SADRŽAJ

1. UVOD...........................................................................................................................1

2.RIZIČNI ČIMBENICI ZA NASTANAK NASILJA................................................2

3.VRSTE NASILJA........................................................................................................5

3.1 Tjelesno kažnjavanje i tjelesno zlostavljanje.........................................................5

3.2 Emocionalno zlostavljanje........................................................................................8

3.2.1Odbijanje komunikacije među djecom i socijalna izolacija među

djeco.................10

3.3 Seksualno zlostavljanje...........................................................................................11

3.3.1 Seksualno zlostavljanje u školskom kontekstu i sustavu udomljivanja djece.......14

3.4 Zanemarivanje djece...............................................................................................15

3.5Posebni oblici zlostavljanja.....................................................................................17

3.5.1 Nasilje među djecom u školi...................................................................................18

3.5.2 Elektroničko nasilje................................................................................................19

4.PODIZANJE RAZINE BRIGE O DJECI I MLADIM LJUDIMA......................21

5. ZAKJUČAK...............................................................................................................24

6.LITERATURA...........................................................................................................25
 1. UVOD

Pod pojmom nasilja vodi se svaki oblik tjelesnog, emocionalnog,

seksualnog, zanemarivanja i nemarnog postupanja ili iskorištavanja djece što u
konačnici rezultira potencijalnom ili stvarnom opasnošću za djecu ili mlade
osobe. Rezultat nasilja može biti opasnost za zdravlje, preživljavanje,
dostojanstvo, povjerenje. Djeca i mladi koji su pod utjecajem nasilja od strane
obitelji ili društva ne mogu funkcionirati u takvom okruženju straha, bez odnosa
povjerenja, bez razumijevanja i poštovanja.

Nasilje je pod velikim utjecajem vanjskih faktora koji utječu na pojavnost nasilja
nad i među djecom i mladima. Neki od rizičnih čimbenika u Republici Hrvatskoj su
siromaštvo, poslijeratno stanje ( PTSP) , obitelji s jednim roditeljem, nezaposlenost itd.

Prvo poglavlje rada će se baviti rizičnim čimbenicima koji dovode do nasilja nad
i među djecom i mladima poput nezaposlenosti, migracija, dužničkog ropstva, krize
autoriteta i uloge medija.Drugi dio rada će se baviti vrstama nasilja nad i među djecom i
mladima te njegovom učestalosti. U taj dio rada spada emocionalno, seksualno, fizičko
zlostavljanje, nasilje među vršnjacima, elektroničko nasilje. Treći dio rada govori o
načinima prevencije nasilja nad i među djecom i mladima.
 2. RIZIČNI ČIMBENICI ZA NASTANAK NASILJA

''Svako dijete može biti zlostavljano i zanemarivano, međutim postoje određeni

čimbenici koji povećavaju i smanjuju tu vjerojatnost. Kada se gleda globalno na sve
vrste zlostavljanja zajedno, američko Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
(USDHHS, 2010), u istraživanju provedenom 2009. nalazi kako je nešto više žrtava
djevojčica (51%) nego dječaka (49%)''. ( Bilić, Buljan Flander, Hrpka 2012, 57). Kroz
literaturu autori navode kako je veći postotak seksualnog zlostavljanja provedeno nad
djevojčicama, a kako je fizički model nasilja proveden više na dječacima, zbog toga što
je nad muškarcima ta vrsta nasilja shvaćena kao odgojna mjera, dok su emocionalno i
psihičko nasilje upitni, odnosno vodi se polemika oko te dvije vrste nasilja. Zajednica je
također čimbenik koji može utjecati na pojavnost i/ili učestalost nasilja. '' Svaka kultura,
svaka zemlja ima svoj pravni okvir u kojem djeluje. Zakoni, pravilnici, strategije te
preventivne medijske kampanje utječu na stupanj tolerancije na nasilje u društvu, a time
i učestalost nasilja prema djeci. Zajednica u kojoj dijete živi može biti kako rizičan tako
i zaštitni čimbenik; djeca koja žive u rizičnim zajednicama s visokom stopom
siromaštva, nezaposlenosti, kriminala u većem su riziku za zlostavljanje i
zanemarivanje. U takvim zajednicama često nema dostupnih zdravstvenih ustanova,
socijalnih službi; stanovi su lošije kvalitete, pa djeca mogu biti izložena lošim
higijenskim uvjetima, bolestima, infekcijama te su u riziku od požara i drugih
opasnosti; nasilje kao obrazac ponašanja je prihvaćeno u takvim zajednicama... '' (Bilić,
Buljan Flander, Hrpka, 2012. 63). Pitanje oko zajednice kao rizičnog faktora je li nasilje
zastupljenije u urbanim ili rualnim područjima. '' Rezultati općenacionalnih istraživanja
u Norveškoj pokazuju da to nije točno. Postotak istraživanja učenika iz Osla, Bergena i
Trondheima (Koji broje 150000-450000 tisuća stanovnika) koji su bili zlostavljani ili su
zlostavljali druge bio je približno jednak ili čak i nešto niži od odgovarajućih brojki za
ostatak zemlje. Velegradska djeca i mladi su prema tome "bolja''. Utvrđeno je da su i
nastavnici kao i roditelji u ta tri grada češće razgovarali s učenicima uključenim u
probleme nasilnik/žrtva nego što je to slučaj bio u ostalim dijelovima zemlje. Ti
rezultati ukazuju na veću osviještenost o tim problemima u gradovima. '' ( Olweus 1998.
32. ).

Kod faktora vezanih uz obitelj možemo navesti dva primjera to se veličina

obitelji i samohrani roditelji. '' Nacionalno istraživanje u SAD-u pokazalo je
kako su djeca u obiteljima s četvero ili više djece u većem riziku da budu
zlostavljana od djece jedinaca i djece s jednim ili dvoje braće i sestara. Jedinci
su u srednjem riziku od zlostavljanja. Velike obitelji imaju u svojem
svakodnevnom životu više odgovornosti, više stresnih situacija te roditelji imaju
više obaveza, što može dovesti do preopterećenosti te stoga i zlostavljanja djece.
Istraživanja su pokazala da su djeca koja žive samo s jednim roditeljem za 87%
u većem riziku od fizičkog zlostavljanja i zanemarivanja nego djeca koja žive sa
oba roditelja. Nadalje, za 77% su u većem riziku od emocionalnog zlostavljanja,
65% od emocionalnog i edukativnog zanemarivanja te su za 80% u većem riziku
da budu ozbiljno ozlijeđeni zbog zlostavljanja. Zbog povećane količine stresa te
pomanjkanja vremena, a često i manje socijalne podrške, samohrani roditelji
češće zanemaruju svoju djecu te je češće fizički i emocionalno zlostavljaju. ''
( Bilić, Buljan Flander, Hrpka 2012. 61.).

