PEDAGOŠKI FAKULTET

PROFESSOR
Prof. Dr.HRUSTEM SMAILHODŽIĆ

METODIKA NASTAVE FIZIKE

DIDAKTIKA NASTAVE

Preddmetni nastavnik HRUSTEM SMAILHODŽIĆ

Brčko,Maj 2020
 DIDAKTIČKI PRINCIPI U NASTAVI

Sažetak

Odgojno-obrazovni proces u svom središtu ima ljude. Ti ljudi su učenici,

nastavnici i roditelji. Svatko od njih ima svoju specifičnu ulogu. Bitno je ne
zaboraviti na činjenicu da odgojno-obrazovni proces postoji zbog učenika.
Uloga učitelja je kroz taj proces učenika osposobiti da jednoga dana postane
odgovoran i koristan član zajednice u kojoj živi. To nije nimalo lak zadatak koji
je potrebno izvršiti kroz nastavu. Tu u priču ulaze didaktički principi i načela.
Oni za učitelje predstavljaju nezamjenjivu pomoć u efikasnom provođenju
nastavnog sata.

Ključne riječi

– Didaktički principi, nastava, nastavnik, učenik, odgoj, obrazovanje-

1. Uvod

Svaki nastavnik zna koliko je bitan nastavni program i važnost toga da ga se

izrealizira i ispoštuje radom u razredu. “Nastavni program određuje opseg,
dubinu i slijed proučavanja nekog sadržaja” [Bognar, Matijević 2002]. Profesor
Bognar je u knjizi Didaktika dao dobar primjer. “O vodi učenici uče na više
predmeta i više puta u svome obrazovanju. U programu Prirode i društva se
prvi puta spminje. Zatim u gradivu kemije u višim razredima osnovne škole te
ponovo u srednjoj školi kada se znanje koje je to tada naučeno produbljuje.
Bitno je da sadržaji koji su po određenim kriterijima te gnoseološkoj i
didaktičkoj logici izabrani za neki stupanj školovanja, ili za određeni nastavni
predmet, trebaju biti raspoređeni i složeni na način da nastavnici mogu lakše
izraditi svoje izvedbene programe te organizirati ostvarivanje predviđenih
nastavnih ciljeva. Pri raspoređivanju nastavničkih sadržaja obično se poštuju
osnovna didaktična pravila o postupnosti, a to su: od bližeg k daljem te od
jednostavnije k složenijem. Upravo spomenuta pravila su zapravo didaktički
principi, to jest jedan od njih: princip sistematičnosti i postupnosti. Tu možemo
spomenuti činjenicu da nastavnik za učenika koji je na svojoj prvoj godini
školovanja nastoji novi nastavni sadržaj graditi dalje na onome što učenik
donosi u školi u sklopu iskustva i to baš po principu postupnosti” [Bognar,
Matijević 2002]. Princip aktivnosti i razvoja podrazumijeva aktivno uključivanje
polaznika u obrazovni proces. To pojednostavljeno znači da se od učenika
očekuje da koriste svoju kreativnosti kako bi riješili neki zadani problem. Princip
zornosti i apstraktnosti je vrlo važan i njega ni jedan dobar nastavnik ne bi
trebao zaboraviti ni na jednom nastavnom satu ako je to ikako moguće. Učenici
bolje razumiju ono što im se može zorno prikazati, nego apstarktne činjenice
koje jednostavno moraju prihvatiti. Diferencijacija i integracija zahtijeva timski
rad nastavnika koji moraju biti svjesni da je gradivo koje predaju na neki način
povezano. Primjerenost nastavnom sadržaja je vrlo bitna, pogotvo kada u
razredu postoje učenici koji imaju poteškoća u učenju ili vrlo nadareni učenici.
U takvom razredu se nužno koristiti principom primjerenosti i napora kako bi
svaki učenik dobio upravo ono opterćenje gradivom s kojim se može nositi. Iako
je svaki učenik individualac i ima svoje jednistvene potrebe i stavove, svi oni
imaju potrebu za društvom. Socijalizacija je u školi vrlo izražena jer su učenici
stalno u interakciji i moraju surađivati jedni s drugima, bilo da rade u grupi na
nekom predmetu, markiraju ili pišu zadaću pod odmorom. Princip
individualizacije i socijalizacije govori o tome. Kako je moguće da se svaki
nastavnik može nazvati i razrednim menadžerom govori princip ekonomičnosti i
racionalizacije. Da bi prošlost, sadašnjost i budućnost u nastavnom gradivu bile
pažljivo odmjerene nastavnik može koristiti princip historičnosti i suvremenosti.
U svome radu za svaki spomenuti didaktički princip sam napisala primjer koji
smatram prikladnim te sam također opisala svoje sjećanje na to kakva je
nastava bila kada sam ja išla u školu i kako su se principi primjenjivali, ako jesu
uopće.
2.Pojmovno određenje didaktike i didaktičkih principa

