Šehić Zijad

Bosna i Hercegovina u međunarodnoj diplomaciji XX stoljeća

I
Aneksiona kriza 1908.1909. i evropska diplomatija
2
Šehić Zijad

Bosna i Hercegovina u međunarodnoj diplomatiji XX stoljeća

I
Aneksiona kriza 1908-1909. i evropska diplomatija

3
4
SADRŽAJ

PREDGOVOR

UVOD

OSNOVNA DOSTIGNUĆA EVROPSKE HISTORIOGRAFIJE U

IZUČAVANJU ANEKSIONE KRIZE

GLAVA I

1.Historijske pretpostavke Aneksione krize

2. Bosna i Hercegovina u vrijeme austrougarske uprave
3. Odnosi Austro-Ugarske i Srbije 1878-1908. Austrougarska politika na
Balkanu na početku XX stoljeća

GLAVA II

PRIPREME ZA ANEKSIJU BOSNE I HERCEGOVINE.

PROGLAŠENJE ANEKSIJE I OBJAVA NEZAVISNOSTI BUGARSKE

1. Unutrašnjo - i spoljnopolitičke pripreme za ane ksiju

2. Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti
Bugarske

GLAVA III
EVROPA I ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE

- Osmansko carstvo i aneksija Bosne i Hercegovine

- Austro-Ugarska i aneksija Bosne i Hercegovine
- Njemačka i aneksija Bosn e i Hercegovine

5
-Velika Britanija i aneksija Bosne i Hercegovine
- Francuska i aneksija Bosne i Hercegovine
- Italija i aneksija Bosne i Hercegovine
- Rusija i aneksija Bosne i Hercegovine
- Srbija i aneksija Bosne i Hercegovine
- Crna Gora i aneksija Bosn e i Hercegovine
- Grčka i aneksija Bosne i Hercegovine
- Rumunija i aneksija Bosne i Hercegovine
- Pokušaj posredovanja velikih sila. Program konferencije

GLAVA IV
AUSTRO-SRPSKE SUPROTNOSTI (JANUAR -MART 1909)

- Sastanak Narodne skupštine Srbije 2. i 3. januara 1909. Zaoš travanje

odnosa u toku februara 1909.
- Novi pokušaj posredovanja velikih sila (februar 1909)
- Sporazum Austro-Ugarske i Bugarske

GLAVA V VRHUNAC KRIZE (MART 1909)

- Nota vlade Srbije od 10. marta 1909.

- Ratna opasnost: prestrojavanje austrougarskih tr upa na granici sa
Srbijom
- Nota vlade Srbije od 15. marta 1909.
. Aehrenthalov pritisak na Izvoljskog objavom dokumenata
- Aehrenthalove «ratne fanfare». «Afera Fridjung»
- Njemačko posredovanje. Kraj Aneksione krize

GLAVA VI
REZULTATI I POSLJEDICE ANEKSIONE KRIZE
ZAKLJUČAK

6
IZVORI I LITERATURA

I Izvori
A.Objavljeni izvori
B. Štampa
II Memoari, monografije, rasprave i članci
Index

7
 PREDGOVOR

Kriza koja je izbila u jesen 1908., kada je Austro -Ugarska izvršila

aneksiju Bosne i Hercegovine, predstavljala je prekretnicu u
međunarodnom političkom životu. Njen tok i rezultati imali su aktivno,
katalizatorsko djelovanje na politički scenarij Evrope do izbijanja Prvog
svjetskog rata, imajući u vidu prvenstveno suprotnosti Beča i Beograda,
višeslojni južnoslavenski kompleks i njime rezultirajuće teškoće
Habsburške monarhije.
Uzroci, tok, rezultati i posljedice Aneksione krize su u evropskoj
historiografiji bili predmet širih i straživanja. Djelimični aspekti, kao što
su pitanje savezništva i suparništva evropskih sila, privredno -političke
teme ili nacionalni problemi u jugoistočnoj Evropi naišli su u literaturi na
značajnu pažnju.
Stepen istraženosti ovih tema u evropskoj histor iografiji
opredijelio je cilj i sadržaj rada: da se prezentiraju dosadašnja istraživanja
ovog kompleksnog pitanja i da se na osnovu tih istraživanja, uz
neophodnu kritičnost, rekonstruišu zbivanja iz 1908 -1909., promatrana u
okviru ukupnih političkih kreta nja u Evropi. Pritom su u središtu pažnje
odnosi Austro-Ugarske i Srbije, koji su se odvijali u složenim
međunarodnim političkim prilikama.

8
 UVODNA RAZMATRANJA

Dostignuća evropske historiografije u izučavanju Aneksione krize

Aneksiona kriza 1908 – 1909. godine zauzima izuzetno značajno

mjesto u okviru političke historije Evrope pred Prvi svjetski rat. O njoj
postoji dosta brojna literatura, bilo da je riječ o izučavanju užih tema
vezanih za ovu problematiku, ili u okviru širih istraživanja o problematici
Prvog svjetskog rata i njegovoj prethistoriji. U njoj su zbivanja iz 1908. -
1909. godine promatrana sa različitih stanovišta.
Već u vrijeme Aneksione krize pojavila su se brojna djela
političara, naučnika i uglednih ljudi iz javnog života, prije svega direk tnih
sudionika - Austro-Ugarske i Srbije, koji su iznosili svoje stavove u vezi
aktualnih političkih zbivanja. Ta djela su trebala ujedno pružiti podršku
zvaničnim stavovima vlada i evropskoj javnosti ponuditi viđenje
postojećih problema, mjerene prije sve ga vlastitim političkim potrebama. 1
Nakon Prvog svjetskog rata učestala su istraživanja njegove
prethistorije, čiji je krajnji cilj predstavljalo pitanje ratne krivice. U okviru
tih istraživanja Aneksiona kriza je zauzimala izuzetno važno mjesto. Još u
toku rata započele su rasprave o uzrocima i krivnji za njegovo izbijanje,

1 Riječ je prije svega o polemici Beča i Beograda o historijskoj pripadnosti Bosne i

Hercegovine. Vidi između ostalog: Jovan Cvijić, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski
problem, Beograd 1908.; J. Doutchich , L' Annessione della Bosnia e dell' Erzegovina e
la questione Serba, Roma 1909.; W. Georgewitsch, Die serbische Frage, Stuttgart -
Berlin-Leipzig 1909.; Božidar Markowitsch, Die serbische Auffasung der bosnischen
Frage, Berlin 1908.; Alen Fournier, Wie wir zu Bosnien kamen, Wien 1909.; H. Görke,
Der gegebene Moment, Wien 1909.; O. Nemecek, Der Wirtschaftliche Aufschwung
Bosniens und der Herzegowina, Wien 1909.; Carl Sax, Die Wahrheit über die serbische
Frage und das Serbentum in Bosnien, Wien –Leipzig 1909.; Ferdinand Šišić, Nach der
Annexion, Agram 1909.; A. Wirth, Die serbischen Probleme, Wien 1909.
Vidi i.: N. Radojčić, Die wichtigsten Darstellungen der Geschichte Bosniens, u: Südost -
Forschungen, XIX, 1960., 146 -163.

9
koje traju i danas. Kada se rat završio pobjedničke sile nisu dozvolile da
ih Njemačka uvlači u rasprave, već su na Weimarskoj mirovnoj
konferenciji pošle od činjenice da je krivica na njenoj strani, temeljeći na
tome uvjete mira. Njemačka je na to odgovorila snažnom
nacionalističkom propagandom, čija je osnovna teza bila ona o njenoj
nedužnosti za izbijanje rata.
Stoga je njemačka vlada forsirala jedan projekat, kako bi se
dokumentovao period historije od 1871. do 1914. godine i kako bi «svijet
iz velikog zbornika dokumenata prihvatio da je njemačka politika ... bila
mnogo miroljubivija i imala mnogo više zasluga za održanje svjetskog
mira nego što je to itko u inostranstvu mogao sanjati ».2
Već 1922. godine pojavio se prvi tom zbirke «Velika politika
evropskih kabineta», a pet godina kasnije cijeli projekat je završen.
Gotovo 16.000 dokumenata je bilo poredano tematski, u 40 tomova (54
sveske). 3
Iako su publikovani dokumenti predstavljali mogućnost da se
napravi korak dalje u historijskim istraživanjima, njihov izbor, zbog
namjere izdavača i jednostranosti u njihovoj selekciji, nije dopuštao
izvođenje ubjedljivih zaključaka bez oslonca na neobjavljenu građu.
Upravo na primjeru njemačke gra đe se pokazalo važnim ko istražuje
historijska zbivanja i sa kojih polaznih stanovišta. 4

2 F. Thimme, Die Aktenpublikation des Au swärtigen Amts, u : Preussische Jahrbücher,

189, 1922., 78.
3 Die Grosse Politik der Europäischen Kabinette 1871. -1914. Sammlung der
Diplomatischen Akten des Auswärtigen Amtes, im Auftrage des Auswärtigen Amtes
hrsg. von J. Lepsius, A. Mendelssohn –Bartholdy und F. Thimme, 40 Bde., Berlin 1922 -
1927. Dokumenta koja se odnose na Aneksionu krizu objavljena su u dvije sveske 26 -og
toma.
4 Vidi: B. F. Klein, Über die Verfälschung der historischen Wahrheit in der
Aktenpublikation «Die Grosse Politik der europäis chen Kabinette 1871.-1914.», u:
Zeitschrift für Geschichtswissenschaft, VII, 1959., 330.

10
 Njemačka vlada je požurivala austrijsku vladu na objavljivanje
njenog materijala. Uz finansijku pomoć Berlina objavljena su dokumenta
iz perioda od Aneksione krize 190 8-1909. godine do izbijanja Prvog
svjetskog rata 1914., u 8 tomova, na gotovo 8.000 stranica i sa ukupno
11.200 dokumenata. 5
Publicistička djelatnost Njemačke je bila jedan od odlučujućih
razloga da su pobjednici u ratu sredinom 20 -tih godina odlučili da o tvore
svoje arhive i da publikuju značajne dokumente za prethistoriju Prvog
svjetskog rata.
Imajući u vidu centralni značaj njemačko -britanskih odnosa na
političke odnose u Evropi od početka XX stoljeća do izbijanja Prvog
svjetskog rata, razumljivo je zašt o se britanska vlada žurila sa objavom
dokumenata. Samo dvije godine nakon pojave prvog toma «Velike
politike» poduzet je sličan poduhvat. Već 1926. godine se pojavio prvi
tom britanskih dokumenata o prethistoriji Prvog svjetskog rata, a cijeli
projekat je završen do 1938. godine. Iz 13 tomova dokumenata (u
njemačkom prevodu 24) trebalo je pokazati da je Velika Britanija
umjesto «sjajne izolacije» prema Francuskoj i Rusiji vodila savezničku
politiku.6

5 O. H. Wedel, The Journal of Modern History, III, 1931., 84.

Riječ je o dokumentima objavljenim u: Österreich -Ungarns Aussenpolitik von der
Bosnischen Krise 1908. bis zum Kriegsausbruch 1914. Diplomatische Aktenstücke des
Osterreichisch-ungarischen Ministeriums des Ausseren, bearbeitet von L. Bittner und H.
Uebersberger, 1-8, Wien 1930. Dokumenta koja se neposredno odnose na Aneksionu
krizu sadržana su u prva dva toma zbirke.
6 G. Schöllgen, Das Zeitalter des Imperialismus, München 1986., 96. Riječ je o «British
Documents on the Origins of the War 1898 -1914», koja je istovremeno prevedena na
njemački: Die Britischen Amtlichen Dokumente über den Ursprung des Weltkrieges
1898.-1914., im Auftrage des Britischen Auswärtigen Amtes hrsg. von G. P Gooch und
H. Temperly. Vom Britischen Auswärtigen Amt autorisierte einzige deutsche Ausgabe
hrsg. von H. Lutz, 11 Bde. in 24, Berlin 1926. -38. Na Aneksionu krizu se odnose dvije
sveske 5-og toma.

11
 Na isteku 20-tih godina počelo je otvaranje ruskih i fr ancuskih
arhiva u svrhu publikovanja dokumenata. Međutim, u oba slučaja se
radilo samo o dokumentima koji su se odnosili na prethistoriju Prvog
svjetskog rata. U ruskom slučaju, kada je riječ o ranijem razdoblju,
posebno za vrijeme Aneksione krize, taj ned ostatak su unekoliko
nadoknađivale zbirke B. Sieberta 7, M. Bogičevića 8, kao i diplomatska
prepiska ruskog ambasadora u Londonu, A. Benckendorfa 9.
Tek pred Drugi svjetski rat počelo je objavljivanje sovjetskih
dokumenata koja su obuhvatala period od Berlin skog kongresa do 1917.
godine. 10
Nakon Drugog svjetskog rata nastavljen je rad na publikovanju
dokumenata. Francuski projekat dokumentovanja razdoblja od 1871. do
1914. godine, započet 1929., konačno je dovršen 1959. 11 Publiciranje
talijanskih dokumenata, za početo 1953., djelimično je dovršeno do 1964.
godine. 12
Uzimajući u obzir zvanične publikacije vlada velikih sila, kao i
edicije manjih država (npr. Belgije i Srbije) istraživanja Aneksione krize

7 B. Siebert, Diplomatische Aktenstücke zur Geschichte der Ententepolitik, Berlin 1921.

8 Die auswärtige Politik Serbiens 1903 -1914, hrsg. von M. Boghitschewitsch, 3 Bde.,
Berlin 1928-1931.
9 Graf A. Benckendorff, Graf Benckendorffs Diplom atischer Schriftwechsel, hrsg. von
B. Siebert, 3 Bde., Berlin-Leipzig 1928.
10 Meždunarodnie otnošenia v epohu imperializma, Dokumenti iz arhivov carskogo i
vremennogo praviteljstv 1878. -1917. gg., Moskva 1938.-1940.
11 Documents diplomatiques français (1871 .-1914.), ed. par Ministère des Affaires
Etrangeres. Commision de publication des documents relatifs aux origines de la guerre
de 1914., Paris 1929.-1959. Na Aneksionu krizu odnosi se serija 2 (1901. -1911.), tom XI
i XII.
12 I Documenti diplomatici Italiani , Commissione per la publicatione dei documenti
diplomatici, Roma, 1953 -1964. Na Aneksionu krizu odnosi se serija 4 (1908. -1914.),
tom 1-3.

12
fundirana su na dosta širokoj bazi izvora. 13 Između 20-tih i 50-tih godina
na osnovu njih su nastala brojna djela, čiju vrijednost nisu relativizirala ni
objavljena akta. 14 Te publikacije i danas predstavljaju važnu osnovu za
historijska istraživanja.
Dosta široka baza izvora proširena je još više izdanjima memoara,
dnevnika, govora i pisama, kao i autentičnih izjašnjenja savremenika, koji
su u političkom, privrednom, kulturnom i društvenom životu ovog

13 Ta dokumenta objavljena su na inicijativu Njemačke. Pored navedenog djela M.

Bogičevića vidi: Die Belgischen Dokumente zur Vorgeschichte des Weltkrieges.
Vollständige Ausgabe der vom Deutschen Auswärtigen Amt herausgegebenen
Diplomatischen Urkunden aus Belgischen Staatsar chiven, hrsg. von B. Schwertfeger, 5
bde., Berlin 1925.
14 Tridesetih godina objavljene zvanične zbirke historijskih izvora, mada po metologiji
historijske nauke spadaju u izvore drugog reda, omogućile su historijske sinteze
zasnovane prije svega na objav ljenim izvorima i memoarskoj građi. Mada sa
nedostacima, ova djela su i danas nezaobilazna u izučavanju Aneksione krize.
Prije svega potrebno je pomenuti djelo M. Ninčića ( M. Nintchitch, La crise bosniaque
(1908.-1909.) et les puissances europeennes, I -II, Paris 1937.) koje se temelji na
bogatstvu arhivske građe i postojeće literature. U velikoj mjeri korišteni su izvori iz
Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Djelo nudi jasan pregled zbivanja tokom
Aneksione krize, ocjene autora su zrele i on teži ka o bjektivnosti - izuzev kada je riječ o
ulozi Francuske.
Djelo američkog historičara B. E. Schmitta (The Annexation of Bosnia, 1908. -
1909., Cambridge 1937.) temelji se na publiciranim izvorima, kao i brojnoj arhivskoj
građi, prije svega, austrijskoj. Djelo ima karakter sadržajnog pregleda diplomatskih
odnosa tokom trajanja krize. Ocjene autora su dosta objektivne. O aktuelnosti ovog djela
svjedoči i njegovo drugo izdanje. (B. E. Schmitt, The Anexation of Bosnia 1908. -1909.,
New York 1970.).
Djelo švedskog historičara G. Witrocka, Osterrike -Ungard i bosniska krisen 1908. -
1909., Uppsala 1939.) nudi sadržajan pregled diplomatskih odnosa tokom Aneksione
krize. Istraživanje dubljih uzroka krize je izostalo, a ocjene autora nisu objektivne. Iako
autori ovih djela nisu koristili zvanične francuske i talijanske izvore taj nedostatak nije u
tolikoj mjeri bitan, jer su obje imale u toku krize suzdržan stav.

13
razdoblja imali manje-više značajnu ulogu. 15 Ta djela, osim što imaju
ulogu historijskih izvora pružaju i živo, neposr edno svjedočanstvo o
savremenim zbivanjima.
U razdoblju između dva svjetska rata Aneksiona kriza je najviše
bila zastupljena u djelima njemačkih historičara, i to u vremenu kada je
radi učvršćenja nacionalističkih dogmi trebalo isključiti njemačku
odgovornost za Prvi svjetski rat i događaje iz 1908 -1909. godine
predstaviti kao njemački doprinos svjetskom miru. U tu svrhu je od 1923.
godine služio časopis “Pitanje ratne krivice” (Die Kriegschuldfrage), koji
je tridesetih godina promijenio ime u “Berlinski mj esečnik”, ostajući
vjeran koncepciji i zadatku da objavljuje dokumenta i članke koji su
isključivali njemačku odgovornost za Prvi svjetski rat.
Istraživanje dubljih uzroka Aneksione krize je izostalo i pažnja je
usmjerena na teme kao što su pitanje austro -njemačkog savezništva ili
nacionalni pokreti u jugoistočnoj Evropi 16, promatrani kroz prizmu

15 Vidi između ostalog: J. M. Baernreither, Fragmente eines politischen Tagebuches.

Die südslavische Frage und Öst erreich-Ungarn vor dem Weltkrieg, Berlin 1928.; Conrad
v. Hötzendorf, Aus meiner Dienstzeit 1906. -1918., Bd. 1, Die Zeit der Annexions -krise
1906.-1909., Wien-Berlin-Leipzig–München 1921.; A. Hoyos, Der deutsch -englische
Gegensatz und sein Einfluss auf die Balkan–politik Osterreich-Ungarns, Berlin–Leipzig
1922.; D. Lončarević, Jugoslaviens Entstehung, Wien 1929.; H. Lützow, Im
diplomatischen Dienst der k. und k. Monarchie, München 1971.; B. Molden, Graf
Aehrenthal. Sechs Jahre äussere Politik Österreich -Ungarns, Stuttgart 1917.; A. Musulin,
Das Haus am Ballplatz. Erinnerungen eines österreichisch -0ungarischen Diplomaten,
München 1924.; J. Redlich, Schiksaljahre Osterreichs 1908 -1919. Das politische
Tagebuch Joseph Redlich, bearbeitet von F. Fellner, Bd. I, G raz-Köln 1953.; W. A.
Suchomlinow, Erinnerungen, Berlin 1924.
16 L. Förster, Das Bundesverhältnis Deutschland zu Osterreisch -Ungarn in der Epoche
Aehrenthal (1906-1912), Freibug 1934.; W. Grumpelt, Die deutsche Politik in der Zeit
der Bosnische Krisis, Jena 1939.; R. Gooss, Das österreichisch -serbische Problem bis
zur Kriegserklärung Osterreich –Ungarns an Serbien, 28. Juli 1914., Die Vorgeschichte
des Weltkrieges, X Bd., Berlin 1930.; G. Hiller, Die Entwicklung des österreichisch -
serbischen Gegensaetzes 190 8.-1914., Halle 1934.

14
njemačke politike. Glavnu temu istraživanja predstavljalo je njemačko
posredovanje u Petrogradu, u martu 1909. godine, s ciljem da se ovaj
događaj predstavi kao dop rinos Njemačke očuvanju mira u Evropi. 17
Nakon Drugog svjetskog rata dostupnost arhivke građe i
obnovljena naučna interesovanja za prethistoriju Prvog svjetskog rata
omogućila su sistematska istraživanja historijskih povoda i uzroka za
njegovo izbijanje. Ta istraživanja su još jače potcrtala ulogu Aneksione
krize u međunarodnom političkom životu, dajući joj centralno mjesto u
okviru razmatranja o kompleksnoj problematici Prvog svjetskog rata.
Iako kraj Drugog svjetskog rata nije značio i kraj mita o
njemačkoj nedužnosti, on je doprinio da se realnije gleda na njemačku
historiju. Godine 1949. nastale su dvije njemačke države, sa različitim
društvenim, političkim i ideološkim prilikama, pa se od tada moglo
govoriti o dvije njemačke historiografije, ideološki oš tro suprostavljene.
Veliko zanimanje historičara za Drugi svjetski rat i smanjeno
interesovanje za događaje od prije 1918. godine, doprinijeli su očuvanju
starih dogmi u zapadnonjemačkoj historiografiji. Tek šezdestih godina
došlo je do značajnih promjena u gledanju na zbivanja iz 1914. godine a
samim tim i cijelog predratnog perioda. Rezultati istraživanja
zapadnonjemačkog historičara Fritza Fischera 18 i njegovog mlađeg
suradnika Imanuela Geissa 19 doprinijeli su rušenju duboko ukorijenjenih

17 J. M. Raed, Das Problem der deutschen Vermittlung beim Ausgang der Bosnischen
Krise, Berlin 1933.; H. G. Sasse, War das deutschen Eingreifen in die Bosnische Krise
im März 1909. ein Ultimatum?, Stuttgart 1936.
18 F. Fischer, Griff nach der Weltmacht, Düsseldolf 1961; F. Fischer, Krieg der
Illusionen, Düsseldorf 1969; F. Fischer, Der Erste Weltkrieg und das deutsche
Geschichtstbild, Beitrage zur Bewältigung eines historischen Tabus, Düsseldorf 1977.
Vidi i: W. Jäger, Historische Forsch ung und politische Kultur in Deutschland. Die
Debatte 1914.-1980. über der Ausbruch des Ersten Weltkrieges, Göttingen 1984.
19 I. Geiss, Der polnische Grenzstreifen, Ein Beitrag zur deutschen Kriegszielpolitik im
Ersten Weltkrieg, Hamburg 1960.; I. Geiss, Julikrise und Kriegsausbruh 1914., I.
Hannover 1963.

15
shvatanja u njemačkoj historiografiji. Tvrdnje do kojih su došli na osnovu
kritičkog proučavanja historijskih izvora -da je Njemačka vodila osvajački
rat, da je krivica za izbijanje rata na njenoj strani, te da postoji kontinuitet
u njemačkoj historiji - pobijali su iz temelja dogme prisutne u njemačkoj
nacionalnoj i historijskoj svijesti. Njihova istraživanja su označila
prekretnicu u historiografiji Prvog svjetskog rata, pa i šire, produbljujući
saznanja u njemačkoj i evropskoj historiografiji, i ujedno inicirajući
kompleksniji pristup istraživanju politike drugih velikih sila.
Niz istočnonjemačkih historičara, prije svih Fritz Klein, V.
Gutsche i H. Lemke posvetili su se istraživanju bogatih fondova arhiva u
Potsdamu. Rezultati tih istraživanja su samo potvrdili tačnost Fi scherove
teze, a korak dalje je predstavljalo nastojanje da se istraživanja ne
ograniče samo na njemački imperijalizam nego da se proširi i na politiku
drugih velikih sila. 20 Pri tome se naročito išlo na istraživanje dužeg
vremenskog razdoblja, uglavnom od početka XX stoljeća do kraja Prvog
svjetskog rata. 21
Iako je Aneksiona kriza predstavljala ključni događaj u politici
Austro-Ugarske pred Prvi svjetski rat, u austrijskoj historiografiji ova
tema nije posebno obrađena.
Austrijski historičari koji su razmatr ali međunarodne odnose
Austro-Ugarske pred Prvi svjetski rat imali su za cilj da dokažu kako je
ona vodeći konzervativnu politiku istovremeno vodila i miroljubivu
politiku i kako je čuvala mir u Evropi. 22 Većina historičara koji su
opisivali djelatnost aust rougarskog ministra Aehrenthala nastojala je da

20 Vidi: W. Gutsche, Forschungen zur deutschen Geschichte vom Ausgang des 19.
Jahrhunderts bis 1917., u: Historische Forschungen in der DDR 1970. -1980. Analysen
und Berichte. Berlin 1980., 204 -229.
21 Vidi: F. Klein, Deutschland von 1897. -1917., Berlin 1977.; F. Klein, Studien zum
deutschen Imperialismus vor 1914.. Berlin 1976.; W. Gutsche, Forschungsergebnisse zur
Geschichte des deutschen Imperialismus vor 1917., Berlin 1980.
22 H. Hantsch, Die Geschichte Österreich, Bd. II, Graz 1953.; R. Charmatz, Österreiche
äussere und innere Politik von 1895. bis 1914., Leipzig 1918.

16
dokaže da se on borio za očuvanje monarhističkog sistema u Evropi i za
jačanje Austro-Ugarske kao velike sile. 23 Sa ovog aspekta su uglavnom
promatrani i odnosi Austro -Ugarske i Srbije. 24
Dublje analize austrou garske politike, prije svega uslovljenost
spoljne politike unutrašnjom, izostale su sve do 60 -tih godina. Tu je
problematiku započeo istraživati čehoslovački historičar J. Križek, a
zatim niz historičara iz istočnih zemalja. 25
Ova istraživanja su imala veli ki značaj na austrijsku
historiografiju. Znatno je porastao broj radova u kojima se naučno
analizirala politika Austro -Ugarske, pri čemu je značajna pažnja
posvećena unutrašnjopolitičkim prilikama. 26
Brojne radove koji se odnose na Aneksionu krizu dala je s ovjetska
historiografija, istražujući uzroke krize i tumačeći ih suprotnostima
između blokova velikih sila i unutar njih samih. U sovjetskoj

23 H. Hantsch, Aussenminister Alois Lexa Graf Aehrenthal, u: Gestalter der Geschichte

Österreichs, Wien 1962.
24 Südland, (Ivo Pilar), Die Südslawische Frage und der Weltkieg, Wien 1918.; H.
Uebersberger, Osterreich zwischen Russland und Serbien, Graz -Köln 1975.; F. Würthle,
Die Spur fürth nach Belgrad, Wien -München-Zürich 1975.
25 J. Križek, Die wirtschaftliche Grundzüge österreischischungarischen Imperialismus
in der Vorkriegszeit, 1900 -1914. Praha 1963.; J. Križek, Annexion de la Bosnie et
Herzegovine, Historica IX, Praha 1964.; Vidi i: zbornik radova: Osterreich -Ungarn in
der Weltpolitik 1900-1918, Berlin (Ost), 1965.
26 S. Verosta, Theorie und Realität von Bündnissen, Wien 1971.; R. A. Kaan,
Geschichte des Habsburgerreiches 1526 -1918, Wien-Köln-Graz 1977.; E. Zöllner (Hrsg)
Diplomatie und Aussenpolitik Osterreichs, Wien 1977.; A. Wandruszka, P. Urbanitsch
(Hrsg.), Die Habsburgermonarchie 1848. -1918., 3 Bde., Wien 1973 -80.
Osim toga, posebno kada je riječ o Aneksionoj krizi treba pomenuti i rad A. Supana, Zur
Frage eines östereichisch -ungarischen Imperialismus in Südosteuropa: Regierungspolitik
und öffentliche Meinung um die Annexion Bosniens und der Herzegowina u: Die
Donaumonarchie und die südslawische Frage von 1848. -1918., Wien 1978.
Od novijih radova koji obrađuju opširnije Aneksionu krizu, posebno ulogu Austro -
Ugarske, treba pomenuti rad mađarskog istoričara J. Galantaia Die Österreichisch -
Ungarische Monarhie und der We ltkrieg, (bez mjesta izdanja), 1979.

17
historiografiji postoji mnoštvo djela u kojima je Aneksiona kriza
promatrana u okviru spoljnopolitičkih djelatnosti velikih sila i njihovih
suprotnosti na Balkanu tokom 1908. -1909.27
Kako je cjelokupna ruska politika tokom Aneksione krize bila
uslovljena unutrašnjopolitičkim prilikama, razumljivo je da je ta tema bila
predmet širih historijskih istraživanja. 28 Osim toga, značajna pažnja je
posvećena Aneksionoj krizi u okviru istraživanja o diplomatskim
odnosima u epohi imperijalizma. 29
Jugoslavenska historiografija je posvetila značajnu pažnju
izučavanju Aneksione krize, bilo da je riječ o istraživanju užih tema
vezanih za ovu problematiku, ili u okviru širih istraživanja o kompleksu
Bosne i Hercegovine, odnosa Srbije sa velikim silama, te o problematici
prethistorije Prvog svjetskog rata. 30

27 F. I. Notovič, Epilog Bosnijskogo krizisa, Seria istorii i filozofii, T. IV, Moskva

1947.; L. A. Neiman, Franko -russkie otnošenia vo vreme Bosnijskogo krizisa (1908 -
1909 gg.), Moskva 1958.; K. B. Vinogradov, Bosnijski j krisis 1908-1909 gg., Prolog
pervoj mirovoj vojni, L., 1964.
28 I. V. Bestužev, Borba v Rossiji po voprosam vn èjšnèj politiki 1906-1910, Moskva
1961.
29 V. M. Hvostov, Istoria diplomatii, Moskva 1963. B. I. Rasputnis, Borba
imperialističeskih deržav za Bal kana v pervom desetiletii XX veka, Lavov 1949.
30 O Bosni i Hercegovini za vrijeme Aneksione krize postoji niz rasprava i članaka
objavljenih u bosansko -hercegovačkim historijskim časopisima. Osim toga ovu temu
šire obrađuju i djela: M. Imamović, Pravni pol ožaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od
1878.-1914., Sarajevo 1976; N. Stojanović, Bosanska kriza 1908. -1914., Sarajevo 1958.
Poseban značaj ima zbornik Aneksiona kriza 1908 -1909., Sarajevo 1991.
Kad je riječ o ulozi Srbije u Aneksionoj krizi, pored mnoštva rasprava i članaka,
potrebno je istaći i dva zbornika radova: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat,
Beograd 1967; Velike sile i Srbija pred prvi svetski rat, Beograd 1976.; Aneksiona kriza,
posmatrana u širim okvirima, zastupljena je u djelu A. Mitrovića, Prodor na Balkan i
Srbija 1908.-1918., Beograd 1981.

18
 Kada je riječ o izvorima, prije svega potrebno je skrenuti pažnju
na zbirku dokumenata Rusija i aneksiona kriza, 1908. -1909., koju je
priredio B. Pavičević. 31
Na osnovu dokumenata srpskog Ministarstva inostranih djela
nastale su i monografije V. Ćorovića o odnosima Srbije i Austro -
Ugarske 32, kao i M. Ninčića o Aneksionoj krizi. Pored toga, u biografiji
M. Milovanovića, tadašnjeg srpskog ministra spoljnih poslova, Aneksiona
kriza je uglavnom obrađena na osnovu njegovih ličnih bilježaka. 33 Korak
dalje predstavljala su istraživanja D. Đorđevića i Lj. Aleksića -Pejković,
koja su zahvatila širu pr oblematiku, i u kojima se diplomatska aktivnost
Srbije promatrala u svjetlosti privredno - političkih ciljeva njene spoljne
politike. 34
Sve do pojave djela A. Dučea 1977., 35 talijanska historiografija
nije dala značajnije djelo o Aneksionoj krizi. Ta probl ematika je

31 Rusija i aneksiona kriza 1908. -1909., dokumenti iz svjetskih arhiva Titograd, 1984.
(priredio B. Pavičević). Najveći dio dokumenata ove zbirke predstavljaju izvještaji,
pisma i depeše ruskog poslanika iz Beograda, koji osim značaja za proučavanje prilika
na Balkanu 1908.-1909. predstavljaju važan izvor i za unutrašnju historiju Srbije.
Značajan dio zbirke čine i izvještaji, pisma i depeše ruskog ministra rezidenta na
Cetinju, koja osvjetljavaju položaj Crne Gore u toku 1908. - 1909.
Ostali dio zbirke predstavljaju zapisnici sa sjednice ruske carske vlade, instrukcije i
uputstva ministra inostranih poslova poslanicima i ambasadorima, dokumentacija o
pregovorima Izvoljski -Aehrenthal u Buhlau-u 1908., izvještaji pisma i depeše ruskih
poslanika iz Beča, Berlina, Londona, Pariza, Rima, Carigrada, Sofije i Bukurešta kao i
izvještaji konzularnih predstavnika iz Skadra, Bitolja, Skoplja, Soluna, Sarajeva i
Budimpešte.
32 V. Ćorović, Odnosi između Srbi je i Austro-Ugarske u XX veku, Beograd 1936.
33 D. Đorđević, Milovan Milovanović, Beogard 1962.
34 D. Đorđević, Carinski rat Austro -Ugarske i Srbije 1906.-1911., Beograd 1962.; Lj.
Aleksić-Pejković, Odnosi Srbije sa Francuskom i Engleskom 1903. -1914., Beograd
1965.
35 A. Ducce, La crisa Bosniaca del 1908., Milano 1977. Djelo je pisano na osnovu
publikovanih zbirki dokumenata i literature, a u velikoj mjeri su korištena neobjavljena
dokumenta iz italijanskih arhiva. Autor je tvrdnje dokumentovao izvodima iz

19
uglavnom promatrana u širim okvirima, bilo da je riječ o spoljnoj politici
Italije ili o međunarodnim odnosima u epohi imerijalizma. 36 Na to je
svakako utjecala i činjenica da je Italija za vrijeme Aneksione krize imala
suzdržan stav.
Dobar pregled diplomatskih odnosa za vrijeme Aneksione krize
daje djelo V. Šuleka, pisano na osnovu zvaničnih dokumenata velikih
sila, koje posmatra Aneksionu krizu u općim, evropskim okvirima. 37
Imajući u vidu ulogu koju je Francuska imala u Aneksionoj krizi,
razumljivo je zašto njena historiografija nije dala značajniji doprinos
istraživanju ove teme. Francuski historičari su Aneksionu krizu
posmatrali uglavnom u okviru diplomatskih odnosa na Balkanu ili u
Europi.38
Ni britanska historiografija nije dala značajnije dj elo o Aneksionoj
krizi, mada je ova tema bila predmet istraživanja. Britanski historičari su
ovu temu uglavnom istraživali u vezi sa spoljnom politikom, prije svega
na Bliskom Istoku i na Balkanu, kao i u okviru međunarodnih odnosa
pred Prvi svjetski rat. 39

dokumenata, koji zauzimaju veći dio rada. Mada je djelo posvećeno Aneksionoj krizi
ono prevazilazi ove okvire i značajan je doprinos historiji Balkana i Evrope od sredine
XIX stpčjeća do 1909. godine.
36 B. Croce, Storia d’Italia dal 1871 al 1915, Bari 1928.; W. Maturi, La politica estera
italiana da Tittoni a Sonnino, Pisa 1942.; E. Gentile, Storia dell’Italia contemporanea,
L’età giolittiana, 1898-1914, Napoli 1977.; L. Albertini, Le origini de guerra del 1914, I -
III, Milano 1943.; L. Salvatorelli, La politic a internazionale dal 1871. ad ogg, Torino
1946.
37 V. Šulek, Diplomatska historija centralnih sila 1908. -1915., II, Zagreb 1939.
38 P. Renouvin, Historie des relations inernationales, De 1871. -1914., Pariz 1955.; P.
Milza, Les relationes internationales de 1 871. à 1914., Pariz 1968.; M. Baumont,
L’Europe de 1900 à 1914, Pariz 1966.; R. Girault, Historie des relations internationales
contemporaines, I, 1871. -1914., Paris 1979.
39 F. R. Bridge, Great Britain and Austro -Hungary 1906.-1914. A diplomatic history,
London 1972.; F. H. Hinsley, British Foreign Policy under Sir Edvard Grey, Cambridge

20
 Tokom Aneksione krize štampa je u političkoj oblasti ostavila
jasne tragove. Nosioci državne vlasti su na jednoj strani nastojali da
ostvare kontrolu nad javnim publikacijama i koriste njihov propagandni
aparat za podršku svojim političkim ciljevima. S dr uge strane, dolazio je
do izražaja utjecaj javnog mnijenja na kreiranje i provođenje političkih
zamisli vlada. Usljed toga je štampa, ujedno refleks i kreativni element
javnog mnijenja, vrijedan izvor podataka i korisna dopuna diplomatskom
materijalu.
U prvim istraživanjima štampa je uglavnom viđena u funkciji
ogledala historijskih zbivanja, slikajući u presjeku novinskih izvještaja
zbivanja i reagiranja tokom Aneksione krize, nudeći osim toga spektar
javnog mnijenja. 40 Novija istraživanja su prije svega usm jerena na mjesto
i ulogu štampe u političkim koncepcijama vlada, tj. na odnos vlada –
štampa - javno mnijenje. 41
Imajući u vidu dostignuća evropske historiografije u izučavanju
Aneksione krize potrebno je na kraju ukazati i na zadatke budućih
istraživanja. Razumijevanje složenih zbivanja u Evropi deceniju pred
izbijanje Prvog svjetskog rata nije moguće bez temeljne analize utjecaja
privrednih i društvenih odnosa na diplomatsku aktivnost. Osnovni zadaci

1977.; R. Langhorne, The Collapse of the Concert of Europe: International Politics,

1890.-1914., London 1981.
40 W. Egloff, Die bosnisch–herzegowinische Annexionskrise 1908. -1909. in der
schweizerischen Presse, diss., Hamburg 1935. A. Fränkel, Die Anexion Bosniens und
der Herzegowina im Lichte der Wiener Presse, diss., Wien 1935.; H. Husinsky, Die
«Reichspost» und die österreichische Balkanpolitik in den Jahren 1908/1909, dis s., Wien
1949.; J. Sander, Die Stellung der deutschen Presse zur Annexion Bosniens und
Herzegowina, diss., Wien 1965.
41 H. Grohmann, Die Pressepolitik des österreichische ungarische Aussenministers Graf
Alois Aehrenthal (1906-1912), diss., Wien 1949.; G. H eidorn, Monopole–Presse-Krieg.
Die Rolle der Presse bei der Vorbereitung des ersten Weltkrieges, Berlin 1960.; D.
Gasić, Die Presse Serbiens 1903. -1914. und Österreich-Ungarn, diss., Wien 1971.; A. H.
Gemeinhardt, Deutsche und österreichische Pressepolitik während der Bosnischen Krise
1908./09., Husum 1980.

21
istraživača se sastoje u temeljnoj analizi unutrašnjeg r azvoja evropskih
društava, imajući prije svega u vidu odnos i raspored političkih snaga
unutar pojedinih država. Dosta slobodnog prostora ostalo je i istraživanju
javnog mnijenja, posebno njegovog utjecaja na političke akcije vlada.

22
 GLAVA I

Historijske pretpostavke Aneksione krize

Berlinski kongres 1878.

Od druge polovine XIX stoljeća Habsburška monarhija se

pripremala da u pogodnom trenutku zaposjedne Bosnu i Hercegovinu. Te
težnje pojačane su u toku velike Istočne krize 1875. -1878. godine. 42
Austro-Ugarska je smatrala da zaposjedanjem Bosne i
Hercegovine postiže značajne ciljeve: sprječava stvaranje velike države
na svojim južnim granicama, poduzima značajan korak u ekonomskom i
političkom prodoru ka jugoistoku, u strateškom smislu osigurava
posjedovanje Istre i Dalmacije i osigurava svom kapitalu značajno
privredno područje. 43

42 Annexion Bosnien und Herzegowinas, Beilage zur Allgemeinen Zeitung, München,

1876., III, 3.249.; Einverleibung Bosnien und Herzegowina in die kaiserthum
Oesterreich, Beilage . . . , 1876., III, 3. 497, 3.513.
Vidi: F. J. Kos, Politik Östereich -Ungarsns während der Orient -krise 1874/75.-1879.
Zum Verhältinis von politischer und militärischer Führung, diss. , Köln 1984.
43 M. Imamović, o. c., 13. Iako je u svom izjašnjavanju o bosanskom pitanju ministar
Andrassy naglašavao da je odlučujući razlog za okupaciju Bosne i Hercegovine bilo
stvaranje reda i mira u ovim pokrajinama, za Austro -Ugarsku su to bili primarno
geografsko-strateški i politički razlozi. Uvlačeći se izmeđe Srbije i Crne Gore i
zaposjedajući najvažnije vojne tačke u Sandžaku, Austro -Ugarska je vladala u
strateškom smislu izuzetno važnom visoravni na putu do Mitrovice. Od ove tačke moglo
se preko Vardarske kotline prodirati prema Solunu i učvrstiti se na Egejskom moru. (S.
Mainwald, Der Berliner Kongres 1878. und das Völkerrecht. Die Lösung des
Balkanproblems in 19. Jahrhundert, Stuttgart 1948., 110). Osnovni politički motivi
koji su opredijelili Austro-Ugarsku da okupira Bosnu i Hercegovinu vidljivi su iz jedne
predstavke koju je ministar Andrassy uputio ambasadoru u Londonu grofu Beustu, 21.
aprila 1878. Iz ove predstavke se vidi želja Austro -Ugarske «da ojača vlastitu poziciju i
da rastući slavenski utjecaj na Balkanu drži pod kontrolom» (Ibidem, 113. )

23
 Povoljna međunarodna situacija pred Berlinski kongres davala je
Austro-Ugarskoj garancije da će njene namjere prema Bosni i
Hercegovini biti podržane.
Odluka o sudbini Bosne i Herc egovine predstavljala je, pored
bugarskog problema, najvažniji zadatak Kongresa. To pitanje je
postavljeno na dnevni red na osmoj sjednici, 28. juna 1878. 44 U svom
istupu na Kongresu, ministar grof Andrassy je naglasio da je pitanje
Bosne i Hercegovine od e vropskog interesa, i da su posljednji događaji
pokazali da Osmansko carstvo nije bila u stanju suzbiti nemire.
Sanstefanskim mirom predviđena autonomija Bosne i Hercegovine ne bi
umirila vjerske sukobe i socijalne nemire. U cilju stvaranja mira u ovim
provincijama ministar Andrassy je tražio da se jednim formalnim
ugovorom ove oblasti povjere Austro -Ugarskoj. 45
Taj zadatak je preuzeo na sebe britanski predstavnik lord
Solsberi. On je istaknuo da je bosanskohercegovačko pitanje evropski
problem za čije rješenje Osmansko carstvo, oslabljeno ratom, nije
sposobno. Stoga je on podnio formalan prijedlog da se Austro -Ugarskoj
povjeri mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom. 46 Sve evropske sile,
osim Osmanskog carstva , prihvatile su ovaj prijedlog.
Iako se Velika Britanija obavezala da će u «svakoj formi» podržati
priključenje Bosne i Hercegovine Austro -Ugarskoj, britanski prijedlog
nije značio potpunu aneksiju, nego samo «okupaciju i upravu». Takva
formula odgovarala je ministru Andrassyju prije svega iz
unutrašnjopolitičkih razloga. Parlament i vlada nisu bili skloni na direktno
priključenje Bosne i Hercegovine a vodeći ugarski krugovi, kao i Nijemci

Vidi: I. Geiss, Der Berliner Kongres – Eine Historische Retrospektive, u: Der Berliner
Kongres von 1878. Die Politik der Grossmächte und die probleme der modernisierung
in Südost in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts, Wiesbaden 1982., 38).
44 G. Jakšić, Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu, Beograd 1955., 53.
45 S. Mainwald, nav. djelo 54.
46 Ibidem, 55.

24
u Austriji smatrali su da bi njime došlo do porasta «neprijateljskog
elementa» i time novih sporova unutar Monarhi je.47
Njemačka i Velika Britanija su vršile pritisak na delegate
Osmanskog carstva da prihvate odluke Kongresa. Na sjednici od 4. jula
delegati su pročitali izjavu da je «carska vlada Osmanskog carstva uzela u
vrlo ozbiljno razmatranje mišljenje Kongresa o pogodnim sredstvima za
povratak mira u Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje
i zadržava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumi u tom
pogledu sa bečkom vladom». 48 Ministar Andrassy je bio zadovoljan ovom
izjavom, pa je njemački kancelar Bismarck kao predsjedavajući objavio
da je Austro-Ugarska dobila mandat da okupira i upravlja Bosnom i
Hercegovinom. Na sam dan potpisivanja ugovora, 13. jula 1878. delegati
Osmanskog carstva su dobili od austro - ugarskih predstavnika pismenu
izjavu da «suverena prava Nj. C. Vel. Sultana na pokrajine Bosnu i
Hercegovinu neće pretrpjeti nikakve povrede faktom okupacije ... i da će
se okupacija smatrati privremenom.» 49
Članom XXV Berlinskog ugovora Austro -Ugarska je dobila pravo
da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Ujedno je
određeno da Austro-Ugarska ima pravo da na području Novopazarskog
sandžaka drži svoje garnizon, o čemu će se naknadno sporazumjeti sa
Portom. Sporazumom zaključenim u Carigradu, 21. aprila 1879., Austro -

47 Ibidem, 56. Osim toga, ostavljajući bosanskohercegovačko pitanje otvor enim Austro-
Ugarska je izbjegavala pitanje odgovornosti za dugove Bosne i Hercegovine.
48 G. Jakšić, o. c. 57.
49 Ova klauza je smatrana tajnom, a njen tekst je poznat iz zaostavštine delegata
Osmanskog carstva Karateodori -paše. Objavio ga je bivši fran cuski ministar spoljnih
poslova Gabrijel Anoto 1908. u oktobarskoj svesci «Revue des Deux Mondes», a zatim
u četvrtom tomu «Histoire de la France contemporaine». (Vidi: A. Fournier, o. c.,
72-74.)

25
Ugarska je uvela svoje garnizone u Sandžak, a Porti ostavila upravu i
administraciju. 50
Berlinski kongres, kao i neposredne poslijekongresne promjene
bili su od presudnog značaja na tok evropskog političkog života najmanje
do Aneksione krize, 1908. 51
Istovremeno, Berlinski kongres je stvorio mnogo zapaljivog
materijala na Balkanu. Zaoštrile su se crkvene i političke suprotnosti
između Bugarske i Grčke. Srbija, odvraćena od aspiracija na Bosnu i
Hercegovinu, usmjerila je svoju pažnju prema jugu, u Vardarsku dolinu, i
bila je u tome podržana od Beča. Ali u Makedoniji se sukobila sa grčkim i
bugarskim pretenzijama. Bugari su se zavadili sa Rumunijom zbog
Dobrudže, koja je na Kongresu dodijeljena Rumuniji kao kompenzacija
za Besarabiju ustupljenu Rusiji. Na sjevernoj oba li Egejskog mora
sudarali su se bugarski, grčki i interesi Osmanskog carstva. 52
Berlinski kongres je imao krupne posljedice na diplomatske
odnose velikih sila. Ojačano je načelo međusobnog sporazumijevanja, što
će opasnost općeg evropskog sukoba odgoditi za nekoliko narednih
decenija.

50 Član XXV Berlinskog ugovora i Carigradska konvenci ja su predstavljali jedine

međunarodne akte kojima se određivao državno -pravni položaj Bosne i Hercegovine.
Po ovim aktima određeno je da Austro –Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu i njima
upravlja na neodređeno vrijeme. One su državno i međunarodno -pravno pripadale
Osmanskom carstvu, čija su suverena prava očuvana. (H. Schneller, Die
staatsrechtliche Stellung von Bosnien und der Herzegowina, Leipzig 1892., 32.)
51 I. Geiss, o. c., 34.
52 M. Bernath, Die Südslaven, u: Die Welt der Slawen, Bd. I; D ie West-und
Südslawen, Frankfurt 1960., 254.

26
2. Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom

Bosna i Hercegovina je predstavljala područje na kome su se

koncentrisali osnovni interesi austrougarske politike na Balkanu u
privrednoj, vojnoj i kulturno -političkoj oblasti.
Kao što je međunarodnopravni položaj Bosne i Hercegovine ostao
neriješen, tako je i njen položaj unutar Monarhije i odnos prema Austriji i
Ugarskoj ostao nedovoljno definiran. Okupirana Bosna i Hercegovina
nije pripadala ni austrijskoj ni ugarskoj polovini Monarhije, nego je
smatrana općedržavnim područjem u čijoj upravi učestvuju Zajednička
vlada i vlada obiju država Monarhije. 53 U takvim uvjetima Monarhija je
izgrađivala posebnu upravu, sa brojnim «zemaljskim ustanovama». 54
Nakon okupacije austrougarska administracija je poduzela brojne
privredne, socijalne i kulturno -političke mjere s ciljem da se u
okupiranom području osigura vlast i ujedno obezbijedi paritetan utjecaj
Austrije i Ugarske.
Državno-pravni položaj Bosne i Hercegovine prema Monarhiji
kao cjelini i njenim sastavnim djelovima Austriji i Ugarskoj zasnivao se
na osnovnim zakonima iz 1879. i 1880. Zakonom o carinama i
monopolima od 20. XII 1879. Bosna i Hercegovina je uključena u
austrougarsko carinsko područje. Uporednim austrijskim i ugar skim

53 M. Imamović, Pravni položaj ..., 27.

54 Upravno-politički režim u Bosni i Hercegovini je cijelo vrijeme zadržao dva bitna
obilježja svog državno-pravnog provizorijuma: Vrhovna vlast je pripadala Zajedničko j
vladi, u čije je ime administraciju vršilo zajedničko ministarstvo finansija, što nije bio
slučaj ni sa jednom pokrajinom ili zemljom u Monarhiji. Cijelo vrijeme austrougarske
vladavine nisu u Bosni i Hercegovini bile potpuno odvojene vojna i civilna vl ast.
(Ibidem, 66).