Nadalje jedan od čimbenika je siromaštvo zbog kojeg vlada nemir,

rastresenost i agresivnost u obiteljima, ali i kod mladih osoba zbog neimaštine. ''
Siromaštvo je snažno povezano s povećanom prisutnošću različitih načina
zlostavljanja djece, osim seksualnog što se smatra jednim od najčešćih rizčnih
čimbenika za zanemarivanje. Istraživanja navode kako je u 17% slučajeva uzrok
zanemarivanja bilo siromaštvo, prema istraživanju djeca iz siromašnih obitelji
su 44 puta u većem riziku da budu zanemarena, a 40 puta da budu ozlijeđena ili
fizički zanemarena te 56 puta da budu emocionalno zanemarena od djece iz
nesiromašnih obitelji. Također su 12 puta u većem riziku da budu fizički
zlostavljana.Manjak financijskih sredstava direktno povećava rizik za
zanemarivanje djece, no i indirektno povećava rizik za emocionalno
zanemarivanje i zlostavljanje jer su povećani stres i napetost te nezadovoljstvo u
takvim obiteljima. U uvjetima siromaštva mnoga djeca imaju nepoticajan
kognitivni razvoj te su u riziku od edukativnog zanemarivanja. '' ( Bilić, Buljan -
Flander, Hrpka 2012. 62. – 63.) . Siromaštvo ne mora nužno uzrokovati
zanemarivanje djece, puno izvanredne djece proizlazi iz siromašnih obitelji, ali
siromaštvo može nositi probleme poput čestih selidbi, razdvajanje obitelji zbog
posla ili nemogućnost brige roditelja za djecu zbog više poslova koje obavljaju .
Financijska situacija dosta ovisi i o tržištu, ali i o pojmu koji nije posebno poznat
među pukom, a dosta slojeva društva je zahvaćeno je dužničkim ropstvom. Što
je to? Uzmimo primjer iz bliže prošlosti po imenu '' švicarac'', ljudi su digli
kredite u švicarskoj valuti Franak, koja je naglo narasla i ljudima digla enormne
kamate i glavnice koje više nisu mogli vraćati. Takve situacije dovode do
raspada obitelji zbog iznenadnog nalaska u novčanom problemu, ljudi su
psihički i financijski rastreseni te se nalaze u situaciji u kojoj ne vide izlaz, te
žive na kredit, a zapravo si stavljaju '' moderne okove '' od kojih nikako ne mogu
pobjeći te na kraju može doći do samoubojstva. Postoji puno reklama u kojima
spominju kredite, koji su lako pristupačni uz savršene uvjete, ali oni su sve samo
ne savršeni. ''Ovome bih dodao da kada se oslobodimo misli da su nam banke
riješenje, na putu smo oslobađanja od dužničkog ropstva.''. (Miliša, 2015. 109. )

Nadalje jedan od faktora su odgojne vrijednosti koje proizlaze primarno iz

obitelji ali isto tako i iz društva. '' Vrline su sredstva i način ponašanja preko
kojih se vrednote ostvaruju. Kriza odgoja može porasti kao rezultat promjene
vrednota koje ne prati odgovarajuća promjena socijalne okoline i obratno.
Odbacivanjem odgoja i etičkih načela približavamo se sumraku kultura. ''
( Miliša, 138. ). Obitelj je mjesto gdje djece usvajaju prve etičke vrline i
vrednote , a ako se razvijaju u nezdravom obiteljskom okruženju u kojem se vrši
nasilje nad njima moguće je da imaju teže posljedice na zdravlje. U takvom
okruženju mogu biti podvrgnuti velikim stresovima i frustracijama kao
posljedice nasilja koje mogu projektirati u nasilje među vršnjcima na ulici, školi
itd.

Moderno društvo je postalo društvo informacija, a mediji su dobili presudan

socijalizirajući čimbenik koji utječu na određena mišljenja i ponašanja. Masovni
mediji poput televizija i interneta su postali lako dostupni, a uz to što su veoma
korisni i informativni mogu usmjeravati ponašanje ljudi u stvarnosti kao i
posrednici negativnosti. Mediji često prenaglašavaju samo nasilje koje isto
predstavlja rizičan čimbenik za zlostavljanje zbog toga što nasilje postaje
sveprisutno. Mediji u svojem sadržaju vrste nasilja, ubojstava i samoubojstava
gotovo pa senzacionalistički prikazuju što može biti stimulator nasilja.
Televizija, internet su sveprisutni u obiteljima te se događa ''normalizacija
nasilja''.

Kriza autoriteta je nešto što je veoma bitno, jer možemo vidjeti da se sve
manje poštuju roditelji, profesori, državna tijela itd. ''. Jedan od problema u
obiteljskom odgoju nastaje kada roditelji ne znaju ili ne žele reći '' ne '' i / ili
pokušavaju biti njegovi prijatelji. Djeca koja shvate da su roditelji popustljivi, to
iskorištavaju. Manja djeca su egocentrična, a ako roditelji ne odrede granicu,
tada nestaje odgoja. Djeca i mladi koji nisu dobili i razvili ''čvrst centar moralne
i emocionalne kontrole, su okrenuti protiv roditelja, obitelji i osoba koje
predstavljaju autoritet'' ( Miliša, 2015. 147. ). Odgoj je veoma bitan za daljni
razvoj djeteta, ako djeca ne poštuju roditelje kako će poštovati učitelja,
prijatelja? Roditelji su postali veoma popustljivi u odgoju te oblikuju djecu koja
koji ne ne poznaju granice za nešto oko čega suzprezaju. Takva djeca postaju
razdražena, frustrirana, a spremna su posegnuti i za nasilje oko stvari koje žele.
U Hrvatskoj i dalje postoji '' čvrsta ruka '' koja se bespogovorno poštuje, ali isto
tako i odgoj koji je popustljiv. Adolescencija je općepoznato doba života kada je
čovjek podložan oblikovanju pa u to vrijeme češće dolazi do sukoba sa
roditeljima, prijateljima, autoritetima zbog promjena u emocijama i ponašanju, a
na taj način postoji veća šansa za rizično ponašanje.

3. VRSTE NASILJA

3.1 Tjelesno kažnjavanje i tjelesno zlostavljanje

3.2 Emocionalno zlostavljanje

 3.3 Seksualno zlostavljanje

3.4 Zanemarivanje djece

3.5 Posebni oblici zlostavljanja ( Bilić, Buljan Flander, Hrpka 2012. )

3.1 Tjelesno kažnjavanje i tjelesno zlostavljanje

Tjelesno kažnjavanje je usvojen način kažnjavanja u svijetu, dosta je zastupljeno

u Hrvatskoj, dok je u SAD-u zastupljenije zabrane korištenja mobitela, računala,
zabrana izlazaka. Bitno je reći da svaka kultura ima različiti pristup kažnjavanju, ali je
fizičko najraširenije. Autorice Buljan Flander i Kocijan Hercigonja ( 2003. 37. ) navode
kako je u nizu kultura i sredina primjena fizičkog discipliniranja djece u odgojne svrhe
opće prihvaćeno, kao i što se nerijetko može čuti izraz kao odgojna metoda za korekciju
lošeg ponašanja osobito roditelja koji su bili odgajani na taj način tj. vjeruju da im je
dužnost tako mijenjati ponašanje.

Istraživanja ( 1993. ) pokazuju da je incidencija fizičkog zlostavljanja 5.7

na 1000 djece, a epidemiološke studije pokazuju da je incidencija fizičkog
zanemarivanja i zlostavljanja u porastu.

'' Pod pojmom tjelesnog kažnjavanja podrazumijeva se primjena fizičke

sile s namjerom da dijete doživi bol i/ili nelagodu, ali ne i ozljedu u svrhu
korekcije ili kontrole djetetovog ponašanja. '' ( Bilić, Buljan Flander, Hrpka
2012. 82. ).