“Didaktika je znanost o poučavanju i učenju. Zbog toga je ona znanost o

nastavničkoj profesiji” [Meyer, 2002]. Ova činjenica se može potkrijepiti
spoznajom da je didaktika, u obliku u kojem je danas poznajemo, odavno
prevladala ograničenje na školu i razvila se u sveobuhvatnu znanost o
poučavanju i učenju. Za didaktiku se može reći da je ona teorija i praksa učenja i
poučavanja. Dimenziju dinamičnosti didaktika dobiva time što je pri događajima
u razredu uvijek riječ o napetošću i neizvjesnošću ispunjenoj suradnji između
učenika i nastavnika. Treba imati na umu da učiti može i svaka osoba sama za
sebe, ali poučavanje bez učenika i učitelja kao sudionika tog procesa nema
nikakvog smisla. Zadaća didaktike je da nastavnicima i učenicima bude pomoć
pri poučavanju i učenju. To je dakle operativna znanost [Meyer, 2002].

“Odgojno-obrazovni proces je sustavno organizirana zajednička aktivnost

nastavnika i učenika. Oni rade na ostvarenju zadtaka odgoja i obrazovanja.
Kada govorimo o didaktici, izraz koji se koristi za odgojno-obrazovni proces je
nastava. Osim nastave, postoje i drugi odgojno-obrazovni procesi kao što su
razne vannastavne aktivnosti” [Bognar,Matijević 2002]. Mislim da je i na
vannastavnim aktivnostima, kao što je na primjer bavljenje mažoretom, dobro
koristiti didkatička načela. Kao što učenici trebaju određena znanja usvojiti na
nastavi, tako i male mažoretkinje trebaju naučiti određene pokrete štapom i pri
tome je vrlo korisno da se trenerica pridržavata određenih didaktičkih principa
da bi to učenje bilo uspješno. Ja sa svoga stajališta smatram da je općenito i
teorija i praksa vrlo važna i da je teško našto naučiti ako postoji samo jedno od
toga bez drugoga. Nije dovoljno opisati kako se vrti štap, nego to treba i
demonstrirati. Zato smatram da se i treneri mogu smatrati učiteljima i mislim
da bi trebali proučiti didaktičke principe, ako već do sada nisu.

U globalu, kakva god nastava bila, nastavnicima su od velike pomoći didaktički

principi. Ti principi za nastavnike predstavljaju model kako što uspješnije
organizirati svoj nastavni sat i učenicima prenijeti sva potrebna znanja i
kompetencije na smislen i strukturirani način.

3. Didaktički principi

Osam didaktičkih principa koje ću sada objasniti i potkrijepiti primjerima je u

svojoj knjizi naveo profesor Vladimir Poljak. Da bi dobili uvid u to što sve oni
podrazumijevaju, najprije ću ih samo nabrojati [Poljak 1991]:

1.Princip zornosti i apstraktnosti

2.Princip aktivnosti i razvoja

3.Princip sistematičnosti i potupnosti

4.Princip diferencijacije i integracije

5.Princip primjerenosti i napora

6.Princip individualizacije i socijalizacije

7.Princip racionalizacije i ekonomičnosti

8.Princip historičnosti i suvremenosti

3.1. Izvođenje didaktičkih principa

“Didaktički principi su određena pravila kojima se rukovodi nastavnik u

nastavnom radu da bi uspješno ostvario njegove zadatke. Izvode se na temelju
spoznaje objektivne zakonitosti nastavnog procesa. Nastava je proces koji ima
sve oznake dijalektičkog procesa, a to znači: kretanje, kretanje po uzlaznoj liniji,
kretanje na temelju suprotnosti njihovih polova, te jedinstvo bipolariteta.
Općenito, dijalektička pozicija ima izražen dijalektički-kritički pristup otuđenosti
života i situacija učenja, ali malo govori o konstruktivnim rješenjima. Kretanje
po uzlaznoj putanji se očituje u tome što učenici sa svakim odrađenim
nastavnim satom postaju sve upućeniji u problematiku koju obrađuju” [Poljak
1991]. Na primjer, na nastavi matematike djeca najprije uče oduzimati i
zbrajati, kasnije množiti i dijeliti, da bi neki od njih u gimnaziji napredovali do
učenja derivacija i integrala.

