Ahmed Durmiš, Amra Imamović, Salih Durmišević, Velida Kurtović

HANDOUT
NEPOŠTENE ODREDBE U POTROŠAČKIM UGOVORIMA
Nepoštene odredbe su one koje, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača
prouzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima predmet su Direktive 93/13/EEZ.

Direktiva je donesena prvenstveno kako bi se olakšala uspostava unutarnjeg tržišta i zaštitili

građani u ulozi potrošača dok robu i usluge stječu u skladu s ugovorima koji se uređuju
zakonima drugih država članica. Stoga, stvarni cilj direktive je stvaranje uslova za slobodu
kretanja standardnih ugovora na evropskom tržištu, i zaštita potrošača. Pošto potrošači
uglavnom ne poznaju zakonske propise kojima se u drugim državama uređuju ugovori o
prodaji, te da ih nedovoljno poznavanje može odvratiti od sklapanja poslova kupovine robe ili
usluga u drugoj državi članici , svrha ove Direktive je uskladiti zakone i druge propise država
članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između
prodavatelja roba ili pružatelja usluga i potrošača.

Rationae personae, direktiva se primjenjuje na potrošačke ugovore koje fizička osoba kao
kupac sklapa izvan svoje gospodarske djelatnosti, s fizičkom ili pravnom osobom koja kao
prodavatelj djeluje u okviru svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti.

Rationae materiae, direktiva se primjenjuje na one odredbe u ugovorima o kojima se nije

pojedinačno pregovaralo. Ovo se ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na
primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok
su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

Ova Direktiva je horizontalne harmonizacije, budući da nije ograničena na ugovore u

određenoj oblasti. Istovremeno, riječ je o minimalnoj harmonizaciji, jer je državama
članicama omogućeno zadržavanje postojećih i uvođenje strožih mjera zaštite potrošača (Čl.
8.), uz opšti uslov da su ove u skladu sa odredbama Ugovora EZ.

U našem zakonodavstvu, Direktiva je implementirana u Zakon o zaštiti potrošača, i to u

poglavlje XIV.

Prema čl. 95. ZZP ugovorna odredba koja nije lično ugovorena smatra se nepravednom ako:
stvara značajnu nejednakost između prava i obaveza ugovornih strana na štetu potrošača; bi
ispunjenje ugovornih obaveza značajno odstupilo od opravdanog očekivanja potrošača; je u
suprotnosti s principom poštenja, savjesti i dobrim poslovnim običajima.
 Ahmed Durmiš, Amra Imamović, Salih Durmišević, Velida Kurtović

FORMULARNI UGOVORI

Formularni ugovori takvi su da je na njima unaprijed pripremljen tekst ponudioca u formi

ugovora, u kojima su unaprijed određeni uslovi ugovora, što ostavlja ponuđenom da ga
prihvati ili ne prihvati.

Formularni ugovori mogu se podijeliti na: adhezione i tipske. Adhezioni ugovor uslovljava
ponuđenog da prihvati sve uslove iz takvog ugovora, dok tipski ugovor ima istu funkciju, ali
se ponudiocu dopušta mogućnost odstupanja od predloženih uslova, vodeći računa o
prilikama u određenom periodu prometa i drugim uslovima iz svog programa poslovanja.

Pomoću unaprijed pripremljenih formulara izbjegavaju se pregovori oko sadržaja ugovora, što
je od izuzetnog važnog značenja kada je riječ o slučajevima u kojima se zaključuje veći broj
ugovora gotovo sličnog sadržaja.

Zaključenje ovih ugovora predstavlja posebno ograničenje autonomije volje stranaka u

pogledu sadržaj ugovora.

Opšti uslovi poslovanja neutrališu postizanje saglasnosti o bitnim elementima namjeravanog

ugovora pa je potrebno da potrošač bude informisan o njihovoj sadržini i posljedicama prije
samog čina zaključenja ugovora. Kako ne postoji predugovorna faza , pravo na informisanost
potrošača mora biti obezbjeđeno u pogledu opštih uslova poslovanja najkasnije u momentu
zaključenja ugovora.

UGOVORI PO PRISTUPU

Ugovori po pristupu javljaju se u 19. i 20. vijeku i to, najprije, u oblasti tzv. javnih službi (npr.
prevoz željezničkim, drumskim, pomorskim ili vazdušnim putem, pružanje različitih
komunalnih usluga), a zatim i kod kupovine važnijih stvari čija je cijena unaprijed utvrđena.