Fizičko kažnjavanje je veoma ''popularno '' među starijim roditeljima jer

tu vrstu kažnjavanja smatraju najefikasnijom odgojnom mjerom što je
potkrepljeno i istraživanjem Gershoffa ( 2008. ). Istraživanje je pokazalo da
većina roditelja tjelesno kažnjava svoju djecu. Gotovo 2/3 roditelja kažnjavaju
svoju djecu od 1. do 2. godine života, 80% roditelja kažnjavaju svoju djecu do 5.
razreda osnovne škole, a 85% adolescenata je izjavilo da je bilo kažnjavano od
 svojih roditelja. Možemo reći da fizičko kažnjavanje odgovara društveno
prihvatljivim oblicima nasilja.

Vrste tjelesnog kažnjavanja su :

- Instrumentalno i impulzivno kažnjavanje pod koje spada udaranje raznim

predmetima ( remen, šiba itd. ) u afektu , odnosno nagloj i agresivnoj reakciji.
- izravni fizički oblici kažnjavanja odnosno šamaranje, udaranje šakom .
- Prisiljavanje na konzumaciju štetnih tvari – Nakon što roditelji uhvate dijete
koje konzumira duhan ili alkohol tjeraju ih na pretjerano konzumiranje pred
njima kako bi dijete stvorilo osjećaj gađenja prema toj tvari.
- radnje koje uključuju prekomjernu tjelesnu nelagodu.

'' Zanimljivo istraživanje u Hrvatskoj o učincima i reakcijama žrtava

tjelesnog kažnjavanja provela je Pećnik (2006). Tjelesno kažnjavanje ugrožava
osnovnu potrebu djeteta za odnosom i autonomijom, a također ugrožava zdravlje
i sigurnost, a uz to je i prijetnja fizičkom i psihičkom integritetu. Više od jedne
trećine ispitanika navodi gubitak poštovanja i povjerenja u roditelje, što
ugrožava njihov međusobni odnos, a 50% ispitanika navodi da je osjećalo
razočaranje roditeljima''. (Bilić, Buljan Flander, Hrpka, 2012. 86.– 87. ).
Roditelji često opravdavaju svoje kažnjavanje time da to nije nasilje i da imaju
pravo odgajati svoje dijete kako oni žele, bez spoznaje da je fizičko kažnjavanje
zakonom zabranjeno. Često koriste opravdanja poput '' to što udarim svoje dijete
, ne znači da će ono sutra biti nasillnik ili tući svoju djecu, mene su moji tukli,
pa sam ispao normalan. Često roditelji vjeruju da je fizičko kažnjavanje
najefikasnije, ali na taj način stvaraju klimu nepovjerenja, nesigurnosti, a uz to
mogu udaljiti svoju djecu na nepovratnu relaciju.

Bitno je poznavati razliku između kažnjavanja i zlostavljanja.

Kažnjavanje se događa kada dijete napravi neku negativnu stvar,a roditelji
smatraju da bi se fizičkim kažnjavanjem dogodilo pozitivno učenje, dok je
zlostavljanje dugotrajnije i nema točnog razloga.

'' Tjelesno zlostavljanje podrazumijeva učestalo ili jednokratno grubo,

namjerno nanošenje boli, tjelesnih ozljeda, te neodgovorno postupanje roditelja i
drugih osoba koje uključuje potencijalni rizik od tjelesnog ozljeđivanja, a čije
posljedice mogu, ali i ne moraju biti vidljive. ''. ( Bilić, Buljan Flander, Kocijan
Hercigonja, Hrpka 2012. 98. )

Prema autorima ( Bilić, Buljan Flander, Hrpka 2012. ) pojam učestalosti

tjelesnog zlostavljanja je upitan jer se i slučajevi koji se jednom dogode smatraju
zlostavljanjem. Naprimjer, ako dijete bude premlaćeno jednom od strane od
roditelja toliko jako da bude hospitalizirano, smatra se da je to zlostavljanje.
Novija istraživanja u Hrvatskoj pokazuju kako je 15.9 % mladih navelo da je
bilo izloženo tjelesnom nasilju.Dok službena istraživanja u SAD-u pokazuju da
je 16.1% mladih osoba izložen fizićkom zlostavljanju. Ako se usporede
istraživanja u Hrvatskoj i SAD-u dolazi se do sličnosti u postotku zlostavljanja
ali ne i spolu. U Hrvatkom istraživanju dolaze do podataka da su dječaci češće
tjelesno zlostavljani, dok u SAD-u nema razlike u učestalosti zlostavljanja
prema spolu. Kroz literaturu su istraživači prilično suglasni da su češće žrtve
mlađa djeca nego starija.

Veoma je bitno definirati neke oblike tjelesnog zlostavljanja kao npr.

udaranje predmetima, pljuskanje, silovito drmanje, snažno odgurivanje,
ubadanje,vezivanje, udaranje nogama, teške batine ali i ostavljanje djece same u
automobilu. Tjelesno zlostavljanje može izazvati velike probleme kod djece
poput interpersonalnih, kognitivnih, emocionalnih i bihevioralnih problema ali
se mogu pojaviti psihičke bolesti koje se javljaju tek tjekom procesa odrastanja,
kao i u odrasloj dobi. Nadalje, djeca kao posljedicu tjelesnog zlostavljanja mogu
zadobitideficite u socijalnom funkcioniranju, a mala djeca mogu biti
dezorganizirana u prilagođavanju u socijalnu okolinu što kasnije rezultira
odbacivanjem od strane vršnjaka. '' U istraživanju ( Salzenger 1991. ) opisano je
da su fizički zlostavljanja djeca manje omiljenja i popularna od nezlostavljanih,
a koliko je fizičko nasilje zastupljeno pokazuje i podatak da u SAD-u 20%
roditelja tuče adolescente '' ( Buljan Flander, Kocijan Hercigonja 2003. 38. )

Teška posljedica fizičkog zlostavljanja je shaken baby syndrom. Ta

posljedica je veoma teška jer zahvaća mozak osobe. Čest je kod djece koje su
ispod 2 godine starosti, jer roditelji imaju želju smiriti dijete koje plače te
 impulzivno i neodmjerno tresu dijete što kod male djece dovodi do pucanja
sitnih krvnih žila , krvarenja mozga i očiju, a to često završava smrću.

Socijanlni pokazatelji tjelesnog zlostavljanja su :

- nemogućnost uspostave prijateljskih odnosa s vršnjacima

- nepovjerenje prema vršnjacima
- slabe socijalne vještine
- slabe kognitivne i jezične vještinje
- tendencija da se problemi rješavaju agresivnošću.

3.2 Emocionalno zlostavljanje

Emocije su veoma bitne za djetetov razvoj, osjećaj ljubavi, pripadnosti,

sigurnosti, a često roditelji negativno utječu na emocionalni razvoj djeteta što može
ostaviti teške posljedice. '' Emocionalno zlostavljanje je kontinuirano neprijateljsko i/ili
indiferentno ponašanje roditelja i drugih koji nastupaju s pozicije moći, na temelju
kojeg dijete može zaključiti da je bezvrijedno, nevoljeno, neadekvatno, što oštećuje
njegovu emocionalnu stabilnost i psihološki kapacitet, te kratkoročno i/ili dugoročno
negativno utječe na njegov razvoj i dobrobit. ''. ( Bilić, Buljan Flander, Hrpka 2012.
118.).