Nastavnikova uloga u tom procesu je da pruža informacije, upućuje na to što

treba učiti i iz čega te kako savladavati gradivo i na kraju, nastavnik je taj koji
daje povratnu informaciju o učenikovom napredovanju. Uspješnost nastave se
manifestira upravo kroz tu povratnu informaciju. Ako je većina učenika dobila
pozitivnu povratnu informaciju smatra se da je nastava bila efikasna. Ako je više
od pola razreda dobilo negativnu povratnu informaciju, nastavnik bi trebao
shvatiti da je to problem i da treba nešto mjenjati u svome načinu rada kako bi
se uspješnost povećala.

3.2. Princip zornosti i apstraktnosti

“Princip zornosti osigurava usvajanje činjenica, a princip apstraktnosti

usvajanje generalizacija. Zornost znači cjelovito osjetno doživljavanje. Zornost i
apstraktnost su ovdje dva pola jedinstvenog dijalektičkog niza na čijim
krajevima stoje činjenice i generalizacije. Učenje će s psihološkog stajališta biti
efikasnije ako je utemeljeno na zornim sredstvima. (Gnoseološka trijada
promatranje-mišljenje-praksa)” [Poljak 1991].

Apstraktne činjenice učenicima je puno teže razumjeti nego kada im se nešto

zorno pokaže. Bitno je znati da se pojedinci međusobno ne razlikuju samo po
razini razvijenosti i strukturom svojih sposobnosti, nego i načinom spoznavanja
svijeta. Svaki nastavnik bi se trebao potruditi da gradivo koje predaje ne ostane
samo na razini apstrakcije ako postoji ikakva mogućnost da primjeni načelo
zornosti. Primjer za dobro primijenjeno načelo zornosti bi bio rad u nekom
alatu za računalom. Ukoliko bi nastavnik govorio učenicima o tom alatu bez da
ima upaljeno računalo i taj alat ispred sebe, učenicima bi se to sigurno činilo
apstraktno. Zornost bi u tom slučaju značila da nastavnik dok govori o alatu
učenicima pokazuje gdje se što u tom alatu nalazi i kako funkcionira.
Apstraktnost je prihvatljiva kada se radi o nekom kompleksnom gradivu koje se
mora prihvatiti da vrijedi samo po sebi, bez dokaza ili primjera. U gradivu iz
matematike postoje teoremi koji su prilično apstraktni, a nisu svi jednostavno
dokazivi nego ih treba prihvatiti da vrijede sami po sebi.

Kada sam proučavala ovaj princip, sjetila sam se profesorice iz kemije i činjenice
da je jako rijetko radila pokuse na nastavi. Ako i je napravila neki pokus,
uglavnom joj nije uspio. Kada sam kasnije učila o nekom pokusu iz knjige,
uglavnom mi je to djelovalo previše apstraktno i nisam si ga mogla zamisliti na
temelju jedne slike. Ona je, da bi joj bilo lakše na nastavi, zanemarila princip
zornosti i time zapravo zakomplicirala i učenicima shvačanje nastavnog gradiva,
i sebi davanje ocjena jer smo joj pri usmenom ispitivanju često govorili da neki
pokus ne možemo zamisliti niti ga razumijeti.

3.3. Princip aktivnosti i razvoja

Pod tim se principom podrazumijeva “aktivno uključivanje polaznika u

obrazovni proces. Misli se na prisutnost u nastavi svih područja ljudskih
aktivnosti: intelektualnih, senzornih, praktičnih i izražajnih. Bitno je učenika
smatrati aktivnim subjektom u procesu nastave, što znači da učenici nastavi
mogu pridonositi svojim aktivnim sudjelovanjem u procesu i kreiranju nastave
uz vodstvo i usmjeravanje od strane nastavnika” [Poljak 1991].

