Tacit, Publije Kornelije

Tacit, Publije Kornelije rimski povjesničar i političar (?, oko 55 – ?, 117. ili 120). Najprije se istaknuo kao
govornik. U političkoj karijeri došao je do položaja konzula u doba cara Nerve (97). Prijateljevao je s
Plinijem Mlađim. U Ciceronovu stilu napisao je djelo Dijalog o govornicima (Dialogus de oratoribus), u
kojem je istraživao uzroke propadanja govorništva. Kao glavni uzrok naveo je ukidanje republikanskih
sloboda. U panegiriku Agrikola (Agricola) opisao je život svojega tasta Gneja Julija Agrikole i istaknuo
njegove vojne uspjehe u Britaniji. Dao je prikaz te zemlje i dotadašnjih pokušaja njezina osvajanja. Značajna
mu je etnografsko-geografska monografija Germanija ili O podrijetlu, položaju, običajima i narodima
Germanije (Germania ili De origine, situ, moribus ac populis Germaniae). Okrutna, ali neiskvarena
germanska plemena djeluju kao oprjeka moralnoj izopačenosti tadašnjega Rima. Autor je više povijesnih
djela, od kojih su najvažnija Povijesti i Anali. U Povijestima (Historiae) dao je prikaz rimske povijesti od
cara Galbe do Domicijana (69–96) u 14 knjiga, od kojih su sačuvane samo prve četiri i početak
pete. Anali ili Od smrti božanskoga Augusta (Annales ili Ab excessu divi Augusti) u 16 knjiga opisivali su
sumornu sliku vladavine careva julijevsko-klaudijevskoga roda od smrti Augustove do smrti Neronove (14–
68). Do danas su se sačuvale samo knjige 1–6. i 11–16. (knjiga 5., 6. i 16. nepotpune su). Tacit je tražio
dublje, skrovite uzroke povijesnih zbivanja. Pritom se rado zadržavao na psihološkoj analizi ljudskih
postupaka. Više su ga privlačile tamne strane života i tragične sudbine. Iako u početku Anala kaže da
piše sine ira et studio, ipak nije uvijek bio objektivan. U potonjim djelima stvorio je osebujan jezik, koji je
kršio mnoge konvencionalnosti. Njegov je stil sažet i zbog toga mjestimice težak. Tacit je velik kao
povjesničar, a još veći kao književnik. Od prethodnika najbliži mu je Salustije, od potonjih povjesničara
Amijan Marcelin. Tacitova djela na hrvatskom jeziku objavljena su u prijevodu Milivoja Šrepela
(Germanija, 1993) i Josipa Miklića (Historije, 1987; Anali, 2006).