27
zakonom od 22. II 1880. regulirani su principi uprave i ozakonjen je vrlo
složen državnopravni položaj Bosne i Hercegovine unutar Monarhije. 55
Političko pitanje na kojem je trebalo poništiti sultanov suverenitet
bilo je uvođenje vojne obaveze u BiH. O bjava Vojnog zakona za Bosnu i
Hercegovinu 4. novembra 1881. izazvala je nezadovoljstvo i bila povod
izbijanju ustanka u istočnoj Hercegovini i južnoj Bosni 1882. godine. 56
Povoljna međunarodna situacija, upotreba velikih finansijskih i vojnih
sredstava omogućili su Monarhiji da uguši ustanak. Vanredni krediti koje
su odobravale zajedničke delegacije, izazvale su neraspoloženje u
predstavničkim tijelima Monarhije i krizu u odnosima Austrije i Ugarske.
Takva situacija je zahtijevala jasno definiranje položaj a Bosne i
Hercegovine, što je bilo moguće riješiti samo provođenjem aneksije.
Zbog toga se ukazala potreba da se pitanje aneksije detaljno prostudira i
iznađe pogodan modalitet njenog provođenja.
Taj zadataj je dobio dvorski savjetnik Doczi, jedan od naj bližih
saradnika ministra Andrassyja, koji je 12. marta 1882. podnio izvještaj u
vidu memoranduma (“Zur bosnische Occupation”), u kojem su se
odražavale glavne ideje Ballplatza u pitanju aneksije. U memorandumu se
isticalo da po Carigradskoj konvenciji sul tan ne može zahtijevati od
Monarhije da napusti Bosnu i Hercegovinu, ali, s druge strane, ona ne
može izvršiti formalnu aneksiju bez povrede sultanovih suverenih prava.
Zato je samo pitanje da li će se ona izvršiti “via facti” ili po prethodnom
sporazumu sa Portom. Svako miješanje neke treće strane bilo bi u
suprotnosti sa Berlinskim ugovorom. 57 Razlažući ulogu Bosne u
budućnosti, Doczi je konstatirao da spoljna politika Monarhije nema
potrebe da se žuri da uredi državno -pravni odnos s njom i da je njoj

55 K. Wessely, Die wirtschaftliche Entwicklung von Bosnien -Herzegowina, u: Die

Habsburgermonarchie 1848. -1918., Bd. 1, Die wirtschaftliche Entwicklung, Wien
1973., 547-562.
56 Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sa rajevo 1958., 17-21.
57 G. Jakšić- J. Vučković, Pokušaji aneksije..., 72.

28
okupacija dovoljna, sve dok ne nastupe novi momenti koji bi doveli do
konačnog raspada Osmanskog carstva. Iz Memoranduma je jasno
proizilazilo da je Doczi bio protiv aneksije, što je bilo uslovljeno strahom
od trijalizma i narušavanja postojeće ravnoteže unut ar Monarhije. 58
Ustanak iz 1882. imao je značalne posljedice na organizaciju
okupacione uprave. Za novog zajedničkog ministra finansija je došao
Benjamin Kállay, koji je više od dvadeset godina zauzimao najistaknutije
mjesto u provođenju austrougars ke politike u Bosni i Hercegovini. Za
vrijeme njegove uprave kao bitan problem nemetalo se rješenje državno -
pravnog položaja Bosne i Hercegovine, što je u više navrata vodilo
diskusijama u zajedničkoj vladi.
Tok vođenih diskusija daje spektar divergentnih shvatanja
političkih vrhova Monarhije u pitanju aneksije. U memorandumu koji je
Kállay podnio zajedničkoj vladi 3. juna 1882. godine naglašeno je da je
glavni uvjet sigurnosti i održavanja redovnog stanja u Bosni i
Hercegovini pretvaranje okupacije u anek siju, čime bi prestale težnje
bosanskohercegovačkog stanovništva za promjenama.
Poseban interes za regulisanje bosanskog pitanja pokazao je
predsjednik ugarske vlade grof Tisza, zalažući se za podjelu okupiranog
područja na ugarski i austrijski dio. Smatra o je da ne bi trebalo obnavljati
diskusije u predstavničkim tijelima o stanju u okupiranim pokrajinama jer
bi to imalo nepovoljan utjecaj na dualističke osnove državno -pravnih
odnosa Monarhije. Tražio je da se obje vlade, ugarska i austrijska, u toku
ljeta 1882. dogovore o zakonskom prijedlogu kojim bi se pitanje aneksije
iznijelo pred predstavnička tijela. Tim povodom Tisza je insistirao da se
predloži izmjena “bosanskog zakona” iz 1880. smatrajući da te promjene
nije moguće provesti prije nego što uslijed i aneksija. 59

58 Ibidem, 73-74.
59 Hamdija Kapidžić, Diskusije o državno -pravnom položaju Bosne i Hercegovine za
vrijeme austrougarske vladavine, Glasnik arhiva i Društva arhivskih ranika BiH, knjiga
IV-V, Sarajevo 1965., 135.

29
 Po mišljenju Kállaya, potpuno uvođenje okupiranih pokrajina je
bilo najbolje rješenje, ukoliko bi bilo moguće primiti ih kao integralni dio
u jednu ili drugu polovinu Monarhije. Zbog mogućih teškoća u postizanju
konačnog sporazuma austrijske i ugarske vlade, savjetovao je da se zadrži
prijelazni stadij i da se okupirane oblasti i dalje tretiraju kao zajedničko
područje, sa određenim utjecajima obje vlade Monarhije. U diskusijama
car Franz Joseph je zastupao pomirljivo držanje i u osnovi je bio saglasan
sa stavovima Kállaya. Na sjednici je zaključeno da se u toku ljeta povedu
pregovori i da se nađe zajedničko rješenje.
Zajednička vlada je pitanju aneksije posvetila dvije sjednice, 23. i
24. oktobra 1882. Na sjednici od 23. oktobra se diskutiral o o potrebi
upućivanja bosanskog budžeta delegacijama i tom prilikom je dotaknuto i
pitanje aneksije. Predsjedavajući na sjednici grof Kalnoky je postavio
pitanje kakav će stav zauzeti vlada u delegacijama ako dođe do diskusije
o izmjeni državno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine. Po njegovom
mišljenju trenutno je bilo nemoguće uputiti se u diskusiju o ovom
problemu, ali je bilo važno da vlada ima zajednički stav kako da se odbije
diskusija, stavljajući do znanja da pitanje aneksije može biti aktualno u
budućnosti. 60
Grof Tisza je smatrao da bi diskusije o aneksiji trebalo odbiti, sa
primjedbom da vlada ne vidi nikakvu osnovu za izmjenu državno -pravnih
odnosa. Na kraju sjednice je grof Kalnoky predložio da se diskusija o
izmjeni položaja okupiranih zemalj a jednostavno odbije sa čime se složila
i vlada.
Na sjednici Zajedničke vlade od 24. oktobra car je insistirao da se
postigne saglasnost obiju vlada o konačnoj izmjeni državno -pravnih
odnosa u Bosni i Hercegovini. Smatrao je da bi, ukoliko ne bi odmah
došlo do aneksije, bilo potrebno postići saglasnost o načinu njenog
uključivanja u Monarhiju, kako bi se mogle izvršiti pripreme. Stoga je

60 Ibidem, 138-140.

30
preporučio da se u administraciji BiH djeluje kao da je aneksija već
izvršena.
Predsjednik ugarske vlade Tisza je bio is trajan u nastojanjima da
se državno-pravni položaj Bosne i Hercegovine riješi na taj način što bi se
podijelila između Austrije i Ugarske. Svoje shvatanje o aneksiji izložio je
u jednom povjerljivom memorandumu iz januara 1883. Po njegovom
mišljenju podjelu između Austrije i Ugarske je trebalo izvršiti na osnovu
kvote po kojoj su obje države učestvovale u zajedničkim troškovima oko
izdržavanja vojne sile u okupiranom području. Ona bi se izvršila tako da
po važećoj političkoj podjeli Ugarskoj pripadnu okruz i banjolučki i
bihaćki, sa približno 240,72 kvadratnih milja, i sa 357.753 stanovnika.
Austriji bi pripala ostala četiri bosanskohercegovačka okruga (sarajevski,
travnički, tuzlanski i mostarski) sa 668..50 kv. milja i 800.573 stanovnika.
Nakon podjele neka pitanja bi se, iz političkih razloga, riješila po istim
načelima u oba dijela (pitanje agrarne reforme, vjeroispovijesti, poreza,
poreskih prihoda i pravosuđa). Tisza se zalagao za ovakvo rješenje
smatrajući da bi svako drugo narušilo dualističke princi pe na kojima se
zasnivala Monarhija. Bio je protiv rješenja da Bosna i Hercegovina ima
status carske zemlje, jer bi se time formirala osnova za treću grupaciju u
Monarhiji, što bi bilo opasno po interese Ugarske. 61
Ne može se sa sigurnošću tvrditi zašto kra jem 1882. nije došlo do
aneksije iako su postojali povoljni međunarodni uvjeti, a sama
unutrašnjopolitička situacija nametala njenu potrebu. Po svemu sudeći
nije bilo moguće postići sporazum između ugarske i austrijske vlade o
modalitetima pod kojim bi se izvršila aneksija, a da se ne naruše postojeći
odnosi. Pokazalo se da je neodređen položaj okupirane Bosne i
Hercegovine najbolje odgovarao interesima Monarhije kao cjeline.
Nerješavanju problema aneksije vjerovatno su doprinijeli i odnosi Srbije i
Austro-Ugarske, jer bi aneksija Bosne i Hercegovine mogla izazvati krizu

61 G. Jakšić - J. Vučković, Pokušaji aneksije..., 92 -93.

31
srpske vlade, što bi imalo za posljedicu preorijantaciju srpske spoljne
politike. 62
Pitanje aneksije Bosne i Hercegovine pokrenuto je ponovo u
avgustu 1896., a za osnovu je uzet spolj nopolitički momenat. Te godine je
došlo do krize u Osmanskom carstvu, koja je izazvana jermenskim
ustankom i ustankom na Kritu. Pod predsjedanjem ministra inostranih
poslova grofa Goluchovskog održana je 26. avgusta 1896. sjednica
zajedničke vlade, na kojo j se raspravljalo o modalitetima pridruživanja
Bosne i Hercegovine Monarhiji, u slučaju aneksije. Ministar Kállay je na
toj sjednici iznio tri modaliteta da se okupirane pokrajine prikljuće
Austro-Ugarskoj: da se izvrši podjela između oba područja Monarhij e, da
se obje provincije prepuste jednom od područja zemalja Monarhije ili da
se izvrši pridruživanje provincija kao carske zemlje.
Budući da ni jedan predloženi modus nije zadovoljavao interese
Austrije i Ugarske, posljednja mogućnost je viđena u tome da se u slučaju
aneksije okupirano područje proglasi zajedničkim domenom i da se njime
upravlja kao kolonijom. Na toj osnovi je trebalo izraditi zakonodavstvo
koje bi reguliralo te odnose. 63

3. Odnosi Austro-Ugarske i Srbije 1878.-1908.

Na Berlinskom kongresu Srbiji je mogla pomoći samo Austro -

Ugarska. Za obećanu pomoć srpski ministar Ristić je 26. juna 1878. s
ministrom Andrassyjem potpisao sporazum kojim se Srbija obavezala da

62 H. Kapidžić, Diskusije ..., 144; G. Jakšić - J. Vučković, Pokušaj aneksije ..., 94 -99.
63 H. Kapidžić, Diskusije ..., 144 -145.

32
će izgraditi prugu Beograd -Niš s vezama za Pirot i Vranje i da će sklopiti
s Austro-Ugarskom trgovinski ugovor ili carinski savez. 64
Tajnom konvencijom sklopljenom sa Bečom 28. juna 1881. knez
Milan se obavezao da bez saglasnosti Austro -Ugarske neće trpiti nikakvu
agitaciju iz Srbije protiv Austro -Ugarske, računajući tu i okupiranu Bo snu
i Hercegovinu i Sandžak. Austro -Ugarska je preuzela iste takve obaveze
prema Srbiji, obećavajući da će podržati srpske interese na jugu, te da će
priznati kneza Milana za kralja. 65
Taj tajni ugovor koji je sklopljen na deset godina produžen je 9.
februara 1889. do 13. januara 1895. Dopunjen je obavezom da će se
Austro-Ugarska po potrebi i oružjem suprotstaviti neprijateljskom držanju
Crne Gore protiv Srbije i njene dinastije, i da će na slično držanje
privoljeti i Osmansko carstvo. Obaveza da Srbija neće bez prethodnog
sporazuma sa Austro-Ugarskom sklapati političke ugovore s drugim
državama ublažena je kasnijim izjavama ministarstava spoljnih poslova
dviju država da se njom ne ometa pravo Srbije da sklapa svake, pa i
političke ugovore s drugim državama, ukoliko nisu u protivrječnosti sa
sadržajem ugovora sklopljenog između Srbije i Austro -Ugarske. 66
Još važnije od političkih bile su privredne obaveze koje je preuzeo
knez Milan. Trgovačkim ugovorom iz 1881. Srbija je dovedena u
ekonomski podređen položaj pr ema Austro-Ugarskoj. Udio Austro-
Ugarske u srpskom izvozu je porastao na 87%, a u uvozu na 66%. Ovo
jednostrano oslanjanje srpske privrede na izvoz prema Austro -Ugarskoj

64 V. Popović, Istočno pitanje-Istorijski pregled borbe oko opstanka osmanske carevine

u Levantu i na Balkanu, drugo izdanje, Sarajevo 1965., 178. R. Gooss, nav. djelo,
57.
65 F. Pribram, Die politischen Geheimverträge Österreich -Ungarns 1879.-1914., Wien
1924., Bd. 1, 18-23. Nakon što se Rumunija proglasila za kraljevinu u maju 1881. i
knez Milan je u martu 1882. proglašen za kralja.
66 V. Popović, o. c., 183.

33
oduzimalo joj je privrednu samostalnost i ometalo izgradnju vlastite
industrije. 67
Nezadovoljstvo vladom kralja Milana dostiglo je vrhunac kad je
na ujedinjenje kneževine Bugarske i Istočne Rumelije Srbija odgovorila
ratom. Kralj Milan se nadao da će pobjedom proširiti granice Srbije i
poboljšati svoj položaj u zemlji. Ova njegova avantura z avršena je već za
nekoliko dana porazom kod Slivnice, novembra 1885. Na energičnu
intervenciju Austro-Ugarske došlo je do primirja i uz posredovanje
velikih sila zaključen je mir u Bukureštu, 3. marta 1886., bez teritorijalnih
izmjena. 68
Uvođenje parlamentarnog režima u Srbiji, po Ustavu iz 1888. i
abdikacija kralja Milana 1889. nisu prekinuli unutrašnju krizu u Srbiji.
Vladavina Aleksandra Obrenovića predstavljala je još više lanac
neuspjeha, nego vladavina njegovog oca. Vrhunac nezadovoljstva izazvao
je njegov privatni život, a naročito njegova ženidba kojom je izazvao
javno mnijenje i do tada Obrenovićima odane oficire. Oficirska
zavjerenička grupa, na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem -Apisom u noći
29. i 30. maja 1903. ubija kralja Aleksandra i kraljicu D ragu. Tim
događajem, poznatim pod imenom majski prevrat, sa historijske
pozornice u Srbiji je sišla dinastija Obrenovića, a zajedno s njom i
autokratski režim i austrofilska politika koja je ekonomski i politički
vezala Srbiju za Austro-Ugarsku. 69
Ubistvo srpskog kraljevskog para značilo je oštar zaokret u
odnosima između Beča i Beograda. Novi kurs beogradske vlade i
emancipacija od austrougarske prevlasti vodili su zaoštravanju odnosa sa
Austro-Ugarskom, koja je u promijenjenim političkim odnosima vidjela i
gubitak svoje ekonomske prevlasti.

67 M. Bernath, nav. djelo, 256.

68 K. Gladt, Kaisertraum und Königskrone. Aufstieg und Untergang einer serbischen
Dynastie, Graz-Wien-Köln 1972., 132-144. R. Gooss, nav. djelo, 60 -61.
69 K.Gladt, Kaisertraum..., 408 -426.

34
 Političko i privredno povezivanje koje je 1904. - 1906. zahvatilo
područje Balkana, od hrvatsko -srpsko-ugarske borbe za nezavisnost,
srpsko-bugarske saradnje praćeno unutrašnjom krizom Austro -Ugarske i
Osmanskog carstva postepeno je ocrtavalo okvire balkanskog pokreta koji
se sve više pojavljivao kao ravnopravan faktor balkansko -evropske
politike. 70
Nakon 1904. pogoršali su se odnosi između Monarhije i Srbije.
Težnje za političkom i ekonomskom emancipacijom Balkana našle s u
odraza u srpsko-bugarskoj saradnji. Najprije su Srbija i Bugarska 1904.
zaključile tajni vojni ugovor, koji je predviđao međusobnu zaštitu u
slučaju napada treće države. Naredne godine, 9. jula u Beogradu je
zaključen ugovor o carinskom savezu, kojim su postavljeni temelji
zajedničkom privrednom području.
Kada je Nikola Pašić odbio zahtjev Beča da raskine tek zaključeni
ugovor sa Bugarskom, Austro -Ugarska je otpočela carinski rat protiv
Srbije. U njemu su se sukobile dvije privredno -političke koncepcije:
austrougarska težnja za privrednom hegemonijom na Balkanu i težnja
Srbije da dovrši započeti proces ekonomskog osamostaljivanja. 71

4. Austrougarska politika na Balkanu početkom XX vijeka

Na početku XX stoljeća Austro -Ugarska se nalazila u krizi

prouzrokovanoj brojnim činjenicama. Zahtjevi za promjenama društva
postajali su sve glasniji. Nacionalni pokreti su sve više jačali, težeći
oslobođenju od pritiska vodećih slojeva Monarhije. Osim toga, zaoštrili
su se odnosi dva vodeća sloja Monarhije, Austrijanaca i Mađara. Mađari
su zahtijevali proširenje svojih prava do potpunog osamostaljenja od
Beča: da bude uvedena carinska granica između Ugarske i Austrije, da

70 D. Đorđević, Srbija i Balkan na početku XX veka (1903 -1906), u: Jugoslovenski

narodi. . . , 228.
71 Ibidem, 227. Vidi i : D. Đorđević, Carinski rat . . .

35
Ugarska ima svoju vojsku, da međunarodne ugovore potpisuju posebno
Austrija, a posebno Ugarska.... 72
Istovremeno, austrougarski državnici su strahovali od
73
revolucionarnog proletarijata, videći u njemu «grobara starog poretka».
Nije stoga slučajnost što je 1906. bio aktualan plan o ponovnom
uspostavljenju Trojecarskog saveza koji bi suzbio socijalističke i deje
raširene među nižim slojevima, posebno radništvom.
Bitno se promijenio i međunarodni položaj Austro -Ugarske u
sistemu velikih sila. Savezništvo sa Njemačkom dovodilo ju je u
vezanost za sukobe sa Antantom. Odnosi Njemačke sa saveznicama,
Italijom i Austro-Ugarskom nisu se temeljili na ravnopravnosti partnera.
Italija je za savez bila vezana samo zato da bi u slučaju sukoba na
Sredozemlju sa Francuskom imala u Njemačkoj podršku, dok je prema
Austro-Ugarskoj imala odnos konkurenta, sukobljavajući se na
Jadranskom moru i Balkanu.
Usljed naglog privrednog razvoja, Njemačka je od kraja XIX
stoljeća pokazivala prema svojim saveznicima sve veću nadmoćnost, koju
su ideolozi Pangermanskog saveza nastojali iskoristiti za svvoje
imperijalističke ciljeve. Nakon z aključenja saveza između Njemačke i
Austro-Ugarske njemački kapital je ubrzano prodirao u Monarhiju, i u 90 -
tim godinama je zauzimao značajnu poziciju. Već krajem XIX stoljeća
strani kapital je u Ugarskoj iznosio više od 5 milijardi kruna. 74 Njemačko
privredno prodiranje stvaralo je pretpostavke za političko potčinjavanje
Austro-Ugarske.

72 T. M. Islamov, Aus der Geschichte der Beziehungen zwischen Österreich und

Ungarn am Anfang des 20. Jahrhunderts, u: Oesterreich –Ungarn in der Weltpolitik
1900.-1918., Berlin (Ost) 1965., 120.
73 K. B. Winogradow-J. A. Pissarew, Die internacionale Lage Österreich -Ungarns in
der Jahren 1900. bis 1908., u: Österreich -Ungarn in der Weltpolitik. . ., 7: S. Verosta,
nav. djelo, 297-317.
74 J. Galantai, Die Aussenpolitik Osterreich -Ungarns und die herrschenden Klassen
Ungarns, u: Osterreich-Ungarn in der Weltpolitik, 256.

36
 Pošto su pangermanske težnje o velikom privrednom prostoru
srednje Evrope obuhvatale i priključenje Monarhije, dolazila je od
Njemačke opasnost po njenu egzistenciju. Time j e balkanska politika
Austro-Ugarske predstavljala samo kariku u lancu ukupne politike Reicha
u jugoistočnoj Evropi. 75
Austro-Ugarska industrija je nailazila na konkurenciju na
zapadnim tržištima, a utjecaj stranog kapitala dovodio je u finansijsku
zavisnost prije svega od Njemačke. Istovremeno, udio njemačke robe u
austrougarskom uvozu imao je sve veću ulogu, dok je učešće Monarhije
na svjetskom tržištu bilo sve manje. 76
Nivo proizvodnih snaga Austro -Ugarske je sve više zaostajao iza
Njemačke, Velike Britanij e i Francuske, a privredno i finansijsko stanje
počelo se od 1907-1908. još više pogoršavati. 77
Na početku XX stoljeća ekspanzija Austro -Ugarske je bila
usmjerena uglavnom na ekonomsko potčinjavanje balkanskih zemalja. U
tom nastojanju Austro-Ugarska je imala zapažen uspjeh. Dugo vremena
ona je imala monopol nad dunavskom trgovinom, a početkom XX
stoljeća koristila je 1.263 km željezničkih puteva na Balkanu.
Austrougarskim kapitalom su osnivane fabrike u Osmanskom carstvu;
Austro-Ugarska je pojačala svoje e konomske pozicije u Crnoj Gori, a u
Srbiji je njen utjecaj bio dosta jak. 78
Balkan je bio jedino područje koje je pružalo mogućnost za
privrednu ekspanziju Austro -Ugarske, i stoga su kapitalisti i vojni krugovi
pokazivali posebnu zainteresovanost za njegovo potčinjavanje. 79 Bečki

75 Ibidem, 257.
76 J. Križek, Annexion de la Bosnie et Herzegovine, u: Historica IX, Praha 1964, 146.
77 K. B. Winogradow-J. A. Pissarew, o. c., 8.
78 Ibidem, 25.
79 Uvoz Austro-Ugarske iz balkanskih zemalja iznosio je 1899. 7,48 % ukupnog uvoza,
a izvoz 9,61 % ukup nog izvoza. Dok je 1908. udio balkanskih zemalja u
austrougarskom uvozu 5,1 % ukupni izvoz u balkanske zemlje i Osmansko carstvo je
rastao kontinuirano i 1908. iznosio 11,3 % ukupnog izvoza (J. Križek, Die

37
profesor K. Grünberg, izražavajući interese kapitalističkih krugova, pisao
je 1902. «da su zemlje na donjem dijelu Dunava predodređene da budu
prirodno dopunsko tržište Austro -Ugarske». 80
Glavni inspirator ekspanzije je bio finansijs ki kapital, koji je sve
više podređivao državni aparat. Nastojanjem da se vodi «velika politika»
došlo je do spajanja starih vojno -dinastičkih tradicija sa imperijalističkim
težnjama nove epohe. 81
I na Balkanu je Austro-Ugarska nailazila na ozbiljne teškoće . Prije
svega, sudarala se sa ruskim interesima, a također i sa interesima
Francuske i Velike Britanije; osim toga ona se susretala sa nadmoćnom
konkurencijom njemačkog i francuskog kapitala. Ozbiljnu smetnju širenju
i jačanju na Balkanu predstavljao je pr oces političkog i ekonomskog
osamostaljivanja Srbije.
Unutrašnjo-spoljnopolitičke teškoće u kojima se Monarhija
nalazila, izazivale su kod vodećeg sloja strah za njenu budućnost i
integritet.
Izlaz iz ove situacije nađen je u namjeri da se pomoću novih lj udi
na najodgovornijim mjestima stvori nova koncepcija političkog razvoja,
što bi očuvalo integritet Monarhije i ujedno podiglo njen ugled u očima
Europe.
Izmjene u spoljnopolitičkim institucijama trebale su konsolidirati
stanje u zemlji, što bi ostavilo o driješene ruke vojsci i diplomatiji u igri
velikih sila za hegemoniju na Balkanu.
U 1906. na raznim stranama Evrope na najodgovornije funkcije u
spoljnoj politici stupile su nove ličnosti: E. Grey u Velikoj Britaniji,
Clemanso i Pichon u Francuskoj, Izvol jski u Rusiji.

wirtschaftlichen Grundzüge österreich – ungarischen Imperialismus in der Vorkriegszeit,

1900.-1914., Praha 1963., 79. ).
80 K. Grünberg, Die handelspolitischen Beziehungen Osterreich -Ungarn zum dem
Länder an der unteren Donau, Leipzig 1902, 268 -269.
81 J. Križek, Grundzüge. . . , 47.

38
 Iste godine, došlo je do smjene rukovodećih ljudi u Monarhiji.
Najprije je za predsjednika vlade bio postavljen Wladimir von Beck. U
jesen 1906., na inicijativu Franza Ferdinanda uklonjen je ministar rata
Pitreich i imenovan general Schönaic h, a za načelnika Generalštaba
imenovan je general Conrad fon Hötzendorf. Umjesto ministra
Goluchovskog, čija je politika bila nedovoljno aktivna, postavljen je za
ministra spoljnih poslova Alois Lexa von Aehrenthal, čija su se gledišta
slagala sa prijestolonasljednikovim. Tako je 1906. došlo do jačeg utjecaja
F. Ferdinanda i njegove okoline na politiku Monarhije. 82
Istovremeno je u spoljnopolitičkoj službi obrazovana grupa
mlađih službenika, koja je s oduševljenjem prihvatila Aehrenthalove
planove. Riječ je o Alexandru Musulinu, Aleksandru Hoyosu, Jochanu
Forgatschu i drugima.
Centralna ličnost među novoimenovanim ljudima Monarhije bio
je ministar Aehrenthal. Jedan savremenik je njegov dolazak na čelo
Monarhije okarakterisao kao «nešto više od smjene ličnos ti, čak i nešto
više od smjene sistema». 83 I zaista, njegovo imenovanje je označilo
početak aktivnije spoljne politike usmjerene prema Balkanu.
Ministar Aehrenthal je 5. februara 1907. sastavio tri tajna
memoranduma, koji daju sliku najvažnijih osnovnih shv atanja i načela
novog vođstva spoljne politike Monarhije. U sva tri rukopisa je istaknuto
nedjeljivo jedinstvo između međunarodnog položaja Monarhije i
unutrašnjopolitičkih problema, prije svega problema Ugarske. Radikalnim
rješenjem nacionalnih problema t rebalo je postići unutrašnjopolitičku

82 Smjenu u političkom rukovodstvu F. Ferdinand je prokomentarisao sljedećim

riječima: «Gott sei Dank dass Golu (chowski) und vor allem der entsetzliche Pitreich
weg sind. Ihre Nachfolger sind ganz meine Männer. Mit einen Trifolium: Beck,
Aehrenthal und Schönaich läss t sich famos arbeiten». (T. M. Islamov, o. c., 123).
83 Freiherr von Musulin, o. c., 156. O ličnosti ministra Aehrenthala zabilježio je jedan
drugi savremenik: «On je bio državnik. . . koji je imao odvažnosti da preuzme
odgovornost i koji je prije svega bio ispunjen snažnim vjerovanjem u stvari svoje
domovine. . . (B. Molden, o. c., 10).

39
konsolidaciju, što bi spoljnoj politici - armiji i diplomatiji -stvorilo više
slobodnog prostora. 84
U prvom memorandumu, ministar Aehrenthal je karakterizirao
spoljnu politiku Monarhije koja je vođena od ministra Andras syja,
pasivnom, negativnom i defanzivnom, politikom koja je bila pozvana
samo na to da spriječi stvaranje velike slavenske države na ruševinama
Osmanskog carstva. Također, i okupacija Bosne i Hercegovine označena
je kao sastavni dio negativnih koncepcija ministra Andrassyja. Stoga je
ministar Aehrenthal isticao potrebu da se postave pozitivni ciljevi spoljne
politike, čiji bi početak bio označen aneksijom Bosne i Hercegovine. Ali,
po njegovom mišljenju, aneksija ne bi postigla svoj cilj ukoliko ne bi bila
praćena reorganizacijom južnoslavenskih oblasti Monarhije. 85
U središtu koncepcije kao najvažniji problem stavljene su sve jače
mađarske težnje za osamostaljenjem Ugarske kao dijela Monarhije, kao i
jačanje južnoslavenskog pokreta i balkanska politika Mona rhije.
Osnovno polazište Aehrenthala je bilo da se postave «pozitivni
ciljevi spoljne politike». Pošto se procjenjivalo da će uskoro biti
pokrenuto pitanje opstanka Osmanskog carstva u Evropi i da se neće više
moći voditi politika status -quo-a na Balkanu, ministar Aehrenthal je
usmjeravao poglede na taj teritorij.
Da bi se pristupilo postizanju ciljeva u spoljnoj politici bilo je
potrebno prije svega izvršiti konsolidaciju unutar Monarhije. U tom cilju
je trebalo pristupiti rješenju južnoslavenskog problem a reorganizacijom
južnoslavenskih oblasti stvaranjem od stanovnika Hrvatske, Slavonije,
Dalmacije i Bosne i Hercegovine «južnoslavenske grupe sa središtem u
Zagrebu, koja bi bila uključena u okvir Ugarske». 86

84 A. Suppan, o. c., 104.

85 T. M. Islamov, o. c. 134.
86 W. M. Calgren, Iswolsky und Aehrenthal vor der bosnischen Annexionskrise.
Russische und österreichisch -ungarische Balkan – Politik 1906. bis 1908., 219.

40
 Time bi i Ugarska bila više zaposlena na rješava nju nacionalnih
pokreta među južnoslavenskim narodima. Ministar Aehrenthal je računao
da bi obrazovanje južnoslavenske grupe u okviru Ugarske i dobivanje
izlaza na Jadansko more vodilo u sukob sa Italijom i Srbijom i zbog toga
bi se pojačale težnje Madžara da se očuva cjelina Monarhije; šo bi ih
ujedno vodilo da traže čvršći oslonac na Austriju. 87
Od ove koncepcije očekivani su unutrašnjo -politički plodovi, jer
stvaranje jake južnoslavenske grupe u okviru Ugarske neće dozvoliti
jačanje ugarkih težnji, nego ć e Monarhiju voditi najprihvatljivijoj formi
razvoja - trijalizmu.
Spoljnopolitički plodovi bi bili dvostruki. Na taj način bi najprije
bio razbijen južnoslavenski pokret usmjeren protiv integriteta Monarhije.
U tom cilju Aehrenthal je isticao potrebu da se «slavenski elemenat na
jugu Monarhije grupiše na taj način da predstavlja protivtežu privlačnoj
snazi Beograda», odnosno da se pomoću «gravitacionog centra u Zagrebu
stvori prirodna protivteža pokretu koji polazi iz Beograda i sa Cetinja, i
nastoji da u velikosrpsku sferu uvuče Hrvatsku i okupirane oblasti». 88
Unutrašnjopolitičko preuređenje trebalo je da ojača i međunarodni
položaj Austro-Ugarske, s tim što bi rješenje jugoslavenskog pitanja
osiguralo «utjecaj Monarhije na kapijama Orijenta i za daleku
budućnost». 89
Spoljnopolitički ciljevi Aehrenthala vidljivi su i iz projekta
izdavanja jednog časopisa koji bi izlazio na francuskom i njemačkom
jeziku pod naslovom «Monarhija» (Revija za politička, privredna i
diplomatska pitanja Austro -Ugarske i balkanskih z emalja). Časopis je
trebao popularizirati i razvijati koncepciju jačanja Monarhije i dokazati da

87 T. M. Islamov, o.c., 136.

88 W. M. Calgren, nav. djelo, 218 -219. A. Mitrović, nav. djelo, 70.
89 T. M. Islamov, o. c., 135.

41
je Austro-Ugarska samostalna sila, a ne «prethodnica njemačkog
Dranga». 90
Ministar Aehrenthal je ubrzo pristupio provođenju svog plana. U
jesen, 5. oktobra 1907., sklopljena je austrougarska finansijska nagodba,
čime je došlo do učvršćenja dualističkog sistema. Odmah su se u štampi
javili glasovi koji su nakon unutrašnje konsolidacije tražili aktivniju
spoljnu politiku. Već 6. oktobra 1907. list «Neue Wiener Tagb latt» je
izrazio nadu da će Monarhija «sa novom snagom zauzeti mjesto koje joj
je odredila povijest». 91
Nakon 1906. aneksija postaje aktualna kao sredstvo protiv
unutrašnjih teškoća u Bosni i Hercegovini. «Rješenje bosanskog pitanja
pojavljivalo se stvarno, kao prvi nužan korak ka sređivanju šireg
južnoslovenskog pitanja». 92
Zajednički ministar finansija i najodgovornija ličnost uprave u
Bosni i Hercegovini baron Burian uručio je u maju 1907. caru Franzu
Josephu jednu opširnu predstavku, u kojoj je, nakon opi sa stanja u Bosni i
Hercegovini rezimirao: «O krizi se trenutno ne može govoriti; uprava je
gospodar situacije, i upravo stoga mora sada pasti odluka u vezi
pokrajina.» 93

90 Ibidem, 139.
91 A. Suppan, nav. djelo, 106.
92 B. E. Schmitt, nav. dj elo, 5. U mnoštvu motiva koji su uticali na aneksiju Bosne i
Hercegovine potrebno je istaći i jubilej 60 -godišnjice vladavine cara F. Josepha, kojem
je pridavan izuzetan značaj, budući da zbog smrti kraljice Elizabete 50. - godišnji jubilej
nije odgovarajuće obilježen.
Osim toga, svakako su od značaja bili i lični motivi ministra Aehrenthala.
93 J. Galantai, Die Österreichisch - Ungarische Monarchie und der Weltkrieg, (bez
mjesta izdanja ), 1979, 67. Berthold Molden je u jednom intervju -u 23. aprila 1935.
tvrdio da je «ministar Burijan bio taj koji je inspirisao Aehrenthala da provede aneksiju».
(G. Witrock, o.c., 14). Sam Burijan je u jednom razgovoru sa J. Redlihom, 7. I 1910.
isticao da je on 4. IV 1908. podnio caru zahtjev za aneksiju zb og unutrašnjo-političkog
razvitka Bosne i Hercegovine, gdje su se od 1906. jasno razvile antiaustrijske tendencije
(J. Redlich, o. c. 43).

42
 Burianov savjet je bio da se pokrajine nakon aneksije ne uključe
ni u jedan dio Monarh ije, nego da se podrži njihova autonomija, uz
mogućnost kasnijeg reguliranja njihovog statusa. 94
Na sjednici predstavnika zajedničkih ministarstava na kojoj su bili
prisutni i predstavnici vlada Austrije i Ugarske, 1. decembra 1907.,
ministar Aehrenthal se založio za aneksiju Bosne i Hercegovine,
naglašavajući da prava Monarhije na bosanskohercegovački teritorij ne
proizilaze samo iz Berlinskog ugovora, nego se zasnivaju i na
«historijskom kontinuitetu i osvajanju snagom oružja». 95 Svi prisutni na
sjednici su se složili da se provede aneksija čim to prilike dopuste.
Aneksija Bosne i Hercegovine je, prema Aehrenthalovoj zamisli
trebala predstavljati kariku u lancu austrougarske politike na Balkanu.
Vodeći krugovi Monarhije su pritom računali na dvije mogućnosti :
ukoliko Srbija ne prihvati aneksiju može joj se objaviti rat; u suprotnom
slučaju Srbija bi pretrpjela težak politički poraz. Time bi autoritet
Monarhije na međunarodnom planu i na Balkanu porastao. To bi ujedno
izvelo Monarhiju iz unutrašnjih teškoća, v ratilo joj raniju stabilnosti i
učvrstilo njenu poziciju na Balkanu.
Imenovanjem generala Conrada za načelnika Generalštaba vojni
faktor je u koncepcijama austrougarske spoljne politike sve više dobivao
na značaju. On je armiju smatrao «najvažnijim sredstv om moći države i
najdjelotvornijim sredstvom politike». 96
Pripremajući akciju protiv Srbije, general Conrad je smatrao da je
potrebno prvo se obračunati sa Italijom, koju je smatrao najopasnijim
konkurentom na Balkanu. U promemoriji od 6. aprila 1907. je is ticao da

94 J. Galantai, o. c., 68.

95 Conrad, nav. djelo, I, 519; E. Bauer, Zwischen Halbmond und Doppeladler. 40
Jahre östereichische Verwaltung in Bosnien - Herzegowina, Wien 1971., 85.
96 A. Wittich, Feldmarschall Conrad und die Aussenpolitik Osterreich -Ungarns,
Berliner Monatshefte, X, 1932, 125.

43
je potrebno još iste godine se obračunati sa Italijom, «jer će ona u svim
okolnostima biti neprijatelj». 97
Rat sa Italijom je trebao istovremeno biti priprema za sljedeći
korak: poraz i aneksiju Srbije, čime bi se osigurala aneksija Bosne i
Hercegovine i zauvijek spriječilo obrazovanje «velikosrpske države».
U memorandumu od 31. decembra 1907. o vojno -političkim
aspektima unutrašnjo-i spoljno-političkih prilika, general Conrad je
osuđivao politiku status quo -a na Balkanu, ističući da «u historijskom
razvoju nema stajanja, i da samo agresivna politika omogućava postizanje
uspjeha». 98
U memorandumu od 18. decembra Conrad je isticao da se rješenje
južnoslavenskog problema može postići samo u Srbiji i to «pomoću jedne
velike akcije čiji bi konačni cilj bi o njena aneksija. 99 Danju i noću Conrad
je sanjao o aneksiji gotovo cijele Srbije videći svoje bataljone u dolini
Morave i u području Niša, gdje osiguravaju put prema Solunu. 100 Doduše,
ponekad je govorio i o tome da se Srbija mirnim putem priključi
Monarhiji, i bude u položaju kakav je imala Bavarska prema njemačkom
Reichu. 101 Ali je bio ubijeđen da je ratno rješenje sa Srbijom neizbježno.
U audijencijama kod cara, u razgovorima sa prestolonasljednikom
i sa ministrima, general Conrad je isticao da je pravo vri jeme «sa Srbijom
se obračunati», «sada poći protiv Srbije», «sada načiniti red sa Srbijom».
Neprestano, zahtijevao je mobilizaciju, ultimatum, rat.
Ministar Aehrenthal je, suprotno Conradu, tražio impozantno,
spoljnopolitički dobro pripremljeno rješenje p rotiv Srbije. Ipak, i on je
računao sa mogućnošću vojne akcije, koju je - ako dođe do nje - mislio

97 Ibidem, 116.
98 Conrad, o.c., I, 537.
99 Ibidem, 531-532.
100 Ibidem, 537.
101 H. Wendel, Dir Habsburger und der Südslawenfrage, Werk der
Untersuchungsausschusses, Bd. 10, Berlin 1930., 316.

44
provesti uz sporazum sa Rumunijom i Bugarskom i koje bi, nakon
uspješnog pohoda podijelile Srbiju. 102

102 J. Galantai, o.c., 65.

45
 GLAVA II

PRIPREME ZA ANEKSIJU BOSNE I HERCEGOVINE.

PROGLAŠENJE ANEKSIJE I OBJAVA NEZAVISNOSTI BUGARSKE

1. Unutrašnjo-i spoljnopolitičke pripreme za aneksiju

Na početku 1908. godine ministar Aehrenthal je poduzeo

spektakularan čin kojim bi se proširila privredna ekspanzija Austro -
Ugarske u pravcu Balkana. On je 27. januara objavio plan o izgradnji
željezničke linije Uvac-Mitrovica, čime se stvarala veza Beč -Budimpešta-
Atena-Pirej. Nove saobraćajno-političke perspektive su trebale osigurati
privredne pozicije Austro -Ugarske u slučaju promijenjenih političkih i
privrednih prilika na Balkanu. 103
Jedan od razloga za pokretanje željezničkog projekta ležao je i u
općim političkim prilikama na kraju 1907. godine. Ministar Aehrenthal je
vjerovao da će ruski ministar spoljnih poslova Izvoljski uskoro pokrenuti
pitanje Moreuza, i da će naići na podršku Londona. Smatrao je da su se

103 A. Suppan, o. c. 110. Tako je list «Österreichische Rundschau» u članku «Unsere

Verkehrspolitik am Balkan» pisao: «Mit Baron Aehrenthal ist ein neuer frischer,
moderner Zug in unsere äussere Politik, inbesonders in unsere Balkanpolitik gekommen.
. . er achtet die territorialen Grenzen der Nachbarn, aber er ist bestrebt, den Kreis unserer
Interesen zu erweitern, unserem Unternehmungsgeist neue Wege zu weisen und uns
endlich das unslängst bestimmte Kolonisationsgebiet zu öffnen». . . (J. Križek,
Annexion. . , 146).
Jedina veza Monarhije sa Balkanom vodila je preko Beogra da i Niša. Kada je Srbija
zatvorila put za austrougarsku robu, Monarhija je pretrpjela velike gubitke i bila je
primorana usmjeriti svoju trgovinu preko stranih, prije svega njemačkih luka. Dok su
jadranske luke bile daleko od svjetskog saobraćaja, luke n a Egeju i u neposrednoj
blizini Sueckog kanala su ležale u središtu tog saobraćaja. M. Kamnerer, Die
österreichisch-russischen Beziehungen im den Jahren 1900. -1914. an Hand
österreichischer und deutscher Quellen, diss. , Graz 1982., 72.).

46
Rusija i Velika Britanija tajno dogovorile o podjeli Osmanskog carstva,
ne misleći pri tom na interese Monarhije.
Ukoliko je željela da učestvuje u igri, Austro -Ugarska je trebala
pokazati da neće stajati po strani, i da njeni interesi vode prema solunskoj
luci.104
Objava željezničkog projekta je bila od velikog političkog
značaja. Željelo se vidjeti kako će balkanske države i velike sile reagirati
na aktivniju politiku Austro -Ugarske na Balkanu. Te reakcije je trebalo
procijeniti i iskustva koristiti prilikom provođenja aneksije Bosne i
Hercegovine.
Aehrenthalov projekat je naišao na žestok otpor Rusije, Francuske
i Srbije, i pokrenuo je pod ruskim patronatom plan srpske transverzalne
linije preko sjeverne Makedonije i Albanije do Jadrana. Istovremeno,
francuski i italijanski bankarski krugovi su obećali Srbiji finansiranje
dunavsko-jadranskog puta. 105 Tako su se oko željezničkih projekata na
Balkanu grupirala dva fronta evropskih sila.
Kriza koju je izazvala objava sandžačke željeznice pokazala je
jasno kako se teško prihvata napredovanje Monarhije na Balkanu. S druge
strane njen autoritet u Bosni i Hercegovini se sve više dovodio u pitanje,
što je zahtijevalo hitnu akciju.
Pripremajući povoljnu situaci ju za proglašenje aneksije Bosne i
Hercegovine Austro-Ugarska je nastojala da uvjeri javnosti da je srpski
pokret neposredna opasnost za egzistenciju i integritet Monarhije.
Na sjednici Zajedničkog ministarstva 30. aprila 1908. godine
ministar Aehrenthal je kritikovao spoljnu politiku Srbije, koja je u
Hrvatskoj-Slavoniji i Bosni i Hercegovini širila velikosrpske ideje. Na
istoj sjednici predsjednik ugarske vlade Weckerle je isticao da

104 M. Kamnerer, o. c., 74.

105 K. B. Winogradov-J. A. Pissarew, o. c., 4.

47
«subverzivni pokret u južnoslavenskim zemljama neće biti utišan dok ne
uslijedi aneksija». 106
Takva mišljenja su podržana i u štampi. Vlada u Beču je smatrala
da je iz Beograda vođena agitacija i propaganda glavni uzrok pojačanih
nemira među južnoslavenskim stanovništvom. Svakodnevno su se u Beču
javljale alarmante vijesti o rev olucionarnom cilju srpskih tajnih
organizacija, subverzivnim djelatnostima agenata i hajci beogradske
štampe». 107
U okviru priprema za aneksiju Bosne i Hercegovine štampa je
imala izuzetno važnu ulogu. Kao oprobano sredstvo za podršku političkih
ciljeva ona je trebala biti prethodnica diplomatske aktivnosti. Pri tome se
aktivnost Aehrenthala usmjerila na četiri važne tačke. Prvo, štampa je
trebala da izvrši mobilizaciju javnog mnijenja i zatim, da povede
protivofanzivu velikosrpskoj propagandi. Dalje, trebal i su beogradski
krugovi, zbog beskompromisnog pisanja bečkih listova uvidjeti ozbiljnost
položaja i promijeniti neprijateljsko držanje prema Monarhiji. Glavni
zadatak Aehrenthala je bio usmjeren na to da evropskoj javnosti
demostrira miroljubivost i strplj enje Austro-Ugarske nasuprot Srbiji, i
time u slučaju sukoba ima pokriće za svoje ciljeve. 108

106 A. Suppan, o. c., 118. , J. M. Baernreiter, o. c., 77.

107 Austrougarske diplomate, vojni izvještači i konfidenti iznosili su optužujući
materijal protiv Srbije, ne razlikujući istinitost od glasina, tendencionih vijesti i
falsifikata. (A. H. Gemeinhardt, o. c., 87.). Učestali su i natpisi u štampi o situaciji u
Bosni i Hercegovini. Tako da list «Neue Freie Presse» u jednom članku pod naslovim
«Bosnische Zustände», 21. marta 1908. u uvodu pisao: «Aus Sarajevo kommen
seltsame Meldugen. Fast könte man glauben, sie seien nicht aus dem Jahre 1908.,
sondern aus Venedig und aus dem Jahre 1859.». (L. von Südland, o. c., 504. )
108 A. H. Gemeinhardt, o. c., 402 -403.
U ljeto 1908. godine više pu ta je u bečkoj štampi nagoviještena aneksija Bosne i
Hercegovine. List «Neue Freie Presse» je krajem jula u članku pod naslovom «Eine
Verfassung für Bosnien» nagovijestio «skoro uređenje prilika u Bosni i Hercegovini».
Krajem augusta 1908. list «Reichspo st» je isticao nužnost promjene okupacionog
statusa, a nekoliko listova je procjenjivalo da će aneksija biti izvedena najkasnije do 60 -

48
 Ministar Aehrenthal je također želio povesti u Bosni i Hercegovini
publicističku kampanju u cilju «stvaranja prijateljskih osjećaja» prema
Monarhiji, i oštrog istup a prema Srbiji.
U tom cilju, bečko vođstvo je stupilo u vezu sa šefom redakcije
lista Bosnische Post» Hermenegildom Wagnerom, snabdijevajući ga
informacijama, direktivama i odgovarajućim novčanim sredstvima. 109
U okviru priprema aneksije Bosne i Hercegovine značajnu ulogu
je u Hrvatskoj imao ban Rauch, koji je od 1908., podržan Franckovom
strankom i njenim organima, poveo kampanju protiv srpsko -hrvatske
koalicije. Njena najviša tačka dostignuta je u ljeto 1908., nakon iskaza
Đorđa Nastića, bivšeg člana organi zacije «Slovenski jug», kojim je
opteretio vodeće članove srpsko -hrvatske koalicije za veze s Beogradom,
110
dajući zvaničnoj štampi novi materijal za stvaranje protivsrpskog stava.

godišnjeg jubileja vladavine cara F. Josepha, decembra 1908. Tek od 3. oktobra nalaze
se u bečkoj štampi konkretni dokazi na aneksiju.
U jednom zvaničnim članku u listu «Wiener Allgemeinen Zeitung» isticalo se «da
sljedeća etapa u uređenju političkih i socijalnih odnosa u Bosni i Hercegovini mora biti
otklanjanje nejasnog državno -pravnog statusa, jer bi bez toga propao sva ki reformni
pokušaj i ne bi utišao velikosrpsku propagandu». Ovaj članak je bio znak za jednu
organizovanu publicističku kampanju koja je trebala pripremiti evropsku javnost za
očekivani diplomatski korak. I u njemačkoj štampi diskutovano je o budućoj balk anskoj
politici Austro-Ugarske. U zapaženom članku u «Berliner Tagesblatt» -u 29. augusta
1908. pod naslovom «Die bosnische Frage» trenutak za priključenje okupiranih
provincija označen je vrlo povoljnim. (Z. Šehić: Aneksiona kriza i Srbija 1908. -1909. u
svjetlu njemačkog lista «Schwäbischer Merkur», seminarski rad ). Za vrijeme
diplomatskih priprema aneksije u toku septembra bečka štampa se držala rezervirano, ne
ističući «bosansko pitanje» u prvi plan.
U njemačkoj štampi su, na molbu Beča, izostale vije sti o aneksiji Bosne i Hercegovine
sve do 5. oktobra 1908. (Vidi: A. H. Gemmeinhardt, o. c., 128).
109 Ibidem, 90.
110 Đ. Nastić je bio austrijski konfident. Prvog augusta 1908. austrijski organi objavili
su Nastićevu brošuru «Finale», u kojoj se tvrdilo d a su «1907. i 1908. godine vršene
pripreme vođene iz Beograda za opću revoluciju Južnih Slavena, u cilju stvaranja
samostalne federativne republike». Nastićeva brošura je bila osnova za Zagrebački

49
 Dvadeset petog jula 1908. izbila je Mladoturska revolucija.
Mogućnost uvođenja ustava značila je ujedno i opasnost da će Osmansko
carstvo tražiti svoja prava na Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga,
Aehrenthal je ubrzao pripreme za aneksiju.
Četvrtog avgusta 1908. godine ban Rauch se dogovorio s
Weckerleom o pojedinostima za hapšenje Sr ba-veleizdajnika. Šestog
auugusta Aehrenthal je s ministrom Burianom utvrdio konačno pripreme
za aneksiju, a već 7. avgusta je počelo hapšenje prvog od pedeset i tri
člana Srpske samostalne stranke. 111
Osnove balkanske politike Austro -Ugarske iznio je minist ar
Aehrenthal u edmemoaru koji je 9. avgusta 1908. iz Semeringa uputio
grupi javnih radnika, u cilju da sačini odgovor ministru Izvoljskom na
prijedloge iz ruskog memoranduma od 2. jula, i da pripremi politički vrh
Monarhije na to da je odlučio da iskorist i novo stanje u Osmanskom
carstvu za povlačenje garnizona iz Sandžaka. 112
U objašnjenju edmemoara, povlačenje trupa iz Sandžaka je
objašnjeno vojnim, političkim i finansijskim razlozima, ali je ujedno i
osporeno dotadašnje načelo da je držanje Sandžaka pravn o sredstvo za
sprečavanje teritorijalne veze Srbije i Crne Gore i u vezi s tim stvaranja
«jedne velike slavenske države na jugu». Pošto je stanovište da treba
spriječiti stvaranje takve države i dalje podržavano, sredstvo za ostvarenje
tog cilja nađeno je u tome da se «zlo presječe u korijenu», tj. da se
presijeku velikosrpski snovi.
Za provođenje svojih namjera, ministar Aehrenthal je računao na
suprotnosti Srbije i Bugarske u pogledu Monarhije. «Ako mi podržimo
bugarsku stvar u ovom sukobu», pisalo je u e dmemoaru, «i pomognemo

proces, a i u kampanji austrijske štampe protiv Srbije i mala je važnu ulogu. (Ibidem, 91;
V. Ćorović, o. c., 136.)
111 M. Gross, Povijest pravačke ideologije, Zagreb 1973., 359.
112 H. Rothfels, Studien zur Annexionkrisis 1908 -1909., Historische Zeitschrift, Bd.
147, 1933., 335; K. B. Vinogradov, o. c. 7 6.