Kod ovih ugovora nema pregovora, što znači da ponuđeni može ili da prihvati uslove iz opšte
ponude ili da odbije prihvat takve ponude. Opšta ponuda se može dopuniti po prijedlogu
pristupioca ugovora, i to u odnosu na neka pitanja koja opštom ponudom nisu obuhvaćena, a
od značaja su za cjelovitost regulisanja jednog ugovornog odnosa. Međutim, ponudilac ne
mora da prihvati prijedlog za dopunu opštih uslova, u kom slučaju se smatra da ponuda nije
prihvaćena, a samim tim i da ugovor nije zaključen.

GENERALNA KLAUZULA
 Ahmed Durmiš, Amra Imamović, Salih Durmišević, Velida Kurtović

Kriteriji za test poštenosti utvrđeni su u čl. 95. ZZP. Klauzule koje nisu „lično“ ugovorene
smatraju se nepoštenim ukoliko: stvaraju značajnu nejednakost između prava i obaveza
ugovornih strana na štetu potrošača; ispunjenje ugovornih obaveza značajno odstupilo od
opravdanog očekivanja potrošača su u suprotnosti s principom poštenja, savjesti i dobrim
poslovnim običajima.

U vezi sa pojmom nepravičnosti Direktiva koristi opšte pojmove i obuhvatnim pravilom – tzv.
generalna klauzula nepravičnosti, ali istovremeno daje i listu ugovornih odredbi koje mogu
biti tretirane kao nepravične.

Opšta klauzula iz čl.3(1) Direktive 93/13 konkretizovana je u indikatnoj listi ugovornih

odredbi okoje se mogu smatrati poštenim.Postojala je ekstenzivna diskusija u pravnoj nauci o
pravnoj prirodi ove liste, uzrokovana nejasnom formulacijom čl. 3.(3) ali i promjenom
karaktera lista kroz historiju njenog nastanka.

Čl. 143. ZOO sadrži opštu odredbu da su ništave odredbe opštih uslova koje su protivne
samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima. oštećuju. Smatra se da
znatnije oštećenje postoji ako neka odredba opštih uslova ugovora dovodi do znatne
nejednakosti u ugovornim pravima i obavezama na štetu ugovornog partnera određivača,
odnosno znatnije odstupa od njegovog opravdanog očekivanja, ili tako ograničava bitna prava
i obaveze koje proizilaze iz prirode ugovora da je ugroženo postizanje svrhe ugovora.

CRNA I SIVA LISTA NEPOŠTENIH ODREDBI

Kao što je spominjano, uz opšta pravila nepravičnosti, u Aneksu Direktive data je i lista od
sedamnaest ugovornih odredbi koje indiciraju zloupotrebu položaja pri ugovaranju na štetu
potrošača. Lista je otvorena, što znači da i odredbe koje u njoj nisu navedene mogu biti
nepravične. Istovremeno, lista nije obavezujuća, jer se radi o popisu odredbi koje mogu biti
nepravične u konkretnom slučaju ( Čl. 3 (3)). Zato kažemo da Aneks Direktive sadrži „crno-
sivu“ listu, s obzirom da odredbe koje pominje nisu nepravične, odnosno nedopuštene same
po sebi, nego se u tom smislu postavlja specifična pretpostavka.

Potencijalno nepravične u smislu Direktive su odredbe koje profesionalnom partneru

omogućavaju:

1. Kontrolu nad sadržinom ugovora i njegovim izvršenjem ili trajanjem;

2. Odredbe koje vode nejednakosti prava ugovorača; te
 Ahmed Durmiš, Amra Imamović, Salih Durmišević, Velida Kurtović

3. Odredbe o isključenju odgovornost

BiH je implementirala listu u čl. 96. ZZP, ali klauzule navedene u listi jako se razlikuju od
onih iz liste u Direktivi. Razlog je ponovo da je zakonodavac koristio listu propisanu u čl.
308, 309 BGB i doslovno je prepisao u čl. 96. ZZP. Ipak, dok se u BGB pravi razlika između
sive liste u čl. 308 i crne liste u čl. 309, zakonodavac BiH je obe liste implementirao zajedno
kao crnu listu u čl. 96. ZZP. Čl. 188. NZOO 2006 sadržavao je istu crnu listu jednaku kao čl.
96. ZZP, ali je ova lista izostavljena iz NZOO 2010. Ovo djeluje razumno uzimajući u obzir
da dvije identične liste, koje su obe primjenjive samo na B2C ugovore u dva različita zakona
nisu potrebne. Prijedlog iz EPP sadrži konačnu crnu listu (čl. 84 EPP) i sivu listu (čl. 85 EPP),
koje bi postale neposredno primjenjive u državama članicama kada ugovorne strane izaberu
EPP kao mjerodavno pravo za njihov ugovor.

