Vođenje dnevnika

Radi se o situaciji kada se od zaposlenih zahtijeva da vode pisanu evidenciju o

svemu što rade i kako rade na svom radnom mjestu. Zaposleni evidentiraju u dnevniku
svaki posao i/ili dio posla koji obavljaju, kao i vrijeme kada su to obavili. Podaci iz
dnevnika obično se dopunjavaju u neposrednom razgovoru sa zaposlenim i/ili njegovim
supervizorom, s obzirom na to da u pisanju dnevnika može biti značajan individualni
odnos zaposlenog koji vodi dnevnik (više poklanja pažnju evidentiranju važnih podataka,
ili obrnuto). Rezultate analize posla menadžeri koriste prilikom razvijanja ili revizije opisa
i specifikacije posla. Opis posla je pisana izjava koja utvrđuje šta zaposleni tačno radi,
kako to radi, zašto to radi i u kojim uslovima se obavlja opisani posao. Na osnovu opisa
posla, menadžeri kreiraju opise radnog mjesta, u kome se navodi: znanje, sposobnosti i
vještine potrebne za obavljanje opisanog posla. Specifikacija posla počinje opisom posla i,
u nastavku, utvrđuje minimalno potrebna znanja, vještine, sposobnosti i kvalifikacije, koje
zaposleni treba ispunjavati da bi mogao uspješno obaviti posao. Opis i specifikacija posla
značajna su pretpostavka za uspješno regrutovanje, selekciju i zapošljavanje.

I.1. Procjena potreba ljudskih resursa u budućnosti

Ljudi dolaze u organizaciju i odlaze iz organizacije po različitim osnovama, pa je

organizacija kao živi organizam sa stalnim promjenama u ljudskim resursima. Stalni
zadatak menadžera je da planiraju i pripremaju ljude za nove poslove koje će obavljati u
budućnosti. Vizija, misija i strategijski ciljevi svake organizacije opredjeljuju potrebe za
ljudskim resursima u budućnosti. Organizaciji će trebati novi ljudi, ako je na tržištu
potražnja za njihovim proizvodima i/ili uslugama u porastu. Potrebe za radnicima u
budućnosti procjenjuju se na osnovu proizvodnih i fnansijskih planova poslovanja, kao što
su: plan proizvodnje, plan prodaje, ukupan prihod, dobit i sl. Sitacija se može posmatrati i
iz drugog ugla. Ako u organizaciji i okruženju nema dovoljno stručnjaka određene
specijalnosti ili radnika sa potrebnim znanjima i kvalifikacijama, tada će ukupan prihod ili
dobit organizacije zavisiti od raspoloživih ljudskih resursa, koji mogu stvoriti određeni
nivo prihoda, odnosno dobiti.

Analiziranjem postojećeg stanja i anticipiranjem promjena u budućnosti, moguće je

procijeniti potrebe za ljudskim resursima u budućnosti. Kada menadžeri ocijene postojeće
stanje i procijene potrebe u budućnosti, ustanoviće višak ili manjak zaposlenih, kako u
pogledu broja, tako i u pogledu kvalifikacionih i drugih znanja i sposobnosti. Na osnovu
tih informacija, donijeće odgovarajuće odluke u pogledu radne snage, i moći će da uđu u
narednu fazu procesa upravljanja ljudskim resursima.

1
 II. MIGRACIJE RADNO SPOSOBNOG STANOVNIŠTVA U
21. VIJEKU

II.1. Migracija radno sposobnog stanovništva

Migracije su svakodnevan događaj i proces koji ima uticaj na globalno tržište rada i
radne snage. Migracija se definiše kao fizičko kretanje stanovništva iz jednog područja u
drugo, najčešće na velike udaljenosti. Smatra se jednom od glavnih odrednica kretanja
stanovništva. Iza svake migracije stoje prirodni, ekonomski i društveni činioci. Migracije
radno sposobnog stanovništva se najviše događaju zbog ekonomskih razloga: nedostatak
posla, niske plate, siromaštvo, glad, loš kvalitet života, nesigurnost, nedostupnost
obrazovanja i sl.