Kao što se vidi iz definicije razlika između tjelesnog zlostavljanja koje može biti kao
pojedinačni slučaj i emocionalnog zlostavljanja je repetitivnost, odnosno učestalost i
konstantnost. Različiti autori se slažu oko toga da izolirane pojave ne moraju biti opasne
za dijete niti za intervenciju dok ta repetitivnost karakterizira emocionalno zlostavljanje.

Najčešći oblici emocionalnog zlostavljanja su: odbacivanje djetetovih potreba,

teroriziranje ili tretiranje djeteta kontinuiranim verbalnim napadajima koji stvara klimu
straha, napetosti i nesigurnosti, ignoriranje i degradiranje djeteta što uključuje i
izostanak pozitivnih stimulacija, manipuliranja djetetom u vidu zadovoljenja nekih
svojih potreba ( tjeranje djeteta da se bavi aktivnostima koje roditelji žele,a ne oni,
tjeranje na upisivanje u smjer koji dijete ne želi) izolacija, konstantni sarkazam,
ponižavanje, podržavanje djetetovog neadekvatnog ponašanje, podmićivanje, verbalni
napadaji, pritisak na dijete da brže odraste što poizlazi iz roditeljskih potreba, a koje
dijete ne može zadovoljiti radi faze svog psihobiološkog razvoja.

Emocionalno zlostavljanje je dosta zanemareno za razliku od tjelesnog zlostavljanja , ali

može imati i teže posljedice od tjelesnog zlostavljanja, učestalost emocionalnog
zlostavljanja je opisano u istraživanju ( Bilić 2008. ) u kojem je sudjelovalo 502
učenika srednjih škola u Hrvatskoj. '' U tome istraživanju je uvrđeno da je njih 75.9 %
doživjelo u obitelji vikanje, 66.8 % govorenje prostota i psovanje, 58 % grubo
kritiziranje, 50.7% vrijeđanje, 43.7 % ismijavanje i ruganje, a 36.7 % plašenje i prijetnje
kaznom. Dok je kao kritično razdoblje za emocionalno zlostavljanje utvrđena dob od
13. do 17. godina. ''. ( Bilić, Buljan Flander, Hrpka 2012. 123. )

Socijalni pokazatelji emocionalnog zlostavljanja su :

- poteškoće u stvaranju odnosa s vršnjacima, nastavnicima i drugim ljudima

( nemogućnost stvaranja komunikacije, zatvaranje u sebe, slabe socijalne veze )
- nesigurnost ( težak pristup vršnjacima zbog manjka samopuzdanja, strah od
neuspjeha )
- niske razine socijalne kompetentnosti ( slabe mogućnosti sudjelovanja u raznim
društvenim aktivnostima poput natjecanja, sportova ... )
- smanjene mogućnosti prilagodbe
- ne usuđuje se uključivati u aktivnosti

Emocionalno zlostavljanje može kratkoročno utjecati na dječje socijalno funkcioniranje,

ali dugoročne posljedice su puno teže koje mogu utjecati na stvaranje međuljudskih
odnosa. Ona iskustva koja su ucrtana u ličnost djeteta ili mlade osobe su važniji od
samih događaja jer dugoročno određuju način socijalnog funkcioniranja osobe.
Problemi koji mogu nastati u budućnosti mogu biti smetnje u doživljavanju i ponašanju,
interpersonalnom funkcioniranju, što je i dokumentirano u brojnim istraživanjima. ''
Dodge – Reyome ( 2010. ) navodi da osoba koju su u svom djetinjstvu bile emocionalno
zlostavljanje pate od niza psihofizičkih i socijalnih teškoća koje utječu na kvalitetu i
prirodu njihova odnosa s drugima. ''. ( Bilić, Buljan Flander, Hrpka 2012. 137. )
3.2.1 Odbijanje komunikacije i socijalna izolacija među djecom

Svaki čovjek je društveno biće i ima potrebu za sudjelovanje u raznim

duštvenim procesima, a svoje želje i stavove izražava komunikacijom, koja je
bitna za osjećaj pripadnosti jednoj skupini bilo to u vrtiću, osnovnoj i srednjoj
školi, fakultetu poslu... Svako dijete i mlađa osoba prolaze kroz razdoblje
adolescencije gdje imaju potrebu za prihvaćanjem i uvažavanjem od svojih
vršnjaka i starijih osoba te ih odbijanje komunikacije jako pogađa koje
doživljavaju kao nepoželjnost i ignoriranje. Takav stav drugih osoba ih navodi
na razmišljanje da u toj grupi postoje samo fizički, odnosno gube osjećaj da
pripadaju grupi kao cjelovite osobe. Primjeri takvog ponašanja okoline su
okretanje glave, ignoriranje i tjeranje od određene grupe što kasnije može
rezultirati da izolirana osoba sama odlazi što dalje od grupe uz osjećaj
nepoželjnoga. Takve poruke stavraju okrivljavanje i mučenje kod osobe. Takva
vrsta zlostavljanja nije lako uočljiva ali zahtjeva kvalitetnu pomoć odraslih
osoba i stručnih osoba bez obzira što nije očigledno ne znači da mora biti manje
bolno i psihološki je opasno zbog te suptilnosti provođenja. Prekid komunikacije
je često popračen socijalnom izolacijom. '' Čovjek je imanentan život s drugim
ljudima pa zbog toga posebno teško doživljavaju odijeljenost od svoje skupine,
te to smatra najtežom kaznom i onda kada se to događa zbog objektivnih razloga
( bolesti, nekog posla ). Socijalno izolirano dijete teško podnosi socijalnu
karantenu koja se otvara zaslugom ( ne) prekekrivenog nasilnika, nepravednim
ogovaranjima i zavišću. Djetetu je u toj situaciji poljuljana stabinost, sigurnost,
vjera u ispravno postupanje, a sklono je i samooptuživanju. '' ( Bilić, Zloković
2004. 70. – 72.)

3.3 Seksualno zlostavljanje

 Svako nasilje i zlostavljanje izaziva zgražanje, užas i osudu zlostavljača i
nasilnika, a sućut prema zlostavljanima, poglavito kad su žrtve djeca.
Zlostavljanja, nasilja i grubog zanemarivanja djece bilo je i prije, ali se o njima
manje raspravljalo i govorilo. Problem tjelesnog, emocionalnog i seksualnog
zlostavljanja djece prisutan je manje-više u svim sredinama, ali se skriva i drži
obiteljskom tajnom. A zašto to tajiti i skrivati? Zataškavanjem ga nikad nećemo
riješiti niti otkloniti. Naprotiv, treba ga javno iznijeti, priznati njegovo postojanje
i otvoreno progovoriti o pojavama svih oblika zlostavljanja nemoćne i nedužne
djece.