Potrebno je napomenuti da su 23 nepravedne klauzule navedene u čl. 96. ZZP doslovno

preuzete iz člana 308-309. njemačkog BGB-a. Ovakav uticaj objašnjava se time što je prof.
Rüßmann bio dio tima koji je radio na izradi Nacrta ZOO iz kojeg su u ZZP 2006. godine
prepisane nepravedne klauzule. Teže je objasniti zašto preuzimanje iz BGB-a nije izvršeno na
ispravan način, kada bi prvih osam klauzula navedenih u čl. 96. a-h ZZP-u trebalo u skladu sa
članom 308. BGB biti dio “sive liste“ a ostalih 15 klauzula iz čl. 96. i-z ZZP u skladu sa
članom 309. BGB biti dio “crne liste“.

ULOGA SUDOVA

Osnovna pretpostavka za nadležnost suda je zahtjev oštećene strane radi utvrđivanja ništavosti
takvih odredaba koje je prihvatila potpisivanjem spornog ugovora. To podrazumijeva da će
sud intervenisati tek nakon zaključenja ugovora u slučaju postojanja odredbi koje su protivne
samom cilju zaključenog ugovora, što znači da strana koja zaključuje ugovor mora znati na
šta se obavezuje. Sud mora ispitati, ex officio, da li je određena odredba nepoštena prema
nacionalnom zakonodavstvu kojim je implementiran član 4. Direktive. Ova odluka je rezultat
razvoja prakse Suda EU tokom protekle decenije, koja je počela presudom Océano Grupo.

Samo Nacrt ZOO navodi okolnosti koje se uvijek trebaju uzeti u obzir prilikom tumačenja
ugovora, ne ograničavajuči se na odredbe koje nisu pojedinačno ugovorene a to su okolnosti
pod kojima je ugovor zaključen, uključujući i prethodne pregovore; ponašanje ugovornih
strana u vrijeme i nakon zaključenja ugovora; prirodu i svrhu ugovora; tumačenje koje su
ugovorne strane već primijenile na slične odredbe i praksu koju su međusobno uspostavile i
značenje koje se obično pridaje odredbama i izrazima u odgovarajućoj struci.
 Ahmed Durmiš, Amra Imamović, Salih Durmišević, Velida Kurtović

Nemogućnost utvrđivanja zajedničke volje i namjere stranaka limitira ulogu suda da

objektivno ispita da li su opšti uslovi u skladu s onim ciljem kojim bi se rukovodio prosječan
pripadnik grupe kojoj pripada ugovorna strana koja pristupa zaključenju takvog ugovora.
Time je sud prvenstveno u ulozi da objektivizira ciljeve i interese onog kruga lica koji se
mogu pojaviti kao potencijalni ugovarači koji pristupaju opštim uslovima i na bazi toga
donese odluku in concreto o valjanosti odnosno nevaljanosti pojedinih odredbi ili opštih
uslova u cjelini.

Prilikom implementacije čl. 7. (2) Direktive 93/13 u čl. 120., 122. (2) i (4) ZZP, zakonodavac
BiH dao je ovlasti nadležnom sudu da naredi prestanak bilo kakvog čina ili prakse koji su u
suprotnosti s odredbama ovog Zakona ili drugih propisa koji štete zajedničkim interesima
potrošača.

TRANSPARENTNOST UGOVORNIH ODREDBI

Prema čl. 5. Direktive 93/13/EZ, ugovorne klauzule moraju biti formulirane jasno i
razumljivo, odnosno takve da ih prosječan potrošač može razumjeti bez pravnog savjeta. U
slučaju sumnje o značenju neke odredbe, primijenit će se ono značenje koje je najpovoljnije
za potrošača.

Dva su kriterija pri testu transparentnosti. Jasnost se odnosi na materiju, sadržaj odredbe.
Jasne odredbe su predvidive i nisu osnov nesporazuma ili sumnje. S druge strane,
razumljivost je formalni uvjet, te zahtijeva čitkost i razumljivost u pogledu jezika. Ovo
pravilo primjenjuje se isključivo u B2C ugovorima.

Sud EU je u svojoj praksi utvrdio sljedeće: transparentnost se zahtijeva i od onih odredbi koje
su obuhvaćene čl. 4. st. 2. Direktive. (Presuda Kásler i Káslerné Rábai)

POSLJEDICA NEPOŠTENOSTI UGOVORNIH ODREDBI

Posljedica nepoštenosti odredbi, prema Direktivi, jeste njihova neobaveznost za potrošača.

Isto je navedeno i u ZZP.

Neobaveznost će nastupiti u mjeri koja je nužna kako bi se potrošač zaštitio od štetnih

posljedica nepoštenih ugovornih odredbi. Stoga, ugovor nastavlja postojati, ukoliko je,
naravno, to moguće bez odredbi koje su proglašene nepoštenim.
Ahmed Durmiš, Amra Imamović, Salih Durmišević, Velida Kurtović