50
stvaranje Velike Bugarske, onda smo načinili i nužnu pripremu da u
nekom trenutku povoljne evropske konstelacije možemo staviti ruku na
ostali dio Srbije».
Po Aehrenthalovom planu, interesna sfera Austro -Ugarske bi se
proširila na istok posredstvom triju država, koje bi čvrsto držala za sebe:
Crne Gore prijateljskim vezama, Albanije jednom vrstom protektorata i
«Velike Bugarske» koja bi, zbog pomoći, dugovala zahvalnost Austro -
Ugarskoj. To je značilo da se krajnji cilj austrougarske p olitike na
Balkanu ne može postići preko Sandžaka, nego putem koji vodi preko
Beograda. 113
Radi provođenja političkih odluka iz edmemoara, ministar
Aehrenthal je 19. augusta 1908. godine sazvao sjednicu zajedničkog
ministarstva. Na njoj je trebalo razmotriti utjecaj novog stanja u
Osmanskom carstvu na planiranu aneksiju Bosne i Hercegovine.
Otvarajući zasjedanje Ministarskog savjeta, Aehrenthal je istakao
da su zbog političkih promjena u Osmanskom carstvu izbila u prvi plan
dva pitanja koja zahtijevaju hitno rješenje: aneksija Bosne i Hercegovine i
povlačenje austrougarskih garnizona iz Sandžaka. Posebno je naglasio da
je «najvažniji preduvjet za rad na aneksiji, da se postigne unutrašnji
sporazum o državnopravnim pitanjima između vlada Austrije i Ugarske».
Međutim, u tim pitanjima mišljenja ugarskog predsjednika vlade
Weckerlea i austrijskog Becka su se potpuno razilazila. Kao glavni uvjet
za aneksiju Weckerle je tražio da se ona izvrši unutar dualističkog
ustrojstva Monarhije. Aneksija bi se provela na osnov u prava ugarske
Krune sv. Stjepana, pošto se Bosna nalazi u tituli ugarskih kraljeva i u
njihovom grbu i zastavi.
Austrijski predsjednik von Beck je pobijao ugarsku tezu o
pravnom osnovu aneksije. On je naglasio da se ne može dozvoliti da se
Bosna i Hercegovina, koje su zadobijene novcem i krvlju austrijskih
državljana, priključe Ugarskoj pošto bi to poremetilo odnos snaga između

113 ÖUAP, I, br. 32. R. Gooss, o. c., 87; A. Mitrović, o. c., 85.

51
dvije države Monarhije. Moglo bi se u najboljem slučaju govoriti teorijski
o pripadnosti Bosne i Hercegovine Ugarskoj, dok bi se u praksi njima
upravljalo kao posebnom oblašću. 114
Na kraju sjednice ministar Aehrenthal je apeliovao na oba
predsjednika vlada da usklade svoja mišljenja o državnopravnom obliku
Bosne i Hercegovine. Budući da nije donijeta konačna odluka, zakazan je
ponovni sastanak, 10. septembra u Budimpešti.
Na početku septembra 1908. sam ministar Burian je došao u
Bosnu, kako bi se upoznao sa prilikama u vezi predstojeće aneksije. Već
4. septembra 1908. se na Ilidži sastao sa prorežimski raspoloženim
političarima, Nikolom Mandićem, predsjednikom Hrvatske zajednice i
Lazarom Dimitrijevićem, vođom Srpske samostalne stranke.
U javnosti je već bila istaknuta misao («Srpska riječ») da se mora
tražiti ustav i parlament za Bosnu i Hercegovinu, a da se pritom ne dira u
državnopravno pitanje. U protivnom, sporazumjeće se Srpska narodna
organizacija sa Muslimanima da se naročito naglasi sultanov suverenitet
na Bosnu i Hercegovinu. Taj program je trebalo da se uskoro objavi na
skupštini Srpske narodne organizacije. Nasuprot tom shva tanju, dvojica
spomenutih političara su zahtijevali da se zemlji da sabor, ali da se
istovremeno izvrši aneksija i Bosna i Hercegovina priključe Monarhiji
kao kondominij. 115
Na sastanku srpskih i muslimanskih političara, 5. septembra,
zaključeno je da se nastupi zajednički kod ministra Buriána. Rezultat toga
je bila posjeta mješovite srpsko -muslimanske deputacije, ustvari već
ranije formiranog ustavnog odbora, koja se pod vođstvom Ali -bega
Firdusa i Gligorija Jeftanovića najavila Burianu 7. septembra 1908.
godine, i predala mu memorandum. U ime deputacije Ali -beg Firdus je

114 ÖUAP, I, br. 40.

115 H. Kapidžić, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini (1908 -1910),
Godišnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine, X, 1959., 122.

52
usmeno podvukao zahtjev za ustavom, čime se ne bi diralo u
državnopravni položaj Bosne i Hercegovine. 116
Politička kretanja u Bosni i Hercegovini, u toku spoljnopolitičkih
priprema za provođenje aneksije, nisu bila po volji ministru Aehrenthalu.
Na sjednici Ministarskog savjeta u Budimpešti, 10. septembra 1908.
godine on se založio za hitno djelovanje, navodeći tri glavna razloga:
prvo, opasnost da Parlament u Carigradu u novembru ne donese od luku u
vezi sa Bosnom; drugo, opasnost od samovoljnog konstituiranja
parlamenta u Bosni; treće, mogućnost da Monarhija na osnovu slobodne
odluke izađe iz Sandžaka u kome bi se to shvatilo kao čin velikodušnosti i
koji bi bio povoljno primljen. 117
Aehrenthal je na sastanku pročitao nacrt note Porti o otklanjanju
Carigradske konvencije od 21. aprila 1879. godine, kojom se Porta

116 Ibidem, 123.

117 ÖUAP, I, 75.
Austrougarska vlada se plašila da Mladoturci ne postave zahtjev da se Bosna i
Hercegovina vrate Osmanskom carstvu. To se uskoro i dogodilo: bosansko pitanje je
zaokupilo pažnju političara i štampe. O tim pokretima u Osmanskom carstvu min istar
Aehrenthal je dobio obavještenje iz prve ruke od šefa austrougarske zvanične misije za
reforme žandarmerije u Makedoniji, Augusta fon Urbanskog (A. Urbanski, Audienz bei
Freiherr von Aehrenthal vor der Annexion von Bosnien und der Herzegovina, u :
«Berliner Monatshefte», XVI, 1938., 1.131 -1.136). O tim pitanjima je austrougarski
poslanik u Carigradu grof Palavichini 2. septembra 1908. razgovarao sa bivšim
Velikim vezirom Ferid -pašom, koji mu je rekao da «svaki državnik Osmanskog carstva
zna da pitanje Bosne ne može riješiti parlament u Carigradu.». Sa njegovim izjavama
Aehrenthal je upoznao Ministarski savjet na sastanku u Budimpešti. (Đ. Mikić, o. c.,
90.)
Glavni razlog za hitnu aneksiju je bio strah od samovoljnog konstituiranja parlame nta u
Bosni i Hercegovini. To je potvrdio i sam ministar Aehrenthal u jednom razgovoru sa J.
Redlihom, 9. januara 1910., naglasivši: ...mi smo izvršili aneksiju iz dva razloga: prvo,
zbog unutrašnjeg stanja u Bosni i Hercegovini, zatim da bi stvorili jasnije odnose na
Balkanu. ( J. Redlich, o. c., 45).

53
obavještavala i o tome da je Monarhija ponovo dobila slobodu
odlučivanja o pitanju Bosne i Hercegovine. 118
Početkom septembra 1908. godin e ministar Aehrenthal je odlučio
da obavijesti saveznike o planiranoj akciji. 119
Četvrtog septembra 1908. godine , on se susreo u Salzburgu s
Tomasom Titonijem, ministrom spoljnih poslova Italije. U razgovoru koji
je vođen tom prilikom, Aehrenthal se ogranič io samo na nagovještavanje
planova u vezi Bosne i Hercegovine. Iako pred njim aneksija nije direktno
spomenuta, iz Aehrenthalovih riječi «ne treba sumnjati da mi trajno

118 ÖUAP, I, br. 75.

119 Iako ministar Aehrental nije obavijestio saveznike o planiranoj akciji, zbog
austrougarske kampanje u šta mpi već u avgustu 1908. u evropskoj javnosti se pitanje
aneksije uzimalo ozbiljno.
Kada je britanski kralj Edward VII u augustu obaviješten da predstoji aneksija, on je
izrazio sumnju, smatrajući da bi to narušilo političke odnose u Europi. (D. Angyal, Die
Geschichte der bosnischen Krise, u: Ungarische Jahrbücher, 13, 1933, 24.)
Grof Lützow, austrougarski poslanik u Rimu, smatrao je da bi aneksija kod Talijana i
Jugoslavena izazvala veliko ogorčenje i iz temelja uzdrmala međunarodne odnose. (H.
von Lützow, o. c., 140.)
Austrougarski poslanik u Carigradu Palavicini je smatrao da je trenutak za aneksiju
nepovoljan, jer bi se «zbog povrede nacionalnog prava moglo računati sa mogućnošću
obrazovanja balkanskog saveza». Stoga je on smatrao da je najbolje dr žati se principa
«quieta non movere» (ništa ne pokrenuti ). (ÖUAP, br. 33 -34).
I dok su mnogi smatrali da bi aneksija imala krupne posljedice na mir u Europi,
Aehrenthal je smatrao da je situacija povoljna za njeno izvođenje. Na sjednici
zajedničkog ministarstva 19. augusta ministar Aehrenthal je procjenjivao tadašnje
odnose Monarhije i europskih sila. Po njegovom uvjerenju bilo je moguće računati na
njemačku podršku, a Rusija je već više puta garantirala tajnim ugovorom Monarhiji da
može priključiti okupirane oblasti.
Što se tiče Italije, Aehrenthal je smatrao da ona na osnovu ugovora o Trojnom savezu ne
bi mogla postavljati bilo kakve zahtjeve za naknadu u slučaju aneksije. Francuska je, po
njegovom mišljenju zauzeta u Maroku, te se zbog toga ne očekuje njeno aktivno
istupanje na Balkanu, a i za Veliku Britaniju iz sličnih razloga nema zabrinutosti. Ostalo
je samo da računa na otpor Osmanskog carstva . (ÖUAP, 1, br. 40).

54
ostajemo u okupiranim provincijama» mogao je Titoni zaključiti da se
priprema aneksija. 120
Petog septembra ministar Aehrenthal se u Berchtesgadenu sastao
sa njemačkim državnim sekretarom spoljnih poslova Wilchelmom von
Schönom i rekao mu da je Monarhija odlučila da konačno pristupi
rješenju prilika u Bosni i Hercegovini, putem aneksije uz isto vremeno
povlačenje garnizona iz Sandžaka. «Napredovanje Monarhije prema
Solunu», istakao je Aehrenthal, «zauvijek je napušteno, i spada u staro
gvožđe».
Ciljeve svoje balkanske politike - «potpuno uništenje srpskog
revolucionarnog gnijezda»- opisao je Aehrenthal rečenicom: «Srbiju
bismo mogli dati Bugarskoj, što bi Austro -Ugarskoj donijelo značajnu
korist jer bi tako za susjeda dobila državu sa čvrstim etnografskim
granicama». 121
Spoljnopolitičke pripreme aneksije Bosne i Hercegovine ministar
Aehrenthal je pokušavao provesti uz saglasnost ruskog ministra spoljnjih
poslova, Izvoljskog. Aehrenthal se nadao da bi pristanak Rusije na
aneksiju, u zamjenu za saglasnost Austro -Ugarske za promjenu režima
Moreuza kompromitovao Rusiju u očima Južnih Slovena, i time potk opao
njen prestiž na Balkanu. Ujedno, pokušaj Rusije za promjenu režima
Moreuza bi izazvao sukob s Osmanskim carstvom i Velikom
Britanijom. 122

120 ÖUAP, br. 62; A. Mitrović, o. c., 80.

Ministar Aehrenthal nije dao Titoniju formalno objašnjenje o Bosni i Hercegovini, ali je
precizirao pod kojim uvjetima (npr. vraćanje Sandžaka) treba doći do aneksije.
Aehrenthal je sam obavjestio njemačkog kancelara von Bülowa 26. septembra da je on
sa Titonijem «pitanje aneksije u svakom slučaju vrlo akademski pretresao i pri tome
konstatirao njegovo slaganje». (Gr. Pol., 26, 1, br. 8.934)
121 Von Schön - Bülowu, Berchtesgaden, 5. X 1908., Gr. Pol., 26, 1, br. 8.927; R.
Gooss, o. c., 88; A. Mitrović, o. c. 79 -80.
122 V. P. Potemkin, Istorija diplomatije. II, Diplomatija novog doba (1870. -1918.),
Beograd 1949., 168.

55
 Bečka vlada je već u ljeto 1908. godine stupila u direktne
pregovore sa Petrogradom radi regulisanja balkanskog pit anja. U
memorandumu upućenom 2. jula 1908. godine Aehrenthalu, ministar
Izvoljski se izjašnjavao za održavanje postojećeg stanja na Balkanu,
naglašavajući da pitanje aneksije Bosne i Hercegovine, kao i pitanje
Moreuza ima općeevropski karakter, i da Rusija i Austro-Ugarska nemaju
pravo da same revidiraju odluke Berlinskog kongresa. Ipak, zbog važnosti
balkanskih pitanja za Rusiju i Austro -Ugarsku, Izvoljski je pristao «da ih
pretrese u prijateljskom duhu sa austrougarskom vladom». 123
Sastanak ministara Aehren thala i Izvoljskog je održan 15. i 16.
septembra u zamku Buchlau. U razgovoru o manje važnim pitanjma
ministri su konstatirali jedinstvenost gledišta Rusije i Austro -Ugarske.
Što se tiče aneksije Bosne i Hercegovine ministar Izvoljski je prvo
tražio kompenzacije za Srbiju i Crnu Goru, što je Aehrenthal odbacio.
Izvoljski je zatim postavio pitanje saziva međunarodne konferecije radi
davanja forme namjeravanoj reviziji Berlinskog ugovora. Međutim, oko
ova dva pitanja nije postignuta potpuna saglasnost, iako i h je Izvoljski
iznio kao preduvjet za pristanak na aneksiju Bosne i Hercegovine.
U daljem toku razgovora postignut je usmeni dogovor, čije su
glavne tačke bile povlačenje austrougarskih garnizona iz Sandžaka i
odricanje Monarhije na sva prava u odnosu na o vu oblast, slaganje
Austro-Ugarske sa promjenom statusa Moreuza i slaganje bečke vlade sa
objavom nezavisnosti Bugarske 124
Motivi koji su vodili Izvoljskog na sastanak s Aehrenthalom
vidljivi su iz njegovih pisama upućenih zastupniku u Petrogradu,
Čarikovu. Izvoljski je u pregovorima vidio šansu za kontrolu
austrougarske politike na Balkanu i ujedno mogućnost da u zamjenu za

123 E. Rathmann, Die Balkanfrage 1904. -1908. und das Werden der Tripel - Entente,
Halle - Salle 1932., 147.
124 C. Ferenczi, Aussenpolitik und Öffentlichkeit in Russland, 1906.-1912., Husum
1982., 176.

56
saglasnost za aneksiju postigne kompenzacije ne samo za Rusiju, već i
Srbiju i Crnu Goru.
U svom stavu Izvoljski je bio podržan i od Čar ikova.
Izvještavajući cara o pregovorima u Buhlau -u, Čarikov je naglašavao da
će nakon aneksije doći do poboljšanja ruske pozicije na Balkanu: aneksija
će dovesti do prevage slavenskog elementa u Monarhiji, čije jačanje će
koristiti Rusiji. Ujedno, on je i sticao da aneksija Bosne i Hercegovine
pruža veće šanse za obrazovanje saveza balkanskih država, uključujući i
Osmansko carstvo. 125
Želeći da ublaži posljedice aneksije Bosne i Hercegovine,
Aehrenthal je nastojao nagovoriti Bugarsku da proglasi nezavisnost. U
koncepcijama austrougarske balkanske politike Bugarska je imala
značajnu ulogu. Još početkom juna 1908. godine ministar Aehrenthal je
uputio instrukcije austrougarskom poslaniku u Sofiji grofu Thurnu, u
kojima je isticao da je potrebno «pojačati već dugo prisutna nastojanja
Balhausplatza da se spriječi stvaranje jedinstvenog južnoslavenskog
fronta», i da se pridobije Bugarska za Monarhiju u slučaju «stvaranja
novog poretka na Balkanu». 126
Na poziv cara Franza Josepha bugarski kneževski par je 23. i 24.
septembra boravio u Budimpešti. Tom prilikom je postignut dogovor:
Austro-Ugarska će anektirati Bosnu i Hercegovinu, a Bugarska proglasiti
svoju nezavisnost. 127
Na sastanku u Buhlau-u nije bilo određeno vrijeme za sprovođenje
dogovora. Izvoljski je smatrao da će Aehrenthal iznijeti prijedlog o
aneksiji Bosne i Hercegovine na zasjedanju Delegacije koje je zakazano
za 6. oktobar. Do tada, on je nastojao da dobije saglasnost velikih sila za
promjenu statusa Moreuza.

125 Ibidem, 178.

126 W. M. Calgren, o. c., 299.
127 K. B. Vinogradov, o. c., 78.

57
 Dvadeset šestog septembra Izvoljski se sastao u Be rchtesgadenu
sa njemačkim državnim sekretarom fon Schönom. U razgovoru s njim,
Izvoljski je istakao da je upućen u Aehrenthalov plan, čije su glavne
tačke: «aneksija Bosne i Hercegovine, odricanje na put prema Solunu,
povlačenje garnizona iz Sandžaka i spr emnost da se podrže želje Rusije
za promjenu statusa Moreuza». 128
Izvoljski je također istakao da uprkos želji Rusije da otvori
Moreuze, trenutno nije pogodan trenutak da se odmah pokreću pitanja
postavljena u Buhlau -u. Fon Schön je nagovijestio Izvoljskom d a se
Njemačka neće protiviti otvaranju Moreuza, ali će zahtijevati
kompenzacije.
Dok se Izvoljski nalazio na diplomatskom putu po Evropi njegov
zastupnik u Petrogradu Čarikov pregovarao je sa osmanskim
ambasadorom, pokušavajući postići sporazum o promjeni statusa
Moreuza. Rezultat ovih pregovora je bio nacrt projekta od 6. oktobra, u
kojem je bilo predviđeno da u slučaju aneksije, i time potrebne revizije
Berlinskog ugovora budu postavljeni zahtjevi za kompenzacije
Osmanskom carstvu, Rusiji i balkanskim dr žavama. 129
Izvoljski još nije svoju diplomatsku misiju priveo kraju, kad je
uslijedilo proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine i nezavisnosti
Bugarske. On se osjećao prevarenim, mada je, obećanje Aehrenthala o
saglasnosti za promjenu statusa Moreuza vrijedi lo mnogo više od
pretvaranja okupacije Bosne i Hercegovine na neodređeno vrijeme u
aneksiju. Ispoljio je svoje ogorčenje protiv Aehrenthala, što će u
narednom periodu opteretiti ne samo odnose dvojice ministara, nego i
odnose Austro-Ugarske i Rusije. 130

128 Gr. Pol. , 26, 1, br. 8.935.

129 C. Ferenczi, o. c., 177.
130 M. Nintchitch, o. c., I, 253.

58
59
2. Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti
Bugarske

Pismima od 29. septembra 1908., koja je uputio vladama Velike

Britanije, Francuske, Njemačke, Rusije i Italije, a koja je trebalo predati
5. ili 6. oktobra, car Franz Joseph je oba vijestio vladare tih zemalja o
svojoj odluci da proglasi aneksiju Bosne i Hercegovine. Istovremeno,
ministar Aehrenthal je posebnim pismom obavijestio ruskog ministra
Izvoljskog da će aneksija biti izvršena 7. oktobra, izražavajući nadu u
njegovo prijateljsko držanje. 131
Austrougarski suveren je 5. oktobra potpisao dokumenta o
aneksiji Bosne i Hercegovine. U štampi ona je bila objavljena 6. oktobra,
a u službenim «Wiener Zeitung» 7. oktobra. 132
Carevim ručnim pismom od 5. oktobra data su ministru Burianu
ovlaštenja za izradu bosanskohercegovačkog ustava. 133
S proglašenjem aneksije bio je vezan i akt o povlačenju
austrougarskih trupa iz Novopazarskog sandžaka.
Pored aneksije Bosne i Hercegovine, došlo je do još jednog
događaja koji je zaoštrio i političke odnose n a Balkanu i izazvao pažnju
Evrope. Po sporazumu, Bugarska i Istočna Rumelija su 5. oktobra zbacile
sultanov suverenitet i u Trnovu proglasile nezavisnu kraljevinu. 134
Gubitak Istočne Rumelije značio je za Osmansko carstvo dalji
udarac. Povećana je opasnost n a njegovoj granici, a i mogućnost da
Bugarska pojača svoj utjecaj u Makedoniji. Zbog toga je za Portu u
prvom planu bila zaštita od agresivnih tendencija Bugarske, dok
135
«bosansko pitanje nije u većoj mjeri pogađalo njene životne interese».

131 V. Sulek, o. c., 23-24.

132 V. Popović, o. c., 198.
133 H. Kapidžić, Pripremanje ustavnog perioda. . ., 126.
134 Gr. Pol., 26, 1, br. 8.969.
135 Ibidem, 26, 2, br. 9.209.

60
Stoga su sultan i Mladoturci protestovali protiv nezavisnosti Bugarske,
apelujući na sile potpisnice Berlinskog ugovora da se uspostavi raniji
poredak i da se očuvaju interesi Osmanskog carstva.
Istovremeni akt Bugarske i Austro -Ugarske ukazivao je na
njihovu povezanost. Još krajem septembra 1908. godine potvrđen je
zajednički plan Austro-Ugarske i Bugarske: Bugarska treba proglasiti
nezavisnost i tada će uslijediti aneksija.
Nakon proglašenja nezavisnosti Bugarske, ministar Aehrenthal je
obavijestio austrougarskog ambasa dora u Petrogradu grofa Bertholda, da
zamoli rusku vladu da se zajedno sa Bečom obrati velikim silama, te da
zatraže priznavanje novog stanja u Bugarskoj. Kada je narednog dana
uslijedila aneksija, i u Berlinu se izjasnili da će u potpunosti podržati
Austro-Ugarsku, te da neće priznati nezavisnost Bugarske, u Beču su
promijenili stav. 136
Njemačka je željela iskoristiti bugarsko pitanje da bi zadobila veći
utjecaj na Portu. Austro-Ugarska je i dalje slijedila pravac koji je zacrtao
Njemačka. Molbe Bugarske za priznavanje nezavisnosti ministar
137
Aehrenthal je stoga odlučno odbacio
Proglašenjem aneksije Bosne i Hercegovine i objavom
nezavisnosti Bugarske na Balkanu su izbila dva požara, koja su prijetila
da se pretvore u buktinju.
Velike sile su imale pred sobom težak zadatak: da opasnu situaciju
riješe na najbolji način, a da pri tom ne izgube, ili ne umanje svoj utjecaj.

136 Z. Todorowa, Über die Politik Österreich -Ungarn gegenüber Bulgarien (1878. -
1912.), u: Österreich-Ungarn in der Weltpolititik. . ., 222.
137 Ibidem, 221.

61
 GLAVA III

EVROPA I ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Kad je austrougarski ambasador Pallavicini 7. oktobra 1908.

godine predao Porti notu o an eksiji Bosne i Hercegovine i izjavio da će se
u naknadu povući garnizoni iz Novopazarskog sandžaka, vlada u
Carigradu se držala veoma mirno. Veliki vezir Ćamil -paša je protestovao
više protiv proglašenja nezavisnosti Bugarske nego protiv aneksije Bosne
i Hercegovine, tvrdeći da to Bugari ne bi nikada učinili da nisu bili
sigurni u austrougarsku pomoć. 138 Smatrao je da bi se Carigrad i Beč brzo
dogovorili da je riječ samo o Bosni; međutim, kako je pitanje aneksije
povezano s deklaracijom o nezavisnosti Bugarsk e, njeno priznanje učinilo
bi vrlo loš utisak na javno mnijenje. 139
Odgovarajući na austrougarsku notu u vezi aneksije Bosne i
Hercegovine Porta je telegramom ministra spoljnih poslova Tefik -paše 8.
oktobra 1908. godine protestovala zbog povrede člana 25. Berlinskog
ugovora i Carigradske konvencije od 21. aprila 1879., ali više zbog
javnog mišljenja, dok su se Porta i veliki vezir pomirili sa novim
stanjem. 140
Izglede da će Osmansko carstvo prihvatiti aneksiju Bosne i Hercegovine
kao svršen čin pokvarila je d eklaracija Francuske, Velike Britanije, Rusije
i Italije, kojom se tražilo da se ovo pitanje razmotri na konferenciji
potpisnica Berlinskog ugovora. Prema Pallavichiniju, od tada je veliki
vezir Ćamil-paša čvrsto stajao pri protestu protiv aneksije, a Mlad oturski

138 Ćorović Vladimir, Odnosi između Srbije i Austro -Ugarske u XX veku, Beograd
1936., 178; Mikić Đorđe, Austro -Ugarska..., 99.
139 Angyal David, Die Geschichte der bosnischen Krisse, u: Ungarische Jahrb ücher,
XIII, 1933, 37.
140 Šulek Vladimir., Diplomatska historija centralnih sila 1908 .-1915., II, Zagreb 1939.,
25.

62
komitet je sve više tolerirao protivaustrijske istupe radikalnih elemenata.
Sve društvene slojeve u Osmanskom carstvu je zahvatilo protivaustrijsko
raspoloženje. Pod rukovodstvom Mladoturaka održavani su protestni
zborovi, Mladoturci su nahuškali š tampu, organizirali bojkot austrijske
robe i brodova ... 141
Mladoturci su polagali velike nade u održavanje konferencije. Njihov
vođa Ahmed Riza-bej je smatrao da Osmansko carstvo može sudjelovati
na konferenciji samo sa unaprijed utvrđenim programom, i da n a njoj
očekuje međunarodno rješenje balkanskih pitanja. Također, Riza -bej je
istakao da mladotursko rukovodstvo traži od Evrope da se ni na koji način
ne ometa razvoj nove Turske. 142
Program konferencije, utvrđen u Londonu (Londonski
program), naišao je na negodovanje u Carigradu. Ministar Tefik -paša je
izjavio uredniku lista “Tanin” da Osmansko carstvo ne može prihvatiti
takav program konferencije, ističući da bi njene programske tačke za
konferenciju bile proklamiranje Bugarske u kraljevinu, aneksija Bosn e i
Hercegovine, obaveza učešća u državnim dugovima i druge ekonomske i
političke obaveze prema Osmanskom carstvu i očuvanje njegovog
integriteta. Ministar je također istakao da je potrebno da se odnosi sa
Austro-Ugarskom i Bugarskom direktno regulišu. 143
Iako je Porta osuđivala aneksiju, veliki vezir je vidio da su
anektirane oblasti već ranijom okupacijom za Osmansko carstvo bile
izgubljene. Stoga je njegovo gledište bilo da se od Austro -Ugarske, kao
uvjet za priznanje aneksije, zahtijevaju kompenzacije. Ćamil-paša je
očekivao da će taj zahtjev podržati i Njemačka. 144

141 Mikić Đorđe, Austro-Ugarska …, 102.

142 Ibidem
143 Schwäbischer Merkur Stuttgart., 16.X 1908, br. 483, 1.
144 Gerhardt Heinz, War in der Bosnischen Annexionskrise d ie deutsche demarsche
vom 22. März 1909. ein Ultimatum? Eine historisch -aussenpolitische Studie zur
Geschichte der Diplomatie auf dem Balkan, Berlin 1965., 36.

63
Austro-Ugarska je smatrala nadoknadom to što će povući svoje garnizone
iz Sandžaka, a ministar Aehrenthal preko ambasadora Pallavichinija 21.
oktobra 1908. sapćio velikom veziru namjeru Beča d a jamči integritet
teritorija Osmanskog carstva. Međutim, nakon aneksije Bosne i
Hercegovine i objave nezavisnosti Bugarske, takvo saopćenje je zvučalo
ironično, pa je rezultat toga bio da se pojačalo ogorčenje protiv
Monarhije. 145
Aehrenthalov korak je nai šao na povoljan prijem u javnosti
Monarhije. Bečka štampa i Parlament su sa velikom radošću pozdravljali
razrješenje nesigurnog, okupacionog statusa Bosne i Hercegovine i
najavu aktivnije spoljne politike. Ministar Aehrenthal je dobio brojne
pohvale da je konačno trgnuo Monarhiju iz letargije. Od njega su
očekivani novi impulsi - konsolidiranje države i jačanje položaja
Monarhije u koncertu evropskih sila, kao i unutar Trojnog saveza. S
velikim oduševljenjem gotovo cjelokupna bečka štampa podržala je
Aehrenthalovu politiku. 146 List Reichspost” je u aneksiji Bosne i
Hercegovine vidio “veliko historijsko djelo, koje je Monarhiji davalo
novo mjesto u svjetskoj historiji”. “Zeit” je sa zadovoljstvom konstatirao
da “Austro-Ugarska ponovo stoji u središtu svjetskih z bivanja”, a “Sonn-
und Montagscourier” je izražavao uvjerenje “da će Monarhija svojom
odlučnom politikom konačno riješiti balkansko pitanje”. 147

145 Angyal D., Die Geschichte …, 32.

146 O stavu bečke štampe prema aneksijii: Frankel Arie, Die An nexion Bosniens und
der Herzegowina im Lichte der Wiener Presse, diss., Wien 1949.
147 Gemeinhardt Alfred Heinz, Deutsche und österreichische Presspolitik w ährend der
Bosnischen Krise 1908/1909, Husum 1980., 135. Dvije godine nakon aneksije, 9. X
1910., u članku pod naslovom "Wien 8. oktober" list "Neue Freie Presse" rezimirao je
utiske iz vladinog kruga izazvane aneksijom: "Fr üher hatte die Monarchie Passivpolitik,
ein mudes Abwähren stohrender Einflusse mit dem sinliche Bestreben in den Ruf des
guten Kerl von Europas zu kommen. Jetzt hat die Monarchie eine Aktivpolitik... Seit der
Annexion hat sich der Einfluss der österreichisch-ungarischen Monarchie auf dem
Balkan und im Orient wesentlich befestigt ... Die Annexion hat uns jedenfalls die

64
U pismima upućenim velikim silama, kao i u zvaničnoj noti upućenoj
Carigradu, bečka vlada je istakla da je “bosan ski problem interna stvar
Beča i Carigrada koja se temelji na konvenciji iz 1879.” Bečki listovi su
propagirali tu ideju, izražavajući želju za skori sporazum sa
Carigradom. 148
U ugarskom dijelu Monarhije upućene su oštre kritike ministru
Aehrenthalu da je uvukao zemlju u opasnu avanturu i time ugrozio
egzistenciju mađarskog naroda. Aehrenthalov korak odobravan je samo
uz uvjet brzog i mirnog priznanja aneksije. Budimpeštanska industrijska i
trgovačka komora su već sredinom oktobra protestirale protiv aneks ije i
njenih posljedica za privredu. Također su u poslaničkoj kući pale oštre
riječi protiv politike Balhausplatza. 149
Istovremeno su se obnovile suprotnosti i razlike u mišljenju
između Beča i Budimpešte zbog pitanja u čije upravno područje će doći,
do tada pod zajedničkom upravom, Bosna i Hercegovina. U oštroj
polemici između Beča i Budimpešte, Mađari su se pozvali na “ugarska
historijska prava”, dok su se zahtjevi Beča temeljili na “austrijskim
žrtvama u novcu i krvi”. Polemika u štampi ne samo da je opter etila
austrijsko-ugarske odnose, nego je spriječila Monarhiju da u kritičnoj
fazi krize nastupi odlučnije. 150
Suprotnosti između Austrije i Ugarske su se ispoljile i u metodi
rješenja srpskog pitanja. Ugarski političari su odbacivali aneksiju Srbije,
kao i uvlačenje južnoslavenskog stanovništva u Monarhiju, zalažući se za
dualističku državnu strukturu, koja im je, za razliku od trijalističke,

Freiheit der Politik wiedergegeben, sie hat bewisen, das wir handlungsf ähig sind ... und
jetzt zeigt sich, wie sehr das österreichische Gesamtbewusstsein und das Gef ühl für die
Zussamengehörigkeit der Monarchie sich festigen ...", Križek Jurij, Annexion de la
Bosnie et Hercegovina, 181.
148 Gemeinhardt A. H., Deutsche und österreichische …, 137.
149 Nintchitch Momtchilo, La crise bosniaque (1908 -1909) puissances europeennes, I,
Paris 1937., 292.
150 Pavićević Branko, Rusija i aneksiona kriza ... br. 327, str. 490-492..

65
osiguravala mnogo povoljniju poziciju. Iako su željeli da se utjecaj
Austro-Ugarske proširi na Srbiju, oni nisu želj eli da ona, čak i oslabljena i
umanjena, bude uvučena u Monarhiju. Ipak nisu postojale suprotnosti
Beča i Budimpešte u glavnim pravcima spoljne politike, nego samo u
metodama njene realizacije. 151
Aehrenthalov korak je naišao na kritiku austrijske
socijaldemokratije. U govoru koji je u parlamentu u ime opozicije održao
17. oktobra 1908., dr Karl Renner je oštro osudio aneksiju. 152 On je
optuživao Aehrenthala “jer je izveo aneksiju bez stvarnih razloga i
potrebe, u vrijeme velikih diplomatskih zategnutosti: o n je to učinio na
temelju prestiža velike sile, a ne na temelju želja naroda ...”. Renner je
optuživao Aehrenthala da je doveo Austriju u situaciju koja nosi u sebi
opasnost rata, ugrožavajući industriju i privredu. 153
Proglašenje aneksije izazvalo je u B osni i Hercegovini različita
raspoloženja. Prvi izvještaji o reagiranjima na aneksiju govorili su da je
velika masa kršćanskog seoskog stanovništva bila politički
nezainteresirana prihvatajući novi poredak s jedinom željom da im donese
bolji život. Do nekog jačeg pokreta nije ni moglo doći zbog mlakog
držanja opozicionih političkih grupa. Na to su utjecale i mjere koje je

151 Galantai Josef, Die Aussenpolitik Österreich-Ungarns in die herrschenden Klassen

Ungarns, u: Österreich-Ungarn in der Weltpolitik, Berlin (Ost), 1965., 259 -260.
152 Verosta Stephan, Theorie und Realit ät von Bundnissen, Wien 1971., 336. .“Mi smo
ranije imali puni, stvarni suverenitet nad Bosnom na temelju europskog mandata, tj.
osiguran potpisom od sedam sila, mi smo otklonili ovo puno pravo zaposjedanja i
upravljanja zemljom pod zaštitom i garancijom sedam velikih sila. Danas mi
posjedujemo i upravljamo Bosnom na te melju bajoneta, i povremeno na temelju
korištenja prava, a nikako na temelju bilo kojeg prava. Do sada je austrijska država
zajedno s Ugarskom imala mandat za zaposjedanje i upravu, što je sada promjenjeno u
“suvereno pravo krune”, pri čemu niko ne zna da li naše krune (Austrije, pr. Z.Š.), ili
ugarske krune ...” ... “Zbog ove pravne umotvorine, dakle, zbog samo jedne pravne
titule umjesto sigurnog prava na temelju mandata velikih sila ..., zbog toga pravog
idiotizma Aehrenthala, mi smo došli u sukob s c ijelom Europom”.
153 Ibidem, 337-338.

66
poduzela vlada prije aneksije, zabranjujući štampanje mnogih listova,
obustavljajući ili zabranjujući rad nekim udruženjima, raspuštajući
opštinski odbor ... 154
Kod srpskog gradskog stanovništva aneksija je izazvala težak utisak, ali
je ono, prema preporuci političkih organizacija, uglavnom ostalo
mirno.155 Hrvatsko stanovništvo pozdravilo je vijest o aneksiji s velikim
oduševljenjem. Međutim, to nije dugo trajalo. Ekstremni hrvatski
nacionalni pravac koji je postavljao zahtjev za državnopravnim
priključenjem Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, i preko franjevačkog reda
forasirao tu politiku, nije imao uspjeha. 156
Na većinu muslimanskog stanovništva aneksija je djelovala
zaprepašćavajuće. Mladoturski pokret je kod njih stvorio uvjerenje o
restituciji stare moći Osmanlija. Teško su bili pogođeni da Osmansko
carstvo nije mogla izmjeniti svoj položaj. Stoga su se, već nakon aneksije,
osjećali simptomi iseljeničkog pokreta. 157
Više južnoslavenskih političara u Monarhiji je u aneksiji Bosne
i Hercegovine vidjelo put prema trijalizmu. Naročito su hrvatski političari
zagovarali plan “Velike Hrvatske”, koju bi činile Hrvatska, Slovenija,
Bosna i Hercegovina, Da lmacija i Istra. 158

154 Križek Jurij, Annexion de la Bosnie... , 181.

155 Kapidžić Hamdija, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini (1908 -
1910), Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine X, Sarajevo 1959., 133.
156 Ibidem, 132.
157 Ibidem,131.
158 Križek J., Annexion …, 193. Hrvati su bili razočarani da Bosna i Hercegovina nije
bila anektirana kao dio hrvatske države i da kod aneksije o Hrvatima uopće nije bilo
govora. Ova činjenica pripada spletu okolnosti, koje su veliki dio hrvatskih nacionalista
vodile jugoslavenstvu. U Hrvatskoj su 1908. organiz ovane “Legije” koje su se u slučaju
rata, trebale boriti protiv Srbije. Članovi Frankove stranke upisivali su se oduševljeno u
ove legije, ali su ovi mladi ljudi 1912. u Prvom balkanskom ratu bili pristalice
jugoslavenskog pravca. (Diskusija Mirjane Gross na referat Arnolda Suppana, u : Die
Donaumonarchie und die s üdslawische Frage, 133-134).

67
Aneksiju Bosne i Hercegovine je u Delegacijama, u ime slovenačkih
građanskih stranaka pozdravio Ivan Šušterčič, zahtijevajući ujedinjenje
svih južnoslavenskih pokrajina u zasebno državno tijelo. U Kranjskom
zemaljskom saboru Janez Krek j e predlagao da zemaljski sabor pozdravi
aneksiju “u čvrstoj nadi da je time načinjen prvi korak ka ujedinjenju svih
južnih Slavena naše Monarhije u državnopravni samostalni organizam
pod žezlom habzburške dinastije”. 159 Pri tom se računalo da je takav
program moguće ostvariti reformom Monarhije u federaciju naroda na
principu ravnopravnosti ili u okviru trijalizma.
Stav Njemačke prema aneksiji Bosne i Hhercegovine su
obilježile dvije činjenice. Prvo, odgovorne ličnosti njemačke spoljne
politike bile su ranij e upoznate sa Aehrenthalovim planovima o
provođenju aneksije Bosne i Hercegovine. Drugo, njemačka vlada je od
samog početka zauzela jasan stav u korist Monarhije. O planiranoj akciji
njemački kancelar von Bülow je obaviješten privatnim pismom ministra
Aehrenthala od 26. septembra 1908. B ülow je, dakle, ranije saznao o
državnopravnim promjenama koje su predstojale u vezi Bosne i
Hercegovine. 160
Još prije aneksije, označio je von B ülow u privatnom pismu od
30. IX poslaniku Stemrichu politiku koju je namjeravao voditi u pitanju
aneksije. Von Bülow je smatrao da se upravo u Istočnom pitanju
Njemačka ne smije suprotstaviti austrijskoj politici, jer “Monarhija na
Balkanu ima bliže i važnije interese nego Njemačka. Odbojno ili također
samo oklijevajuće i prigovaraju će držanje u pitanju aneksije Bosne i
Hercegovine Austro-Ugarska nam ne bi oprostila”. 161

159 Gestrin Ferdo - Melik Vasilj, Istorija Slovenaca od kraja osamnaestog stoljeća do
1918., Sarajevo 1979., 323.
160 Die Gr. Pol., Bd. 26, 1- br. 8.934.
161 Ibidem, br. 8.937. Stanovište Njemačke o Istočnom pitanju označio je von B ülow{
25. XI 1908. slijedećim riječima: “Za naše držanje na Istoku i specijalno na Balkanu,
gdje mi imamo samo privredne interese, u prvom redu ostaju mjerodavne že lje, potrebe i
interesi nama prijateljske i s nama usko povezane Austro -Ugarske”. (Gooss Roderich,

68
U istom smislu je bila i uputa od 6. oktobra njemačkom ambasadoru u
Beču von Tschirskom u kojoj je bilo naglašeno da se austrougarski korak
na Balkanu u potpunosti odob rava i saveznici se obećava puna podrška.
“Savezni kancelar polaže naročito vrijednost na to”, kaže se u uputi, “da u
odnosu na pitanje aneksije u Beču ne posumnjaju u naše povjerenje ... Mi
ne tajimo da je Austro-Ugarska izvršila aneksiju na vlastitu inic ijativu, što
je kod velikih i samostalnih Monarhija sasvim prirodno”. 162
Već narednih dana von B ülow je dao daljnje instrukcije a
buduću politiku prema saveznici Austro -Ugarskoj, i prema, aneksijom u
njenom suverenom pravu povrijeđenom Osmanskom carstvu.
“Stara Bismarckova tradicija je bila da ako dođe do rata na
Balkanu, nastojimo da se on lokalizira. Mi ostajemo prijatelji Turske i
naročito mladoturske Turske. Ali, mi ne možemo biti veći Turci od samih
Turaka ...” “Mi nismo događaje izazvali i mi nismo u prvom redu pozvani
da njima upravljamo”, istakao je von B ülow i dodao: “Austrija je na
vlastitu inicijativu izvršila aneksiju, ali mi je ne možemo ostaviti na
cjedilu, jer bi to bilo u protivrječnosti s obavezama prema saveznici, a
istovremeno i našim vlas titim interesima”. 163
Prema Carigradu nije trebalo doći do promjene politike. Von
Bülow se zauzimao za kompenzacije, tj. novčanu odštetu u njegovu
korist.164 Također je i njemački car Wilhelm II odobravao aneksiju, iako
je s obzirom na dotadašnju prijateljsk u politiku prema Osmanskom
carstvu žalio zbog aneksije i “samo zbog strašne gluposti Aehrenthalove
bio doveden u dilemu”. 165

Das österreichisch-serbische Probleme bis zur Kreigserkl ärung Österreich-Ungarns an

Serbien, 28. Juli 1914., Die Vorgeschihte des Weltkrieges, X Bd., Berlin 1930., 83).
162 Gr. Pol., 26, 1, 8.988.
163 Ibidem, br. 9.011.
164 Ibidem, br. 9.013.
165 Primjedba Wilhelma II na pismo von B ülowa od 7.X 1908., Gr. Pol, 26, 1, 8992.
Wilhelm II je bio naročito iznenađen odlukom Austro -Ugarske o vraćanju
Novopazarskog Sandžaka Osmanskom carstvu, koji je on smatrao strateški izuzetno

69
 Iako uvrjeđen što nije ranije obaviješten od saveznice Wilchelm
II je prihvatio aneksiju kao svršenu činjenicu. Već 12. oktobra on je
izjavio kancelaru von B ülowu da su njegove čvrste želje “na austrijskoj
strani stajati i ostati”, naglasivši: ”Također, i u slučaju teškoća i
komplikacija, naša saveznica može računati na nas.” 166 U razgovoru koji
je vodio s austrijskim diplomatom Alexand rom von Hoyosom 16.
oktobra, njemački car je izrazio svoje zadovoljstvo činjenicom da je
“Monarhija jednim udarcem postala vodeća sila na Balkanu”. 167
U Berlinu su u potpunosti podržali i austrougarske planove u
vezi Srbije. Von Bülow je 24. oktobra poslao upute ambasadoru u Beču
von Tschirskom, naglašavajući: “Mi nemamo nikakvih razloga da se
suprotstavljamo ovim planovima Austro -Ugarske kao da nas zabrinjava
ideja da bi kraljevina Srbija morala biti podijeljena između Austro -
Ugarske i Bugarske”, a “još man je bismo imali primjedbi na to da cijela
srpska nacija bude objedinjena pod habsburškim skiptrom uključenjem
sadašnje Kraljevine u Podunavsku monarhiju.” 168 Njemački kancelar je i
ministru Aehrenthalu uputio 30. X 1908. lično pismo u kome mu je u
pogledu Srbije davao potpuno odriješene ruke. Na kraju pisma von B ülow
je zaključivao: “Posredstvom gospodina Sch öna znam da u Vama stalno
jača nedoumica da li je trajno održivo ovo sadašnje, neizdržljivo stanje sa
Srbijom. Ja u svemu imam povjerenja u Vaš sud, a u o vom posebnom
slučaju bih još i rekao da Vi srpske - i s njima povezane - odnose možete

važnim. (Vidi: Suppan Arnold, Zur Frage eines österreichisch-ungarischen

Imperialismus in Südosteuropa: Regierungspolitik und öffentliche Meinung um die
Annexion Bosniens und der Herzegowina, u: Die Donaumonarchie und die sudslawische
Frage von 1848-1918, Wien 1878., 131). Wilhem II će i kasnije, za vrijeme Balkanskih
ratova vraćanje Sandžaka Osmanskom carstvu označiti velikom greškom (Uebersberger
Hans, Osterreich zwischen Russland und Serbien, K öln-Graz 1958., 40.)
166 Gr. Pol, 26, 1, br. 9.033.
167 Fellner Fritz, Die Mission Hoyos, u: Velike sile i Srbija pred prvi svje tski rat,
Beograd 1976., 390.
168 Mitrović Andrej, Prodor na Balkan ..., 85.

70
prosuditi tačnije nego ja iz ovolike udaljenosti. Zato ću ja svaku odluku
koju Vi konačno donesete shvatiti kao da je nametnuta okolnostima”. 169
Njemačka je bez ograde pod ržavala Austro-Ugarsku. Von Bülow je 8.
decembra izvjestio austrougarsku vladu da u slučaju komplikacija može
čvrsto računati na pomoć Njemačke.
Iz Berlina su u Beč stizala ohrabrenja i riječi podrške da se istraje u
politici koja je dovela Evropu na ivi cu rata. Von Bülow je savjetovao
Aehrenthala da što prije popravi odnose s Osmanskim carstvom, plaćajući
odštetu za anektirane provincije, da nastoji da privuče i Bugarsku,
Rumuniju i Grčku, te da u saradnji s Bugarskom sprovede svoje namjere
prema Srbiji.
Von Bülow je davao i određene primjedbe: “Od posebne je
važnosti da Austrija za sebe čvrsto i tijesno veže Bugarsku i to ne samo
zbog svojih Slavena, već da bi time otežavala i svaku akciju Rusije protiv
sebe. Zato Austrija ne treba da bude bojažljiva s obećanjima kajiševa
srpske kože”. Po njegovom mišljenju , srpske teritorije je trebalo ponuditi
i Rumuniji, kojoj bi se moglo staviti u izgled dobijanje dijela Srbije kao
kompenzacija za eventualno teritorijalno uvećanje Bugarske. 170
Krajem 1908. situacija se znatno zaoštrila. Srbija i Crna Gora
su odbijale da prihvate aneksiju kao gotovu činjenicu. Pregovori između
Beča i Petrograda o programu na eventualnoj konferenciji nisu mnogo
napredovali. Nakon ruske note od 19. decembra, koja je sadržavala ideju
o autonomiji Bosne i Hercegovine, pregovori su prekinuti i nastupio je
period još veće političke zategnutosti. 171 U Berlinu su ovako zaoštrenu
situaciju smatrali dobrodošlom, jer je pružala priliku za odmjeravanje
snaga s Antantom: smatralo se da je moguće post ići diplomatsku pobjedu
da se čak i Antanta raspadne i na taj način otvori put njemačkoj

169 Ibidem, 86. Uporedi: Gr. Pol ., 26, 1, br. 9.079.

170 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.294. Vidi i: Stieve Fridrich, Die Trag ödie der Bundgenossen
Deutschland und Österreich-Ungran 1908.-1914., Munchen 1930., 44.
171 Ibidem, …, 48.