'' Seksualni čin podrazumijeva ne samo seksualni odnos nego i

ekshibicionizam, izlaganje pornografskom materijalu, voajerizam,
seksualiziranu komunikaciju putem telefona i interneta. '' Prema Hrvatskom
zakonu seksualno zlostavljanje obuhvaća niz aktivnosti i nenasilnog spolnog
odnosa ili s njim izjednačene spolne radnje, neprimjernog dodirivanja do
udvaranja odrasle osobe, navođenja ili primoravanja djeteta da gleda filmove,
časopise i slične materijalne s pornografskim sadržajima, samozadovoljavanju
pred djetetom, pokazivanje genitalija djetetu, izlaganja djeteta da golo pozira
odraslim osobama, sve do uhođenja djeteta kada se kupa ili presvlači (MUP RH,
2010.)''. (Bilić, Buljan Flander, Hrpka, 2012. 143).

Postoje novija istraživanja o stopi koja pokazuju učestalost seksualnog

zlostavljanja. Istraživanje u Irskoj je provedeno na 3118 odabranih odraslih
osoba koje je pokazalo da je seksualno zlostavljanje doživjelo 30.4 % žena i
23.6 % muškaraca. Dok posljednja istraživanja u Europi pokazuju kako je
seksualno zlostavljano jedno od petero djece. Ta brojka je velika jer seksualno
zlostavljanje može ostaviti teške posljedice na dijete i odraslu osobu u
budućnosti. Istraživanje Poliklinike za zaštitu djece grada zagreba i Hrabrog
telefona o prevalenciji zlostavljanja i zanemarivanja djece u Hrvatskoj na 4193
maturanata pokazalo je kako je 18% ispitanika doživjelo seksualno zlostavljanje.

Karakteristike i čimbenici seksualnog zlostavljanja su :

Da su počinitelji tinejdžeri i adolescenti u 40% slučajeva što može biti razlog nadmoći u
spolu i godinama. Zlostavljanje nepoznate osobe događa se tek u 5 – 15% slučajeva,a
ostalo su osobe poznate djeci i obitelji, a razlog može biti što djeca osjećaju sigurnost i
povjerenje prema toj osobi. Prosječna dob zlostavljanog djeteta je 9 godina, a raspon se
kreće od dojenaštva do 17 godine. Što se tiče spola, dječaci imaju veću vjerojatnost da
će biti zlostavljani od nekog tko nije član obitelji, te od osobe koju su već osuđivane
zbog zlostavljanja. Obitelji u kojima je počinjen incest, češće su zamiječeni problemi u
komunikaciji, nedostatak emocionalne povezanosti i fleksibilnosti te socijalna izolacija.
'' Ostali faktori dobiveni sumiranjem brojnih studija su ženski spol, život bez jednog ili
oba biološka roditelja, nedostupna majka, nesretan obiteljski život, te psihološka i
kognitivna vulnerabilnost. Rizik za zlostavljanje je 1.75 puta veći za djecu koji imaju
određene nedostatke i teškoće.''. ( Bilić, Buljan Flander, Hrpka 2012. 147. – 148. )

Socijalno ponašanje i pokazatelji seksualnog zlostavljanja :

- Konfuzija uloga u obitelji

- mokrenje u krevet, tepanje, dudanje palca; Odnosno regresivno ponašanje ,
vraćanje na prijašnji stadij života ( dijete )
- želja da zna što će se sve dalje događati; vjerovanto zbog toga što su se tijekom i
nakon seksualnog zlostavljanja nalazili u situaciji koju dijete ne poznaje.
- konstantno '' dobro '' ponašanje, perfekcionalizam, poslušnost
- vrlo kontrolirano ponašanje.
- povučenost ili hiperaktivnost
- noćne more

Problem razotkrivanja seksualnog zlostavljanja je u tome što puno slučajeva nije

prijavljeno. Djeca i mladi iako imaju sve sposobnosti koje su im omogućene da
ispričaju svoja traumatska iskustva ne žele govoriti o tome zbog osjećaja nelagode,
straha od osude. Nadalje, zlostavljači često prijete djeci i mladima da im nitko neće
vjerovati te da će na taj način razoriti obitelj, ali mogu prijetiti da će biti poslani u dom,
da će im se nešto dogoditi. U slučaju da se zlostavljanje događa unutar obitelji djeca
mogu imati '' topao '' odnos sa zlostavljačem te im ne žele nauditi ili svjedočiti protiv
njih.

Tablica 1. Mitovi i činjenice o seksualnom zlostavljanju ( Buljan Flander, Kocijan

Hercigonja 2003. 90. )

MIT
Zlostavljači su djeci nepoznati ljudi.
Žrtve seksualnog zlostavljanja su
uglavnom tinejdžeri, koji sebe ne znaju
zaštiti.
Djeca najčešće lažu o seksualnom
zlostavljanju.
Incestuozni zlostavljači zlostavljaju djecu
samo u vlastitoj obitelji.
Ako zlostavljač ne koristi silu znači da je
dijete dobrovoljno sudjelovalo u
aktivnosti.
Seksualni zlostavljači su mentalno
poremećeni, homoseksualci ili mentalno
retardirani.
ČINJENICA
Zlostavljači su djeci poznate osobe u 80-
90% slučajeva.
Seksualno zlostavljana su djeca svih
dobnih skupina, a preko trećine žrtava su
djeca do 5 godina.
Djeca najčešće nemaju iskustvo niti
vokabular da točno opišu seksualnu
aktivnost odraslih, niti lažu s namjernom
da sebi stvore probleme.
Ispitivanja pokazuju da 50% incestuoznih
zlostavljača zlostavlja djecu i izvan
vlastite obitelji.
Zlostavljač koristi verbalne prijetnje ili
nagovaranje kako bi dijete naveo na
seksualnu aktivnost. Djeca nisu u stanju
dati zreli pristanak na seksualnu aktivnost.
Većina seksualnih zlostavljača funkcionira
izvanredno u mnogim područjima života,
heteroseksualni su i normalnog
intelektualnog nivoa.

3.3.1 Seksualno zlostavljanje u školskom kontekstu i sustavu udomljavanja djece

 Kao što se vidi podaci brojnih studija pokazuju kako su djeca i mladi najčešće
seksualno zlostavljani od njima poznate odobe. Pored toga djeca provode veliki dio
svoga vremena u školi te bi se trebalo stvoriti sigurno mjesto za boravak. Djeca se mogu
povjeriti bilo kome, nekome kome vjeruju, a to može biti profesor, razrednik, psiholog
ili pedagog. To može biti bilo tko, ali isto tako taj isti '' bilo tko '' može seksualno
zlostavljati dijete. U zadnje vrijeme je to veoma aktualna tema, koju može čitati u
novinama, internetu, a to ne smijemo zanemariti kao potencijalnu opasnost jer takve
osobe rijetko staju samo na jednoj žrtvi. Otprilike 70% zlostavljača ima od 1 – 9 žrtava,
20- 25% ima između deset i četrdeset žrtava, dok serijski zlostavljači mogu imati i
četiristo žrtava. Zbog ovog gore navedenog je bitno reagirati na svaku sumnju
seksualnog zlostavljanja osobito uzimajući u obzir školski kontekst jer je ta sredina
orijentirana na djecu njihovo povjerenje i dostupnost.

Posto puno slučajeva koji svjedoče o seksualnom zlostavljanju u udomiteljskom

okruženju te da dom ne mora biti siguran i poticajan nego sasvim suprotan. Neka
istraživanja pokazuju kako je seksualno zlostavljanje upravo najčešći oblik zlostavljanja
u udomiteljskom okruženju. Što je potkrijepljeno podatkom istraživanja u Leedsu
( Velika Britanija ), koje je inicirano nakon što us pedijatri zamijetili kako se od njih sve
češće traži procjena zlostavljanja djece u domovima i udomiteljskim obiteljima.
Istraživanje je obuhvatilo 133 – oje djece iz udomiteljskih obitelji i 25 djece iz domova.

