisujemo autobiografskom modelu kojim pripovjedač stvara svoj
identitetski prostorni imaginarij pa se lakše donose i dublje, etičke implikacije.