71
ekspanziji, ili, u gorem slučaju, da može doći do oružane “probe snaga” u
kojoj ni Njemačka imala povoljnije izglede. Tadašnju situaciju je ovako
ocijenio ruski ambasador u Berlinu, Nikolaj grof Osten -Zaken: “Ratna
stranka, zavedena neospornom spremnošću suvozemne vojske i ostalih
slojeva društva, a povređena u svom osjećanju tradicionalne predanosti
Vrhovnom vođi (caru, pr. Z.Š.), smatra da je rat jedino moguće sredstv o
da se u očima narodnih masa obnovi poljuljani prestiž mmonarhističke
moći. Raspoloženje vojnih krugova hrani se ubjeđenjem da sadašnja
privremena nadmoćnost njene armije obećava Njemačkoj najveću priliku
za uspjeh. Ovakvo ubjeđenje može cara da namami da svojoj spoljnoj
politici da militantan karakter. S druge strane, neki pobjedonosni rat bi
mogao, i to najmanje za izvjesno vrijeme da ublaži pritisak radikalnih
težnji u narodu za promjenom u liberalnijem smislu kako posebnog
pruskog toka, tako i cijelog njemačkog državnog ustava ... Ukoliko bi bilo
sigurno da će Velika Britanija ostati neutralna, oko čega se Njemačka
vlada trudi, ona će smjesta početi rat”. 172
Pojačana politička vezanost Njemačke za Austro -Ugarsku imala je važne
posljedice. Austro-Ugarska je nastojala da Njemačku iskoristi kao
sredstvo svoje politike na Balkanu, a Njemačka da iskoristi Austro -
Ugarsku kao sredstvo svoje politike u Europi. Tako je austrougarska
balkanska politika bila sastavni dio cjelokupne politike Reicha. Time je i

172 Fischer Fritz, Krieg der Illusionen. Die deutsche Politik von 1911 bis 1914,
Düsseldorf 1969., 105-106. Njemačka ratna stranka je u ratu vidjela pogodno sredstvo
da - nakon što su monarhistički sistem i “prestiž sile” bili uzdrmani u tzv. “aferi Daily
telegrapha” - putem nekog velikog spoljnopolitičkog uspjeha jednim udarcem za duže
vrijeme potisne i liberalno -demokratski i socijaldemokratski pokret. (Fišer Fritz, Savez
elita. O kontinuitetu struktura moći u Njemačkoj 1871.-1945., Beograd 1985., 76.).
Stoga je razumljivo zašto je Berlin nastojao da navede Beč na najriskantniju politiku. U
tim svojim nastojanjima von B ülow je nalazio podršku kod austrougarskog
Generalštaba.

72
sloboda pokreta i odlučivanja njemačke vlade znatno sužena. 173 Ta
diplomatska “otvorena punomoć” početkom 1909. bila je još proširena
“vojnom punomoći”. Opasna igra “odriješenih ruku” za Beč, od
Bismarcka uvijek suzbijana, postala je glavnim sadržajem njemačke
spoljne politike. 174
Aneksija Bosne i Hercegovine primljena je u Londonu s velikom
ozbiljnošću. 175 Na dopis Aehrenthala, upućen 28. IX 1908. na Charlsa
Hardinga, zamjenika ministra spoljnih poslova, ministar Grey je reagirao
izuzetno oštro. On je obavijestio brita nskog ambasadora u Beču da
protestira kod Aehrenthala i da ga podsjeti na Londonski protokol od 17.I
1871., po kojem “ni jedna sila ne može kršiti njene ugovorne odredbe i
mijenjati obaveze, izuzev kroz prijateljski sporazum i s pristankom
potpisnica ugovora”. Ministar Grey je istakao da njegova vlada ne može
prihvatiti otvoreno kršenje Berlinskog ugovora, niti priznati bilo kakvu
promjenu bez pristanka drugih sila ugovornica. Stoga je savjetovao
britanskog ambasadora u Beču da energično ukaže austrougarsko j vladi
na potrebu da svoju odluku o aneksiji još jednom razmotri. 176 U govoru

173 Born Karl Erich, Kriegsgefahr um Bosnien, u: B. Geberhardt, Handbuch der

Deutschen Geschichte, Bd. III, Stuttgart 1960., 299.
174 Gerhardt Heinz, War in der Bosnischen Annexionskrise …,61.
175 Za držanje Velike Britanije u toku Aneksione krize vidi: Burisch Ingo, Englands
Haltung in der Bosnischen Annex ionskrise, Halle/Salle 1935 .; Lubbing Heinrich,
Englands Stellung zur bosnischen Krise, Emsdetten, 1933 .; Kabisch Ernst, England und
die Annexionskrise 1908 .-1909., u: Berliner Montashefte, VIII, 1930 ., 915-932.
176 Die britische amtliche Dokumente über dem Ursprung des Weltkrieges 1898 .-
1914..), V, 1, br. 302. U istom smislu se izjasnio i britanski kralj Edward VII u odgovoru
na pism.o cara Franza Josepha o proglašenju aneksije: “Moram Ti izraziti sve svoje
žaljenje što si donio takvu odluku naročito u trenutku kad su događaji u Bugarskoj
pokolebali stanje u balkanskim državama. Tako isto, ne mogu Ti zatajiti da ja mnogo
polažem na načela osveštana u protokolu od 17. januara 1871. godine, po kojima
Berlinski ugovor može biti izmijenjen samo po pristanku sila ugovornica i naročito u
sadašnjem slučaju, po pristanku Turske, koja je najzainteres iranija sila” (Stojanović
Nikola, Bosanska kriza 1908 .-1914., Sarajevo 1958., 55.).

73
od 7. X u parlamentu, ministar Grey je naglasio da Velika Britanija ne
može ni jednoj državi dati za pravo da jedan međunarodni ugovor
promijeni bez saglasnosti sila. Rezultat ta kvog akta Austro-Ugarske V.
Britanija ne može prihvatiti bez sporazuma s drugim silama, i u ovom
slučaju, posebno Osmanskog carstva, koja je najviše pogođena. 177
Aneksiona kriza je britanskoj diplomatiji nametnula stav koji je trebalo da
posluži zadovoljenju višestrukih interesa: trebalo je bez rata konsolidirati
mladoturski režim i ojačati njegovu anglofilsku nastrojenost i uz sve to,
očuvati čvrstinu Antante. 178
Velika Britanija je je u Aneksionoj krizi vidjela veliku
mogućnost da ojača svoj utjecaj u Osmans kom carstvu. Minisatar Grey je
9. X istakao da nitko ne bi imao ništa protiv aneksije, da je izvedena u
sporazumu sa Osmanskim carstvom koje je u ovom slučaju tretirano kao
podređena zemlja. Stoga je on istakao da će se Velika Britanija zalagati
da ona dobije odštetu. 179
Ipak, britanskoj vladi je bilo jasno da je još okupacijom Bosna i
Hercegovina bila za Carigrad izgubljena. To se vidi i iz izjave ministra
Greya, koju je dao 7. X 1908. ističući da aneksijom nije došlo do velike
materijalne i stvarne promjene , ali je Velika Britanija, kao i druge sile
potpisnice Berlinskog ugovora, povrijeđena načinom na koji je to
izvedeno. 180 Stoga će u narednom periodu britanski protesti protiv
aneksije Bosne i Hercegovine biti više utemeljeni na načinu na koji je ona
izvršena nego na samom činu njenog izvođenja. U sličnom smislu
ministar Grey se izjasnio u razgovoru s njemačkim poslanikom u
Londonu, Meternichom, osuđujući korak Austro -Ugarske, te ističući da

177 Schulthess H., Europaischer Geschichtcalendar 1908, 1909, M ünchen, 1909, 325.
178 Aleksić-Pejković Ljiljana, Odnosi Srbije ..., 487.
179 Gr. Pol., 26, 1, br. 9020. O britanskoj politici prema Osmanskom carstvu vidi: Grey,
lord Edward, Funfundzwanzig Jahre Politik 1892 -1916. Autorisierte Übersetzung von
Else Baronin Werkmann, M ünchen 1926., 172-188.
180 Schulthess H., Europäischer Gesichtcalender 1908 …, M ünchen, 1909., 325.

74
će nestati povjerenja u međunarodne ugovore, ako oni budu jednostr ano
kršeni.181
Stav Britanije prema Srbiji nije mogao izazvati umirenje u
Beogradu. Srpski otpravnik poslova u Londonu Grujić žalio se da
britanska štampa nije gotovo nikako uzimala u obzir srpske prigovore i
zahtjeve. “Kod nekih novina”, izvještavao je Gr ujić 8. oktobra u Beograd,
“primjećuje se čuđenje zbog čega je Srbija osobno zainteresirana za
pitanje aneksije”. 182 Pri prijemu note kojom je srpska vlada protestirala
protiv aneksije Ch. Harding je izrazio svoje simpatije za Srbiju ali i
sumnju da će ona moći dobiti kompenzacije, savjetujući umjerenost i
izbjegavanje svake avanture. 183
Slične poglede zastupao je i ministar Grey u razgovoru koji je vodio sa
srpskim otpravnikom poslova Grujićem, ističući da Velika Britanija
shvata srpsko stanovište, ali ona ne može zauzeti stav dok ne čuje
mišljenje drugih europskih vlada. 184 Budući da se u toku Aneksione krize
čvrstina Antante mogla manifestirati jedino u diplomatskoj podršci Rusiji,
ta je podrška za Veliku Britaniju ujedno značila podržavanje
kompenzacija za Srbiju u onoj mjeri, u kojoj je to i sama Rusija
podržavala. 185
Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine, kao i objava
bugarske nezavisnosti, primljeni su u Parizu bez iznenađenja, jer je
francuska diplomatija već prije 5. X bila upoznata s namjerama Austr o-
Ugarske i Bugarske. Tako je francuski poslanik u Beču Crosier
izvještavao u Pariz već 14. i 26. septembra 1908. o planovima
austrougarske vlade da anektira Bosnu i Hercegovinu. Također, iz Sofije

181 Gr. Pol, 26, 1, br. 9003.

182 Bogitschewitsch M., Die ausw ärtige Politik Serbiens 1903 .-1914., Bd. I, Berlin
1928., br. 7.
183 Ibidem, br. 9.
184 Ibidem, br. 7.
185 Pejković-Aleksić Ljiljana, Odnosi Srbije …, 487.

75
su stizale vijesti 29. septembra i 3. oktobra o namjeri Bu garske da
proglasi nezavisnost. 186
Francuska je željela mir. Ona je prije dvije godine izašla iz
krize koja je mogla dovesti do rata s Njemačkom. U takvoj atmosferi, radi
dovršenja francusko-njemačkog sporazuma o Maroku, Francuska nije
željela da zbog aneksije Bosne i Hercegovine zaoštrava odnose s Austro -
Ugarskom. 187 Zbog toga saopćenje austrougarskog ambasadora u Parizu
Kewenhilera 3. X 1908. o predstojećoj aneksiji, nije izazvalo nikakav
protest francuske vlade.
Držanje francuske vlade bilo je u znaku na stojanja da se “u
bosanskom pitanju iznađe zajedničko rješenje s Velikom Britanijom,
ukoliko je to moguće, s Njemačkom, da bi se očuvao mir u Europi”. 188
Francuska vlada je prvenstveno imala u vidu svoje interese u Osmanskom
carstvu i Maroku. Za vrijeme razg ovora s ambasadorom Kewenhilerom
15. oktobra ministar Pichon je istakao da će Francuska raditi na mirnom
rješenju krize, da bi se “izbjeglo grupiranje velikih sila”. 189
Od samog početka krize, Francuska je zauzela ulogu
posrednika, nastojeći da se izbjegne novi sukob između blokova velikih
sila. Prijateljski odgovori i izjašnjenje francuskih političara, kao i
opominjući savjeti upućeni Srbiji i Crnoj Gori, prihvaćeni su na
Balhausplatzu s velikim zadovoljstvom. 190
Ministar Aehrenthal se nadao da će Francusk a “u sadašnjem
kriznom periodu na Balkanu preuzeti približno posredničku ulogu kakvu
je imala Monarhija u marokanskoj stvari”. 191 Francuska vlada je nastojala

186 Raabe Ingrid, Beiträge zür Geschichte der diplomatischen Beziehungen zwischen
Frankreich und Osterreich-Ungran 1908.-1912., Wien 1972.
187 Aleksić-Pejković Lj., Odnosi Srbije …, 421.
188 Schulthess H., Europäischer Gesichtcalender 1908 …, Munchen, 1909, 349.
189 Raabe I., Beiträge zür Geschichte …, 164.
190 Gemeinhardt A. H., Deutsche und österreichische …, 268.
191 Raabe I., Beiträge zür Geschichte …, 164-165. Francuska je već od druge polovice
oktobra nastojala uspostaviti kontakt između Sofije i Carigrada u cilju rješenja

76
da sarađuje i s Njemačkom na rješenju krize. Ministar Pichon je
razgovarao 8.X s njemačkim otpravni kom poslova u Parizu Lenken -
Wakenizom o događajima na Balkanu,obaviještavajući Lenkena o
razgovoru sa srpskim poslanikom u Parizu, Vesnićem, koji mu je rekao
“da se srpski narod neće povući nazad, iako zna da bi bio lako poražen u
borbi s Austro-Ugarskom”. Stoga je on uputio opomenu u Beograd, a
slično je učinio i u Sofiji i Ateni. Prema mišljenju ministra Pichona, za
rješenje krize postoje samo dvije mogućnosti: “ili rat između direktnih
sudionika, sa svim posljedicama, ili europska konferencija s unaprije d
određenim programom”. 192 Zamisao o konferenciji bila je predmet
razgovora Pichona i Lenkena također i 15. oktobra. Ministar Pichon je
istakao da su sva njegova nastojanja usmjerena na to da se “spriječi
grupiranje sila do koga dolazi zbog pitanja aneksije” . Stoga je on polagao
veliku važnost na to da Njemačka i Francuska zajedno riješe najvažnija
pitanja. 193
Ministar Pichon je 26. XI 1908. pred komorom obrazlagao držanje
Francuske u pitanju aneksije BiH, ističući da francuska vlada radi na
sazivu konferencije, koja bi regulirala sva sporna pitanja. Stoga je
Francuska intervenirala u Beču, Carigradu, Sofiji i Beogradu, da bi se
očuvao mir. Ministar Pichon je istakao da će se u obzir uzeti interesi
Srbije i Crne Gore, i time otkloniti jedna od smetnji miru. 194

međusobnog spora. Na tom posredovanju radili su zajedno francuski i austrougarski

poslanik u Sofiji.
192 Gr. Pol, 26, 1, br. 9.009.
193 Ibidem, br. 9.044.
194 Raed James Morgan, Das Problem der deutschen V ermittlung beim Ausgang der
Bosnischen Krise, Berlin 1933., 58. Francuska je u toku aneksione krize pružila Srbiji i
Crnoj Gori samo moralnu podršku, i to prvenstveno zbog obzira prema Antanti. Stav
francuskog javnog mišljenja prema zahtjevima Srbije i Crn e Gore izazvao je ogorčenje
srpske štampe. Tako su Radničke novine slikovito prikazale razliku između Austro -
Ugarske i Francuske prema Balkanu: "Austro -Ugarska predstavlja samo razbojnika koji
hoće da se dočepa plena, ne pretrpevši ni jedan udarac; Francus ka predstavlja zelenaša

77
 Talijanska vlada nije bila iznenađena aneksijom Bosne i
Hercegovine, iako je ministar Titoni u svom govoru pred komorom 3. XII
tvrdio suprotno. On je tada izjavio: “da će doći do aneksije Bosne i
Hercegovine znalo se već dugo, ali se nije vjerovalo da će us lijediti tako
brzo. Austrija je svoju odluku, koja je sve iznenadila, provela ranije nego
je to očekivano”. 195 Ministar Titoni je ranije bio upoznat s
Aehrenthalovim namjerama da anektira Bosnu i Hercegovinu. Na
sastanku s Titonijem u Salzburgu 4. septembra, Aehrenthal je precizirao
pod kojim uvjetima treba doći do aneksije. Već 26. septembra ministar
Titoni je primio dopis Aehrenthala o objavi aneksije. 196 On je odmah
obavijestio talijanskog poslanika u Beču da intervenira kod ministra
Aehrenthala da se obusta vi akcija u vezi Bosne i Hercegovine. Međutim,
on je taj prijedlog odlučno odbacio. 197
Titoni je pokušao 1. oktobra 1908. preko talijanskog ambasadora u
Berlinu da utječe na von B ülowa da on upotrijebi svoj utjecaj u Beču i
saopći austrougarskoj vladi da ne može biti prihvaćena nikakva promjena
na Balkanu, bez prethodnog sporazuma s Njemačkom, Italijom i
Rusijom.198 Međutim, i ovaj korak ministra Titonija je propao, i Italija je
morala prihvatiti aneksiju kao svršen čin.
Proglašenje aneksije Bosne i Hercegov ine izazvalo je u
talijanskom javnom mnijenju veliko uzbuđenje. Cjelokupna štampa je
osuđivala aneksiju, vidjevši u njoj širenje Austro -Ugarske na
Balkanu.Talijanski političari su osuđivali način na koji je Austro -Ugarska
sprovodila svoju politiku na Balka nu. Tako je talijanski poslanik u Beču
izjavio njemačkom ambasadoru von Tchyrskom da je način na koji je

sa velikim ćemerom zlata za pojasom, koji se boji svake gužve i nereda, jer mu tada
ćemer mogu lako otseći", Aleksić -Pejković Lj., Odnosi Srbije …, 475.
195 Italien, der Dreiband und die Balkanfrage. Eine Auswahl von Reden Exzellenz
Tomaso Tittoni (1903.-1909.), Berlin 1922.
196 Gr. Pol., 26, 1, br. 8.946.
197 Ibidem, br. 8.941.
198 Ibidem, br. 8.943.

78
Aehrenthal sproveo svoju odluku o aneksiji izazvao kod njega lično, a i u
Rimu, veliko nezadovoljstvo. 199
Ministar Titoni je također oštro osuđivao polit iku bečke vlade. U
razgovoru s njemačkim ambasadorom u Rimu, grofom Montom, Titoni je
izjavio da je već u ranijim balkanskim stvarima od strane Austro -Ugarske
na “mučna iznenađenja i parlamentarne laži bio prisiljen”, ali je aneksija
Bosne i Hercegovine tako na njega djelovala da je on imao namjeru da
napusti svoj položaj u vladi. 200 Ministru Titoniju je bilo teško umiriti
talijansku javnost, koja je protestirala protiv Aehrenthalove politike na
Balkanu. Zbog toga će on u narednim mjesecima pokušati dobiti us tupke
od Aehrenthala u drugim neriješenim pitanjima u austrijsko -talijanskim
odnosima i time umiriti javnost.
Aneksija je opteretila odnose Austro -Ugarske i Italije, kao i odnose
unutar Trojnog saveza. U Rimu, svaka akcija Austro -Ugarske na Balkanu
je primana s nepovjerenjem, i tražio se put i način da se spriječi širenje
Monarhije prema jugoistoku. 201 Stoga je aneksija pojačala Titonijevu
želju da se postigne sporazum s Rusijom ili Austro -Ugarskom o
balkanskim pitanjima i na taj način se spriječe jednostarne promjene na
Balkanu. Cijela politika Titonija će u narednoj godini biti usmjerena na

199 Ibidem, br. 8.945.

200 Ibidem, br. 8.964.
201 Krajem oktobra 1908. francuski vojni ataše u Rimu izvještavao je u Pariz "da je
ekspanzija Austro-Ugarske na Balkanu nanijela ranu talijans kom nacionalnom
osjećanju", Vinogradov K. B., Bosnijskij krisis 1908 .-1909. gg., Prolog pervoj mirovoj
vojni, Leningrad 1964., 95. U novembru 1908. znatno su se zaoštrili odnosi Italije i
Austro-Ugarske, nakon progona talijanskih studenata u Beču, i masovn ih
protivaustrijskih demonstracija u Italiji. Ti događaji su u većoj mjeri zaokupili pažnju,
nego "bosansko pitanje". Bivši predsjednik vlade A. Fortis je u decembru 1908. istakao
u razgovoru s jednim austrijskim novinarom: "Stvorite samo jednom red u
univerzitetskom pitanju - poslije činite od Bosne što želite", Graf Heinrich von L ützow,
Im diplomatische Dienst der k. u k. Monarchie, 328.

79
osiguranje Balkana. 202 Italija je pokušala da mimo Austro -Ugarske
postigne direktan sporazum s Rusijom u pogledu Balkana. Titoni je u
komori 4. decembra 1908. oštro osuđiva o austrougarsku politiku, ističući
“da je približavanje Rusije i Italije već gotova stvar, što neće ostati bez
važnih posljedica u budućnosti”. 203
Italija ipak ostaje vjerna Trojnom savezu. U svom govoru 4.
decembra Titoni je naglasio da “do sada postignut e saveze i prijateljsku
politiku Italija mora dalje slijediti, jer to jedino odgovara njenim
interesima. 204 Istovremeno je izrazio svoje simpatije za Srbiju i Crnu
Goru, naglašavajući da Italija može u njihovu korist samo da pokrene
diplomatsku akciju i da im obeća diplomatsku podršku. 205
Rusko javno mnijenje se u neobično oštroj formi izjasnilo
protiv aneksije Bosne i Hercegovine. Postupak Austro -Ugarske je
označen kao udarac slavenstvu i povreda ruskog prestiža na Balkanu. U
vijećanjima, proglasima i u štam pi, ukazivalo se na historijske zadatke
koje “ruski narod treba ispuniti prema svojoj ugroženoj braći”. Napadima
na Austro-Ugarsku pridružili su se prijekori upućeni Njemačkoj. 206
Austrougarski ambasador u Petrogradu, grof Berchtold, je
naglašavao u svom izvještaju Beču, da se gotovo cjelokupna ruska štampa

202 Fellner Fritz, Der Dreibund. Europ äische Diplomatie vor dem Ersten Weltkrieg,
München 1960., 70.
203 Tittoni - Reden, 278.
204 Ibidem, 292.
205 Ibidem, 276-277.
206 Gemeinhardt A. H., Deutsche und osterreichische …, 285. Krajem septembra 1908.
prilike na Balkanu zaokupile su pažnju ruske javnosti. Na najavu aneksije, list kadetske
stranke "Reč" se pitao kako će se Osmansko carstvo, balkanske zemlje i velike sile
držati prema jednostranom kršenju Berlinskog ugovora i konstatirao: "Njemačka će
sigurno podržati svoju saveznicu, držanje Francuske i Velike Britanije je nejasno, i stoga
će se Rusija morati još jače suprotstaviti aust rijskim planovima. Rusija ne može zbog
svojih stvarnih interesa, zbog prestiža na Balkanu i svog međunarodnog položaja biti
samo "posmatrač promjene Berlinskog ugovora u korist Austro -Ugarske", Ferenczi
Casper, Aussenpolitik und Öffentlichkeit in Russland 1906.-1912., Husum 1982., 180.

80
žali “da je austrijskom akcijom sveti osjećaj slavenstva duboko
povrijeđen”. 207 List “Novoe vremja” je u austrougarskom koraku vidio
napad na “najsvetije” u ruskoj politici - slavensku ideju. Svaki udarac
protiv te ideje je u ruskim društvima smatran nepodnošljivim. Bečka
vlada je manje optuživana zbog kršenja Berlinskog ugovora; više zbog
toga što su “slavenske želje i prava povrijeđeni”. 208
Vođa kadeta Miljukov je oštro napao Austro -Ugarsku politiku
na Balkanu, ističući da je aneksija izvedena protiv želja naroda Bosne i
Hercegovine, kojeg ona nije uspjela asimilirati za trideset godina. Stoga je
Miljukov označio aneksiju “danajskim poklonom” za budući razvoj
Monarhije. 209
Miljukov je isticao da aneksija B osne i Hercegovine, kao i
objava nezavisnosti Bugarske, predstavljaju povredu Berlinskog ugovora,
praveći pri tom razliku: korak Bugarske je ocijenjen kao “logičan ishod
evolucije kneževine i ostvarenje želja njenog stanovništva”, dok je
aneksija Bosne i Hercegovine bila “u suprotnosti sa željama stanovništva
ovih pokrajina”. 210 Smatrao je da su nade Srbije da dobije Bosnu i
Hercegovinu nerealne; po njegovom mišljenju, krajnje što bi Srbija mogla
dobiti su kompenzacije. Stoga se on zalagao za konferenciju koj a bi
automatski vodila priznanju aneksije, uz davanje kompenzacija Srbiji i
Crnoj Gori.
Miljukov je smatrao da bi Rusija, zbog priznanja aneksije trebala
zahtijevati autonomni status Bosne i Hercegovine u okviru Monarhije,
kao i vezu između Srbije i Crne G ore podjelom dijela južne Hercegovine.
Mogućnost podjele Sandžaka između Srbije i Crne Gore Miljukov je

207 Gemeinhardt A. H., Deutsche und österreichische …, 286.

208 Ferenczi C., Aussenpolitik …, 188.
209 Ibidem, 181.
210 Ibidem, 182.

81
odbacio, jer bi to opteretilo odnose sa Osmanskim carstvom. 211 Suštinu
ovog programa - priznanje aneksije na međunarodnoj konferenciji za
kompenzacije Srbiji i Crnoj Gori - kadeti su dosljedno zastupali sve do
završetka krize. 212
Rusku politiku na Balkanu podržale su gotovo sve političke stranke, od
umjerene desnice do kadeta. Među njima je, ipak, postojala razlika u
stavu prema održavanju konferencije sila potpisnica Berlinskog ugovora.
U ocjenama desnice isticalo se da Austro -Ugarska treba konferenciju za
legaliziranje germanizacije Bosne i Hercegovine, Francuska za osiguranje
svog kapitala u Maloj Aziji, a Velika Britanija da bi u očima islamskih
podanika odigrala ulogu zaštitnika”. Učešće Rusije na takvoj konferenciji
je ocijenjeno “donkihoterijom”. 213
Stav ruske vlade prema aneksiji Bosne i Hercegovine bio je
uzrokovan unutrašnjo-političkim prilikama u zemlji, kao i vojnom
nespremnošću Rusije. Stoga je la jt-motiv u držanju Rusije u aneksionoj
krizi bio strah od rata. Rusija je bila vojno nespremna. Predsjednik vlade
Stolipin govorio je srpskom poslaniku u Petrogradu: “Rusija je
nespremna za rat zbog nedavnih spoljnih i unutrašnjih nedaća, japanskog
rata i revolucije”. 214
Vojnu i političku nemoć Rusije konstatirao je također, u martu 1909. za
ruskog ratnog ministra imenovani dotadašnji načelnik Generalštaba,
general Suhomlinov. On je bio mišljenja da je Rusija zbog posljedica
rusko-japanskog rata bila paraliz irana. Po njemu, “kriza na Balkanu je
rusku političku bespomoćnost usljed vojne slabosti u tako jasnom svijetlu
označila, da su svakom patrioti zasuzile oči”. 215 Stoga je ruska vlada od

211 Liszkowski Uwe, Zwischen Liberalismus und Imperialismus. Die zaristische

Aussenpolitik vor dem Ers ten Weltkrieg im Urteil Miljukovs und der Kadettenpartei
1905.-1914., Stuttgart 1974., 119; Ferenczi C., Aussenpolitik …, 189.
212 Liszkowski U., Zwischen Liberalismus und Imperialismus …, 120.
213 Ferenczi C., Aussenpolitik …, 189.
214 Popović Dimitrije, Borba za narodno ujedinjenje1908 .-1918., Beograd 1927.,29.
215 Suchomlinov W. A., Erinnerungen, Berlin 1924., 223.

82
samog početka krize nastojala izbjeći oružani sukob. Već 5. oktobra
1908. ministar Izvoljski je izjavio srpskom poslaniku u Parizu, M.
Vesniću: “Vi, Srbi, ne možete još raditi na tome da oružanom snagom
istisnete Austro-Ugarsku iz Bosne i Hercegovine. Mi, Rusi, ne možemo
ponovo zbog ovih provincija voditi rat s Austro -Ugarskom. Razumljivo,
ja nisam priznao da mi sada nismo sposobni da vodimo rat, a ipak, to je
glavni razlog zašto ga ne želimo”. 216
Ministar Izvoljski je morao voditi politiku koja će biti
usmjerena na to da umiri srpsko javno mnijenje. Tako je već 9. oktobra
1908. njemački otpravnik poslova iz Petrograda javljao u Berlin, “da je
ruska vlada savjetovala Srbiji da se uzdrži od svakog nepromišljenog
koraka”. 217 Također je i 29. oktobra ministar Izvoljski u Petrogradu
prenio Nikoli Pašiću poruku da “Srbija mora ostati m irna, i ne smije ništa
učiniti što bi izazvalo Austro -Ugarsku, i time joj dalo povod da uništi
Srbiju. Rusija još nije gotova s pripremama i ne može voditi rat”. 218
Ministar Izvoljski je istakao da će ruska vlada podržati zahtjev za
teritorijalnim kompenzaci jama u korist Srbije i Crne Gore. 219

216 Boghitschewisch M., Die ausw ärtige Politik …, I, br. 6.

217 Gr. Pol., br. 9.094.
218 Boghitschewisch M., Die ausw ärtige Politik …, I, br. 24.
219 Ruska vlada pružila je Srbiji moralnu podršku, upozorivši je na razboritost i nužnost
održanja mira. Raspoloženje ruskog javnog mnijenja došlo je do izraza i u telegramu
predsjednika Dume Homjakova upućenom predsjedniku srpske skupštine u kome je
istaknuto da “samo mirno rješenje međunarodnih pitanja može osigurati slavenstvu
najbolju budućnost”. Petrogradski listovi računali su sa sljedećim razvojem prilika:
direktan konflikt s Austrijom je izbjegnut, aneksija neće biti priznata i ruski prestiž na
Balkanu ostaje nedirnut. Time bi u Rusiji bili svi zadovoljni iz dva razloga: prvo, zbog
pobjede javnog mnijenja i drugo, zbog otvorene mogućnosti da kroz izvjesno vrijeme
Rusija postane vojna sila koja će se ponovo jače zauzeti u korist slavens tva. Sukob s
Monarhijom bio je mnogo ranije predviđen. U zimu 1869/1870. ruski publicist Nikolaj
Jakovljevič Danilevski je u seriji članaka pod naslovom "Rusija i Balkan" u časopsu
"Zarja" najavio "propast dekadentne Evrope čije vođstvo će preuzeti moraln o moćnija
Rusija." Danilevski je smatrao Balkan za prostor historijski zadat velikim silama. Tu su

83
Među ruskim političkim strankama bila je raširena ideja o obrazovanju
balkanskog saveza između Srbije, Crne Gore, Bugarske i Osmanskog
carstva, koji će spriječiti daljnju političku i ekonomsku ekspanziju
Centralnih sila. Na sjednici Dume, 25. decembra 1908., ministar Izvoljski
je predložio već više puta modificirani program ruske vlade za rješenje
bosanskohercegovačkog pitanja. Izvoljski je naglasio da “najnovije
političke promjene na Balkanu nameću potrebu revizije Berlin skog
ugovora, kompenzacije Srbiji i Crnoj Gori, te obrazovanje balkanskog
saveza između Srbije, Crne Gore, Osmanskog carstva i Bugarske, koji će
voditi računa o nacionalnoj i privrednoj samostalnosti ovih država”. 220

Osmanlije sačuvale južne Slavene od germanizacije i katolicizma, a Monarhija je Zapad

ponovo spasila od Osmanskog carstva i islama. Ovi historijski zadaci su bili ispunjeni, i
time su obje sile izgubile smisao daljeg postojanja. Danilevski je već tada označio
geografsku kartu koja se 1919. ostvarila: češko -moravsko-slovačka država, kraljevina
Srba, Hrvata i Slovenaca, bugarska, rumunjska i mađarska država. Nje gov rukopis je u
Rusiji bio koncept za praktičnu politiku i smatran je "političkom Biblijom sa deset
zapovjedi carske spoljne politike" (Helmut Andics, Der Untergang der Donaumonarchie,
Wien - München - Zürich 1976., 74.).
220 Ferenczi C., Aussenpolitik …, 1 89. Vođa kadetske stranke Miljukov se zalagao za
obrazovanje balkanskog saveza još na partijskoj konferenciji 21. oktobra 1908.
Međutim, početkom 1909. smatrao je ideju balkanskog saveza nerealnom. Na jednoj
strani makedonski i albanski problem nisu bili riješeni, a s druge strane postojale su
šanse da Bugarska uz pomoć Austro -Ugarske ostvari velikobugarsku ideju (Liszkowski
U., Zwischen Liberalismus und Imperialismus…, 129). Nakon istupa ministra
Izvoljskog u Dumi, početkom 1909. u ruskoj štampi se mnogo polemiziralo o
balkanskom savezu. Spoljnopolitički komentator lista “Ruskaja Mysl”, moskovski
profesor S. A. Kotljarevskij, i pristalica liberalnog neoslavizma A. Stahović davali su
balkanskom savezu jako antiaustrijsko obilježje. Nužnost stvaranja balkans kog saveza
zasnivali su oni na tome da su balkanske zemlje same slabe da bi sačuvale ekonomsku i
političku nezavisnost pred njemačkim “prodorom na istok”. Zato, balkanske zemlje
moraju računati na Rusiju i njene saveznice. Balkanski savez je za njih u prvo j liniji
instrument za provođenje ruske politike.(I bidem, 127-128.). Za razliku od njih, L. F.
Panteleev je polazio od interesa balkanskih zemalja. Za njega, balkanski savez nije
predstavljao “sanitarni kordon” protiv njemačkog “Drang nach Osten”, već je u njemu

84
Vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine ob javljena je u Beogradu 2. X.
1908. U vanrednom broju list “Politika” je u članku “Bugarska kraljevina
- aneksija Bosne” obavijestio beogradsku javnost o predstojećem koraku
austrougarske vlade. Istog dana, održan je u Beogradu prvi protestni
miting, koji je ujedno značio uvod u čitavu seriju mitinga i demonstracija,
koji su se održali narednih dana. 221 Vodeći političari svih stranaka, kao i

vidio emancipaciju ovih država od ruskog tutorstva, smatrajući da balkanske države

treba pustiti da vode nezavisnu politiku. (Ibidem, 129).
221 Miličević Jovan, Javnost Beograda prema aneksiji Bosne i Hercegovine, u:
Jugoslovenski narodi pred prvi svj etski rat, Beograd 1967., 553 -554. Njemački otpravnik
poslova u Beogradu izvještavao je von Bülowa 6. oktobra 1908.: “Die bulgarische
Selbstandigkeitserklärung hat hier in Belgrad sowie in ganz Serbien grosse Aufregung
hervorgerufen. Weniger aus Animosit ät gegen Bulgarien, als vielmehr aus Bef ürchtung
vor den Konsequenzen die dieser Schritt f ür das Schicksal von Bosnien und
Herzegowina mit sich bringen k önnte. Das wort “Annexion” wirkt wie ein rotes Tuch
auf die Serben, die es mit ihrer Ehre Unvereinbar erk lären, dass diese Teritorien mit rein
serbischer Bevölkerung von einer fremden Macht annektiert werden k önnten. Es wird
behauptet, dass die Erregung sich wieder legen w ürde, wenn bei einer Umgestaltung des
Verhältnisses der Provinzen zu Österreich-Ungarn nur das Wort “Annexion” vermieden
wurde …”. “Einstweillen gehen die Wogen der Erregung noch hoch, und das Volk wird
durch Extrablättern sowie durch Volksversammlungen in seiner Ansicht Best ärkt, die
bosnische Frage als eine Nationalfrage anzusehen, und dazu angefeuert, im Falle einer
österreichischen Annexion der Provinzen wie ein Mann sich zu erheben und Österreich
den Krieg zu erklaren”(Gr. Pol, 26, 1, 9090). Istovremeno sekretar austrougarske
delegacije u Beogradu izvještavao je u Beč: “Volksbewegung rechnet, dass durch Krieg
späteres Eingreifen der Mächte zu Gunsten Serbiens ermöglicht wird und Situation f ür
Serbien durch Geschlagen werden nicht ung ünstiger werden kann, als durch Zulassung
von Annexion. Ob Volksbewegung niedergehalten werden kann, ob es Regierung will,
lässt sicht derzeit noch nicht beurteilen Minister des Aussern nach übereinstimmenden
Schilderungen ist vöollig niedergebrochen und nicht mehr Herr seiner “Nerven”,
(ÖUAP, I, br. 147.). O odjeku aneksije Bosne i Hercegovine u Beogradu, kao i o stavu
srpske vlade prema aneksiji vidi: Ducce Alessandro, La crisi Bosniaca del 1908, Milano
1977., 328-335. Kao odjek beogradskih manifestacija došlo je u gotovo svim gradovima
Srbije do sličnih masovnih istupa. U Smederevu, na mitingu je uzelo učešća gotovo

85
štampa zahtijevali su od ministra Milovanovića energično zauzimanje za
srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Tri os novne misli su
dominirale u srpskoj javnosti: aneksija je uperena protiv Srbije, čije se
zaokruženje steže i priprema spuštanje na Kosovo; aneksija će ubrzoati
proces denacionalizacije u Bosni i Hercegovini, i zauvijek ih otrgnuti od
Srbije; ona će izazvati ustanak u Bosni i Hercegovini što će prisiliti Srbiju
na intervenciju. 222
U razgovoru s njemačkim ambasadorom u Carigradu srpski poslanik J.
Nenadović je istakao: “Aneksija Bosne i Hercegovine je smrt za Srbiju.
Ona je pretača aneksije Srbije od strane Au stro-Ugarske ili Bugarske, s
kojom je bečka vlada sarađivala da bi nas uništila. Ali, mi smo već
mobilizirali, i prolit ćemo i posljednju kap krvi, da bi spasili našu zemlju,
ili ćemo časno podleći ... Mi smo mali i slabi, ali smo revolucionarni”. 223
Utjecajni srpski političar Božidar Marković je smatrao da aneksijom
Bosne i Hercegovine Austro -Ugarska nije utolila svoju glad, i u izgledu je
da će prodirati dalje prema jugoistoku. “Ako je Srbija sa tri strane
opkoljena od Austro-Ugarske”, smatrao je Marković, “tada je njeno
uključenje u Monarhiju samo pitanje vremena”. 224
Austrougarski korak doživljen je u Srbiji više kao udarac protiv
nje same, nego protiv Osmanskog carstva. Smatralo se da austrougarske
želje za osvajanjem imaju za cilj da Srbiji odsijeku “živo tni prostor”,
aneksija je viđena kao daljnji korak za prodor Austrije na Balkan, i
ekonomsko i političko potčinjavanje Srbije. 225 Takve pomisli pojačale su
aktivnosti u Srbiji. Za svaki slučaj, vlada je pozvala u vojsku prvi poziv, a
skupština je odobrila ra tnom ministru 16.000.000 dinara za vojne

5.000 ljudi. U Šapcu narod je htio da ubije tamošnjeg austrougarskog vicekonzula

(Miličević J., Javnost Beograda …, 556.).
222 Đorđević Dimitrije, Carinski rat ..., 530.
223 Gr. Pol., 26, 1, br. 9.095, Izvještaj njemačkog ambasadora Marschalla, 9. X 1908.
224 Markowitsch B., Die serbische Auffasung der bosnische Frage, Berlin 1908., 13.
225 Boghitschewisch M., Die auswartige Politik …, I, br. 6.

86
pripreme. 226 I na diplomatskom planu Srbija je ispoljila veliku aktivnost.
Već 7. X vlada je uputila silama potpisnicama Berlinskog ugovora notu,
protestirajući najenergičnije zbog aneksije Bosne i Hercegovine, tražeć i
“povratak u pređašnje stanje ili odgovarajuću naknadu za Srbiju i Crnu
Goru, koja bi obezbjeđivala nezavisan državni život Srbije i opstanak
srpskog naroda bar u onakvoj mjeri kako mu je to zajamčio Berlinski
ugovor.” 227
U Beču su odbili da prime notu srps ke vlade. Po nalogu ministra
Aehrenthala prvi načelnik Ministarstva spoljnih poslova je izjavio
srpskom poslaniku Simiću da neće primiti notu jer “Srbija nema nikakve
pravne osnove za takav protest”. 228 Na to, srpski poslanik je samo
pročitao notu.
Također je srpski otpravnik poslova u Berlinu predao 8. oktobra notu
njemačkom državnom sekretaru von Sch önu, koji je izjavio da prema
njegovim pogledima austrougarski korak ne predstavlja materijalnu
povredu Berlinskog ugovora, pa on stoga može “samo savjetovati na
mirno i korektno držanje, i osobno odvratiti od svakog zveckanja sabljom
nasuprot Austro-Ugarske.” 229
Srpski političari odlaze u inozemstvo da tamo potraže podršku za svoje
zahtjeve i da se obavijeste o raspoloženju velikih sila. Ministar
Milovanović putuje u Berlin, London, Pariz i Rim; Nikola Pašić i
prestolonasljednik Đorđe u Petrograd, a Stojan Novaković u Carigrad.
U Berlinu, ministar Milovanović je posjetio državnog sekretara von
Schöna i izložio mu želje Srbije za dobivanjem jednog pojasa Bosne i

226 Nintschitch M., La crise bosniaque …, 3 80-381.

227 Gr. Pol., 26, 1, 9.091.
228 ÖUAP, I, br. 180.
229 Gr. Pol., 26, 1, 9.091. Prvih dana nakon proglašenja aneksije raspolo ženje u Srbiji
prema Njemačkoj je bilo još prijateljsko, pred njemačkim konzulatom čuli su se
pozdravi upućeni Njemačkoj; u srpskoj javnosti se vjerovalo da se ona ne}e solidarirati s
Austro-Ugarskom zbog aneksije. (Vidi: Lončarević Dušan, Jugoslaviens Entstehung,
Wien 1929., 247.).

87
Hercegovine, čime bi se obarazovala veza između Crne Gore i Srbije i
time bio otvoren put na Jadransko more, ističući da bi time bili stvoreni
temelji za prijateljske odnose s Austro -Ugarskom. Međutim, von Sch ön je
rekao ministru Milovanoviću da on “u ovom pitanju ne može prihvatiti
posredničku ulogu”. 230
Ministar Milovanović se u Berlinu susreo i sa ruskim
ministrom Izvoljskim. Poslije dugog ubjeđivanja, uspio je da od njega
dobije obećanje da će Rusija podržati zahtjev Srbije za teritorijalnim
kompenzacijama, sve dok joj Velika Britanija i Francuska budu u tome
pružale podršku. 231 Milovanović je iz Berlina otputovao u London. U
razgovoru, koji je vođen britanski ministar Edward Grey je izrazio svoje
simpatije za zahtjeve Srbije, obećavajući podršku Britanije samo dotle
dok ona ne napusti miran put. Također su E. Grej i Ch. Harding obećali
ministru Milovanoviću da će podržati zahtjeve Srbije za teritorijalnim
kompenzacijama tako dugo dok ih se bude držala i Rusija. 232
U Parizu, ministar Milovanović je mogao kon statirati da će
Francuska odigrati ulogu posrednika, u korist Austro -Ugarske. Takvo
držanje Francuska je imala s jedne strane zbog njene kolonijalne politike,
s druge strane obzirom na njeno prijateljsko držanje prema Austro -
Ugarskom, čime bi se najvažniji neprijatelj Francuske - Njemačka,
oslabila. Osim toga, Francuska je vidjela unaprijed da u slučaju rata ona
mora biti isključena i zato je u cijeloj stvari trebala Rusiji ostaviti
slobodne ruke. 233
U Rimu, ministar Milovanović je dobio uvjerenje da je Ital ija s
Austro-Ugarskom i Njemačkom samo u formalnom savezu, i da neće biti
teško angažirati javno mnijenje i pridobiti zvanične krugove da podrže
Srbiju. Milovanović je mogao konstatirati da u talijanskom narodu postoji

230 Gr. Pol., 26, 1, br. 9.100.

231 Ibidem, br. 9.101, 9.102.
232 Boghitschewitsch M., M., Die ausw ärtige Politik …, br. 26.
233 Lončarević D., Jugoslaviens Entstehung …, 254.

88
tradicionalna netrpeljivost prema Aus triji i da je u pitanju balkanske
politike Italija složna s Rusijom. 234
U specijalnoj misiji u Petrogradu su boravili Nikola Pašić i
prijetstolonasljednik princ Đorđe. U razgovoru s Pašićem vođenim 29. X
1908. Izvoljski je istakao da Rusija nije ispustila i z vida odredbe o
teritorijalnim kompenzacijama u korist Srbije, ali se ona mora prvo
zadovoljiti s ostvarljivim dijelovima (pitanje željeznice, dunavske
konvencije, ukidanje člana 29. Berlinskog ugovora), a ostalo prepustiti
budućnosti. On je savjetovao Pa šiću da se izbjegnu provokacije Austro -
Ugarske, jer “ono što se događalo 1875. i 1876. ne može se danas
ponoviti”.
Pašić je istakao da se srpski narod u Srbiji i Crnoj Gori nikada nije mogao
suzdržati da ne pomogne braći. 235
Ruski car je 30. X savjetovao i srpskom prijestolonasljedniku mir i
uzdržanost, i obećao da će Rusija učiniti sve što je moguće za srpski
narod, ali da rat trenutno ne može voditi. Također je car ponovio svoj stav
i Pašiću, 11. XI 1908., ističući da direktiva za Srbiju mora glasiti ”vojn a
priprema i čekanje, jer bosanskohercegovačko pitanje može biti riješeno
samo ratom”. 236 Krajem oktobra 1908. Miroslav Spalajković, načelnik u
Ministarstvu spoljnih poslova Srbije sačinio je referat o potrebi da se
zaključi vojna konvencija između Srbije i Osmanskog carstva, koja je
trebala biti osnova za stvaranje Balkanskog saveza kojem bi pristupile i
Bugarska i Grčka. U tom cilju je u Carigrad stigao radi pregovora
specijalni delegat Stojan Novaković. I pored izražene solidarnosti za
Srbiju, ministar Tefik-paša je izjavio ministru Novakoviću da je Porta
trenutno zaokupljena vlastitim pitanjima. Ona je željela najprije da

234 Ibidem, 255.

235 Goos Roderich, Das österreichisch-serbische Probleme bis zur Kr iegserklärung
Österreich-Ungarns an Serbien, 28. Juli 1914, Die Vorgeschihte des Weltkrieges, X Bd.,
Berlin 1930., 86.
236 Boghitschewitsch M., Die ausw ärtige Politik …, br. 31.

89
regulira svoje odnose s Bugarskom, a nakon toga zahtijevati autonomiju
za Bosnu i Hercegovinu. 237
Da bi Srbiju držali uz sebe, Mladotu rci su nastojali na
ofanzivno-defanzivnoj konvenciji, koja je trebala biti ponuđena i Crnoj
Gori. Oni su održavali veze sa Srbijom, jer su željeli time Austro -Ugarsku
prisiliti na svoje uvjete, a Srbija se nadala da će Porta pristati na savez s
njom. Na toj osnovi se razvila značajna diplomatska aktivnost. 238
U toku oktobra širom Srbije su održavani mitinzi, ulične
demonstarcije i protestni sastanci. Austrougarski poslanik grof Forgatsch
javljao je u Beč 27. oktobra da “cijela zemlja liči na ludnicu i svi su
spremni da umru”. 239 Beogradska javnost bila je borbeno raspoložena,
posebno njen omladinski dio. To se moglo vidjeti naročito po akciji
prijavljivanja i pripremanje dobrovoljaca za predviđeni rat protiv Austro -
Ugarske. 240
Kad je pokret za upisivanje dobrovo ljaca uzeo maha, pristupilo
se stvaranju organizacije, koja bi rukovodila akcijama u vezi s borbom
protiv aneksije. Tako je još 9. oktobra u Beogradu stvorena Narodna
odbrana, u čiju upravu je ušlo više građana, generala, univerzitetskih
profesora, novinara i predstavnika svih građanskih političkih stranaka. U
unutrašnjosti zemlje izabrani su mjesni odbori Narodne odbrane, a na

237 Mikić Đ., Austro-Ugarska …, 120. Uporedi: Gr. Pol, 26, 1, br. 9.104.
238 Mikić Đ, Austro-Ugarska …, 121.
239 ÖUAP, I, br. 418.
240 O stavu srpskih društvenih slojeva prema aneksiji, izvještavao je belgijski poslanik
iz Beograda: “Srpski seljak, uopće konzervativan element, zaokupljen je mislima da
borba za slobodu neće imati kraj toliko dugo dok se njegova krvna braća nalaze pod
stranim gospodarom. Rat mu se čini neodložnim. U intelektualnim kr ugovima “apel na
oružje” viđen je kao jedino sredstvo za otklanjanje austrougarskog okruženja i za
ostvarenje velikosrpske otadžbine. Trgovci ostaju isključeni, u najvećoj mjeri su
miroljubivi, i zbog lošeg poslovanja obeshrabreni, traže vanredne mjere kao jedino
sredstvo da se zemlja izvuće iz čorsokaka”, (Die belgische Dokumente zur
Vorgeschichte des Weltkrieges, Bd I, Berlin 1928, Izvještaj iz Beograda 27. XI 1908.,
br. 28).