Intelektualna područja: Za učenike je vrlo važno da razvijaju svoj intelekt. To je

moguće na način da ih nastavnik izlaže problemskim situacijama vezanim za
gradivo koje se odrađuje. Učenici trebaju koristiti svoju maštu, kreativnost i
originalnost da bi riješili zadani problem. Senzorna područja u biti predstavljaju
ljudska osjetila. Ako pri učenju koristimo više od jednog osjetila, lakše je i
zanimljivije zapamtiti i povezati konkretne nastavne sadržaje koji trebaju biti
usvojeni. Praktična područja se razvijaju samo onda kada su učenici primorani
nešto napraviti osobno svojima rukama. Nastava na kojoj nastavnik samo priča,
a učenici samo slušaju, uz popratne komentare ili bez njih, ne može biti
praktična. Izražajnost je obično vezana za nastavu hrvatskoga ili nekog stranog
jezika. Učenici pišu sastavke i eseje pomoću kojih stječu sve bolju izražajnost.
Sjećam se koliko je profesorica iz francuskog jezika inzistirala da svako od nas
učenika na svakom satu mora čitati gradivo koje obrađujemo naglas i pri tome
je inzistirala da pravilno izgovaramo riječi, povezano i s akcentima na pravim
mjestima. Nama je bilo smiješno slušati jedni druge i nju kako nas ispravlja dok
govorimo krivo. Danas znam da je njoj bilo važno da postignemo što veći
stupanj izražajnosti kako bi jednog dana mogli progovoriti s nekim barem par
riječi na francuskom jeziku ali na pravilan način.

3.4. Princip sistematičnosti i postupnosti

“Svaki složeniji čovjekov rad odvija se po određenom sistemu, određenim

redom. To vrijedi i za obrazovanje. Postoje četiri osnovna pravila postupnosti:

od bližeg prema daljem

od jednostavnoga prema složenom

od lakšega prema težem

od konkretnog prema apstraktnom

Sistematičnost podrazumijeva obrađivanje nastavnih sadržaja u određenom

logičkom pregledu, s izdvojenim uporištima oko kojih se koncentriraju ostali
sadržajni elementi.

Postupnost podrazumijeva napredovanje od lakšeg ka težem, od jednostavnog

k složenom, od bližeg k nepoznatom, od konkretnog k apstraktnom ” [Poljak
1991].

Svako gradivo je nužno odrađivati po principu da se krene s jednostavnim i

osnovnim činjenicama i znanjima te se nakon što je jednostavno usvojeno može
krenuti s usvajanjem složenih znanja. Za ovaj princip mogu reći da sam ga čak i
ja primjenjivala dok sam učila neko gradivo kod kuće. Mislim da je ovo jedan od
osnovnih principa kojeg bi se svaki nastavnik trebao pridržavati jer “ne možeš
graditi krov ako nemaš temelje”. Tek kada su osnovne činjence dobro
savladane, ima smisla učiti složenije koje se nadovezuju na ove jednostavne.

Princip postupnosti se može dobro razumijeti ako ga proučimo kroz primjer

školske lektire. Učenici koji su tek naučili čitati obrađuju jednostavne pričice,
bajke i slikovnice. Nakon što su uspješno uvedeni u svijet čitanja broj stranica
koje su obavezne se povećava, priče postaju kompleksnije i sa više likova te
nose poruku primjerenu učenikovoj dobi. U višim razredima učenici trebaju
čitati romane i razumijeti “što je pjesnik htio reći”. U srednjoj školi se učenici
susreću s djelima koja često nose socijalne i ne tako lijepe poruke, pa čak i
opisuju životne tragedije s kojima se mlađi učenici ne bi mogli nositi niti ih
razumijeti.

3.5. Princip diferencijacije i integracije

“U nastavi se uvijek provodi proces diferencijacije (raščlanjivanje, analiza) u

mnogo čemu – sadržaju, oblicima rada, aktivnostima, postupcima, etapama
rada. Proces diferencijacije prati proces integracije (sjedinjenje, sintetiziranje)”
[Poljak 1991].

U svakom predmetu gradivo je podijeljeno na manje cjeline i to je jasno već pri

prvom pogledu na sadržaj knjige. Učenici uče cjelinu po cjelinu. Pa ipak, važno
je da na kraju povežu cijelo gradivo predmeta u jednu veliku, smislenu cjelinu i
da zapamte ono što je najvažnije te potrebno za daljnje napredovanje.