'' Rezultati istraživanja su pokazala da su :

- od djece smještene u udomiteljske obitelji, njih 32% bilo je fizički, a 57 %

seksualno zlostavljano, dok je 11% doživjelo oba oblika zlostavljanja
- žrtve seksualnog zlostavljanja u udomiteljskim obiteljima su predominantno
djevojčice ( 60% ) , a fizičkog zlostavljanja dječaci ( 60% )
- od djece smještene u dom, 50% djece je bilo fizički, a 25 % seksualno
zlostavljano, dok je dodatnih 25% doživjelo i seksualno i fizićko zlostavljanje
- kod djece u domu, dječaci su bili u dva puta većem riziku za zlostavljanje od
djevojčica
- udomitelji su počinili zlostavljanje u 41% slučajeva, biološki roditelju tijekom
susreta u 23% slučajeva, a druga djeca su bila počinitelji zlostavljanja u 20%
incidenata
 - čak 80% djece u istraživanju bilo je zlostavljano i prije udomljavanja odnosno
smještaja u dom.'' (Bilić, Buljan Flander, Hrpka 2012. 160. – 161. )

3.4 Zanemarivanje djece

Zanemarivanje može biti veoma ozbiljno, može utjecati na tjelesno i menalno

zdravlje, ali i do smrti djeteta, osobito ako je dugotrajno i ako je počelo u prve tri godine
života. Kada se govori o zanemarivanju smatra se da je razlika između zlostavljanja i
zanemarivanja pasivnost osobe koja zanemaruje dijete odnosno da osoba koja zlostavlja
dijete čini to aktivno dok osoba koja zanemaruje dijete čini to pasivno. Postoji više vrsta
zanemarivanja ali najčešće se misli na fizićko zanemarivanje koja označava nedovoljna
briga za djetetove fizičke potrebe, emocionalno zanemarivanje koje se definira kao
pasivan ili agresivan stav odraslih prema djetetu, zdravstveno ili medicinsko
zanemarivanje koje uključuje različite oblike roditeljskih ili postupaka odraslih gdje se
ne vodi briga o djetetovoj zdravstvenoj zaštiti i edukativno zanemarivanje koje
obuhvaća niz aktivnosti kojima roditelji ne surađuju sa školom, ne pružaju pomoć
djetetu te ne osiguravanje pribora za školu i sl.

Zanemarivanje obuhvaća 35 – 65 % svih oblika zlostavljanja, a žrtve su najćešće

djece mlađa od 3 godine, a oko 40% slučajeva smrtnih ishoda zanemarivanja i
zlostavljanja je zbog propuštanja pomoću djetetu, propuštanje liječenja, utapanja i
požara. Istraživanja još pokazuju da su osobe koje zanemaruju djecu gotovo uvijek
biološki roditelji ( 91% ) te su djeca češće zanemarivana od majki ( 87 % ). Postoje
čimbenici koji povećavaju rizik od zanemarivanja koje se odnose na karakteristike
djeteta, roditelja, obitelji, strulnjaka i zajednice u kojoj dijete živi, a to su :
 ''Dijete mlađe dobi, pogotovo ako je rođeno s nekom teškoćom ili se ne ponaša u
skladu s očekivanjem i zahtjevima roditelja, izloženo je većem riziku da će biti
zanemareno.
 Depresivni roditelji, skloni konzumaciji alkohola i drugih sredstava ovisnosti,
niže intelektualne razine i oni koji nemaju znanja o potrebama djeteta, češće
zanemaruju djecu.
 U obiteljima u kojima je prisutno nasilje, u kojima otac ne sudjeluje u skrbi o
djeci, kao i u onima s puno djece te u onima gdje su djeca prepuštena sama sebi,
mnogo su češće djeca zanemarena, bez obzira na socioekonomski status.
 Stručnjaci zaduženi za zdravstvenu zaštitu djece i obitelji, djelatnici socijalne
službe i drugi svojim neprepoznavanjem mogu omogućiti dulje zanemarivanje.
 Zanemarivanje se najčešće događa u uvjetima siromaštva, socijalne izolacije ili
nasilja u zajednici, kao i u sredinama s nedostatkom zdravstvenog osiguranja i
odgovarajućih zakona koji osiguravaju prava djece, ili ako se ti zakoni ne provode. ''
( Bilić, Buljan Flander, Hrpka 2012. 180. )

Tablica 2. Zablude i činjenice zanemarivanja ( Buljan Flander, Kocijan Hercigonja

2003. 67. )
ZABLUDA
Većina siromašnih obitelji zanemaruje
svoju djecu
Djeca će prevladati učinke zanemarivanja.
Zanemarivanje nije tako ozbiljan problem
kao zlostavljanje.
Ako je obitelj prijavljena zbog
zanemarivanja , djeca se automatski
oduzimaju
ČINJENICA:
Siromaštvo nije zanemarivanje, i obitelji
sa ograničenim prihodina mogu pružati
adekvatnu pomoć svojoj djeci.
Postoje dokumentirani kognitivni i
neurološki deficiti u djece koji su rezultat
zanemarivanja.
Zanemarivanje predstavja ozbiljan
zdravstveni problem.
Djeca se oduzimaju samo ako postoje
uvjeti koji su opasni za život, sigurnost ili
zdravlje djeteta.

3.5 Posebni oblici zlostavljanja

 Gore navedeno da djeca najviše vremena provedu u školi rezultira da se svatko
od nas našao u susretu s nekim oblikom nasilja među vršnjacima ( engl. bullying ). Tek
1970 – tih godina je počeo veći interes istraživača za to područje, a prva istraživanja su
pokrenuta u skandinavskim zemljama. Prvu definiciju nasilja među vršnjacima je
postavio Oleweus D. '' Međuvršnjačko nasilje se definira kao izloženost namjerno
negativnom ponavljanom djelovanju od strane jednog ili više učenika, nerazmjerne
stvare ili percipirane snage, zbog kojeg dijete trpi tjelesnu i/ili emocionalnu štetu, a
nemoćno je da se odupre'' ( Olweus 1998. 19. )

Razlika između nasilja među vršnjcima od napada i uobičajenog sukoba je bitna,

a postoji nekoliko elemenata koji su u osnovi nasilje među vršnjcima :

- Namjera povrjeđivanja osobe, ozlijeđivanje fizičko, socijalno i emocionalno

- Nije provocirano od strane žrtve
- Neravnopravnost moći
- događa se barem jednom tjedno
- u eskalaciji nasilja u djece žrtve se pojavljuje strah

Istraživanje poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba 2003. je provelo

istraživanje u Hrvatskoj o raširenosti nasilja među vršnjacima koja su pokazala
kako je 27 učenika u dobi od 10 do 14 godina izjavilo da je doživjelo jedan oblik
nasilja u školi gotovo svakodnevno, 8% djece su rektivne žrtve odnosno da su
nasilni prema drugoj djeci i da doživljavaju nasilje, a 8 % djece je nasilno prema
drugoj djeci, a pri tome ne doživljavaju nasilje prema sebi.