Migracije u jednu ruku predstavljaju „bolji život“ za migrante. Istraživači smatraju

da ako se njima kvalitetno upravlja, predstavljaju ogroman potencijal. Za zemlje odredišta
pridonose ublažavanju nepovoljnih demografskih trendova, zadovoljavanju potreba tržišta
rada, održavaju postojeći nivo radne snage, rastu produktivnosti, profesionalne
pokretljivosti i ekonomskom rastu.

Iz dana u dan u cijelome svijetu broj migranata stalno raste. Prema procjeni UN-a u
2010. godini ispostavilo se da 3% svjetske populacije ne živi u zemlji u kojoj je rođeno,
odnosno oko milion ljudi. Tokom proteklih 45 godina broj osoba koje žive izvan svoje
države rođenja više se nego udvostručio, od procijenjenih 75 miliona 1960-ih godina
popeo se na gotovo 191 milion 2005. godine. Na svjetskom nivou, jedna od 35 osoba je
migrant. Može se očekivati da će trend povećavanja međunarodne migracije i broja
migranata u apsolutnom smislu biti nastavljen u predstojećim decenijama. 1 U drugu ruku,
migracije za zemlju odlaska migranata predstavljaju negativne učinke, na primjer odliv
mozgova. Taj proces ide od slabije ka visokorazvijenim zemljama što dovodi do slučaja da
se razvijenost u već razvijenim zemljama povećava jer zemlja dobiva ljuski kapital
besplatno, dok slabo razvijena zemlja ostaje bez možda ključnog resursa za rast. Iz toga
proizilazi značaj planiranja resursa pri takvim promjenjivim uslovima na tržištu rada.

1
https://bih.iom.int/sites/default/files/downloads/publications/Prirucnik.pdf
2
 Najviše se stanovništva odselilo iz Europe ali i uselilo u Europu. Stanovništva iz
našeg regiona ima u krajevima Sjeverne i Srednje Amerike, a manji broj je odselio u Aziju
i Okeaniju, također vrijedi i obrnuto. Migracijski saldo regiona nije pozitivan što i
dokazuju statistički podaci iz jer je veći broj odseljenog stanovništva od useljenog
stanovništva u posmatranim godinama. Migracije utiču na obje sredine koje su zahvaćene
tim procesom. Radi li se o emigraciji ili imigraciji učinak je isti. Kao što je već i navedeno,
stanovništvo odlazi u razvijenije zemlje u kojima utječe na još veće povećanje razvijenosti,
dok nerazvijenim zemljama iz kojih odlazi kvari i ovako narušenu demografsku sliku.
Migracije ostavljaju velike posljedice prvenstveno na demografskom, zatim na
društvenom, privrednom, kulturnom i političkom aspektu.

Migracija je pod uticajem kombinacije ekonomskih, političkih i socijalnih faktora,

bilo u zemlji porijekla migranata ili u zemlji odredišta. Relativni ekonomski prosperitet i
politička stabilnost EU-a smatra se značajnim faktorom privlačenja migranata. U radu
ćemo analizirati migracijska kretanja u najznačajnijim evropskim zemljama između 2002. i
2016. godine. Sve su te zemlje bile zemlje imigracije, s većim brojem useljenih, nego
iseljenih ljudi.

Najveći dio njih kretao se u druga bogatija područja, gdje su im se pružale veće
mogućnosti, pogotovo za one s višim stepenom obrazovanja. Useljavanja u te velike,
bogatije zemlje, članice EU-a, u 21. vijeku veoma su velika. Najveća je imigracijska
zemlja Njemačka, koja je u posmatranih 15 godina primila čak 11.106.986 useljenika, a
slijede Engleska (7.581.479 useljenika) i Španija (7.527.437 useljenika). To su velike
useljeničke zemlje, koje su primile čak 67% useljenika u EU. Međutim, kada priliv
stanovnika uporedimo s emigracijom iz tih zemalja, dobijemo da su te evropske zemlje u
cjelini i zemlje emigracije, pri čemu je Njemačka najveća iseljenička zemlja sa 7.081.980
emigranata i Engleska sa 5.027.998 emigranata, a slijede ih Španija sa 4.086.531 te
Francuska sa 2.899.827 emigranata, za posmatrani period 2002 godine do 2016 godine, a
što se vidi iz tabele broj 2.

Tabela br. 2. – Godišnji podaci migracije za Evropsku uniju (period 2002-2016. god.) 2

2
Izvor: http://web.efzg.hr/RePEc/chapters/chapter18-02.pdf
3