Timski rad nastavnika je tipičan primjer jedinstva diferencijacije i integracije, tj.

zajednički rad (integracija) s unutrašnjom podjelom posla (diferencijacija).
Zajednički zadatak svih nastavnika koji predaju određenom razredu je da
obrazuju djecu koja su im povjerena. Pri tome svaki nastavnik ima svoj predmet
ili grupu predmeta koji čine njegovo područje. Njegov individualni zadatak je da
poduči učenike o svom predmetu. S tim da se gradivo pojedinih nastavnih
predmeta ispreplične i zahtijeva nastvaničku suradnju u izradi operativnih
planova.

3.6.Princip primjerenosti i napora

“Organizacija obrazovnog procesa koji je primjeren psihičkim i fizičkim

karakteristikama polaznika uz uvažavanje i njihove želje i potrebe za
napredovanjem. Organiziranje aktivnosti tako da one polaznicima ne budu ni
preteške ni prelagane. I preteški i prelagani zadaci umanjili bi i volju odraslih za
aktivnošću u obrazovnom procesu i naveli ih na odustajanje” [Poljak 1991].

Učenici su vrlo različitih osobnosti i u svakom odjeljenju postoji po nekoliko njih

kojima su prosječni zadaci preteški i imaju problema s praćenjem nastave. To su
uglavnom učenici s raznim poteškoćama u razvoju i teško se nose sa zahtjevima
škole. Imaju teškoća i u učenju i u vladanju. Nastavnici se često orijentiraju na
prosječne učenike u razredu i tako rade veliku grešku jer učenici koji se ističu
zbog teškoća trebaju dodatnu pozornost i pomoć. Postoji par uzroka zašto
pojedini učenici imaju poteškoće. Oni mogu biti biološki ili socijalne prirode.
Najčešće su ipak uzroci kombinirani i djeluju interaktivno. Kao što u svakom
razredu postoje učenici s teškoćama postoje i posebno nadareni učenici. To su
ona djeca koja “odudaraju od ostalih u pogledu brzine razumijevanja i
reagiranja, lakoće i vještine izražavanja i općenito, lakoće svladavanja školskog
gradiva” [Andrilović, Čudina, 1985]. Može se na prvi tren učiniti da takva djeca
ne zahtijevaju posebnu pažnju, ali ako ih nastavnik zanemari također radi
grešku. Kod takve djece se može javiti dosada ili čak frustracija zbog
nemogućnosti da pokažu svoj puni potencijal. Zato je bitno da nastavnik i njima
pokaže pažnju i daje im dodatne zadatke za rješavanje.

U srednjoj školi razred kojem sam ja pripadala se mogao opisati kao vrlo
ambiciozan. Više od pola učenika je prolazilo s odličnim i svoje smo zadatke
shvaćali vrlo ozbiljno i savjesno smo ih obavljali. Zato nam je na nastavi
ponekad bilo dosadno. Profesori nisu razumijeli da nam je neka tema već od
prije poznata i nezanimljiva pa se inzistirali na objašnjavanju osnovnih stvari
koje smo mi već znali. Često su se znali čuditi kako tako dobar razred može
postati tako nemiran. Mi smo im se tim nemirom na neki način osvećivali baš
zato jer nisu dobro procijenili razinu primjerenosti i napora.

3.7. Princip individualizacije i socijalizacije

“Učenje je prije svega individualna aktivnost, ali čovjek uvijek ima potrebu da o
onome što radi komunicira s drugim ljudima. Zato se i povezuje zahtjev za
individualizacijom sa socijalizacijom. Odgoj svakog učenika je bitan za buduće
društvo. Pri tome je važno poštovati individualnost i osobnost svakog učenika
zasebno” [Poljak 1991].

Čovjek je po prirodi društveno biće. Iako nitko ne može učiti umjesto nikoga,
učenje u grupama je itekako moguće pa čak i poželjno. Na nastavi se
socijalizacija može provoditi na način da se učenike podijeli u manje grupe ili
timove i daje im se zadatak koji moraju ispuniti surađujući međusobno. Na
kraju sata je dobro zatražiti grupe da prezentiraju što su napravili jer se tako
izbjegava zamka da učenicima pažnja odluta sa zadanog zadatka na nešto
nevezano za nastavu te je veća šansa da su učenici zaista naučili ono što su
trebali. Učenici na taj način dolaze do zaključka da suradnjom i funkcioniranjem
u grupi mogu obaviti zadane zadatke i ostvariti uspjeh. Profesorica iz povijesti
nam je često znala zadati zadatak da u grupi obradimo neki dio gradiva,
pročitamo što piše u knjizi, napravimo natuknice i onda to prezentiramo pred
ostatkom razreda na kraju sata. Tada smo svi mi učenici zaboravljali na svoje
individualno mišljenje o drugim učenicima s kojima smo bili u grupi i posvetili
smo se izradi zadatka jer smo htjeli biti uspješni i dobiti pohvale za obavljeni
zadatak na kraju sata.