Postoje određene pravilnosti s obzirom na spol, dob, lokaciju i vrstu zlostavljanja prema
Olweusu 1993. :

 Nasilje među vršnjcima se češće događa u školi nego na putu do ili iz škole
 Dječaci češće koriste fizičku agresiju, dok djevojčice češće koriste verbalnui
indirektnu ( ogovaranje, izolacija, izbjegavanje)
  Djevojčiće češće zlostavljaju djevojčice, dok dječaci zlostavljaju i dječake i
djevojčice
 Neka istraživanja pokazuju kako su dječaci češće žrtve zlostavljanja barem u
osnovnoj školi, dok druga istraživanja pokazuju kako su djevojčice i dječaci
zlostavljani u istoj mjeri
 Počinitelji nasilja rijetko djeluju sami. U pola slučajeva zlostavljanje se
događa jedan na jedan, u pola je uključeno više djece
 Zlostavljanje ne završava s osnovnom školom, ono se nastavlja i u srednjoj
 Zlostavljanje od strane dječaka opada nakon 15. godine, dok zlostavljanje od
strane djevojčica opada nakon 14. godine
 Nasilje među vršnjcima prisutno je u svakoj školi bez obzira na to radi li se o
školi koja je u gradu , u predgrađu ili selu.

3.5.1 Nasilje među djecom u školi

Nasilje među djecom u školi je rašireno, zbog različitosti i neuvažavanja

među učenicima. Tvri se kako je agresivno ponašanje djece reakcija na
frustracije i neuspjehe u školi, ali isto tako reakcija na stres koji doživljavaju u
obiteljskom okruženju. Olweus je iznio niz rezultata koji su ukazali na
neodrživost te tvrdnje. Ispitanike je činila skupina od 444 dječaka iz područja
Stockholma koju su pratili od 6. do 9. stupnja obrazovanja u kojima nije bilo
ničega što upućuje da je nasilništvo posljedica loših ocjena ili neuspjeha u školi.
Kada su od učenika tražili da objasne zašto se određena djeca zlostavljaju,
učenici su to pripisali razlikama u vanjštini poput pretilosti, crvene kose,
neobičnog dijalekta, nošenje naočala. Nadalje, dječaci u tome istraživanju koji
su bili označeni kao nasilnici su bili osuđivani do 24. godine, a čak 35 – 45 %
dotadašnjih nasilnika je bilo osuđivano tri ili više puta. Iz tog istraživanja je
proizašlo da postoje neki uvjeti odgoja koji pogoduju stvaranju nasilne djece a to
su : emocionalni odnos roditelja , popustljivost glavnog skrbnika, odgojne
metode , potvrđivanje snage roditelja i ćud djeteta. '' Opsežna međunarodna
 istraživanja pokazuju da djeca i mladež koji gledaju mnogo nasilja na televiziji,
videu i filmovima često postaju agresivniji i manje suosjećajni sa žrtvama
nasilja. Premda se nijedno istraživanje nije izravno bavilo proučavanjem
mogućih učinaka nasilja, na temelju dostupnih podataka, razložno je predstaviti
da takav program medija barem dijelom povećava razinu nasilništva. Nasljedni
činitelji mogu također pridonijeti razvoju nasilnog ili strašljivog obrasca
reakcija. ''. ( Olweus 1998. 52. )

3.5.2 Elektroničko nasilje

Internet, mobiteli i računala su lako dostupni i omogučavaju ljudima anonimnost

koja pomaže u vrebanju djece i mladih na potpuno novoj razini.'' Elektroničkim
nasiljem smatra se svaka zlonamjerna i ponavljana uporaba informacijskih i
komunikacijskih tehnologija kako bi se nekome nanijela šteta. Elektroničko nasilje
također može uključivati poticanje grupne mržnje, napade na privatnost,
uznemiravanje , uhođenje , vrijeđanje, nesavjestan pristup štetnim sadržajima, širenje
nasilnih i uvredljivih komentara. '' ( Bilić, Buljan Flander, Hrpka 2012. 301. )

Korištenje interneta i mobitela je sve učestalije, na primjer u SAD-u oko 90 % djece i

mladih koriste računalo, a 59 % njih koristi internet, dok računalo koristi 75%
petogodišnjaka! U Hrvatskoj 2007. godine 89% kućanstava posjeduje barem jedan
mobitel, dok je uočen porast u 2008. godini da je porastao broj korisnika u dobi od 16.
do 24. godine.

Glavni rizici za djecu povezani sa uporabom interneta su:

- izlaganje seksualnim i nasilnim sadržajima

- mogućnost direktne komunikacije s osobama koje traže neprimjerne odnose
- izloženost uznemirujućim, neprijateljskim i nepristojnim porukama
- pretjerana izoliranost djeteta koja poizlazi iz prečestog i dugotrajnog korištenja
računala i interneta.
 Sve dosad provedene svjetske studije pokazuju kako su posljedice
elektroničkog nasilja izrazito ozbiljne. Među najčešćim su sniženo
samopoštovanje, povećane suicidalne misli, upuštanje u provođenje
elektroničkog nasilja prema drugima, te brojne druge emocionalne poteškoće,
poput straha , frustracija, bijesa te depresije, ali i izbjegavanje druženja sa
prijateljima u slučaju vršnjačkog elektroničkog nasilja.

Mediji su usko povezani sa nasiljem , jer su TV, računalo itd. lako dostupni
svakome. Uočena činjenica da se količina vremena koju djeca provode pred
televizijskim i računalnim ekranima ili u igranju igrica neprestano povećava
potvrđena je i u nizi istraživanja. Tako u SAD-u gledaju prosječno 25 sati
tjedno TV program. U Hrvatskoj djeca gledaju TV program 21 sat tjedno. Dok u
SAD-u djeca u prosijeku igraju računalne igrice 13 sati tjedno, a u Hrvatskoj 14
sati tjedno. Može se reći da djeca provode puno vremena vremena pred
ekranima , uglavnom radi zabave, gdje prosječno provedu 42 sata tjedno što je
više nego u školi. Uz kvantitativne pokazatelje nameće se i isticanje pasivne i
aktivne uključenosti u nasilne i seksualizirane medijske sadržaje.

Tablica 3. Izloženost djece medijskim sadržajima ( Bilić, Buljan Flander,

Hrpka 2012. 289. )

MEDIJSKI SADRŽAJ IZLOŽENOST DJECE REZULTAT

NASILNI I PASIVNA INTERAKTIVN Usvajanje sadržaja
I
SEKSUALIZIRANI Internaliziranje
Crtani filmovi Elektroničke
Učvršćivanje
Film igre
Prenošenje u život
TV Internet
Glazba
Glazbeni spotovi
Dokumentarni
filmovi
Vijesti
- Realani
prikazi
nasilja
4. PODIZANJE RAZINE BRIGE O DJECI I MLADIM LJUDIMA

Osvještavanje javnosti o problemima s kojima se susreću djeca i mladi ljudi

su veoma bitni kao uvijet koji pridonosi humanijoj brizi za djecu i mlade. Prema
Zloković 2001. ustanovljeno je da je veliki broj roditelja koji su se prema djeci
neprimjerno postupali, što je između mnogih problema potenciralo pojavu straha
od roditelja. Upravo zbog straha od kazni i batina djeca i mladi su se bojali
odlaska kući, što je zabrinjavajuća pojava jer bi dom trebao biti toplo,
prihvatljivo i empatično mjesto. Za razliku od potpore koja se očekuje od
obitelji, oblici pomoći izvan obitelji ( u školi te užoj i široj okolini )
podrazumijeva se i visokostručna i institucionalna potpora, kako djeci tako i
njihovim roditeljima.