90
prvoj sjednici glavnog odbora bio je donijet i program rada. Narodna
odbrana je razvila veliku aktivnost na pripremanju i održavanj u
dobrovoljačkih četa, sve do kraja marta 1909., kada su one raspuštene. 241
Aneksiona kriza se u Srbiji manifestirala i u ekonomskom vidu.
Očekujući napad austrougarskoh trupa vlada je preselila svoju arhivu u
Niš, gdje su i Narodna banka i Uprava monopola prebacili svoje trezore.
Kriza se odrazila i na evropskim berzama, gdje su padali kursevi
balkanskih papira i počela se javljati oskudica novca. Usljed toga, banke
koje su imale uložene kapitale na Balkanu požurile su da ostvare svoja
potraživanja, pojačavajući pritisak na finansije balkanskih zemalja. 242
Uporedo s diplomatskim pritiskom, Austro -Ugarska je
nametnula Srbiji vojnu blokadu. Već 22. X austrougarska vlada je
zabranila tranzit za Srbiju oružja, municije, ratnog materijala uopće, konja
i stoke iz oba dijela Monarhije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.
Zabrana tranzita ratnog materijala dovela je Srbiju u neugodan položaj, pa
je srpska vlada bila prinuđena da promijeni pravac dovoza, upućujući
oružje na Solun. 243
U novembru i decembru 1908. odnosi Austro-Ugarske i Srbije
su se još više zaoštrili, i pritisak austrougarske vlade je sve više rastao.
Bečka i peštanska štampa pisale su o poduzetim vojnim mjerama u Srbiji,
upućujući joj prijetnje.
U noti upućenoj velikim silama od 6. XI bečka vlada je u kazivala na
vojne pripreme u Srbiji, naglašavajući da one ugrožavaju sigurnost

241 Miličević J., Javnost Beograda …, 561 -562; Vidi: Davidović M. Ljuba, Narodna
Odbrana, u: “Die Kriegsschuldfrage, V, Berlin 1927., 192 -225.
242 Đorđvić D., Carinski rat …, 532. Vidi i, Pavičević B., Rusija i aneksiona kriza …,
br. 404.
243 Đorđević D., Carinski rat …, 536.

91
Monarhije. 244 Austrougarske trupe koncentrirane su na granici prema
Srbiji i Crnoj Gori, i stalno su popunjavane novim jedinicama. 245
U Beogradu se 25. decembra 1908. sastala Naro dna skupština i
zasjedala do 1. januara 1909. 246 Na toj tajnoj sjednici, na osnovu rezultata
provedenih diplomatskih akcija, formulirani su zahtjevi Srbije. Na
sjednici 25. decembra 1908. govorio je samo ministar Milovanović. U
dvosatnom govoru, izlagao je on o aneksionom pitanju. “Aneksija Bosne i
Hercegovine”, smatrao je Milovanović, “biće osuđena s dva stanovišta.
Ona je s jedne strane pogodila suverenitet sultana, s druge strane Evropu,
odnosno potpisnice Berlinskog ugovora. O bilo kakvim zahtjevima i
pravima za Srbiju ne može biti govora. U međunarodnom pozitivnom
pravu nacionalnost, na žalost, ne igra nikakvu ulogu. Stoga je obaveza
srpske vlade da aneksiju Bosne i Hercegovine predstavi kao neposrednu
opasnost za politički život i egzistenciju Srbije. N užno je da se aneksija,
kao srpsko pitanje u ovoj boji iznese pred evropski forum. Kada
programsko pitanje bude prihvaćeno, srpsko pitanje se može, prema
potrebi, širiti ili mijenjati”. 247
Ministar Milovanović je ocijenio da je trenutno spoljna politika
Srbije u pitanju aneksije u mnogo boljem položaju nego što je to bila kod
njenog provođenja. Milovanović je istakao da zahtjev Srbije za
autonomijom Bosne i Hercegovine ne isključuje u potpunosti
kompenzacije. “Evropa mora u interesu evropskog mira odvratiti Austro-
Ugarsku od Balkana. Austro -Ugarska na Balkanu je isto kao i rat u

244 Nintchitch M., La crise bosniaque …, II, 46.

245 Do marta 1909. u Bosnu i Hercegovinu je bilo upućeno 29. bataljona regularnih
jedinica, jedan konjički eskadron i 30.000 rezervista (Regele Oscar, Feldmarschall
Conrad. Auftrag und Erf üllung 1906-1918, Wien 1955., 56; Vinogradov K. B.,
Bosnijskij krisis …, 124).
246 Dokumenta o ovom važnom sastanku, koja su bila u vidu privatnih bilješki, prikupio
je bivši sekretar skupštine i radikalski poslanik Marinko Stanojević i nakon rata objavio
u beogradskom listu “Vreme”.
247 Lončarević D., Jugoslaviens Entstehung …, 253.

92
Evropi” 248, konstatirao je Milovanović. Na kraju, on je podnio saopćenje
o aktivnostima srpskih misijama u inozemstvu.
Vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine nije iznenadila
crnogorskog kneza Nikolu. O namjerama Austro -Ugarske da će 7.
oktobra proglasiti aneksiju, njega je 5. oktobra obavijestio ruski
poslanik. 249 Aneksija je u Crnoj Gori izazvala veliko ogorčenje, koje se
ispoljilo u demonstracijama i manifestacijama. Već 7. oktobra na Ce tinju
su otpočele demonstracije, a zatim je održan protestni miting na kome je
donesena rezolucija kojom se učesnici izražavali spremnost da brane
interese srpskog naroda, a od vlade zahtijevali obnovu diplomatskih
odnosa sa Srbijom. 250 Crnogorska Narodna skupština sazvana je u
vanredni saziv 12. oktobra i nakon rasprave o aneksiji na tajnoj sjednici,
13. oktobra je usvojila rezoluciju. 251 Narodna Skupština Crne Gore i
Narodna Skupština Srbije razmijenile su pozdravne telegrame, a
diplomatski odnosi između Srbi je i Crne Gore su ponovo uspostavljeni.
Nakon proglašenja aneksije, srpska vlada je poslala na Cetinje poslanika
Jovana Jovanovića kojem je stavljeno u dužnost da crnogorskoj vladi
saopći stav srpske vlade u pitanju aneksije, i da se upozna s njenim
gledištima. Srpska vlada je izradila prijedlog kompenzacija koje je trebalo
dati Srbiji i Crnoj Gori u slučaju priznanja aneksije. Prema tom

248 Ibidem, 254.

249 Jovanović Radoman, Crna Gora i istočna Hercegovina za vrijeme aneksione krize
(1908-1909), u : Jugoslovenski narod pred prvi svetski rat, Beograd 1967., 289.
250 Ibidem, 290. Odnosi Crne Gore i Srbije bili su prekinuti nakon tzv. “bombaške
afere”.
251 Rakočević Novica, Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903 -1918, Cetinje 1981.,
178. ”Crnogorska Narodna Skupština kao predstavništvo cijelog srpskog naroda u Crnoj
Gori konstatuje da je aneksijom Bosne i Hercegovine Austro -Ugarska monarhija u
suštini povrijedila Berlinski Ugovor, da je tijem činom nanesen smrtni udarac interesima
cjelokupnog Srpskog Naroda ...”
Dalje je u rezoluciji istaknuto da je aneksijom pogaženo “načelo narodnosti” i da
Narodna Skupština izjavljuje da je crnogorski narod spreman podn ijeti sve žrtve “kad
gospodar za odbranu Srpstva i za čast Otadžbine na to pozove”

93
prijedlogu, Austro-Ugarska je trebala narodu Bosne i Hercegovine
zajamčiti javna i politička prava u istoj mjeri u kojoj to imaju ostali
austrougarski državljani, unutrašnju autonomiju s općim zemaljskim
saborom, slobodan razvoj privrede i kulture, a posebno organiziranje
crkve i škole. Austro-Ugarska je trebala povući svoje garnizone iz
Novopazarskog sandžaka, i odreći se prava koja joj na Sandžak daje član
25. Berlinskog ugovora, izjavljujući da se ne protivi nikakvom aranžmanu
koji bi se u pogledu njega utvrdio između Osmanskog carstva, Srbije i
Crne Gore. Srbija i Crna Gora su, po tom prijedlogu, trebale podijeliti
Sandžak na jednake dijelove, i tražiti od Austro -Ugarske ispravak granica
u njihovu korist, prvenstveno duž sjeverne granice Sandžaka, tako da on
bude odvojen od bosanskohercegovačke teritorije i da one time dođu do
zajedničke granice. Ispravka granice trebala je da potvrdi definitivno
odricanje Austro-Ugarske na Sandžak, i na dalje prodiranje na Balkan. U
prijedlogu su također bili sadržani zahtjevi da se Austro -Ugarska treba
odreći svih prava koja joj daje član 29. Berlinskog ugovora na barsko
pristanište i crnogorsko primorje, kao i svih pretenzija u pogledu
crnogorskih željeznica. 252 Crnogorska vlada prihvatila je prijedloge
Srbije, izražavajuči rezervu samo prema traženju proširenja u
Novopazarskom Sandžaku, plašeći se da bi to još više zaoštrilo odnose s
Austro-Ugarskom i Osmanskim carstvom. Knez Nikola je prihvatio

252 Ibidem, 179. Zahtjev o teritorijalnoj vezi Srbije i Crne Gore temeljio se na projektu
predsjednika Srpske akademije nauka dr Jovana Cvijića, razrađenom u njegovom djelu
"Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem". U osnovi ovog projekta nalazilo se
ustupanje jednog pojasa na području Bosne i Hercegovine od ukupno 10.519,8 km2.
Ovako projektirana državna granica između Srbije i Crne Gore s jedne i Bosne i
Hercegovine s druge strane, išla je gotovo direktnim južnim pravcem od Brčkog do
jugoistočno od Dubrovnika. Prosječno 30 kilometara široka zona imala je 317.717
stanovnika i u njoj su se nalazila mjesta Brčko, Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Rogatica,
Višegrad, Čajniče, Gacko, Bileća, Trebinje i Nevesinje. U projektu je bilo predviđeno i
reguliranje obalskog pojasa Spiča. (J. Cvijić, Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski
problem, Beograd 1908 ., 49-50).

94
prijedloge Srbije, i zatražio je sklapanje vojne konvencije. U tu svrhu u
Beograd je upućen brigadir Janko Vukotić. Na osnovu razmijenjenih
pisama između crnogorske i srpske vlade 0d 9. i 16. oktob ra, u Beogradu
je 24. oktobra sklopljen sporazum između Srbije i Crne Gore. Sporazum
je u ime crnogorske vlade potpisao brigadir Vukotić, a u ime srpske njen
predsjednik Petar Velimirović. U sporazumu se isticalo da su Srbija i
Crna Gora u potpunosti složn e u ocjeni situacije koja je nastala aneksijom
Bosne i Hercegovine, te da je aneksija nanijela “teške povrede”
interesima srpskog naroda i ugrozila razvitak i samostalnost Srbije i Crne
Gore. Dalje je konstatirano da je postignuta potpuna saglasnost za zaš titu
zajedničkih interesa i da će. ako se ukaže potreba, interese braniti i
oružjem. 253
Nakon sklapanja sporazuma sa Srbijom, crnogorska vlada je
uputila u Carigrad u posebnu misiju Janka Vukotića, s namjerom da se
zaključi vojna konvencija između Srbije, Crne Gore i Osmanskog carstva.
Vukotićevi razgovori s Mladoturcima imali su u početku dobar utisak. Na
Vukotićev prijedlog Crna Gora je odlikovala nekoliko osmanskih oficira,
254
a u pograničnim krajevima došlo je do prijateljskih susreta. U daljem
toku krize, Srbija je u diplomatskim akcijama istupala i u ime Crne Gore,
kako je i bilo predviđeno sporazumom.
Proglašenje nezavisnosti Bugarske i aneksije Bosne i
Hercegovine bili su grčkoj signal za priključenje Krete. U Ateni se mislilo
da se Osmansko carstvo , zbog unutrašnjih i spoljnih teškoća neće
suprotstaviti ujedinjenju Krete s Grčkom, i ako velike sile priznaju akcije
Austro-Ugarske i Bugarske tada će priznati i Grčkoj. Međutim, takva

253 Nintchitch M., La crisi bosniaque …, II, 83 -84.

254 Martinović Niko, Otpor naroda u Crnoj Gori protiv aneksije Bosne i Hercegovine,
u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967., 504.

95
očekivanja se nisu ostvarila. Kretsko pitanje još nije došlo na dnevn i
red.255
Aneksija Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti Bugarske izazvala je
u Rumuniji dubok utisak. U toku oktobra i novembra 1908. u Bukureštu i
drugim mjestima organizirani su skupovi posvećeni zbivanjima na
Balkanu. Rumunsko građanstvo i intelektua lci su tražili da se vlada još
jače založi za očuvanje nacionalnih interesa. 256 Za vrijeme aneksione
krize Rumunija je zadržala dobre odnose s Austro -Ugarskoj. Predsjednik
vlade Jan Bratijanu izjavio je 1908. da bi u slučaju sukoba između
Austro-Ugarske i Srbije Rumunija objavila rat Srbiji. 257 Istovremeno,
rumunski kralj Karol je izjavljivao: “Mi nemamo nikakvih interesa da
zauzmemo čvrst stav ili se umješamo. Politika čekanja je upravo na
Balkanu, gdje uvijek neko drugi dolazi, bez sumnje vrlo preporučiva i
zdrava”. 258 Rumunski nacionalisti su imali drukčiji stav prema aktualnim
političkim zbivanjima. Oni su se nadali da će Rusija vratiti Rumuniji
Besarabiji i time zauvijek učiniti Rumune prijateljima. To je za
bukureštanske političare označeno kao kompenzacija prvog reda. Savez
između Rusije, Rumunije, Srbije i Crne Gore je, kako se mislilo u
Bukureštu, bio idealan cilj tih nastojanja. 259 Prvi korak za riješenje krize
preuzeo je ministar Izvoljski za vrijeme svog boravka u Londonu.
Najbolji put za riješenje krize on je vidio u sazivu konferencije, na kojoj
su se trebala postaviti pitanja otvorena aneksijom Bosne i Hercegovine i
istovremenim proglašenjem nezavisnosti Bugarske. Na sazivu
konferencije Izvoljski je želio raditi zajedno s britanskom i francuskom

255 Sosnosky Theodor, Die Balkanpolitik Österreich-Ungarns seit 1866., Bd. II,
Stuttgart, 195.
256 Križek J., Annexion …, 183.
257 Winogradow K. K. - Pissarew J. A., Die Internationale Lage der österreichisch-
ungarischen Monarchie in den Jahren 1900 bis 1918, u: Österreich-Ungarn in der
Weltpolitik 1900 bis 1918, Berlin (Ost), 1965., 19.
258 Die Balkankrise. Ein R ückblick von D. F. Hoppe, S. Merkur, 24. XI 1908., br. 550.
259 Hoppe D. F., Politisches aus Bukarest, S. Merkur 12.XI 1908., br. 529.

96
vladom.260 Kada je Izvoljski izložio francuskom ministru Pichonu svoju
ideju konferencije, predstavio mu je sliku suđenja Europe Austro -
Ugarskoj: “Dunavska Monarhija biće zbog kršenja ugovornih obaveza,
optuženi dio, a Njemačka, kao briljantni sekundant biće njena jedina
potpora, tako da će uloge odigrane u Algesirasu biti zamijenjene. 261
Francuska vlada se potpuno slagala s prijedlogom Izvoljskog za
održavanje konferencije. Ministri - Clemanso i Pichon su se izjasnili da
ovaj prijedlog bude zajednički podržan od Rus ije, Francuske i Velike
Britanije, i time učini jak moralni utjecaj u Europi. 262 Ideja o održavanju
europske konferencije je od samog početka bila opterećena
nejedinstvenim pogledima velikih sila. Za Francusku u prvom redu su bili
njeni interesi u Osmanskom carstvu i Maroku, i zato je nastojala
obezbjediti podršku Austro -Ugarske. Stoga se francuska vlada i
izjašnjavala za konferenciju sa unaprijed utvrđenim programom, na koji
bi pristala i Austro-Ugarska. 263 U Londonu su imali drugačije poglede.
Britanska vlada je smatrala da bi bilo potrebno prvo odrediti pitanja koja
će se uzeti u razmatranje, jer bi se moglo desiti da se raspravlja i o
pitanjima koja nisu bila za nju poželjna. Pritom se mislilo na pitanje
moreuza, koje bi na konferenciji ugrozilo njene pozici je. Tako se u
Londonu mislilo izbjeći konferenciju, i Aneksionu krizu riješiti
pojedinačnim sporazumima između vlada. 264 Političko vodstvo u Beču je
zastupalo stanovište da je konferencija moguća samo pod uvjetom da ima
zadatak registrirati postojeće stanje. Ministar Aehrenthal se slagao s
pogledima ministra Pichona da konferencija može biti sazvana samo u

260 Gr. Pol., 26, 1, 9.014.

261 Brit. Dok., V, 1, br. 304.
262 Ibidem, br. 311.
263 Aleksić-Pejković Lj., Odnosi Srbije …, 423.
264 Bogitschewitsch M., Die ausw ärtige Politik …, br. 7.

97
slučaju prethodnog sporazuma o pitanjima koja će se diskutirati na
konferenciji. 265
U Berlinu nisu bili oduševljeni idejom o održavanju
konferencije. Strahovalo se od zajedničkog nastupa Antante, kojim bi se
osudio Aehrenthalov “fait accompli”, i ujedno uputile primjedbe
Njemačkoj. U pismu njemačkom ambasadoru u Beču od 13. X 1908., von
Bülow je istakao da. prema njegovom uvjerenju, do učešća Austro -
Ugarske na konferenciji može doći tek pod uvjetom da Monarhija
prethodno postigne sporazum sa Osmanskim carstvom u pogledu Bosne i
Hercegovine. 266
E. Grey je 13. oktobra 1908.. saopćio tačke o kojima bi se diskutiralo na
konferenciji:
- stanje stvoreno aneksijom i proglašenje bugarske nezavisnosti. Iko se
ono više ne može izmijeniti, neće se moći priznati bez slaganja sila
potpisnica Berlinskog ugovora.
- novčana odšteta Bugarske Osmanskom Carstvu
- ukidaje odredaba berlinskog ugovora koje se odnose na Makedoniju i
Jermeniju, nakon što je Porta tamo proglasila jednakost pred zakonom
za sve vjere i rase.
- ukidanje kapitulacije nakon što u Osmanskom carstvu bude uvedeno
savremeno državno uređenje.
- ukidanje Člana 25. Berlinskog ugovora. 267
Međutim, nakon pregovora s ministrom Izvoljskim i francuskim
poslanikom u Londonu Cambonom, ministar Grey je 15. oktobra izložio
novi program konferencije koji se sastojao iz devet tačaka, na kojoj su
trebala biti diskutirana sljedeća pitanja:
- pitanje Bugarske, njenog pravnog st atusa i finansijskih obaveza s
obzirom na Osmansko carstvo

265 ÖUAP, I, br. 214.

266 Gr. Pol., 26, 1, br.9.033.
267 Brit. Dok., V, 1, br. 377.

98
 - pitanje Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandžaka;
- odredbe člana 25. Berlinskog ugovora koje se odnose na provincije
evropskog dijela Osmanskog carstva
- odredba člana 61. Berlinsko g ugovora koji se odnosi na provincije
nastanjene jermenskim stanovništvom;

- odredba člana 29., koje ograničavaju suverena prava Crne Gore;

- kompenzacija koje se trebaju dati Srbiji i Crnoj Gori;
- sporazuma o reviziji važećih dunavskih pravilnika;
- pitanja kapitulacije i stranih poštanskih ureda u Turskoj. 268
Ministar Aehrenthal nije prihvatio program konferencije, ističući posebno
o tački 7., u kojoj se govori o teritorijalnim kompenzacijama u korist
Srbije i Crne Gore ne može biti riječi. Aehrentha l nije prihvatio ni
izmjenjeni sastav tačke 7 predložen od francuskog ministra Pichona, a sa
kojim su se složili ministri Grey i Izvoljski: “avantages a procurer” Srbije
i Crne Gore, jer je i takva interpretacija sadržavala teritorijalne
kompenzacije na račun Austro-Ugarske. 269 Tek kasnije, 14. novembra
1909. ministar Aerenthal je bio spreman da prihvati konferenciju, ako se
postigne raniji dogovor potpisnica Berlinskog ugovora. Također, Član 7
programa konferencije bi trebao biti, po njegovom mišljenju, ta ko
izmijenjen da iza riječi “avantages” stoji “economiques”. O davanju čisto
ekonomskih naknada Srbiji i Crnoj Gori, ministar Aehrenthal je želio
pregovarati na konferenciji. 270

268 Ibidem, br. 387. Uporedi : Gr. Pol, 26, 1, br. 9.045.
269 Gr. Pol., 26, 1, br. 9.060.
270 ÖUAP, I, br. 576.

99
 Glava IV

AUSTRO-SRPSKE SUPROTNOSTI (JANUAR -MART 1909.)

Sastanak Narodne sku pštine Srbije 2. i 3. januara 1909.

Zaoštravanje odnosa u toku februara 1909.

U Beogradu se 2. i 3. januara 1909. sastala Narodna skupština,

raspravljajući o spoljnopolitičkim pitanjima. U jeku nastojanja za
popuštanjem zategnutosti, reakcija srpske vl ade izazvala je izuzetnu
pažnju u evropskim političkim centrima.
Već u uvodnom govoru ministar Milovanović je, uz buran aplauz
poslanika skupštine izjavio «da Balkan i njegovi narodi nemaju većeg
neprijatelja od Austro-Ugarske». 271 »Njen napad, poduzet ane ksijom,
«znači upravo udarac u lice srpske nacije, jer nasrće na njene važne
životne interese i nesumnjiva nacionalna prava.» 272
«Tako je prvi korak austrougarske Monarhije na Balkanu u tome
da zarobi Srbiju i Crnu Goru. Stoga je neodgodiva cijelom srpstvu u
bližoj i daljoj budućnosti velika borba, borba na život i smrt». 273
Ministar Milovanović je također napao Berlinski ugovor, «koji je
za Srbiju bio zlokoban, i koji se bez suza oplakuje», jer je bio
uspostavljen protiv srpskih interesa». 274
I drugi govornici su napali Austro-Ugarsku, «čiji apetiti su iz
godine u godinu postajali sve veći», i Berlinski ugovor «kojim se Austro -
Ugarska uvukla u Bosnu i Hercegovinu». 275

271 W. Georgewitsch, o. c., 85. Vidi i: Bosna i Hercegovina u Narodnoj skupštini

Kraljevine Srbije 1908-1909., Beograd 1909. (sjednica 20. i 21.decembra 1908 -2. i 3.
januara 1909.).
272 W. Georgewitsch, o. c., 82.
273 Ibidem, 83.
274 Ibidem, 97.
275 Ibidem, 91.

100
 Ministar Novaković je izjavio da «sa svih strana omče i zasjede
vrebaju, koje je Berlinski ugo vor tako makijavelistički uspostavio, i time,
od tada punih trideset godina mučio srpski narod». 276
Oštre riječi Monarhiji je uputio i vođa staroradikala S. Protić.
«Kod sadašnjeg stanja», istakao je Protić, «moramo da želimo našu
egzistenciju, i ako se želi mo održati kao nezavisna zemlja, moramo biti
potreseni ako vidimo da Austro -Ugarska čini pokušaj da nas još jače
pritisne i još čvršće okruži, zbog čega pokušava definitivno priključiti
Bosnu i Hercegovinu». 277 «Sve što Austro-Ugarska nudi za sporazum o
aneksiji je ruganje. Tako je odricanje na Sandžak zavaravanje, koje samo
politički može varati djecu». «Između nas i Austro -Ugarske, između
balkanskih država i Monarhije može vladati mir i dobrosusjedski odnosi»,
naglasio je Protić, «jedino ako Austro -Ugarska prestane da bude velika
sila». 278
Liberalni poslanik Bojinović je izjavio: «Srbi ne mogu zaboraviti
da u Bosni i Hercegovini leže kosti njihovih očeva, koji su išli tamo 1876.
godine da se bore za oslobođenje ovih zemalja. Cijeli srpski narod, kao
jedan čovjek će stajati na grudobranu njegovih prava, i neće dozvoliti da
se austrijska ruka prostire preko Save i Dunava».
Na kraju, Bojanović je naglasio: «Mi ćemo svi stupiti u borbu za
srpstvo i za slovenstvo». 279
Narodna skupština zahvalila je Rusiji, Veliko j Britaniji, Italiji i
Francuskoj na simpatijama za srpsko pitanje. Skupština se nadala da će od
ovih sila biti poduzeti svi koraci da povodom revizije Berlinskog ugovora
za Srbiju i Crnu Goru bude osigurana potpuna politička i ekonomska

276 Ibidem, 90.

277 Ibidem, 101.
278 Ibidem, 97.
279 Ibidem, 103.

101
nezavisnost. Računalo se, posebno, sa sigurnošću na «bratsku Rusiju», da
će pružiti moralnu i materijalnu pomoć. 280
Na kraju zasjedanja skupštine, gotovo jednoglasno – izuzev
socijaldemokratskog poslanika Keclerovića, koji je glasao protiv, -
prihvaćena je rezolucija kojom je zahtijevana autonomija za Bosnu i
Hercegovinu pod osmanskim suverenstvom, kao i teritorijalna veza Srbije
i Crne Gore preko Bosne, uz garancije za srpski tranzitni promet u svim
pravcima i u sve države. 281
Tok debate u Narodnoj skupštini, kao i njen zva ničan stav za
autonomiju Bosne i Hercegovine, izazvao je na Balhausplatzu veliko
nezadovoljstvo. Kao neposredan povod za energičniju akciju protiv
Srbije, bio je sadržaj govora ministra Milovanovića, koji je označen kao
provocirajući, naročito u dijelu koj i govori o porobljivačkim namjerama
Austro-Ugarske na Balkanu. Austrougarska štampa upućivala je najoštrije
prijetnje Srbiji, alarmirajući time i diplomatiju. 282
Kampanja koju su vodili diplomate i štampa u Beču, u vezi govora
ministra Milovanovića, nije ima la očekivani uspjeh. Optužba koju je
izrekao ministar Milovanović o imperijalističkoj politici Austro -Ugarske
izazvala je među evropskim diplomatama povećani interes za

280 Ibidem, 106.

281 D. Lončarević, o.c., 267. Zahtjev o teritorijalnoj vezi Srbije i Crne Gore temeljio
se na projektu srpskog geologa i presjednika Srpske akademije nauka, dr. Jovana
Cvijića, razrađenom u njegovom djelu «Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski
problem».
U osnovi ovog projekta je ustupanje jednog pojasa u bosansko –hercegovačkoj oblasti od
ukupno 10.519, 8 km². Ovako projektovana nova državna granica izme đu Srbije i Crne
Gore s jedne, i Bosne i Hercegovine s druge strane išla je od Brčkog gotovo direktnim
južnim pravcem do jugoistočno od Dubrovnika. Prosječno 30 kilometara široka zona
imala je 317.717 stanovnika i u njoj su se nalazila mjesta Brčko, Bijeljina, Zvornik,
Srebrenica, Rogatica, Višegrad, Čajniče, Gacko, Bileća, Trebinje i Nevesinje. U
projektu je također bilo predviđeno regulisanje crnogorske granice na jadranskoj obali,
priključenjem obalskog pojasa Spiča. (J. Cvijić, Aneksija. . . , 49 -50).
282 D. Lončarević, o. c., 269.

102
austrougarsku balkansku politiku, a evropska štampa je komentarisala
govor ministra Milovanovića najčešće u nepovoljnom svjetlu za Austro -
Ugarsku. 283
Ministar Aehrenthal je intervenisao u Beogradu, ovlastivši
austrougarskog poslanika grofa Forgatscha da od ministra Milovanovića
zatraži opširan izvještaj o tome da li je zvaničan tekst njegov og govora u
skupštini ispravan, te ukoliko se on toga drži, da od njega zahtijeva
izvinjenje. Ukoliko to izvinjenje ne uslijedi, diplomatski odnosi sa
Srbijom će biti prekinuti. 284
Ministar Milovanović je izjavio austrougarskom poslaniku da
njegov govor u skupštini nije imao agresivan smjer protiv Austro -
Ugarske. On nije imao namjeru da ikoga vrijeđa i žali što su njegove
riječi tako shvaćene u Austro -Ugarskoj, kao da su neprijateljski zadahnute
prema Monarhiji. 285
Na to je Bečka vlada dala izjavu da je, ob jašnjenjem ministra
Milovanovića ovaj slučaj riješen na zadovoljavujući način. Pregovori
Beča i Carigrada koji su bili u toku, izazvali su u Srbiji novo
nezadovoljstvo. Tako je 13. januara 1909. pisao beogradski list «Politika»
da «Srbija zbog prodaje Bos ne i Hercegovine od strane Osmanskog
carstva neće promijeniti svoje nacionalno stanovište. Samo konferencija
velikih sila može odobriti sporazum Osmanskog carstva i Austro -
Ugarske. Srbija će ovu konferenciju mirno čekati, ali će se danju i noću
pripremati».
“Ali” isticao je list na kraju, “ako ova konferencija nezadovolji
srpske interese, tada će Srbija učiniti ono što joj jedino i ostaje. Evropa će

283 Ibidem, 271.

284 Die serbische Antwort, S. Merkur, 7. I 1909., Nr 8, 2.
285 Serbiens Rückzug, S. Merkur, 8. I 1909., Nr 9, 2. Ministar Aehrenthal je u
razgovoru sa britanskim ambasadorom u Beču Kartrajtom isticao da je oštar govor
ministra Milovanovića prije svega posljedica unutrašnjopolitičkog stanja u Srbiji, gdje je
opozicija vodila snažnu kampanju protiv zvanične Velimirovićeve vlade (H. G. Sasse,
nav. djelo, 29. ).

103
se tada uvjeriti da Bosna i Hercegovina samo preko mrtve Srbije mogu
postati austrijske provincije”. 286
Sredinom januara 1909. odnosi Austro -Ugarske i Srbije su se još
više zaoštrili. Vojni krugovi u Beču su zastupali mišljenje da se mora
iskoristiti prilika da se Srbija konačno uništi.
Rat protiv Srbije postaje lajt -motiv vojnih krugova još od sredine
oktobra 1908. U promemoriji šefa generalštaba Konrada od 3. novembra
1908. isticalo se da će se teško naći povoljna prilika i vrijeme za
likvidiranje samostalne Srbije i Crne Gore, koje će «inače na svakom
koraku predstavljati kočnicu za Monarhiju u njenom daljn jem razvoju i
biti sve opasnije agitaciono žarište za južnoslavenska područja
Monarhije». 287
U izvještaju njemačkog vojnog atašea isticalo se da su u Beču
uvjereni da je jedino ispravno rješenje bilo već u jesen 1908. umarširati u
Srbiju, i tako na početku zime imati jasan odnos. Ali, general Conrad je
tada bio nadglasan, jer je ministar Aehrenthal sebi postavio za cilj
«provesti aneksiju bez novca i krvi». 288
Ministar Aehrenthal se kolebao između velikih želja i ograničenih
mogućnosti. Na savjetovanju sa gen eralom Conradom 4. januara 1909.,
Aehrenthal je isticao da sukob sa Srbijom treba da se riješi oružjem, jer,
kroz 2-4 godine Rusija i Italija će biti u stanju da priteknu Srbiji u pomoć,
što je trebalo izbjeći pod svaku cijenu. 289
Međutim, na savjetovanju o d 1. januara, Aehrenthal je promijenio
mišljenje, ističući da je inkroporacija Srbije neprovodljiva, jer «mi nismo
u stanju da svarimo Srbiju». Dalje je Aehrenthal isticao «da se zadatak
njegove politike sastoji jedino u svestranom obezbjeđenju aneksije Bo sne

286 H. Schulthess, o. c.. 1910., 613.

287 Conrad, o.c., I, 620.
288 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.390.
289 Conrad, o. c., I, 138.

104
i Hercegovine», te da se od aneksije Srbije ne odustaje nego se samo
odlaže za budućnost. 290
Izuzetno važnu ulogu u promjeni stava Aehrenthala je imala pored
opasnog zaoštravanja međunarodnih odnosa i unutrašnjo -politička
situacija u Monarhiji.
Kako je cijela koncepcija bila zasnovana na uvođenju trijalizma,
što je značilo da pomoću jačanja slavenskog elementa u Monarhiji treba
sprovesti ustavne promjene i ugarskom visokom plemstvu oduzeti
privilegije, prirodno da se javio otpor protiv aneksije Srbije. Mađari su se
plašili da će «slavizacijom» Monarhije biti stvoreni uvjeti za preuređenje
291
države u trijalističku, i time se učiniti kraj moći mađarske aristokracije.
Što je kriza postajala zaoštrenija, ministar Aehrental je sve više
razdvajao bosansko pita nje od srpskog, nastojeći da glavni
spoljnopolitički cilj bude osiguranje aneksije Bosne i Hercegovine. Ta
nastojanja došla su do izražaja i u pismu cara Franza Josepha ruskom caru
Nikoli II od 29. januara 1909., u kojem je ovaj branio aneksiju Bosne i
Hercegovine, naglašavajući da Austro -Ugarska nema daljnjih
aneksionističkih namjera. 292
I dok su mjerodavni krugovi u Beču nastojali da slijede cilj koji je
odredio ministar Aehrenthal, tj. da se osigura suverenitet habzburškog
cara nad Bosnom i Hercegovinom, Njemačka je nastavila da zaoštrava
krizu, nastojeći da izazove što dublji razdor sa Antantom. U periodu
januar-mart 1909. izvršena je razmjena pisama između načelnika
njemačkog i austrijskog generalštaba Helmuta von Moltkea i generala
Conrada. U ovim pismi ma je austrijsko-njemački defanzivni ugovor o
savezu iz 1879. tumačen kao ofanzivni. Moltke je, uz saglasnost fon
Bülowa, znatno proširio njemačke obaveze ističući «da će Njemačka kao

290 Ibidem, Uporedi: V.P.Potemkin, o. c., 172.

291 Conrad, o. c., 138. A. Mitrović, o. c., 90.
292 Briefwechsel zwischen K. F. Joseph und Zar Nikolaus II über die Annexion von
Bosnien und Herzegowina, Kriegschuldfrage, IV, 1926., 249. . .

105
casus foederis smatrati čak i takav austro -ruski sukob koji bude izazvan
indirektnim miješanjem Rusije u austro -srpske zaplete. 293
Ratoborni Generalštab u Beču se držao ranijeg radikalnog kursa,
zalažući se da politički cilj rata bude -aneksija Srbije. General Conrad je
smatrao da je Austo-Ugarska u izuzetno povoljnoj situaciji d a okupira i
anektira Srbiju, jer je «Njemačka saveznički vjerna, Francuska antiratno
nastrojena, Osmansko carstvo i Rumunija saglasne sa Monarhijom,
Rusija i Italija vojnički nepripremljene, a Velika Britanija suviše oprezna
da bi se izložila riziku». 294
U proljeće 1909. godine austrougarski Generalštab je namjeravao
povećati vojne snage protiv Srbije. Planirana je upotreba dvije armije, 2.i
5., sa ukupno 11 divizija, pored 12 korpusa sa 3 brdske brigade, tri
operativna bataljona i jedne domobranske divizije kao rezerve. Napad
protiv Srbije u proljeće 1909. planiran je sa 283.000 pušaka i 641 topom.
Nakon što je i Ministarstvo spoljnih poslova pristalo na predložene vojne
mjere, sredinom marta car je odlučio da potpiše naredbu o popunjavanju
i slanju novih jedinica u Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju. Prilikom
audijencije kod cara, 22. marta 1909., general Conrad je isposlovao
carevo odobrenje za stavljanje u pripravnost 7. korpusa sa sjedištem u
Temišvaru i 13. korpusa u Zagrebu, kao i za koncentraciju novih j edinica
koje bi u slučaju potrebe povećale trupe predviđene za operacije u
Srbiji.295
Na početku Aneksione krize od trupa zajedničke vojske u Bosni i
Hercegovini su bile smještene jedinice 15. korpusa sa 2 divizije, 36
pješadijskih bataljona, 3 eskadrona kon jice, 3 tehničke čete i 11 brdskih
bataljona. U Dalmaciji su se nalazile jedinice vojne oblasti Zadar, sa 2

293 Quellen zur Entstehung des Er sten Weltkriegs. Internationale Dokumente 1901. -
1914.. (Hrgs. E. Hölzle), Darmastadt 1978., 61.
294 A.Radenić, Austro-Ugarski planovi protiv Srbije u vezi sa aneksijom Bosne i
Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi. . . , 814.
295 A. R a d e n i ć, Planovi…, 814.

106
brdske brigade, sa po 4 pješadijska bataljona i jedan pješadijski puk
Landwehra. U graničnom području prema Srbiji i Crnoj Gori nalazilo se 8
graničnih odjeljenja, tako da je ukupna jačina svih jedinica iznosila
23.000 osoba. 296 Svim komandama korpusa predložena je 29. septembra
1908. djelimična mobilizacija. Nakon carevog slaganja od 16. oktobra
naređeno je 12. novembra povečanje stanja jedinica, koj e je trebalo
slijediti u dvije faze: u prvoj je sazvano 15 pješadijskih bataljona i jedan
eskadron konjice uz povečanje stanja jedinica u Bosni i Hercegovini i
Dalmaciji. Istovremeno, uspostavljeno je 6 četa graničnih lovaca. Druga
faza provedena je nakon zaoštravanja situacije, 15. marta 1909., kada je
sazvano 15.000 dodatnih rezervista. Nakon djelimične mobilizacije u
Bosnu i Hercegovinu upučeno je ukupno 29 pješadijskih bataljona, i 1
eskadron konjice, što je odgovaralo otprilike polovini stacioniranih trupa
u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Ukupno je mobilizirano 26.000
rezervista. 297

296 Karl S c h o e l l e r, Das Mobwesen Oesterreich -Ungarns 1914., Salzburg 1966.,

(rukopis u biblioteci Ratnog arhiva u Beču), 69.
297 ABH, ZMF, BH Präs. 1909., 1.945, Abschrift des an das 1, 2, 4, bis 13.
Korpskommando ergangenen Reichskriegsminis terial = Erlasses Präs. Nr 10.850 von
18. November 1908. Prema carevoj odluci od 16. marta 1909. trebalo je u oblast XV
korpusa i u Dalmaciji premjestiti sljedeće trupe: iz sastava I. korpusa - jedan bataljon
1. pješadijskog puka u Foču u sastav 8 brdske b rigade i jedan bataljon 13.
pješadijskog puka u Mostar u sastav 13 brdske brigade; iz II korpusa III bataljon 8.
pješadijskog puka sa mitraljeskim odjeljenjem trebalo je premjestiti u Trebinje i
uključiti u sastav 2. brdske brigade; iz IV korpusa: jedan b ataljon 6. pješadijskog
puka iz Budimpešte i jedan bataljon 69. puka iz Pecsa trebalo je uključiti u sastav 6
brdske brigade u Bileći; iz V. korpusa pješadijski puk 5 iz Komaroma trebalo je
dodijeliti u sastav 2. brdske brigade u Trebinju; iz VI korpusa – jedan bataljon 65.
pješadijskog puka sa mitraljeskim odjeljenjem iz Miskolcza trebalo je rasporediti u
sastav 7. brdske brigade u Vlasenici a 85 bataljon iz Locse u Višegrad u sastav iste
brigade. Iz sastava VII korpusa trebalo je dodijeliti jedan batalj on 37. pješadijskog
puka, koji je raspoređen u Mostar, u sastav 13 brdske brigade. Dodatak iz VIII
korpusa predstavljao je jedan bataljon 75. pješadijskog puka iz Praga, raspoređen u
Doboj u sastav 12. brdske brigade. Iz IX korpusa raspoređen je jedan bata ljon 42.

107
 Pripremajući aneksiju Bosne i Hercegovine vojni krugovi
Monarhije računali su sa mogućnošću izbijanja ustanka, pa su poduzeli
određene preventivne mjere. Početkom 1909. kom andant 18. pješadijske
divizije, general Blasius Shemua ocjenjivao je da je srpsko stanovništvo
u Bosni i Hercegovini sasvim neraspoloženo prema Monarhiji, posebno u
graničnim srezovima prema Srbiji i Crnoj Gori. Kada je 9. marta 1909 za
zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine postavljen general pješadije
baron Marijan Varešanin od Vareša, on je nastojao da se izvrši saziv
rezervista iz graničnih srezova i da se oni upute u unutrašnjost Monarhije.
Odgovarajući na njegovu notu od 26 marta 1909. zajedničk i ministar
finansija Burian je narednog dana dao svoju saglasnost, izražavajući želju
da ta mjera u pripremnom stadiju bude držana tajnom i provedena sa
najvećom energijom i odlučnošću, čime bi se postiglo hermetičko
zatvaranje granice za vrijeme provođenj a ove mjere. Istovremeno,
ministar Burian je obećao da će Zemaljskoj vladi dati uputstva da ove
mjere snažno podrži svim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju,

pješadijskog puka iz Königgrätza u Avtovac. Iz sastava 10. korpusa jedan bataljon

45. pješadijskog puka iz Przemysla, raspoređen je u Jajce u sastav 12. brdske
brigade, a iz 11. korpusa jedan bataljon 95. pješadijskog puka iz Lemberga i Praga
raspoređen je kod ratne luke u Boki Kotorskoj u sastav 14. brdske brigade, koju je
tek trebalo formirati. Iz 12. korpusa jedan pješadijski bataljon 63 puka iz Besztercze
raspoređen je u Mostar u sastav 13. brdske brigade koju je trebalo formirati, a za 13.
korpus jedan bataljon 96. pješadijskog puka sa mitraljeskim odjeljenjem iz Karlovca
raspoređen u sastav 3. brdske brigade u Nevesinju, kao i prvi eskadron ulanskog
puka br. 5 iz Csakarthurna, premješten u Mostar u sastav 18. pješadijske divizije.
Istovremeno je naređeno da se uspostave nove formacije kod brdske artiljerije: kod 1.
brdskog artiljerijskog puka trebalo je uspostaviti bateriju brdskih haubica sa po 4
topa u Trstu, kod 3. brdskog artiljerijskog puka trebalo je uspostaviti bateriju brdskih
haubica sa po 4 topa, u Villachu, kod 4, 5 i 6. brdskog artiljerijskog puka trebalo je
uspostaviti bateriju brdskih haubica sa po 4 topa. U Sarajevu i Mostaru trebalo je
formirati po 2 poljske topovske baterije kalibra 8 cm sa po 4 topa, dok je u Kotoru
trebalo uspostaviti po 2 brdske baterije sa po 4 oruđa

108
misleći pri tome prije svega na poduzimanje potrebnih mjera za
zbrinjavanje porodica mobilis anih.298
Carevom odlukom od 30. marta 1909. godine sazvani su
rezervisti iz 8 graničnih srezova u Hercegovini i premješteni u Karlovac.
Na osnovu dostavljenih rezultata o sazivu rezervista koji su raspoređeni u
sastav III bataljona 4. bosanskohercegovačkog puka u mostarskom
garnizonu, ustanovljeno je da se na poziv odazvalo u prvim danima aprila
1.574 vojna obveznika, od kojih je 1.118 podvrgnuto trinaestodnevnoj
obuci, a još 99 naknadno petnaestodnevnoj obuci. Od sazvanih vojnih
obveznika najmanji broj, ve ćinom pravoslavnih, odazvao se u Gackom
(42%), u gradu Mostaru su se od 211 odazvala 104 vojna obveznika (49
%), dok se u Bileći od 214 odazvalo 120 rezervista (56%), a isti rezultatj
bio je i u Trebinju gdje se od 145 pozvanih odazvalo 82 rezervista (56 %).
Istovremeno, u mostarskom srezu od 620 pozvanih odazvalo se 547
rezervista (88%). Takvi rezultati pokazali su jasno da pravoslavno
stanovništvo pokazuje simpatije za Srbiju i Crnu Goru, pa se tu već
formira strategija nepovjerenja i angažiranja na Balk anskom frontu
prema Srbiji i Crnoj Gori. 299
Koristeći iskustva sa formiranjem “Streifkorps” -a (izviđačko
odjeljenje) nakon ugušenja ustanka u Hercegovini 1882. godine i
iskustva na suzbijanju razbojništva i nemira, u vrijeme Aneksione krize
poduzimaju se mjere da se ovo tijelo ponovo aktivira. Streifkorps je imao
11 izvidničkih odjeljenja, u čijem sastavu su se nalazila 3 oficira sa činom
zastavnika i 104 osobe, uključujući računskog oficira i poslužitelja
oficira. Njihov zadatak odnosio se na nadgledanj e granice, sprječavanje

298 ABH, ZMF, BH Pras. 1909., 854. Zajedničko ministarstv o finansija u nadležnosti
BiH K.u.k. Ministarstvu rata, Beč 27. mart 1909.
299 ABH, ZMF, BH Präs., 1909., 1.199. Übersicht des Einrükungsbewegung der b.h.
Nichtaktiven Grenzbezirken der Herzegovina, K.u.k. Ministarstvo rata Zajedničkom
ministarstvu finansija u nadležnosti BiH, Beč 8. juni 1909.

109
obrazovanja bandi i djelovanje na očuvanju javnog reda i mira. 300 U
prvom planu imali su se u vidu upadi bandi iz Srbije i Crne Gore ili sa
teritorije Osmanskog carstva direktno ili zaobilaznim putem, kao i na
gerilske akcije među domaćim stanovništvom. O odnosu na zadatke koji
su mu postavljeni, “Streifkorps” je trebao predstavljati elitno tijelo koje
će djelovati bezobzirno tako da će ga se neprijatelj plašiti. 301 Uspostava
ovih odjeljenja slijedila je na osnovu odluke K.u.k. Minist arstva rata.
Svako odjeljenje imalo je određeni rejon službe u kojem je odgovaralo za
sigurnost. U vojnom i administrativnom smislu odjeljenja “Streifkorps” -a
bila su podređena komandi brdske brigade u čijem sastavu su se nalazila,
odnosno komandi pješadij ske divizije komande 15. korpusa. 302
U februaru 1909. odnosi Austro -Ugarske i Srbije su se primjetno
zaoštrili i atmosfera je postala ratna. Stalne vijesti u bečkoj štampi o
ratnim pripremama Srbije izazvale su u političkim krugovima i
cjelokupnoj javnosti veliko uzbuđenje. Napadi i antisrpska kampanja u
Beču i Budimpešti dostigli su u februaru 1909. godine najvišu tačku. Čak
i listovi koji su ranije imali relativno umjereniji kurs, pokazali su sada
prijeteće note, u diskusiji. Austrougarski poslanik u Beogra du grof
Forgatsch je povjerio svom berlinskom kolegi Ratiboru da je ovaj pokret
u štampi došao neposredno po direktivi Balhausplatza. 303
Odgovarajući na napade bečke i peštanske štampe poluzvanični
list srpske vlade «Samouprava» je isticao da se u štampi Sr biji ne prijeti
samo utimatumom i ratom, nego u posljednje vrijeme i kaznenom

300 KA-W, KM 1908., 69–2/1 ad. Schutzcorps-Aufstelung. Isto i: Streifkorps

Abteilungen (K.u.k. 15. korps komando, Pras. Nr 3.700, 1908., rukopis, Biblioteka
KA-W); M. E k m e č i ć (Uticaj balkanskih ratova ... 410) pogrešno poistovjećuje
odjeljenja “Streifkorps”-a sa organizacijom “Schutzkorps”-a; osim toga poziva se na
dokument iz Arhiva spoljne politike Rusije u M oskvi, koji nije identičan originalu i u
kojem je riječ odjeljenje prevedena sa riječi bataljon.
301 KA-W, KM 1908., 69–2/1ad, 5.
302 Ibidem, 2.
303 A. H. Gemeinhardt, o. c., 343.