3.8.Princip racionalizacije i ekonomičnosti

“Smisao je ekonomičnosti da se postigne najveći učinak sa što manjim

utroškom vremena, sredstava i snaga. Racionalizirati nastavu znači provesti
smišljene, odnosno racionalne promjene u nastavnim postupcima da bi se
postigao kvalitetniji rezultat i veći učinak” [Poljak 1991].

Racionalizacija je bitan proces u svim segmentima života pa tako i u nastavi.

Nastavnici trebaju uvijek biti spremni uvesti inovacije koje će njihov dosadašnji
princip vođenja nastave promijeniti na bolje. Svaki nastavnik koji trži do
principa ekonomičnosti ne treba biti samo nastavnik nego i razredni menadžer.
On treba upravljati, organizirati, planirati i voditi nastavni proces i svoje učenike
kroz tak proces. Zatim treba analizirati uspješnost koju postiže i on i njegovi
učenici. Tako na temelju dobivenih zaključaka može provesti eventualne
promjene i poboljšati učinak. Mislim da su svi moji nastavnici bili izuzetno
ekonomični jer je moja škola u malom gradići i nema dovoljno financijskih
sredstava za neka skupa pomagala pri nastavi. Većinom smo se morali služiti
maštom i sami crtati, umjesto da gledamo u kupljene, skupe modele i na taj
način naučimo kako nešto funkcionira. Što se racionalizacije tiče, mislim da
profesori baš i nisu provodili neke promjene u nastavnim postupcima jer smo
primjetili da obrađujemo gradivo na gotovo identičan način kao i generacije
učenika prije nas.

3.9. Princip historičnosti i suvremenosti

“U procesu obrazovanja subjekti koji uče trebaju upoznati prošlost i sadašnjost

da bi mogli sagledati tokove budućnosti. Treba odrediti optimalan omjer
prošlosti i suvremenosti u obrazovnom procesu” [Poljak 1991].

Iza nas su mnoge godine povijesti. Kažu da je povijest učiteljica života. Pa ipak,
baš zato što je povijest toliko opširna, važno je znati izdvojiti ono bitno za
nastavni sadržaj. Povijest treba povezivati sa sadašnjosti i sa aktualnim
trendovima u svijetu znanosti. Učenike treba osposobljavati na način da budu
uvijek spremni prihvatiti nova otkrića i nove tehnologije. To je vrlo važno i za
informatiku koja je vrlo dinamična i promjene se događaju svakih nekoliko
godina. Mnoge tehnologije i alati će već za nekoliko godina biti zastarjeli, a
zamijeniti će ih neki koje tek treba otkriti. Uspješni učenici trebaju stalno biti
spremni za daljnji razvoj i usavršavanje. U mom razredu u srednjoj školi svi smo
bili zainteresrani za nove tehnologije. Ljutilo nas je kad bi nas profesori
pokušavali podučiti nećemo za što smo znali da je već zastarjelo i da se više ne
koristi. Kada bi profesori spomenuli nešto što je novootkriveno ili novitet na
tržištu vrlo brzo bi zaokupili pažnju i bili bi spremni za suradnju. Na glazbenoj i
na likovnoj umjetnosti nam je bilo poprilično dosadno i naporno proučavati
umjestnost iz srednjeg vijeka i slušati takve skladbe, ali kada bi profesor
spomenuo na primjer, nekog glazbenika koji se tek pojavio na sceni ili nam
donio časopis sa informacijama o nekoj aktualnoj izložbi odmah bi imali puno
pitanja i pojavila bi se zainteresiranost za nastavu. Isto tako, kada smo primjetili
da se u učionici iz fizike pojavila pametna ploća, svi smo bili jako sretni što
ćemo sada moći gledati i prezentacije, a ne samo prepisivati zadatke koji su
napisati kredom na običnoj ploći. Kad god bi profesor pokrenuo prezentaciju,
koncentraciju u razredu je bila gotovo opipljiva.