Prema Bilić i Zloković 2004. godine postoje 3 točke podizanja razine brige o
djeci i mladima.

1. Reagiranje na probleme djece i mladih

2. Senzibiliziranje javnosti za probleme djece i mladih
3. Razgranat i stručno utemeljen sustav mreže za pružanje pomoći i u zaštiti djece (
Institucionalna i stručna utemeljenost prevencije nasilja nad djecom i mladima,
jasno stajalište društva prema djeci i mladim ljudima, jasna i primjenjiva
zakonska regulativa, obogaćivanje odgojno - obrazovnih aktivnosti i slobodnog
vremena, poticanje individualnih postignuća, poticanje pozitivnih odnosa
između odraslih i djece , razvijanje tolerancije prema različitosti. Što u konačnici
može uzrokovati bolje napredovanje djece i mladih ljudi.
 Djeca su zaštićena konvencijama koje su najviši stupanj zakona a potpisane su od
većine država svijeta,a one su obvezne zaštiti i pružati pomoć djeci uz to su
odgovorni prijavljivati zlostavljanje i zapuštanje djece.

'' Posebno odgovornima pred zakonom ukoliko ne prijave slučaj maltretiranja djece
smatraju se :

- Zdravstveni djelatnici
- odgojitelji
- učitelji i ravnatelji škola
- stručno razvojne službe ( socijalni radnici )
- policija
- odvjetnici i suci
- svećenici i časne sestre
- voditelji dječijih klubova i udruga''. ( Bilić, Zloković 2004. 83. )

Interdisciplinarnost je veoma bitna kao i suradnja i timski rad stručnjaka u prilaženju

nasilja nad i među djecom i mladima a trebaju biti uključeni:

- Škola ili vrtić jer su bitni u prepoznavanju djece i obitelji u riziku kao i zbog
njihove uloge u primarnoj i sekundarnoj prevenciji nasilja.
- Centri za socijalni skrb sa ulogom praćenja obitelji u riziku, provođenja
obiteljsko – pravne zaštite te ispitivanje sumnji na zlostavljanje.
- Policija mora reagirati na dobivene obavijesti o sumnji na zlostavljanje djece
kao i promicanje zakona i podizanju javne svijesti o zakonskoj regulativi
zlostavljanja djece.
- Liječnici opće prakse, obiteljski liječnici i pedijatri koji mogu pratiti obitelj a
isto tako značajnu ulogu u prepoznavanju znakova zlostavljanja i zanemarivanja
te obaviještavanje nadležnih službi o sumnji na zlostavljanje.
- Stučnjaci za mentalno zdravlje koji mogu prepoznavati znakove zlostavljanja i
zanemarivanja i obavještavanje nadležnih službi o sumnji na zlostavljanje. Kao
drugu ulogu imaju provođenje psihosocijalnog tretmana zlostavljane djece, rade
 s nezlostavljajućim roditeljima i zlostavljačima, pružaju edukaciju, treninge,
individualni i grupni rad s djecom i roditeljima.
- Pravosudni sustav koji istražuje sumnje na zlostavljanje
- Stručne nevladine organizacije u koje spadaju razne udruge koje se bore za
dječja prava, kroz svoje aktivnosti rade na podizanju javne svijesti o problemu
zlostavljanja.

Zaključno, prevencija može biti primarna, sekundarna i tercijalna, a može obuhvaćati

kampanje za podizanje javne svijesti, edukacije za roditelje i djecu, individualni i grupni
tretmanski rad te kućne posjete i druge obiteljsko – pravne zaštite. A za uspješnu
prevenciju zlostavljanja i zanemarivanja djece bitne su sve razine, od djece , roditelja,
stručnjaka koji se bave djecom i obiteljima, do lokalnih zajednica te upravnih i državnih
tijela, a multidisciplinarnost i interdisciplinarnost kao i timski rad su neizostavni
dijelovi.

5. ZAKLJUČAK

Posljednjih godina svjedočimo pojačanom intenzitetu nasilja u svim

oblicima zlostavljanja i zanemarivanja. Ovaj rad je pokušao približiti nasilje kao
fenomen, koji je veoma učestao i koji predstavlja problem u razvoju djece i
 mladih osoba, jer zlostavljanje u bilo kojem obliku djeluje na sve aspekte
razvoja djece i mladih – tjelesno, emocionalno, intelektualno, psihičko kao i na
razvoj socijalnih vještina i sposobnosti.

Rad je obuhvatio pojavu nasilja među djecom, a o toj pojavi bi bilo važno
infomirati i educirati javnost o sve većoj učestalosti. Za tu pojavu sve veći
interes pokazuju javnost, mediji i stručnjci.

Prvim dijelom ovaj rad se bavio rizičnim čimbenicima koji imaju veliki
utjecaj na pojavnost nasilja nad i među djecom i mladima. Bez obzira što je
nasilje već postojano, ti čimbenici imaju veliki utjecaj na pojavnost nasilja.

U često zlostavljanje u obitelji od strane roditelja, starije braće, sestara i

drugih članova obitelji, djeca su zlostavljana i od drugih ljudi poput nastavnika,
dadilja ali i svojih vršnjaka. Iako je veliki strah da su djeca zlostavljana od strane
nepoznatih osoba u radu je navedeno kako je veći postotak zlostavljanja od
strane poznatih osoba odosno od roditelja ili djetetu poznatih i bliskih osoba u
koje dijete ima povjerenje.

Drugi dio rada se bavio vrstama nasilja, od emocionalnog, seksualnog,

tjelesnog i zanemarivanja kao i posebnim oblicima nasilja. Fizičko zlostavljanje
ostavlja masnice, ogrebotine, prijelome dok ostala zlostavljanja mogu biti puno
teža te ostavljaju teške posljedice na psihosocijalni razvoj i funkcioniranje.

Zadnji dio rada se bavio podizanjem razine brige za djecu i mlade pod
utjecajem nasilja koja je veoma bitna, jer je bolje spriječiti nasilje nego rješavati
posljedice koje mogu biti kobne.

6. LITERATURA

1. Bilić V, Buljan Flander G, Hrpka H, ( 2012. ) Nasilje nad i među djecom,

NAKLADA SLAP, Zagreb.
2. Bilić V, Zloković J, ( 2004. ) Fenomen maltretiranja djece – Prepoznavanje i
oblici pomoći obitelji i školi, Lijevak, Zagreb
3. Buljan-Flander G, Kocijan-Hercigonja D,( 2003. ), Zlostavljanje i
zanemarivanje djece, Marko M. Usluge d.o.o, Zagreb.
4. Miliša Z, ( 2015 .), Šok današnjice, Naklada Bošković, Zagreb
5. Miliša Z,( 2013. ), UPOZORENJE – Šok današnjice, Domovinski stožer, Zavjet
za Hrvatsku PAUK, Cerna.
6. Olweus D, ( 1998. ), Nasilje među djecom u školi – Što znamo i što možemo
učiniti, Školska knjiga, Zagreb