110
ekspedicijom. Samouprava je isticala da Srbija nije poduzela nikakvih
koraka koji bi isključivo bili upereni protiv Austro -Ugarske, te da se
granica Srbije prema Austro -Ugarskoj nalazi u potpuno normalnom
stanju. »Samouprava» je dalje upućivala na vojne pripreme Austro -
Ugarske i naglašavala: «Ako su prijetnje austrougarske štampe preteča
diplomatske akcije, onda će Srbija sasvim otvoreno izjaviti da je ova
akcija povod za ostvaren je druge etape u osvajačkom balkanskom
programu Austro-Ugarske u koje Srbija odmah iza Bosne figurira kao
predmet otmice. Takvim pokušajima Srbija će se suprostaviti svom
snagom. 304
Ministar Aehrenthal je slijedio zacrtani pravac, što je značilo da je
odustao od drugog koraka svojih balkanskih planova. To je došlo do
izražaja i u pismima Aehrenthala von Bülowu, u kojem je isticao: «Ja sam
i danas čvrsto ubijeđen da rat sa Srbijom za sada ne bi imao smisla. Obim
vojnih trošenja i finansijskih žrtava, kao i ne izbježno pogoršanje odnosa
sa ostalim silama, makar mi vodili samo lokalni rat bili bi pretjerani s
obzirom na rezultate koji se mogu postići». Ja ponavljam da dajem
prednost tome da ne postane nužan rat protiv Srbije, jer je moj cilj da
aneksiju osiguram bez rata i jer smatram da se slabljenje Srbije pomoću
Bugara može lako postići, ako se pripremi na odgovarajući način».
U istom pismu ministar Aehrenthal je obavijestio von Bülowa da
situacija, s obzirom na značaj aneksije za životne interese Monarhije, ne
isključuje u krajnjem slučaju sukob sa Srbijom. Aehrenthal je istakao da
su mobilizacija i korak protiv Srbije određeni za sredinu marta. Srbiji će
biti postavljeni zahtjevi da se odrekne pretenzija na kompenzacije i
protesta protiv aneksije, i da da izja vu da nema agresivne namjere protiv
Austro-Ugarske. Ako Srbija ne udovolji ovim zahtjevima, Austrija će joj
predati ultimatum, a u slučaju njegovog odbijanja dolazi rat. 305

304 S. Merkur, 23. II 1909., Nr. 87, 2.

305 OUAP, I, br. 1022, Pol., 26, 2, 9 .386.

111
 U februaru 1909. ministar Aehrenthal je u pogledu Srbije otvorio
mogućnost da se Srbija veže za Monarhiju privremenim sredstvima,
putem trgovačkog ugovora i dobijanje tranzitnog izlaza željeznicom
preko austrougarske teritorije na Jadransko more. Ta ideja, uprkos svom
taktičkom značaju za smirenje krize sadržavala je u sebi mogućnost da se
privrednim sredstvim ograniči političko djelovanje Srbije. 306
Krajem februara 1909. otklonjeni su sukobi Austro -Ugarske i
Bugarske sa Osmanskim carstvom. Austro -Ugarska se neposredno
sporazumjela sa Carigradom, plaćajući novčanu odštetu, a Rusija se
zauzela za Bugarsku, primajući na sebe veći dio njenih obaveza prema
Porti. Nakon razriješavanja ova dva sukoba prestao je austro -srpski, koji
je početkom marta buknuo svom snagom. Austro -Ugarska je poduzela
snažnu akciju da bi otklonila posljednji otpor priznan ju aneksije. 307

2. Novi pokušaj posredovanja velikih sila (februar 1909)

Nakon što su izgledi za održavanje konferencije postali

nepovoljni, britanski ministar Grej je pokrenuo inicijativu za
posredovanjem Njemačke, Velike Britanije i Francuske u Beču, u cilju
mirnog rješenja krize.

O Erentalovim planovima prema Srbiji upisao je J. M. Bernrajter u svoj dnevnik 21.

februara 1909.: «Er (Aehrenthal, pr. Z. Š.) plant eine Sommation und ein Ultimatum an
Serbien anfangs März...Erfolg Unterwerfung, gut. – wenn nicht, besser, Einmarsc h,
andere Dynastie, Zollunion...» (J. M. Bernreither, o. c., 106.).
306 A. Mitrović, o. c., 93. Vidi i : Schultz Maurice, La politique economique ď
Aehrenthal envers la Serbie, Revue Historique, Geurre mondial, 1935., t. 13., 325 -
347. Tim povodom pisao je beogradski list «Samouprava»: «Austro -Ugarska i danas
pokušava da u pitanja o trgovinskom ugovoru uvuče eminentno politička pitanja koja
trebaju privolu velikih sila, te ih želi riješiti neposrednim pregovorom u savezu sa
trgovinskim pitanjem. Ekonomsku nezavisnost Srbiji ne može dati Austro -Ugarska,
nego samo evropska konferencija». (S. Merkur, 10. III, 1909., br. 113, 2.)
307 D. Đorđević, Milovan Milovanović, 118.

112
 Britanski prijedlog je išao za tim da se otklone suprotnosti i da se
svim raspoloživim sredstvima spriječi sukob Austro -Ugarske i Srbije.
Ovaj prijedlog za intervenciju u Beču Njemačka je otklonila,
upozoravajući notom od 22 . februara 1909. predstavnike Velike Britanije
i Francuske na potrebu zajedničkog demarša svih sila, a posebno Rusije, u
Beogradu. 308
U Londonu, njemački ambasador Maternich je izjavio ministru
Greyu da opasnost leži u Beogradu a ne u Beču. Po njegovom mišl jenju
Srbija i Crna Gora nisu oštećene i stoga nemaju pravo na kompenzacije.
Teritorijalne odštete se, stoga, moraju unaprijed isključiti. 309
U istom smislu izjasnio se i ministar Aehrenthal francuskom
poslaniku Crosjeu, ističući da je za intervenciju Beogra d, a ne Beč
odgovarajuće mjesto. 310
S tim mišljenjem složili su se i predstavnici Velike Britanije,
Francuske, Italije i Njemačke. Britanski poslanik izvještavao je iz Beča
20. februara 1909. «da će predstavke, ako budu učinjene biti upućene na
adresu srpske vlade i da će sadržavati zahtjev za odricanjem od
kompenzacija. 311
Britanski pokušaj posredovanja nije uspio, ali je pojačao
nastojanja Francuske da pridobije Njemačku, Veliku Britaniju, a također i
Rusiju za energičan demarš u Beogradu.
Francuski ministar Pichon je istakao da velike sile trebaju izjaviti
da Srbija ne može računati sa podrškom za njene teritorijalne zahtjeve.
Također, Srbija je trebala da razoruža, raspusti čete i izbjegava svaku
provokaciju.

308 Gr. Pol., 26, 2, br. 9384, 9385.

309 Ibidem, br. 9.376.
310 Ibidem, br. 9.381.
311 Brit. Dok., V, 2, br. 592.

113
 «Ukoliko se Srbija bude pridržavala ovih zahtjeva», izvještavao je
njemački poslanik Kiderlen -Wechter u Berlin, «treba se govoriti o raznim
privatnim koristima od strane Austro -Ugarske». 312
Ministar Grey je isticao da demarš u Beogradu može biti od
koristi samo pod uvjetom da mu se pridruži i Rusij a. Prema njegovom
mišljenju jedini način da se izbjegne rat jeste da se Srbija odrekne
teritorijalnih zahtjeva. Međutim, bez pritiska Rusije, on nije mogao Srbiji
uputiti taj savjet. 313
Vlada Velike Britanije je stoga nastojala privoljeti ruskog ministra
Izvoljskog na intervenciju u Beogradu. Preko ruskog otpravnika poslova
u Londonu vlada Velike Britanije je izvjestila Petrograd da su, uprkos
želji da se pomogne Srbiji, glavna nastojanja velikih sila usmjerena na to
da zaštite Srbiju od uništenja. Pomoćnik ministra spoljnih poslova
Harding je izjavio ruskom otpravniku Poklevskom «da bi opšte stanje bilo
manje zategnuto ako bi Rusija objasnila u Beogradu da Srbija ne može
računati na teritorijalne ustupke, niti autonomiju Bosne i Hercegovine.
Takav korak Rusije u Beogradu «umirio bi bečku vladu i povećao
mogućnost mirnog rješnja krize». 314
Francuska se takođe ponovo izjasnila protiv srpskih zahtjeva. U
saopštenju francuskog ambasadora u Petrogradu ministru Izvoljskom od
26. februara 1909. isticalo se da «francus ko javno mnijenje ne bi moglo
shvatiti da jedno takvo pitanje može voditi ratu u kome bi učestovale i
ruska i francuska armija». 315
Ministar Izvoljski je istakao da je njemačko -francuski prijedlog
bio inspirisan u Beču i podržan od francuskog ministra Picho na, s ciljem

312 Gr. Pol. , 26, 2, br. 9398.

313 Brit. Dok., V, 2, br. 611.
314 Benckendorffs diplomatischer Schriftswechsel, Bd I, br. 17.
315 Ibidem, br. 18. Nakon sporazuma sa Njemačkom u pogledu Maroka od 9. februara
1909., Francuska je nastojala po svaku cijenu izbjeći rat. Stoga je u posredovanju za
mirno rješenje krize igrala vrlo značajnu ulogu.

114
da se akcija velikih sila nadomjesti direktnim sporazumom Beča i
Beograda. To bi, po njemu, značilo prepuštanje Srbije na milost i
nemilost do zuba naoružane Austrije. «Jedan takav korak poduzet u
Beogradu, smatrao je Izvoljski, izazvao bi u R usiji opće
nezadovoljstvo». 316
U Beogradu je došlo do promjena u vladi, i 23. februara
obrazovan je nacionalni koncentracioni kabinet pod vođstvom Stojana
Novakovića. U vladinoj objavi od 25. februara 1909. ministar Novaković
je naglasio jednodušnost nacije i objavio za srpske odredbe o kojima
Europa treba da da svoj sud «da se one temelje na pravu i interesima
srpskog naroda, i da su one isječene iz srca cijele Srbije.» 317
Energične predstavke britanske i francuske vlade u pitanju
teritorijalnih kompenzacija, zajedno sa austro-ugarskim i njemačkim
pogledima, podstakli su ministra Izvoljskog da savjetuje Beogradu
odricanje od teritorijalnih kompenzacija. Stoga je on zatražio 28. februara
od Srbije da se odrekne zahtjeva za teritorijalnim kompenzacijama, pošto
velike sile nisu sklone da podrže ideju teritorijalnog uvećanja Srbije, te
savjetuje da se izbjegne sve što bi vodilo oružanom sukobu sa Austro -
Ugarskom. Ministar Izvoljski je izjavio da se nada da će Srbija slijediti
savjete velikih sila, i da će srpska vl ada ovim silama jasno izjaviti da se
odriče svojih teritorijalnih zahtjeva, te da se u svim neriješenim pitanjima
prepušta odlukama velikih sila. 318
Popuštanje Rusije, neizainteresovanost evropskih sila, kao i sve
jači pritisak Austro-Ugarske primorali su S rbiju na popuštanje. Srpska
vlada je 3. marta 1909. izjavila da ne misli davati povoda ratu sa Austro -
Ugarskom. Isto tako, vlada je izjavila da od Austro -Ugarske ne traži
teritorijalne, trgovačke ili ekonomske odštete, nego se u tom pitanju
oslanja na pravednost velikih sila. U tom smislu vlada je namjerovala

316 Ibidem, br.20.

317 D. Lončarević, o. c., 280.
318 Benckendorffs diplomatischer Schriftswechsel, Bd I, br. 23.

115
uputiti velikim silama okružnu notu. 319 Tako je iznošenjem stava srpske
vlade pred forum evropskih sila težište spornih pitanja preneseno iz
Beograda u Petrograd.

3. Sporazumi Austro-Ugarske i Bugarskeb sa Osmanskim carstvom

Aneksijom Bosne i Hercegovine nisu bila povrijeđena samo
suverena prava Osmanskog carstva , nego je aneksija značila i povredu
Člana 25. Berlinskog ugovora. Dvostruku povredu međunarodnog
pravnog poretka ministar Aehrental je pokuša o legalizovati sporazumom
sa Turskom, i time otkloniti povredu turskog suvereniteta, što bi otvorilo
put za priznanje aneksije od sila potpisnica Berlinskog ugovora, koje je
trebalo uslijediti izmjenom nota.
Aehrental je 19. novembra 1908. godine odredio da se ustupci
Turskoj mogu ispoljiti u dva vida: na privrednom i kulturnom polju. Što
se tiče prvog, Aehrental je Porti ponudio povećanje carina na 15%, i
uvođenje daljih monopola. Što se tiče drugog, ispoljena je spremnost
Austro-Ugarske da se pregovara o pravu zaštite katolika na bazi
ravnopravnosti svih vjera, što je zajamčeno ustavom.
Načelan uvjet za oba ustupka i nastavak pregovora o tim pitanjima
je bio ukidanje bojkota. 320
Uprkos savjetima njemačke vlade da postigne sporazum sa
Portom, Aehrenthal se držao stanovišta: «nema pregovora prije ukidanja
bojkota». Također, Aehrenthal nije želio prihvatiti zahtjev Osmanskog
carstva za odštetu, smatrajući ga poniženjem; on je sam tražio odštetu za
gubitke pretrpljene zbog bojkota austrougarske robe. 321
Von Bülow je također uložio sav svoj utjecaj u Beču i Carigradu
za sporazum Austro-Ugarske i Osmanskog carstva i za finansijsku odštetu

319 Gr. Pol., 26, 2, 9.415.

320 Đ. Mikić, o. c., 146-147.
321 Gr. Pol., 26, 2, 9.239, 9.240.

116
Porti, savjetujući Beču da se osobno u pitanju novčane odštete pokaže
predusretljivim. 322
Ministar Aehrenthal je uputstvom od 8. januara 1909. ovlastio
austro-ugarskog ambasadora u Carigradu da izričito izjavi velikom veziru
kako je Austro-Ugarska učinila tri veoma važna ustupka: izašla je iz
Sandžaka, ponudila Carigradu trgovinski sporazum, i sada nudi novčanu
naknadu od 2,5 miliona funti. Ministar spoljnih poslova Osmanskog
carstva Tefik–paša prihvatio je sa zadovoljstvom austrougarsku
ponudu. 323
Pregovori o sporazumu završeni su 16. januara 1909. i pošto ga je
prihvatio Ministarski savjet Osmanskog carstva, austrougarska ambasa da
ga je dostavila u Beč. 324
Međutim, potpisivanje sporazuma se otegnulo zbog formulacije
Člana 1. protokola, koji se odnosio na Sandžak. Osmansko carstvo je
željela da od Austro-Ugarske dobije garanciju za posjedovanje ove
oblasti. Veliki vezir je želio d a Austro-Ugarska osigura vojnu zaštitu
Sandžaka, najmanje na pet godina. 325
Također su i privredna pitanja odugovlačila potpis sporazuma.
Porta je željela dobiti uz pomoć Monarhije punu privrednu autonomiju,
što je bilo u suprotnosti njenim interesima. Nako n savladavanja svih ovih
teškoća, 26. februara 1909. potpisan je sporazum. Osmansko carstvo je
priznala novo stanje u Bosni i Hercegovini, proširenje prava suvereniteta
F. Josepha na obje provincije.
Kao odštetu za gubitak državnih dobara u anektiranim
provincijama, austrougarska vlada se obavezala isplatiti Porti iznos od 2,5
miliona funti. Osim toga, sporazumom se utvrđuje jednakost i vjerska
sloboda muslimana, jednako civilno i političko pravo, sloboda stanovanja

322 Ibidem, 9.243.

323 Đ.Mikić, o. c., 160.
324 V.Ćorović, o. c., 255.
325 D. Angyal, o. c., 36.

117
i iseljavanja, poštivanje vakufskih prav a, te odredbe trgovačko–političkog
značaja. 326
Proglašenje nezavisnosti Bugarske izazvalo je zaoštrenu situaciju
sa Carigradom. Osmansko carstvo je željela naknadu za otpali bugarski
tribut, istočnorumelijski prihod, i od Bugarske, već krajem septembra
1908. zauzete istočnorumelijske željezničke linije.
Aehrenthal je savjetovao Bugarsku da se o tim pitanjima
sporazumije sa Portom. Međutim, njegova nastojanja nisu imala željeni
efekat u Bugarskoj, koju je Monarhija dovela gotovo u izoliran položaj.
Pažnja Bugarske se okrenula Rusji, koja je već u decembru 1908.
nastojala ostvariti balkanski savez.
Usljed ruskih nastojanja, Aehrenthal je pokušao da zaključi
krajem januara 1909. sa Bugarskom sporazum u formi vojne konvencije.
Međutim, Bugari su to odbili. 327
Osmansko-bugarske suprotnosti su se opasno zaoštrile: Bugarska
je željela umjesto 125 miliona franaka isplatiti samo 82 miliona. Stoga je
prijedlog ministra Izvoljskog od 30. januara 1909. naišao na zadovoljstvo
i Osmanskog carstva i Bugarske. U znaku tog pr ijedloga Osmansko
carstvo dobiva 125 miliona franaka: Rusija joj je oprostila iz ratne
kontribucije 40 rata, tako da je Bugarska bila dužna platiti 82 miliona,
primajući ruski poklon od 43 miliona franaka. To ipak nije bio gubitak za
rusku državnu blagajnu, jer Osmansko carstvo i tako nije mogla platiti
svoj ratni dug. Tako je ruska vlada napravila dobar diplomatski posao. 328

326 T. Sosnosky, o. c., 207 -208. U ugovoru nije postignut sporazum o zaštiti
Sandžaka. Ministar Aehrental se želio obavezati samo na diplomtsku zaštitu, dok je
veliki vezir zahtijevao vojnu. Na prijedlog Njemačke Aehrental je 22. marta 1909. u
diplomatsku notu koja govori o zaštiti Sandžaka pored zadržanih riječi. «Monarhija
obećava svaku podršku» unio i riječi «djelotvornu podršku». Ove riječi mogao je veliki
vezir da shvati u vojnom smislu, a one istovremeno nemaju to značenje.
327 D. Angyal, o. c., 37.
328 C. Ferenczi, o. c., 209. Direktnim rusko -turskim sporazumom postignut je 15. marta
1909. privremeni, a 20. aprila zaključen u Petrogradu definitivni finansijski sporaz um

118
 Najvažniji razlog za rusko posredovanje je bilo u tome što su
ruske političke partije u sporazumu vidjele svoj glavni spoljnopolitič ki
cilj - veće šanse za obrazovanje balkanskog saveza.
Sporazumno sa vladom Londona i Pariza ruski car je 18. februara
1909. priznao carski naslov bugarskom knezu Ferdinandu, što mu je
saopćeno prigodom dočeka u Petrogradu, gdje je dospio 28. februara na
pogreb Velikog kneza Vladimira. Već tada, bilo je jasno da Bugarska, na
rusku zapovijed, ne samo da neće napasti Srbiju, već da će se s njom
zbližiti.
Aehrenthal se, uprkos tome nadao da Bugarska ne može zaboraviti
stare suprotnosti sa Srbijom i da može na nju računati. Ali, to je bila slaba
utjeha, i morao je priznati Ćamil -paši da je imao pravo kad mu je u
oktobru 1908. rekao «da će se Monarhija pokajati zbog svoje politike
prema Bugarskoj». 329

Rusije i Osmanskog carstva.. Istog dana zastupnici Rusije, Velike Britanije i Francuske
u Sofiji, po nalogu svojih vlada priznali su nezavisnost Bugarske. Isto tako, zastupnici
Njemačke i Italije su u Sofiji podnijeli 27. aprila 1909. bugarskom suver enu priznanje
nezavisnosti kraljevine Bugarske (Ibidem, 210).
329 D. Angyal, o. c., 39.

119
 Glava V

VRHUNAC KRIZE (MART 1909)

1. Srpska nota od 10. marta 1909.

U jednom razgovoru sa austrougarskim poslanikom grofom

Forgačom 6.marta 1909. ministar Milovanović je izjavio «da je vlada
odlučila da promijeni dotadašnje držanje, te da će učiniti sve što se ne
protivi dostojanstvu zemlje. 330
Istovremeno je predsjednik vlade Novaković isticao da je srpska
vlada na najboljem putu da pojasni situaciju, te da «Austrija treba uzeti u
obzir nacionalni osjećaj, uzbuđenost i dostojanstvo Srbije, i srpskoj vladi
ne otežavati preokret». 331
Šestog marta grof Forgatsch je pre dao notu srpskoj vladi u kojoj
se ona poziva da izmjeni svoje držanje i izjavi da će sa Austro -Ugarskom
živjeti u dobrosusjedskim odnosima. «Čim vlada u Beču bude o tome
obavještena-saopćio je Forgatsch, ona će biti voljna da stupi u pregovore
o trgovinskim i privrednim pitanjima». Uslov tome je da «aktualna
privredna pitanja budu raspravljana direktno između Monarhije i
Srbije». 332
Ministar Milovanović je, prema riječima Forgatscha odbio bilo
kakvo objašnjenje o noti prije nego što sa njenim sadržajem upozna
Ministarski savjet.
Uvažavajući želje velikih sila, srpska vlada je cirkularnim
telegramom od 10. marta 1909. godine upućenim vladama sila potpisnica
Berlinskog ugovora, izjavila da «u vezi aneksije Bosne i Hercegovine
odustaje od pravnih zahtjeva, da nem a namjeru izazvati oružani sukob sa

330 OUAP, II, br.1.111

331 Ibidem, br. 1.113.
332 Ibidem, br. 1.120.

120
Monarhijom, sa kojom želi i dalje sačuvati nepromijenjene odnose prema
načelu uzajamnosti. Zastupajući stanovište da je bosansko -hercegovačko
pitanje evropsko, koje trebaju riješiti sile potpisnice Berlinskog ugovora,
srpska vlada predaje svoj spor silama kao nadležnom sudu, te od Austro -
Ugarske ne traži nikakve teritorijalne, političke, niti trgovačko -političke
kompenzacije». 333
Srpska cirkularna nota primljena je u austrijskim političkim
krugovima sa simpatijama, a minist ar Aehrental je ipak smatrao još
nezadovoljavajućom, već s obzirom na srpsko stanovište u pitanju
aneksije, koje je za Austro -Ugarsku sporazumom sa Turskom od 26.
februara sa materijalne strane već definitivno riješeno, i kao takvo ne
može biti predmet bilo kakvih diskusija od strane sila. U tom smislu,
ministar Aehrenthal je, očekivao, prema obećanjima ministra
Novakovića, preciznu izjavu. 334

2. Ratna opasnost: prestrojavanje austrougarskih trupa na srpskoj

granici. Nota srpske vlade od 15. marta 1909.

Odgovor srpske vlade na austrougarski demarš od šestog marta

predat je u Beču 15. marta 1909. godine. Austrougarska vlada je srpsku
notu smatrala nezadovoljavajućom, budući da nije zadovoljavala izjavu o
potpunom odricanju i naknadnom pritisku na definitivno z aposjedanje
Bosne i Hercegovine. 335

333 Diplomatische Aktenstücke betreffend Bosnien..., 94. O nastanku note, čiji je

sadržaj odredio minista r Izvoljski vidi: Benckendorf diplomatischer Schriftswechsel,
br.30-36.
334 Telegram fon Čirškog iz Beča 11.III 1909., Gr. Pol., 26,2, 9.423.
335 B. Siebert, Diplomatische Aktenstücke zur Geschichte der Ententepolitik..., 96. H.
Uebersberger, nav.djelo, 35.

121
 Odgovor srpske vlade još više je zaoštrio situaciju. Grof Forgač je
ocijenio srpski odgovor kao «document desastreux», on je, po njemu,
«najdrskiji odgovor koji je Srbija uopće mogla dati». 336
Prilikom predaje note na Balha usplazu, Aehrenthal se u svom
izjašnjenju držao mirno. On je samo stavio do znanja srpskom poslaniku
Simiću da je sadržaj note nezadovoljavajući. 337
Na sjednici Ministarskog savjeta 13. marta odlučeno je da se
poduzmu opsežne vojne mjere na jugoistočnoj gra nici, koje su trebale
stupiti na snagu 16. marta, tj. u slučaju nepovoljnog odgovora srpske
vlade na austro-ugarski demarš u Beogradu. Odlučeno je da se pošalje još
15 bataljona u punom ratnom stanju u Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju.
Prema mišljenu njemačkog vojnog atašea u Beču, «ovdašnja ratna
stranka, koja je još uvijek rat smatrala neizbježnim, danas ostvaruje svoje
želje». 338
Na liniji Drina-Sava-Dunav-granica od Uvca do Orsove –bila je, sa
oružjem i municijom, raspoređena treća popuna. U Beču se pomiš ljalo da
se Srbiji postavi ultimatum. Jedan od zagovornika rata protiv Srbije u
Beču je bio pored generala Conrada, političar i istoričar Jozef Redlich,
koji je pripadao uskom krugu prijatelja ministra Aehrenthala. Već 17.
februara 1909. godine Redlich u s voj dnevnik zapisuje: «Ostajem pri
ratnom raspoloženju». 339
Dan kasnije, Aehrenthal mu je rekao «Vi, dragi prijatelju, vidite
ono što drugi ne žele vidjeti, da se u bosansko -srpskom pitanju radi o
procesu stvaranja države, u kojem se konačno, prema prilikama u svijetu,
ne može izbjeći upotreba sile». 340

336 OUAP, II, br.1.213.

337 Ibidem, br. 1.209.
338 Gr. Pol., 26, 2, br.9.418. U Beču su bili zabrinuti jer je u Beogradu 15. marta
skupština odobrila kredit za vojne potrebe u iznosu od 5.300.000 dinara. Takođe su
pozvani rezervisti, i jedinice su popunjene do rat ne snage. (Gr. Pol., 26, 2, br.9.429).
339 J. Redlich, o.c., 6.
340 Ibidem, 7.

122
 Za vrijeme jednog razgovora 20. februara sa Fridjungom,
Bernreitherom i Leom von Hlumecki, istupao je Redlich energično za rat
protiv Srbije.
Dva dana kasnije, upisao je o političkom stanju na Balkanu u
dnevnik: «Stvari su takve, da prema mom mišljenju Bosnu i Hercegovinu
i Dalmaciju ne možemo držati dok ne potučemo srpstvo pod vođstvom
Karađorđevića. Nikada se neće dogoditi bolje nego sada: armija je,
zahvaljujući Conradu i Schöneichu, oslobođena od nepodobnih
elemenata; mi smo do sada utrošili 200 miliona i time našu vojsku
najbolje naoružali. Rusija je nespremna, Italija je u odnosu na nesreću u
Mesini pokazala svoju vojnu i administrativnu slabost, Francuska i
Njemačka žele samo mir. Mi moramo samo s prvim dan ima proljeća
navaliti..». 341
Bezuvjetan istup Njemačke za ciljeve austrougarske balkanske
politike opredjeljivao je istovremeno želje Aehrenthala i njegovog
prijatelja Redlicha. Aehrenthal mu je rekao 13. marta: «Njemački savez
je sada ponovo dobio krv i ži vot. Ona razumije moju politiku, a ne
govorim mnogo: ja idem korak po korak naprijed». 342
Kada je kriza dostigla vrhunac, 18. marta piše Redlich u svoj
dnevnik: «Ja sam uvjeren u izbijanje rata najduže za osam dana». 343
U razgovoru sa njemačkim ambasadorom u Beču, 19. marta,
Aehrenthal je istakao da je odustao od ideje o podjeli Srbije između
Austrije, Rumunije i Bugarske, jer bi «u tom slučaju cijela Europa bila
dovedena do uzbuđenja najvišeg stepena, čije je posljedice teško
sagledati», i jer bi «uzeto sa ta čke gledišta unutrašnje austrougarske
politike bilo pogrešno pripojiti Monarhiji cijelu Srbiju».
«Ne preostaje ništa drugo, «istakao je Aehrenthal, «nego Srbiji
nametnuti ratnu odštetu od 500 miliona i kao zalog držati Beograd.

341 Ibidem, 7.
342 Ibidem, 9.
343 Ibidem.

123
Pritom se treba pobrinuti d a plaćanje odštete bude u što je moguće
manjim ratama, i time se Srbija što duže držati pod austrijskim
pritiskom». 344
U drugoj polovini marta kriza je dostigla najvišu tačku. Evropa se
nalazila na ivici rata. To se vidjelo i iz diplomatske prepiske između
ambasadora i njihovih vlada.
Iz središta evropske politike stizale su vijesti o akcijama koje
poduzimaju odgovorni političari da bi se izbjegao oružani sukob Austro -
Ugarske i Srbije.
«Situacija se zaoštrila», javljao je ruski poslanik iz Pariza u
Petrograd, u telegramu od 4/17. marta. 345
Istovremeno, njemački poslanik je javljao iz Beograda» da se
danas ne može sa sigurnošću predvidjeti kako će se držati Srbija. 346
U Petrogradu, Izvoljski je procjenivao zaoštrenu situaciju na
Balkanu. On je bio ubijeđen «da s u u Beču čvrsto odlučili u datim
prilikama, uskoro napasti Srbiju». 347
U Londonu, Edvard Grej je radio na posredovanju, posljednjem,
jer «ako ovaj pokušaj ne uspije, on će se povući i prepustiti stvari
njihovom toku». 348
Francuski ministar Pichon, zabrinut za situaciju na Balkanu, slao
je u Beograd savjete da se izbjegne sve što bi uvrijedilo Austro -Ugarsku,
ili što bi moglo imati obilježje provokacije. 349

344 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.457. U toku razgovora Aehrenthal je naglasio: « Ko će u Srbiji
vladati, meni je doista svejedno, pošto se ja nadam da će u budućnosti beogradskog
vladara istisnuti hrvatski kralj».
Riječ je o vraćanju na već pomenuti plan iz februara 1907., koji se odnosi na stvaranje
protivcentra Beogradu i Cetinju.
345 B.Siebert, Diplomatische Aktenstücke..., 100.
346 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.446.
347 Izvještaj grofa Purtalesa, 15. marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9440.
348 Izvještaj Meterniha iz Londona 22.marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9445.
349 Gr. Pol., 26, 2, br. 9450.

124
 Sredinom marta 1909. talijanski ministar Titoni ponovo je
pokrenuo pitanje konferencije. Po njegovom prije dlogu, sile bi izrekle
formalnu sankciju aneksije Bosne i Hercegovine i nezavisnosti Bugarske,
pošto su se Austo–Ugarska i Bugarska sa Osmanskim carstvom u tim
pitanjima sporazumjele.
Druga tačka programa konferencije bila bi izmjena člana 29.
Berlinskog ugovora, koji se odnosi na Crnu Goru. Treća tačka bi bila
jednostavno konstatovanje da se Srbija odrekla svih svojih zahtjeva. 350
Titonijev prijedlog povoljno je primljen u Beču, Londonu i
Petrogradu, ali ne i u Berlinu. Njemačka vlada je u održavanju
konferencije vidjela mogućnost da i druge sile, zainteresirane za Istok,
iznesu svoje zahtjeve. Tako je propao i posljednji pokušaj održavanja
konferencije.

3. Aehrenthalov pritisak na Izvoljskog

Nakon sporazuma sa Portom, Aehrenthal je želio cjelokupnu

akciju prebaciti u Beograd i Petrograd. On je uvidio da nema drugog puta
za rješavanje krize, nego Rusiju prisiliti na promjenu držanja. Za takvo
što, Aehrental je vjerovao da u rukama ima moćno oružje: razmjenu spisa
između vlada o «bosanskom pitanju».
Osim toga, u bečkom arhivu su se nalazili privatno pismo
Izvoljskog upućeno 23. septembra 1908. iz Tengernsea Aehrenthalu i
pismo ruskog ambasadora u Beču Urusova od 02. oktobra 1908. godine,
iz kojeg je proizilazilo principijelno slaganje Izvoljskog po pitanju
aneksije Bosne i Hercegovine. 351
Ministar Aehrenthal je 08. marta 1908. uputio nalog
austrougarskom ambasadoru u Petrogradu, grofu Berchtoldu, da saopći

350 Redlich, nav.djelo, 9, napomena 11.

351 H. Gerhardt, o.c., 116.

125
Izvoljskom da je nužno uvjeriti srpsku vladu da je pitanje aneksije već
riješeno sporazumom Beča i Carig rada od 26. februara.
Grof Berthold je 11. marta izvršio ovaj nalog, upozoravajući
Izvoljskog da će, ukoliko se on bude opirao ovom zahtjevu, ministar
Aehrenthal biti prisiljen u Londonu, Parizu i Beogradu objaviti tajna
dokumenta, iz kojih je vidljiv njeg ov pristanak na aneksiju Bosne i
Hercegovine.
Ambasador Berthold je istakao da, ukoliko Izvoljski stvarno želi
održanje mira, treba «glasno i precizno izjaviti vladi u Beogradu da se
Rusija ne protivi priznanju aneksije».
«Razlog svih teškoća međunarodnog položaja, koji su već pet
mjeseci uzrokom neželjene zategnutosti, leže u nejasnom stavu Rusije po
pitanju aneksije. Siuacija je isuviše ozbiljna, da bi se igralo u potaji, ili
zatvarale oči pred stvarnošću». 352
Aehrenthal je uvidio da u zategnutim odnosima R usije i Austro-
Ugarske nema popuštanja, te da se ne vidi put za izlazak iz krize. Pri tome
je imao na umu da bi rat sa Rusijom imao na Balkanu nesagledive
posljedice. Stoga se on odlučio na diplomatski korak, koji je, po
njegovom mišljenju morao uspjeti.
U dopisu od 12. marta 1909. godine austrougarskom ambasadoru
u Berlinu, Aehrental je saopštio da je potrebno uputiti Izvoljskom još
jedan prijedlog, koji bi zadovoljio Beč. Po tom prijedlogu sile potpisnice
Berlinskog ugovora bi, nakon notificiranja austro ugarsko-turskog
protokola, u kojem bi bilo sadržano priznanje novog pravnog stanja u
Bosni i Hercegovini, stavili van snage član 25. Berlinskog ugovora.
Takvim zajedničkim korakom svih sila Rusija ne bi došla u političku
kontradikciju, nego bi joj dalo mog ućnost otvorenog istupa u
Beogradu. 353

352 OUAP, II, br. 1185.

353 Ibiddem, br. 1191.

126
 Kada je ruski poslanik u Berlinu grof Osten –Saken u ime ministra
Izvoljskog izrazio 13. marta fon Bilovu molbu za posredovanje u vezi
objave tajnih dokumenata, ovaj je to uslovio, u skladu sa Aehrenthalovim
prijedlogom, ukidanjem člana 25. Berlinskog ugovora. 354

4. «Afera Fridjung»

Dok je izbijanje rata bilo samo pitanje dana, ministar Aehrental se

odlučio na publicističkom polju krenuti u odlučnu ofanzivu. U odnosu na
centralni značaj koji je srpsko pitanje imalo u okv iru aneksione krize
Aehrental je usmjerio svoju pažnju na to da politički kurs prema Srbiji
bude podržan ne samo u domaćoj, nego i pred svjetskom javnošću.
Višemjesečna kampanja bečke štampe o agitaciji iz Beograda u
južnoslavenskim oblastima, «otkrića» o revolucionalnim ciljevima
velikosrpskog pokreta i vijesti o veleizdajničkoj djelatnosti imali su
zadatak da daju čvrst oslonac političkom vođstvu i pripreme javno
mišljenje za eventualni sukob. Osim toga, takve vijesti trebale su djelovati
i na europsku javnost, što bi diskreditovalo beogradsku vladu.
U ovim nastojanima važnu ulogu je imao Zagrebački
veleizdajnički proces koji je od početka marta bio u toku. 355

354 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.438.

355 J. Križek, Annexion..., 181. Suđenje članovima Hrvatsko -srpske koalicije na tzv.
Zagrebačkom veleizdajničkom procesu izazvalo je veliku pažnju u evropskoj javnosti.
Tim povodom, češki profesor i političar T. Masarik je u Državnom savjetu u maju 1909.
uputio oštre osude bečkom političkom vođstvu ističući između ostalog: «Zagrebački,
tzv. veleizdajnički proces je upravo školski primjer stare politike i njenih shvatanja
historijskih događaja i razvoja: za ovu politiku je takva intriga potrebna, ova politika
traži u Zagrebačkom procesu glavni razlog za aneksiju Bosne i Hercegovine, jer ona
stvarne, faktične razloge i motive historijskih događaja ne može shvatiti...» (T. Masaryk,
Der Agramer Hochverratsprozess und die Anexxion von Bosnien und Herzegowina,
Wien 1909., IX).
...»Srbi i Hrvati su jedan narod... Ali, ovim procesom se željelo postići da to jedinstvo
bude ometano. Mlađe generacije, obrazovani slojevi među Srbima i Hrvatima će, sasvim

127
 Upravo u završnoj fazi krize, kada su suprotnosti Monarhije i
Srbije dostigle najvišu tačku, Aehr enthal se odlučio na korak koji je
trebao uvjeriti evropsku javnost o nužnosti da posegne za krajnjim
sredstvima i konačno reguliše odnose sa Srbijom. U tu svrhu trebao je
poslužiti «optužujući materijal» koji već godinu i po slalo austrougarsko
poslaništvo iz Beograda.
Kako je u martu 1909. godine bila sve veća mogućnost rata
ministar Aehrental je predao poznatom historičaru Heinrichu Fridjungu
izbor najvažnijih dokumenata, između ostalog protokole sjednica
«Slovenskog Juga», novčanih uputa na povjerljive ljude u
južnoslavenskim oblastima, itd. 356
Iako Fridjung nije imao originalna dokumenta nego samo prepise
ili faksimile, on nije sumnjao u njihovu vjerodostojnost.
Tako je on, s autoritetom naučnika i publiciste, stavio članak o
razvoju velikosrpskog pokr eta ukazujući na osnovu «dokaznog

razumljivo svuda ovdje u Austriji i Ugarskoj, kao i izvan Austrije rad iti na nacionalnom
ujedinjenju...
...Zbog aneksije mi stojimo pred ovim velikim zadacima srpsko -hrvatskog naroda: kako
se želi Austrija postaviti prema ovoj stalnoj težnji srpsko -hrvatskog naroda?» (Ibidem,
112-113).
356 J. M. Baernreither, o.c., 133.
Nakon nekoliko godina pisao je Fridjung o Aehrenthalovoj inicijativi:
«Ende Februar liess mich Aerenthal Folgendes dar. Das Kriegsgewitter werde vielleicht
Ende März losbrechen und die kaiserlichen Truppen in Serbien einmarschieren müssen.
Er lege Wert darauf, d ie öffentliche Meinung zu überzeugen dass Serbien sowohl durch
seine Herausforderungen wie durch das Schüren zum Aufstande in Bosnien und in
Kroatien der Monarchie keine andere Wahl lasse als die Entscheidung durch das
Schwert. Er sei bereit, mir das Akten material zur Rechtfertigung der österreichischen
Politik zur Verfügung zu stellen: mir werde die Aufgabe zufallen die politische Seite der
Frage darzulegen. Ob ich bereit sei auf Grund jener Akten die Notwendigkeit eines
österreichisch-ungarischen Ultimatum an Serbien darzulegen.» (A. Rappaport, Rund um
den Freidjunprozess, Berliner Monatschefte, IX, 1931., 346).

128
materijala» na njegova revolucionarna nastojanja, koja su ugrožavala
životne interese Austro–Ugarske.
Članak Fridjunga je naišao na potpuno odobravanje u Beču.
Aehrenthal je članak smatrao efikasnim publicističkim oružjem u
otvaranju ratne kompanije. Aehrenthal je kasnije, u jednom razgovoru sa
J. Redlichom istakao da se on za vrijeme posljednjih priprema za vojnu
operciju protiv Srbije, tokom marta 1909. odlučio da povede kampanju u
štampi, pri čemu je značajan zadatak tre bao da izvrši Fridjung. 357
Ministar Aehrenthal je već računao da neće biti mirnog rješenja
krize, i 24. marta Fridjungov članak je predat na objavljivanje u listu
«Neue Freie Presse».
Članak je nudio javnosti optužujući materijal protiv Srbije,
predstavljajući posljednju kariku u lancu antisrpskih natpisa u štampi, s
ciljem da se diskredituje beogradska vlada i da, kao jedna vrsta «ratnih
fantara», pripremi javno mnijenje na neizbježni sukob. 358
Nekoliko sati nakon predaje Fridjungovog članka u štampu stigla
je u Beč vijest o ruskom koraku, čime su ponovo stvorene mogućnosti za
diplomatske pregovore. Bečka vlada je pokušala spriječiti objavu članka.
Međutim, sljedećeg dana, 25. marta, pojavio se članak pod naslovom
«Austro-Ugarska i Srbija». 359 Njegov sadržaj i brojne optužbe protiv
srpskih i hrvatskih političara izazvali su u europskoj javnosti veliku
pažnju.
Iako je do završne faze krize računao na sukob sa Srbijom,
Aehrenthal je bio zadovoljan razvojem situacije. Samo, jedna tačka nije
ulazila u njegov koncept ; senzacionalni članak Fridjunga, koji je trebao
da pruži opravdanje za vođenje rata, bio je povod srpskim i hrvatskim
političarima da kritički osvijetle diplomatske i publističke metode

357 Redlich, o.c., I, 44., bilješka od 9.januara 1910.

358 A.H. Gemeinhardt., o.c., 366. H. Kanner, Kaiserliche katastrophen -Politik, Wien-
Leipzig 1922, 63.
359 M. Nintchitch, o. c., I, 169.

129
Balhausplaza. Tako se članak u listu «Neue Freie Presse» pretvorio u
«publicistički bumerang». 360
Članovi Hrvatsko-srpske koalicije odbacili su energično tvrdnje
Fridjunga, odgovarajući tužbom zbog uvrede. To je imalo za posljedicu
da je Aneksiona kriza doživjela svoj nastavak. Cjelokupna problematika
je ponovo pokrenuta na p rocesu organiziranom u Beču decembra 1909.,
na kojem je dokazana lažnost optužbe, pa se bečka diplomatija našla na
ivici skandala. 361

360 A.H. Gemeinhardt., o. c., 368. O tome je pisao J.M. Bernrajter (o.c., 134): «Die
Kugel war aus dem Lauf -sie sollte aber den Schützen treffen». H. Kaner (o. c., 64)
govori o «historijskoj prevari».
361 O procesu vidi i: F. Würthle, o. c., 146...

130
 Njemačko posredovanje. Kraj krize

Njemačka vlada je 14. marta uputila preko ambasadora u

Petrogradu telegram ruskoj vladi , izjavljujući svoju spremnost
posredovanja «ukoliko bi Rusija stvarno i ozbiljno umirila Srbiju».
Ruskoj vladi ponuđena je Aehrenthalova formula rješenja krize: «Sve sile
potpisnice Berlinskog ugovora izjavljuju slaganje sa aneksijom Bosne i
Hercegovine i time ukidanjem člana 25. Berlinskog ugovora. Takvim
zajedničkim korakom svih sila, Rusija bi bila u mogućnosti sama, ili
zajedno sa drugim silama otvoreno istupiti u Beogradu».
Istovremeno, njemački ambasador Pourthales je trebao ukazati
Izvoljskom da će, «ukoliko Rusija ne bi bila voljna koristiti se
njemačkom susretljivošću i mimo svojih vlastitih uslova dalje se bude
opirala priznanju svršene činjenice, Njemačka biti prinuđena prepustiti
stvari svome slobodnom toku». 362
Ambasador Pourthales predao je tele gram Izvoljskom 15. marta.
Izvoljski je istakao da će ovaj prijedlog tačno ispitati, te o tome
obavijestiti cara i Ministarski savjet. 363
U Petrogradu se 17. marta pod predsjedavanjem cara sastao
Ministarski savjet, raspravljajući o tome da li će Rusija u s lučaju
oružanog sukoba Austro -Ugarske i Srbije, istupiti na stranu Srbije, ili će u
takvim okolnostima težiti mirnom rješenju krize.
Ratni ministar, general Radiger, je izjavio da je armija potpuno
nespremna. Ratni aparat uništen u Rusko –japanskom ratu nije bio
obnovljen. 364 Cijeli štab i predstavnici mornarice govorili su jasno sa

362 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.437.

363 Benckendorffs diplomatischer Schriftswechsel, Bd.I, br. 46.
364 W. A. Suchomlinov, o. c., 221.

131
Rusija ni pod kakvim uvjetima ne može oružjem pomoći Srbiji. Na takvu
odluku su utjecale i unutrašnjopolitičke prilike u Rusiji. 365
Konačno, 20. marta 1909. uvečer, Izvoljski je pre dao njemačkom
ambasadoru nestrpljivo očekivan odgovor. On je bio primjer kako se
diplomatskim jezikom sa mnogo riječi može malo reći, i pri tome stvarno
mišljenje ostati prikriveno. U odgovoru Izvoljski je izrazio svoje želje za
mirno rješenje krize, istič ući da je, «nažalost, bečka vlada još daleko od
takvih namjera».
Prema posljednjim vijestima, on je dobio uvjerenje «da je rat već
odlučena stvar». Njemačka treba intervirati u Beču, te ako je austrijska
vlada zamoli, ostale potpisnice Berlinskog ugovora z a formalnu izmjenu
člana 25. ruska vlada će ovim željama izaći u susret, tražeći elemente
rješenja koji bi bili prihvatljivi za sve potpisnice Berlinskog ugovora.

365 Ibidem, 223. U razgovorima ruskih politi čara sa srpskim diplomatama, delegacijama
i deputacijama u toku krize dominirale su dvije teme: ruska vojna nespremnost i
uvjeravanja ruskih političara da će u povoljnom momentu pokrenuti i riješiti srpsko
pitanje.
Lajt-motiv ruske politike-da se izbjegne rat- nalazi svoju karakterističnu formulaciju u
jednom izjašnjenju vođe oktobrista Gučkova srpskom specijalnom delegatu, dr.
Košutiću: «mi ćemo stupiti u rat samo u slučaju da se radi o egzistenciji Rusije, drukčije
nikako, jer bi tu Rusija bila poražena . Kad se u potpunosti naše pripreme provedu, mi
ćemo se suočiti sa Austro -Ugarskom. Ne počinjite sada rat, jer bi to bilo vaše
samoubistvo»...(M.Bogitschewitch, o. c., br. 70).
Košutić je prenosio u Beograd 19. marta 1909. izjašnjenje cara predsjedniku Dum e
Homjakovu: «srpsko nebo su nakon ovog udarca (aneksije, pr. Z.Š.) prekrili teški oblaci,
situacija je užasna, jer je Rusija nespremna za rat i poraz Rusije bi značio propast
Slovenstva. Car osjeća da je sukob sa germanstvom neizbježan i da se za to treba
pripremiti».
Na pitanje Košutića kakvo će držanje zauzeti Rusija ako Srbija bude napadnuta,
odgovorio je Homjakov: «Mi činimo nešto što do sada nijedna država nije učinila, time
što smo pred cijelim svijetom izjavili da nismo u stanju voditi rat; ipak, m i bi svako
nasilništvo nad Srbijom smatrali početkom evropskog požara u koji se mi sada ne bi
mogli umiješati; ali, on će u budućnosti planuti, kad budemo u stanju održati našu
riječ»... (M. Bogitschewitsch, o. c., br. 76)

132
 Konačno, Izvoljski je istakao da «njemački prijedlog ne isključuje
nužnost saziva konferencij e po pitanju aneksije». 366
U Berlinu su bili nezadovoljni sadržajem ruske note. «Dakle
odbijanje! Drzak odgovor!», -komentarisao je car Wilchelm II izvještaj
svog ambasadora iz Petrograda. 367 Naročito je bio nezadovoljan poslanik
Kiderlen–Vehter, koji se najoštrije izjasnio o ruskoj noti i «dvostrukoj
igri» Izvoljskog, istučući da je potrebno da ambasador Pourthales prenese
Izvoljskom zahtjev «kojim će ga pritisnuti uza zid, i zatražiti precizan i
jasan odgovor». 368
Fon Bülow je 21. marta naložio ambasadoru Pourt halesu da od
Izvoljskog zatraži jasan odgovor da li je Rusija spremna da bez ikakvog
ograničenja da svoj pristanak na formalno ukidanje člana 25. Berlinskog
ugovora, da prizna aneksiju Bosne i Hercegovine i da postigne da to isto
uradi i Srbija. «Vi treba –pisao je Bülow ambasadoru Pourthalesu, - da
odlučno izjavite Izvoljskom da mi očekujemo jasan odgovor –da ili ne.
Svaki izbjegavajući, ili nejasan odgovor njemačka vlada će smatrati
odbijanjem i prepustiće stvari svome toku».
«Odgovornost za sve dalje događa je, zaključivao je von Bülow,
tada će pasti isključivo na Izvoljskog. Ako Izvoljski bude i dalje insistirao
na sazivu konferencije, Onda će Njemačka ovo smatrati kao pokušaj da se
oduglovači sa odgovorom, što znači isto kao i odbijanje njemačkog
prijedloga».369
Poslijepodne, 22. marta, ambasador Pourthales podnio je
Izvoljskom ove zahtjeve u formi koja je podsjećala na ultimatum. On je
izložio njemačko stajalište po pitanju aneksije, postavljajući odlučno
pitanje: «da li je Rusija spremna prihvatiti ukidanje člana 25. Berlinskog
ugovora izmjenom nota, u slučaju da austrijska vlada zamoli za pritisak?»

366 Gr. Pol., 26, 2, br. 9458.

367 Ibidem, Primjedba Viljema II.
368 H. Gerhardt, o.c., 138.
369 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.460.

133
 Izvoljski je odgovorio Pourthalesu da, prije nego što da tako važan
odgovor, treba izvjestiti Ministarski savjet i cara. 370
Nakon audijencije kod cara, Izvoljski je 23. marta izvjestio
Pourthalesa «da ruska vlada za slučaj austrougarskog obraćanja silama u
smislu koji je sadržan u njemačkom demaršu od 21. marta neće propustiti
da da svoj potpuni pristanak na taj zahtjev». Izvoljski je izrazio želju da
vlada u Berlinu upotrijebi svoj utjecaj u Beču, da se postigne sporazum
Austro-Ugarske i Srbije. 371
Izvoljski je obavijestio ruske poslanike u Parizu i Londonu da je
njemački demarš poslužio tome da pred Rusiju postavi alternativu:
reguliranje aneksije izmjenom nota ili napad na Srbiju. Pred prijetnjom
velike opasnosti koju u sebi nosi austro -srpski sukob za opći mir, i «da
spasi Srbiju», on nije imao drugog izlaza nego da prihvati njemački
prijedlog. 372
Edward Grey je odbio da da pozitivan odgovor na austro -ugarsku
deklaraciju silama u smislu ukidanja člana 25. Berlinskog ugovora.
Velika Britanija vlada se držala stanovišta da ukidanje člana 25.
Berlinskog ugovora ostavlja srpsko pitanje otvorenim.