3.10. Didaktička načela

Ako umjesto didaktički principi kažemo da su to didaktička načela, što je drugo

ime za didaktičke principe, osim nabrojanih osam pojavljuju još četiri didaktička
načela tako da ih je ukupno dvanaest. Ta načela su:

 načelo jedinstvenosti i dosljednosti

 načelo obrazovljivosti i odgojnosti
 načelo koncentracije i disperzije
 načelo oprimjerenosti i strukturiranosti

3.10.1. Načelo jedinstvenosti i dosljednosti odgojnog djelovanja

Načelo jedinstvenosti i dosljednosti djelovanja podrazumijeva nužnost svih

odgojnih čimbenika kako bi se učeniku omogućilo stjecanje postojane slike
svijeta te mu se tako omogućilo formiranje okvira referencije za samostalno
djelovanje jednoga dana. “U svakom razredu postoje učenici koji se razlikuju
prema stupnju motiviranosti za nastavu koji pokazuju. Učenici mogu biti visoko
motivirani, nisko motivirani ili čak nemotivirani. Svaki od njih zahtijeva poseban
tretman u skladu sa svojim mogućnostima. Motivirane učenike treba održavati
na toj razini motiviranosti. Nemotivirane učenike je važno motivirati, kao i one
nisko motivirane, jer motivacija je značajna za učenje i rad. Nastavnici moraju
biti uporni u dosljednosti na nastavi da svaki učenik bude spreman na suradnju i
učenje” [Vrcelj, 2000.]. Mislim da učenici nastavnicima jako zamjeraju kada su
nedosljedni i kada “mijenjaju pravila igre” usred školske godine ili pak kada
prema nekom učeniku imaju blaže ili strože kriterije ocjenjivanja nego prema
ostalima.

3.10.2. Načelo obrazovljivosti i odgojnosti

Jedan od važnih elemenata koji čine školsku organizaciju je nastava. “To je

najdominantnija aktivnost u školi. Izvodi se prema nastavnom planu i
programu. Nastavni sadržaji trebaju biti strukturirani tako da svaki obrazovni
sadržaj u sebi sadrži odgojne elemente (poruke) i obratno. Problem izbora
sadržaja obrazovanja je vrlo osjetljivo pitanje. Bitno je da sadržaj obrazovanja
treba ogovarati potrebama suvremenog svijeta i vremena” [Vrcelj, 2000]. Na
primjer, u strukovnom obrazovanju, svaki se učenik obrazuje za to da jednoga
dana bude dobar kuhar ili pekar ili mehaničer i da na taj način doprinosi
zajednici u kojoj živi. Također je dobro poticati daljnje napredovanje u
obrazovanju. Frizerka, na primjer, daljnim doškolovanjem može postati
kozmetičarka. Nastavnici trebaju poticati učenike da stalno razvijaju svoje
potencijale. Treba ih učiti o dosljednosti, upornosti, pravednosti,
dobronamjernosti… Svaki nastavni predmet treba sadržavati te odgojne poruke
kako bi učenici shvatili da što god jednom dana radili, ove dobre osobine su
nužne da bi postali ugodna i kompletna ličnost.

3.10.3. Načelo koncentracije i disperzije

Nastavne sadržaje potrebno je usvajati u što vremenski ograničenijem

razdoblju te ih istovremeno usvajati kao sastavni dio raznorodnih sadržaja na
više razina kako bi bila uočiljiva multidimenzionalnost i multikauzalnost među
pojavama. Na prijmer, voda se kao pojam proteže kroz nekoliko predmeta.
 Uči se o njoj u prirodi i društvu, na bilologiji, ali i fizici i kemiji. Voda se
proučava sa različitih aspekata tih znanosti. To kod učenika može uzrokovati
zbunjenost. Zato je važna multidimenzionalnost i multikauzalnost između tih
predmeta na koju nastavnici trebaju upozoriti učenike. Profesor iz kemije može
reći, na primjer, već ste na bilogiji učili o vodi i sada ćemo se i mi baviti vodom
ali na način da ćemo proučiti koji je kemijski sastav vode. Ne znam da li je među
nastavnicima u mojoj školi vladala loša radna atnosfera ili neki drugi problem,
ali činjenica je da ni multidimenzionalnosti niti multikauzalnosti nije bilo ili je ja
nisam prepoznala. Jedino ako nem je neki nastavnik predavao više predmeta.
Onda je znao u svojim komentarima povezivati gradivo jednom predmeta s
drugim ukoliko je to bilo moguće.

3.10.4.Načelo egzemplarnosti (oprimjerenosti) i didaktičke strukturiranosti

Nastavni sadržaji radi složenosti svoje strukture trebaju biti oprimjereni i

didaktički oblikovani tako da omogućavaju uvid u cjelinu sadržaja. Dobar
primjer za prikaz kako se pojedine nastavne cjeline mogu povezati u cjelinu
sadržaja možemo pronaći kod obućavanja učenika za automehaničara. Oni uče
kako treba funkcionirati pojedini dio automobila te kako taj pojedini dio
popraviti, ali u cjelini moraju uvijek biti svjesni da se radi o cjelovitom objektu,
automobilu, koji mora funkcionirati kao cjelina sa svim dijelovima. Iako uče o
pojedinim djelovima automobila kroz stručne predmete, oni zapravo sve tri
godine svoga školovanja uče o automobliu. Vodeći se time da treba dobro paziti
na činjenicu da nastavni sadržaji moraju biti dobro strukturirani i povezani kroz
cijeli proces naukovanja.

4. Zaključak

“Učenici i nastavnici na nastavi rade vrlo naporno, no taj rad ponekad na kraju
ne dovodi do učenja. To se djelomično događa zato jer djeca rad u razredu
doživljavaju kao radu u tvornici na traci. Kao cilj misle da trebaju proizvesti
određenu količinu proizvoda na vrijeme i tako odraditi ono što nastavnik traži
od njih. Oni se usmjeravaju na provedbu zadataka koji su im zadani i pri tome
ne uspijevaju shvatiti dublji smisao svoga rada i u njihovim glavama se ne
oblikuje pravo znanje. Rad u školi je ponekad takav da uopće na potiče na
učenje. To je tako zbog činjenice da je mnogo zadataka koje učenici moraju
odraditi ili preteško ili prelagano za njih. Nastavnici su često preopterećeni
događajima i informacijama i teško kontroliraju situaciju u razredu” [Desforges,
2001]. Da bi uspješno vladali nastavom, nastavnicima je od velike važnosti da
slijede didaktičke principe. Oni su nastavnicima od velike pomoći pri
poučavanju. Princip sistematičnosti i postupnosti je princip kojeg se nastavnici
većinom sjete među prvima kada ih se upita za didaktičke principe. Osim njega,
uglavnom spomenu princip zornosti i apstraktnosti te princip primjerenosti i
napora. Rijetko koji nastavnik može nabrojati svih osam principa, a
najvjerojatnije ih sve ni ne koristi. Mislim da su didaktički principi važniji mladim
nastavnicima koji su tek počeli raditi u školi i trebaju određene smjerokaze. Čini
mi se da što duže nastavnici rade u školi, veća je šansa da su počeli stvarati
svoje vlastite didaktičke principe na temelju svoga iskustva. Poljakove principe
koriste samo kao bazu za vlastite kombinacije principa koji najbolje
funkcioniraju u praksi. Kao što je svaki učenik jednistven, tako je i svaki razred
jedinstven te se svaki dan, pa i nastavni sat nikako ne mogu unaprijed osmisliti
do detalja. Lijepo je kada nastavnik može izvršiti realizaciju nastave koju je
osmislio za određeni dan, ali ako u razredu vlada određena atmosfera koja to
onemogućuje, većina uspješnih nastavnika to neće shvatiti kao katastrofu nego
će biti fleksibilna i pokušati napraviti najbolje što mogu u uvjetima koje su
zatekli.

5. Literatura

1.Andrilović V, Čudina M (1985), Psihologija učenja i nastave, Zagreb: Školska

knjiga

2.Bognar L, Matijević M (2005), Didaktika, Zagreb: Školska knjiga

3.Desforges C (2001), Uspješno učenje i poučavanje, Zagreb: Educa

4.Glasser W (1999), Nastavnik u kvalitetnoj školi, Zagreb: Educa

5.Poljak V (1991), Didaktika, Zagreb: Školska knjiga

6.Pitanja i odgovori za ispit iz Didaktike, Sveučilište u Zadru, dostupno
10.11.2013. na http://www.google.hr/url?
sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0CC0QFjAA&url=http%3A%2F
%2Fstudent-web.unizd.hr%2F~tmagdic%2FDidaktika
%2520odgovori.doc&ei=N4qCUqXmKoffswbw6IHoCw&usg=AFQjCNFlvKFO8Hq
06LP-e7zWaGlu8-rWUw&bvm=bv.56146854,d.Yms