370 Izvještaj Purtalesa fon Bilova, 22.marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9.464.
371 Von Bülow Čirškom, 24.marta 1909., Gr. Pol., 26, 2, br. 9468.
372 Benckendorffs diplomatische r Schriftwechsel, Bd, I, br.54, 55.
Njemački ambasador Purtales izvještavao je u Berlin 1. aprila 1909. godine da se u
Petrogradu proširila verzija da je rješenje krize uslijedilo nakon ultimatuma koji je
postavljen Rusiji i da je tu vijest lansirao britan ski ambasador Nicolson.
Izvoljski je uvjeravao britanskog ambasadora da «njemački zahtjevi nisu ultimatum u
znaku da se prijeti ratom kao alternativom, ali su bili diplomatski ultimatum». (H.
Gerhardt, nav.djelo, 148.)
Većina historičara je prihvatila da j e njemačko posredovanje u Petrogradu bilo
«diplomatski ultimatum». U ranijoj njemačkoj historiografiji prisutna je težnja da se
njemačko posredovanje predstavi kao njen doprinos mirnom rješenju krize . Vidi: G. H.
Sasse, o. c., ; J.M. Raed, o. c.,

134
 Aehrenthal je bio nezadovoljan držanjem ministra Greya, ističući
«da će njegova shvatanja paralizirati efekat izjašnjenja ministara
Izvoljskog». 373
Uprkos teškoćama, pregovori su nastavljeni, i vlade Londona i
Pariza su napokon izjavile svoju spremnost priključiti se akciji ostalih
sila.
Nakon demarša predstavnika Rusije, Velike B ritanije, Francuske,
Italije i Njemačke u Beogradu 30. marta 1909., srpska vlada se odlučila
dati Beču zadovoljavajuću izjavu. 374
Srpski poslanik u Beču, Simić, predao je 31. marta 1909. godine
notu, sa čijim sadržajem su se ranije složili ministri Grey i A ehrenthal. 375
«Srbija priznaje» kaže se u noti, «da aneksijom Bosne i
Hercegovine njena prava nisu povrijeđena i da će se prema tome
pokoravati onoj odluci sila, koju će ove stvoriti u pogledu člana 25.
Berlinskog ugovora. Primajući savjete velikih sila, Srb ija se obavezuje da
će napustiti svoje prigovarajuće, te otporno držanje što ga je zauzela
prema aneksiji od prošle jeseni, a osim toga, promjeniće pravac svoje
sadašnje politike prema Austro -Ugarskoj, te ubuduće živjeti s njom u
dobrosusjedskim odnosima. Prema ovim izjavama i vjerujući u
miroljubive namjere Austro -Ugarske, Srbija će povratiti svoje stanje
vojske što se tiče njene organizacije, rasporeda i stvarnog broja vojnika na
ono kakvo je bilo na proljeće 1908. godine, razoružati će i raspustiti svoje
dobrovoljce i čete, i spriječiti formiranje novih neregularnih jedinica na
svom području». 376

373 H. Gerhardt, o. c., 143.

374 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.497.
375 O pregovorima Britanije u Beču i Beogradu o noti srpske vlade vidi: E. Gotschalk,
Die diplomatische Geschichte der serbischen Note vom 31. März 1909., Berliner
Monatshefte, IX, 1932., 776 -803.
376 ÖUAP, II, br. 1425 (sadržaj note na francuskom jeziku).

135
 Nakon srpske note od 31. marta 1909. godine, otvoren je put za
sporazum o ukidanju člana 25. Berlinskog ugovora izmjenom nota sila
potpisnica.
Početkom aprila 1909. godine ministar Aehrenthal je dao
instrukcije austrougarskim zastupnicima kod signatarnih sila da se obrate
vladama kod kojih su akreditirani, za njihovo slaganje u vezi ukidanja
člana 25. Berlinskog ugovora.
Njemačka je notom od 7. aprila dala svoj pris tanak, slijedila je
Italija 11. aprila, Velika Britanija 17. aprila, a Francuska i Rusija 19.
aprila. 377
Izjavom velikih sila o ukidanju člana 25. Berlinskog ugovora,
aneksiona kriza je završena, čime je proširenje prava suvereniteta cara F.
Josifa na Bosnu i Hercegovinu definitivno priznato.
Na isti način su sankcionisane predviđene modifikacije člana 29.
Berlinskog ugovora u korist Crne Gore. 378

377 E. Anrics, Die jugoslawische Frage und die Julikrise 1914., Stuttgart 1931., 147.
378 V. Sulek, o. c., 52. Odlomci 5, 7, i dalje, člana 29. Berlinskog ugovora, koji su
sadržavali ograničenje suvereniteta Crne gorem ukinuti su, a odlomak 6 je nadomješten
izjavom da luka Antivari treba da sačuva isključivo trgovački karakter.

136
 Glava VI

REZULTATI I POSLJEDICE ANEKSIONE KRIZE

Mirno rješenje Aneksione krize izazvalo je razočarenje kod više

utjecajnih ličnosti u Beču. Joseph Redlich je vjerovao još 28. marta u rat
protiv Srbije. 379 Dan kasnije, kad je shvatio da će njegove želje ostati
neostvarene, zapisao je u svoj dnevnik: «Velika radost u Beču, ja nisam
tako oduševljen». 380
General Conrad, koji je smatrao da se sudbina država, naroda i
dinastija ne rješava za diplomtskim, konferencijskim stolom, nego na
bojnom polju», žalio je zbog mirnog rješenja krize. 381
U aprilu 1909. pisao je on, da je ishod Aneksione krize odredio
sudbinu Monarhije, predsk azujući da će ona najdalje za deset godina biti
svedena na razmjere Švicarske. 382
U razgovoru koji je vodio 28. marta 1909. u Beču sa njemačkim
ambasadorom fon Tschirschkim, ministar Aehrenthal je iznio razloge koji
su bili presudni da je odustao od vojnog p ohoda na Srbiju. «Ideje o
priključenju Srbije Monarhiji ili podjeli Srbije između Austro -Ugarske,
Bugarske i Rumunije», istakao je Aehrenthal, «kada se bliže razmotre za
sada se nisu praktično potvrdile, s obzirom na opće europske prilike i na
interese Monarhije. Takvu nasilnu politiku teško bi bilo opravdati u
našem vijeku, i ona bi za budućnost stvorila zastrašujuću količinu
zapaljivog materijala». Aehrenthal je iznio uvjerenje da «stvari na
slovenskom jugu treba pustiti da polako sazriju i zbog dualistič kih

379 J. Redlich, o. c., 10.

380 Ibidem, 11.
381 G. Ritter, Staatskunst und Kriegshandwerk, II, München 1960., 284.
382 K.B. Vinogradov, o. c., 154.

137
teškoća Monarhije i još uvijek nesređenih odnosa u okupiranim
provincijama oprezno i po korak napredovati» 383
Nakon završetka krize, zavladalo je u Beču i Berlinu veliko
raspoloženje. Nisu nedostajala ni čestitanja i zdravice.
Ishod aneksione krize slavl jen je u Beču kao odlučujuća
diplomatska pobjeda. Ministar Aehrenthal je proglašen za najvećeg
diplomatu poslije Bismarcka, i 17. augusta 1909. za svoje zasluge dobio
je rang visokog plemstva, postao je grof. 384
U maju 1909. njemački car Wilchelm II posjetio je Beč, pozirajući
pred publikom i fotografima u stavu pobjednika. 385
Zvučne fraze von Bülowa o «nibelunškoj vjernosti» Njemačke
prihvaćene su i od austrijske i njemačke štampe. Austrijski i mađarski
listovi isticali su u prvom redu ulogu berlinskog partner a u odlučujućim
danima krize. List «Neue Freie Presse» je pisao o «impozantnoj
manifestaciji njemačke solidarnosti», a «Fremdenblatt» o punoj snazi
demonstracije savezničkih misli. Peštanski «L'loyd» je vidio tajnu
uspjeha u njemačkoj lojalnosti. 386
Diplomatski uspjeh Austro-Ugarske i Njemačke ocijenjen je
kasnije od većine historičara kao «Pirova pobjeda», i po svojim
posljedicama je označen katastrofalnim. 387 Aneksijom Bosne i

383 Gr. Pol., 26, 2, br. 9.493.

384 D.Lončarević, o. c., 300.
385 K.B. Vinogradov, o. c., 152.
386 S. Merkur, 3. IV 1909., br. 155, 2.
387 D. Angyal, o. c., 52. Aehrenthalov nasljednik grof Berthold pisao je u oktobru 1912.
godine: «Wir dürfen uns darüber keiner I llusion hingeben, das unsere Vorgangweise bei
der der Annexion Bosnien und der Herzegowina nicht nur den Anstoss zum Bunde der
Balkanstaaten gegeben, sondern unvermeindlich auch das Misstrauen der Staatskanzlein
sämtlicher Grossmächte gegen die Monarchie g eweckt und dadurch ein zuvor nicht
bestandenes Band des Einvernehmens unter denselben in Bezug auf die Stellungnahme
zu unserer Orientpolitik geschaffen hat...» (R.Goos, o. c., 81.)
U svojim memoarima G. Andrassy je zapisao: «Der Grundgedanke dieser in ihr e
Einzelheiten ausgezeichnet geführten Kampagne war verfehlt und wurde in der Folge

138
Hercegovine Austro-Ugarska je provizornu okupaciju i upravu u ovim
provincijama pretvorila u definitivnu, manifestajući pritom svoju snagu u
međunarodnim odnosima.
Za vrijeme Aneksione krize Austro -Ugarska je imala ogromne
finansijske izdatke. Samo troškovi mobilizacije procijenjeni su na 180.
miliona kruna, a pored toga Osmanskom cars tvu je isplaćeno 54 miliona.
To je otežalo i bez toga nezavidno finansijsko stanje Austro -Ugarske. 388
Usljed unutrašnjopolitičke situacije aneksija je izazvala ubrzanu
dezintegraciju Austro-Ugarske i pojačala oslobodilačke pokrete naroda
koji su ulazili u njen sastav. 389
Borba između dva dijela Monarhije, ko će imati dominantan
utjecaj u anektiranim provincijama, produbila je krizu dualizma.
Iako je i ugarsko vođstvo bilo za «uklanjanje» Srbije, ono je bilo
protiv njene aneksije, upravo zato što se plašilo da će «slavizacijom»
Monarhije biti stvoreni uvjeti za preuređenje države u trijalističku, i time
se učiniti kraj moći mađarske aristokratije. 390
Zbog otpora Ugarske u vođstvu austrijskog dijela Monarhije
pojavile su se dvije struje. Prvu su činili politički fa ktori koji su
pokušavali da dugotrajnim političkim radom provedu odluke iz proljeća i
ljeta 1908. Drugu struju su činili vojni faktori, koji su smatrali da Srbiju

eine der Ursachen des Weltkrieges. Wir hatten eine formell klare
Rechtverletzungbegangen, wir hatten ein Beispiel gegeben..Nicht einen Mann, nicht
einen Groschen haben wir gewonnen, wir waren nicht mächtiger gewororden –im
Gegenteil. (G.Andrassy, Diplomatie und Weltkrieg, Wien -Berlin 1920., 45).
388 Prema procjenama ruskog poslanika u Beču, ukupni troškovi Austro -Ugarske u toku
anksione krize iznosili su 800 miliona kruna (K.B. Vinogradov, o. c., 154).
389 U članku pod naslovom «Na sve strane kriza» objavljenom 15. januara 1913. godine
u listu «Dom» hrvatski političar Stjepan Radić je konstatovao da je «aneksija Bosne i
Hercegovine izazvala permanentnu političku i ekonomsku krizu Austro -Ugarske»
(J.Križek, nav.djelo, 202).
390 Ibidem, 203.

139
treba što prije uništiti, a veći dio njenih teritorija, uprkos otporu Mađara,
anektirati Monarhiji. 391
Prema Aehrenthalovom planu aneksija je trebala biti signal za
aktivnu spoljnu politiku, kao i za rekonstrukciju Monarhije. Međutim,
njegov korak je ostao samo «uvertira bez opere», 392 izazivajući iz tog
razočarenja izrastanje još jačeg osjećanja slab osti.
Najvažnije je, ipak, što je Aehrenthal utvrdio osnovne pravce u
balkanskoj politici Monarhije, koji će ostati u cjelosti nepromijenjeni i
nakon što je on, zbog sukoba sa carem i prestolonasljednikom bio udaljen
s položaja ministra početkom 1912. 393
Držanje Njemačke u Aneksionoj krizi označeno je njenim
nastojima da u svakoj fazi krize vojno i politički podrži svoju
saveznicu. 394
Von Bülow je pravdao svoju politiku time da je podrška aktivnoj
austrijskoj balkanskoj politici bila jedina mogućnost da se prid obije
saveznica za Reich «kao stražar na putu prema Istoku» i da se ne oslabi
mjesto Reicha u Europi. Diplomatski poraz Austro -Ugarske nužno bi
uticao i na položaj Njemačke u Europi, i stoga je ona morala istupiti tako
da njenom položaju velike sile da čvr st oslonac. 395
Bülowljeva «nibelunška vjernost» davala je Beču potrebne
impulse da, ako zatreba, i silom riješi balkansko pitanje. «Otvorena vojna
punomoć» načelnika Generalštaba Helmuta von Moltkea generalu
Conradu, kao i politika «odriješenih ruku» za poli tičko vođstvo u Beču
imala je pri tome značajnu ulogu. 396

391 A.Mitrović, o. c., 429-430.

392 W. Grumpelt, o. c., 99.
393 A.Mitrović, o. c.,, 94.
394 L.Förster, o. c., 76.
395 Dokumente der deutschen Politik und Geschichte von 1848. bis zum Gegenwart,
Bd. 2, Berlin-München 1951, 210.
396 H. Gerhardt, o. c., V, 13.

140
 Njemačka vlada ostavila je Beču slobodne ruke da sa svom
snagom i posljednjim rizikom sprovodi zacrtanu politiku. Tako je
austrougarska balkanska politika bila sastavni dio cjelokupne politike
Reicha, čime je i sloboda političkog odlučivanja i pokreta njemačke vlade
bila sužena. 397
Njemačka je tokom Aneksione krize podržavala u potpunosti
Austro-Ugarsku, ali samo zato da bi pomoću nje dobila priliku za
odmjeravanje političke, a u krajnjem slučaju i vojn e snage sa silama
Antante. To je ujedno značilo da Reich koristi Monarhiju kao sredstvo
svoje mnogo šire politike. 398 Riječi Wilhelma II da «Njemačka u
odlučnom trenutku neće oklijevati i zajedno će sa Austro -Ugarskom
pustiti bataljone da marširaju» bile su sračunate na to da pojačaju ratne
želje austrijskog Generalštaba. 399
Sa politikom «odriješenih ruku» za Beč u političkoj i vojnoj
oblasti von Bülow je prekinuo sa kontinuitetom politike Bismarcka, koji
odluku o ratu i miru na Balkanu nije nikada prepuštao Be ču.400
Ovog puta nije došlo do rata jer je Rusija zbog unutrašnjih i
spoljnih slabosti morala izbjeći oružani sukob, što je omogućilo
Njemačkoj beskompromisno rješenje krize.
Kapitulacija ruske diplomatije izazvala je u zemlji veliko
ogorčenje. List «Novoe V remje» označio je poraz Rusije kao
«diplomatsku Cušimu». 401
U zvaničnim krugovima se objašnjavalo da su novi, ali i posljednji
ustupci koje je Rusija učinila germanskoj ekspanziji na Balkanu bili
uvjetovani željom da se Srbija sačuva od katastrofe, i da oni ne znače

397 E.K. Born, o. c., 299.

398 A.Mitrović, o. c., 430.
399 H. Gerhardt, o. c., V, 15.
400 E. Wächter, Der Prestigegedänke in der deutschen Politik von 1890 bis 1914, Aarau
1941., 143.
401 K.B. Vinogradov, o. c., 151.

141
odstupanje od zaštite slovenskih interesa. 402 Međutim, cjelokupna štampa
ja bila složna u tome da Rusija svojim samoponiženjem nije pomogla
Srbiji, nego je uništila svoj utjecaj na Balkanu.
Na jednom predavanju pod naslovom «Naš slovenski poraz» vođ a
kadetske partije Miljukov isticao je tri faktora koji su bili presudni za
poraz Rusije: agresivnost centralnih sila, nespremnost ruskih diplomata
kao i utjecaj raznih snaga na njenu politiku.
Glavnu krivicu Miljukov je pripisivao ruskoj diplomatiji koja je u
slovenskom pitanju vodila «cik -cak politiku», što je u vezi sa
403
cjelokupnom unutrašnjom politikom dovelo do nacionalnog poniženja.
Ipak, i političko vođstvo i javno mišljenje se slagalo u nekim
procjenama: prvo, da se Austro -Ugarska odlučila za ekspan zivnu politiku
u Europi i da je u tome bezuvjetno podržana od Njemačke. Drugo, da je
Rusija u pitanjima koja nisu neposredno dirala interese Antante faktički
bila izolovana. «Politika balansiranja», kako je označio Miljukov, vodila
je tome da je Rusija u k ritičnom momentu ostala bez podrške. Treće, što
je naročito zastupalo političko vođstvo, da se odnosi sa Njemačkom i
Austro-Ugarskom moraju uspostaviti na drugoj osnovi. 404
Nakon krize, političke diskusije u Rusiji su se koncentrisale na
vojno i privredno jačanje, kao i pitanje budućih savezničkih odnosa.
Smatralo se da je velika borba slovenstva i germanstva neizbježna i da će
uslijediti u skoroj budućnosti. Još početkom 1909. godine ministar
Izvoljski je rekao njemačkom ambasadoru Pourthalesu da Istočno pi tanje
može biti riješeno samo ratom, koji će izbiti kroz pet ili deset godina, ali
koji je neizbježan. 405

402 Belgische Dokumente..., Bd. IV, br. 55.

403 C. Ferenczi, o. c., 224.
404 Ibidem, 244.
405 Na pitanje šta će biti njegov kraj, Iz voljski je odgovorio: «Die Gedenktafel im
Schlosse Buchlau, die Graf Berchtold in dem berühmten Konferenzzimer hatte
anbringen lassen, sollte zu Grabplatte der österreich -ungarischen Monarchie werden»
(M.Taube, Der Grossen Katastrophe entgegen, Berlin 1929 , 210).

142
 Rusija je zbog diplomatskog poraza pojačala svoje vojne
pripreme. «Car, Stolipin, diplomate i oficiri tražili su da se armija obnovi
i da bude instrument velike politike, što će omogućiti Rusiji da ponovo,
kao velika sila zauzme svoje mjesto u svijetu», 406 pisao je Suhomlinov u
svojim memoarima.
U Petrogradu su bili svjesni da se bez spremne armije ne može
voditi aktivna politika. Suhomlinov je bio uvjeren da će u slučaju sukoba
Njemačka stajati na strani Austro -Ugarske. Stoga je za njega glavno
mjerilo vojne spremnosti trebalo biti Njemačka i cilj koji će stvoriti
armiju koja će biti dostojna njemačkoj. 407
Aneksiona kriza je još više zbližila Rusiju i Srbiju, i položila
temelj obrazovanju balkanskog saveza. 408

Sukob sa Monarhijom je bio mnogo ranije predviđen. U zimu 1869/1870. ruski publicist
Nikolaj Jakovljević Danilevski je u seriji članaka pod naslovom «Rusija i Evropa»u
časopisu «Zarja» pokušao historijski opravdati nužnost raspada Austro -Ugarske.
Danilevski je držao Balkan za prostor historijski zadat velikim silama. Tu su Osmanlije
sačuvale Južne Slovene od germanizacije i katolicizma, a Monarhija je Zapad ponovo
spasila od Osmanskog carstva i islama. Ovi historijski zadaci su bili ispunjeni, i time su
Osmansko carstvo i Austro -Ugarska izgubile smisao postojanja.
Danilevski je takođe označio i buduću sliku Južne Europe: «Dunavski i balkanski
prostor moraju biti formirani od brojnih nacionalnih država.»
On je već tada označio geogrefsku kartu koja se 1919 . ostvarila: češko-moravsko-
slovačka država, kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bugarska, rumunska i mađarska
država. Njegov rukopis je u Rusiji bio koncept za praktičnu politiku i smatran je
«političkom Bibilijom sa deset zapovijedi carske spoljne polit ike».
(H.Andics, Der Untergang der Donaumonarchie, Wien -München-Zürich 1976., 74).
406 W.A.Suchomlinov, o. c., 228.
407 Ibidem, 233.
408 Nakon krize pisao je list «Birševija Vedemosti»: Dobrosusjedski odnosi između
vlada Beča i Petrograda su prošlost; solidarnos t i prijateljstvo sa Slovenima su prošlost,
sadašnjost i budućnost». (E. Hölzle, Die Selbstentmachtung Europas, Frankfurt -Zürich
1975., 51).
Njemački vojni opunomoćenik u Petrogradu, kapetan fon Hinze izvještavao je u Berlin
«da će Rusija biti nepobjediva na Balkanu ako se pripremi i istupi u pravo vrijeme. To

143
 Italija je sa velikim nezadovoljstvom prihvatila aneksiju Bosne i
Hercegovine, budući da Austro -Ugarska nije uzimala u obzir njene želje
za kompenzacijama, izvlačeći političke pouke. U oktobru 1909. u
Rakonidžiju, Italija i Rusija su se sporazumjele da zajednički rade protiv
ekspanzije Monarhije na Balkanu. Diplomatski, to je bilo izraženo na
sljedeći način:
- Rusija i Italija moraju težiti u prvom redu da sačuvaju status quo
na Balkanu
- Bilo što da se desi na Balkanu one se moraju pridržavati
primjene načela narodnosti, pomažući razvitku balkanskih država u cilju
otklanjanja bilo kakve inostrane prevlasti
3) Obje strane se obavezuju da zajednički rade protiv svih
suprotnih stremljenja. 409
Približavanje Rima i Petrograda, koje je predstavljalo dalje
slabljenje Trojnog saveza, bilo je neposredna posljedica krize. Italija, koja
je već duže vremena bila konkurent Monarhije na Jadranu, nije se mogla
složiti sa austrougarskim korakom. Izražavajući simpatije za S rbiju i Crnu
Goru, kao i zaključujući sporazum čiji je akcent bio na načelu narodnosti,
Italija je vodila politiku koja je nosila izrazito antiaustrijsko obilježje. 410
Francuska je tokom trajanja krize nastojala da se uzdrži od
eventualnog sukoba, jer nije b ila direktno pogođena aneksijom. Za
Francusku je stoga u prvoj liniji bio cilj da zajedno sa Velikom
Britanijom, a također i sa Njemačkom radi na mirnom rješenju krize da bi
411
se, kako je to izjavio ministar Pichon «izbjeglo grupisanje velikih sila».
U diplomatskim krugovima vladalo je tiho nezadovoljstvo ulogom
koju je Francuska imala u krizi, jer nije iskoristila povoljne izglede koje

će uslijediti kroz tri do pet godina». (W. Baumgard, Deutschland im Zeitalter des
Imerialismus 1890-1914, 4. Aufl., Stuttgart -Berlin-Köln-Mainz 1986, 106).
409 V.P.Potemkin, o. c., 175.
410 F.Stieve, o. c., 56.
411 H. Schulthess, o. c., 1909, 349.

144
je imala u oktobru i novembru 1908. da odigra značajnu ulogu posrednika
i time poveća svoj međunarodni ugled.
Ipak, mirno rješenje krize izazvalo je u Francuskoj zadovoljstvo.
Na prijedlog austrougarskog ambasadora u Parizu, car F. Joseph
odlikovao je francuskog predsjednika Velikim križem Stjepanovog reda,
za napore koje je uložio posljednjih mjeseci za održavanje mira. 412
Potpuno zadovoljstvo kvarilo je saznanje da je Austro -Ugarska,
kao i njena saveznica Njemačka, postala važan faktor sa kojim se ne
može uvijek tačno računati. Stoga su u Francuskoj insistirali na
uspostavljanju bližih odnosa sa Rusijom, da bi se, uspjehom Aust ro-
Ugarske i Njemačke poremećena europska ravnoteža u diplomatskoj i
vojnoj oblasti ponovo uspostavila. 413
Tokom trajanja Aneksione krize za Veliku Britaniju su u prvom
planu bili njeni interesi u Osmanskom carstvu, gdje je nastojala ojačati
anglofilsku nastrojenost mladoturskog režima. Osim toga, Velika
Britanija je nastojala da se očuva čvrstina Antante koju je Njemačka
pokušavala da razbija, što je dovelo do toga da se početni austro -ruski
karakter krize pretvori na kraju u britansko -njemački sukob.
Velika Britanija je bila nezadovoljna diplomatskim porazom
Antante. U štampi su učestali napadi na Austro -Ugarsku. Austrougarski
savjetnik poslanstva u Londonu grof Tarnovski isticao je u svom
izvještaju Beču promjenu stava Engleske. «Ranije je Austro -Ugarska
posmatrana kao sila sa kojom je sukob za Veliku Britaniju bio nepoželjan,
sada u nama vide jedinog neprijatelja, kojeg će i Njemačka potražiti» -
izvještavao je grof Tarnovski. 414
Najveće nezadovoljstvo ishod Aneksione krize je izazvao u Srbiji.
Srbija je prihvatila diktat velikih sila i odrekla se svojih zahtjeva i

412 I.Raabe, o. c., 225.

413 Ibidem, 222.
414 F.Stieve, o. c., 59.

145
prigovora sve dok ne bude u položaju da uspješno istupi protiv Austro -
Ugarske.
Već 24. marta 1909. objašnjavao je srpski poslanik u Parizu: «Ako
Europa formalno prizna akt aneksije, ne možemo se mi sa mi protiv toga
boriti. Nama ostaje budućnost koju ne treba samo čekati, nego budućnost
za koju treba pripremiti ozbiljnim i požrtvovanim radom». 415
Srbija je bila i ostala nepomirljiv protivnik Monarhije,
zauzimajući prema njoj neprijateljski stav više nego ikada ranije. Nakon
aneksije u Srbiji gotovo nema političara koji zastupaju kompromisnu i
miroljubivu politiku prema Monarhiji. 416
Zagrebački veleizdajnički proces, kao i Fridjungov proces,
pojačali su u Srbiji neprijateljstvo prema Monarhiji. Nakon Fridjun govog
procesa svjetska javnost nije vjerovala Balhausplacu u vezi Srbije ni
jednu riječ. 417
Aneksijom Bosne i Hercegovine južnoslavensko pitanje nije bilo
riješeno: krizna polja na Balkanu nisu bila otklonjena. Nakon Aneksione

415 M. Bogitschewitsch, o. c., br. 84.

416 V. Čubrilović, Istorija političke misli u Srbiji XIX veka, Beograd 1958, 405.
Ipak od strane Srbije nisu nedostaj ali pokušaji da se uspostavi koliko -toliko podnošljiv
odnos sa Austro-Ugarskom. U novembru 1909. godine poznati političar J.M. Bernrajter
imao je u Beču jedan privatni susret sa ministrom Milovanovićem, koji mu je izložio
svoje poglede o mogućnosti da dođe do popuštanja zategnutosti između dvije države
Ministar Milovanović je naglasio da bi trebali da se promijene trgovački odnosi. U Bosni
bi uprava trebala da ostvari stvarne interese naroda, oslobađanjem seljaka i priznavanjem
srpskih udruženja. Prije sveg a, Srbija je u slučaju raspada europskog dijela Osmanskog
carstva trebala, uz saglasnost Austro -Ugarske dobiti odštetu u Makedoniji i Staroj
Srbiji.
Bernreither, koji nije držao zatvorene oči pred jugoslovenskim pitanjem, tražio je od
ministra Aehrenthala sporazum na tim osnovama videći u tome mogućnost udaljenja
Srbije od Rusije i približenja Austro -Ugarskoj. Međutim, Aehrenthal je sve to označio
«muzikom budućnosti», ističući da će Bosna biti vrlo korisno upotrebljena kao
protivteža u igri dualizma (H.We ndel, o. cc., 325).
417 H. Andics, o. c., 80.

146
krize problemi na Balkanu su p osmatrani kao općeeuropski, što nije
ostalo bez djelovanja na međunarodne odnose velikih sila.
Držanje Njemačke u toku krize pokazalo je jasno malim
balkanskim zemljama da «sa Njemačkom treba da računa kao sa novim
neprijateljem, opasnijim i jačim nego š to je to Monarhija». 418
Aneksiona kriza je izazvala značajne promjene u međunarodnom
političkom životu. Diplomatska proba snaga blokova sila završila se sa
spolja sjajnim uspjehom Bülowljeve politike. Savez je ostao čvrst,
«nibelunška vjernost» njemačke sav eznice se dokazala i snaga Dvojnog
saveza se pokazala pred svijetom.
Trenutni uspjeh Dvojnog saveza je još više potcrtao suprotnosti u
Europi. Balkan je postao najopasnije polje nemira, područje koje je
pružalo najveće mogućnosti za diplomatske borbe, i st oga na njemu i
treba tražiti neposredne povode rata.
Austrijski korak je bio politički promašaj, kako su pokazale
članice Antante, izvlačeći iz Aneksione krize pouku. Zajednički istup
Njemačke i Austro-Ugarske je za njih bio jasna opomena koja se nije
mogla prećutati. Ruski poslanik u Parizu Nelidov upozoravao je već 1.
aprila 1909. godine ministra Izvoljskog da «Rusija, Francuska i Velika
Britanija moraju više misliti na zajednički sporazum i vojno se
pripremati». 419
Ogorčenost zbog poraza vodila je sile Ant ante još užoj
povezanosti.
Već u političkim ocjenama u vrijeme Prvog svjetskog rata
aneksiona kriza je bila označena konačnom prekretnicom u
međunarodnom političkom životu. Na kraju 1909. Evropa je već bila
podijeljena u dva suprotna tabora. Srpski pisac i diplomata M. Bogičević
imao je djelimično pravo tvrdeći da je svaka suprotnost koja je već prije

418 F. Klein, Deutschland 1897/98 -1917, 4. bearbeitete Auflage, Berlin 1977., 199.
419 Benckendorfs diplomatischer Schriftswechsel, I, br. 63.

147
1908. svrstala europske sile u različite grupe i takođe i bez aneksije vodila
katastrofi.
Teško je ipak predvidjeti kako bi se događaji odvijali da je u lanc u
uzroka nedostajala jedna ili druga karika. H. Kantorovic je označio
Aneksionu krizu «generalnom probom za svjetski rat» 420, a W. Langer
»uvodom u svjetski rat». 421
Rat u kojem su pobjednici iz 1909. godine mnogo više izgubili
nego što su ranije dobili.

420 H. Kantorowicz, Gutachten zur Kriegsschuldfrage 1914., Frankfurt am Main 1967,

151. Imajući u vidu krizu iz 1914. –i dva dijela 26.toma zbirke dokumenata Die Grosse
Politik der Europäischen Kabinette 1871 -1914. koji se odnose na aneksionu krizu.
Kantorovic se pita je li stvarno stoji 1908 -1909. godina i nije li ü štamparsk a greška za
Betmana.
421 W. Langer, The 1908. Prelude to the World War, Foreign Affairs, Juli 1929, 629;
Isto i Albertini, o. c., I, 256.

148
 ZAKLJUČAK

Struktura rada određena je prije svega stepenom istraženosti

problema Aneksione krize u evropskoj historiografiji, kao i namjerom da
se prikažu historijski uzroci i tok krize promatrani u opštim, evropskim
okvirima.
Istraživanje aneksione krize p očiva na dosta širokoj bazi izvora i
literature. Uzroci, tok, rezultati i posljedice aneksione krize su u
europskoj historiografiji bili predmet brojnih istraživanja. Djelimični
aspekti, kao npr. pitanje savezništva , privredno -političke teme ili
nacionalni problemi u jugoistočnoj Europi naišli su u literaturi na
značajnu pažnju.
Dosadašnja historiografija je, uglavnom, završila svoj zadatak u
oblasti diplomatske i vojne historije tokom Aneksione krize. Osnovni
zadaci budućih istraživanja se sastoje u temel jnoj analizi unutrašnjeg
razvoja evropskih država, imajući prije svega u vidu odnos i raspored
političkih snaga unutar pojedinih država. Dosta slobodnog prostora ostalo
je i u istraživanju javnog mnijenja, posebno njegovog utjecaja na
političke akcije vlada.
Odlukom Berlinskog kongresa, 4. jula 1878, Austro -Ugarska je
dobila pravo da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom.
Bosna i Hercegovina je predstavljala područje na kome su se
koncentrisali osnovni interesi austrougarske politike i to u privrednoj,
vojnoj i kulturno-političkoj oblasti.
Unutrašnji problemi, zaostajanje u privrednom razvoju, kao i sve
manja uloga u koncertu europskih sila, vodili su vrhove Monarhije na
aktivniju spoljnu politiku. Balkan je bio jedino područje koje je pru žalo
za to mogućnost.
Aneksija Bosne i Hercegovine trebala je biti signal za aktivniju
spoljnu politiku. Aneksija kao i njene posljedice, sa kojima je vođstvo

149
Monarhije računalo, bili su prije svega usmjereni na suzbijanje srpskog
pokreta.
Vrhovi Monarhije opredijelili su se za aneksiju zbog
unutrašnjopolitičkih prilika u Bosni i Hercegovini, gdje su se od 1906.
jasno razvile antiaustrijske tendencije. Nju je trebalo provesti u toku
1908., u kojoj je padala 60 -godišnjica vladavine cara F. Josifa.
Pripremajući povoljnu situaciju za proglašenje aneksije Bosne i
Hercegovine, Austro-Ugarska je u ljeto 1908. poduzela značajne pripreme
u unutrašnjo-i spoljnopolitičkoj oblasti. U tim pripremama značajan udio
imala je štampa, koja je trebala da izvrši mobilizacij u javnog mnijenja,
stvarajući uvjerenje da su srpski i jugoslovenski pokret neposredna
opasnost za egzistenciju i integritet Monarhije. Glavni zadatak štampe je
bio usmjeren na to da europskoj javnosti demonstrira miroljubivost i
strpljenje Austro-Ugarske naspram Srbije, i time u slučaju sukoba ima
pokriće za političke ciljeve.
Pripreme u spoljnopolitičkoj oblasti su se ispoljile u u
nastojanjima da se aneksija Bosne i Hrecegovine provede uz pristanak
Rusije, i uz podršku jedine sile na koju se Austro -Ugarska mogla osloniti,
Njemačke.
Politička kretanja u Bosni i Hercegovini, u jeku spoljnopolitičkih
priprema aneksije, ubrzala su akciju austrougarske vlade. Zahtjev srpskih
i muslimanskih političara da se zemlji da Ustav, ne mijenjajući njen
državni položaj, u krajnjoj liniji dovodio je u pitanje austrougarsku
vladavinu. Strah od samovoljnog konstituisanja parlamenta u Bosni i
Hercegovini opredijelio je vrhove Monarhije na hitnu akciju.
Austrougarski suveren Franz Joseph je 5. oktobra 1908. potpisao
dokumenta, o aneksiji Bosne i Hercegovine. U štampi je ona objavljena 6.
oktobra, a u službenim «Bečkim novinama» 7. oktobra.
Istovremeno, Bugarska i Istočna Rumelija su zbacile sultanov
suverenitet i proglasile nezavisnu kraljevinu.

150
 Proglašenjem aneksije Bosne i Hercegovine i objavom
nezavisnoisti Bugarske na Balkanu su izbila dva požara koja su prijetili
da se pretvore u buktinju. Velike sile su imale pred sobom težak zadatak
da opasnu situaciju riješe na najbolji način, a da pritom ne izgube ili ne
umanje svoj utjecaj na Balkanu.
Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine i objava nezavisnosti
Bugrske izazvali su u europskim državama različita raspoloženja.
Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine naišlo je na povoljan
prijem u austrijskoj javnosti. Štampa i p arlament su sa velikom radošću
pozdravljali razrješenje nesigurnog okupacionog statusa Bosne i
Hercegovine i najavu aktivnije spoljne politike.
U ugarskom dijelu Monarhije upućene su oštre kritike ministru
Aehrenthalu da je uvukao Ugarsku u opasnu avantur u, i time ugrozio
njene interese. Istovremeno, obnovile su se suprotnosti i razlike u
mišljenju između Beča i Budimpešte zbog pitanja u čije će upravno
područje doći Bosna i Hercegovina.
Proglašenje aneksije nije izazvalo jači otpor u Bosni i
Hercegovini, zbog mlakog držanja opozicionih političkih grupa. Na to su
uticale i mjere koje je podizala vlada prije aneksije, zabranjujući
štampanje mnogih listova, obustavljajući ili zabranjujući rad nekim
udruženjima, raspuštajući opštinski odbor...
Njemačka je od samog početka krize podržavala Austro -Ugarsku,
ali samo zato da bi pomoću nje dobila priliku za odmjeravanje političke, a
u krajnjem slučaju i vojne snage sa silama Antante. To je ujedno značilo
da Rajh koristi Monarhiju kao sredstvo svoje mnogo šire poli tike.
Aneksiona kriza je britanskoj diplomatiji nametnula stav koji je
trebao da posluži zadovoljenju njenih višestrukih interesa: trebalo je bez
rata konsolidovati mladoturski režim, ojačati njegovu anglofilsku
nastrojenost, spriječiti povezivanje aneksi one krize sa marokanskom, i uz
to očuvati čvrstinu Antante.

151
 Radi dovršenja francusko -njemačkog sporazuma o Maroku
Francuska nije željela da zbog aneksije Bosne i Hercegovine zaoštrava
odnose sa Austro-Ugarskom. Stoga je ona od početka zauzela ulogu
posrednika, nastojeći da se izbjegne novi sukob među velikim silama.
Proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine izazvalo je u Italiji
veliko nezadovoljstvo. U Rimu je svaka akcija Austro -Ugarske primana
sa nepovjerenjem i tražio se put i način da se spriječi njen o širenje prema
jugoistoku. Nakon aneksije glavni cilj talijanske vlade će biti da se
spriječe jednostrane promjene na Balkanu.
Mada se oštro izjasnila protiv aneksije Rusija je zbog unutrašnjih i
spoljnih slabosti morala izbjeći oružani sukob. To je imalo presudan
značaj na njenu diplomatsku aktivnost.
Austrougarski korak doživljen je u Srbiji više kao udarac protiv
nje same, nego protiv Osmanskog carstva . Smatralo se da austrougarske
želje za osvajanjem imaju za cilj da Srbiji odsjeku životni prostor;
aneksija je viđena kao dalji korak za prodor Austrije na Balkan i
ekonomsko i političko potčinjavanje Srbije. Stoga je srpska vlada
ispoljavala veliku diplomatsku aktivnost.
Neuspjeli pokušaj održavanja konferencije velikih sila u Londonu
još više je zaoštrio odnose Austro-Ugarske i Srbije, a pritisak
austrougarske vlade je sve više rastao. Austrougarske trupe su
koncentrisane na granici prema Srbiji i stalno su popunjavane novim
jedinicama.
U januaru 1909. ministar Aehrenthal je izveo konačni zaokret,
ističući da se njegov glavni politički cilj sastoji u obezbjeđenju aneksije
Bosne i Hercegovine, dok se drugi korak balkanske politike, aneksija
Srbije, odlaže za budućnost. Što se kriza više zaoštravala, ministar
Aehrenthal je sve više razdvajao bosansko pita nje od srpskog.
Istovremeno ratoborni Generalštab je sve više računao s ratom kao
posljednjim sredstvom da se Srbija natjera da prihvati aneksiju Bosne i
Hercegovine.

152
 Njemačka je nastojala da zaoštri krizu, s ciljem da izazove što
dublji razdor sa Antantom .
U februaru 1909. ministar Aehrenthal je u pogledu Srbije otvorio
mogućnost da se ona veže za Monarhiju privremenim sredstvima, putem
trgovačkog ugovora i dobijanjem tranzitnog izlaza željeznicom na
Jadransko more. Mada je ta ideja imala taktički značaj za smirenje krize,
u njoj je ležala mogućnost da se privrednim sredstvima ograniči političko
djelovanje Srbije.
Krajem februara 1909. otklonjeni su sukobi između Austro -
Ugarske i Bugarske na jednoj i Osmanskog carstva na drugoj strani.
Austro-Ugarska se neposredno sporazumjela sa Portom, plaćajući
novčanu odštetu, a Rusija se zauzela za Bugarsku, primajući na sebe veći
dio njenih finansijskih obaveza. Nakon razrješenja ova dva sukoba
preostao je Austro-Srpski, koji je početkom marta 1909. buknuo svom
snagom.
Popuštanje Rusije, nezainteresiranost europskih sila i sve jači
pritisak Austro-Ugarske primorali su Srbiju na popuštanje. Srpska vlada
je 3. marta 1909. izjavila da ne misli davati povoda ratu sa Austro -
Ugarskom, da ne traži od nje teritorijalne, trgov ačke ili ekonomske
kompenzacije, te da se u tim pitanjima oslanja na odluku velikih sila.
Iznošenjem stava Srbije pred forum europskih sila težište spornih pitanja
je preneseno iz Beograda u Petrograd.
Budući da cirkularna nota srpske vlade od 10. marta, te odgovor
na asutrougarski demarš od 6. marta 1909. nisu sadržavali izjavu o
naknadnom pristanku na definitivno zaposjedanje Bosne i Hercegovine,
to je još više zaoštrilo situaciju.
U drugoj polovini marta 1909. kriza je dostigla vrhunac. Europa
se nalazila na ivici rata. Vođstvo Monarhije je odlučno provodilo plan
ministra Aehrenthala za rješenje krize. Srbiji je postavljen zahtjev da
prihvati aneksiju Bosne i Hercegovine, pa pošto je ona to i dalje odbijala
došlo je do predaje ultimativnog zahtjeva i m obilizacije vojske.

153
 Nakon što je Njemačka ultimativnim zahtjevom Petrogradu
podržala Monarhiju, sile Antante su prihvatile aneksiju. To je učinila i
Srbija, notom od 31. marta 1909.
Aneksiona kriza je već u političkim ocjenama u vrijeme Prvog
svjetskog rata ocijenjena konačnom prekretnicom u međunarodnom
političkom životu. Novija istraživanja su još više prihvatila činjenicu da
je Aneksiona kriza predstavljala raskrsnicu na kojoj su se razilazile ne
samo pojedine sile nego i blokovi sila, i od koje je put v odio neposredno
ratnom razrješenju njihovih suprotnosti.
Aneksiona kriza je izazvala krupne promjene u međunarodnom
političkom životu. Na kraju 1909. Europa je već bila podijeljena na dva
suprotna tabora. Trenutni uspjeh Dvojnog saveza je još više potcrta o
suprotnosti u Europi. Balkan je postao najopasnije polje nemira, područje
koje je pružalo najveće mogućnosti za diplomatske borbe i stoga na
njemu i treba tražiti neposredne povode rata.

154
PRILOZI

Proglas cara Franza Josepha sta novništvu Bosne i Hercegovine povodom

aneksije 5. oktobra 1908.

155
IZVORI I LITERATURA

I IZVORI
A. Neobjavljeni izvori
- Ratni arhiv Beč, Ministarstvo rata 1908. – 1919.
- Državni arhiv BiH, Zajedničko ministarstvo finansija, prezidijalna
akta
Zajedničko ministarstvo finansija, opća akta

B. Objavljeni izvori

 Die auswärtige Politik Serbiens 1903 -1914, hrsg. M.

Boghitschewitsch, Bd. I, Berlin 1928.
 Die belgische Dokumente zur Vorgeschichte des Weltkrieges, Bd.
IV, bearbeitet von A. Doren, Berlin 1925.
 Bosna i Hercegovina u Narodnoj skupštini Kraljevine Srbije 1908 -
1909, Beograd 1909.
 Die britische amtliche Dokumente über den Ursprung des
Weltkrieges 1898-1914, Bd. V, 1-2, Berlin 1928.
 Diplomatische Aktenstücke betreffend Bosnien und Hezegowina,
Oktober 1908 bis Juni 1909, Wien 1909.
 Dokumente der deutschen Politik und Geschichte von 1848 bis
zum Gegenwart, Bd. 2, Berlin – München 1951.
 Die Grosse Politik der Europäaischen Kabinette 1871 -1914.
Sammlung der diplomatischen Do kumenten des Auswärtigen
Amts, hrsg.von J. Lepsius, A.M. Bertholdy, Fr.Thimme, Bd.26, 1 -
2. Berlin 1925.
 Italien, der Dreibund und die Balkanfrage. Eine Auswahl von
Reden Exzellenz Tomaso Tittoni (1903 -1909), Berlin 1922.
 Osterreich-Ungarns Aussenpolitik vo n der Bosnischen Krise bis
zum Kriegsausbruch 1914. Diplomatische Aktenstücke des

156
 österreichisch-ungarischen Ministeriums des Aussern, hrsg. Von
L.Bittner und H.Uebersberger, Bd.I i II, Wien -Leipzig 1930.
 Pribram, Alfred Francis, Die Politischen Geheimvert räage
Osterreich-Ungarns 1879-1914, Bd I, Wien 1924.
 Quellen zur Entstehung des Ersten Weltkriegs. Internationale
Dokumente 1901-1914, (Hrsg. E. Hölzle), Darmstadt 1978.
 Rusija i aneksion kriza 1908 -1909. (priredio Branko Pavičević) I,
Titograd 1984.
 Schulthess H., Europäischer Geschichtskalender 1908, 1909,
München 1910.
 Siebert Benno, Diplomatische Aktenstücke zur Geschichte der
Ententepolitik der Vorkriegsjahre (1907 -1914), Berlin 1921.
 Siebert Benno, Graf Benckendorffs Diplomatischer Schriftwechsel,
Bd. I, Berlin-Leipzig 1928.

C. Štampa
Beilage zur Allgemeinen Zeitung, München 1876.
Sarajevski list, Sarajevo 1909.
Schwäbischer Merkur, Stuttgart 1908., 1909.

II MEMOARI, MONOGRAFIJE, RASPRAVE I ČLANCI

Alberini Luigi, Le origini della guerra del 1914, I -III, Milano 1943.
Aleksić-Pejković Ljiljana, Odnosi Srbije sa Francuskom i Engleskom
1903-1914, Beograd 1965.
Andics Hellmut, Der Untergang der Donaumonarchie. O sterreich-Ungarn
von der Jahrhundertwende bis November 1918., Wien 1976.
Andrassy Gyula, Diplomatie und Weltkrieg, Wien -Berlin 1920.
Angyal David, Die Geschichte der bosnischen Krise, u: Ungarische
Jahrbücher, XIII, 1933, 19 -53.

157
Anrich Ernst, Die Jugoslaw ische frage und die Julikrise 1914, Stuttgart
1931.
Baernreither Joseph Maria, fragmente eines politischen Tagebuches. Die
südslawische Frage und Osterreich -Ungarn vor dem Weltkrieg, Berlin
1928.
Bauer Ernest, Zwischen Halbmond und Doppeladler, 40 Jahre
österreichische Verwaltung in Bosnien -Herzegowina, Wien 1971.
Baumgard Winfreid, Deutschland im Zeitalter des Imperialismus (1890 -
1914), 5. Aufl., Stuttgart-Berlin-Köln-Mainz 1986.
Baumont Maurice, L’Europe de 1900 à 1914, Paris 1966.
Bernath Mathias, Die Sü dslawen, u: Die Welt der Slawen, Bd. I, Die
West-und Südslawen, Frankfurt 1960.
Bestužev I.V., Borba v Rossiji po voprosam vn èjšnèj politiki 1906-1910,
Moskva 1961.
Born Karl Erich, Kreigsgefahr um Bosnien, u: B. Gebhardt. Handbuch
der Deutschen Geschichte, Bd.III, Stuttgart 1960.
Bridge F.R., Great Britain and Austria -Hungary 1906-1914., A
diplomatic history, London 1972.
Briefwechsel zwischen K.F.Joseph und Zar Nikolaus II über dioe
Annexion von Bosnien und Herzegowina, Kriegschuldfrage IV, 1926.
Burisch Ingo, Englands Haltung in der bosnischen Annexionskrise, Halle
1935.
Calgren Wilhelm, Iswolski und Aehrenthal vor der bosnischen
Annexionskrise. Russische und österreichisch -ungarische Balkan politik
1906-1908, Uppsala 1955.
Charmatz Richard, Osterreichs äussere und innere Politik von 1895., bis
1914., Leipzig 1918.
Conrad von Hötzendorf, Aus meiner Dienstzeit 1906 -1918, Bd I, Die Zeit
der Annexionskrise 1906-1909, Wien-Berlin-Leipzig-München 1921.
Croce Benedetto, Storia d’Italia dal 1871 al 1915, Bari 1928.
Cvijić Jovan, Govori i članci, II, Beograd 1921.

158
Čemerlić Hamdija, Alibeg Firdus -borba Muslimana za vjersko -prosvjetnu
autonomiju, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd
1967 .
Čubrilović Vasa, Istorija političke misli u Srbiji XIX veka, Beograd 1958.
Ćorović Vladimir, Odnosi između Srbije i Austro -Ugarske u XX veku,
Beograd 1936.
Doutchich J., L’Annesione della Bosnia e dell’ Erzegovina e la questione
Serba, Roma 1909.
Ducce Alessandro, La crisi Bosniaca del 1908, Milano 1977.
Đorđević Dimitrije, Milovan Milovanović, Beoograd 1962.
Đorđević Dimitrije, Carinski rat Austro -Ugarske i Srbije 1906 -1911,
Beograd 1962.
Đorđević Dimitrije, Srbija i Balkan na početku XX veka, u:
Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967.
Egloff Willy, Die bosnisch -herzegowinische Annexionkrise 1908 -1909.
in der schweizerischen Press e, Hamburg 1935.
Ekmečić Milorad, Istorijski značaj ustanka u Bosni i Hercegovini 1875 -
1878, u: Međunarodni naučni skup posvećen stogodišnjici ustanka u
Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1977.
Ekmečić Milorad, Karakteristike Berlinskog kongresa 1878. godine,
Prilozi Instituta za istoriju, br. 18, Sarajevo 1981.
Fellner Fritz, Der Dreibund, Europäische Diplomatie vor dem Ersten
Weltkrieg, München 1960.
Fellner Fritz, Die Mission Hoyos, u: Velike sile i Srbija pred prvi svetski
rat, Beograd 1976.
Ferenczi Caspar, Aussenpolitik und offentlichkeit in Russland 1906 -1912,
Husum 1982.
Fischer Fritz, Krieg der Illusionen. Die deutsche Politik von 1911 bis
1914, Düsseldorf 1969.
Fischer Fritz, Savez elita. O kontinuitetu struktura moći u Njemačkoj
1871-1945, Beograd 1985.

159
Förster Leo, Das Bundesverhältnis Deutschland zu Osterreich -Ungarn in
der Epoche Aehrenthal (1906. -1912.), diss., Freiburg 1934.
Fournier August, Wie wir zu Bosn ien kamen, Wien 1909.
Fränkel Arie, Die Annexion Bosniens und der Herzegowina im Lichte der
Wiener Presse, diss., Wien 1949.
Galantai Jozsef, Die Aussenpolitik Osterreich -Ungarn und die
herrschenden Klassen Ungarns, u: Osterreich -Ungarn in der Weltpolitik,
Berlin (Ost), 1965.
Gasić D., die Presse Serbiens 1903 -1914 und Osterreich-Ungarn, diss.,
Wien 1971.
Geiss imanuel, Der Berliner Kongres - Eine historische Retrospektive, u:
Der Berliner Kongres von 1878. Die politik der Grossmächte und die
Probleme der modernisierung in Südos t in der zweiten Hälfte des
19.Jahrhunderts, Wiesbaden 1982.
Gemeinhardt Alfred Heinz, Deutsche und österreichische Pressepolitik
während der Bosnische Krise 1908/1909, Husum 1980.
Gentile E., Storia dell’Italia contemporanes, L’età giolittia 1898 -1914,
Napoli 1977.
Georgewitsch Wladan, die serbische Frage, Stuttgart -Berlin-Leipzig
1909.
Gerhardt Heinz, War in der Bosnischen Annexionskrise die deutsche
Demarsche vom 22.März 1909. ein Ultimatum? Eine historisch -
aussenpolitische Studie zur Geschichte der Dipl omatie auf dem Balkan,
Berlin 1965.
Gestrin F.-Melik V., Istorija Slovenaca od kraja osamnaestog stoljeća do
1918., Sarajevo 1979.
Girault R., Histoire des relations internationales contemporaines, I, 1871. -
1914., Paris 1979.
Gladt Karl, Kaisertraum und Kö nigskrone. Aufstieg und Untergang einer
serbischen Dynastie, Graz -Wien- Köln 1972.

160
Goos Roderrich, Das österreichische -serbische Probleme bis zur
Kriegserklärung Osterreich -Ungarns an Serbien, 28. Juli 1914, Die
Vorgeschichte des Weltkrieges, X B., Berlin 1930.
Görke H., Der gegebene Moment, wien 1909.
Gotschalk Egon, Die diplomatische Geschichte der Serbischeen Note
vom 31.März 1909., Berliner Monatschefte, IX, 1932.
Grey Edward, Fünfundzwanzig Jahre Politik 1892 -1916. Autorisierte
ubersetzung von Else Baronin Werkmann, München 1926.
Grohmann Heinz, Die Pressepolitik des österrechisch -ungarischen
Aussenministers Graf Alois Aehrenthal (1906 -1912), diss., Wien 1949.
Gross Mirjana, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1973.
Grünberg Karl, Die handelspolitische n Beziehunge Osterreich -Ungarns
zu dem Ländern an der unteren Donau, Leipzig 1902.
Grumpelt werner, Die deutsche Politik in der Zeit der Bosnischen Krisis,
Jena 1939.
Gutsche W., Forschungen zur deutschen Geschichte vom Ausga 19.
Jahrhunderts bis 1917, u: Historische Forschungen in der DDR 1870 -
1980. Analysen und Berichte, Berlin 1980.
Gutsche W., Forschungsergebnisse zur Geschichte des deutschen
Imperialismus vor 1917., Berlin 1980.
Hallgarten Georg, Imperialismus vor 1914. Die soziologischen
Grundlagen der Aussenpolitik europäischer Grossmächte vor dem Ersten
Weltkrieg, 2, Bde., München 1953.
Hantsch Hugo, Die Geschichte Osterreich, Bd. II, Graz 1953.
Hantsch Hugo, Aussenminister Alois Lexa Graf Aehrenthal, u: Gestalter
der Geschichte Osterreichs, Wien 196 2.
Haumant Emile, La formation de la Jugoslavie (XVe -XX siecle), Paris
1930.
Hadžibegović Iljas, Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen
razvoj do 1914.godine, Sarajevo 1980.

161
Heidorn Günther, Monopole -Presse-Krieg. Die Rolle der Presse bei der
ersten Weltkrieges, Berlin 1960.
Hiller Gerhardt, Die Entwicklung des österreichisch -serbischen
Gegensatzen 1908-1914, Halle 1934.
Hinsley F.H., British Foreign Policy under Sir Edward Grey, Cambridge
1977.
Hölzle Erwin, Die selbstentmachung Europas, Fra nkfurt-Zürich 1975.
Hoyos Aleksander, Der deutsch -englische Gegensatz und sein Ein ?? Auf
die Balkanpolitik Osterreich -Ungarns, Berlin-Leipzig 1922.
Husinsky Heribert, Die «Reichspost» und osterreichische Balkanpolitik in
den Jahren 1908/1909, diss., Wien 1 949.
Imamović Mustafa, Pravni položaj i unutrašnjo -politički razvitak Bosne i
Hercegovine od 1878-1914, Sarajevo 1976.
Islamov T.M., Aus der Geschichte der Beziegehungen zwischen
Osterreich und Ungarns am Anfang des 20.Jahrhunderts, u: Osterreich -
Ungarns in der Weltpolitik 1900-1918, Berlin (Ost) 1965.
Jäger Wolgang, Historische Forschung und politische Kultur in
Deutschland. Die Debatte 1914 -1980 über den Ausbruch des Ersten
Weltkrieges, Göttingen 1984.
Jakšić Grgur, Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongr esu, Beograd
1955.
Jovanović Radoman, Crna Gora i istočna Hercegovina za vrijeme
aneksione krize (1908-1909), u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski
rat, Beograd 1967.
Kaan Robert Adolf, Geschichte des Habsburgerreiches 1526 -1918, Wien-
Köln-Graz 1977.
Kabisch Ernst, England und die Annexionskrise 1908/1909, u: Berliner
monatschefte, VIII, 1930.
Kamnerer Manfred, Die österreichisch -russischen Beziehungen im den
Jahren 1900-1914 an Hand österreichischer und deutscher Quellen, diss.,
Graz 1982.

162
Kanner H., Kaiserliche Katastophen-Politik, Wien-Leipzig 1922.
Kantorowicz Hermann, Gutachten zur Kriegsschuldfrage 1914, Frankfurt
am Main 1967.
Kapidžić Hamdija, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini
(1908-1910), Godišnjak Istorijskog društva BiH, god. X, Sarajevo 1959.
Kapidžić Hamdija, Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini za vrijeme
austrougarske vladavine (1878. -1918.), u: Jugoslovenski narodi pred prvi
svetski rat, Beograd 1967.
Kapidžić Hamdija, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo 1958.
Kecmanović Ilija, Autonomna borba Srba Bosne i Hercegovine, u:
Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967.
Klein Fritz, Über die Vefälschung der historischen Wahrheit in der
Aktenpublikation «Die Grosse Politik der europäischen Kabinette 1871 -
1914», u: Zeitschrift für Geschishtwissenschaft, VII, 1959.
Klein Fritz, Studien zum deutschen Imperialismus vor 1914, Berlin 1976.
Klein Fritz, Deutschland von 1897 -1917, Berlin 1977.
Kos Franz-Josef, Politik Österreich -Ungarns während der Orientkrise
1874./79. Zum Verhältnis von politischer und militärischer Führung,
Köln 1984.
Križek Jurij, Annexion de la Bosnie et Herzegovina, u: Historica I, Praha
1964.
Langer Wilhelm, The 1908. Prelude to the World War, Foreign Affaire
Juli 1929.
Langhorne, The Collapse of the Concert of Europe: International Politics,
1890.-1914., London 1981.
Liszkowski Uwe, Zwischen Liberalismus und Imperialismus. Die
zaristische Aussenpolitik vor dem Ersten Weltkrieg im Urteil Miljukovs
und der Kadettenpartei 1905. -1914., Stuttgart 1974.
Lončarević Dušan, Jugoslaviens Entstehung, Wien 1929.
Lübbing Heinrich, Englands Stellung zur bosnischen Krise, Emsdetten
1933.

163
Lüzow Heinrich, Im diplomatische Dienst der k. Und k. Monarchie,
München 1971.
Mainwald Serge, Der Berliner Kongres 1878. und dasVölkerrecht. Die
Lösung des Balkanproblems in 19.Jahrhundert, Stuttgart 1948.
Markowitsch B., Die serbische Auffasung der bosnische Frage, Berlin
1908.
Martinović Niko, Otpor naroda u Crnoj Gori protiv aneksije Bosne i
Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967.
Masaryk T., der Agramer Hochverratsprozzes und die Annexion von
Bosnien und Herzegowina, Wien 1909.
Maturi W., La politica estera italiana da Tittoni a Sonnino, Pisa 1942.
Mikić Đorđe, Austro-Ugarska i Mladoturci (1908 -1912 godine),
Banjaluka 1983.
Miličević Jovan, Javnost Beograda prema aneksiji Bosne i Hercegovine,
u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967 .
Milza P., Les relations internationales de 1871. à 1914., Paris 1968.
Mitrović Andrej, Prodor na Balkan i Srbija 1908. -1918., Beograd 1981.
Molden Berthold, Alois Graf Aehrenthal, Sechs Jahre aussere Politik,
Osterreich-Ungarns, Stuttgart 1917.
Musulin Alexander, Das Haus am Ballplatz, München 1924.
Neiman L.A., Franko-russkie otnošenia vo vreme Bosnijskogo krizisa
(1908-1909 gg), Moskva 1958.
Nemecek O., Der wirtschaftliche Aufschwung Bosniens und der
Herzegowina, Wien 1909.
Nintschitch Momtschilo, La crise bosniaque (1908.-1909.) et les
puissances europeenes, I-II, Paris 1937.
Notovič F.I., Epilog Bosnijskogo krizisa 1908 -1909 gg., Moskva 1947.
Papić Mitar, Prosvjetna politika Austro -Ugarske u Bosni i Hercegovini, u:
Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat, Beograd 1967.
Pisarev J.A., Osvoboditeljnoje dviženije jugoslovenskic h narodov Avstro-
Vengrii 1905.-1914., Moskva 1962.

164
Popović Dimitrije, Borba za narodno ujedinjenje 1908 -1918., Beograd
1927.
Popović Vasilj, Istočno pitanje -Istorijski pregled borbe oko opstanka
osmanske carevine u Levantu i na Balkanu, II izdanje, Sarajev o 1965.
Potemkin V.P., Istorija diplomatije, II, Diplomatija novog doba (1870 -
1918), Beograd 1949.
Raabe Ingrid, Beiträge zur Geschichte der diplomatischen Beziehungen
zwischen Frankreich und Österreich -Ungarn 1908.-1912., diss., Wien
1912.
Radenić Andrija, Austro-ugarski planovi protiv Srbije u vezi sa aneksijom
Bosne i Hercegovine, u: Jugoslovenski narodi pred prvi svetski rat,
Beograd 1967.
Radojčić Nikola, die wichtigsten Darstellungen der Geschichte Bosniens,
u: Südost-forschungen, XIX, 1960.
Read James Morgan, das Problem der deutschen Vermittlung beim
Ausgang der Bosnischen krise, Berlin 1933.
Rakočević Novica, Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903 -1918,
Cetinje 1981.
Rappaport Alfred, Rund um den Friedjungprozess, u: Berliner
Monatschefte, IX, 1931.
Rathman Erich, Die Balkanfrage 1904. -1908. und das Werden der Tripel -
Entente, Halle 1932.
Redlich Joseph, schiksall Jahre Österreich 1908. -1919., Das politische
Tagebuch J.Redlich, bearbetet von F.Fellner, Bd. I, Graz -Köln 1953.
Regele Oscar, Feldmarsha ll Conrad. Auftrag und Erfülung 1906. -1918.,
Wien 1955.
Renouvin P., Histoire des relations internationales, II, De 1871 à 1914,
Paris 1955.
Ritter Gerhard, Staatskunst und Kriegshandwerk, Bd.II, Die Hauptmächte
Europas und das wilhelminische Reich 1890 -1914, München 1965.

165
Rothfels Hans, Studien zur Annexionskrisis 1908/1909, Historische
Zeitschrift, Bd.147, 193..
Salvatorelli, La politica internationale dal 1871. ad oggi, Torino 1946.
Sander Joseph, Die Stellung der deutschen Presse zur Annexion Bosniens
und der Herzegowina, diss., Wien 1965.
Sasse Heinz Günther, War das deutsche Eingreifen in die Bosnische
Krise im März 1909. ein Ultimatum?, Stuttgart 1936.
Sax C., Die Wahrheit über die serbische Frage und das Serbentum in
Bosnien, Wien-Leipzig 1909.
Schneller H., Die staatsrechtliche Stellung von Bosnien und der
Herzegowina, Leipzig 1892.
Schmitt Bernadotte E., The Annexion of Bosnia 1908. -1909., Cambridge
1937.
Schultz Maurice, La politique economique d’Aehrenthal envers la Serbie,
Revue d’Histoire de la Guerre Mondiale, 13, 1935.
Sosnosky Theodor, Die Balkanpolitik Österreich -Ungarns seit 1866., Bd
II, Stuttgart 1914.
Stieve Friedrich, Die Tragödie der Bundgenossen Deutschland und
Österreich-Ungarn 1908.-1914., München 1930.
Stojanović Nikola, Bosanska kriza 1908 -1914, Sarajevo 1958.
Suchomlinoow W., Erinnerungen, Berlin 1924.
Südland (Pilar Ivo), Die sudslawische Frage und der Weltkrieg.
Übersichtliche Darstellung des Gesamt -Probleme, Wien 1918.
Suppan Arnold, Zur Frage eines osterreichisch-ungarischen
Imperialismus in Südosteuropa: Regierungspolitik und öffentliche
Meinung um die Annexion Bosniens und der Herzegowina, u: Die
Donaumonarchie und die sudslawische Frage von 1848 -1918, Wien 1878.
Šehić Zijad, Aneksiona kriza i Srb ija 1908.-1909. u svjetlu njemačkog
dnevnog lista «Schwäbischer Merkur» (rukopis seminarskog rada
branjenog na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1991.)
Šišić Ferdinand, Nach der Annexion, Agram 1909.

166
Šulek Vladimir, Diplomatska historija centralnih sila 19 08.-1915., II,
Zagreb 1939.
Taube Michael, Der Grossen Katastrophe entgegen, Berlin 1929.
Thimme Fr., Die Aktenpublikation des Auswärtigen Amts, u: Preussische
Jahrbücher, 189, 1922.
Todorowa Zdravka, Über die Politik Österreich -Ungarns gegenüber
Bulgarien (1878.-1912.), u: Österreich-Ungarns in der Weltpolitik 1900. -
1918., Berlin (Ost), 1965.
Uebersberger Hans, Österreich zwischen Russland und Sebien , Köln -
Graz 1958.
Urbansky August, Audienz bei Freiherr voj Aehrenthal von der Annexion
von Bosnien und Herzegowina, u: Berliner Monatshefte, Berlin 1938.
Vinogradov K.B., Bosnijskij krisis 1908. -1909. gg., Prolog pervoj
mirovoj vojni, L, 1964.
Verosta Stephan, Theorie und Realität von Bundnissen, Wien 1971.
Wachter Emil, Der Prestigegedanke in der deutsche Pol itik von 1890. bis
1914., Aarau 1941.
Wendel Herman, Die Habsburger und die Südslawenfrage, Werk des
Undersuchungsauschusses, Bd.10, Berlin 1930.
Wessely Kurt, Die wirtschaftliche Entwicklung von Bosnien -
Herzegowina, u: Die Habsburgermonarchie 1848. -1918., hrsg.
Wandruszka, P. Urbanitsch, Bd.I, Wien 1973.
Winogradow K.B.- Pissarew J.A., Die Internationale Lage der
österreichisch-ungarischen Monarchie in den Jahren 1900. bis 1918., u:
Österreich-Ungarns in der Weltpolitik 1900. -1918., Berlin (Ost), 1965.
Wirth A., Die serbischen Probleme, Wien 1909.
Wittich Alfred, Feldmarschall Conrad und die Aussenpolitik Osterreich -
Ungarns, Berliner Monatahefte, X, 1932.
Wittrock Georg, Osterrike-Ungarn i bosniska krisen 1908 -1909, Uppsala
1939.

167
Würthle Friedrich, Die Spur führt nach Belgrad. Die hintergründe des
Dramas von Sarajevo 1914, Wien -München-Zürich 1975.
Zöllner E.(Hrsg), Diplomatie und Aussenpolitik Oesterreichs, Wien 1977.

168
Pismo cara Franza Josepha o inkorporaciji Bosne i Hercegovine , 5.
oktobar 1908.

Njegovo carsko i kraljevsko apostolsko veličanstvo je

blagoizvoljelo da obnaroduje svoja sljedeća uzvišena pisma:
Dragi barone von Beck!
Našao sam se pobuđenim da prava koja proizilaze iz moje suverenosti
proširim na Bosnu i Hercegovinu i da time nasljedna pr ava Mog doma
učinim važećim i za ove zemlje kojima bi na taj način zagarantovao i
odgovarajuće ustavno-pravne institucije.
Budući da Vam ovom prilikom šaljem i prepise koje sam ovim povodom
poslao Ministarstvu Mog doma i spoljnih poslova kao i mom
zajedničkom ministru finansija, zahtijevam od Vas da, u smislu člana 5
Zakona od 22. februara 1880. R. G. Bl., br 18, pripremiteb sve što je
neophodno za donošenje odgovarajućih odluka un Državnom savjetu.
Budimpešta, 5. oktobar 1908.
Franz Joseph, s.r.
Beck, s.r.

Dragi barone Burian!

Odlučio sam da pravo svoje suverenosti kao i nasljedna prava Mog doma
učinim važećim i za Bosnu i Hercegovinu.
Istovremeno Vam upućujem jednu deklaraciju namjenjenu stanovništvu
ovih zemalja i stavljam Vam u zadatak da učinite sve š to je potrebno za
njeno obnarodovanje.
Kao neizostavan cilj lebdi mi pred očima čvrsta odluka da stanovništvu
Bosne i Hercegovine budu u punoj mjeri priznata i zagarantovana
građanska prava.
Pored slobode ličnosti i vjeroispovjesti, poštovana neprikosnoven osti
imovine, morala i obićaja, prava domaćinstva i slobode štampe, što je već
sve zagarantovano postojećim zakonima kao i tajnost pisama, što se

169
također poštujesa najvećom strogošću, neophodno je da se stave pod
izričitu zakonsku zaštitu nezavisnost pravo suđa i prava na podnošenje
peticija kao i na uduživanje i okupljanje.
Prožet sam uvjerenjem da se zaštita ustavno -pravnih institucija u
dovoljnoj mjeri osigurava putem učešća koje stanovništvo, već prema
svom kulturnom nivou, uzima u upravljanju poslovima svoje zemlje
preko odgovarajućeg zemaljskog predstavništva i u skladu sa vjerskom
pripadnošću i zatećenim socijalnim podjelama.
Buduće predstavničko tijelo, izgrađeno na principima interesne
zastupljenosti treba u najvećoj mjeri da bude odraz postojećih
nacionalnih, vjerskih i političkih odnosa u dvjema zemljama. Tako bi
trebalo da istaknuti ljudi koji po svom obrazovanju i imovinskom stanju
pripadaju gornjrm sloju budu u gradovima i seoskim srezovima
zastupljenim u posebnim kurijama za koje će birači glasa ti izdvojeno po
vjeroispovjestima, čime bi se, na samo izbjegle nesuglasice među
vjernicima, već i osigurala ravnopravnost u pogledu vjerske
zastupljenosti.
Djelokrug bosanskohercegovačkog zemaljskog vijeća, nezavisno od
sreskih predstavništava, koja će is tovremeno biti uspostavljena,
obuhvataće poslove iz oblasti zakonodavstva i kontrole koji se isključivo
odnose na upravu i pravosuđe u Bosni i Hercegovini.
Kako bih stanovništvu nvostećenih zemalja pružio dokaz Mog istinskog
nastojanja da im se osigura pra vni položaj i da se na zadovoljavajući
način urede njihovi unutrašnji poslovi, postavljam ovom prilikom zahtjev
da Mi se u duhu ovih načela u najkraćem roku pripreme odgovarajući
prijedlozi kako bi novi Zemaljski ustav što prije stupio na snagu.
Budimpešta, 5. oktobar 1908.
Franz Joseph, s.r.
Burian, s.r.

170
 PROGLAS
Narodu Bosne i Hercegovine

Mi, Franjo Josif I,

Car Austrijski, Kralj Češki, i Apostolski kralj Ugarski,
Proglas Narodu Bosne i Hercegovine

Mi, Franjo Josif I.;

Car Austrijski, Kralj Češki, itd. I Apostolski Kralj Ugarski
Stanovnicima Bosne i Hercegovine :

Kad je ono prije jednog pokolenja Naša vojska prekoračila granice

Vaših zemalja, dato Vam je uvjerenje da nisu došli kao dušmani, nego
kao Vaši prijatelji s čvrstom vo ljom, da uklone sva zla
Koja su Vašu domovinu teško pritiskala.
Ova riječ, data Vam u onom ozbiljnom trenutku, pošteno je odista
održana. Naša vlada se uvijek ozbiljno trudila, da, u miru i zakonitosti
marljivo radeći, Vašu domovinu privede srećnijoj budu ćnosti.
I Mi, na Našu veliku radost smijemo slobodno reći: sjeme što je
baćeno u brazdu podrivanoga tla, bogatom je nikli istjeralo. I Vi isti
morate to kao blagodat osjećati: da su umjesto sile i zuluma stupili red i
sigurnost, da se rad i život nalaze u stalnom razvitku, da se oplemenjujući
utjecaj umnožene obrazovanosti pokazao i da se pod zaštitom uređene
uprave može svako plodovima svoga rada veseliti.
Svima Nam je ozbiljna dužnost da ovim putem neumorno naprijed
koračamo.
Imajući taj cilj pred očima držimo da je došlo vrijeme, da
stanovnicima obiju zemalja ukažemo nov dokaz Naše vjere u njihovu
političku zrelost. Da bi Bosnu i Hercegovinu podigli na viši stepen
političkog života, odlučili smo Se podijeliti objema zemljama
konstitucione ustanove – koje će odgovarati njihovim prilikama i

171
zajedničkim interesima- i stvoriti na taj naćin zakonsku podlogu za
predstavništvo njihovih želja i koristi.
Neka se sluša i Vaša riječ kad se odlučuje o stvarima vaše
domovine, koja će kao i dosad imati svoju z asebnu upravu. Ali, prvi je
neophodni uvjet za uvođenje ove zemaljske ustavnosti: opredjeljenje
jasnog i nesumnjivog pravnog položaja obiju zemalja...

Bosanci i Hercegovci !

Među mnogim brigama, koje Naš prijesto okr užuju, neće

unaprijed biti posljednja ona za Vaše materijalno i duhovno dobro. Viša
misao jednakog prava sviju pred zakonom; sudjelovanje pri donošenju
zakona i u upravi zemlje: jednaka zaštita svih vjeroispovjesti jezika i
nacionalne svojstvenosti – sva ova visoka dobra uživaćete u punoj mjeri.
Slododa pojedinaca i dobro cjeline biće Zvijezda vodilja Naše
vlade za obadvije zemlje.
Vi ćete se zato zasigurno pokazati dostojnim povjerenja, koje se u
vas polaže odanošću i vjernošću prema Nama i Našem domu. I tako se
Mi nadamo da će plemeniti sklad između vladara i naroda, taj
najdragocjeniji zalog cijelog državnog napretka, Naš zajednički rad
uvijek pratiti.

Dano u Našem kraljevskom glavnom i prestonom gradu

Budimpešti

Franjo Josif, s. r.
Izvor: Sarajevski list, 7. oktobar 1908.

172
 Ugovor Austro-Ugarske i Osmanskog carstva o
kompenzacijama za aneksiju Bosne i Hercegovine 26.
februara 1909.

Član 1

Austro-Ugarska izjavljuje da se u potpunosti odriče svih prava koja su joj

bila data u odnosu na bivši Novopazarski sandžak Berlinskim ugovorom i
Carigradskom konvencijpm od 21. aprila 1879.

Član 2

Konvencija od 21. aprila 1879. kao i protest Visoke Porte protiv odluke
zajedničke vlade Austro-Ugarske u vezi sa Bosnom i Hercegovinom i sve
ostale odredbe ili zaključci između Visokih strana ugovornica koji su
suprotni ovoj odluci, ukidaju se i zamjenjuju ovim Protokolom koji
konsatira da su sva neslaganja između njih u vezi sa ovim dvje ma
provincijama smirena i da Otomanska vlada izričito priznaje novo stanje
stvari u Bosni i Hercegovini, stvorenom pomenutom odlukom.

Član 3

Podanici Bosne i Hercegovine koji se trenutno nalaze u Turskoj – osim

lica označenih u notama koje će biti raz mjenjene između strana
ugovornica poslije ratifikacije ovog Protokola – kao i otomanski podanici
iz raznih dijelova Otomanskog carstva privremeno ili stalno borave u
Bosni i Hercegovini, sačuvaće svoje otomansko državljanstvo kao i
ranije.
Stanovnici Bosne i Hercegovine zavičajni u tim pokrajinama moći će da
emigriraju u Otomansko carstvo, poštujući kao i ranije zakone Bosne i
Hercegovine, i biće prihvaćeni u Turskoj kao Osmanci. Ona pak lica

173
porijeklom iz Bosne i Hercegovine koja se danas nalaze u Turskoj imaće
potpuno pravo da raspolažu svojim imanjima u Bosni i Hercegovini da ih
daju u zakup ili upravljaju njima, sami ili preko trećih lica.
Podrazumijeva se da će osobe porijeklom iz Bosne i Hercegovine koje će
od sada ići u Tursku bez namjere da emigriraj u biti tretirani jednako kao
austrijski ili ugarski državljani.

Član 4.

Osobama, koje stalno ili privremeno borave u Bosni i Hercegovini biće

zajamčena, kao i ranije, sloboda ispovjedanja im praktičnog vršenja
muslimanskog kulta.
Muslimani će i dalje uživati ista građanska i politička prava kao i svi
stanovnici Bosne i Hercegovine koji pripadaju drugim vjerama.
U javnim molitvama muslimana i dalje će se spominjati ime Njegovog
Carskog Veličanstva Sultana kao Kalifa.
Prava vjerskih fondacija (vakufa) bi će poštovana kao i ranije, i neće se
praviti nikakve smetnje odnosima muslimana sa njihovim vjerskim
poglavarima, koji će kao uvijek biti zavisni od Šeih -ul-islama u Carigradu
i mod njega postavljenog Reis -ul-uleme.

Član 5.

Pošto prema otomanskom Zemljiš nom kodeksu, a što je konstatirano i

jednom sudskom odlukom, Otomanska država posjeduje u Bosni i
Hercegovini raznovrsnu nepokretnu imovinu, Zajednička vlada Austro -
Ugarske se obavezuje da će platiti Otomanskoj vladi u Carigradu svotu od
dva i po miliona turskih livri u zlatu kao protuvrijednost za te nekretnine.

Član 6.

174
Austro-Ugarska se obavezuje da će sklopiti sa Turskom, u roku od dvije
godine od ratifikacije ovog Protokola, sporazum om trgovini zasnovan na
europskom javnom pravu, koji će stupiti n a snagu kad i drugi sporazumi o
trgovini koje će Visoka Porta sklopiti na toj osnovi.

Član 7.

Priznajući legalno pravo Otomanske vlade na poštansku službu,

Zajednička vlada Austro -Ugarske se obavezuje da će odmah po
ratifikaciji ovog akta ukinuti cars ko-kraljevske poštanske urede koji danas
fumkcionišu u Turskoj u mjestima gdje ne postoje drugi strani poštanski
uredi. Ona se pored toga obavezuje da će ukinuti i druge carsko -
kraljevske poštanske urede u Otomanskom carstvu ukoliko i druge sile
koje imaju svoje pošte u Turskoj ukinu te urede.

Član 8

Pošto Visoka Porta namjerava da sa zainteresiranim velikim silama, preko

Europske konferencije ili drugačije, započne pregovore za ukidanje
kapitularnog režima u Turkoj i njegovu zamjenu režimom međunarodn og
prava, Austro-Ugarska, priznajući dobru osnovu tih namjera Visoke
Porte, izjavljuje da će joj od sada pružati u istoj namjeri potpunu i iskrenu
podršku.

175
 Razmjena nota o ukidanju člana XXV i jednog dijela člana XXIV
Berlinskog ugovora, mart/april 1909.

- Njemački pristanak

Nakon što je Carska i Kraljevska Austrougarska Vlada upoznala Carsku

Njemačku Vladu s potpisivanjem Protokola o Bosni i Hercegovini, koji je
usaglašen sa Visokom Portom i zatražila da se da saglasnost za ukidanje
člana XXV Berlinskog ugovora, dolepotpisani carski njemački ambasador
dobio je nalog od svoje Visoke Vlade i čast mu je da Njegovoj ekselenciji
carskom i kraljevskom ministru Carskog doma i inostranih poslova
baronu von Aehrenthalu najpokornije saopći da Carska Vlada formalno i
bezrezervno daje saglasnost za ukidanje člana XXV Berlinskog ugovora.

- Talijanski pristanak

Beč, 11. april 1909.

Saopćenjem od 3. aprila o.g. Nj. ekselencija Ambasador Austro -Ugarske
izvolio je u ime carsko-kraljevske vlade zapitati Nj. Ekselenciju Ministra
spoljnih poslova Italije da li bi Kraljevska vlada bila raspoložena da
pristupi ukidanju člana XXV Berlinskog ugovora.
Odgovarajući na to saopćenje imam čast, u skladu sa instrukcijama koje
sam upravom dobio, da službeno obavijestim Va šu ekselenciju, da
Kraljevska vlada pristaje na ukidanje člana XXV Berlinskog ugovora i da
joj istovremeno izrazim želju da mi ovom prilikom da potvrdu svojih
ranijih izjava o modifikacijama koje bi trebalo unijeti u XXIX član istog
ugovora.

Pristanak Velike Britanije

176
Beč, 17. april 1909.
Odgovarajući na saopćenje koje je Austro -Ugarski Ambasador u Londonu
dao sir Edwardu Grayu 3. o. m. čast mi je da izvijestim Vašu Ekselenciju
da Vlada Njegovog Veličanstva daje pristanak na ukidanje XXV člana
Berlinskog ugovora.

Ruski pristanak

Beč, 17. aprila 1909.

Potpisani Ambasador Rusije po nalogu svoje Vlade ima čast da izvijesti
Njegovu Ekselenciju barona Aehrenthala, ministra spoljnih poslova, da
Carska vlada, pošto je primila notu Ambasadora Austro -Ugarske u St.
Petersburgu od 21. marta –3. aprila o.g. daje pristanak na ukidanje člana
XXV Berlinskog ugovora.

Francuski pristanak

Beč, 19. aprila 1909.

Ambasador Republike Francuske u Beču ima čast da izvijesti Njegovu
eEkselenciju barona Aehrenthala, carsko -kraljevskog ministra spoljnih
poslova, da odgovarajući na saopćenje otpravnika poslova Austro -
Ugarske u Parizu od 3. o. m. Francuska vlada daje pristanak na ukidanje
člana XXV Berlinskog ugovora.

Austrougarski pristanak

Beč, 19. aprila 1909.

Molimo Vašu Ekselenciju da preda g. Ministru spoljnih poslova ssljedeću

notu:

177
“Potpisani ima čast, po nalogu svoje Vlade, da ovo što slijedi da na
znanje gospodinu ... Ministru spoljnih poslova:
Carsko-kraljevska vlada je raspoložena da pristane na ukidanje odredbi
člana XXIX Berlinskog ugovora u pasusima 5,7,8,9,10 i 11, koji sadrže
ograničenja suverenih prava Crne Gore, ukoliko na to ukidanje pristanu
sve sile potpisnice tog Ugovora. Što se tiče 6. pasusa istog člana, u jednoj
razmjeni mišljenja između Kabineta u Beču i onoga u Rimu, koji je
također zainteresiran za Jadransko more dogovoreno je da umjesto toga
pasusa treba da stoji slijedeće:” Luka Bar mora da sačuva karakter
trgovačke luke; tamo se ne mogu podizati zdanja koja je pretvorila u ratnu
luku.”
Izvještavajući o prethodnom, gospodina ... Ministra spoljnihm poslova
potpisani ima čast da ga zamoli da mu izvoli javiti da li je Kabinet u
Londonu (Parizu, Berlinu) raspoložen da pristane na gore nabrojane
modifikacije člana XXIX Berlinskog ugovora.

Talijanski pristanak
Cetinje, 2. aprila 1909. god.

Gospodine Ministre !
Vlada Njegovog veličanstva Kralja naložila mi je da Vas obavijestim da
Austro-Ugarska i ostale Velike Sile pristaju na ukidanje svojih odredbi
člana XXIX Berlinskog ugovora, kojim se ograniča vaju prava potpunog
suvereniteta Crne Gore. Usljed toga tačke: 5,7,9,10 i 11 istog člana biće
ukinute, a što se tiče tačke 6 ona će se zamijeniti sljedećim tekstom:
Barsko pristanište mora sačuvati karakter trgovačkog pristaništa i u njemu
se neće moći podizati građevine, koje bi ga pretvorile u vojno
pristanište.”
Crna Gora bi sa svoje strane imala da učini samo izjavu, koja bi mogla
glasiti kao što slijedi:

178
“ KNJ: Vlada je gotova da se upravlja po rješenju, koje Velike Sile
donose odnosno člana 25. Berlin skog ugovora . Ona će ubuduće
podržavati sa Ć.kr. Vladom Austro -Ugarske odnose prijateljstva i
dobrosusjedstva.”
Slobodan sam nadati se, da se prema uvjerenju, koje mi je Vaša
preuzvišenost izvoljela usmeno kazati ovih prethodnih dana, Knj. Vlada
neće ustezati, da usvoji nagodbu, koju mi je čast podnijeti joj.
Izvolite i t.d.
Skviti s. r.

179
PRILOZI

Ličnosti evropske političke scene 1908./1909.

180
Registar geografskih imena

181
Registar ličnih imena

182
Dodatak

Zbog velike propagandne uloge koju je imala štampa u diplomatskim

aktivnostima vlada i imajući u vidu uzajamnu vezu štampe i diplomatije
ukazala se potreba da se u postojećoj literaturi nađe potvrda za određene
tvrdnje ili se objasni či me su one bile uslovljene. Iako štampa nije bila
uvijek najbolje obavještena, ona je ipak vrlo značajan indikator javnog
mnijenja.
Žene su u Srbiji imale izuzetno značajnu ulogun za vrijeme
Aneksione krize. Pored toga što su učestvovale u protestnim
manifestacijama, žene su aktivno radile na organiziranju bolničarskih
kurseva i pomoćnih vojnih službi. Nakon stvaranja dobrovoljačkih
jedinica i “Legije smrti” žene nisu htjele da ostanu po strani. G -đa
Martinović, srbijanska patriotkinja, agitirala je za stv aranje ženskih
odreda “Legije smrti” i ubrzo je okupila oko sebe oko 200 istomišljenica.
Njima je radi obuke bio dodijeljen jedan broj rezervnih oficira, koji su ih
obućavali ratnim vještinama. Do februara njihov broj se povećao na
2.000. Prema ocjeni dopi snika jednog berlinskog lista to je bio prvi takav
slučaj u historiji moderne Europe da su žene u velikom broju angažirane
za ratnu službu, što daje jednu interesantnu sliku patriotskog fanatizma
koji je obuzeo srpski narod.
(Die serbische Amazonen, Sch. Merkur, Stuttgart, 2. II 1909, br. 51, str.
2)

183
 Nakon dolaska na čelo bosanskohercegovačke uprave zajednički
ministar finansija Benjamin Kàllay je nastojao da za svoju politiku
pridobije vodeće slojeve građanstva sve tri etnićko -vjerske grupe.
Svojom nacionalnom politikom bošnjaštva Kalay je nastojao
onemogućiti nacionalne pokrete u zemlji i izolovati ih od susjednih
zemalja. Okružni predstojnik u Mostaru je objašnjavao da u zemlji
postoje samo Bosanci i Hercegovci i različitih religija i da neće trpjeti
nikakva štetna stremljenja srpske ili hrvatske tendencije.
Kalay je duže vrijeme zabranjivao srpsko i hrvatsko ime,
obilježja i zastave, kao i osnivanje kulturnih institucija. To je izazvalo
borbu za nacionalno održanje, u čemu su ključnu ulogu imale dv ije
osnovne institucije, vjera i škola.
Oštro reagovanje na Kalajevu nacionalnu politiku prisililo je
Zemaljsku vladu da traži korekciju te politike. I Kalaj je 1888. godine
popustio, dozvoljavajući upotrebu nacionalnog imena, doduše
422
diskretno, jer se njegova dozvola nije javno publikovala.
Austro-Ugarska je postigla značajne rezultate u privrednom
razvoju zemlje, čime je stvoren prostor za dinamičniji razvoj domaćih
nacionalnih i građanskih klasa. One su zahtijevale odgovarajući utjecaj
na politički i ekonomski razvoj zemlje. Pokreti za vjersko -prosvjetnu
(vakufsko-mearifsku) autonomiju javili su se kao oblici političkog
djelovanja i početna faza konstituisanja stranaka.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine austrougarska uprava je

poduzela aktivnosti da muslimansko i pravoslavno stanovništvo koje je u
vjerskim stvarima bilo ovisno od carigradskog Mešihata odnosno
carigradske Patrijaršije, privoli na to da se odvoje od dotadašnje vrhovne
duhovne vlasti. U vezi sa tim se predviđalo da islamski pripadnici u Bosni
i Herceovini budu potčinjeni vjerskom poglavaru u zemlji a pravoslavno
stanovništvo Patrijaršiji u Karlovcu.

422
Razglednica Benjamin Kalay udžbenik 4 gimnazije

184
 Ministar Andraši je odvajanje islamskih pripadnika u BiH od
carigradskog mešihata ocijenio kao najveći željeni cilj, jer bi se na taj
način Porti oduzelo snažno oružje u političkoj borbi. Prvi koraci uslijedili
su kada je u drugoj polovini 1882. kada je Benjamin Kalaj imenovan za
zajedničkog ministra finansija. Carskom odlukom od 17. oktobra 1882.
uvedena je funkcija reisu -l-uleme i obrazovan je savjet od 4 člana Ulema -
medžlisa (kolegija poznavalaca islamskih propisa). Prvo imenovanje
reisu-l-uleme je pripalo caru Franji Josipu. Na taj položaj je imenovan
Hilmi ef. Omerović, koji je ranijom odlukom Porte bio određen za
bosanskog muftiju.
Imenovanjem prvog reisu -l-uleme i obrazovanjem Ulema
medžlisa počelo je sprovođenje uredbe o ustrojstvu islamske zajednice.
Nizom mjera austrougarska uprava je postavila osnove nove vakufske
organizacije. Zamaljska vlada je u novoj organizaciji islamske z ajednice
osigurala svoj potpuno utjecaj.

Nakon okupacije BiH austrougarska uprava je požurila da se

pravoslavna crkva stavi pod kontrolu i da pravo imenovanja mitropolita
pređe sa carigradske patrijaršije na austrijskog cara. Pregovori između
Beča, Sarajeva i Carigrada su završeni 28. marta 1880. potpisivanjem
Konvencije o privremenom rješenju odnosa Pravoslavne crkve u Bosni i
Hercegovini sa Carigradskom patrijaršijom. Ovom konvencijom je
imenovanje i smjenjivanje mitropolita u Bosni i Hercegovini post ala je
prerogativa austrougarskog suverena. Ministar Kalay je poduzeo mjere da
strogo ograniči djelatnost crkveno -školskih opština zavođenjem nadzora
državne uprave nad njihovim radom. Kad je obnovljena naredba iz 1880.
po kojoj učitelji na autonomnim škol ama nisu mogli početi rad bez
odobrenja Zemaljske vlade predstavnici 21 općine su 18. aprila 1893.
predali civilnom adlatusu Kučeri predstavku u kojoj su tražili da srpske
općine mogu samostalno birati učitelje i da im nije potrebna saglasnost
valede. Budući da vlada nije odgovorila na predstavku Uskoro su

185
predstavnici 14 općina solidarno istupili da u jednom memoramdumu
izlože carun nepravde od uprave. Taj memorandum predat je caru 7.
decembra 1896. dvorskoj kancelariji u Beču s kojim je počeo pokret za
autonomiju.
Kad je u decembru 1897. ministar Kalay u Delegacijama
nagovijestio spremnost da se Srbima iziđe u susret vođe pokreta su se
požurile da mu podnesu osnove stare autonomije po kojima bi se uredila
sva sporna pitanja. Pregovori su vođeni više god ina bez konkretnih
rezultata i tek krajem 1903. su ušli u novu fazu.
Od 15. decembra 1903. do 7. januara 1904. u Beču su vođeni
pregovori sa ministrom Burianom o spornim pitanjima a zatim su u
predstavci carigradskom sinodu iznijeli 12 tačaka oko kojih se nisu mogli
dogovoriti sa mitropolitom i vladom. Sinod je većinu spornih tačaka
riješio prema vladinim željama pa je uredba od 13. avgusta 1905.dobila
zakonsku snagu. pa je time okončana borba koja je trajala 9 godina.
Nakon slučaja konverzije malolj etne Fate Omanović u okolini
Mostara u maju 1899. opozicionon raspoloženje među Muslimanima je
dobilo oblik borbe za vjersku i vakufsko -mearifsku autonomiju. Pokret
se temeljio na traženju garancija vjerske ravnopravnosti ali je u nacrtu
Statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko -mearifskih
pitanja koji je zajedno sa Memorandumom 19. decembra 1900. u
Sarajevu predat ministru Kalayu, naglašen suverenitet sultana nad BiH i
pravo bosanskohercegovačkih muslimana da svoja vjerska pitanja uređuju
u saglasnosti sa sultanom i vrhovnim vjerskim starješinom Šejhu -l-
islamom u Carigradu.
Kad je muftija Džabić, kao vođa pokreta otišao u Carigrad u
januaru 1902. da se savjetuje sa Šejhu -l-islamom o pitanju autonomije,
proglašen je neovlaštenim iseljeni kom i zabranjen mu je povratak u
zemlju.
Na sastanku održanom 1906. u Slavonskom Brodu pokret je dobio
organizacioni oblik. Izabran je Egzekutivni odbor Muslimanske narodne

186
organizacije sa Alibegom Firdusom na čelu. Na početku 1907. godine
izabrano je 19 predstavnika da vode pregovore o vjerskoj autonomiji i
time je udaren temelj političkoj stranci Muslimanskoj nnarodnoj
organizaciji. Vlada je i dalje odbijala da diskutuje o tačkama koje su i
indirektno sadržavale pitanja sultanovog suvereniteta nad BiH. Tek kad je
izvršena aneksija BiH i pitanje sultanovog suvereniteta postalo
bespredmetno pregovori vođeni oko 10 godina su privedeni kraju. Car je
15. aprila 1909. sankcionisao Statut za autonomnu upravu muslimanskih
vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini prema
kojem je vrhovni organ uprave vakufsko -mearifske imovine bio
Vakufsko-mearifski sabor koji je pored virilnih članova sačinjavalo još 24
izabrana člana. Vrhovno vjersko tijelo je Ulema medžlis na čelu sa
Reissu-l-ulemom kojeg je biralo posebno izborno tijelo od 6 muftija i 24
izabrana člana. Reis je stupao na dužnost kad od vrhovnog islamskog
starješinstva u Carigradu Šejhu -l-islama dobije menšuru, tj autorizaciju za
vršenje vjerskih funkcija. Tako je završena borba za vjersku au tonomiju.
U nacionalnoj propagandi Srbije koja je pojačana nakon 1889.
godine kada se obrazuje prva radikalna vlada koja je usmjerena prema
BiH posebno je bilo naglašen
sultanom suverenitet nad BiH čime su se željeli pridobiti Muslimani i
time otvoriti put za ujedinjenje BiH sa Srbijom, u kojoj kako se isticalo,
živi jedan srpski narod sa tri “vjerozakona”.
Taj stav je došao u sukob sa hrvatskom nacionalnom
propagandom koja je također razvijala tezu o hrvatskom karakteru BiH i
o hrvatskom nacionalnom osjećanju Muslimana. To je trebalo da otvori
put za ujedinjenje hrvatskih zemalja, konceptu unutar kojeg je ulazila i
BiH. Budući da je to trebalo ostvariti unutar Monarhije te težnje
austrougarska uprava je smatrala manje opasnim od velikosps kih.
Hrvatski nacionalni pokret vođen od franjevaca i malobrojne
inteligencije se do 90-ih godina nalazio u začecima. Pojavom klerikalne
struje u redovima jednog dijela katoličkog svećenstva on se usložio.

187
Glavnu ulogu u konstituisanju je imao sarajevski nadbiskup Josip Štadler
koji je nastojao da se izvrši identifikacija katoličanstva i hrvatstva što je
bilo u suprotnosti sa politikom franjevaca i građanske inteligencije koji
su religiju stavljali u drugi plan nastojeći da za hrvatstvo pridobiju
Muslimane. Štadlerova agresivna aktivnost bila je povod za stvaranje
antihrvatske propagande i njeno poistovjećivanje sa cjelokupnom
hrvatskom politikom i nacionalnom ideologijom.
Glavne političke stranke u zemlji su osnovane u periodu od kraja 1906.
do početka 1908. godine. Samo dvije stranke su formirane nakon aneksije
BiH Socijaldemokratska stranka BiH sredinom 1909. i Hrvatska
katolička udruga 1910.
Programsku orijentaciju političkih stranaka određivao je stav
prema ključnim pitanjima političkog i ekonomsk og života,
državnopravnom položaju zemlje i agrarnim odnosima. Divergentni
stavovi u ovim pitanjima onemogućavali su njihovu međusobnu saradnju.
Prva osnovana politička stranka je bila Muslimanska narodna
organizacija, osnovana 3. decembra 1906. godine u Slavonskom Brodu,
dok se sjedište njenog Egzekutivnog odbora nalazilo u Budimpešti.
Inicijativu za njeno osnivanje je dalo vođstvo muslimanskog
autonomnog pokreta sa Alibegom Firdusom na čelu.
Okupljala je sve slojeve muslimanskog naroda, a njeno glasilo je bio list
“Musavat” (“Jedinstvo”). Zalagala se za očuvanje sistema agrarnih
odnosa u duhu Saferske naredbe što je bilo motivisano nastojanjem da se
stabilizuje politički i društveno -ekonomski položaj i da se spriječe
promjene koje je donosio novi društv eno-ekonomski razvoj.
Iz sredine bogatog građanstva trgovaca, činovništva i
prorežimske inteligencije u ljeto 1908. godine je formirana Muslimanska
napredna stranka Svoje aktivnosti je temeljila na shvatanju potrebe
spajanja islamske tradicije sa zapadno m kulturom. Izjašnjavala se za
aneksiju BiH, propagirajući među Muslimanima hrvatsku nacionalnu
orijentaciju.

188
 Za razliku od opozicionog stanovišta srpske i muslimanske
politike prema promjeni državno -pravnog položaja hrvatska politika se
zalagala za aneksiju BiH. Na platformi da Bosna i Hercegovina u
etničkom i državnopravnom pogledu predstavlja hrvatske zemlje
nastala je u Docu kod Travnika prva politička stranka
bosanskohercegovačkih Hrvata, Hrvatska narodna zajednica.
Političko organizovanje bosansk ohercegovačkih Srba vršilo se
oko listova “Srpska riječ”, “Narod” i “Otadžbina”. Godine 1907.
formirana je Srpska narodna organizacija, čiji je politički cilj bio
autonomija Bosne i Hercegovine.

Nasuprot austrofilskoj politici zvanične Srbije, srpski radi kali su nastojali

zainteresovati evropsku javnost za bosansko pitanje. U Parizu je 1899.
godine objavljena brošura Miroslava Spalajkovića La Bosnie et
'Herzegovine u kojoj se istiće da se u Bosni i Hercegovini nalazi
najvrjedniji dio srpske rase i da je za Srbiju i Crnu Goru zadobijanje
pomenutih zemalja egzistencijalno pitanje. Spalajković je naglašavao da
se Austro-Ugarskoj mora oduzeti mandat zbog nesposobnosti njene
uprave da u Bosni i Hercegovini uspostavi stabilan poredak i riješi
agrarno pitanje, te da stanovništvo daje prednost povratku pod osmansku
vlast u odnosu na svoj položaj pod austrougarskim režimom.

Teza da austrougarskoj treba oduzeti okupacioni mandat status bila je

prisutna i u antivladinim propagandnim publikacijama muslimanskog
pokreta koji je izdavala štamparija Svetotara Miletića u Novom Sadu.
Tako se u brošuri Bezakonja okupacione uprave u Bosni i Hercegovini.
Sabrao i napisao Ehli Islam (Novi Sad 1901.), pored ostalog naglašava da
će nezadovoljstvo naroda dotle trajati dok se Bos na i Hercegovina ne
povrati pod upravu Osmanskog carstva, ili dok se eventualno ovim
pokrajinama ne da samouprava. Također se isticalo kako je islamski
narod svjestan da je gospodar Bosne i Hercegovine onaj koji je ujedeno i

189
glava islamske vjeroispovjesti a to je “Njegovo veličanstvo Turski
sultan.”

190